Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim odužim obilježjem svijeta. Osvrt se bavi trideset godina starim nacrtom („planom“) Izraela, da zauvijek uspostavi svoje gospodstvo na Bliskom Istoku putem stvaranja Velikog Izraela i bavi se izvedbom tog nacrta. Zamisao Židova o stvaranju Velikog Izraela je stara koliko i baštinjena židovska državotvorna mitohistorija, kako nazivam Stari zavjet, do kojega nažalost drže i kršćani pa među njima i katolici.

Koliko se zna, Stari zavjet je sročen samo oko 550 godina prije Isusa, iako se u tom spisu potanko navode mnogi događaji, koji po židovskom računanju vremena sežu unazad do 17. stoljeća prije Isusa. Knjiga postanka Starog zavjeta navodi, primjerice, do kojeg je noćnog sata Abraham bio u jednom šatoru s jednom ženom poslije čega je prešao u drugi šator drugoj ženi. Knjiga izlaska navodi, da je rečeni Mojsije provalio iz Egipta s golemom vojskom, u kojoj je samo konjanika bilo tristo tisuća, iako je egipatski faraon u vrijeme mira imao samo osobnu stražu. Znaju se i pojedinosti života prvih stanovnika „raja zemaljskoga“. Zna se i za opću poplavu („potop“), za Nou i za njegovu korablju ili brod. Stari zavjet je naknadno skrojen i sašiven.

Podsjetit ću čitatelja, da su drevni Židovi kao lutalački („nomadski“) narod u određenom vremenu postali opsjednuti stvaranjem prostorne države „kakvu su imali i ostali narodi“: Egipćani, Asirci, Babilonci i drugi. Drevni Židovi su u svojoj povijesti uspjeli nekoliko puta stvoriti vlastitu prostornu državu, ali su je svaki put izgubili. Zadnju drevnu židovsku državu su uklonili Rimljani pod vojskovođom i trijumvirom Pompejem Velikim 63. godine prije Isusa. Rimljani su Palestinu kao vazalsku državu nadzirali do početka 4. stoljeća poslije Isusa. Pompej se je bio upleo u tadašnji židovski unutarnji, građanski rat u Palestini, opustošio je Jeruzalem i podijelio Palestinu u samoupravne okruge pod nadzorom vjerskih vijeća.

Ipak, 2. studenoga 1917. godine britanski ministar vanjskih poslova Arthur Balfour objavio je, da Britanija podupire stvaranje u Palestini „nacionalnog doma za židovski narod“, pri čemu je naglasio poštivanje prava postojećih nežidovskih zajednica. Balfour je svoju izjavu pismom priopćio lordu Walteru Rothschildu, prvaku britanske židovske zajednice, kako bi se ta obavijest prenijela Cionističkom savezu Velike Britanije i Irske. Tad je Palestina bila dijelom Osmanske carevine. Palestina je imala sitnu židovsku manjinu unutar arapskog pučanstva, koje je većinom bilo islamsko. Spomen Waltera Rothschilda i činjenica, da je Amerika koncem devetnaestog stoljeća postala prvom gospodarskom silom svijeta kažu, da su pri donošenju Balfourove izjave financije imale ključnu ulogu.

Većina Židova koji su se doseljavali u Palestinu poslije Prvoga svjetskog rata dolazila je iz siromašnih zemalja Istočne Europe, iz takozvanog Područja naseljavanja (Pale of Settlement, 1791.-1917.) u Ruskoj carevini, koje je obuhvaćalo dio sadašnje Poljske, Ukrajinu, Bjelorusiju, Litvu i Moldovu. Izvan tog područja Židovi nisu mogli zakonito prebivati. Novi val naseljavanja Židova zapljusnuo je Palestinu poslije Kristalne noći 9. studenoga 1938. godine u Njemačkoj. Treći Reich je omogućio Židovima, da napuste Njemačku i da ponesu svoju pokretnu imovinu. Tu mogućnost je iskoristio mali broj Židova, jer je većini Židova u Njemačkoj bilo dobro. (Naši obiteljski prijatelji iz Izraela – koji su kao siromašna obitelj došli u Palestini iz Bjelorusije poslije Prvoga svjetskog rata – pripovijedali su nam, da su se čudili bogatstvu s kojim su njemački Židovi dolazili u Palestinu uoči Drugoga svjetskog rata.)

Godine 1948. ostvario se je baštinjeni san Židova o ponovnom stvaranju vlastite države. Međutim, država Izrael je u minulih 78 godina postojanja podigla brojne ratove. Svrha tih ratova je bila stvaranje Velikog Izraela i uspostava izraelske područne hegemonije na Bliskom Istoku i u obližnjim područjima Azije i Afrike. Poslije povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću nacrt Veliki Izrael dobio je snažan zamah.

Poslije ovog poduljega uvoda vratit ću se trokutu Iran, Izrael, SAD. U ratu triju država, koji je počeo u lipnju prošle godine „dvanaestodnevnim“ napadima Amerike i Izraela na Iran ne zna se vlada li sad primirje ili ne vlada. Izrael i nadalje nepopustljivo napada Libanon, u kojemu prebiva i šijitsko pučanstvo, koje ima tvarnu i političku potporu pretežito šijitskog Irana. Zato se u Iranu smatra, da nema primirja, iako ni Izrael ni SAD ovaj čas ne napadaju Iran.

Usto, pregovori s Iranom uistinu ne teku. Pregovora s Iranom za Izrael ne može i ne smije biti, ali ni Amerika sad ne pregovara s Iranom. Ne pregovara se o bitnim pitanjima. Amerika je postavila svoje zahtjeve Iranu. Iran je te zahtjeve odbacio, a Amerika nema sredstva i način, da te zahtjeve Iranu nametne. Ipak, obje zaraćene strane – Izrael i SAD, s jedne a Iran s druge strane – nastoje izbjeći izravne međusobne napade.

Postoji nastojanje za uspostavu kakvog-takvog reda na tržištu energenata, ali to pitanje se ne bi smjelo vezati uz ukupno rješenje bliskoistočnog prijepora, koji se sastoji i od složenog pitanja iranskog nuklearnog oružja. (Izrael ima nuklearno oružje, ali ga Iran ne smije imati.) Teško je pretpostaviti, da će se teška pitanja slijedećih mjeseci rješavati pregovorima. Bilo bi dovoljno, da ne bude izravnih napada Amerike na Iran i da Iran ne napada ostale zaljevske države te da se ukloni dvostruka zabrana plovidbe Hormuškim tjesnacem. Amerika je prostorno udaljena od Bliskog Istoka i neće biti izravno napadnuta, ali ni Iran ni Izrael ni zaljevske države ne žele biti napadnuti.

Usto, Donald Trump i Republikanci imaju u studenomu ove godine osjetljive izbore za Zastupnički dom Kongresa, za znatan broj senatskih sjedala i za određeni broj upravitelja („guvernera“) saveznih država. Sad su cijene goriva na crpkama visoke, a stupanj potpore predsjedniku Trumpu je iznimno, povijesno nizak. Usto, američka javnost se protivi ratu s Iranom, koji se vremenski rasteže, iako su Izraelci podvalili Trumpu zamisao o časovitom slomu iranskog političkog sustava čim napadi počnu. (Trumpu isto odgovara munjeviti rat.) Američki građani, koji još uvijek imaju pravo glasa, nisu za to, da njihova država dugotrajno ratuje. Pitanje je, je li Amerika država američkog pučanstva ili je ona sad odmaknuti i udaljeni dio Izraela.

Amerika je u posebno teškom političkom položaju, zbog sloma izvorne izraelske ili Mosadove zamisli o laganom slomu iranskog političkog sustava. Nije riječ samo o vremenskom razvlačenju započetog rata, nego i o pravoj političkoj i strategijskog sramoti za Ameriku kao državu. Svjetski, ali i američki mediji pišu i govore, da je Netanyahu obmanuo Trumpa i da ga je doveo u pravu zabludu. Amerika kao država mora živjeti s tom otvorenom političkom ranom. Trump je dopustio da ga Netanyahu uvede u stupicu, koju pojačavaju visoke cijene energenata i mogući ozbiljan američki vojni poraz.

Trumpov propust da uvidi Netanyahuovu podvalu imat će trajni učinak na Trumpovo predsjedanje Amerikom, a taj propust je Trumpa već razjario u tolikoj mjeri, da je on 1. lipnja ove godine u izravnom telefonskom razgovoru, izrekao Netanyahuu ružne i istinite pokude, koje su objavljene, ali je neke od njih neukusno ponoviti. Trump je, primjerice, rekao Netanyahuu da zbog njega, Netanyahua, cijeli svijet „mrzi Izrael“.

U golemoj većini država ogorčenje građana zbog sadašnje politike Izraela prelazi mjeru od 90%. Sadašnja poplava ili trajna plima ogorčenja zbog politike Izraela može dovesti do potpunog obezvrjeđenja Holokausta, koji je uporabljen za utemeljenje države Izrael i na osnovi kojega se je Izrael usudio voditi politiku kakvu vodi već 30, a zapravo gotovo 80 godina. Američki politolog Norman Finkelstein je 2000. godine objavio knjigu Industrija Holokausta (The Holocaust Industry), u kojoj piše o tomu, da židovsko vodstvo iskorištava uspomenu na Holokaust za stvaranje političkih i financijskih probitaka i za namicanje probitaka Izraela.

Ukupno stanje na Bliskom Istoku ne smije pomračiti činjenicu, da se Izrael uzda isključivo u vojnu silu i to ne samo u svoju, nego i u vojnu silu Amerike. Zato je potrebno, da Amerika prestane podupirati izraelsku uporabu vojne sile isprezanjem iz vojnog saveza s Izraelom. Budućnost Izraela i njegov odnos sa susjednim državama treba prepusti sâmom Izraelu. To u žarište svjetske geopolitike stavlja odnos Amerike i Izraela. To je pitanje samostalnosti i suverenosti Amerike kao države.

Moguća obnova napada preko Perzijskog zaljeva i američka potpora Izraelu su dvije strane iste kolajne. Iran naglašava, da nema njegova sporazuma s Amerikom dok Izrael ne prestane razaranje drugih država i ubijanje njihovih građana. Izrael nastavlja vojno djelovanje, upravo kako bi spriječio postizanje sporazuma Amerike i Irana. Po meni, Americi bi trebalo biti važnije urediti svoj odnos s Iranom, nego ugađati Izraelu. Na predsjedniku Trumpu je golema odgovornost obuzdavanja Izraela i njegova premijera Netanyahua, kao sredstva postizanja mira na Bliskom Istoku, koji je jedno od malo presudnih područja svijeta.

Amerika se mora okaniti svoje ovisnosti o Izraelu, bez obzira na snagu cionističkih snaga u samoj Americi. Jednostavno rečeno, Amerika mora za svoje dobro potpuno odrezati vojnu i financijsku pomoć Izraelu. Sad se Izrael spretno skriva iza Amerike, iza strica ili ujaka Sama. Izraelu treba prepustiti, da se sâm junači na Bliskom Istoku i pred cijelim svijetom. Cionističke snage u američkom Kongresu pripravljaju uspostavu obavještajne sprege Izraela i Amerike putem takozvanog Zakona o dopuštenju u nacionalnoj obrani (The National Defense Authorization Act), koji najvjerojatnije neće dobiti potrebnu dvotrećinsku većinu u Senatu.

Izrael će se usprotiviti svakom sporazumu Amerike i Irana, jer ne želi i jer se ne usudi prestati razaranje i ubijanje. Amerika može stvarno obustaviti pomoć Izraelu i povući se od Izraela. Usto, ona može učas otvoriti Hormuški tjesnac i sniziti cijene energentima te time pomoći sređivanju svjetskog gospodarstva. Međutim, premijer Netanyahu treba rat i za vlastiti politički i ljudski opstanak. Netanyahua čim prestane biti premijerom vjerojatno čeka zatvor. To je Trump rekao Netanyahuu u spomenutom telefonskom razgovoru.

Moguće rješenje zaljevskog prijepora otvorilo bi istovremeno politički pretres i u Americi i u Izraelu. Te države ne mogu zauvijek – posebice ne u politički globaliziranom svijetu – biti jedine napadačke sile na svijetu, koje drže sve ostale, miroljubljive države kao taokinje. Izrael i Amerika imaju različite razloge za sadašnje napadačko postupanje. Amerika je uzorna kapitalistička država, u kojoj kapital ima svu vlast nad pučanstvom i prostorom te koja se je nadala za kapital uspostaviti vlast nad Zemljom i nad našom vrstom. Židovi su od vremena rečenog Abrahama opsjednut vladavinom nad ostalim narodima svijeta. Međutim, u globaliziranom svijetu prkos nije način opstanka i spasa.

Izrael i SAD moraju uvažiti granice svojih mogućnosti i životnu odnosno svjetsku stvarnost. Obje te države moraju početi voditi Realpolitik, a ne slijediti svoje nacionalne umišljaje. Kako je papa Lav XIV napisao u svojoj okružnici Magnifica Humanitas, „ljudi ne smiju zataškavati ili potiskivati svoja ograničenja, nego ih trebaju rabiti za rast svojih životnih zajednica putem opće suradnje“. Globalizirani svijet je duboko podijeljen. Na jednoj su strani narodi, koji vape za mirom i slogom. Mir i sloga su nužni uvjeti za dobro obavljanje teškog posla zaštite Zemlje i života, koji vrsta za svoje dobro mora obaviti. Na drugoj su strani Amerika i Izrael. To su samovoljne države koje bi i nadalje željele ratovati. Na to ih goni nakupljeni privatni kapital, koji sad daljnjim ratovanjem kopa grob kapitalizmu kao političkom i gospodarskom sustavu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednim obilježjem sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi političkim i gospodarskim sustavom u Iranu, koji je jedincat među svjetskim sustavima te koji se posljedično razlikuje od političkih sustava u arapskom i islamskom svijetu. Iran nije ni arapska država ni većinski sunitska država. Iran je „islamska republika“.

Sadašnji politički sustav Irana nastao je u islamskoj revoluciji 1979. godine, u kojoj je uklonjena s vlasti vladarska loza Pahlavi. Otad se u Iranu vrhovni politički položaj ne nasljeđuje, nego se vrhovni poglavar ili predvodnik bira u Vijeću stručnjaka, pri čemu je riječ o stručnjacima u vjerskim pitanjima, iako se vjera ili svjetonazor ne mogu odvojiti od politike. Tako je, jer se izvori vlasti ili utjecaja (politika, gospodarstvo, zaštita i svjetonazor) ne mogu razdvojiti.

Prema članku 111 iranskog ustava Vijeće stručnjaka ima zadaću izabrati, nadzirati i po potrebi smijeniti vrhovnog predvodnika. U zbilji, koliko se zna, još se nije dogodilo, da Vijeće stručnjaka javno ospori odluke vrhovnog predvodnika. Svi se sastanci Vijeća stručnjaka vode u strogoj tajnosti. Članovi Vijeća stručnjaka se biraju na javnim izborima, koje nadzire dvanaestočlano Vijeće čuvara, članove kojega postavlja ili vrhovni predvodnik ili vrhovni sudac Irana, kojega postavlja vrhovni predvodnik.

Položaj vrhovnog predvodnika Islamske Republike Iran (ili predvodnika Islamske revolucije) uspostavljen je Ustavom Irana 1979. godine. Riječ je o najvišem političkom i vjerskom položaju, koji je iznad položaja predsjednika države, koji je de jure državni poglavar. Vrhovnom su predvodniku podređeni vojska, pravosuđe, državna sredstva priopćivanja i ostala vladina tijela. Po člancima 57 i 110 iranskog ustava, vrhovni predvodnik nadzire zakonodavnu, sudbenu i izvršnu vlast.

Prvi vrhovni predvodnik Islamske Republike Iran bio je ajatolah Ruhollah Khomeini. Khomeini je zahtijevao, da položaj vrhovnog predvodnika bude dosmrtan („doživotan“) položaj. Poboljšanjem ustava 1989. godine dopušteno je da i niži svećenici mogu biti izabrani za vrhovnog predvodnika. (Vjerojatno, ako imanju snažnu političku crtu.) Drugi vrhovni predvodnik Ali Khamenei donosio je ukaze i konačne odluke o gospodarstvu, okolišu, vanjskoj politici, školstvu i o drugim područjima. Khamenei je donosio propise o izborima te je imenovao i smjenjivao članove vlade. Ali Khamenei je ubijen prvog dana obnovljenih izraelsko-američkih napada na Iran, 28. veljače ove godine. Nakon ubojstva Alija Khameneija za vrhovnog predvodnika izabran je njegov sin Mojtaba Khamenei, koji je pripadao srednjem svećenstvu.

Pisanje ovog osvrta došlo je od moje želje, da proniknem u iranski politički sustav, koji je uistinu jedincat u svijetu. Na prvi pogled se čini, da je iranski politički sustav teokracija („bogovlašće“), koju su često njegovali drevni narodi. Teokracija se je pojavljivala i u novijim vremenima, primjerice u obliku puritanstva, koje je bilo političkim sustavom u sedamnaestom stoljeću u Engleskoj i u nekim engleskim kolonijama u Sjevernoj Americi. Teokratski politički sustavi bili su uspostavljeni u domorodačkim narodima u Americi, posebice u Meksiku.

Pomisao o teokraciji kao političkom sustavu u Iranu dolazi od činjenice, da je svećenstvo predvodilo Iranski islamski prevrat, kojim je uklonjena tvrdokorna monarhija loze Pahlavi. Okupljanje iranskog naroda oko šijitskog islama bilo je najlakše i najučinkovitije sredstvo svrgavanja zloćudne monarhije, koja je imala zloglasni SAVAK te dobro čuvan i natrpan zatvor Evin, u koji su bez osude zatvarani protivnici postojećeg režima vlasti.

SAVAK je bio Šahova tajna policija i obavještajna služba, koja je bila ozloglašena zbog strogog nadzora ljudi, gušenja slobode i mučenja političkih otpadnika. SAVAK ili Ured za nacionalnu zaštitu i obavještavanje uspostavljen je 1957. godine, kako bi štitio režim šaha Mohammada Reze Pahlavija. Utemeljenje SAVAK-a pomogla je Francuska obavještajna služba (SDECE), a kasnije je SAVAK pomagala i financirala američka Središnja obavještajna služba (CIA). SAVAK je bio središnje sredstvo Šahove samovlasti, koje je imalo zadaću nadzora, uhidbe, mučenja i ponekad smaknuća političkih protivnika.

Po vjerodostojnom pripovijedanju čovjeka – koji je dobro poznavao Šahov režim, jer je Iranu prodavao oružje – iranska vojska je u jednom času nabavila 5.000 američkih borbenih helikoptera. Iranski general, koji je nadzirao nabavu helikoptera rekao je američkom generalu: „Provedbom ugovora nemojte stvoriti stanje Yankee, go home.“

Međutim, kod postavljanja službe za održavanje helikoptera američko zrakoplovstvo – koje je i samo oskudijevalo ljudima za održavanje helikoptera – je ugovorno unajmilo gotovo dvije tisuće mehaničara. Moj znanac mi je rekao, da je svatko „tko je u Vijetnamu dotaknuo helikopter proglašen iskusnim stručnjakom“. Nekoliko stotina tih „stručnjaka“ je sklopilo lažne bračne ugovore s nekadašnjim slobodnijim djevojkama iz Vijetnama, koje su smještene u tajne „javne kuće“ u Iranu na moguće zadovoljstvo američkog vojnog osoblja u Iranu. (Kći mojeg znanca, koja je bila tajnica američkog vojnog zapovjednika u Iranu, napustila je Teheran zadnjim američkim zrakoplovom.)

Sudeći po odgovoru šijitskih muškaraca na tu američku nepodopštinu bilo je stvoreno upravo stanje Yankee, go home. Iran je bio u znatnoj mjeri amerikaniziran, a šah Reza Pahlavi je podnosio takvo stanje, jer je trebao američku „zaštitu“. Ta je „zaštita“ stajala Šaha njegova prijestola.

Dana 1. veljače 1979. godine – nakon što je Reza Pahlavi sa svojom obitelji pobjegao iz države „na liječenje“ – u Teheran je iz Pariza u zrakoplovu zračnog prijevoznika Air France došao ajatolah Ruhollah Khomeini. U šijitskom prevratu, koji je trajao samo 10 dana pala je vlada šahova premijera Shapoura Bakhtiara i s vlasti je uklonjen odbjegli iranski šah Mohammad Reza Pahlavi.

Iako se Iran sad naziva Islamskom Republiko Iran, revolucija u veljači 1979. godine nije bila vjerska, nego politička revolucija, koju je snažno podupro iranski narod. Narod je za rušenje dotadašnje zloćudne monarhijske vlasti okupilo šijitsko svećenstvo oslanjajući se na šijitski islam, kojemu je bila odana većina Iranaca. Islam je uporabljen kao najlakše sredstvo za obavljanje posla promjene političkog sustava. Sad presudnu ulogu u Iranu ima šijitsko svećenstvo, ali nije riječ o teokraciji, nego o politizmu, jer je u Iranu politika sredstvo povezivanja i obujmljivanja ostalih izvora vlasti: gospodarstva, zaštite i svjetonazora. Politika je u Iranu povrh svega.

Povijest obiluje primjerima uspostave novog političkog sustava uz snažnu uporabu vjere, svjetonazora ili ideologije. U svakom političkom prevratu novi svjetonazor je imao presudnu ulogu: u Francuskoj revoluciji 1789. godine, Velikoj oktobarskoj revoluciji 1917. godine ili u slomu Zapadnog Rima 476. godine. Čini se, da je sprega politike i svjetonazora česta i tijesna.

Spominjem takvu spregu u Europi poslije sloma Zapadnog Rima. Crkva je prirodno dobila vjersku vlast, ali je silom prilika dobila i političku, jer je jedino Crkva imala pravu sveeuropsku upravnu podlogu. (Rim se nije bio rasuo na narode ili pokrajine, nego na obiteljske posjede. Usitnjenu Europu mogla je na okupu držati samo Crkva.) Vlasnicima posjeda pripali su zaštita i gospodarstvo, iako je i Crkva imala snažan udio i u gospodarstvu, posebice zauzimanjem Reda benediktinaca.

Zapadni Rim je uoči 476. godine poslije Isusa bio pokršćanjena carevina. Ipak, kršćanstvo je trebalo politički sustav drukčiji od dotadašnjeg rimskoga. Kršćanstvo je trebalo vlastiti politički sustav, koji bi bio utemeljen na životnom zajedništvu, koje je zagovarao Isus iz Nazareta. Životno zajedništvo je sredstvo ostvarenja životnog zadovoljstva svakog čovjeka. Isus je govorio: „Ja sam došao, da svi imaju život i da ga imaju u obilju.“

Sadašnji, ali i od davnine u Kini uvriježeni politički sustav je uzor politizma. Prije je Kinom upravljao mandarinski stalež, koji je bio temeljito školovan za poslove upravljanja velikim državnim sustavom. Sad Kinom de facto upravlja Komunistička stranka Kine, u kojoj se članovi ne potvrđuju polaganjem ispita kao u carsko vrijeme, nego obavljanjem zadaća, koje im dodjeljuje Stranka. Iranom ne upravlja neka politička stranka, nego svećenički stalež. Upravljački stalež i u Kini i u Iranu je prožet primjerenim svjetonazorom. U Kini je to „socijalizam za 21. stoljeće“, a u Iranu šijitski islam.

Po meni, i u Kini i u Iranu prva vrijednost je narod. U Kini je davni car Čin Ši Huangdi (221.-210.) postavljanjem potpune prijevozne, komunikacijske i upravne podloge stvorio narod. U Iranu šijitski islam stvara životno zajedništvo, dok drugdje sunitski islam ide za vladavinom narodima, kao što su s vremenom pokazali Arapi te otprve seldžučki Turci i osmanski Turci. Šijiti smatraju, da su oni pravi i dostojni slijednici proroka Muhameda, koji je od zavađenih i zaraćenih arabijskih plemena napravio „zajednicu vjernih“ (ummah).

Ovdje moram spomenuti safavidskog šaha Ismaila I (1501.-1524.). Ismail I je bio rodom Kurd. On je prisilio perzijske sunitske svećenike, da zagovaraju i šire šijitski islam. On je to napravio, kako bi svoj novi narod i svoju državu zaštitio od sunitskih osmanskih Turaka, kojima nikad nije bilo dosta naroda, da njima vladaju. Ismail I je prvi vladar, koji je poslije propasti Sasanidske carevine 651. godine uspostavio nacionalnu državu, koja se službeno naziva Iran. Sunitski islam je imperijalan, a šijitski je državotvoran. Zato Iranci ili suvremeni Perzijanci u narodnom zajedništvu vide smisao postojanja vlastite, suverene države.

Pri kraju ovog osvrta ću spomenuti, da svaka vjera ima i svoju teologiju i svoju antropologiju. Teologija nastoji opisati štovano božanstvo, njegovo djelovanje među ljudima te nagradu u nebu za čestito i pobožno preveden život na Zemlji. Vjerska antropologija nastoji odrediti čovjeka, njegov očekivani stav prema božanstvu i njegov poželjan odnos s drugim ljudima. (U kršćanstvu je Bog otac svim ljudima, a ljudi su jedni drugima bližnji.)

U šijitskom islamu je sačuvano vjerovanje, da ljudi čine zajednicu vjernih, koji moraju međusobno živjeti u miru i koji se moraju podložiti Bogu, koji je brižan i milostiv prema ljudima. U carevinskom sunitskom islamu ljudi se de facto uzimaju kao podanici vlasti. To je pokazalo širenje Arapske carevine, Seldžučke carevine i Osmanske carevine, kojoj se je Ismail I suprotstavio šijitskim islamom. Ni u Kini nije drukčije. U Kini se spominje „rukopoloženje nebesa“ (mandat), koje obvezuje vlasti na dobro postupanje prema narodu, koji je najviša vrijednost u državi. Narod omogućuje državi dugovječnost pa se država mora brinuti za narod.

Narodi koji kao politički sustav imaju politizam se međusobno povezuju, okupljaju se u zajednicu i međusobno surađuju. Sve ih je više. Njima se pridružuju države, kojima je više stalo do (1) naroda, nego do političkog sustava, (2) nacionalnog gospodarstva, nego do privatnih korporacija, (3) strategijskog pristupa gospodarstvu, nego do kratkoročne zarade, (4) ulaganja u prijevozni, komunikacijsku i energetsku podlogu, nego do ulaganja u visokogradnju, (5) ulaganja u domaću tehnologiju, nego u tuđe dionice, (6) stvaranja sirovinskih i industrijskih opskrbnih mreža, nego do izvoza kapitala. Izbor politizma kao političkog sustava i istovremeno napuštanje kapitalizma traži jačanje uloge države ne samo u gospodarstvu, nego i u politici, zaštiti i posebice u sustavu uvjerenja. Državama je prijeko potreban sustav uvjerenja, po kojemu je smisao postojanja države briga za dobrobit jedinačnih ljudi i njegovanje naroda, koji se državi odužuje održavanjem njezine vremenske neprekidnosti.

Continue Reading