Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt bavi ulogom i budućnosti sustava uvjerenja u prelasku iz civilizacije u globalnost.

Naša vrla vrsta već šest tisuća godina živi pod civilizacijom, koja je stvarala i koja stvara priznate ili nepriznate države, od kojih svaka ima svoj prostor, svoje pučanstvo i svoj politički sustav, koji uređuje odnose među državljanima te s tuđincima, koji se zateknu na prostoru države.

Prve civilizacije – koje su nastale u donjim tokovima velikih afričkih i azijskih rijeka – bile su od obližnjeg prostora odvojene obzidama ili zidinama. U primjeru Egipta novu civilizaciju je od obližnjeg prostora odvajala teško prohodna pustinja. U današnje vrijeme države su međusobno odvojene crtama, „nepovredljivim“ granicama, graničarima i branjenim čeličnim ogradama. Za svaki komadić kopna i gotovo za svaki dio mora zna se čiji je.

Nasuprot dosadašnjem civilizacijskom stanju iznenada je došlo do globalizacije poslovanja korporacija, ali i cijele naše vrste. Stvoreno je i „svjetsko slobodno tržište“, u kojemu kapital, osoblje i proizvodi korporacija slobodno prelaze u tuđi prostor preko državnih granica. Civilizacija i globalnost su se odjednom našle u ozbiljnoj opreci.

Civilizacija je označena: (1) otimanjem vlasti životnoj zajednici i stavljanjem vlasti nad zajednicu, pri čemu su pripadnici zajednice postali podanicima vladara; (2) vezanjem vlasti uz privatnu imovinu vladara i pripadnika vladajućeg staleža; (3) uvođenjem pisma, koje je omogućilo uspostavu privatne imovine; (4) uspostavom obvezujućeg sustava uvjerenja, koji je pomagao vlastima u nadzoru podanika; (5) stvaranjem pismoznalskog staleža, koji je skupljao znanje potrebno za vladanje i upravljanje te koji je bdio nad sustavom uvjerenja; i (6) isključivim pravom vlasti, da rabi silu.

Prije uspostave prvih civilizacija postojale su samo izvorne životne zajednice (šire obitelji, plemena, savezi plemena i narodi), koje su imale svoje običajne, nepisane zakone i prirodnu religiju izraslu iz života na Zemlji i iz krhkosti Homo sapiensa, kojemu su se snažno razvijali mozak i um te kojemu je tijelo slabilo i gubilo fizičku silu. Razlike u vjerovanju jedinačnih životnih zajednica nastajale su samo zbog okolnosti, u kojima su ljudi živjeli i nisu dolazile od izmišljenih „svjetonazora“, kao što je slučaj u „civilizacijskim“ vjerama. Vjera je u izvornim zajednicama služila jačanju životnog zajedništva, koje je bilo dragocjenost zajednice.

U civilizacijama su stvoreni nebrojeni sustavi uvjerenja i njima pridruženi skupovi božanstava. Podanicima se nametalo vjerovanje, da su vladari posebno spregnuti s božanstvima. Sustavi uvjerenja (obvezujuće vjere) jedinačnih država služili su segregaciji (razdvajanju) i diskriminaciji (razlučivanju) svjetskog pučanstva. Religija je pitanje i sredstvo vlasti. Vladari i pismoznalski stalež tom su pitanju posvećivali veliku pozornost, jer sustavi uvjerenja lako prodiru preko državnih međa. Naime, u svakom političkom sustavu postoje četiri vidika vlasti ili utjecaja: politika, gospodarstvo, vojska i sustav uvjerenja. Politika bi trebala sezati do državne međe. Vojska može imati veći, ali ipak ograničen doseg. Trgovina ima velik doseg, a najveći doseg imaju vjere, ideologije ili sustavi uvjerenja.

Stoga su mnoga prostorna osvajanja tekla prvobitno putem ideologija ili sustava uvjerenja. Dokaz za to pružaju sve „svjetske“ vjere, kao što su judejstvo, islam, kršćanstvo, trockizam ili neokonzervatizam (neotrockizam). Jedna od najvećih imperijalnih vjera bilo je zaratustrijstvo, koje je podupiralo Perzijsku carevinu, koja se protezala na više od 11.000 četvornih kilometara. Judestvo je i danas vjera koji teži za osvajanjem vlasti u mnogim državama i za osvajanjem svjetske vlasti. Po Muhamedu, islam je vjera za Arape. Oni su polet koji je u njih unio islam iskoristili za stvaranje sredozemne carevine. Kršćanstvo je bilo snažno sredstvo europskih kolonijalnih osvajanja. Trockistička inačica komunizma ili marksizma trebala je poslužiti izvozu sovjetske revolucije. Danas američki neokonzervativci izvoze u svijet „izgradnju države“. Pritom, se posluh tuđih naroda postiže više uvjeravanjem o potrebi „poretka utemeljenog na pravilima“ (američke hegemonije), a manje američkom vojnom silom, koja se ionako pokazala jalovom.

Premještanja pučanstva bilo je i prije globalizacije. Trgovalo se zarobljenicima i robljem. U prošlom stoljeću pučanstvo se iz kolonija selilo u kolonijalne matice. Mnogo ljudi iz industrijski nerazvijenih zemalja dolazilo je u razvijene zemlje na „privremeni“ rad.

Međutim, globalizacija poslovanja i naše vrste dovela je do sustavne, smišljene i uređene seobe naroda i ljudi. Dok su prije ljudi pojedinačno premještali svoje prebivalište sad skupno sele mnoštva ljudi, koje do granice novih prebivališta dovode „turističke“ agencije ili krijumčarske mreže. U tomu veliku ulogu imaju azijski i afrički krijumčari te, dakako, meksičke krijumčarske družbe (karteli), ako je riječ o useljavanju u SAD. Golem broj ljudi dolazi u „karavanima“ (kao blago) ili vlakovima, zakupljenim zrakoplovnim letovima i, dakako, brodovima. Postupku neželjenog doseljavanja u razvijene zemlje ne nazire se kraj, jer globalnost svijeta neće prestati. Vrsta mora prihvatiti novo stanje i prema njemu odrediti stav.

Prva posljedica snažne seobe naroda je izmiješanost pučanstva iz različitih zemalja. Pučanstvo je izmiješano u državama, pokrajinama, gradovima i okruzima, naseljima, kućama, stanovima odnosno domovima. Po meni, nevolja nije u izmiješanosti pučanstva različitih rasa i narodnosti, nego u izmiješanosti pučanstva po vjeri odnosno po sustavu uvjerenja. Prije je „civilizacijska“ država nastojala ujednačiti sustav uvjerenja, kako bi podanici ili građani imali u blizini ljude jednakog sustava uvjerenja, koji određuje stav ljudi i njihovo ponašanje. Cijenila se životna predvidljivost. Ljudima se ne mogu ujednačiti stav i postupanje, ako oni u sebi ne nose jednak sustav uvjerenja primjeren okolnostima, koje se donekle razlikuju od zajednice do zajednice. Danas su sve političke zajednice duboko podijeljene raznolikošću sustava uvjerenja. U njima nema jednodušnosti i sljubljenosti, koje političke zajednice čine životnim zajednicama.

Posebnoj su nevolji izloženi svjetonazorski mješoviti brakovi, jer se pri izboru prisnog ortaka ili ortakinje rabi više „slikovno“, nego „pojmovno“ mišljenje. U vjerski mješovitim brakovima izlaz se zna tražiti u vjerskoj ravnodušnosti, ali čovjeku je teško živjeti bez pouzdanog sustava uvjerenja. Mješoviti brakovi su gnijezda svjetonazorske dvojbe. (U mnogim narodima se sklapaju dogovorni brakovi, za koje jamče obitelji mladenaca, koje nastoje uglaviti brakove staleški srodnih mladih ljudi.) Neusklađenost sustava uvjerenja često dovodi do razvoda brakova pa se bivši ortaci otiskuju na more ili tržište prisnosti

Rješenje nije u daljnjemu ljudskom eksperimentiranju u životu, nego u odlučnom nastojanju da se – uza sve poteškoće – u zajednicama ujednači sustav uvjerenja, vjera, ideologija ili svjetonazor. Svojevremeno su narodi, koji su doselili u Europu pod konac rimske vladavine, ostavili svoje poganske bogove i svoju plemensku pripadnost te stvorili vjerski ujednačeno europsko pučanstvo, koje je prionulo uz njemu nov prostor. Sad pripadnici svih vrlih religija moraju ostaviti svoje vjere, koje su sve odreda utemeljene na mitovima, koji čine jednu od šest značajki svake religije (iskustvo utemeljitelja, domišljeni mit, etika, obredi, vjerska ustanova i svjetonazor). Svakom će čovjeku to biti teško izvesti, ali drugog izbora nema, jer se ne može skupa živjeti bez skupnog sustava uvjerenja. To može biti samo sustav uvjerenja, koji njeguje pripadnost Zemlji i životno zajedništvo. Globalnost vrste nameće takav sustav. U vrijeme Isusa iz Nazareta „globalizirano“ je bilo Sredozemlje.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi sadašnjim propadanjem Europe. Ljudi se pitaju: Što je s Europom ili, pravo rečeno, s EU? Očito je, da je Unija postala „bolesnicom svijeta“. U Uniji vladaju politička zbrka, gospodarski nazadak, slaba vanjska i unutarnja zaštita te ljudska sumnja u bolju budućnost Unije.

Kako je došlo do propadanja Unije, koja je u poslijeratnim godinama napravila „gospodarsko čudo“? Nakon što su SAD izdašno pomagale Europi dugo poslije rata, došlo je do sloma europskog komunizma, čime je minula sovjetska opasnost pa Europu nije više trebalo štititi obilnim američkim ulaganjima u europsku industriju.

Malo poslije sloma europskog komunizma počelo je stvaranje svjetskog slobodnog tržišta (WTO). Počelo je ulaganje svjetskog kapitala nakupljenog u SAD u Aziju i posebice u Kinu, koje je ulagateljima nosilo višu zaradu od ulaganja u EU. To ulaganje dovelo je do pravog buđenja Kine, koja je postala najvećom industrijskom i najvećom trgovinskom silom te u svemu daleko najvećim tržištem svijeta, o kojemu dobrano ovisi poslovanje mnogih zapadnih korporacija.

Usto, Rat za Ukrajinu i gospodarske kaznene mjere protiv Rusije i posljedično protiv EU dodano su oslabile europsko gospodarstvo i poskupile industrijsku proizvodnju do mjere, da sad mnoga „mala i srednja poduzeća“ prestaju poslovati, a velike korporacije prenose svoje djelovanje u SAD i Aziju. Neke velike europske zemlje nisu mnogim kineskim korporacijama dopustile pristup svojim tržištima pa je Kina odvratila kaznenim protivmjerama, koje su dodatno oslabile europsko gospodarstvo.

U međuvremenu teče propadanje američke svjetske hegemonije pa SAD nisu sposobne, sve da hoće, pomoći Europi, jer ne mogu pomoći ni samima sebi. Europa je napuštena i postaje sve više osamljenom. Zato se očekuje, da se Europa prene i da napravi novi početak.

Uzorak i primjer za obnovu Europe je njezin nastanak prije petnaest stoljeća. Slom Rima 476. godine ostavio je Europu podijeljenom, bez vlasti i s mnoštvom novih naroda. Rim se nije podijelio u narode, nego su rasuo na obiteljske posjede (latifundije). U nastaloj nevolji došlo je do nove i čudne podjele vlasti. Crkvi su pripali europska politika i sustav uvjerenja, a vlastela je preuzela gospodarstvo i zaštitu. Tako je nastao feudalizam.

Europu je valjalo ujediniti i izbaviti je iz siromaštva. Godine 520. utemeljen je crkveni red Benediktinaca. Benediktinci su se postavili kao poduzetnici, koji su u obradu tla unijeli nove izume. Benediktinci su u obradu tla uveli plodored i poboljšavanje tla te povećanje proizvodnosti tla, a i time uroda. Na vrhuncu Rimskog carstva prihod pšenice znao je biti takav, da je jedno posijano zrno davalo šest zrna na klasu. Poslije propasti Rima dva posijana zrna davala su samo tri zrna na klasu. Benediktinci su do osmog stoljeća uspjeli za jedno posijano zrno pšenice dobiti četiri zrna na klasu.

Od 6. do 11. stoljeća Benediktinci su utemeljili više od 37.000 opatija (posjeda) i samostana (sa školama za djecu). Utemeljitelj Benektinaca, Benedikt iz Nursije u Italiji, za geslo Benediktinaca uzeo Ora et labora (Moli i radi). Usto, zabranio je Benediktincima propovijedanje. Znači, samo moli i radi. Tako su Benediktinci privlačili i puk i velikaše, koji su imali svoje posjede, samo primjerom i to u odnosu i na vjeru i na rad. S vremenom su doseljeni narodi napustili svoju pogansku vjeru i plemensku pripadnost. Vezali su se uz prostor te uz jedne te iste ljudske vrijednosti.

Novu Europu je putem Benediktinaca u 6. stoljeću počela stvarati Crkva, koja je imala političku vlast, koju je ona rabila za služenje nevoljnom pučanstvu. Benedikt iz Nursije nije za izvedbu svojeg nauma preuzeo postupke propale carske Crkve, nego je posegnuo izravno za načelima Isusa iz Nazareta.

Za spas Europe u sadašnjosti političari bi morali vrijednosno ujednačiti ili ujediniti Europu i povesti je u blagostanje, koje joj sad izmiče. Europske nevolje se mogu ukloniti i bez pozivanja na nastanak Europe, ali ono služi kao dokaz, da se i sad Europu može spasiti, jer je ona prije petnaest stoljeća bila u kudikamo težem stanju, a poslije je postala gospodaricom svijeta. Usto, pozivanje na prošlost Europe pokazuje sličnost tadašnjeg i sadašnjeg stanja Europe.

Ljudi kao što su današnji političari ne mogu – kao prije Benediktinci – primjerom privući pučanstvo. Oni ga nastoje privući medijskim obmanama sračunatim na osvajanje i čuvanje vlasti. Zato se u politiku moraju probiti ljudi novog kova, koji će služiti puku i tako mu pomagati da se izbavi iz nevolje. (Politika je najlakši posao, ako se vodi za narod i na dobrobit naroda.)

Europa će se obnoviti, ali će popravljanje stanja dugo trajati i bez vidljivih učinaka u jednom izbornom kolu. Obećanja o brzom oporavku gospodarstva i drugih vidika vlasti u Europi bit će „ludom radovanje“. Sad samo znanost i rad – kao nekad molitva i rad – mogu spasiti Europu. Ne mogu joj pomoći ni pripovijedanje ni umjetna inteligencija, nego samo prirodna mudrost. Znanost stvara novu tehnologiju, koja gospodarstvu daje nove proizvode i mogućnost pružanja novih usluga. Izumiteljstvo je bitan vidik napretka znanosti. Europa je potrošila ili potratila svoje prirodne izvore pa se mora ozbiljno baviti znanosti i mukotrpno raditi.

(Benediktinci su skupno molili. Molitva u umu svakog čovjeka stvara prostor, u kojemu svijest ili ljudski duh istražuje nakane svojeg nositelja. Benediktinci su se putem molitve svjesno i dnevno predavali djelovanju za zajednicu, koja je od 6. stoljeća za Benediktince bila Europa i to nova Europa.)

Sadašnja zbrka u Europi djelomice je i učinak silnog doseljavanja ljudi u Europu iz slabije razvijenih krajeva svijeta. Tako je bilo i potkraj rimske vladavine Europom. Doseljenike treba ponovo vezati uz njima nov prostor i uz nove zajedničke vrijednosti, koje jamačno ne mogu biti kapitalistička samoživost i međuljudsko nadmetanje, ali koje ne mogu doći ni od kršćanstva niti od neke druge vjere utemeljene prije ili poslije kršćanstva.

Isus iz Nazareta nije utemeljio vjersku ustanovu vezanu uz vlast, nego opći pokret za obnovu ljudskog zajedništva, koje je prije uklonila pojava civilizacije. Sad u smislu stvarnog, povijesnog djelovanja Isusa iz Nazareta valja obnoviti pokret za stvaranje jednog, europskog sustava ljudskih vrijednosti. To će biti sustav uvjerenja pripadnosti europskom prostoru, koji uključuje i Rusiji te životno zajedništvo. Valja očekivati to, da će i drugi cjeloviti zemljopisni prostori u svijetu poći za uspostavom i provedbom istih načela, koja bi trebala spasiti Europu. Tako bi Europa, koja je sad u velikoj nevolji, pokazala put cijeloj vrsti. Konačna svrha obnove bila bi uspostava pripadnosti Zemlji i zajedništva cijele vrste.

Europa je stoljećima skupno vladala svijetom, ali mu pritom nije služila, nego ga je iskorištavala kao što je prije Rim iskorištavao Sredozemlje dok nije propao. Sad Europa propada, ali se može popraviti i obnoviti. Uvjet za to je, da postane sama svojom gospodaricom i da se ne povodi za uradcima američke „umjetne inteligencije“.

Continue Reading

U zapadnom svijetu sve je manje pravih žena: malo je žena, koje žele biti žene i njegovati to, što ženski rod pruža. To je u prvom redu majčinstvo i to, što majčinstvo nosi, a to je prvobitno prirodna tjelesna skrb za djecu i „svijanje ljudskog gnijezda“ za duševni i životni uzgoj djece i mladih ljudi. Prije su se ženska djeca od rane dobi odgajala da postanu majkama i da se brinu za obitelj i dom. (Nije teško zamisliti to, kako su u Kini za vladavine Mao Zedonga udate žene primile zabranu rađanja više od jednog djeteta tijekom cijele plodne dobi.)

Otkad pamtim, prvo na što bih pomislio kad sam ugledao neku osobu bio bi njezin rod: žena ili muškarac. U crkvi sam redovito slušao riječi Knjige stvaranja: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, kao muško i žensko stvori ih.“ Međutim, te riječi za mene nisu bile novost. Usto, odrastao sam u obitelji od jedne žene i četvorice muškaraca, ali sam znao obitelji sastavljene od četiriju žena i jednog muškarca. Odmalena sam uočio, da postoje „muške“ obitelji kao što je bila naša, ali i „ženske“ obitelji, kakva je bila obitelj naših kumova. Razlika između žene i muškarca odmalena mi se činila bitnom i presudnom.

Danas je veliko i radosno iznenađenje kad se uoči pravu ženu, kakvih je prije bilo mnogo. To su obično zrelije gospođe, koje su i u svojoj dobi zadovoljne što su bile i što jesu žene te koje uživaju u svojoj ženskosti. Takve su žene bile odmalena odgajane da budu žene i da njeguju svoj dar ženskosti.

Čini se, da više nema mnogo pravih žena, jer se mnoge žene nekako pomuškarčuju. Naša vrsta kao da postaje jednorodnom. Kapitalistički mediji su ravnopravnost muškaraca i žena, preokrenuli u njihovu „jednakost“. Takozvani „slabiji“ spol ili rod želi postati „jakim“ rodom. Nije riječ o tomu, tko će kime vladati, nego o tomu da se ubrzano briše blagodat postojanja dvaju rodova, koje unosi tajnovitost i čar u običan ljudski život.

Iščezavanjem ili nestajanjem ženskosti iz naše vrste mijenjaju se i muškarci. Prisni odnos muškarca i žene postaje površniji i neodgovorniji. Nema više poštovanja. Žene i muškarci se sve više međusobno glože i nadmeću ne samo na poslu, u politici ili u vojsci, nego i u „obitelji“. Ni žena ni muškarac više nemaju svoje mjesto. Međutim, budući da su žene još uvijek upornije i životno izdržljivije od muškaraca – te su vrline stekle dok su bile „slabiji“ rod – muškarci sve slabije prolaze u životnom okapanju. (Ako se rat u Gazi prati putem američkih televizijskih mreža, uočava se da su u potpori Izraelu voditeljice znatno žučnije, neobazrivije i zagriženije od voditelja.

Za dobro naše vrste bilo bi poželjno razlučivati ravnopravnost rodova ili spolova od njihove „jednakosti“. Rodovi nijedne životinjske vrste ne mogu se izjednačiti u najmanju ruku zato, što ženke ili žene nose porod, a mužjaci ili muškarci ne nose. (U ovom osvrtu nema mjesta za LGBTQ+.)

U islamskom svijetu nekad su sklanjali i zaklanjali žene, kako bi ih zaštitili. Međutim, žene su iz kapitalističkog svijeta gotovo uklonjene.

Kapitalizam počiva, a kapital se množi na gospodarskom rastu. Novi kapital se stvara radom te uporabom novca, strojeva i sirovina. Stoga kapitalistima nikad nije bilo dosta rada, koji su im ljudi prodavali. Radnici su u najmu kod kapitala.

Tijekom Industrijske revolucije kapitalisti su ispraznili sela i dovukli ljude u gradove, uz koje su bili rudnici, toplane ili elektrane i tvornice. Sprva je po nekoliko radničkih obitelji spavalo u jednoj sobi, koja obično nije imala prozore. Kad su ispraznili sela kapitalisti su počeli zapošljavati žene, obično uz plaću nižu od plaće muškaraca, jer su žene i majke smatrale da one obitelji samo dodaju prihod. Kad su se sve žene zaposlile u javnim ili privatnim zavodima na red je došao uvoz radne snage iz zemalja u razvitku u razvijene zemlje. Nakon toga je došlo do izvoza radnih mjesta te konačno do automatizacije i robotizacije proizvodnih i uredskih poslova. Sramotno je to, što kapitalisti nisu htjeli preskočiti i poštedjeti žene kao izvor najamnog rada, iako su to mogli učiniti kako je pokazao daljnji razvitak kapitalizma. Kapitalisti su pokazali olakost ili oportunizam.

U najnovije vrijeme žene moraju biti i vojnikinje, jer su zapadni muškarci minulih desetljeća pretrpjeli silne nevolje: smrt, sakaćenje i PTSP pa se nerado javljaju u vojsku, posebice američku. U Ukrajini minulih mjeseci teče mobilizacija ili vojačenje žena, koje obavljaju i ratne zadaće, kao što su doprema teškog streljiva i posluživanje teških ratnih strojeva.

Uklanjanje žene na zapadnom krilu vrste uništilo je obitelj. Mladež te odrasli i stariji ljudi nemaju više prostorno i životno uporište. Mladež se poteže po gostionicama i privatnim digitalnim mrežama; odrasli ljudi nastoje od mjesta zapošljavanja napraviti dom ili se potucaju po „divljim“ brakovima; starež trpaju u privatne ubožnice.

(Sedmogodišnji sin svjetski proslavljenog sportaša pitao je svojeg vršnjaka u školi: „Jesu li tvoji roditelji rastavljeni?“ – „Nisu.“ – „Blago tebi! Moji jesu. Tata ima prijateljicu, a mama prijatelja, a za mene i za sestru nijedno od njih ne pita.“)

Uništenjem obitelji iz vrste je uklonjen odgoj. Nažalost, našoj vrsti su učenje te dug i sustavan odgoj potrebniji nego bilo kojoj drugoj životinjskoj vrsti, jer se čovjekov mozak dugo razvija i jer sposobnost pojmovnog mišljenja traži dugo uvježbavanje uma, koji sprva jednako uzima i istinu i laž.

Čovjek neuvježbana uma postaje plijen lažnih proroka, „koji su vuci u janjećoj koži“, kako je rekao Isus iz Nazareta. Čovjek mora dugo učiti za život, a protjeran je iz životne učionice koja se zvala obitelj. Nestao je životni prostor („lebensraum“) za učenje postupanja, ali i za stvaranje čvrstog i održljivog pogleda na život. Mladi ljudi stupaju u javni opticaj bez pouzdanog sadržaja uma, a u prazan um hrupe nastrane ideologije, koje cijele zajednice pretvaraju u ljudska stada. Mladi ljudi smatraju, da je čovjek slobodan pa nepotrebno i neoprezno iskušavaju život. Država i učiteljske udruge su zadojene ideologijama.

Presudno pitanje za vrstu je: Je li nastala promjena u pitanju rodnosti nepovratna i je li šteta, koju je ta promjena napravila vrsti nenadoknadljiva? Možda će pomoć vrsti doći s njezina istočnog krila, ako se istočni ljudi ne povedu za Zapadom i sami ne posumnjaju u vrijednost majčinstva, obitelji i obiteljskog odgoja. Ako istočni svijet uistinu nadoknadi štetu koju je Zapad podnio, to bi moglo dovesti do iščezavanja ili samoistrjebljenja europskog čovjeka. Zapadna civilizacija ne bila prva civilizacija, koja je iščeznula.

Nije isključeno ni to, da se zapadni čovjek prene i da uvidi što je sam sebi napravio. Međutim, uvjet za preokret u pitanjima rodnosti, majčinstva, obitelji i odgoja je uklanjanje kapitalizma, koji je prouzročio sadašnje izrođivanje zapadnog čovjeka. Za nestankom kapitalizma ne bi trebalo žaliti. Njegovo uklanjanje bi valjalo ubrzati. U vrstu treba vratiti prirodni red. Čovjeku treba više prirodne, a manje umjetne umnosti.

Continue Reading