Zdravko Mršić – Konsenzus

U današnjem poslijekolonijalnom svijetu mnogo je područnih političkih prijepora, koji bi mogli izazvati u najmanju ruku područne ratove. Današnjem svijetu prethodilo je razdoblje kolonijalizma, koji je u poraću Drugoga svjetskog rata bio zamijenjen neokolonijalizmom, koji je propao poslije globalizacije poslovanja korporacija i naše vrste. U razdoblju zrelog, industrijskog kolonijalizma kolonijalne su sile imale odvojene „nacionalne“ kolonijalne carevine, a mnoge kolonijalne matice su često odvojeno upravljale svojim kolonijalnim posjedima. (Englezi su prije odvojeno upravljali trinaesterim američkim kolonijama. Poslije su, dakako, odvojeno upravljali Kanadom, Indijom, Australijom i Novim Zelandom.) Stoga su tad među životnim prostorima podloženih naroda teško izbijali granični i drugi prijepori, iako su kolonijalne matice često međusobno ratovale u Europi. Plijena je bilo dovoljno za cijelu Europu.

Nasuprot tomu, sad su bar „na papiru“ svi narodi suvereni, a njihove države ili političke zajednice samostalne pa se među njima često javljaju granični prijepori, a povremeno i sukobi oko političkog utjecaja u njihovim zemljopisnim područjima. Neki od takvih prijepora su baština kolonijalizma. Prijepore među susjednim ili obližnjim državama i narodima nastoje izazvati i zapadne obavještajne službe, što velikim zapadnim silama pruža mogućnost posredovanja ili daljinskog upletanja u mjesna ili područna pitanja. Danas postoje mnogi granični, politički ili demografski prijepori: između Kine i Indije, Indije i Pakistana, Venezuele i Gajane, Rusije i Ukrajine, Turske i Grčke, Turske i drugih država u kojima žive Kurdi, Bangladeša i Mianmara, Srbije i Kosova, Srbije i Hrvatske, Izraela i Palestine, SAD i Meksika, Sjeverne Koreje i Južne Koreje, Izraela i Sirije, Saudijske Arabije i Jemena, vlasti u Pekingu i vlasti na Tajvanu, državâ koje okružuju Južno kinesko more te između drugih država ili područja.

Često se navodi, da bi neki mjesni ili područni sukob, ako se razvije u otvoreni, vrući rat mogao prerasti u svjetski rat. To bi se moglo dogoditi, ako se američka vojska izravno uključi u neki područni rat, a SAD su u trajnoj napasti, da se uključe u svaki rat. Međutim, iako SAD moraju biti „svakom loncu poklopac“, u svijetu je previše političkih, graničnih i drugih prijepora među državama, da bi se SAD uključile u svaki od njih te da bi mogle uspjelo ratovati na svim stranama svijeta.

Otkud izviru američka ratobornost i američko poticanje na rat? Tomu su dva izvora. Prvi, SAD su najjača kapitalistička sila, a rat je trajni nagon kapitala, koji ipak bira vrijeme za rat. Usto, ratovanje je temeljna značajka kapitalizma kao načina uređenja čovjekovih životnih zajednica. Drugi, američkom politikom već četvrt stoljeća upravljaju neokonzervativci, koji zagovaraju ili su zagovarali rat protiv svih država koje su nepoćudne ili koje su bile nepoćudne nositeljima kapitala: Kine, Rusije, Bjelorusije, Irana, Sjeverne Koreje, Iraka, Afganistana, Somalije, Jemena, Sirije, Gadafijeve Libije, Mubarakova Egipta, Janukovičeve Ukrajine i drugih država. Neokonzervativci sad izvoze „izgradnju države“ kako oni nazivaju promjenu političkog sustava nepoćudnih država. Neokonzervativce često nazovem trockistima, jer su trockisti nastojali iz Sovjetskog Saveza izvoziti boljševičku revoluciju. Trockiste je u njihovu naumu za života sprječavao Vladimir Lenjin, a Josif Staljin ih je uklonio s vlasti i udaljio iz SSSR-a.

(Jedan me je znanac pitao, zašto sam neokonzervativce u nedavnom razgovoru s Hrvatskim kulturnim vijećem nazvao trockistima. Evo zašto. Poslije protjerivanja iz Sovjetskog Saveza mnogi trockisti su došli u SAD. Jedna takva skupina se u SAD okupila oko časopisa Commentary. Od 21 utemeljitelja neokonzervativaca 19 su bili Židovi doseljeni iz Sovjetskog Saveza. Oni su prvo utemeljili Socijalističku stranku SAD pa Socijaldemokratsku stranku SAD. Kad se pod predsjednikom Carterom potvrdila takozvana Nova ljevica pripadnici neokonzervativnog pokreta su se s krajnje ljevice premjestili na krajnju desnicu, odakle više ne djeluju na dobrobit „radničke klase“, nego za probitke nositelja kapitala. Kapital neokonzervativcima omogućuje izvoz njihovih zamisli. Među neokonzervativcima najpoznatiju su bili ili jesu Cheney, Rumsfeld, Wolfowitz, Perle, Bolton, Nuland, Kagan, Sullivan, Blinken i Haley.)

Globalizacija poslovanja korporacija brzo je dovela do izravnog gospodarskog, ali i političkog, sigurnosnog i ljudskog povezivanja država i njihovih naroda. Države više nisu jedna po jedna ili kao „odvojene kapi“ navezane samo na hegemona iščezavajućega jednostožernog svijeta, nego se njihovi narodi izravno međusobno povezuju u živu i djelatnu svjetsku mrežu. Novu, izravnu međusobnu gospodarsku, političku i sigurnosnu povezanost naroda svijeta bez posredovanja hegemona više se ne može ni nijekati ni zatrti, iako političari i politolozi dosadašnjeg hegemona i njegovih trabanata, suputnika ili sputnika postupaju kao da u postupku globalizacije svijet nije doživio geopolitički prevrat. Novi svijet u rastu često nazivaju Globalnim jugom. Jedinačne države novog svijeta uživaju zaštitu BRICS-a kao slobodne udruge dragovoljnih članica.

Zemlje i narodi novog svijeta, koji se prostorno širi žele mir, a ne rat. Oni su istinski privrženi miroljubljivosti i još više potreboljubljivosti, jer imaju goleme potrebe, koje trebaju zadovoljiti radom, znanjem, uporabom nove tehnologije i suradnjom s ostalim zemljama i narodima. Potrebe imaju i ljudi i njihove životne zajednice. Nasuprot novom svijetu, stari kapitalistički Zapad je odan ispunjavanju svojih prohtjeva, od kojih je jedan bjesomučno nakupljanje privatnog kapitala. (Tvari kao što je kamen nemaju potrebe pa su neovisne. One su mrtve. Međutim, sve živo ima potrebe, koje zadovoljava tvarima ili organizmima iz okoline pa je ovisno.) Nositelji privatnog kapitala se trebaju vratiti u vrstu Homo sapiens, odreći se prohtjeva i posvetiti se zadovoljenju životnih potreba.

Dvojim da će doći do pravog, velikog rata, iako nas dolaskom rata plaše kapitalistički političari, politolozi, mediji i generali. Kapitalisti su dosad stalno priželjkivali rat. Obični ljudi su i kod nas uzrujani i prestrašeni. Nositelji kapitala bi htjeli, da dođe do rata, ali se čini, da su nebrojeni djelatni političari, politolozi, medijski zavodi i generali izgubili pouzdanje u podizanje rata i u pobjedu privatnog kapitala u ratu. Neodlučni su, a u njihovim prijetnjama više nema žestine. Imaju dvije žive pouke: slom domaćina u Ratu za Ukrajinu i dosadašnji neuspjeh Izraela u višemjesečnom traljavomu slamanju Hamasa. Novi svijet ima golemu političku, gospodarsku i vojnu snagu u odnosu na Zapad. „Novi svijet je Golijat, a Zapad je David bez praćke.“ (Zapad nema dovoljno praćki ili oružja i streljiva ni za Ukrajince.)

Izlišnost ili ispraznost najave dolaska rata pokazuju, primjerice, švedski političari i generali: Švedska nije ratovala 200 godina, a oni znaju sve o ratu. Gotovo svi američki djelatni i umirovljeni generali su proizvod politike, a ne ratnog iskustva i zapovijedanja postrojbama. (SAD su u Drugom svjetskom ratu imale vojsku od 4.5 milijuna ljudi i samo 7 generala s „četiri zvjezdice“ od kojih 5 s „pet zvjezdica“. Danas SAD imaju 1.4 milijuna vojnika i 44 generala s „četiri zvjezdice“.) Atlantski savez nije više vojni savez, nego politička ustanova za stegu ili discipliniranje europskih naroda. Koliko je NATO mogao vojno pomoći Ukrajini, koja propada kao država i zemlja?

Graničnih prijepori među državama se teško i sporo rješavaju. Po meni, razlog tomu je zastarjelo shvaćanje prostora među političarima i politolozima te u medijima. Prije se smatralo, da je fizički prostor apsolutan ili odriješen. Tako je nasuprot drugim fizičarima sprva smatrao i Isaac Newton (1643.-1727.). Međutim, Newton je kasnije dopustio postojanje odnošajnih ili relativnih prostora pa se javila mogućnost određivanja drugih vrsta prostora. Sad se govori o „javnom prostoru“, „političkom prostoru“, „gospodarskom prostoru“ ili o životnom prostoru. (Od drevnih grčkih vremena apsolutni prostor i vidljivi svijet bili su povezani geometrijom.) Sveza između jedinačnih zemljopisnih prostora i pripadnih životnih zajednica uspostavlja se djelovanjem životnih zajednica.

Prije su znanstvenici smatrali, da bogomdani zemljopisni prostor određuje narav životnih zajednica i posljedično narav pojedinačnih ljudi. Smatralo se, da je čovjek proizvod zemljopisnog prostora, koji uključuje tlo, vode, bilje, životinje, mineralno blago i druge izvore života. Zanemarivalo se djelovanje ljudi ili životnih zajednica. Međutim, poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke i uspostave dobrih odnosa Njemačke i Rusije njemačka geografija, koja je dugo bila vodeća geografija svijeta, napravila je novi prodor. Od „znanosti o područjima“ prešla je na „odnošajnu gospodarsku geografiju“ (Relational Wirtschaftsgeografie), koja uključuje novo shvaćanje prostora, novi predmet istraživanja, novu ulogu javnog djelovanja, značenje proučavanja prostora i svrhe istraživanja.

Nijemce je na novi pristup prostoru navela činjenica, da su oni usprkos najskučenijem prostoru, koji su zaposjedali minulih stoljeća, napravili pravo gospodarsko čudo još dok je Njemačka bila podijeljena. Iskustvo je poučilo Nijemce, da je prostor to što od njega naprave ljudi, a ne spremnik koji određuje sudbinu ljudi. Umjesto njegovanja „nagona za Istokom“ Nijemci su se unijeli u se i počeli stvarati novi njemački životni prostor. Sad je za Nijemce prostor samo perspektiva, leća ili prizma za gospodarsko djelovanje, koje uključuje i uzajamno djelovanje privatnih korporacija i javnih ustanova.

Očito je, da političari država koje imaju granične prijepore moraju osvježiti svoje znanje geografije. Oni se pribojavanju rješavanja graničnih prijepora, jer računaju da bi time mogli iznevjeriti državne probitke. Međutim, postojanje prijepora itekako ugrožava nacionalnu zaštitu i koči razvitak gospodarstva. Očito je, da bi bilo prijeko potrebno, da se granični prijepori riješe dogovorno i uz popuštanje, kako bi se države i njihovi narodi mogli slobodno razvijati te kako bi od svojeg zatečenog ili dogovorenog prostora napravili primjeren životni prostor, koji ne mogu napraviti dok ne riješe prijepore. Granični prijepori su nevolja uglavnom zemalja u razvitku, koje se ionako brzo razvijaju otkad su njihovi političari postali svjesni svoje političke snage i svojeg prirodnog blaga. Rast i razvitak mogu nadoknaditi neznatno smanjenje državnog zemljopisnog prostora, ako su svrhe politike zaštita i blagostanje naroda.

Iako kapitalisti priželjkuju da se iz sadašnjih sukoba u Ukrajini i na Bliskom Istoku izrodi pravi svjetski rat, pitanje je bili oni taj novi rat dobili. [Kineski general i političar Sun Cu (544.-496.) napisao je u knjizi Vještina ratovanja, da je „svaka bitka dobivena ili izgubljena i prije nego što se zapodjene“. Sun Cu je savjetovao tima koji su smatrali da će pobijediti, da ostvare svoje nakane bez rata. Tima koji su smatrali da će bitku izgubiti savjetovao je, da se na svaki način klone ratovanja.] Svi sadašnji prijepori u svijetu se daju riješiti bez rata, ali takav pristup ne odgovara kapitalu, jer se u miru privatni kapital slabije nakuplja, nego u ratu. U miru se kapital nakuplja na širokom zemljopisnom prostoru, što pokazuju sadašnji rast i razvitak Globalnog juga, a kapitalistima je stalo ne samo do nakupljanja privatnog kapitala, nego i do njegova usredotočenja (u SAD).

Sadašnji „posebni vojni zahvati“ u Ukrajini i Gazi ne idu od ruke, tima koji su ih upriličili ili poduzeli. Rat za Ukrajinu već ima pobjednika, iako će se borbe voditi još neko vrijeme. Međutim, začetnici rata smatraju, da bi proširenjem rata bolje u njemu prošli. Za rat su potrebne dvije ratne strane, ali zemlje Globalnog juga uistinu ne žele rat. Umjesto da pođu u rat one će napraviti prazninu oko Izraela. U pristupu Globalnog juga prepoznaje se „pasivni otpor“. Protiv Izraela ratuju privatne vojske (Hamas, Hezbollah, Houthi), ali nijedna država. Izrael ima dovoljnu vojnu silu da razori Gazu, ali je pitanje, hoće li mu za to ostati dovoljno političke volje. Ako se oba sadašnja rata prošire i ako slučajno oba dobije kapital, to će jamačno biti posljednji rat kapitala, jer će Globalni jug – po savjetu Sun Cua – ubrzo ostvariti svoje nakane bez rata.

Žalosno za vrstu Homo sapiens, pred kojom stoje uistinu teške, odgovorne i presudne životne zadaće je to, da ona vrijeme, ljudsku snagu i materijalne izvore trati na pitanja rata. Kapital je potkopao i poremetio našu vrstu. Sad je prava ljudska odgovornost Globalnog juga, da u ime naše vrste „do nogu potuče“ privatni kapital, opaki kapitalizam i prohtjevne kapitaliste, koji trajno nose opasnost. Vrsta Homo sapiens treba i želi imati životni mir.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi brzim prelaskom iz „poretka utemeljenog na pravilima“ ili američke hegemonije u višestožerni ili multipolarni svijet uzajamnosti narodâ i međusobne suradnje država. Ipak, kako bi se uvidjela presudnost tog prelaska, dobro je zabaviti se pitanjem kapitalizma kao sadašnjeg uzorka civilizacije, koji je u svojem početku napravio val kolonijalizma. Taj val je bio omogućio Europi da skupno i čvrsto zavlada svijetom. Prije europske vladavine svijetom nijedno područje svijeta nije bilo zavladalo cijelim svijetom.

Kina je od davnine primjerom i visokom civilizacijom utjecala na politička, sigurnosna i ljudska pitanja na obližnjem, ali ograničenom prostoru. Nešto kasnije Rim je zavladao Sredozemljem i okolnim zemljama, ali je okupljao samo četvrtinu tadašnjeg svjetskog pučanstva. Razlika između ranijih velikih carevina (Egipta, Babilona, Asirije, Perzije, Rima i drugih) te europske vladavine svijetom je u tomu, što je prije europske vladavine svijetom bila riječ o velikim prostornim političkim tvorevinama. One po svojoj naravi ne mogu podnijeti trajno širenje, zbog poteškoća u održavanju prijevozne i komunikacijske podloge. Međutim, europska vladavina svijetom počivala je na kapitalu, koji nije vezan uz prostor, nego uz ljude te kojemu državne granice, morske pučine i kopnena prostranstva ne koče širenje.

Drevna Kina je znala ograničiti svoje širenje kad je dosegnula „prirodne“ ili branjive granice. Ona se namjerno opasala zidom, kako bi spriječila navalu drugih naroda, koje je Kina stalno privlačila. Rim nije znao tako postupiti pa se nakon pet stoljeća vladavine Sredozemljem rasuo čak na obiteljske posjede, a ne na narode ili pokrajine.

Bitna razlika između Kine i Europe bila je u dugovječnosti Kine, koja je od petog stoljeća prije Isusa, u Razdoblju zaraćenih država, razvijala i usavršila kovinarstvo posebno uporabu željeza. Kina je od davnine imala tehnološku raznolikost pa je osim od željeza pravila proizvode od svile, ružinog drva, porculana, bjelokosti i jantara, a bila je usavršila i navlačenje zaštitne ocakline površinom svih napravljenih predmeta. U Europi se kovinarstvo razvijalo istom od 12. stoljeća, kad su se u njoj pojavile kraljevine, koje su neprestance međusobno ratovale. Europa je tehnološki zaostajala za Kinom, a bila je prošla i kroz Mračno doba, koje je prestalo istom kad je dovoljno povišen prinos u poljoprivredi.

Od trinaestog stoljeća Europa se posredovanjem sjevernotalijanskih i jadranskih gradova uključila u trgovinu s Dalekim Istokom tadašnjim Putom svile. Jedan od rezultata te trgovine bilo je silno bogaćenje nekih talijanskih i jadranskih gradova (Firenca, Venecija, Milano, Dubrovnik i dakao Genova). Time je došlo do prvog vala nakupljanja privatnog kapitala u Europi, ali su europske države i njihovi vladari bili neprekidno u dugovima.

Drugi rezultat te trgovine bila je oskudica zlata u Europi, jer su domišljeni, primamljivi i skupi kineski proizvodi bili plaćani zlatom. Stoga su se europski atlantski narodi (Portugalci i Španjolci uz pomoć Đenovljana, Englezi, Francuzi i Nizozemci) dali u potragu za zlatom. Prvi su to pokušali Portugalci i to kopnenim prodorom kroz Saharu, a poslije morskim duž zapadne obale Afrike. Kasnije su prekomorska osvajanja vodila u Ameriku, u kojoj su Europljani nastojali uspostaviti svoja naselja ili kolonije. (Latinska riječ colonus izvorno je označivala poljoprivrednika, seljaka. Rimljani su Italiju bili podijelili u pokrajine ili provincije, a zauzeta područja izvan Italije nazivali bi kolonijama. Naziv grada Kölna dolazi od riječi kolonija, fr. Cologne.) Europa se dala u potragu za zlatom, umjesto da brani svoj istok, jer su Osmanski Turci bili osvojili dobar dio Središnje Europe.

Europski je kolonijalizam dobio pravi zamah istom otkrićem Amerike. Europske atlantske sile su – početno uz pomoć i kapital Đenovljana – doprle do obala svih kontinenata i većih otoka svijeta rabeći silu i tehnologiju. Europljani su se zanimali za zlato te ostale plemenite i kovke kovine, drago kamenje i tvrdo drvo, ali i za ljudsko blago. Europljani su brzo od Arapa preuzeli trgovinu robljem, koje su kupovali od afričkih plemena, koja su uhvaćene ljude ili ratne zarobljenike prodavali Europljanima. Na radu robova počivala je proizvodnja šećera na otocima uz afričku obalu.

Industrijska revolucija omogućila je Europljanima osvajanje i unutarnjosti dalekih kontinenata, tako da je Europa kao cjelina osvojila cijeli svijet i sebi podložila sve narode. Posebno se ističe „jagma za Afriku“, u koju se je bila uključila i Njemačka, koja je koncem 19. stoljeća industrijski premašila Britaniju i Francusku zajedno. U imperijalne pothvate i u kolonijalizam u isto se je vrijeme uključio i Japan, koji se je učas industrijalizirao i „europeizirao“ pa je i kolonijalizmom oponašao Europu. Kina je s vremenom tehnološki zaostala za Europom, Amerikom i Japanom te je politički bila razmjerno slaba. Ona je u 19. stoljeću također postala plijenom kolonijalnih sila.

Europa je uz prekomorske kolonijalne carevine imala i kopnene carevine: Njemačku, Rusiju, Austro-mađarsku i Tursku, koja je postala europskom silom otkad je sultan Mehmed II Osvajač 1453. godine zauzeo Carigrad. Te četiri carevine nisu preživjele Prvi svjetski rat, čemu su znatno doprinijele i zamisli američkog predsjednika Woodrowa Wilsona. Wilson je nastojao ukloniti i europske prekooceanske kolonijalne carevine, ali su ga u tom spriječile Britanija i Francuska, koje su isto bile pobjednice rata. Međutim, europske kolonijalne carevine nisu preživjele poraće Drugoga svjetskog rata, kad je uistinu došlo do dekolonizacije diljem svijeta. Tomu su znatno doprinijele komunističke vlasti u SSSR-u i Kini, ali je pravi razlog rasapa kolonijalizma bio u neisplatljivosti držanja kolonija silom.

Umjesto da i nadalje dalekim zemljama vlada politikom i silom, Zapad je odabrao vladavinu putem kapitala i tehnologije. Taj novi način Zapada (SAD i Europe) vladanja svijetom nazvan je neokolonijalizmom. Međutim, kao što kopnene carevine nisu preživjele Prvi svjetski rat, a kolonijalizam poraće Drugoga svjetskog rata, tako neokolonijalizam nije mogao preživjeti globalizaciju poslovanja korporacija i vrste Homo sapiens. Naš naraštaj je svjedok propadanja neokolonijalizma, koji je štitila dosadašnja američka hegemonija ili spomenuti „poredak utemeljen na pravilima“.

Globalizacija je donijela rast gospodarstva i političkog utjecaja Kine i Indije, koje su ujedno daleko najmnogoljudnije zemlje svijeta. Drugi stari veliki azijski narodi se isto gospodarski razvijaju i politički potvrđuju. Unatoč teškim političkim i gospodarskim kaznama koje su na nju navaljene, Rusija je postala najjačim europskim gospodarstvom (po kupovnoj sposobnosti) i obnovila je ulogu svjetske političke velesile. Posebno se politički probudila Afrika, u kojoj su u mnogim zemljama nedavno izvedeni protivzapadni i protivneokolonijalni državni udari uz silnu potporu naroda. Južna Afrika je nedavno Izrael prijavila Međunarodnom sudu pravde zbog genocida, a Namibija je osudila Njemačku zbog njezina nijekanja, da Izrael provodi genocid u Gazi. (Namibija je od 1884. godine bila njemačka kolonija.)

Međutim, Afrika se i gospodarski razvija. Nedavno je u Nigeriji počela raditi Rafinerija Dengote, koju smatraju „osmim svjetskim čudom“ i koju je dao napraviti domaći čovjek Aliko Dengote, koji je najbogatiji čovjek Afrike. Rafinerija proizvodi dizelsko i zrakoplovno gorivo. To je najveća rafinerija nafte u Africi i prva u Nigeriji, koja pliva na nafti. (Neokolonijalne zapadne naftne korporacije prodavale su jeftino nigerijsku naftu, ali su uvozile skupe naftne derivate.) Afrika očito već ima i svoj kapital.

SAD i Europa propadaju otkad je provedena globalizacija poslovanja. One se pretvaraju u „otvorena društva“, u kojima golem broj došljaka sa svih kontinenata do srži rastresa domaće povijesne narode i nepovratno slabi nacionalne države. EU se ubrzano deindustrijalizira. Politički, gospodarski i ljudski oslabljene SAD i EU ne mogu više podupirati dosadašnji jednostožerni svijet.

Višestožernost se uvriježila u našoj vrsti, ali još ne i u njezinu „sjevernoatlantskom“ dijelu. Ona postaje uzor za buduće odnose među narodima ili životnim zajednicama i za odnose među njihovim državama. Višestožernost svijeta ima svoje utjelovljenja u BRICS-u koji se istom počeo širiti. Svatko tko vidi sadašnje promjene u našoj vrsti veseli se, da je višestožerni svijet dobio borbu protiv jednostožernoga. Nasuprot hegemoniji i „integracijama“, suradnja među narodima je sredstvo uklanjanja rata i nasilja iz naše vrste.

Continue Reading

Naše vrijeme svjedoči i sve većoj rastrojenosti Amerike i sve žešćem nastojanju američke državne politike, da u našoj globaliziranoj vrsti iz „čeljusti geopolitičkog poraza iščupa pobjedu“. Znajući sadašnje teško stanje svoje zemlje američke središnje političke vlasti bi trebale povesti Ameriku putem oporavka i preporoda, kakvim danas kroče mnogi narodi u razvitku. Umjesto toga, američka savezna politika uz svesrdnu pomoć medija i pod skrbništvom kapitala uvodi u Ameriku neokonzervativni ili trockistički, krajnje lijevi totalitarizam.

Američka politika nastoji u svojem narodu izgraditi jednoumlje i to ideološkom i medijskom stegom, umjesto da unutarnju povezanost, koheziju ili sljubljenost građana, žitelja ili naroda stvara putem životnog zajedništva. Međutim, riječ „zajedništvo“ ne postoji u rječniku kapitalizma, a liberali bježe od zajedništva kao „vrag od tamjana“.

Umjesto da oslobode svoj narod, kako bi on u suradnji s ostalim narodima stvarao svoju budućnost, trockistička Dijaspora nameće američkom narodu ideološku stegu, koja je po poraznim učincima djelotvornija od otvorenog policijskog režima. Usto, neokonzervativci za svoju dotrajalu vlast traže spas u otvorenom ratovanju diljem svijeta i u obavještajnom potkopavanju koliko-toliko sređenih država.

SAD neće biti prva carevina (hegemonija) koja je propala. Tako je bilo i s Rimskom carevinom. Rim je sprva bio republika, kojom su upravljale bogate veleposjedničke obitelji. Rimljani su još za republike uspjeli pod svoju vlast staviti cijeli Apeninski poluotok, koji je sa sjevera bio zaštićen Alpama, a s juga morem i obližnjim otocima.

Tako je bilo i sa SAD. One su sprva bile skupina engleskih kolonija, kojima je ponaosob upravljao London putem imenovanih upravitelja (guvernera). Kad su se britanski doseljenici oslobodili engleske vlasti – kao što su se Rimljani bili oslobodili vlasti Etruščana – oni su oteli zemlju domorodačkom pučanstvu i do Tihog oceana proširili svoju državu, koja je postala zaštićenom dvama oceanima. Amerikanci su kao i Rimljani veliku pozornost posvećivali prijevoznoj podlozi (infrastrukturi). Međutim, sličnost drevnog Rima i samostalne Amerike dobro otkrivaju temeljna načela suverenosti: Rimljani su se ponosili geslom S.P.Q.R. (Senatus Populusque Romanus, Senat i rimski puk), a Amerikanci geslom We the People (Mi narod), kojim počinje američki ustav te koji je odredio svrhu i vladavinska načela nove države.

Poslije se Rim prometnuo u carevinu, koja je u Sredozemlju i u okolnim zemljama vladala četvrtinom ondašnjeg svjetskog pučanstva. Carevina odnosno država postala je svetinjom Rima. Ideologija je zamijenila životno zajedništvo. Kad su rimske legije dosegnule puste europske stepe te afričke i azijske pustinjske krajeve u kojima nije moglo biti pljačke Rim se rasuo na obiteljske posjede, na kakvima je počivala nekadašnja republika.

Slično je bilo s protestantstvom u Njemačkoj, koje je sprva bilo pravom političkom vlasti i koje je usitnjenu Njemačku držalo u feudalizmu zapravo do pojave Otta von Bismarcka, koji je ujedinio njemački narod, industrijalizirao Njemačku i od nje stvorio velesilu. Drugi Reich se slomio pod njemačkim imperijalizmom, koji je njemački narod gurnuo u Prvi svjetski rat. Sovjetski Savez je sprva također bio boljševička, ideološka tvorevina dok Josif Staljin nije od SSSR-a napravio državu i velesilu, koja je pobijedila Treći Reich, ali koja se rasula na nacionalne države 1991. godine. Slično je bilo i u Kini pod Mao Zedongom, koji je stvorio stranačku državu, ali se Kina nije rasula na pokrajine, jer se na vrijeme pod Deng Šaopingom vratila kineskoj povijesnoj političkoj misli, po kojoj je kineski narod kao narod, a ne ideologija jamac jedinstva i trajanja države.

Amerika kao država sad je izuzetak u globalnoj vrsti. Djeluje putem političkog pritiska, vojne sile i obavještajne prisile. (Amerika se u svijetu ponaša kao „slon u staklarnici“.) To je vrlo skučen izbor geopolitičkog djelovanja. Naime, u svakoj političkoj tvorevini pa tako i u globalnoj vrsti postoje četiri mreže javnog utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i ideologija ili sustav uvjerenja. (Vrsta je uistinu suverena politička tvorevina po svojemu izuzetnom položaju među vrstama života, koji je utemeljen na pojmovnom mišljenju.)

Američke središnje političke vlasti su u SAD izbrisale demokraciju, na kojoj je počivala američka unutarnja politika, iako svojataju pravo na uspostavu i održavanje hegemonije diljem svijeta. Američko gospodarstvo je usredotočeno na izvlačenje zarade iz privatnih digitalnih mreža, koje su zapravo proširenje zabavljačkog djelovanja Hollywooda i Broadwaya. Usto, vlasti prisiljavaju građane, da svoju kupovnu sposobnost trate na „zelene“ proizvode (električna vozila, fotonaponske ploče i drugo), iako Amerika za to nema ni prikladnu tehnologiju ni primjerenu podlogu (infrastrukturu). Američki narod je ostao bez ikakve zaštite (potpuno otvorene granice, krijumčarenje narkotika, trgovina ljudima, kriminalitet posebice u velikim gradovima, beskućništvo i drugo), iako SAD nameću svijetu neželjenu „zaštitu“. Savezna politika nastoji u američkom narodu stvoriti istinsko jednoumlje te ideološki stegnuti i ujednačiti pučanstvo.

Odnedavno američke političke vlasti i mediji obilno rabe AI (artificial intelligence, izopačenu inteligenciju ili razložnu obmanu), kako bi vlastite zamisli građanima predstavljali kao objektivno, prihvatljivo i obvezno znanje.

Kapital koji je uglavnom u vlasništvu Dijaspore, mediji i savezna politika stvaraju krajnje lijevi totalitarizam (neokonzervatizam ili trockizam). To ujedno u svijetu stvara veliku odbojnost prema SAD i uništava američki narod, koji mora slušati vlasti. Takav pristup nije stvorio Ameriku. (Sjever je podignuo američki Građanski rat 1861.-1865. godine, jer je Jug svojatanjem cijele zarade bez plaćanja neizravnih poreza nastojao zakočiti razvitak Amerike.) Gospodarski napredak je bio smisao osamostaljena Amerike: Mi narod.

Postoji i pristup vođenju države drukčiji od sadašnjeg američkoga: jačanje vlastitih proizvodnih snaga i međudržavna suradnja. Ako ne želi doživjeti nekadašnju sudbinu Zapadnog Rima i nedavnu sudbinu Sovjetskog Saveza, SAD se moraju – kako je pod Deng Šaopingom učinila Kina – osloniti na vlastiti narod, a ne na uklete nositelje kapitala. Narod stvara kapital, koji drugi prisvajaju.

Na novi američki pristup politici i geopolitici navode više od jadnog stanja američkog naroda značajne promjene u svijetu. Niz nedavnih državnih udaraca u Africi pučanstvo je objeručke prihvatilo i snažno poduprlo, jer je bila riječ od odbacivanju neokolonijalizma. Usto, države koje su udarno izvele spomenute promjene bile su svesrdno prihvaćene od članica BRICS-a, kojih je sve više i kojih će i nadalje biti više. Nedvojbeno je to, da je uspostavljena i da se je potvrdila alternativa (inačica) američkoj hegemoniji.

Širi se novi svijet u kojemu je smisao politike i geopolitike jačanje naroda (životnih zajednica) dobrim obavljanjem posla naroda te širenjem slobodne, a ne prisilne suradnje. Amerika se mora za svoj spas pridružiti tom novomu svijetu. Valja vjerovati, da je američki narod uza sve „ispiranje umova jedinačnih ljudi“ sačuvao izvorni smisao svojeg nastanka te da se može osloniti na izvorna načela – Mi narod – koja su ga učinila narodom. Amerika se treba povesti za primjerom Kine, koja je prvom zgodom odbacila maoizam i koja je ponovo pristala uz izvornu kinesku političku misao oslanjanja na narod. Američki narod koji sad propada s pravom očekuje, da će ga nove, narodne političke vlasti ipak povesti u obnovu i preporod.

Continue Reading