Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi nesmiljenim razaranjem svjetskog slobodnoga tržišta. Predsjednik Trump pred cijelim svijetom uništava hvalevrijedan uradak predsjednika Clintona, koji je – kad je stvarao svjetsko tržište – istinski vjerovao, da će upravo svjetsko slobodno tržište zajamčiti svjetskom kapitalu svjetsku vlast. Da to Clinton i kapitalisti nisu vjerovali, Clinton svjetsko tržište na bi ni stvarao.

Poticaj za pisanje ovakvog i ovog osvrta pružio mi je novi izraelsko-američki napad na Iran. Zamišljeni smisao dvaju dosadašnjih napada na Iran te podizanja protivvladinih prosvjeda u Iranu bio je promjena političkog sustava u Iranu, koja se je izrodila u krhanje dosadašnjeg svjetskog tržišta i u ubrzavanje stvaranja novog svjetskoga nekapitalističkog tržišta.

Od uspostave izvornih civilizacija u dolini Nila i u dolinama triju velikih azijskih rijeka svijet se je počeo dijeliti u prostorno omeđene monarhije. Državama su upravljale vladarske obitelji ili loze, iako je u nekim državama postojala teokracija („bogovlašće“), u kojima su vladali veliki svećenici. U svim su civilizacijama bili uvedeni obvezni vjerski sustavi, pravila kojih su se morali pridržavati svi podanici. U svim monarhijama je često dolazilo do smjenjivanja vladarskih loza. Otimanje prijestola služilo je uspostavi nove vladarske obitelji ili loze.

U suvremenom svijetu isto ima vladarskih loza. Jedan primjer za to pruža Sjeverna Koreja s vladarskom obitelji Kim, koja bi uskoro mogla dobiti četvrtog vladara zaredom. Jedan primjer je bila svrgnuta obitelj Al Asad u Siriji, a drugi je bio u Indiji, u kojoj je već izrođena obitelj Nehru-Gandhi dala četiri vladara, uključujući i snahu Talijanku.

U kapitalizmu su političke stranke zamijenile prijašnje političke struje, koje su postojale na vladarskim dvorima. Ne začuđuje činjenica, da je prva politička stranka osnovana upravo u Americi, koja je od svojeg utemeljenja 1776. godine bila prava kapitalistička država.  To je bila Federalistička stranka, koju su 8. studenoga 1790. godine utemeljili „očevi Amerike“ Alexander Hamilton i John Adams. Hamilton je godinama bio ministar financija nove države, a Adams je bio predsjednik od 1797. do 1801. godine.

Nakupljeni kapital tražio je republikansko uređenje, kako bi mogao postavljati vladare po svojoj volji, a ne igrati na sreću s prestolonasljednicima. Tako je bilo u ranom kapitalizmu: nacionalni kapital nadzirao je nacionalno tržište u mjeri, koja je jamčila uspostavu nacionalne vlasti kapitala. Iako su tržišta bila nacionalna, postojala je trgovina među državama, ali su tržište na svojemu zemljopisnom prostoru uređivali mjesni vladari, koji su znali biti istinski poduzetnici.

Međutim, Amerika je postala prvim gospodarstvom svijeta na prelasku u dvadeseto stoljeće. U Ameriku se je prelio dotadašnji britanski kapital, koji se je Americi – koja je obilovala gotovo netaknutim prirodnim izvorima – više plodio, nego u Britaniji. Prije se je u Britaniju prelio nizozemski kapital, a Nizozemska je gospodarila svijetom u sedamnaestom stoljeću, jer se je u nju bio prelio đenovski i habsburški kapital.

Američki kapital je postao toliko golem, da su nositelji tog kapitala mogli od svih nacionalnih tržišta napraviti jedno, svjetsko tržište. Američki kapitalisti su za svoje korporacije zatrebali slobodan pristup svim mjesnim tržištima. U to vrijeme američka politika još nije bila pod potpunim nadzorom kapitala pa se je Amerika upustila u rat protiv slabe Španjolske, kako bi namaknula dodatna tržišta. Ta zamisao nije bila uspjela.

Predsjednik Woodrow Wilson (1913.-1921.) je nastojao na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine putem pobačene Lige naroda zavladati svjetskim tržištem rabeći izvoz kapitala i izvoz (američke) demokracije, ali su to spriječile kolonijalne velesile Britanija i Francuska. Predsjednici Franklin Roosevelt (1933.-1945.) i Harry Truman (1945.-1953.) nastojali su dogovorom u Bretton Woodsu u srpnju 1944. godine uspostaviti Međunarodnu trgovinsku organizaciju (ITO), ali je američki senat odbacio tu zamisao. Uspostava svjetskog tržišta je čekala bolja vremena. Kao zamjena za ITO napravljen je Opći sporazum o trošarinama i trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade – GATT).

Dobra vremena su došla poslije rasapa Istočnog bloka (1989.) i Sovjetskog Saveza (1991.). Američkom predsjedniku Billu Clintonu (1993.-2001.) uspjelo je napraviti Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), kao stražaricu svjetskog globalnog tržišta. Clinton je bio i doveden za predsjednika SAD, kako bi uspostavio svjetsko tržište i WTO. Predsjednik Clinton je već 1. siječnja 1994. godine uspostavio skupno sjevernoameričko slobodno tržište NAFTA, a 1. siječnja 1995. godine Svjetsku trgovinsku organizaciju. WTO je međuvladina ustanova, koja uređuje i potiče međunarodnu trgovinu. Ona ima 166 članica, koje daju 98% svjetske trgovine i ukupnog svjetskog domaćeg proizvoda.

Predsjednika Clintona je zamijenio George W. Bush (2001.-2009.), koji je bio zaokupljen ratovima u Afganistanu (2001.) i Iraku (2003.). Kina je primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju 11. prosinca 2001. godine, točno tri mjeseca poslije napada na tornjeve blizance u New Yorku. Predsjednik Barack Obama (2009.-2017.) se je bavio promjenom političkih sustava u arapskom svijetu i u Ukrajini pa su ga „obojene revolucije“ odvratile od stražarenja na svjetskom tržištu.

Zbog ustaljene nebrige Amerike za čuvanje svjetskog tržišta došlo je silnog gospodarskog uspona Kine i Azije općenito. Ujedno je nastala Svjetska većina, koja okuplja zemlje u razvitku i koju predvodi slobodna udruga država BRICS. Pokazalo se je, da je jedinstveno svjetsko tržište više koristilo gospodarstvima zemalja u razvitku, nego zapadnim gospodarstvima.

Zato je Donald Trump (2017.-2021. i 2025.-), koji se je posvetio obnovi američkog gospodarstva i obnovi američkog utjecaja u svijetu – America First ili Amerika iznad svega – već u svojemu prvom predsjedničkom razdoblju počeo raskopavati svjetsko tržište i to gospodarskim kaznama i uvoznim trošarinama. Predsjednik Joe Biden je nastavio kažnjavati Kinu zabranom izvoza tehnologije i nametom uvoznih trošarina, ali su se Amerika i Europska unija bile usredotočile na Rusiju i na potporu ratu u Ukrajini.

Kina i Azija su gotovo neopazice postale sredinom svijeta. Zato predsjednik Trump sad razjareno uništava svjetsko tržište i to ne samo gospodarskim kaznama i uvoznim trošarinama, nego i ratovanjem. BRICS je uspostavljen kao jaka gospodarska udruga, jača od Skupine sedam (G7). BRICS stvara inačno svjetsko tržište. Od dosadašnjeg svjetskog (američkog) tržišta odmeću se i mnoge zapadne zemlje. Tim državama je snaga azijskog tržišta važnija od (američke) geopolitike, a nekim „zapadnim“ državama jako azijsko tržište je prostorno bliže, nego što su slaba zapadna tržišta. U metežu razorenja Clintonova svjetskog tržišta zametnuto je i brzo raste novo svjetsko tržište. Na tom novomu tržištu suradnja država zamjenjuje gospodstvo hegemona. U raznim dijelovima svijeta političari i politolozi spominju mogućnost prerastanja sadašnjeg opakoga napada Amerike i Izraela na Iran u treći svjetski rat. Postoji takva mogućnost, ali se ona ne mora obistiniti. Ako takav rat i izbije, Amerika, Izrael i neke zapadne zemlje, koje taj rat priželjkuju ne mogu ga dobiti. Taj rat bi uz postojeće nuklearno oružje izgubila naša cijela vrsta. Međutim, kapitalizam se ne može očuvati ni takvim strašnim ratom.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi zatorom politike i geopolitike u zapadnim državama i među zapadnim zemljama. Postupak zatiranja politike teče već dugo, od vremena kad se je svjetski privatni kapital nakupio i usredotočio u Americi. Izvorni američki kapital je vezan uz proizvodnju dobara, posebice uz crpljenje nafte i industriju te uz poljoprivredu. Slobodan privatni kapital je uglavnom u vlasništvu židovske zajednice u Americi i upravo taj, slobodni kapital nastoji upravljati svijetom. Upravljanje svijetom pripadalo je slobodnomu, a ne vezanom kapitalu.

Poticaj za pisanje ovakvog i ovog osvrta pružio mi je ishod nedavnih izvanrednih izbora za prazno mjestu u Donjoj kući Britanskog parlamenta u izbornom okrugu Gorton i Denton, u gradu Manchesteru, koji se je dosad smatrao srčikom Laburističke stranke. (Parlamentarno sjedalo je ostalo prazno poslije ostavke zbog slabog zdravlja laburista Andrewa Gwynnea, koji je bio nezavisni zastupnik poslije isključenja iz Laburističke stranke.) Na izborima je pobijedila kandidatkinja Stranke zelenih Hannah Spencer, koja ima 33 godine i koja se bavi ugradnjom vodovodne mreže. Spencer je „vodoinstalaterka“.

Hannah Spencer je na izborima dobila 15.000 glasova. Reformska stranka je dobila 10.600, a Laburisti 9.400 glasova. U odnosu na prethodne izbore Zeleni su udio u glasovima povećali 28%, a Laburisti su smanjili 25%. Kandidat Reformske stranke bio je sveučilišni profesor, a kandidatkinja Laburističke stranke zove se Angeliki Stogia. Prva izjava zastupnice Spencer poslije proglašenja rezultata izbora bila je: „Ja ću svojim djelovanjem vratiti povjerenje ljudi u politiku!“ Spencer nije govorila o tomu, što će napraviti za ljude u svojoj izbornoj jedinici, nego o najvećoj nevolji koja tišti građane, a to je nepovjerenje u politiku i u političare.

U kapitalizmu – koji se je začeo u Europi u petnaestom stoljeću i kojega nikad prije nije bilo u ostalim dijelovima svijeta – politika je sprva služila mjesnom kapitalu, jer svjetskog kapitala nije bilo. Primjere za izvorno nakupljanje kapitala daju sjevernotalijanske i jadranske republike te baltički, posebice njemački, trgovački gradovi. Međutim, otkad se je kapital na prelasku u dvadeseto stoljeće nakupio i usredotočio u Americi svjetska i posebice američka politika služe svjetskom kapitalu.

Ponovit ću i naglasiti, da u političkim zajednicama i u svijetu postoje četiri spletena i neraspletljiva izvora vlasti ili utjecaja: politika ili država, gospodarstvo, zaštita ili obrana i ideologija ili svjetonazor. Prije je politika ostajala u granicama države; gospodarstvo je putem trgovine i ulaganja prelazilo državne međe; vojske se nisu smjele mnogo udaljavati od državnih granica; a širenje svjetonazora nije znalo za granice. Suvremena tehnologija i suvremeni komunikacijski sustavi promijenili su posebno dosege gospodarstva i vojnog djelovanja. Ipak, politika je po svojoj odredbi – polis, politika – obavljanje ukupnog posla životne zajednice ili naroda pa mora imati prevagu nad ostalim izvorima vlasti ili utjecaja.

Ruski filozof i politolog Aleksandar Dugin objavio je 2009. godine knjigu Četvrta politička teorija (Четвёртя политическая теория, Amfora, 2009). Na naslovnici jednog od izdanja Duginove knjige bila je četvorina („kvadrat“) podijeljena u četiri jednaka polja. U polja su bili ucrtani dolar kao znak kapitalizma, srp i čekić kao znak komunizma, kukasti križ kao znak nacionalnog socijalizma i upitnik kao nadomjestak za novi politički sustav, koji je zago*varao Dugin, ali kojemu nije znao nadjenuti ime. Ja novo uređenje životnih zajednica, u kojemu politika predvodi gospodarstvo, zaštitu i svjetonazor već dugo nazivam politizmom.

Velike novìne u ukupnom trajanju naše vrste su (1) globalizacija poslovanja korporacija i (2) politička globalizacija naše vrste, koju je prouzročila globalizacija poslovanja korporacija. Globalizacija naše vrste se očituje u suradnji država i naroda, a ne u povezivanju ili nadmetanju korporacija. Svjetskom privatnom kapitalu nakupljenom u Americi sad smeta globalnost poslovanja korporacija, jer ona više koristi državama i narodima u razvitku, nego zapadnim državama. Primjerice, Kinu je globalnost poslovanja korporacija preobrazila u prvu industrijsku silu i u prvu trgovinsku silu svijeta te u pravi rasadnik suvremene tehnologije (u poljoprivredi, graditeljstvu, prijevozu, komunikacijama, električnim vozilima, fotonaponskim pločama, vjetrenim turbinama i u drugim područjima).

Međutim, Kina u globalni svijet nije unijela samo silan gospodarski razvitak i suvremenu industrijsku proizvodnju, nego i nov način upravljanja narodom i njegovom državom. Kina od starine njeguje isti način upravljanja državom. Taj se način upravljanja očituje u strategijskom pristupu vođenju javnih poslova, stvaranju naroda, jedinstvu države, postavljanju prijevozne, komunikacijske i upravne podloge te u postavljanju i njegovanju stručnoga upravnog ustroja. (To je prije bio mandarinski stalež.) Kina nije vodila napadačke, nego samo obrambene ratove pa je oko svojeg prostora podigla obrambeni zid. Kina se nije nikad upuštala u imperijalizam i kolonijalizam, nego je bila žrtvom tuđih osvajanja: mongolskih, europskih i japanskih.

Kina je u globalni svijet unijela svoj iskušani način vođenja javnih poslova, a zapadne države i posebice Amerika i nadalje čuvaju svoj kapitalistički, ad hoc ili zgodimični način vođenja javnih poslova, do kojih kapitalu nije ni stalo. Na Zapadu se državni poslovi vode u nakani zgrtanja privatnog kapitala. Zbog prikladnijeg načina vođenja javnih poslova Kina i države Svjetske većine rastu i razvijaju se, a Amerika i Europa naočigled propadaju. Europa i Amerika su uglavnom iscrpile sirovine, a u velikoj mjeri su uništile i industriju. Zapadne države zasad prednjače samo u uporabi privatnih mreža i u umjetnoj umnosti (AI), ali ih Kina brzo sustiže. U najnovije vrijeme EU se prepire s Amerikom oko širenja američkih privatnih mreža i njihova štetnog utjecaja posebno na mladež. Umjetna umnost se mnogo rabi za izmišljanje događaja i za davanje lažnih objašnjenja takvim događajima.

Istinska nevolja Zapada i posebno Amerike je izostanak politike. Nositelji kapitala su odnedavno počeli izravno bez ikakve politike voditi poslove država i njihovih naroda. Ponovit ću to, da je zapadni ili američki privatni kapital u postupku globalizacije postao zanemarljiv u odnosu na skupni kapital, koji se nakuplja u narodima Svjetske većine. Američki kapital više nema dovoljnu snagu ni za vođenje američke, a kamoli svjetske politike. Moglo bi se reći, da dolazi kapitulacija kapitala.

Sila kapitalizma i kapitalista više ne dolazi od sile kapitala. Jedina mogućnost spasa kapitalizma dolazi od pripravnosti kapitalista, da zapodijevaju ratove diljem svijeta. Američki svjetski privatni kapital je spreman napadati države jednu po jednu ili im prijetiti uporabom sile, kako bi te države napravile političke ustupke i kako bi se odrekle svoje suverenosti. Primjeri za to su američki politički ili vojni zahvati u Panami, Venezueli i Iranu te prijetnje Kubi i Grenlandu. Kako bi mogao rabiti američku vojnu silu, svjetski privatni kapital je u Bijelu kuću vratio Donalda Trumpa, koji je pripravan slušati zapovijedi Izraela i izraelske dijaspore u Americi te neodgovorno i pustopašno rabiti uništavajuće oružje. Obavljeni napadi na Venezuelu i Iran te očekivani napad na Kubu bili su desetljećima pripravljani gospodarskim kaznama.

Ipak, „svaka sila je dovijeka“, a „vrč ide na bunar dok se ne razbije“. Svjetska većina, koju politički predvodi Kina postala je snažan, cjelovit i otporan organizam, koji će se othrvati besmislenim ratničkim nasrtajima oslabljenoga svjetskog privatnog kapitala zgrnutog u SAD.

Continue Reading