Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi poremećajem u svjetskoj opskrbi hranom i posljedicama, koje taj poremećaj izaziva. Dodatno pogoršanje u svjetskoj trgovini i opskrbi hranom prouzročili su američki namet trošarina i odgovor na taj namet zemalja, koje su bile pogođene trošarinama. Amerika je bila nametnula trošarine na uvoz svih proizvoda iz mnogih zemalja, ali i na probrane poljoprivredne proizvode iz svih zemalja.

Američki predsjednik je neoprezno nametnuo trošarine na prekomjerno isporučivane mliječne proizvode te na svinjetinu, govedinu, losos, rakove i jastoge iz Kanade; na čaj i plodove mora iz Indije; na kavu iz Brazila (50%) i Vijetnama (20%); na svježe i prerađeno voće i povrće, češnjak, jabučni sok, biljno ulje, orašice i čaj iz Kine; te na rajčice tijekom zime i avokado iz Meksika. (Vijetnam je drugi najveći svjetski izvoznik kave poslije Brazila.)

Tuđe zemlje, koje su bile pogođene američkim trošarinama uzvratile su svojim protivmjerama: uzvratnim trošarinama ili zabranom izvoza svojih poljoprivrednih proizvoda u Ameriku. Brazil je zabranio izvoz sirove kave u Ameriku i usmjerio svoj izvoz u ostale velike potrošačice kave, posebice u Kinu, koja je ovlastila 180 brazilskih izvoznika kave za uvoz kave u Kinu. Kinesko tržište kave je u silnom usponu.

Kina je bila prestala kupovati poljoprivredne proizvode (pšenicu, kukuruz, sirak, soju, uljnu repicu) u Americi te je uvela stroge mjere provjere proizvoda, koje dolaze u kineske luke. Kineske vlasti odbile su primiti pošiljku soje, za koju su po genskom sastavu otkrile, da je izvorno proizvedena u Americi, iako je bila proglašena brazilskim proizvodom. Usto, kineski građani ne žele uzimati poljoprivredne proizvode nastale genskim zahvatima. Sad je američka poljoprivreda u velikoj nevolji, zato što Kina više ne uvozi američke poljoprivredne proizvode, ali i zato što su u Americi od nameta trošarina znatno poskupili poljoprivredni strojevi, umjetno gnojivo i sredstva protiv biljnih nametnika.

Posebno je opak i nemilosrdan bio namet trošarina na indijske plodove mora i na čaj u visini od 50%. Poznato je, da su ribari povijesno vrlo siromašan stalež, a to sad vrijedi i za indijske berače čaja u sjeveroistočnoj Indiji. S druge strane i u isto vrijeme Kina je dopustila uvoz iz Australije ribe, žive ribe i živih jastoga, što je za australske ribare i uzgajivače jastoga velika povlastica. Australska obala (Australija i Tasmanija) dugačka je 25.760 kilometara i uz nju se nalaze mnoga područja bogata ribom te brojna gojilišta riba i jastoga.

Stanjem na svjetskim tržištima hrane posebno je zakinuta Afrika kao kontinent, jer dosad nije imala prehrambenu industriju. Afrička prehrambena industrija bi i za domaća i za vanjska tržišta prerađivala urod s afričkih polja (pšenicu, sirak, kukuruz ili uljnu repicu) i iz afričkih prirodnih ili podignutih voćnjaka (mango, banane, kavu ili kakaovac), kako bi dio uroda pretvarala u konačne tržišne proizvode. Tako bi Africi ostajala dodana vrijednost stvorena na dijelu uroda, koji ne bi bio izvezen.

Nedavno je Niger obustavio isporuke uranove rudače u Francusku, a Burkina Faso je nacionalizirala rudnike zlata. Obala bjelokosti, Gana i Burkina Faso su dogovorno povisile izvoznu cijenu kakaovca za 20%, kako bi namaknule dodatan prihod svojim poljoprivrednicima, koji bi im u najmanju ruku omogućio školovanje djece i nabavu nužnih lijekova. Ranije sam pisao, da se cijelom Afrikom širi pokret za zadržavanje dodane vrijednosti u Africi, koji vodi industrijalizaciji Afrike. (Zbog oskudice obradljivog zemljišta zaljevske države rabe prihod od nafte i plina, kako bi upotpunile svoja gospodarstva, koja su dosad bila jednostrana i to pružanjem usluga cijelom svijetu: upravljanje tuđim lukama, širenje poslovanja domaćih zrakoplovnih prijevoznika, jačanje vjerskog i građanskog turizma te jačanje kongresnog poslovanja. Saudijaka Arabija rabi goleme „nasade“ fotonaponskih ploča za odsoljavanje morske vode i za odpustinjavanje tla.)

Neću naglašavati ni industrijalizaciju istočne, južne i jugoistočne Azije ni osuvremenjivanje gospodarstava u Južnoj Americi, ali je vrijedna spomena silna gospodarska aktivnost država Svjetske većine nasuprot deindustrijalizaciji gospodarstava Europe i gospodarskom metežu u Sjedinjenim Američkim Državama.

Svijetom vlada neujednačena proizvodnja hrane. Primjerice, Rusija ima golemo obradljivo zemljište i razmjerno malo pučanstvom pa je velika izvoznica žitarica. Kina ima zemljopisni prostor manji od Kanade i SAD, a priličan dio tog prostora su pustinje. Iako je Kina najveći proizvođač hrane u svijetu, ona je i najveći uvoznik hrane na svijetu i to zbog golemog pučanstva. Indija ima pučanstvo sumjerljivo Kini, a ima znatno manji zemljopisni prostor pa povremeno zabranjuje izvoz riže, kako bio omogućila redovito opskrbu pučanstva rižom. [Zato je razumljivo to, što Područno obuhvatno gospodarsko ortaštvo (RCEP), koje čine ASEAN, Australija, Japan, Južna Koreja, Kina i Novi Zeland, zadržava trošarine za poljoprivredne proizvode, iako ih smanjuje ili uklanja za sirovine i industrijske proizvode.]

Pravedna i razborita razdioba hrane u svijetu je sama po sebi vrlo teška i presudna zadaća. Zato nepotrebno i proizvoljno postavljanje političkih zapreka na svjetsko tržište remeti razdiobu hrane, kakva je potrebna za dovoljnu i zdravu ishranu svjetskog pučanstva. Svjetsko pučanstvo je bilo zadovoljnije kad nije bilo Trumpovih uvoznih trošarina. Sadašnji američki upravni ustroj uzalud umišlja, da će namet uvoznih trošarina preporoditi američku industriju i da će Americi omogućiti nadzor nad opskrbom svjetskog pučanstva hranom.

Pogoršavanje klime nosi nove hranidbene nedaće pučanstvu u mnogim područjima svijeta i bez postavljanja umjetnih, političkih zapreka na svjetsko tržište hrane. Kina se predano bori protiv širenja pustinja i za ozeljenjivanje pustinjskih prostora pri čemu u najnovije vrijeme rabi i umjetnu umnost (AI). Kina pomaže afričkim državama u borbi protiv širenja pustinjskih područja, ali Kina ne stiže obavljati taj posao za cijeli svijet. Na sjeveru Sibira se kravi smrznuto tlo, što povećava obradljivo tlo, iako se kod otkravljivanja tla oslobađa metan. Sadašnji američki državni ustroj niječe pogoršavanje klime i uzroke, koji potiču to pogoršavanje. Razlog tomu je želja sadašnjeg upravnog ustroja SAD, da zavlada svjetskim energetskim sustavom uporabom prljavih izvora energije odnosno ugljena i nafte.

U mnogim područjima svijeta, posebice u Africi, endemsko ili udomaćeno bilje ne omogućuje pučanstvu potpunu ishranu. Predvodnici Europske unije sustavno u Europi zatiru proizvodnju hrane, koja je u Europi uistinu bila raznolika i omogućivala cjelovitu ishranu. Europa će morati uvoziti hranu, iako bi je mogla izvoziti i omogućiti potpunu ishranu pučanstva u mnogim državama, koji ovise o uzgoju jedne vrste bilja, koje usto siromaši tlo. Za upotpunjavanje ishrane pučanstva u svim područjima svijeta neminovno je stvaranje slobodnoga svjetskog tržišta hrane.

Slobodni svjetski kapital nakupljen je i usredotočen u Americi u dovoljnoj mjeri, da još remeti potrebnu svjetsku razmjenu hrane. Kapital se na taj način poigrava ljudskim životima. Po meni, potreba za pravednom razmjenom hrane na svjetskom tržištu je presudan razlog za uklanjanje kapitalizma.

Na koncu valja postaviti pitanje: „Što u naše dane čini Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) Ujedinjenih naroda?“ Ta ustanova je utemeljena u listopadu 1945. godine sa svrhom uklanjanja gladi te poboljšavanja ishrane i kakvoće življenja pučanstva. Ta ustanova „spava dugogodišnji san“ i, čini se, prepušta Kini posao za koji je ona bila utemeljena.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi ulogom mineralnog, energetskog i hranidbenog blaga u opstanku i blagostanju naroda te u politici i geopolitici njihovih država. Pod blagom smatram i vodu, koja se sve više s kopna premješta u mora i oceane te koje nestašica u mnogim područjima Zemlje puku otežava život i navodi ga na seobu.

Na pisanje ovakvog i ovog osvrta potaknulo me je američko zanemarivanje uredne opskrbe presudnim mineralima kao što su litij, grafit i kovine, koje su izlučuju iz rijeke zemlje. Amerika se je bila usredotočila na namet uvoznih trošarina te se je pritom zamjerila mnogim zemljama pa i prvim susjedima. Naime, Meksiko sjedi na golemim naslagama upravo spomenutih minerala. Kanada ima najveće pričuve kalijeva karbonata (potaše) u svijetu, četvrte pričuve nafte (iza Venezuele, Saudijske Arabije i Irana), 3200 tona zlata, 600.000 tona urana i 3,5 milijuna km² šuma. Američka politika se je ove godine usredotočila na namet uvoznih trošarina i na zatvaranje američke južne granice te je pritom od sebe otuđila brojne države.

Nasuprot Americi, Kina je provodila svoju desetljetnu zamisao stvaranja hranidbenih, sirovinskih i industrijskih opskrbnih mreža, što je preokrenulo gospodarsku ravnotežu zapadne polukugle Zemlje. Nastalo stanje bi trebalo zabrinuti tvorce američke geopolitike. K tomu, američki i Trumpov pristup nije uspio suzbiti politički, gospodarski, industrijski i vojni uspon Kine, koji se stalno ubrzava.

Minerali litij, grafit i kovine koje se izlučuju iz rijetke zemlje sastavnice su električnih vozila, fotonaponskih ploča i suvremenog oružja. Uporaba tih minerala odredit će odnos snaga među velikim silama u sadašnjem stoljeću. Kina kopa rudaču spomenutih minerala, ali usto nadzire najmanje 80% postupka njihova izlučivanja i obrade. Kina je raspela svoje opskrbne mreže preko Afrike, Južne Amerike i dijela Azije.

Međutim, Meksiko i Kanada su sa svojim pričuvama presudnih minerala „uspavane ljepotice“. Meksiko ima goleme pričuve litija u svojoj saveznoj državi Sonora. Dok Kina vreba, kako bi namaknula i taj izvor blaga te dok sklapa sporazume s Kanadom, vlasti u Washingtonu ne uviđaju golu istinu, po kojoj će zemlje koje nadziru opskrbu prirodnim blagom uključujući i energente nadzirati i budućnost. Nije riječ samo o tomu, da će Amerika izgubiti dosadašnje gospodstvo nad svijetom, nego ona neće ni uvidjeti da se stvara potpuno novi svijet. Opsjednutost Amerike časovitim medijskim diplomatskim dobitcima ili stvaranjem političkog kazališta priječi je da uvidi, da se u svijetu odvija pravi rat ne za nadzor zemljopisnog prostora, nego za nadzor prirodnog blaga.

U takvoj nebrizi Amerike nije riječ samo o pogrešnoj ideologiji, nego i o smanjenju utjecaja Amerike u svijetu, u kojemu se pravila postupanja korjenito mijenjaju. Američka pripovijest o sadašnjem svijetu nije samo potpuno pogrešna, nego je za Ameriku i za Zapad životno štetna. Kad povjesničari budu u budućnosti opisivali sadašnje promjene u svijetu oni se neće baviti internetskim porukama državnika na privatnim ili vlastitim mrežama, izbornim skupovima političara i propusnosti ili nepropusnosti državnih granica. Bavit će se činjenicom, da je Amerika bila napravila potpuno pogrešnu geopolitičku prosudbu o važnosti i ulozi prirodnog blaga. Bez američke umjetne i namjerne podjele svijeta briga za vlastite opskrbne mreže ne bi bila presudna, a ni potrebna. Amerika komada svijet, a nije uvažila sve posljedice podjele.

Očito je, da američki namet uvoznih trošarina ne vodi reindustrijalizaciji Amerike. Čini se, da namet trošarina služi samo kao povod za pregovore Amerike i država, koje su pogođene trošarinama te kojih političari smatraju, da njihovo gospodarstvo ne može opstati bez američkog tržišta. Pregovori poslije nameta trošarina služe samo stvaranju političkog pritiska. Na takve pregovore pristaju samo politički „saveznici“ Amerike, kao što su Europska unija, Južna Koreja i Japan. Ostale političke zajednice ili Americi odgovaraju svojim protivmjerama ili se brinu da nađu zamjenska tržišta.

Političari triju spomenutih političkih zajednica obećali su silna ulaganja u američko gospodarstvo (trilijun i šesto milijardi dolara) u ime svojih korporacija, koje se snebivaju, jer su imale drukčije zamisli o mjestu ulaganja i jer je američka industrijska proizvodnja preskupa pa slabo prolazi na svjetskom tržištu. Upravo je skupoća američkih industrijskih proizvoda bila prouzročila seobu američkog kapitala u Aziju i posebice u Kinu, što je i dovelo do deindustrijalizacije američkog gospodarstva. Obećana ulaganja u Ameriku su „na dugu štapu“.

Po svemu sudeći predsjednik Trump bi mogao odustati od nameta trošarina i to zato, što reindustrijalizacija američkog gospodarstva – čak ako ona i uspije – neće dovesti do obnove američke hegemonije. Amerika pod Trumpom ne želi imati saveznice, nego vazalne države. Od svojega prvog predsjedničkog razdoblja predsjednik Trump je razvrgnuo sve saveze, skupne sporazume i skupne trgovinske udruge, koje su napravili njegovi prethodnici. Tako je predsjednik Trump u srpnju 2020. godine preinačio Clintonov trgovinski savez NAFTA (Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini) iz 1994. godine u UMSCA (Sporazum SAD-Meksiko-Kanada).

Čim je prvi put došao Bijelu kuću predsjednik Trump je obustavio američko-europske pregovore o uspostavi TTIP-a (Prekoatlantskog trgovinskog i ulagateljskog ortaštva) i istupio iz potpisanog sporazuma TPP (Prekotihooceanskog ortaštva). TPP je trebao odvojiti Kinu od 12 tihooceanskih država, od kojih sve imaju Kinu kao najveću trgovinsku ortakinju. TTIP je trebao odvojiti Rusiju od Europske unije. U svibnju 2018. godine Amerika se je povukla iz sporazuma JCPOA (Zajedničkog obuhvatnog nacrta djelovanja), koji je šest država (Francuska, Kina, Njemačka, Rusija, SAD, UK) u srpnju 2015. godine potpisalo s Iranom. Sporazum je trebao spriječiti Iran, da rabi uran u vojne svrhe. Predsjednik Trump ne želi, da Amerika sklapa područne sporazume, nego da vlada svijetom putem vladavine jedinačnim državama.

Čini se, da prevrtljivi Donald Trump odustaje od reindustrijalizacije Amerike te da kani svijetom vladati putem nadzora nad naftom i plinom. U tu svrhu predsjednik Trump nastoji promijeniti politički sustav u ključnim proizvođačicama nafte i plina. U lipnju ove godine izveden je združeni američko-izraelski napad na nuklearna postrojenja u Iranu. Pripravlja se napad američkih združenih snaga na Venezuelu, do kojega ne mora doći, ako se predsjednik Venezuele Nicolás Maduro sam povuče. Trump odnedavno prijeti Nigeriji, zbog navodnog progona kršćana u toj državi. Te tri zemlje su bogate naftom. Trump je prijetio pripojenjem Americi Panamskog kanala i cijele Paname. Htio je „milom ili silom“ Americi pripojiti Grenland. Opetovano je tražio od Kanade, da postane 51. američkom državom. Prirodni izvori bi trebali biti novo oružje Amerike za obnovu njezine nestale hegemonije.

Nastojanje Donalda Trumpa, da obnovi hegemoniju svjetskog kapitala kaže, da su Trumpa dvaput na vlast doveli globalisti ili neokonzervativci, koji su opsjednuti vladavinom svijetom iz jednog mjesta. Međutim, kakve god načine i sredstva oni izaberu – trošarine, energente ili golu vojnu silu – njihov naum se ne može ostvariti, jer je naša vrsta politički globalizirana i jer je u sebi tijesno povezana pa prirodno zagovara suradnju naroda i država. Vrsta ne traje u zemlji čudesa. Zato se Amerika mora svrstati u vrstu Homo sapiens.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi istovremenim postojanjem dvaju političkih i gospodarskih sustava na planetu Zemlja: kapitalizma i politizma odnosno liberalne demokracije i narodne demokracije. Sam sam domislio izraz „politizam“, kako bih sličnošću riječi naglasio razliku, ali i postupnu smjenu tih političkih sustava u našoj globaliziranoj vrsti. Politizmom nazivam politički sustav, u kojemu politika ili država obuima ostale izvore vlasti ili utjecaja – gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja – te ih usmjeruje na dobrobit naroda ili životne zajednice na određenom zemljopisnom prostoru. (Ključne riječi u politizmu su prostor, narod i država.)

Kapitalizam je europski izvorni, urođeni ili endemski politički sustav, u kojemu prvu i zadnju riječ imaju nositelji kapitala odnosno ulagateljske, financijske i proizvodne korporacije. Korporacije su u kapitalizmu potpuno slobodne i one na domaćim i tuđim tržištima prave zaradu uporabom kapitala, prodajom proizvoda ili pružanjem usluga. Politika ili država u kapitalizmu služi korporacijama, koje se brinu samo za ostvarivanje svoje zarade i za daljnje nakupljanje kapitala. Potrebe ljudi i naroda u kapitalizmu nemaju pravu vrijednost.

Država sluša nositelje ulagateljskog, financijskog i proizvodnog kapitala, koji je samo privatan (lat. skriven). Nositelji kapitala ne slušaju državu, ali pristaju da država spašava njihove korporacije, ako padnu u nevolje zbog pogrešnog ulaganja, općeg financijskog sloma, industrijske recesije ili gospodarske depresije. U kapitalizmu nositelji kapitala sami biraju gospodarske grane, u koje će uložiti svoj novac pa kapitalističke države obično imaju jednostrano gospodarstvo, koje ni u velikim i mnogoljudnim državama nije u stanju zadovoljiti sve potrebe ljudi i naroda. (Ključne riječi u kapitalizmu su tržište, zarada i vrijednosnice.)

(Samodostatnost nacionalnih gospodarstava nije bila potrebna nakon uspostave slobodnog svjetskog tržišta 1995. godine, ali američki kapital i američka politika odnedavno razbijaju svjetsko tržište, jer je ono omogućilo rast gospodarstava i napredak naroda zemalja u razvitku i to nauštrb daljnjeg nakupljanja i usredotočenja kapitala u SAD i na Zapadu općenito. Zato zemlje Svjetske većine stvaraju svoje odvojeno slobodno tržište, koje već nadomješta uklonjeno svjetsko tržište.)

U politizmu kao u inačnom političkom i gospodarskom sustavu država se brine ne samo za gospodarski rast zemlje i za napredak naroda, nego i za opće zadovoljavanje potreba ljudi i obitelji te za probitke korporacija, koje pridonose zadovoljavanju potreba ljudi i naroda kao cjeline. U politizmu korporacije moraju slušati volju države samo ako ugrožavaju nju samu i ako pokazuju nerazumijevanje za istinske potrebe naroda. U politizmu se od korporacija očekuje, da idu ususret politici, koja se brine za dobrobit ljudi i za zadovoljavanje potreba naroda. U politizmu država ne sluša korporacije, ali im pomaže. Država posebice pomaže privatne ili državne korporacije, koje nastoje razviti novu tehnologiju, usavršiti proizvodni postupak ili stvoriti novu industrijsku granu, kakve se u svijetu gotovo danomice javljaju (proizvodnja brzih vlakova, novih integriranih kola, vjetrenih turbina i fotonaponskih ploča, umjetna umnost ili industrijsko postavljanje mostova i bušenje tunela).

Osim što na jednoj Zemlji postoje dva različita i nepotrebno suprotstavljena politička i gospodarska sustava, jedan od tih sustava, kapitalizam, sahne, a drugi, politizam, jača i zemljopisno se širi. Nažalost, nositelji kapitala nastoje zakočiti širenje politizma odnosno nastoje spriječiti uvođenje politizma u dodatne države. Pritom, nositelji kapitala za taj prljavi posao uzalud rabe Sjedinjene Američke Države, kojih se predvodnici ponose što predvode kapitalistički dio svijeta. Nositelji kapitala nastoje politički i gospodarski pritisnuti mnoge države, koje su uzele politizam kao sustav, koji odgovara potrebama i željama njihovih naroda.

Postupak sprječavanja širenja politizma posebice se odnosi na države Južne Amerike, koja je dugo smatrana svodom utjecaja SAD te na države Afrike, koje je kapital sve donedavno držao u neokolonijalnom položaju. Afričke države se jedna za drugom oslobađaju neokolonijalizma, a njihov politizam se prvobitno očituje u industrijalizaciji njihovih gospodarstava. Afričke države odlučno nastoje na svojim golemim sirovinama i energentima stvarati dodanu vrijednost u svojem prostoru, umjesto da zapadne države na tim dobrima stvaraju dodanu vrijednost izvan Afrike.

Osim što se povećava broj zemalja, koje njeguju politizam (Brazil, Egipat, Indija, Indonezija, Iran, Nigerija, Rusija) zemlje odane politizmu se i međusobno politički i gospodarski povezuju. Sve spomenute države su članice udruge BRICS, a nebrojene druge „politističke“ države se slobodno povezuju s Kinom putem Pothvata pojasa i puta. Za razliku od kapitalističkih država, koje nedvojbeno predvodi Amerika, zemlja BRICS-a i Svjetske većine nemaju predvodnika, jer žele promicati višestožerni svijet suradnje naroda i njihovih država.

Kina je država koja njeguje politizam. Ona ima golemo pučanstvo, koje treba nahraniti i golem dobrostojeći srednji stalež, koji se želi dobro hraniti. Kina je najveći proizvođač hrane, ali i najveći uvoznik hrane u svijetu. Zato je za Kinu iznimno važno, da se brine za uvoz hrane za svoje ljude, ali i za domaće životinje. Poučena nepredvidljivom američkom geopolitikom Kina sustavno uvozi hranu iz više zemalja, kako se ne bi naglo našla pod ucjenom ili iznudom. Kina mora mudro postupati i s uvozom energenata, jer ona nema dovoljno energenata za svoje snažno gospodarstvo. (Industrija Kine čini 41% svjetske industrije.) Kineska država se je na vrijeme pobrinula, da diljem svijeta razapne hranidbane, sirovinske i industrijske opskrbne mreže.

Mnoge druge države isto oskudijevaju u hrani, sirovinama i energentima. Europa kao cjelina nema ni dovoljno sirovina ni dovoljno energenata, ali se nije postarala da stvori opskrbne mreže za svoju industriju, koja je prije bila snažna, ali koja je sad slaba. Iako uvozi uran, Amerika ima dosta ostalih energenata, ali je iscrpila mnoga nalazišta ruda za proizvodnju kovina kao što su bakar, aluminij i čelik. Ni Amerika se nije pobrinula za stvaranje vlastitih opskrbnih mreža, a da se i ne spominje opskrba kovinama, koje se izlučuju iz rijetke zemlje.

Nasuprot državama, kojima je bitna opskrba hranom ili energentima ima mnogo država, koje imaju jedan, ali iznimno vrijedan prirodni izvor (zlato, kobalt, litij, bakar, naftu, prirodni plin) ili jednu biljnu vrstu, kakva je kava, kakao i mango ili kakve su banane. Zato je za takve države presudno, da dobro upravljaju jedinim prirodnim izvorom. U tomu je presudna uloga države, a ne domaćih ili tuđih korporacija. U takvim zemljama država mora biti jaka, nepopustljiva i nepotkupljiva pa mora njegovati politizam.

Politika mora imati prvu i zadnju riječ i u državama, koje su bogate raznovrsnim izvorima, kako ih korporacije „ne bi rastrgale kao gladni vuci“. To se dogodilo na cijelom Zapadu i posebice u SAD gdje slaba država nije u stanju obavljati ni zadaće, koje samo ona može obaviti. Primjerice, jedinačne korporacije jamačno neće stvarati sirovinske i industrijske opskrbne mreže za cijelo nacionalno gospodarstvo – ako se u sadašnjem globalnom kapitalizmu imalo drži do „nacionalnog“ gospodarstva – pa se tog posla mora prihvatiti država. (U kapitalizmu su važni tržište, zarada i vrijednosnice.)

Mnoge države moraju posebno brigu posvetiti razvitku industrijskih grana, koje se pokazuju presudnim za nacionalno gospodarstvo. Primjerice, Rusija zbog stvarne ugroze polaže posebnu pozornost razvitku vojne industrije za potrebe kopnene vojske, mornarice, zrakoplovstva, raketarstva, svemirskog programa i nuklearnih snaga. Državna briga za stvaranje novih industrijskih grana očituje se u pomoći za istraživanje, stvaranju poslovnih ortaštava i u zajedničkom ulaganju. Kako bi se zajamčila samodostatnost u određenoj grani nije dosta samo proizvoditi novu vrstu proizvoda, nego je potrebno i smišljati takve proizvode. Zato je Rusija pod pritiskom zapadnih kazni razvila i stavila u uporabu putnički zrakoplov Jakovljev MC-21, koji je udobniji od zrakoplova Airbus 320 i Boeing 737, kojemu je oplata jača i laganija zbog uporabe novih slitina te kojemu su svi dijelovi, motori, integrirani sklopovi i računalni programi smišljeni i napravljeni u Rusiji.

(Pripovijeda se, da je poslije Korejskog rata predsjednik Južne Koreje ucijenio slanjem u zasluženi zatvor predsjednika jedne korporacije, koji se je i nadalje htio baviti proizvodnjom odjeće i prisilio ga, da kao slobodan čovjek počne proizvodnju bakrenih kabela, jer je Koreja trebala postaviti električnu i telefonsku mrežu. Predsjednik je ujedno priskrbio japansku kabelsku tehnologiju temeljem odštete, koju je Japan davao Južnoj Koreji.)

Budući da je svijet u prelasku iz kapitalizma u politizam, postavlja se pitanje o tomu, kako će se Zapad kao cjelina i Amerika kao predvodnica Zapada postaviti prema budućnosti. Pripravlja li se Amerika za novi svijet? Zasad se ne pripravlja, nego u rijeci neizbježnih promjena kroči protiv struje. Nositelji kapitala nakupljenog i usredotočenog u Americi uzalud nastoje obnoviti svjetsku hegemoniju kapitala.

Ranije sam napisao, da su za preokret u američkoj industriji uz ostalo potrebni: (1) cjelovit strategijski pristup, koji bi uključivao sustavan napredak tehnologije u svim industrijskim granama; (2) nadzor nad vlastitim industrijskim i sirovinskim opskrbnim mrežama; (3) predan napor na postavljanju suvremene prijevozne i komunikacijske podloge; (4) osuvremenjivanje školstva za potrebe tehnološkog i industrijskog razvitka; te (5) smanjenje izdataka za vojsku i oružje. Vojni proračun SAD u 2024. godini bio je 997 milijardi dolara, a vojni proračuni slijedećih 9 država – uključujući Rusiju i Ukrajinu, koje su u ratu – bio je ukupno 984 milijarde dolara. (Američka vojska i američko oružje su skupi, a golem dio američkoga vojnog proračuna se nađe kao zarada na računima korporacija u „vojno-industrijskom kompleksu“.

Cio Zapad i posebno Amerika, koja još uvijek ponosno predvodi Zapad – ali, i neke zemlje koje su se pozapadnile, a daleko su od Atlantskog oceana – moraju se okaniti financijalizacije proizvodnih korporacija i financijalizacije država. Zapad se mora odreći financijalizacije odnosno izravne uporabe kapitala, jer se je takva uporaba kapitala pokazala nasilnim sredstvom. Kad se Amerika odrekne financijalizacije slijedit će je sve zapadne i pozapadnjene države. Proizvodni kapital je na (privremeno) globalnom tržištu pokazao smisao za suradnju, koja je nedvojbeno prouzročila rast gospodarstava i napredak naroda zemalja u razvitku.

Amerika se mora prva prilagoditi novom svijetu koji se širi i odreći se nasilne izravne uporabe kapitala, jer su države Svjetske većine već brojne i međusobno povezane, što ih je učinilo otpornim na navalu i pritisak kapitala. Goli zapadni kapital je u sadašnjem svijetu zastarjelo i neučinkovito oružje pa se Amerika mora prihvatiti novog oružja, a to može biti samo suradnja s ostalim državama.

Očekujem da će promjenu u američkoj geopolitici napraviti novi naraštaj američkih političara, koji su kao ljudi i kao političari odrasli u vrijeme, u kojemu su se u američkoj politici, u američkom gospodarstvu i u američkoj životnoj zajednici nakupile goleme nevolje. Novi naraštaj političara, politologa i medijskih ljudi shvatit će, da politika ne može počivati na umišljajima, nego da se mora temeljiti na zadovoljavanju potreba ljudi i na očekivanjima naroda. Iznimnost Amerike bio je umišljaj puritanaca, koje je engleska loza Stuarta presadila u Ameriku. Taj umišljaj su preuzeli neokonzervativci, kako bi opravdavali nasilje nad vrstom.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi brzim slabljenjem Amerike, koje će dovesti do neizbježnog prestanka Amerike kao iznimne države i u minulih sto godina neosporno najjače političke, gospodarske, vojne i kulturne sile u svijetu. Amerika još uvijek ima najveće gospodarstvo svijeta, ako se gospodarstvo mjeri ukupnim domaćim proizvodom, ali je američka industrijska proizvodnja u 2024. godini činila samo 19%, a kineska čak 41% svjetske industrije. (Kineska korporacija za proizvodnju vlakova, CRRC, proizvede jedan brzi vlak u jednoj radnoj smjeni, u kojoj ima samo 30 radnika, koji uglavnom motre postupak proizvodnje, koju obavljaju roboti. Francuski Alastom, kanadski Bombardier, njemački Siemens i japanski Hitachi Rail trebaju oko mjesec dana i mnoštvo stručnih radnika, da proizvedu jedan brzi vlak. SAD ne prave brze vlakove.)

Udio američke industrije u ukupnom svjetskom proizvodu bio je 17,3%, a u svijetu je u prosjeku bio 26,35%. Amerika je ispodprosječno industrijalizirana zemlja. Udio Amerike u svjetskoj poljoprivrednoj proizvodnji je 1,2%, a Kine 6,9%. Amerika prednjači u pružanju usluga, koje se velikim dijelom pružaju unutar zemalja. Kina predvodi svijet u proizvodnji tvarnih dobara, koja čine predmet razmjene na svjetskim tržištima. Američka industrija nema dovoljno proizvoda za izvoz pa već godinama ima manjak u robnoj razmjeni.

Predsjednik Trump nastoji nametom uvoznih trošarina naglo pretvoriti Ameriku u industrijsku velesilu. Trumpovo nastojanje je jednostrano i ono ne može donijeti očekivani učinak. Za preokret u američkoj industriji potrebni su uz ostalo: (1) cjelovit strategijski pristup, koji bi uključivao sustavan napredak tehnologije u svim industrijskim granama; (2) nadzor nad vlastitim industrijskim i sirovinskim opskrbnim mrežama; (3) predan napor na postavljanju suvremene prijevozne i komunikacijske podloge; (4) osuvremenjivanje školstva za potrebe tehnološkog i industrijskog razvitka; te (5) smanjenje izdataka za vojsku i oružje. Vojni proračun SAD u 2024. godini bio je 997 milijardi dolara, a vojni proračuni slijedećih 9 država – uključujući Rusiju i Ukrajinu, koje su u ratu – bio je ukupno 984 milijarde dolara. (Američka vojska i američko oružje su skupi, a golem dio američkoga vojnog proračuna se nađe kao zarada na računima korporacija u „vojno-industrijskom kompleksu“.

Jedan od upadnih znakova slabljenja Amerike je izbor Donald Trumpa za predsjednika SAD 2016. i 2024. godine. Donald Trump se je prije 2015. godine kad je objavio svoju nakanu, da postane predsjednik Amerike bavio graditeljstvom i vođenjem televizijskih zabavnih predstava. On nije bio pripravljen ni za obnašanje osrednje političke dužnosti, a kamoli predsjedničke. Trump predsjedničku politiku vidi kao sklapanje poslova, a ne kao sustavno vođene države u svijetu, koji se burno mijenja i koji je politički globaliziran.

Između dvaju Trumpovih predsjedničkih razdoblja Ameriku je vodio Joe Biden, koji je (1) na prijevaru dobio izbore 2020. godine, predočivši u televizijskoj raspravi zloglasno pismo, koje je potpisao 51 bivši visoki obavještajni dužnosnik i u kojemu je pisalo, da nije postojalo računalo Huntera Bidena; (2) bio potkupljiv („Deset posto za velikog čovjeka!“); i (3) kojemu su tijekom obnašanja dužnosti predsjednika popustile tjelesna i umna snaga. Predsjednik Biden se je zbog umne slabosti sam povukao iz svoje druge predsjedničke izborne utrke u lipnju 2024. godine.

Općenito, u Americi više nema ljudi predsjedničkog kova, koji bi se obnašanjem nižih političkih dužnosti osposobili za dobro obnašanje dužnosti predsjednika. Koja bi osoba mogla postati predsjednikom SAD poslije izbora 2028. godine? Među demokratima kao kandidati slove Gavin Newsom, izuzetno bistar i rječit guverner Kalifornije, za kojega kažu da bi u Americi kao predsjednik napravio zbrku i nered kakve je napravio u Kaliforniji te bivša potpredsjednica SAD Kamala Harris, koja je poznata po praznom i nejasnom govoru.

Među republikancima se zasad računa samo na JD (James David) Vancea, sadašnjeg  potpredsjednika SAD. Ipak, američka politička povijest pokazuje, da potpredsjednici teško postaju predsjednicima. (U Engleskoj čak postoji izreka: „Ako se zadovoljiš biti drugi, nikad nećeš postati prvi!“) Od samog početka dvadesetog stoljeća do danas samo je jedan potpredsjednik postao predsjednikom neposredno nakon potpredsjedničkog razdoblja. To je bio George H. W. Bush. Bush je bio potpredsjednik velikom Ronaldu Reaganu (1981.-1989.) i dobio je izbore 1988. godine, ali je kao predsjednik izgubio izbore 1992. godine, iako su se Istočni blok i Sovjetski Savez rasuli za njegova predsjedanja Amerikom.

Potpredsjednik Theodore Roosevelt postao je predsjednik poslije ubojstva Williama McKinleyja 1901. godine. Potpredsjednik Calvin Coolidge postao je predsjednik poslije smrti predsjednika Warrena Hardinga 1923. godine. Potpredsjednik Harry Truman postao je predsjednik nakon smrti predsjednika Franklina Roosevelta 1945. godine. Potpredsjednik Lyndon Johnson postao je predsjednik nakon ubojstva predsjednika Johna Kennedyja 1963. godine. Potpredsjednik Gerald Ford je postao predsjednik poslije ostavke predsjednika Richarda Nixona 1974. godine. Predsjedničke izbore su izgubili potpredsjednici Richard Nixon (1960.), Gerald Ford (1976.), Al Gore (2000.) i Kamala Harris (2024.) Godine 2016. umjesto potpredsjednika Joea Bidena kandidat Demokrata bila je senatorica Hillary Clinton.

Amerika ne može stvoriti čovjeka, koji bi bio pravi predsjednik. Ameriku ne spašava mali ispravak smjera razvitka, nego pravi preokret, koji bi joj omogućio prelazak iz svjetskog hegemona u običnu, ali jaku državu koja bi znala surađivati s ostalim državama svijeta. To će Americi biti teško izvesti, jer su sadašnji političari odrasli za američke hegemonije u svijetu. Umjesto da se posveti nužnom prelasku iz svijeta hegemonije u svijet opće suradnje naroda, Amerika se olako („oportunistički“) upustila u sučeljavanje s Rusijom i Kinom.

Nebrizi Amerike za njezin strategijski razvitak pridonosi i borba političkih stranaka za vlast, pri čemu se naglašavaju razlike u politici stranaka, a zanemaruju američke nevolje, koje tište obje stranke i koje bi one trebale naizmjence uklanjati. Stranačke nesuglasice oko proračuna spriječile su državne isplate i ostavile milijun i pol državnih zaposlenika bez plaće. Američke političke stranke se samo bore za vlast. (Tako je i u ostalim državama Zapada.) Sukobu među glavnim američkim političkim strankama pridonosi i ideološka podjela među njima.

Izmišljanje vanjskog neprijatelja i nepoštedna borba za vlast značajke su svih carevina koje propadaju. Primjerice, rimski car Neron (54.-68.) prihvatio je zamisao, da su nenasilni i mirotvorni kršćani smrtna opasnost za carevinu. Progona kršćana bio se je prihvatio i Dioklecijan (284.-205.). (Dioklecijan je nastojao preobraziti ustroj carevine podjelom na dva povezana dijela. Carevina je svojim širenjem došla do pustinja u Africi i Aziji te do pustara u Istočnoj Europi pa pljačka više nije bila moguća. Zato je Dioklecijan poreze navalio na gradove, koji su pod tim teretom brzo propadali i povukli u propast Zapadni Rim.)

Zanimljivo je to, da je car Konstantin (306.-337.) našao spas carevine u potpori kršćana, kojima je Milanskim proglasom 313. godine dopuštena sloboda ispovijedanja vjere te vraćena ili nadoknađena imovina, koja je za Dioklecijana bila oduzeta kršćanima i kršćanskim zajednicama. Slabu carevinu označavala je i nepoštedna borba za vlast nebrojenih vojskovođa, koji su svojatali pravo na carski prijestol. Tako je bilo i u Sovjetskom Savezu poslije smrti predsjednika Leonida Brežnjeva (1964.-1982.) kad su se do 1991. godine izredali predsjednici Juri Andropov, Konstantin Černjenko, Mihail Gorbačov i Boris Jeljcin. U sadašnjoj američkoj državnoj politici važni su medijski, a ne zbiljski ili životni učinci poduzetih mjera. Tako je bilo i u rimskoj carevini, koja je redovito priređivala mačevalačke dvoboje među zarobljenicima ili borbe ljudi i gladnih lavova.

Prelazak Amerike na novi geopolitički pristup neće biti lagan. Širi se novi, višestožerni svijet, u kojemu su raspačani, a ne usredotočeni i kapital i politički utjecaj. Hegemonija nije prikladna za politički globaliziran svijet. Sredina svijeta premještena je iz Sjeverne Amerike u Aziju, koja ima iznimno jaka gospodarstva u Indiji, Indoneziji i ostalim državama slobodne udruge ASEAN, Kini i Rusiji. U isto vrijeme se Australija, Japan i Južna Koreja postupno odzapadnjuju i postaju gospodarskim dijelovima Azije, jer su im najizdašnija tržišta u Aziji i posebice u Kini. Tri spomenute države su bliže Aziji, nego Europi i Americi, a geografski položaj države i blizina tržišta su presudni gospodarski čimbenici. Povezivanje gospodarstava nosi i političko povezivanje.

Posebnu pozornost u novije vrijeme privlači Afrika, koja prolazi političku i gospodarsku preobrazbu. Afrika ima razmjerno mlado pučanstvo: prosječna dob pučanstva je 19,3 godine. (Prosječna dob pučanstva SAD je 38,7 godina, a pučanstva Europske unije 44,7 godina.) U gradovima živi 45% afričkog pučanstva. Afrika mora zaposliti svoje mlade ljude i svoje gradsko pučanstvo pa se mora industrijalizirati. Predvođene Nigerijom – koja ima drugo najveće gospodarstvo (364 milijarde dolara) i najviše stanovnika u Africi (239 milijuna) – afričke države ne žele više samo izvoziti sirovine, nego nastoje razviti svoju industriju. U tomu im pomažu Indija, Kina i Rusija. Afričke države prelaze na izravan, mobilni način prekograničnog plaćanja (MMT) zaobilazeći SWIFT. Takav način plaćanja afričke zemlje su uvele ranije, zbog malog broja i neujednačenog rasporeda bankovnih poslovnica.

Afrika će uskoro postati pravom gospodarskom velesilom, u čemu će joj pomoći njezina veličina i njezin zemljopisni položaj. Afrički kontinent ima 30 milijuna km² i drugi je najveći kontinent svijeta. Afrika se nalazi „usred svijeta“, jer su joj u blizini Azija, Bliski Istok, Europa i Južna Amerika.

Amerika će postati običnom, ali politički i gospodarski utjecajem državom poput Brazila, Indije, Indonezije, Kanade, Kine, Meksika, Nigerije ili Rusije. U postupku prelaska svijeta iz hegemonije Amerike i kapitala, koji je dosad bio usredotočen u njoj, doći će i do nestanka Zapada, koji se kao cjelina neće moći uključiti u novu suradnju naroda i njihovih država.

Nestanak Zapada otvorit će pitanja ustroja Europske unije i budućnost Europe kao cjeline, u kojoj Ruska Federacija zauzima 4 od 10 milijuna km². Kao što se Zapad kao cjelina neće moći uključiti u svjetsku suradnju, tako se u tu suradnju neće moći uključiti ni Unija kao cjelina.

Međutim, najveću novost u novom svijetu predstavljat će nestanak posebnih, razlučenih ili čak suprotstavljenih ideologija, koje su oduvijek dijelile te koje bi i nadalje dijelile našu vrstu, koja je globalizirana. Vrsti je potreban jedan sustav uvjerenja, koji će poticati ljude i narode na zajedništvo i opću suradnju, koji će jamčiti održljivost života na Zemlji.

Novo uređenje svijeta vrstu će pretvoriti u pravi organizam, koji će označivati ustaljeni unutarnji odnosi. U novom svijetu, koji nije utopija, neće biti mjesta samoživosti ljudi i naroda. Samoživost je nosila svijetu razaranje, a ljudima i obiteljima gubitak životne nade i smrt. Samoživost naroda uvijek se je skrivala iza neke ideologije.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi kidanjem industrijskih opskrbnih mreža, tegobama koje zbog toga trpe proizvodne korporacije i neizbježnom potrebom ponovne globalizacije poslovanja korporacija. Na pisanje ovakvog i ovog osvrta navela me je nepromišljena odluka nizozemske vlade, da preuzme upravljanje korporacijom Nexperia, koja ima sjedište u Nijmegenu u Nizozemskoj. Nexperia proizvodi ključne elektroničke dijelove za europsku automobilsku industriju, posebice za proizvodnju električnih automobila. Nexperia je od prije pet godina u vlasništvu kineske korporacije Wingtech Technology, koja je u djelomičnom vlasništvu kineske vlade. Nizozemska vlada je kao razlog preuzimanja upravljanja korporacijom Nexperia navela „sigurnosne razloge“, što govori da je nizozemska vlada svoj potez napravila u dosluhu s Amerikom.

(Nexperia se bavi proizvodnjom gotovih poluvodiča, koja je prije bila u sastavu korporacije Philips, koja je 2017. godine tu proizvodnju izdvojila u samostalnu korporaciju uz pomoć dviju kineskih investicijskih kuća. Nexperia ima jednu tvornicu gotovih proizvoda u Hamburgu i jednu u Manchesteru, ali je proizvodnja dijelova za te proizvode uglavnom u Kini. Korporacija Wingtech Technology je na nizozemsko preuzimanje tvrtke Nexperia odgovorila ustezanjem isporuke dijelova za proizvode tvrtke Nexperia, koji se prave u Europi.)

Nizozemsko preuzimanje tvrtke Nexperia i kineski odgovor na to preuzimanje stvorili su goleme nevolje europskim proizvođačima električnih vozila kao što su Volkswagen (Audi, Porsche, SEAT, Škoda), BMW, Mercedes, Stellantis (Opel) i drugi. Ti tvorničari rabe proizvode tvrtke Nexperia – kao što su diode, tranzistori, logički poluvodiči, poluvodiči za upravljanje snagom motora – za upravljanje kočnicama, upravljanje motorima, oslobađanje zračnih jastuka, sprječavanje prometnih prekršaja, zaštitu vozila, ugađanje sjedala i za druge zadaće u automobilima. Dijelovi, sklopovi i gotovi proizvodi tvrtke Nexperia se strogo provjeravaju i pokazali su se izuzetno pouzdanima.

Među nedaće koje tvorničarima automobila nosi nestašica dijelova su usporavanje ili prekid proizvodnje, traganje za dijelovima po skladištima te izbor uzoraka vozila u koja će se ugraditi raspoložljivi dijelovi. Tvorničari pomišljaju i na traženje novih proizvođača dijelova i sklopova, ali to bi zahtijevalo provjeru dijelova, dobivanje novih dopusnica za uporabu proizvoda te sklapanje novih ugovora, što bi moglo trajati od šest do osam mjeseci. Nizozemski ministar gospodarstva Vincent Karremans kani putovati u Kinu, kako bi razriješio prijepor, koji je prouzročila nizozemska vlada. Njemačka je vlada uputila prosvjed kineskoj vladi.

Američki predsjednik Donald Trump proizvoljno zabranjuje izvoz određenih proizvoda u Kinu, nameće uvozne trošarine na određene vrste proizvoda i na proizvode većine ostalih država te drugotne trošarine državama, koje kupuju ruske energente. Tako je Amerika zabranila izvoz u Kinu poluvodiča i programa za umjetnu umnost (AI). Kina je na tu zabranu odgovorila prestankom kupnje poljoprivrednih proizvoda (soje, kukuruza, mesa) u Americi i ustezanjem isporuke Americi kovina, koje se izlučuju iz rijetke zemlje.

Američki predsjednik je nedavno povećao za 10% postojeće uvozne trošarine Kanadi, zato što je premijer države Ontario Douglas Ford ismijavao američko nametanje trošarina. U listopadu ove godine Amerika je nametnula pristojbe po brodu i po ukrcanom spremniku za uplovljavanje u američke luke brodova koji plove pod kineskom zastavom ili koji su napravljeni u Kini. Kina je na te pristojbe odgovorila naplatom pristojbi po ukupnoj korisnoj zapremini američkih brodova koji pristaju u kineske luke. Tobožnja svrha nameta američkih lučkih pristojbi je poticanje obnove američke brodogradnje, koja je gotovo zamrla.

Izvor većine sadašnjih poremećaja na svjetskom tržištu je Amerika, koja zaostaje u općem razvitku tehnologije, koja je deindustrijalizirana te u kojoj su financijalizirane i velike proizvodne korporacije i američka država. Mnoge američke korporacije veću zaradu prave uporabom nakupljenog kapitala, nego zaradom od prodaje svojih proizvoda. Američka država rabi ulogu dolara kao svjetskog pričuvnog novca i opstaje na dug. Slab položaj američkog gospodarstva u svijetu stvara manjak u američkoj robnoj razmjeni i slabi dolar.

Američko proizvoljno nametanje uvoznih trošarina stvara goleme poteškoće proizvodnim korporacijama diljem svijeta, jer se njihova vodstva ne mogu posvetiti ugađanju i napretku svojeg poslovanja. Vodstva korporacija ne smiju voditi račun samo o gospodarskim i tržišnim čimbenicima, nego se moraju baviti i političkim i geopolitičkim čimbenicima. Usto, namet uvoznih trošarina, zabrana izvoza traženih američkih proizvoda posebice u Kinu, namet drugotnih trošarina, zabrana poslovanja u Americi i u mnogim zapadnim državama nekim kineskim korporacijama te sprječavanje kineskih fizičkih i pravnih osoba u nabavi nekretnina i u sudjelovanju na američkim trgovištima kapitala stvorili su silno nepovjerenje u američku državu. To nepovjerenje bi se zadržalo, čak i ako bi Amerika iznenada uklonila sve nametnute trošarine, sve donesene zabrane i sve izrečena kazne.

Nepovjerenje u američku državu i u američku politiku proširilo se je iz Kine u druge države, u kojima se opravdano očekuju neugodnosti kakve doživljava Kina. Zato se mnoge države i njihove korporacije oslobađaju dolarskih vrijednosnica i svoje bogatstvo sve više čuvaju u zlatu, koje ne drže u zapadnim zemljama. S druge strane, zbog stanja u njihovim državama, zapadni političari i zapadni ljudi žive u istinskom strahu od budućnosti.

Ipak, američki namet uvoznih trošarina i slijedni politički pritisak nisu lijekovi za bolesti američkog gospodarstva. Amerika pravi politički pritisak samo na dosadašnje saveznice (Britaniju, Europu, Japan, Južnu Koreju). Ostale države se suprotstavljaju američkim trošarinama i zabranama vlastitim protivmjerama i jačanjem suradnje s ostalim pogođenim državama, koje najčešće pripadaju Svjetskoj većini. Američko tržište nije toliko veliko, da bi ostale zemlje ovisile o prodaji svojih proizvoda u Ameriku. (Kineski izvoz u Ameriku ove je godine smanjen 27%, ali je ukupni kineski izvoz porastao 8%.)

Lijekovi za američko gospodarstvo su opći napredak u tehnologiji i reindustrijalizacija američkog gospodarstva putem ulaganja u proizvodnju tvarnih dobara te u prijevoznu i komunikacijsku podlogu. (Kina je daleko ispred Amerike u brodogradnji, cestogradnji, gradnji željeznica i u proizvodnji brzih vlakova, proizvodnji fotonaponskih ploča i vjetrenih turbina, postavljanju komunikacijskih mreža, svemirskim istraživanjima pa čak i u poljoprivredi.)

Američki politički prvaci trebaju prestati „zabijati glave u pijesak“ umjetne umnosti i privatnih („društvenih“) mreža, koje manje služe zbiljskom gospodarstvu, a više razbibrizi i zabavi. Amerika ne smije i nadalje svoje slabo političko i gospodarsko stanje prikrivati zabranama i nametom trošarina. Amerika se sad sama odvaja i ograđuje od svijeta, kojemu optimizam kvare samo držanje i ponašanje američke države. Amerika se mora uhvatiti ukoštac i sa svojim stanjem i s ostatkom svijeta, koji napreduje i jača. Amerika se mora kad-tad otvoriti svijetu. To neće biti sramota za Ameriku, jer je svijet politički globaliziran.

Zato Amerika mora za svoje probitke dopustiti reglobalizaciju poslovanja korporacija. Upravo je Amerika upriličila prvu takvu globalizaciju sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Reglobalizacija poslovanja korporacija će biti prava cijena obnove američkog gospodarstva. Amerika mora zaslužiti obnovu svojeg gospodarstva.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi izlišnim nastojanjem nositelja krupnog svjetskog privatnoga kapitala, da u vrsti Homo sapiens obnove svjetsku vlast kapitala, koja je trajala samo par desetljeća poslije Hladnog rata. To nastojanje ne može uspjeti, jer je naša vrsta jednom zauvijek globalizirana. Vrsta se sve više i sve tješnje povezuje unutar sebe. Narodi i njihove države se međusobno povezuju u otporan organizam.

Ponovit ću, da naša vrsta – u kojemgod stupnju unutar sebe bila povezana – sad traje u kapitalističkoj civilizaciji, koja je obilježena vlašću kapitala, koji kao gospodarski izvor upravlja ostalim izvorima vlasti: politikom ili državom, zaštitom ili obranom te sustavom uvjerenja odnosno svjetonazorom.

Kapitalizam je europski endemni, urođeni politički i gospodarski sustav, kojega prije Renesanse nije bilo ni u Europi. Minulih šest-sedam stoljeća kapital se je nakupljao ponajviše trgovinom i novčarstvom te bi se redovito usredotočio u nekom dijelu Europe. U početku se je kapital bio nakupio i usredotočio u Sjevernoj Italiji. Poslije se je kapital bio nakupio i usredotočio u Nizozemskoj pa u Engleskoj/Britaniji i na koncu se je nakupio i usredotočio u Sjedinjenim Američkim Državama odakle je izveo globalizaciju poslovanja velikih korporacija, u kojoj je nasreću globalizirana i naša vrsta.

Nositelje kapitala koji je bio nakupljen u Americi neugodno je iznenadila brza politička globalizacija svijeta pa su brže-bolje nastojali deglobalizirati poslovanje korporacija. To su mogli učiniti nametanjem političkih, gospodarskih i financijskih kazni brojnim zemljama i njihovim poslovnim zavodima. Ipak, kapitalisti nisu mogli deglobalizirati vrstu. Svrhe poduzete deglobalizacije poslovanja korporacija bile su raspletanje poslovanja korporacija i usitnjavanje naše vrste, kako bi kapital „progutao svijet zalogaj po zalogaj“.

Usitnjavanje svijeta počelo je izricanjem opakih zapadnih kazni Sjevernoj Koreji, Iranu, Kubi, Venezueli, Libiji i drugim državama. Mnoge države su trpjele zapadne zračne napade, a uvriježene vlasti mnogih država bile su potkopavane sa svrhom promjene političkog sustava nazvane „izgradnja države“. Rusiju su zapadne zemlje počele kažnjavati 2014. godine. Europska unija dosad je izrekla 19 kola kazni, a već se je počelo pripravljati 20. kazneno kolo. Sad je u postupku zapljena velikog dijela ruskih državnih pričuva, koje su pohranjene u zavodu za pružanje financijskih usluga Euroclear u Belgiji. Rusija je spriječena rabiti usluge SWIFT-a, svjetskog sustava obavještavanja, kojim se pokreću međubankovna plaćanja.

Predsjednik Trump je 2018. godine uveo prve kazne ili nametnuo prve uvozne trošarine i to Kini. Za predsjednika Bidena kazne Kini su proširene i pooštrene, a uključivale su i zabranu izvoza biranih poluvodičkih uređaja i naprednih računalnih programa iz Amerike, Japana, Južne Koreje i Tajvana te opreme za proizvodnju poluvodiča iz nekih država (Japan, Nizozemska, Južna Koreja). Donald Trump je poslije povratka u Bijelu kuću zapodjenuo pravi trgovinski rat protiv Kine, iako je bio nastojao poboljšati odnose s Rusijom. Predsjednik Trump je nametom visokih „drugotnih“ trošarina uzalud nastojao razdvojiti Kinu (i Indiju) od Rusije.

Americi se je dogodila iznimna, ali tužna pojava Donalda Trumpa. Predsjednik Trump je izveo brojne pokušaje popravljanja političkog, gospodarskog i sigurnosnog položaja Amerike u svijetu, ali su mnogi od tih pokušaja propali. (Jamačno je uspjelo samo zatvaranje uz uporabu vojske južne američke granice i to samo za ljude, ali ne i za opijate.) Predsjednik Trump je prvo uspostavio dobre odnose s kineskim predsjednikom Šijem, ali je godinu dana kasnije nametnuo značajne uvozne trošarine Kini. Predsjednik Trump je – uzdajući se u svoju sposobnost uvjeravanja sugovornika – napravio geopolitički izlet u Sjevernu Koreju, ali su njegovi neokonzervativci (Nikki Haley, Mike Pompeo, John Bolton) spriječili otvaranje Amerike prema toj državi. Predsjednik Trump je 2020. godine u Qataru napravio mirovni sporazum s Talibanima iz Afganistana, ali je 2021. godine upravni ustroj predsjednika Bidena dopustio sramotno povlačenje američke vojske iz te države.

Donald Trump je u prvom predsjedničkom razdoblju nastojao popraviti odnose s Rusijom, kako bi se Amerika mogla posvetiti obračunu s Kinom, u kojoj su obje velike američke političke stranke vidjele strategijsku opasnost za Ameriku. Poboljšanje odnosa Amerike i Rusije konačno se je „Trumpu obilo o glavu“, jer su neokonzervativci upriličili zahvat Russiagate, u kojemu su na Donalda Trumpa potvorili, da mu je Rusija namaknula izbornu pobjedu 2016. godine. Pripovijest o ruskom upletanju u američke predsjedničke izbore bila je smišljena u središnjici Demokratske stranke, ali su tu izmišljotinu poduprli američki uvriježeni mediji.

Predsjednik Trump je „na velika zvona“ bio stavio novu pomirbu s Rusijom poslije sastanka predsjednika Trumpa i predsjednika Putina na Aljasci. Politički nagon za pomirbu s Rusjiom donio je predsjedniku Trumpu novi udarac kad su neokonzervativci predvođeni državnim tajnikom Marcom Rubijom spriječili održavanje novog sastanka američkog i ruskog predsjednika u Budimpešti. Sastanak u Budimpešti bio je predložio predsjednik Trump. Predsjednik Trump se je hvalio uspostavom primirja u Gazi, ali je 23. listopada došla vijest, da je izraelski parlament donio odluku o ponovnom izraelskom zaposjedanju Gaze.

Predsjednik Trump je naširoko nametnuo uvozne trošarine na uvoz određenih vrsta proizvoda (aluminija, čelika, bakra, drva) iz svih zemalja te uvozne trošarine u različitom stupnju svim državama na uvoz njihovih proizvoda. Namet trošarina nije povećao industrijsku proizvodnju u Americi, nego je stvorio dodatnu skupoću, smanjio vrijednost američkog novca i ugrozio položaj dolara kao sredstva prekograničnog plaćanja i ulaganja te kao pričuvnog sredstva.

Donald Trump nije potučen, iako on svoje nakane ne može često provesti. On se ne kani predati. Donald Trump je iznimno „tvrd orah“. Od Donalda Trumpa se mogu očekivati vrlo neobični, neuobičajeni i prkosni politički potezi. Čini se, da je Trump i osvetoljubljiv, što pokazuje Trumpov nedavni jednostran prekid tarifnih pregovora s Kanadom odnosno s kanadskim premijerom Markom Carneyjem.

Naime, nedavno je premijer kanadske savezne države Ontario, Douglas Ford objavio jednominutni vidni prilog, u kojemu najavljuje odluku američkog Vrhovnog suda o (ne)zakonitosti uvoznih trošarina koje proizvoljno nameće američki predsjednik. (Uvozne trošarine su vrsta poreza, koji je u ovlasti Kongresa.) Jedan temeljni i jedan prizivni sud su uvozne trošarine već proglasili nezakonitim. Premijer Ford je u svoj vidni zapis uvrstio izvorni snimak izlaganja nekadašnjeg predsjednika Reagana, koji svojim bogatim i poznatim glasom objašnjava neučinkovitost uvoznih trošarina u obnovi gospodarstva.

Borba predsjednika Trumpa i globalista se nastavlja. Donald Trump je stalno nastojao u toj borbi uzeti predah pa je često jedanput rekao jedno, a koji dan kasnije nešto oprečno tomu, što je ranije rekao. Međutim, umjesto da „danas kaže jedno, a sutra drugo“ Trump odnedavno istovremeno donosi oprečne odluke. Primjerice, nedavno je američki predsjednik istovremeno odredio kazne ruskim energetskim korporacijama Rosneftu i Lukoilu te na neodređeno vrijeme odgodio isporuku Ukrajini dalekometnih raketa Tomahawk. Predsjednik Trump je istovremeno otkazao ranije predviđeni sastanak s predsjednikom Putinom u Budimpešti, ali je pokazao pripravnost da se takav sastanak održi u budućnosti.

Prigodom posjeta Bijeloj kući glavnog tajnika Atlantskog saveza Marka Ruttea predsjednik Trump je objasnio, da Ukrajinci neće nikad svladati uporabu i određivanje meta za rakete Tomahawk te da SAD neće same napasti Rusiju tim raketama, ali da američki europski saveznici mogu na svoju ruku davati Ukrajini svoje dalekometne rakete. Čini se, da američki predsjednik „projekt Ukrajina“ privremeno prepušta brizi Europe, kako bi se kasnije mogao osobno pojaviti kao posrednik u tobožnjem sukobu Rusije i Ukrajine te kao mirotvorac, kao da rat u Ukrajini nije rat između Amerike i cijelog Zapada protiv Rusije, u kojemu su Ukrajina i Ukrajinci sredstva i žrtve tog rata.

[Slučaj Trump uvelike podsjeća na slučaj Nixon iz početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Predsjednik Richard Nixon (1969.-1974.) bio je američki gospodarski nacionalist, koji je ipak napravio veliku uslugu nositeljima krupnog kapitala kad je (1) de facto poništio Sporazum iz Bretton Woodsa iz 1944. godine, (2) uklonio obvezu Amerike, da drugim državama za dolare prodaje svoje pričuve zlata i (3) omogućio slobodno trgovanje takozvanim eurodolarima, koje su kao neporezovanu zaradu svojim poslovanjem u Europi nakupile američke korporacije.

Richard Nixon je na predsjedničkim izborima 1972. godine pobijedio demokrata Georgea McGoverna. Omjer selektorskih glasova bio je 520:17, a pučkih glasova 61:38%. Takva pobjeda nije zabilježena ni prije ni poslije 1972. godine. Prije novog ustoličenja Richard Nixon je o svojem šezdesetom rođendanu (9. siječnja 1913.-1973. godine) imao veliki novinski razgovor – koji sam tad pročitao – u kojemu je rekao, da se više ne može natjecati za mjesto predsjednika pa da se više „ne treba dodvoravati kućanicama“, pri čemu je mislio na nositelje kapitala. Međutim, „kućanice“ su Nixonu priredile „Slučaj Watergate“, zbog kojega je on 8. kolovoza 1974. godine podnio ostavku na položaj predsjednika SAD.]

Donald Trump se je prije izbora 2024. godine uspio neokonzervativcima predstaviti kao čovjek, s kojim oni mogu računati u provedbi svojih namisli za svijet. Ipak, po povratku u Bijelu kuću on je pokazao i visok stupanj samovolje, koja bi mogla stvoriti zbrku u američkoj geopolitici. Zato je opravdano pitanje o tomu, tko vlada Amerikom: nakupljeni privatni kapital ili američka politika, koja bi trebala biti sredstvo američkog pučanstva. Koliko vrijedi američka država u usporedbi s vrijednosti kapitala nakupljenog u njoj? Je li u Americi svjetska vlast kapitala važnija od dobrobiti američkog pučanstva?

Amerika trati vrijeme na prijepor svjetskog kapitala i američke države, jer je – imajući u vidu sve što se događa izvan Amerike – ponovna uspostava svjetske vlasti kapitala prava utopija. (Riječ „utopija“ razglasio je Toma More objavom istoimene knjige 1516. godine. More je u prvom dijelu knjige ocrnio tadašnje stanje u Engleskoj, a u drugomu je opisao politički sustav, u kojemu bi svi ljudi bili pravo zaposleni i zadovoljni. Utopija je bezmjestje ili mjesto kakvog dotad nije bilo.)

Sad riječ „utopija“ znači ili savršen politički sustav ili nešto što je nemoguće ostvariti. Ponovna uspostava svjetske vlasti kapitala usredotočenog u Americi je neostvarljiva. Tako je ponajviše zato, što je kapital raspačan i na golemi broj država, koje čine Svjetsku većinu, koja je unutar sebe tijesno povezana. Američki kapital je slabašan da bi mogao zavladati svijetom unatoč golemoj vladavinskoj pohlepi neokonzervativaca ili globalista. Umišljaji ne mogu mijenjati zbilju.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi mogućom uspostavom mira u Ukrajini i u Europi. Na pisanje ovakvog i ovog osvrta potaknuli su me nedavni telefonski razgovor predsjednika Trumpa i predsjednika Putina te američka odgoda isporuke Ukrajini dalekometnih raketa Tomahawk.

Prema tomu kako sad stoje odnosi među geopolitičkim čimbenicima u Europi, čini se da je moguć dogovor Sjedinjenih Američkih Država i Ruske Federacije o uspostavi mira u Ukrajini i slijedno u Europi. Ako i dođe do takvog dogovora dviju svjetskih političkih velesila i najvećih nuklearnih sila, otvoreno je pitanje, kako bi na takav sporazum odgovorile Ukrajina i Europa, koja je u dosluhu i u tijesnoj političkoj sprezi s predsjednikom Ukrajine Zelenskim.

Iako trenutačni odnosi među geopolitičkim čimbenicima upućuju na mogućnost dogovora velesila, valja ozbiljno uzeti u obzir poslovičnu prevrtljivost američkog predsjednika ili njegovu plovidbu između Scile i Haribde američke geopolitike. Ta politika više nije jedinstvena, nego je nepomirljivo podijeljena na nacionalne snage i na neokonzervativne globaliste. Po meni, Donald Trump je prisiljen biti prevrtljiv, jer ga neprestance pritiskuju neokonzervativci, koji pošto-poto žele svijet gurnuti u opći rat nadajući se obnovi svjetskog gospodstva.

Od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću u njegovu umu teče sukob između njegova političkog nagona i njegove potrebe ugađanja neokonzervativnim silama, koje su ga prošle jeseni vratile na vlast. Trump je u svojemu prvom predsjedničkom razdoblju bio slobodan i bio je odgovoran samo svojim glasačima, kojima je trebao ispuniti izborna obećanja. Trump je unutar Republikanske stranke bio napravio svoj pokret, kojim je podijelio stranku. Ipak, zbog njegove prilične slobode u prvom razdoblju, Trumpu je bila zanijekana druga, slijedna izborna pobjeda na izborima. Kad je pokazao posluh prema neokonzervativcima ili globalistima dopuštena mu je druga, naknadna izborna pobjeda. (Neokonzervativce se naziva i globalistima, jer nastoje da američka politika u ime kapitala i nadalje vlada svijetom.)

Donald Trump je u prošlom izbornom pohodu bio obećao svojim pristašama, da će rat u Ukrajini zaustaviti za jedan dan. Predsjednik Trump je to mogao i učiniti i to hitnom obustavom američke financijske i vojne pomoći Ukrajini, ali to mu nisu dopustili globalisti, koje je on sam postavio u svoj upravni ustroj (Rubio, Waltz, Kellogg i drugi). Globalisti su dopustili Donaldu Trumpu, da slobodno govori svojim glasačima, ali mu nisu dopustili provesti dana obećanja. Predsjednik Trump je nedavno rekao, da nije očekivao da se „rat u Ukrajini tako teško zaustavlja“.

Da predsjednik Trump ipak nastoji ispuniti svoja obećanja dana glasačima vidi se po tomu, što je on osam puta u devet mjeseci od povratka u Bijelu kuću telefonski razgovarao s predsjednikom Putinom i jednom se sastao s njim. U većini tih razgovora predsjednik Trump je zvao predsjednika Putina, iako se čini, da je kod zadnjeg razgovora predsjednik Putin pozvao predsjednika Trumpa. (Dan prije tog poziva ruski ministar vanjskih poslova Lavrov je na konferenciji za novinare naširoko hvalio predsjednika Trumpa i njegovu pripravnost na suradnju s Rusijom.)

Zasad uzimam, da predsjednik Trump želi postići nagodbu Amerike i Rusije te uspostaviti trajan mir u Ukrajini i u Europi. Međutim, moguća nagodba Amerike i Rusije otvorit će pitanje odgovora Ukrajine i Europe na takvu nagodbu. Mogućom nagodbom Rusije i Amerike bez udjela u toj nagodbi Europe i Ukrajine američka strana bi priznala, da ona nije „posrednik“ u mogućoj uspostavi mira, nego da je zaraćena stranka. (To je prije nekoliko tjedana izrijekom potvrdio i američki ministar vanjskih poslova globalist Marco Rubio.)

Zemlje Europske unije uz pomoć Velike Britanije i Norveške – koji nisu članice Unije, ali su članice Atlantskog sveza – će iz posluha prema američkim globalistima nastojati pošto-poto spriječiti dogovor Amerike i Rusije. Zemlje Europe predvođene predsjednicom Europske komisije, britanskim premijerom, francuskim predsjednikom i njemačkim premijerom će prihvatiti zapovijed američkih globalista te će stalnim prijetnjama Rusiji i drugim podvalama Americi i Rusiji nastojati spriječiti postizanje rusko-američke nagodbe. (Italija kao i uvijek vodi prevrtljivu politiku pa je talijanskoj premijerki najudobnije „istovremeno sjediti na dva stolca“.)

Naoko jedinstvena i čvrsta europska politika u Ukrajini i oštra politika EU prema Rusiji nažalost su potaknute vidljivim političkim, gospodarskim, sigurnosnim i ljudskim propadanjem europskih zemalja, posebice vodećih. Njemačka industrija je u „slobodnom padu“, a Njemačka je bez industrije politički i geopolitički potpuno izgubljena. Kako bi spasio sustav zdravstvene i mirovinske zaštite građana ili „dobrotvornu državu“ njemački savezni kancelar Merz je predložio, da se radni vijek produži do navršene sedamdeset tri godine života. (Prosječna dob smrti muškaraca u Njemačkoj je 79 godina.) Kancelar Merz je nedavno predložio, da se naprotiv postojećem Frankfurtskom trgovištu dionica uspostavi Europsko trgovište dionica te da Unija umjesto pojedinih članica prodaje obveznice. Friedrich Merz je uistinu protivnjemački kancelar.

Francuski predsjednik je nakon poraznog ishoda izbora za Europski parlament početkom lipnja 2024. godine zakazao francuske parlamentarne izbore, kako bi pokazao da je izvrstan izborni rezultat Narodnog okupljanja slučajan. Otad oporba ima većinu u Narodnoj skupštini, a Francuska otad ima četvrtog premijera od ukupno osam koliko ih se je u Francuskoj izredalo otkad je Emannuel Macron prvi put izabran za predsjednika. Macron i nadalje prkosi francuskim glasačima i ne želi zakazati ni nove parlamentarne ni nove predsjedničke izbore. Francuska je u bezvlađu.

U Velikoj Britaniji nova Reformska stranka ima 37% potpore glasača koliko imaju skupa vladajuća Laburistička stranka i oporbena Konzervativna stranaka, iako su te dvije stranke naizmjence vladale Britanijom cijelo stoljeće. (Nigel Farage je 2018. godine utemeljio Stranku za Brexit, koju je 2021. godine poslije istupanja Britanije iz EU preimenovao u Reformsku stranku.) Na godišnjoj konferenciji Konzervativne stranke koja je trajala od 5. do 8. listopada bilo je tako malo sudionika, da su dužni govornici govorili jedni drugima. U gotovo praznoj dvorani u Manchesteru bio je postavljen golem poštanski sanduk, u koji su izaslanici trebali umetati svoja pisma nekadašnjoj premijerki Margaret Thatcher, koja je preminula 2013. godine.)

Skupna opsjena vodećih europskih političara ratom u Ukrajini dolazi i od američkoga neokonzervativnog pritiska na Europu, ali prvobitno od nastojanja europskih političara da žive od prošlosti i u prošlosti, u kojoj je Zapad gospodario svijetom. Zapadni političari uključujući i američke boje se zagledati u sadašnjost, jer zaziru od budućnosti, ali će ih zbilja prisiliti na okretanje od prošlosti prema budućnosti. Europske se zemlje umjesto zbiljom bave razbuktavanjem rata u Ukrajini, za koji ukrajinske vlasti i posebice napola iseljeni ukrajinski narod nemaju potrebnu snagu.

Vodeći zapadni političari ne žele posustati u provedbi svojeg bezumnog nauma i ne žele se pokoriti političkoj i gospodarskoj zbilji. Dapače, zapadni političari žele zapodjenuti novu bitku za osvajanje svijeta, jer pogrešno smatraju da se bez gospodstva Zapada nad svijetom ne da živjeti. Ipak, ishod te zamišljene bitke za upravljanje globalnim svijetom ili globalnom vrstom je već odlučen pa Zapad mora pod svaku cijenu izbjeći okršaj sa Svjetskom većinom. (Kineski filozof, političar, general i pisac Sun Tzu iz sredine prvog tisućljeća prije Isusa napisao je, da je „svaka bitka unaprijed dobivena ili izgubljena pa da sile koje smatraju da su jake trebaju svoje nakane ostvariti političkim sredstvima, a da sile koje misle da su slabe moraju na svaki način izbjeći rat“.) Zapad se ne smije upustiti u ponovno osvajanje svijeta.

Osvajanje svijeta je politička opsjena zapadnih političara. Taj pothvat ne bi donio dobrobiti narodima Zapada, nego velike probitke nositeljima krupnog kapitala. Narodima je potrebna suradnja, a ne gospodstvo. Gospodstvo je potrebno samo kapitalu, jer kapital ne zna i ne može surađivati. Kapital vodi račun samo o sebi i o svojem umnažanju. Amerika i ostale zapadne države su prve žrtve kapitala, jer je u njima zastarjela prijevozna i komunikacijska podloga; zastao napredak tehnologije; te došlo do pogubne deindustrijalizacije i duboke podjele na siromašne i bogate građane.

Kapitalizam sad slabi sam sebe, jer je došlo do financijalizacije proizvodnih korporacija i do financijalizacije samih država, koje tiskanjem novca bez pokrića u proizvodnji tvarnih dobara gomilaju vrijednost u bankama, ulagateljskim zavodima ili u biranim korporacijama, koje se bave smišljanjem i proizvodnjom poluvodiča. [Vrijednost na trgovištima dionica američke korporacije Nvidia, koja se bavi proizvodnjom poluvodiča za umjetnu umnost (AI) je veća, nego vrijednost cijelog japanskog gospodarstva.]

Kolikogod bilo veliko usredotočenje kapitala u jednoj korporaciji ili u jednoj državi takav kapital nije političko sredstvo pa kapitalisti trebaju unajmiti ili upregnuti politiku utjecajnih država, kako bi jačali svoje političko gospodstvo nad svijetom. Zato kapital gura Zapad u pustolovinu novog osvajanja svijeta. Zapadna politika je prestala služiti narodima, a kapital je postajao sve zahtjevnijim u uporabi nacionalne politike. Nezasitnost kapitala potiče sve više država i njihovih naroda da se pridružuju Svjetskoj većini.

Jedno ubojito financijsko sredstvo kapitala bio je američki nacionalni novac, dolar. Dolar je rabljen kao sredstvo financijalizacije cijelog svjetskog gospodarskog sustava putem tiskanja dolara bez pokrića u proizvodnji tvarnih dobara i putem prodaje američkih državnih obveznica domaćim i tuđim korporacijama i državama. Potražnja za dolarom posebno je povećana od 8. lipnja 1974. godine kad je napravljen sporazum SAD i Saudijske Arabije, po kojemu se je Saudijaka Arabija obvezala Americi, da će prodavati naftu samo za američke dolare. Zauzvrat, Amerika je štitila Saudijsku Arabiju i njezinu kraljevsku obitelj. (Richard Nixon je podnio ostavku na položaj predsjednika Amerike 8. kolovoza te godine.)

Međutim, upravo o pedesetoj obljetnici saudijsko-američkog sporazuma Saudijska Arabija je počela prodavati naftu za svaki vrijedan novac, kao što su kineski juan i europski euro. Rusi i Kinezi međusobno trguju u rubljima i juanima, a ostale zemlje BRICS-a također jedne drugima najčešće plaćaju u domaćem novcu. Australijska rudarska korporacija Fortescue uzela je od Kine povoljan kredit u juanima za nabavu rudarskih strojeva u Kini, koji će otplaćivati isporukama željezne rudače kineskim korporacijama.

Dedolarizacija čuvanja državnih pričuva, prekograničnog plaćanja i prekograničnog ulaganja vodi ne samo dedolarizaciji, nego i deamerikanizaciji svjetskog gospodarstva. Dedolarizacija slabi geopolitički položaj Amerike i posljedično cijelog Zapada. Zato se Atlantski svijet mora prenuti i početi voditi zbiljsku politiku za svoje narode.

Po meni, prvo što europski političari moraju napraviti je „izvaditi glave“ iz ukrajinske crnice, „černozema“ ili humusa, promotriti postupke koji brzo teku svijetom i početi voditi zbiljsku politiku. Europa se treba osloboditi svoje ovisnosti o ratu protiv Rusije. Mađarski premijer je pravo rekao, da je Mađarska „otok mira u europskom moru“.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi sve češćom promjenom vlasti poslije parlamentarnih izbora u zapadnim državama. Pod zapadnim državama smatram i države u drugim područjima svijeta, koje su prihvatile „zapadni“ politički sustav liberalne demokracije. U takve države ubrajam Japan i Južnu Koreju, koje je američka vojska u Drugomu svjetskom ratu oslobodila domaćeg militarizma i imperijalizma te koje su i sad de facto pod američkom okupacijom. U takve države ubrajam i zemlje, koje su ranije bile naseljavane europskim bjelačkim pučanstvom, primjerice Argentinu, Australiju i Novi Zeland, koje su isto odane liberalnoj demokraciji.

U zemljama liberalne demokracije državna politika slijedi volju nositelja krupnog privatnoga kapitala, a ne volju građana ili naroda države. Nasuprot zemljama liberalne demokracije postoje zemlje narodne demokracije, u kojima politika vodi račun o potrebama ljudi i naroda.

Europska unija je poseban primjer zapadne političke tvorevine, koja je kao cjelina od svoje uspostave 1993. godine slijedila političku volju Sjedinjenih Američkih Država. Amerika je bila nagovorila europske vodeće političare, da u ime „sve tješnjeg unutarnjeg povezivanja“ odbace dogovorno odlučivanje, koje je njegovala Europska zajednica. Odlučivanje u Uniji je usredotočeno u Bruxelles pa se može reći, da su SAD od europskih naroda ugrabile Europu kao cjelinu.

Na pisanje ovakvog i ovog osvrta potaknuli su me (1) ostavka francuskog premijera Sébastiena Lecornua samo 26 dana od imenovanja, (2) ponovna pobjeda Andreja Babiša na parlamentarnim izborima 4. listopada u Češkoj, (3) izbor istog dana zastupnice u japanskom parlamentu i nekadašnje ministrice Sanae Takaichi za predsjednicu Liberalne demokratske stranke, što će joj omogućiti, da postane premijerkom i (4) odbijanje Španjolske da kupi američke zrakoplove F-35, umjesto kojih će kupiti turske zrakoplove petog naraštaja KAAN.

Sébastien Lecornu je podnio ostavku odmah nakon objave 5. listopada sastava nove francuske vlade, koja se je trebala prvi put sastati istog popodneva. Kao razloge podnošenja ostavke Lecornu je naveo „rasulo u francuskom parlamentu, u kojemu mnogi članovi ne obavljaju svoju dužnost“ i „stav mnogih članova vlade koji imaju prevelika traženja od parlamenta kao da vlada u parlamentu ima apsolutnu većinu“. Ostavka francuskog premijera daje pravu sliku političkog stanja Francuske i stanja Europske unije. Francuska je na povijesnoj prekretnici. Prekretnica u Francuskoj je i slika i posljedica povijesne prekretnice u Europskoj uniji. Obje su znak i posljedica rasapa Zapada.

Sanae Takaichi pripada nacionalističkom krilu svoje stranke, kojemu je pripadao i naknadno ubijeni premijer Shinzo Abe, koji je bio politički pokrovitelj buduće premijerke. Abe se je zauzimao za promjenu japanskog ustava iz 1945. godine, koji su napisali časnici i ustavni stručnjaci američkog generala Douglasa MacArthura, nekadašnjeg zapovjednika američkih tihooceanskih snaga. Abe je nastojao ukloniti ustavno ograničavanje na obranu djelovanja japanske vojske (Japan Self-Defense Forces ili Japanske samoobrambene snage). Buduća premijerka Takaichi je izjavila, da trošarinski sporazum Japana i Amerike nije ni pravedan ni ostvarljiv te da ga treba u pregovorima izmijeniti. Dodala je, da Japan mora biti „jasan i glasan“ kad je riječ o japanskim nacionalnim probitcima.

Andrej Babiš je napravio iznimno dobar izborni rezultat pa sad njegova stranaka ANO („Da“) ima u parlamentu 80 od ukupno 200 sjedala ili 40%. Andrej Babiš je služio kao premijer Češke od 2017. do 2021. godine. Nakon izbora je izjavio, da je Češka vjerna članica Atlantskog saveza i Europske unije te da je on prije kao premijer dobro surađivao sa SAD. Usto je dodao, da Ukrajina nije pripravna za članstvo u Uniji, da se na oružju za Ukrajinu nitko ne smije bogatiti te da on ne može jamčiti nastavak pomoći Ukrajini.

Španjolsko odbijanje američke ponude za zrakoplove F-35 i prihvaćanje turske ponude za zrakoplove KAAN predstavlja najblaže rečeno neposluh prema Americi. Međutim, neposluh prema Americi je teška povreda američke hegemonije ili hegemonije kapitala, koji je još uvijek, ali sve manje usredotočen u Americi. Naša vrsta je sad na prelasku iz jednostožernog svijeta ili iz američke hegemonije u višestožerni svijet opće povezanosti slobodnih naroda. Neposluh prema Americi je opredjeljenje za višestožerni svijet, a to je za svjetski privatni kapital neoprostljiv grijeh.

Zapadni narodi o izborima sve češće mijenjaju vlast, kako bi konačno postavili vlast, koja bi se starala za njihovu suverenost i za njihove probitke. To je postupak – u opreci s mogućim nasilnim prevratima – koji vodi ustaljivanju narodnih ili narodnjačkih („populističkih“) vlasti u narodima. Tako bi sadašnja politička prekretnica u Francuskoj mogla dovesti na vlast stranke kakvo je Narodno okupljanje Marine Le Pen. U sličnom političkom stanju su Austrija, Nizozemska, Njemačka, Poljska i neke druge članice Europske unija. Ne treba posebno naglašavati slab položaj sadašnjih političkih vlasti u Bruxellesu. (Poljska politika nastoji izbjeći suočenje s glasačima i s teškim gospodarskim stanjem namicanjem za Poljsku gotovine i drugih povlastica od Europske unije.)

Nedavno je visoka povjerenica EU za vanjsku politiku i zaštitu Kaja Kallas izjavila, da će Unija – ako njezine članice ne dopuste, da se zadržane ruske državne pričuve pohranjene u Euroclear u Belgiji prenesu Ukrajini – posegnuti putem dodatnih poreza u „džepove građana“. Sadašnje njemačko političko vodstvo ne odustaje od godišnje pomoći Ukrajini u vrijednost od 9 milijardi eura, a zbog teškog stanja u umirovljeničkom sustavu zahtijeva produženje radnog vijeka zaposlenih do navršene 73 (sedamdeset tri) godine.

Po meni, stanje u Europi upozorava na potpun prestanak vladavine Zapada nad svijetom. Na drugoj strani, u Svjetskoj većini dolazi do sve šireg okupljanja i povezivanja naroda. Nedavno je Kina pozvala Indiju, da se pridruži Područnom obuhvatnom gospodarskom ortaštvu (Regional Comprehensive economic partnership, RCEP), u kojemu su članice Japan, Južna Koreja, deset zemalja ASEAN-a, Kina, Australija i Novi Zeland. Udruga RCEP sustavno smanjuje i uklanja uvozne trošarine na sirovine i industrijske proizvode, ali ne i na poljoprivredne proizvode, jer je pitanje opskrbe pučanstva hranom osjetljivo pitanje u tom dijelu svijeta. Mnoge se zemlje trošarinama štite od nestašice hrane.

Na drugoj polukugli Zemlje države Južne Amerike pripravne su prihvatiti sustav prekograničnog plaćanja, koji nudi BRICS. Sustav prekograničnog plaćanja zemalja BRICS-a jamačno vodi slabljenju uloge američkog novca kao sredstva plaćanja i držanja državnih pričuva. Christine Lagarde, prijašnja ministrica financija Francuske i sadašnja predsjednica Europske središnje banke nedavno je izjavila, da pomutnju u financijskom svijetu koju je prouzročio američki namet trošarina „treba iskoristiti za jačanje eura i to na račun američkog dolara“.

Sve brže slabljenje dolara kao svjetskog razmjenskog i pričuvnog novca vodi konačnom uklanjanju toga američkog financijskog oružja „iznimno velike razorne snage“. Poslije sloma dolara Americi će ostati samo vruće vojno oružje, uporaba kojega bi se mogla osvetiti samoj Americi, jer ostale države nisu ni razoružane ni nenaoružane. Nositelji „svjetskog kapitala“ moraju prihvatiti činjenicu, da globaliziranom vrstom treba vladati politika, a ne privatni novac: kapitalisti misle samo na svoje probitke, a ne i na dobrobit narodâ. Naša vrsta je sad više politički, nego poslovno globalizirana.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi čestom američkom uporabom vojne sile te američkim stalnim neopreznim i hirovitim izricanjem prijetnji uporabom sile. Amerika je postala državom, koje dužnosnici neprestance nekomu prijete. Prijete američki predsjednik, američki podpredsjednik, ministar „rata“, ministar financija, državni tajnik, državna odvjetnica, ministar trgovine i drugi ministri te brojni senatori i zastupnici.

Na pisanje ovakvog i ovog osvrta naveli su me nedavni američki jalovi i promašeni pothvati vezani uz prisvajanje Kanade, Grenlanda i Panamskog kanala. Ti pothvati su morali propasti, jer nije bilo uputno da Amerika u njihovoj provedbi uporabi vojnu silu, iako je američki predsjednik u svakom od tih primjera govorio, da će svoj naum provesti „milom ili silom“. (Američki predsjednik je na početku novog predsjedničkog razdoblja uporabio vojsku da dobro zatvori američku južnu granicu, a poslije je poslao vojsku da ukloni beskućnike iz Washingtona, slao vojsku da suzbije zločinaštvo u Chicagu i uputio savezne snage zaštite u Portland u državi Oregon, da od prosvjednika zaštite urede za useljavanje.)

Američko nametanje uvoznih trošarina na mnoge vrste tuđih proizvoda i gotovo svim državama svijeta na sve njihove proizvode moralo se je obavljati bez uporabe sile, iako su se kasniji dogovori s prijateljskim državama redovito obavljali pod iznudom ili pod jakim političkim pritiskom, posebice pritiskom na „savezničke“ države (Japan, Južnu Koreju, Britaniju, države Europske unije, Singapur ili Švicarsku). Kanada je sama prestala biti gospodarskom saveznicom Americi, kako bi se zaštitila od američkog pritiska.

Namet trošarina je oslabio američko gospodarstvo. Riječ je o samoranjavanju Amerike kao države. Namet trošarina bio je pravi bumerang (hrv. kijača, kijak, ćula), koji je promašio odabranu metu, vratio se i pogodio američko gospodarstvo. Nakana obnove američke industrije putem nameta uvoznih trošarina je puka opsjena američkog predsjednika.

Predsjednik Trump je htio naglasiti vlastitu ratobornost i pripravnost na uporabu američke vojne sile u uklanjanju političkih, gospodarskih i svjetonazorskih prijetnji Americi. On je isto htio izraziti pripravnost Amerike, da geopolitička pitanja rješava uporabom vojske, a ne diplomacije. Zato je dosadašnje ministarstvo obrane nazvao „ministarstvom rata“.

(Budući da se od svih članica Unije ne može očekivati da i one promijene naziv svojim ministarstvima obrane, može se očekivati da Europska unija napravi vlastito „ministarstvo rata“. Središnje vlasti Unije u Bruxellesu ionako namjeravaju svoju trgovinsku i političku uniju ojačati i vojnim savezom, koji bi bio ili dopuna ili inačica Atlantskom savezu.)

Dana 30. rujna ove godine američki ministar rata Pete Hegseth okupio je u Quanticu u saveznoj državi Virdžiniji vodeće generale američke vojske te visoke časnike mornarice i obalne straže, koji imaju čin kontra-admirala i viši („flag-officers“). Ministar Hegseth je u početku naglasio, da „zaštita mira traži pripravu za rat“. Ministar je dodao, da je „poslanje obnovljenog ministarstva rata: voditi rat, pripremati se za rat i pripremati se za pobjedu u ratu i to bez zastoja i popuštanja u tom nastojanju“. Dodao je, da mir zaslužuju samo ljudi, koji su pripravni ratovati za mir.

Ministar Hegseth kaže: „Budući da rat nosi gubitak ljudi i traćenje bogatstva, ministarstvo duguje američkoj državi vojsku, koja će dobiti svaki rat, koji ona zapodjene ili koji Americi bude nametnut. Ako se neprijatelji budu usudili nas napasti, bit će nasilno, uredno i žestoko smoždeni. Drugim riječima, FAFO (F*ing Around and Find Out!)“. Nadalje, ministar je naveo i pohvalio riječi predsjednika Trumpa: „Imamo najjaču i najpripravniju vojsku na planetu. Nitko nas ne može dotaknuti niti nam se može približiti.“ (Unatoč tomu, Amerika je ipak ugrožena?)

Ministar Hegseth je objasnio svojim viđenim slušateljima, da američka vojska treba biti bolje opremljena. Poimence je naveo vrste opreme, koju vojska treba nabaviti. Usto, naglasio je, da je za dobro opremanje vojske potrebno ojačati vojnu industriju. Ipak, naglasio je, da uz novu, suvremenu opremu i uz jaku vojnu industriju američka vojska prije svega treba biti pripravna za rat.

Zato je ministar svoje izlaganje 30. rujna posvetio promjeni kulture u vojnim snagama Amerike. Ministar je naglasio, da su se u američke vojne snage uvukle ideologija budnosti (wokism) te ideologija pravednosti, uključenja i različitosti (EID). Pravednost traži čestito postupanje prema svim pripadnicima vojske, pružanje prigode svima i uklanjanje zapreka, koje su povijesno vodile do nejednakog i nepravednog učinka vojnika i časnika. Uključenje promiče kulturu, po kojoj se svi pojedinci osjećaju vrijednima, poštovanima i ovlaštenima pa mogu dati primjeren doprinos. Različitost traži jednako postupanje prema svima, bez obzira na rasu, rod, dob, rodno usmjerenje i slično. Spomenute ideologije bile su ubrizgane u američku vojsku pa su umanjile potrebu stvaranje borbene pripravnosti.

Ministar nije propustio naglasiti, da će američka država financirati jačanje i osuvremenjivanje američke vojske, ali i da će američki saveznici u Europi povećati svoje vojne proračune. Ministar je za mjesec listopad najavio novi govor visokim časnicima, koji će biti posvećen prijekostima u vojnim snagama Amerike i smjeni naraštaja u njima. Ministar je za kasnije vrijeme najavio govor o ugrozi Amerike na „zapadnoj polukugli“ (hemisferi) i ugrozi Amerike, koja dolazi od Kine.

Po meni, održani govor i najavljeni govori ministra Hegsetha sračunati su na militarizaciju Amerike pod izlikom ugroze američke političke zajednice. To je iskušana podvala američkim građanima, koji vrlo dobro znaju, da Ameriku ne ugrožavaju ostale države, jer je ona dvama oceanima odvojena od ostatka svijeta. Amerika se ne treba braniti, a nacrt jačanja američke vojske, koji zagovara američki predsjednik sračunat je na napadački rat. Zato je predsjednik Trump i preimenovao američko ministarstvo obrane. Americi treba rat, a ne obrana!

Potreba „remilitarizacije“ američke vojske posljedica je uvlačenja ideologije u vojne snage pod demokratskim predsjednicima Clintonom, Obamom i Bidenom, koji su Amerikom ukupno vladali dvadeset godina i koji su zapustili američku vojsku. (Predsjednik Clinton se je bio posvetio stvaranju svjetskog tržišta. Predsjednik Obama je djelovanje američke vojske zamijenio djelovanjem američkih obavještajnih službi, koje su izvele niz „obojenih revolucija“ u Africi, Aziji i u Ukrajini. Umjesto predsjednika Bidena vladali su neodgovorni neokonzervativci, kojima je bilo više stalo do ideologije, nego do vojske. Za predsjednika Bidena dogodio se je slom američke vojske u Afganistanu.)

Međutim, Amerika je dugo bila gnijezdo militarizma. Amerika je silom osvojila američki zapad i iz cijele nove države uklonila prijašnje domorodačko pučanstvo. Poslije izlaska na Tihi ocean i pripajanja Americi područja Kalifornije, Oregona i Washingtona američka vlada je 1898. godine objavila rat slaboj Španjolskoj i otela joj Filipinsko otočje te otoke Kubu i Portoriko. (Filipini i Kuba su se pobunili protiv američke vlasti i osamostalili su se.)

Predsjednik Woodrow Wilson (1913.-1921.) je nastojao iskoristiti američku pobjedu u Prvomu svjetskom ratu. On je uzalud nastojao zavladati svijetom i to proizvoljnim izvozom kapitala i izvozom američke demokracije putem Lige naroda, ali su se Wilsonovu naumu usprotivile Britanija i Francuska, a američki senat je u studenom 1919. godine odbio odobriti Versajski sporazum uglavljen na Pariškoj mirovnoj konferenciji početkom 1919. godine.

Amerika je pobijedila u Drugomu svjetskom ratu, ali je stvarni pobjednik rata u Europi bio Sovjetski Savez, koji je podnio najveći teret rata. Na tihoocenskom bojištu pobjednica je bila Amerika, ali je za brzo privođenje rata kraju dvaput uporabila atomsku bombu, koju je predsjednik Truman (1945.-1953.) nazvao „oružjem iznimno velike razorne snage“.

Amerika je otad izgubila sve ratove, koje je vodila. Korejski rat (1950.-1953.) svršio je samo primirjem, a ne i mirovnim sporazumom. Vijetnamski rat (1954.-1975.) svršio je pobjedom Sjevernog Vijetnama, iako su Amerika i ostale antikomunističke države djelatno podupirale Južni Vijetnam. Amerika je izgubila Rat u Afganistanu (2001.-2024.) i time doživjela veliku sramotu. Amerika je izgubila Rat u Iraku (2003.-2011.), ali je u Iraku sačuvala neka uporišta. Izgubila je i Rat u Siriji (2011.-2024.), gdje je Turska uspostavila novu vlast nakon bijega Bašara al-Asada u Rusiju. Amerika od 2014. godine nije u stanju ukrotiti šijitsku vlast u Jemenu, iako joj je u tomu jedno vrijeme pomagala Saudijska Arabija.

Sjedinjene Američke Države i Izrael i nadalje strepe od šijitske vlasti u Iranu, unatoč zajedničkom napadu tih država 22. lipnja ove godine na iranske nuklearne pogone u Fordou, Natancu i Isfahanu.

Konačno, Sjedinjene Američke Države gube protiv Rusije sadašnji Rat za Ukrajinu, koji one vode od 2014. godine kad je izveden državni udarac u Kijevu. SAD glume posrednika u tom ratu, iako su i one i sve članice Atlantskog saveza do grla utopljene u taj rat.

Amerika ne zna za godine mira. Sad se Amerika pripravlja okomiti se na Venezuelu, kako bi u njoj izvela državni udarac, dovela na vlast Americi poslušne političare i dokopala se dragocjenih pričuva nafte, jer Venezuela ima najveće potvrđene pričuve nafte u svijetu.

Napisao sam, da Amerika treba rat, a ne obranu i zaštitu. Čemu će joj sad rat? Možda samo zato što bez rata ne zna biti. Moglo se je razumjeti predsjednika McKinleyja kad je napao Španjolsku, koja je bila slaba. Napadački nacrt predsjednika Wilsona se je teško moglo razumjeti, jer poslije Prvoga svjetskog rata Britanija i Francuska još nisu bile slabe, a bile su i pobjednice u ratu.

Amerika je u oba svjetska rata bila napadnuta, ali je iz obrane ubrzo prešla u navalu. Poslije je Amerika ratovala iz obijesti, koju je prikrivala svjetonazorskim izlikama: postojanjem komunističkih i autoritarnih država. George Bush mlađi bio je pod ideološkim urokom neokonzervativaca pa je zbog jednokratnog napada na tornjeve-blizance u New Yorku uveo Ameriku u dvadesetogodišnji rat u Afganistanu.

Jedna razlika između prijašnjeg i današnjeg (globaliziranog) svijeta je u tomu, što je prije svijet bio izmrvljen na jedinačne države, koje su znale i međusobno ratovati. Sad su zemlje Svjetske većine međusobno tijesno povezane. Druga razlika je u tomu, što Amerika samu sebe smatra slabom državom pa mora (1) preobraziti vojsku, (2) nabaviti novu vojnu opremu i (3) stvoriti suvremenu vojnu industriju. Koliko bi vremena sad trebalo Americi, da opet zagospodari svijetom? Dok ne ojača, Amerika bi uskoro mogla napasti slabu Venezuelu kao što je predsjednik McKinley 1898. godine napao slabu Španjolsku, ali gutanje takvoga geopolitičkog zalogaja ne bi zasitilo neokonzervativce.

U opreci s nakanom svjetskog ratovanja, Amerika bi se trebala posvetiti svojem gospodarstvu, unapređivanju tehnologije, sređivanju svoje države i „prije svega“ svojem pučanstvu, koje bi se 250 godina od oslobođenja Amerike od britanske vladavine trebalo sliti u narod. Ako američka politika konačno od svojega doseljenog pučanstva napravi narod, ona bi se mogla trajno oslanjati na potrebe naroda umjesto da i nadalje bude žrtvom svjetonazora ili ideologije. Ministar Hegseth je uočio zlo, koje su američkoj vojsci nanijele ideologije.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednom neočekivanom, ali dobrodošlom novinom. Osvrt se bavi mogućnosti, da Kanada postane istinskom svjetskom političkom, gospodarskom i vojnom velesilom. (Rat za Ukrajinu je pokazao, da velesile ne moraju imati golemu stajaću vojsku, ali da moraju imati naprednu vojnu tehnologiju.) Promjena u strategijskom stavu Kanade prema svijetu i posebice prema Americi došla je od američkoga proizvoljnog i hirovitog nameta uvoznih trošarina. Trošarine nisu nametane samo na određene vrste proizvoda (čelik, bakar, aluminij, kobalt, litij, drvo, lijekovi), nego i jedinačnim državama, kojima su na sve proizvode nametane trošarine u različitom stupnju. Najmanji stupanj bio je 10%, a najviši 145% u primjeru Kine, kojoj je namet trošarina dijelom odgođen.

Kanada bi mogla postati političkom i gospodarskom velesilom u dva poteza. Kanada bi se prvo morala osamostaliti od američkog tržišta, na koje je dosad bila strategijski usmjerena. Poslije isprezanja iz američkog tržišta Kanada bi se morala posvetiti samostalnom djelovanju u našoj politički globaliziranoj vrsti. U svijetu je provođena poslovna globalizacija ili globalizacija djelovanja korporacija. Ta vrsta globalizacije sad ima oseku. Globalizacija poslovanja potaknula je globalizaciju vrste Homo sapiens, koju nazivam i političkom globalizacijom, jer se u cjelinu povezuju ljudi i narodi, koji su nositelji politike. Zato se Kanada, ako bude nastojala postati velesilom mora odvažiti na suradnju sa svim državama (i sa svim tržištima) svijeta.

Poslije američkog udarca uvoznim trošarinama Kanada se postupno osamostaljuje od američkog tržišta. Taj postupak će teći polagano, jer su kanadska i američka industrija isprepletene. Ponekad dijelovi za ugradnju u konačne proizvode prijeđu granicu nekoliko puta pa se i trošarina višekratno naplati. To znatno poskupljuje konačne proizvode. Računa se, da zbog spletenosti kanadske i američke industrije te zbog nameta trošarina automobili, koji se sklapaju u Americi mogu poskupiti i 5.000 dolara. Takvo poskupljenje stvara opću skupoću („inflaciju“), koja posljedično građanima i korporacijama smanjuje sposobnost kupnje.

Spletenost gospodarstava Amerike i Kanade dobro pokazuje činjenica, da je Kanada – koja ima manje od 42 milijuna stanovnika – druga najveća jedinačna trgovinska ortakinja Amerike. Robna razmjena Amerike i Kanade bila je 2024. godine 761,8 milijardi dolara: izvoz u SAD 411,9 a uvoz iz SAD 349,9 milijuna dolara. Najveći jedinačni trgovinski ortak Amerike je Meksiko, s kojim je Amerika te godine razmijenila robe u vrijednosti 839,6 milijardi dolara. Treća najveća trgovinska ortakinja Amerike je Kina, s kojom je Amerika razmijenila robe u vrijednosti 582 milijarde dolara.

Kanada je isporučivala Americi mnoge sirovine i naftu. Američke rafinerije nafte, koje su izgrađene uz Meksički zaljev napravljene su upravo za preradu teške kanadske nafte pa Amerika treba kanadsku naftu. Američko tržište traži i kanadske drvne prerađevine, koje se u Americi rabe i za gradnju kuća, a ne samo za opremanje stanova i ureda. Američki namet trošarina poremetio je svjetske sirovinske i industrijske opskrbne mreže pa se Kanada ne smije više pouzdavati u tržišta Amerike, koja je postala prijepornom i nepouzdanom političkom zajednicom.

Kanadska vlada zdušno nastoji pojačati svoje poslovne odnose s nizom „tržišta“, kao što su tržišta Europske unije, skupine država Mercosur u Južnoj Americi, ASEAN-a i Kine. Taj napor Kanade sračunat je na raspačavanje dosadašnjeg izvoza u Ameriku na ostala svjetska tržišta. Kanada može svoj dosadašnji izvoz u Ameriku i znatno premašiti izvozom u druge države. Kanada je počela novo kolo ulaganja u domaće pothvate, ali i u tuđa tržišta. Kanada je ove godine napravila sporazum o ulaganju u vađenje zlata i rijetke zemlje na Grenlandu vrijedan više od tri milijarde dolara.

Postavlja se pitanje, o tomu je li Kanada pripravna za drugi spomenuti iskorak u postupku, kojim bi postala istinskom svjetskom velesilom. Za to Kanada mora ispuniti nekoliko nužnih uvjeta. Prvi je uspostava političkog suglasja („konsenzusa“) među glavnim političkim strankama o strategijskom usmjerenju Kanade u svijetu. Bez takvog suglasja bi se moglo desiti, da kod promjene stranke na vlasti – promjene koja može biti prouzročena prijeporom oko sitnih političkih pitanja – dođe i do promjene ukupne strategije Kanade. To vrijedi za sve države. Ipak, kanadske političke stranke mogu uspostaviti suglasje, jer kanadsko pučanstvo naveliko izbjegava kupnju američkih proizvoda i turistička putovanja u Ameriku.

Osim toga bi vlasti SAD mogle urediti, da na izborima u Kanadi, pobijedi stranka, koja bi Kanadu opet učinila poslušnom Americi. Sadašnje vlasti u Americi ne odobravaju započetu strategijsku promjenu kanadske politike. (Ove godine se je pokazalo, da europske vlasti iz Bruxellesa, a ne građani biraju vlast u mnogim članicama EU.)

Drugi nužan uvjet, koji Kanada mora ispuniti je uskladiti sadašnji politički sustav s položajem velesile. To od Kanade traže (1) njezin zemljopisni položaj, po kojemu ona ima samo jednog kopnenog susjeda i to upravo Ameriku i (2) golem zemljopisni prostor kojim valja mudro upravljati. Usto, kanadski prostor je bogat prirodnim blagom što je istovremeno i prednost i nedostatak, jer SAD već vrebaju kao plijen cijelu kanadsku političku zajednicu.

Golem kanadski prostor od 9.985.000 km² prisilio je kanadske središnje vlasti, da daju veliku samostalnost pokrajinama. Sad Kanada ima deset pokrajina i tri područja. Ovlasti pokrajina određene su ustavom donesenim 1867. godine kad su bile samo tri pokrajine. Današnjih deset pokrajina ima ovlasti kakve su prije više od stoljeća i pol imale tri pokrajine. Područjima izravno upravlja savezna vlada u Otavi. Golemim kanadskim prostorom se nije dalo upravljati bez dodjele velike samostalnosti pokrajinama. Smatra se, da pokrajine dijele suverenost s Kanadom. Ako Kanada želi postati velesilom, ona će morati zakonski tješnje međusobno povezati pokrajine i tijesno ih povezati sa saveznom vladom. Ipak, u današnje vrijeme u opreci sa stanjem 1867. godine komunikacijski sustavi uključujući i umjetnu umnost (AI) omogućuju povezivanje Kanade u cjelinu i bez grubog usredotočenja ili centralizacije vlasti.

Kanada treba političkih sustav, koji će joj olakšati pretvaranje u velesilu. Suvremeni komunikacijski sustavi olakšavaju koordinaciju ili suuređivanje vlasti i bez potpunog usredotočenja vlasti, a Kanada ima „samo“ 41 milijun stanovnika. U sličnom položaju se je zatekla i Australija, koja ima 27 milijuna stanovnika na 7.690.000 km² prostora. Australija je isto bila prisiljena dati široku samostalnost svojim pokrajinama ili saveznim državama, kojih je šest.

Treći nužan uvjet da Kanada postane velesilom je njezino osamostaljenje od političkog Zapada. Kao što se Kanada oslobađa ovisnosti o američkom tržištu, tako se ona mora osloboditi i pripadnosti Zapadu. To vrijedi i za Australiju, koja još uvijek politički pripada „Zapadu“, iako ima vrlo unosna tržišta u Aziji i posebice u Kini. Australija se kao i Kanada mora osloboditi utvara prošlosti. Politička pripadnost Zapadu i istovremena poslovna pripadnost tržištima izvan Zapada nose političke dvojbe, koje stvaraju političku uzetost.

Kako bi postala velesilom, Kanada mora uteći iz političkog Zapada i djelatno se uključiti u svijet suradnje među narodima, koji se sve više širi. Mjesto Kanade je u Svjetskoj većini, koja danomice postaje bogatijom. (Objavljeno je, da je ASEAN gospodarski premašio Europsku uniju.) Po meni, Kanada lako može, ali ne mora postati svjetskom velesilom. Dosta je, da postane politički, gospodarski i sigurnosno potpuno samostalnom državom te da se u njoj stalno povećava blagostanje. Time bi pučanstvo Kanade bilo zadovoljno.

Continue Reading