Tegli li Ukrajina EU i NATO u provaliju?
Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi propadanjem Europske unije i Atlantskog saveza, koji su do grla utonuli u kal Rata za Ukrajinu. U zadnje vrijeme Amerika se odalečuje od tog rata, jer u drugim predjelima svijeta ima prječih nevolja, koje joj valja ukloniti ili ublažiti. Teret Rata za Ukrajinu sve više i sve teže pada na Europsku uniju i na europsko krilo Atlantskog saveza.
Ukrajinski rat je uvijek bio rat Zapada odnosno Atlantskog saveza protiv Rusije, u kojemu je pučanstvo Ukrajine bilo samo ovlašteno (proxy), zaduženo ili osuđeno za izvođenje ili na izvođenje kopnenih ili pješačkih zahvata. Ostale vidike ratovanja (morem i zrakom, uporabom satelitske mreže i vođenjem dalekometnih letjelica) izvodili su stručnjaci Atlantskog saveza. Kako je ukrajinski rat bio odmicao Atlantski savez je Ukrajinu opskrbljivao sve težim, opasnijim i dalekometnijim oružjem.
Poticaj za pisanje ovakva i ovog osvrta ranije mi je pružila ozbiljna prepirka na sastancima povjerenstva i vijeća Europske unije uoči prošlog Božića, kad čelnici Unije nisu mogli odlučiti čijim bi novcem pomagali Ukrajinu i zajednički rat u njoj: vlastitim ili ruskim. Od silnih 210 milijardi eura ruskog novca zadržanog u financijskoj ustanovi Euroclear pomoć Ukrajini je spala na samo 90 milijardi eura Unijina novca. Unija je donedavno izdašno podupirala i silno razjarivala ukrajinski rat i to nauštrb europskog gospodarstva i na štetu pučanstva Unije, koja zbog pomoći Ukrajini odustaje od dobrotvorne političke tvorevine („socijalne države“).
Nasušna pomoć Ukrajini od samo 90 milijardi eura i to na dug pokazala je, da je europska riznica prazna. Najnoviji obrok pomoći Ukrajini trebao bi zadovoljiti dvogodišnje potrebe Ukrajine i ukrajinskog ratovanja. Usto, NATO je iscrpio svoje pričuve teškog oružja i teškog streljiva, a deindustrijalizirano europsko gospodarstvo nije u mogućnosti proizvesti dosta novog oružja. (Nedavno je Mark Rutte, glavni tajnik NATO-a rekao, da Rusija u tri mjeseca proizvede teškog oružja koliko Zapad proizvede u godinu dana.)
Minulih tjedana zaoštrio se je prijepor Amerike i Europske unije u svezi s američkim svojatanjem Grenlanda, koji je dio Danske, koja je članica Europske unije i utemeljiteljica Atlantskog saveza. Ipak, glavni razlog prijepora SAD i EU je to, što je propao njihov zajednički „nacrt Ukrajina“, koji je bio smišljen za slamanje Rusije kao velesile i za komadanje golemog ruskog zemljopisnog prostora od 17,1 milijuna km2. Amerika prva bježi iz Ukrajine.
Predsjednik Trump je bio razglasio opasnost kineskog i ruskog zauzimanja Grenlanda, kako bi SAD mogle prisvojiti taj otok površine 2,17 milijuna km2 i djelotvorno ga kao svoj braniti od navodnog rusko-kineskog osvajanja i prisvajanja. Budući da su i SAD i Danska članice Atlantskog saveza, Grenland od Kine i Rusije mogu braniti vojne snage tog saveza, ako se uporabi Članak 5. Atlantskog ugovora. Mogući vojni sukob Europe i Amerike oko Grenlanda nije sadašnjost, nego moguća budućnost.
Ipak, prva briga Amerike je Kina, koja ne postupa kao politička i vojna, nego kao gospodarska velesila, koja nebrojenim zemlja u razvitku nudi suradnju te u njima postavlja prijevoznu i komunikacijsku podlogu. Kina to radi bez upletanja u unutarnje poslove država i bez nastojanja, da mijenja politički sustav drugih država.
Amerika je koncem devetnaestog stoljeća imala dva premca: Japan i Njemačku, koji su nastojali vojnim i gospodarskim sredstvima prodirati u prostor američkog utjecaja: Tihi ocean i Južnu Ameriku. Poslije Drugoga svjetskog rata rasule su se britanska kolonijalna carevina i francuski kolonijalni sustav, a Njemačka i Japan bili su potučeni do nogu i bili su razoreni. Ipak, poslije tog rata Amerika je dobila novog premca – Sovjetski Savez, koji je imao površinu 22,4 km2 i koji je nadzirao Istočnu Europu (941 km2) te Kinu, Mongoliju, Sjevernu Koreju i Vijetnam u Aziji.
Poslije Hladnog rata Amerika je ostala jedinom svjetskom političkom, gospodarskom, vojnom i ideološkom velesilom, ali ne zadugo. Od stupanja u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) u prosincu 2001. godine Kina je naglo postala novom suparnicom Amerike. Amerika je odlučila braniti se od Kine i to (1) zatvaranjem u svoj svod („sferu“) svijeta i (2) nametom uvoznih trošarina. Široko nametanje trošarina oslabilo je američko proizvodno gospodarstvo (industriju i poljoprivredu) pa Americi kao zaštita preostaje samo zatvaranje u njezin dio svijeta. Zato bi predsjednik Trump htio u američku sferu uključiti Grenland, koji zemljopisno ne pripada Sjevernoj Americi, nego se nalazi između Arktičkog oceana i Atlantskog oceana. Međutim, i u svojem dijelu svijeta Amerika ima ozbiljnih nevolja, posebice s Brazilom, Kanadom i Meksikom.
Iako je kineska vanjska politika domišljena i sustavna, za Kinu bi se moglo reći, da trpno a ne djelatno privlači sve više država na uzajamnu dvojnu suradnju ili na suradnju u okviru BRICS-a. Zato se može reći, da Kina nije opasnost za red u svijetu, nego da stvarni geopolitički poremećaji dolaze od SAD pod predvodništvom Donalda Trumpa. Predsjednik Trump uporno nastoji obnoviti propali zapadni svjetski poredak, ali se stari poredak ne može vratiti. Nepredvidljivost američke geopolitike djelatno odbija od Amerike sve više država, što uistinu smanjuje napetost prema Kini. Takav razvitak međudržavnih odnosa ne vodi stvaranju novog hegemona, nego jačanju višestožernosti u svijetu. Kina se ne okomljuje na Ameriku i ne traži za sebe više zemljopisnog prostora niti traži više prirodnih izvora, jer je ona za svoju tvarnu proizvodnju na vrijeme napravila sirovinske i industrijske opskrbne mreže.
Budući da je Rat za Ukrajinu zasad najpogibeljniji svjetski sukob i budući da se Amerika sve više povlači u svoj prostor utjecaja, već dugo se pretresa pitanje o tomu, što Europa može sama napraviti u ranije započetom sukobu Zapada s Rusijom. Mark Rutte tvrdi, da Europa ne može sama suzbiti moguće rusko širenje na zapad. Francuski ministar obrane Lecornu i njemački ministar obrane Pistorius osporavaju Rutteovu tvrdnju. Prijašnji predsjednik Europskog vijeća Charles Michel traži od Marka Ruttea, da prestane igrati ulogu američkog izvršitelja („agenta“) i da se posveti stvaranju jedinstva u Atlantskom savezu.
Jedan broj europski država napravio je mimo EU i NATO-a Savez voljnih, združene vojne snage kojega bi trebale jamčiti zaštitu Ukrajini poslije moguće uspostave primirja ili poslije sklapanja mirovnog sporazuma između Rusije i Ukrajine. Spomenut ću to, da države Saveza voljnih samo međusobno pregovaraju i da nisu u doticaju s Rusijom. Savez voljnih „pravi račun bez krčmara“.
Međutim, osim što napušta ukrajinski rat i prepušta Europi vođenje tog rata Amerika nastoji poboljšati svoje odnose s Rusijom. Amerika se prešutno nada, da bi time oslabila rusko-kineski strategijski savez i možda odvojila Rusiju od Kine. Time bi se Amerika možda lakše obračunala s Kinom, na koji god način: politički, gospodarski ili vojni. (Nedavno je visoka povjerenica Europske unije za vanjsku politiku i zaštitu Kaja Kallas izjavila, da „Europska unija ne treba razgovarati ili pregovarati s Rusijom, jer Rusija ne treba razgovor s Europskom unijom, budući da je od Amerike već dobila silne povlastice ili ustupke“.)
Europska unija propada politički, geopolitički, gospodarski, vojno i ljudski. Ona se je sama dovela u sadašnje teško stanje, koje postaje sve težim. Pravi razlog tomu je lakomisleno određivanje kazni Rusiji, koje su uključile i prekid postojane opskrbe Europe pristupačnim i jeftinim ruskim prirodnim plinom. Unija je nedavno odredila, da će opskrba Europe ruskim energentima prestati 2027. godine. Tako bi se Europa morala opskrbljivati iznimno skupim američkim ukapljenim plinom. Proizvodnja „čiste energije“ u Uniji je potpuno zatajila, ako se izuzmu francuske nuklearne elektrane, koje više nemaju pouzdanu opskrbu uranom iz Afrike.
Visoka cijena energenata u Europi vodi slabljenju gospodarstva. Cijena energenata posebno pogađa proizvodnju i prodaju električnih vozila. Prošle godine njemačka ulaganja u Kinu porasla su više od 60%, a industrijska ulaganja u SAD se smanjuju. (Čini se, da će Kanada naručiti dvanaest podmornica u Južnoj Koreji, a ne u jednoj od europskih država. U siječnju ove godine južnokorejski izvoz dosegnuo je 66 milijardi dolara, što je najviša zabilježena vrijednost južnokorejskoga mjesečnog izvoza i što predstavlja povećanje izvoza 34% prema siječnju prošle godine. Europska gospodarstva slabe, a azijska jačaju.)
Slabljenje europskih nacionalnih gospodarstava nedvojbeno ima i političke posljedice. Osim uspostave Uniji nepoćudnih vlasti u Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj u sve više europskih država – posebice u Njemačkoj, Francuskoj i Britaniji – jačaju oporbene domovinske političke snage. Zato su za očuvanje svoje vlasti u Uniji europske vlasti u Bruxellesu prisiljene rabiti izborne prijevare, sudske progone nepoćudnih kandidata ili stvaranje neobičnih poslijeizbornih saveza, kao što se je dogodilo u Francuskoj, Njemačkoj, Rumunjskoj, Austriji, Bugarskoj, Moldovi i Gruziji. Ipak, sadašnji pristup europskih vlasti nije održljiv.
Europska geopolitika je potpuno rastrojena. Po meni, to dolazi od pogrešnog izbora visokog predstavnika Europske unije za vanjske poslove i zaštitu. S osobom postavljenom na to važno mjesto izbjegava razgovarati i američki ministar vanjskih poslova Marko Rubio, a kako bi s tom osobom razgovarali ruski ili kineski ministar vanjskih poslova. Kaje Kallas nije bilo ni u izaslanstvu Europske unije u Indiji, gdje je predsjednicu Europskog povjerenstva Ursulu von der Leyen pratio predsjednik Europskog vijeća António Costa.
Europske vojne snage uključujući i britanske su „tigar od papira“. One se ne mogu oduprijeti ni mogućem američkom vojnom zahvatu na Grenlandu. Takozvani europski Savez voljnih – koji je neslužbena zgodimična ustanova – svojim postojanjem mimo Atlantskog saveza i mimo dosad jakih nacionalnih vojska europskih država pokazuje vojnu slabost Europe. Europske vojne snage se ni uz pomoć Amerike ne mogu u Ukrajini oduprijeti ruskoj vojsci. Europsko deindustrijalizirano gospodarstvo ne može dobro opremiti „europsku vojsku“, uspostavu koje traže mnoge članice Unije. Usto, u Europi nema ni političke sloge, na kojoj počiva jaka vojska.
Konačno, Europa propada i ljudski. Unija i politika Unije oduzimaju europskim narodima istovjetnost ili identitet, koji su urođeni narodi Europe njegovali dva tisućljeća, a doseljeni uglavnom jedno i pol tisućljeće. Čelnici Unije u Bruxellesu nameću narodima europsku istovjetnost, a narodi još uvijek nastoje ojačati svoju dosadašnju narodnu istovjetnost. Usto, silni dolazak u Europu pridošlica sa svih ostalih kontinenata iznutra izgriza europske narode.
Sve u svemu, Europa se nalazi u političkom rasulu. Ona je geopolitički otočena („izolirana“), iako su europske sile do Drugoga svjetskog rata skupno gospodarile svijetom. Europa sve brže gubi gospodarsku snagu. Ona je vojno uistinu nemoćna. Europsko pučanstvo pripada europskom prostoru, koji više nije izdašan ni za stvaranje blagostanja naroda ni za pretvaranje Europe kao cjeline u svjetsku velesilu.
Zato Europa kao cjelina nema otvoren put naprijed. Novi put za Europu moraju početi jedinačno probijati europski narodi, koji će od Bruxellesa preuzeti upravljanje sobom i svojim državama, koje su još uvijek suverene. Narodi moraju početi reindustrijalizaciju. Oni moraju početi raditi, jer je Europa izgubila i sirovine i kapital. Nova Europa će svojom suvremenom proizvodnjom služiti svijetu. Ona će se morati naviknuti na služenje, iako je od šesnaestog stoljeća gospodarila svijetom. Europa se mora obratiti. Hoće li se izvorni Europljani iseliti, hoće li izumrijeti ili će skupa s pridošlicama stvoriti Novu Europu?
Najnoviji komentari