Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi pronevjerom dijela goleme financijske i vojne pomoći, koja je sa Zapada dolazila u Ukrajinu za vođenje rata protiv Rusije. Po riječima sadašnjeg američkog predsjednika, Amerika je sama Ukrajini darovala 350 milijardi dolara pomoći, a Europa (EU i NATO) u pružanju pomoći Ukrajini nije mnogo zaostajala za Amerikom.

Otvoreni Rat za Ukrajinu ili ruski „posebni vojni zahvat“ počeo je 24. veljače 2022. godine, a već je početkom travnja iste godine u Carigradu bila dogovorena uspostava mira: ovlašteni predstavnici Ukrajine i Rusije su na ispis sadržaja sporazuma stavili svoje skraćene potpise. Međutim, 9. travnja Kijev je posjetio britanski premijer Boris Johnson, koji je kao izaslanik američkog predsjednika Bidena uspio nagovoriti predsjednika Zelenskog da ne potpiše ugovor. Amerika i Velika Britanija bile su odlučile nastaviti rat protiv Rusije, a Ukrajina je pristala biti sredstvom tog rata. Zapad se je bio dokopao prigode, da ima rat u Europi, kako bi se vođenjem rata kapital naveliko nakupljao na privatnim računima kapitalista i zapadnih korporacija te ukrajinskih i posljedično zapadnih političara. Dugotrajnog rata kao što je ukrajinski u to vrijeme drugdje u svijetu nije moglo biti.

Kapitalizam je politički i gospodarski sustav, u kojemu nema skupnog, državnog ili narodnog kapitala. (U socijalističkoj samoupravnoj Jugoslaviji se je govorilo o „društvenom“ kapitalu. U Sovjetskom Savezu je postojao državni kapital pa je ta država imala „državni socijalizam“.) U kapitalizmu je sav kapital u privatnom vlasništvu, a države imaju samo dugove. Kapital se u kapitalizmu obično nakuplja djelovanjem korporacija na tržištu. One kupuju rad, energiju, sirovine, energente i ugradbene dijelove, a prodaju gotove proizvode. Razlika između primitaka i izdataka korporacija je zarada, na koju su korporacije prije plaćale značajan porez, koji su države rabile za obavljanje svojih zadaća (vođenje školstva i zdravstva, uređenje prijevozne i komunikacijske podloge i druge zadaće). Međutim, u najnovije vrijeme zarada korporacija se slabo porezuje pa gotovo sve države grcaju u dugovima. Države su dužnice središnjih banaka, privatnih osoba i privatnih korporacija. Ako se korporacije istinski nadmeću na tržištu, zarade korporacija su razmjerno male. Ako jedna od korporacija ima monopol na određenom tržištu, njezina zarada je iznimno velika.

Po meni, rat je najjači, najžešći i najobuhvatniji monopol (jednovlašće) koji kapital nameće tržištima i državama. Rat potpuno zaokupi države i narode. Rat je u kapitalizmu prava crpka, koja iz prirodnih izvora, rada pučanstva i djelovanja država izvlači golemu zaradu na privatne račune kapitalista i kapitalističkih korporacija. Međutim, rat kao sredstvo crpljenja kapitala nije novovjeki izum. Trgovci i bankari već stoljećima financiraju ratove i već dugo potiču vladare na podizanje ratova.

U četrnaestom stoljeću domišljati i znano velikodušni engleski kralj Edward III (1312.-1327.-1377.) imao je zamisao o stvaranju proizvodnje tkanina u Engleskoj. Umjesto da Engleska prodaje sirovu vunu europskim tkalcima ona je po zamisli Edwarda III trebala sama na svojoj vuni stvarati dodanu vrijednost. Za ostvarenje svoje zamisli Edward III je provalio u Flandriju, premjestio u Englesku većinu flandrijskih tkalački stanova i ugrabio mnogo flandrijskih tkalaca te u svojoj zemlji upriličio proizvodnju traženih i skupih tkanina. Edwardov pothvat obilno su financirale firentinske bankarske kuće Bardi (s 900.000 zlatnih florina) i Peruzzi (sa 600.000 florina). Međutim, Edward III nije tim kućama vratio dug pa su one propale.

(Obitelj Bardi dobila je plemstvo u vrijeme Friedricha Barbarosse kad je grof Alberto od Vernija dobio velik posjed. Grofica Margareta s kojom se je ugasila loza Vernija prodala je posjed Vernija svojem zetu Pieru de’ Bardiju. Bardiji su postali toliko jaki, da ih je Firenca smatrala prijetnjom pa ih je prisilila da njoj prodaju utvrđene dvorce, „koji su postali prijetnja republici“.)

U bankarskoj kući Rothschild se je smatralo, da svaki rat nosi zaradu, jer su Rothschildi od Napoleonskih ratova (1803.-1815.) financirali i dobitnike i gubitnike rata. Napoléon Boneparte se je poslije bijega s otoka Elbe sučelio na Waterloou s vojskama britanskog maršala Wellingtona i pruskog maršala von Blüchera. Jacob Rothschild je iz Pariza financirao pothvat Bonapartea, a Nathan Rothschild iz Londona vojsku Wellingtona. Rothschildi su bili odlučili, da bitku treba dobiti Wellington, jer je britanska kraljevska kuća bila silno dužna Rothschildima. Zato je Jacob Rothschild ograničio financiranje Bonapartea.

Znajući da će Wellington pobijediti na Waterloou, Nathan Rothschild je prodao svoje državne obveznice, što su drugi vlasnici obveznica shvatili kao znak poraza Wellingtona. Nastala je jurnjava u prodaji obveznica. Vrijednost kraljevskih obveznica je na tržištu bila silno smanjena. Nathan Rothschild je tad pokupovao sve državne obveznice po smiješno niskoj cijeni. Kad se je pročulo da je Wellington pobijedio, kraljevske obveznice su toliko poskupile, da je Nathan Rothschild namaknuo golemu zaradu prodajom skupih obveznica.

Rothschildi su financirali i osamostaljenje Brazila od Portugala početkom devetnaestog stoljeća. Rothschildi su financirali obje strane u Francusko-pruskom ratu 1870.-1871. godine. Financirali su i pothvat Cecila Rhodesa za osvajanje Rodezije te su financijski pomagali japansku vladu u Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine. Nathan Rothschild je govorio: „Nije mi važno koja je lutka postavljena na engleski prijestol, kako bi upravljala carevinom, u kojoj Sunce nikad ne zalazi. Čovjek koji nadzire opskrbu Britanije novcem nadzire i Britansku carevinu, a ja nadzirem opskrbu Britanije novcem.“ Riječi Nathana Rothschilda potvrđuju, da je politička vladavina svijetom svrha nakupljanja kapitala u privatnim rukama. Kako ne bi tako ubuduće bivalo, kapital treba biti skupni, državni ili narodni.

Kako bi zapodijevali i vodili ratove, vladari su ranije uzimali zajmove, za koje se je očekivalo da budu vraćeni s dužnim kamatama. (Edward III nije kućama Bardi i Peruzzi vratio svoje dugove.) Ukrajini su goleme svote novca bile darovane pa obveza povrata duga nije mogla postojati. Zato su ukrajinski političari i njihovi zapadni pokrovitelji krajnje neodgovorno postupali s darovanim novcem. „Darovanu konju se u zube ne gleda!“ Nisu trebali sav novac uporabiti na korist i uspjeh svojeg vojnog pothvata. Zato su goleme svote novca prenošene na privatne bankovne račune, ugrađivane u raskošne nekretnine i trpane u goleme vreće za slučaj potrebe ili poslije bijega vlasnika iz domovine.

Ukrajinski političari su smatrali, da rat nikad neće prestati zbog opsjednutosti zapadnih političara ratom u Ukrajini i njihove pripravnosti, da podupiru ukrajinski rat „dok god to bude potrebno“. Kako bi nastavljale rat, ukrajinske vlasti su od Zapada zahtijevale slanje u Ukrajinu sve opasnijeg oružja: tenkova i ostalih ratnih vozila, zrakoplova F-16, američkih, francuskih i britanskih dalekometnih raketa, sustava protivzračne obrambene i konačno prodornih američkih raketa Tomahawk. (Predsjednik Trump je za predsjednika Zelenskog rekao, da je najsposobniji trgovac na svijetu, jer „iz svake države u koju dođe odnese goleme svote novca i mnogo oružja“.) Izvorne zapadne svrhe Rata za Ukrajinu bile su uništenje Rusije kao države i komadanje životnog prostora ruskog naroda na nekretnine.

Zanimljivo je to, da su najveći pobornici nastavka rata u Ukrajini predsjednik Zelenski i vodeći europski političari, jer oni žele da se nastavi crpljene novca iz rada ljudi i djelovanja država na privatne račune ukrajinskih političara uz znanje njihovih zapadnih skrbnika. U Americi su političari podijeljeni: jedni žele nastavak rata u Ukrajini, a drugi bi ga htjeli okončati. (Američki senator Lindsey Graham je rekao, da je „ukrajinski rat najisplatljivije novije američko ulaganje“. Njegove riječi podsjećaju na navedene riječi Nathana Rothschilda.)

Predsjednik Trump je i tijekom izbornog pothvata 2024. godine imao dvojbe glede ishoda ukrajinskog rata pa je svojim glasačima obećavao „prestanak rata za jedan dan“. To je mogao i postići uskratom financijske i vojne pomoći Ukrajini, ali mu to nisu dopustili globalisti i neokonzervativci, kojih je priličan broj u njegovu upravnom ustroju. Oni su k tomu – temeljem obavijesti dobivenih od predsjednika Zelenskog – uvjeravali predsjednika Trumpa, da se Ukrajina dobro drži u ratu, da ruska vojska ima deseterostruko veće gubitke od ukrajinske, da u Rusiji vlada oskudica goriva za vozila, da na bojištima vlada zastoj te da će Ukrajina uporabom očekivanih američkih dalekometnih raketa prisiliti Rusiju na predaju.

Međutim, dio ukrajinskih i zapadnih medija u najnovije vrijeme upozorava na slabo stanje u ukrajinskoj vojsci, na nedostatak vojnika u postrojbama, na čestu predaju Rusima ukrajinskih vojnika, na slabu suradnju ukrajinskih časnika i ukrajinskih vojnika, na nedostatak hrane, vode, lijekova i pomoći ranjenicima te na druge nevolje koje trpe ukrajinski vojnici. Zato je predsjednik Trump u Ukrajinu uputio vojno izaslanstvo, koje sastavljaju Dan Driscoll, tajnik za pješaštvo, general Randy George, zapovjednik američkog pješaštva, Chris Donahue, zapovjednik američke vojske u Europi i Africi te Michael Weimer, glavni nadzornik američkog pješaštva. Izaslanstvo bi se trebalo upoznati sa stvarnim stanjem na ukrajinskom bojištu. Izaslanstvo bi iz Kijeva trebalo putovati u Moskvu.

Kako bi skršio ratnu zagriženost ukrajinskog vodstva i uklonio opsjednutost ratom europskih čelnika, predsjednik Trump je dao objelodaniti neke od činjenica vezanih uz zloporabu američke i europske vojne i financijske pomoći Ukrajini. Mekšanje ukrajinskog i europskog stava prema Ratu za Ukrajinu dobro bi došlo Americi za mogući dogovor s Rusijom za prestanak ukrajinskog rata.

Ako ne dođe do kakvog udarca u američkoj unutarnjoj politici i ako politikom Bijele kuće otvoreno ne zavladaju globalisti i neokonzervativci, po svemu sudeći mogući sporazum Amerike i Rusije imao bi četiri bitne značajke: (1) uspostavu mira u Ukrajini, po kojemu bi Ukrajina morala žrtvovati dio svojeg „suverenog“ prostora; (2) pružanje sigurnosnih jamstava Rusiji, (3) uspostavu potpunog europskog sustava zaštite; te (4) buduću političku i gospodarsku suradnju Amerike i Rusije. Čini se, da su takav sporazum pripravili Steve Witkoff, posebni izaslanik predsjednika Trumpa za Rusiju i Kiril Dmitriev, predsjednik Ruskog državnog ulagateljskog zavoda, koji je obrazovan na Sveučilištu Stanford u Kaliforniji.

Ishod novog razdoblja mirovnih pregovora Amerike i Rusije je neizvjestan. U prosudbi nastojanja za uspostavu mira u Ukrajini valja uvažiti (1) sustavno i stalno napredovanje ruske vojske u Ukrajini te (2) veliku političku pomutnju u Kijevu, koja je stvorena otkrićem pljačke dijela financijske i vojne pomoći Ukrajini. Moguće je očekivati i iznenadnu promjenu vlasti u Ukrajini, koju bi upriličio parlament, koji je ovih dana njegov predsjednik poslao na odmor na neodređeno vrijeme. Očekuje se, da će predsjednik Zelenski oprezno odbaciti sporazum te da će ga u tomu podržati Europska unija, koja za se traži „mjesto za američko-ruskim stolom“, kako bi mogla potkopavati sporazum postavljajući neostvarljive zahtjeve. Po meni, predsjednik Trump će navraćati „na Aljasku“ dok ne skrši otpor svih protivnika rusko-američke nagodbe. Za Ameriku je strategijski sporazum s Rusijom mnogo važniji od europsko-ukrajinskih nakana prema Rusiji. S obzirom na stanje na ukrajinskom bojištu mir će Ukrajini nositi sve manje kako vrijeme bude teklo.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi čestim prizivanjem „zaštite države“ kao sredstva opravdavanja neprijateljskih političkih ili gospodarskih mjera protiv tuđih nepoćudnih država, ali i protiv dugotrajnih i odanih saveznica. (U hrvatskom govornom i pisanom jeziku umjesto izraza „zaštita države“ rabi se izraz „nacionalna sigurnost“, iako u engleskom jeziku „nation“ prvobitno znači državu kao u izrazu „State of the Nation Address“ ili Izvješće o stanju države.)

„Zaštita države“ je svrha, koja opravdava svako sredstvo upereno u neprijateljske i prijateljske države. Nekad se izrazu „zaštita države“ dodaje izraz „državni probitci“. Zamisao „državnih probitaka“ oduvijek je imala i zauvijek će imati središnje mjesto u smišljanju vanjske politike suverenih i neovisnih država. Stanje vanjske politike svake države ovisi o važnosti, koja se pridaje razumijevanju i smišljanju državnih probitaka. Ipak, politolozi, pravnici i političari nisu suglasni u tomu, što čini državne probitke. Usto, poimanje državnih probitaka mijenja se od države do države. „Državni probitci“ nije izraz, koji ima jednako značenje u državama, kojima vladaju različite ideologije, primjerice kapitalizam, politizam, socijalizam, komunizam, nacionalizam ili fašizam. Zbog toga se u svakoj prigodi i u svakoj državi može bez mnogo prijepora i unutarnjeg otpora zazvati u pomoć potrebu zaštite države.

Navest ću nekoliko nedavnih primjera zazivanja potrebe zaštite države, državne suverenosti i državnih probitaka. Početkom listopada ove godine nizozemska vlada je podržavila korporaciju Nexperia sa sjedištem u Nijmegenu, koja je od 2020. godine bila u vlasništvu kineske korporacije Wingtech Technology sa sjedištem u Šangaju. Nizozemska vlada je istovremeno imenovala novo vodstvo Nexperije. Nexperia je godinama bez nevolja opskrbljivala europsku automobilsku industriju potrebnim elektroničkim integriranim kolima, sklopovima i proizvodima, ali je odjednom Nexperia postala prijetnjom nizozemskoj i europskoj zaštiti i to na mig Amerike. Nepromišljenost nizozemskog ministra gospodarstva Vincenta Karremansa pokazala se je u tomu, što su se izradba i iskušavanje proizvoda Nexperije obavljali uglavnom u Kini pa je Kina uskratila izvoz proizvoda Nexperije.

U lipnju 2020. godine došlo je do graničnog okršaja između vojska Indije i Kine. Dva tjedna kasnije Indija je zabranila u Indiji i uklonila s Interneta 59 kineskih mrežnih programa među kojima su bili TikTok, UC Browser, Cam Scanner, Shareit, WeChat i drugi programi, koji su u Indiji skupa imali 500 milijuna korisnika. Tako su se u srazu našli državna granica i bitovi. Zabranu kineskih programa zapovjedilo je indijsko ministarstvo elektronike i informacijske tehnologije i to zato, što su zabranjeni programi bili „prijetnja državnoj zaštiti i suverenosti Indije“ Ipak, tom se zabranom nisu okoristili indijski tvorci mrežnih programa, nego američke privatne mreže YouTube i Instagram. (TikTok je bio prijetnjom i prigodom predsjedničkih izbora u Rumunjskoj u studenomu 2024. godine kad je prvo kolo izbora obilno dobio Cãlin Georgescu nakon čega je rumunjski ustavni sud poništio to kolo izbora i poslije Georgescuu zabranio ponovno kandidiranje.)

Godine 2015. kineska korporacija Landbridge zakupila je na 99 godina zapuštenu i gotovo napuštenu luku u gradu Darwinu u australijskoj Sjevernoj pokrajini. Korporacija Landbridge uložila je u obnovu luke i u postavljanje prijevozne podloge oko grada Darwina milijardu i pol američkih dolara. Australijska vlada se je ugovorno obvezala, da će u slučaju prijevremenog prestanka ugovora krivnjom Australije platiti Longbridgeu pozamašnu svotu kao odštetu. Nedavno je australijska vlada zatražila da Longbridge napusti luku Darwin, jer kineski zakup luke Darwin „ugrožava suverenost i zaštitu Australije“. Parlamentarni izbori održani su u Australiji 3. svibnja ove godine, a u izbornom pothvatu obje glavne stranke su glasačima obećale prestanak ugovora s Longbridgeom. U međuvremenu, 20. listopada ove godine, ponovo izabrani premijer Anthony Albanese posjetio je Bijelu kuću pa se može uzeti – kao i u primjeru podržavljenja Nexperije – da je zamisao o prestanku ugovora za luku Darwin došla iz Amerike. Korporacija Longbridge dobro je služila Australiji deset godina prije povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću.

Nedavno su SAD svojim lukama zabranile kupnju i uporabu pametnih kineskih lučkih dizalica, koje su opremljene programima umjetne umnosti. Takve dizalice navodno omogućuju motrenje i slikanje svih događaja u lukama uključujući i moguće uplovljavanje ratnih brodova te njihovo preuzimanje vojnog tovara. Kupnju kineskih dizalica se nedvojbeno uzima kao prijetnju suverenosti i zaštiti Amerike.

Samo ću spomenuti američku zabranu prodaje Kini strojeva za proizvodnju integriranih kola nizozemske korporacije ASML, zabranu prodaje Kini naprednih integriranih kola za umjetnu umnost (AI) američke korporacije Nvidia te američku izravnu zabranu Tajvanu, da izvozi napredna integrirana kola u Kinu. Kina se je uspjelo suprotstavila Americi svojim protivmjerama, ali i ubrzavanjem tehnološkog razvitka u svim industrijskim područjima: poluvodičima, zrakoplovstvu, AI, komunikacijskim mrežama, fotonaponskim pločama, električnim vozilima, teškim strojevima i dizalicama, brzim vlakovima i u drugim industrijskim granama te u proizvodnji hrane. Zanimljivo je to, da Amerika vrlo lako ucijeni prijateljske zemlje, da gospodarski i tehnološki omeđuju Kinu, ali da američki izravni politički i gospodarski pritisak na samostalne države (Brazil, Iran, Rusija, Kina) ne donosi plod. Ipak, Amerika često opozove svoje kaznene mjere, jer se gospodarsko stanje u njoj pogoršava, a novi američki izbori za Kongres i za mnoge guvernere američkih saveznih država održat će se 3. studenoga 2026. godine.

Spomenut ću i stvarni slučaj ugroze američke suverenosti i zaštite putem kineske meteorološke ili obavještajne lopte („balona“), koja je došla u američki zračni prostor (Aljaska) 28. siječnja 2023. godine i ponovo 31. siječnja (Montana). Kinesku loptu se je moglo vidjeti nad državama Kansas i Missouri te nad Sjevernom Karolinom i konačno Južnom Karolinom. Pretpostavlja se, da je kineska lopta nadletjela i države Vyoming, Južnu Dakotu, Nebrasku i Kentucky, a možda i države Colorado, Iowu i Georgiju. Američko zrakoplovstvo je probušilo loptu 4. veljače nad američkim područnim vodama uz obalu Južne Karoline. Kineske vlasti su tvrdile, da je bila riječ o meteorološkoj lopti, a američke vlasti su temeljem prikupljenih ostataka lopte zaključile, da je bila riječ o „obavještajnoj lopti, ali da prikupljeni podatci nisu bili preneseni u Kinu“.

Danas na Zemlji postoje dva odvojena i u jednoj mjeri suprotstavljena svijeta: američka umiruća hegemonija ili hegemonija kapitala i višestožerni svijet, koji predvode Kina i ostale države udruge BRICS. Sad se odvija prelazak „s ovog svijeta na drugi“. Zbog navodne ugroze „državne zaštite“ Amerika i ostale države Zapada nastoje kažnjavati mnoge ostale države. One time prikrivaju odnošajni nazadak Zapada i Amerike kao predvodnice Zapada. Ipak, iako su politika, gospodarstvo, zaštita i svjetonazor kao izvori vlasti međusobno isprepleteni, politika i geopolitika ne mogu zamijeniti gospodarstvo, koje sad nosi blagodat i prednost Svjetskoj većini nauštrb Zapadu.

Dok zapadne zemlje liberalne demokracije nastoje prikriti svoje nazadovanje izricanjem kazni državama narodne demokracije dotle se ostale države oslanjaju na svoju strategijsku samostalnost. Razlika dvaju tabora je u razlici njihovih političkih sustava. Zemlje Zapada se još uvijek oslanjaju na kapital, a države Svjetske većine na svoje narode.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi kineskim domaćim velepothvatima i slijednim izvozom takvih pothvata diljem svijeta. Poticaj za pisanje ovakvog i ovog osvrta dalo mi je izvješće o gradnji golemog broja spalionica otpada u Kini, koje su smanjile odlaganje otpada na posebna odlagališta na samo 13% ukupno stvaranog otpada.

Osvrt će se baviti kineskom gradnjom tunela, mostova i morskih luka; gradnjom spalionica; gradnjom zračnih luka u teško pristupačnim planinskim područjima; pravljenjem umjetnih otoka; te upravljanjem pretovarom u morskim lukama. Kako bi mogle izvoditi gradbene pothvate ili upravljati iznimno prometnim morskim lukama, kineske korporacije su smislile novu tehnologiju i napravile goleme strojeve i dizalice, koji bez velike muke i bez mnogo tegobnog ljudskoga rada mogu izvoditi radove u kratkom i zapanjujućem vremenu odnosno brzo obavljati pretovar tereta u morskim lukama. Na drugoj strani, kinesko gradbeno izumiteljstvo privlači pozornost političkih vlasti i poslovnih zavoda u tuđim zemljama, koji bi htjeli da se i kod njih izvode divovski pothvati poput kineskih.

Kineske gradbene korporacije rabe za bušenje tunela goleme strojeve, koji probijaju tunelske cijevi, pripravljaju za odvoz krhotine nastale bušenjem, postavljaju oplatu za lijevanje stijena tunela, uređuju pročelja tunela i obavljaju pripravu za postavljanje vodova u tunel. Tuneli osim za prolaz cesta i željezničkih pruga služe i za dovod i odvod vode u elektranama, za postavljanje gradskih i industrijskih vodova te kao skloništa za ljude, zrakoplove i osjetljivu opremu. Kineske korporacije su sprva rabile strojeve za bušenje tunela (TBM) njemačke korporacije Herrenknecht AG, koje obično imaju promjer do 19 metara, a masu od 1.100 do 4.000 tona. Kina je nedavno napravila stroj za bušenje tunela Jianghai, koji ima promjer 16 metara, glavu za bušenje sa stalnim magnetima, sjetila za ugađanje brzine bušenja ovisno o sastavu tla te duljinu 142 metra i težinu 5.000 tona.

Kineske korporacije napravile su goleme strojeve za polaganje nosača mostova na izgrađene stupove, koje nose cijeli most. Stupovi za mostove znaju biti napravljeni uz uporabu tromjernog tiskanja (3-D printing). Strojeve za polaganje nosača mosta napravila je korporacija Hanjiang Heavy Industry Co, koja je podružnica Kineskih željeznica. Strojevi su teški 1.000 tona, dugački su do 120 metara, visoki su 10 metara i u sebi imaju do 15.000 dijelova. Strojevi mogu polagati nosače teške do 120 tona i polagati dvoje tračnice kod gradnje željezničkih mostova. Strojevi mogu raditi i u mraku, jer imaju sjetila koja im to omogućuju. Brzina uzdužnog gibanja stroja je 4,6 m/min. Digitalni nadzorni sustav ima daljinsko i samostalno upravljanje, koje omogućuje smještanje nosača mosta uz veliku točnost.

Kina je 2019. godine izgradila planinsku zračnu luku Chongqing Wushan na nadmorskoj visini 1.771 metar, pri čemu je eksplozivom razoren vrh planine visoke 2.000 metara. Zračna luka poslužuje gradove Chongqing i Wushan, koji su povezani brzinskom prugom s dva kolosijeka i vlakovima brzine 300 km/sat. Mimo uvriježenog običaja željeznička postaja nije napravljena ispod zračne luke, nego uz dvoranu zračen luke. Područje Chongqing-Wushan prošle je godine posjetilo 300 milijuna ljudi, koji usput mogu vidjeti i branu Triju riječnih tjesnaca (Three Georges Dam).

U Kini su minulih godina izgrađene mnoge spalionice otpada. Prva je napravljena u „digitalnom“ gradu Šenženu. Spalionica dobiva struju s naponskih ploča na njezinu krovu. Spaljivanjem otpada dobiva se struja kojom se napaja električna mreža. Struja koja se dobije spaljivanjem otpada peterih kućanstava može jedno od njih opskrbljivati strujom, a otpad pritom potpuno nestaje. U Kini su s vremenom izgrađene stotine spalionica, od kojih neke rade smanjenom snagom, jer za njih nema dovoljno otpada.

Kina odnedavno gradi morsku luku na umjetnom otoku Yangshan u blizini Šangaja. Luka će biti povezana s kopnom mostom duljine 32,5 kilometara. Luka će služiti rasterećenju sadašnje luke Šangaj, a bavit će se pretovarom brodskih spremnika uobičajene veličine (TEU). Luka već ima devet vezova ukupne duljine obale 3.000 metara, a uskoro će se izgraditi još sedam vezova pa će ukupna duljina lučke obale uskoro biti 4,6 kilometara. Kad bude potpuno napravljena luka će godišnje pretovarati 120 milijuna spremnika. Dubina mora oko otoka je 15 metara pa će u luku moći pristajati najveći spremnički brodovi. Luka ima samohodne dizalice, kojima upravlja umjetna umnost. Ostala lučka vozila su također samohodna i rabe umjetnu umnost.

Minulih godina Kina je napravila nekoliko umjetnih otoka u Južnokineskom moru. Na nekim od tih otoka napravljene su vojne morske luke, a na nekima vojne zračne luke. Za pravljenje takvih otoka kineske korporacije napravile su jaružare, brodove koji s dna mora grabe pijesak i izbacuju ga na mjesto, na kojemu se pravi otok. Jaružari su obično dugački 130 metara. Međutim, Kinu je nadigrao Vijetnam, koji je isto u Južnokineskom moru napravio brojne male umjetne otoke.

Vrijedno je spomenuti kinesku vještinu upravljanja lukama, posebice lukama koje se bave pretovarom spremnika (TEU). U Kini postoje 34 velike luke i oko 2.000 manjih luka. Kineske korporacije su se uvježbale u pretovaru spremnika te za to napravile velike dizalice i primjerene računalne programe. Kina pod svojom upravom ima luke na svim kontinentima osim na Antarktiku. U svijetu je pod kineskom djelomičnom ili potpunom upravom sredinom 2024. godine bilo 115 luka. U nekim od tih luka kineske korporacije stekle su pravo vlasništva ili upravljanja, jer su ih sagradile. Prije su kineske korporacije imale pod upravom 129 luka. U 17 sadašnjih inozemnih luka kineske korporacije imaju većinsko pravo upravljanja, a u 14 postoji mogućnost uporabe luka i u vojne svrhe. Kineske korporacije su stekle pravo upravljanja temeljem iskustva stečenog u domaćim lukama te prikladnim dizalicama i računalnim programima za njihovo upravljanje.

U Kini je razvijena industrija teških strojeva za uporabu u gradovima, među koje valja ubrojiti vatrogasna vozila, kojih ljestve dosežu visini 95 metara, imaju prostrane košare i na tlu zauzimaju razmjerno mali prostor. Prvo takvo vozilo je nedavno isporučeno u Veliku Britaniju i to po cijeni upola nižoj od zapadnih. U Kini se prave i drugi strojevi za uporabu u gradovima. Za sve teške strojeve kineska korporacije imaju svoje patente (zaštićene izume).

SAD i njihovi poslušni zapadni i tihooceanski saveznici već godinama – od prvog Trumpova predsjedničkog razdoblja – nastoje zakočiti tehnološki razvitak Kine. To je bio jedan od razloga nastojanja Kine, da ona postane samodostatna u glavnim industrijskim granama. Kina je prisilno postala samodostatna u proizvodnji vojnih i trgovačkih zrakoplova, podmornica, poluvodiča, strojeva za nanošenje integriranih kola na „hostije“, temeljnih računalnih programa za mobilne telefone i računala, fotonaponskih ploča i vjetrenih turbina te u smišljanju i pravljenju poluvodiča i pripadnih programa za umjetnu umnost. (U Kini su nedavno proizvedena analogna integrirana kola za umjetnu umnost, koja rabe znatno manje električne struje od digitalnih kola proizvedenih u Kini i na Zapadu.) Ne treba naglasiti kinesku skrb za sirovinske i industrijske opskrbne mreže.

Razvitak vlastite tehnologije u suvremenim industrijskim granama omogućio je kineskim državnim i privatnim korporacijama, da diljem svijeta pružaju tvarne, a ne izmišljene umne i mrežne usluge. Pružanje mrežnih usluga na Zapadu služi ponajviše razbibrizi i zabavi.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi kineskim domaćim velepothvatima i slijednim izvozom takvih pothvata diljem svijeta. Poticaj za pisanje ovakvog i ovog osvrta dalo mi je izvješće o gradnji golemog broja spalionica otpada u Kini, koje su smanjile odlaganje otpada na posebna odlagališta na samo 13% ukupno stvaranog otpada.

Osvrt će se baviti kineskom gradnjom tunela, mostova i morskih luka; gradnjom spalionica; gradnjom zračnih luka u teško pristupačnim planinskim područjima; pravljenjem umjetnih otoka; te upravljanjem pretovarom u morskim lukama. Kako bi mogle izvoditi gradbene pothvate ili upravljati iznimno prometnim morskim lukama, kineske korporacije su smislile novu tehnologiju i napravile goleme strojeve i dizalice, koji bez velike muke i bez mnogo tegobnog ljudskoga rada mogu izvoditi radove u kratkom i zapanjujućem vremenu odnosno brzo obavljati pretovar tereta u morskim lukama. Na drugoj strani, kinesko gradbeno izumiteljstvo privlači pozornost političkih vlasti i poslovnih zavoda u tuđim zemljama, koji bi htjeli da se i kod njih izvode divovski pothvati poput kineskih.

Kineske gradbene korporacije rabe za bušenje tunela goleme strojeve, koji probijaju tunelske cijevi, pripravljaju za odvoz krhotine nastale bušenjem, postavljaju oplatu za lijevanje stijena tunela, uređuju pročelja tunela i obavljaju pripravu za postavljanje vodova u tunel. Tuneli osim za prolaz cesta i željezničkih pruga služe i za dovod i odvod vode u elektranama, za postavljanje gradskih i industrijskih vodova te kao skloništa za ljude, zrakoplove i osjetljivu opremu. Kineske korporacije su sprva rabile strojeve za bušenje tunela (TBM) njemačke korporacije Herrenknecht AG, koje obično imaju promjer do 19 metara, a masu od 1.100 do 4.000 tona. Kina je nedavno napravila stroj za bušenje tunela Jianghai, koji ima promjer 16 metara, glavu za bušenje sa stalnim magnetima, sjetila za ugađanje brzine bušenja ovisno o sastavu tla te duljinu 142 metra i težinu 5.000 tona.

Kineske korporacije napravile su goleme strojeve za polaganje nosača mostova na izgrađene stupove, koje nose cijeli most. Stupovi za mostove znaju biti napravljeni uz uporabu tromjernog tiskanja (3-D printing). Strojeve za polaganje nosača mosta napravila je korporacija Hanjiang Heavy Industry Co, koja je podružnica Kineskih željeznica. Strojevi su teški 1.000 tona, dugački su do 120 metara, visoki su 10 metara i u sebi imaju do 15.000 dijelova. Strojevi mogu polagati nosače teške do 120 tona i polagati dvoje tračnice kod gradnje željezničkih mostova. Strojevi mogu raditi i u mraku, jer imaju sjetila koja im to omogućuju. Brzina uzdužnog gibanja stroja je 4,6 m/min. Digitalni nadzorni sustav ima daljinsko i samostalno upravljanje, koje omogućuje smještanje nosača mosta uz veliku točnost.

Kina je 2019. godine izgradila planinsku zračnu luku Chongqing Wushan na nadmorskoj visini 1.771 metar, pri čemu je eksplozivom razoren vrh planine visoke 2.000 metara. Zračna luka poslužuje gradove Chongqing i Wushan, koji su povezani brzinskom prugom s dva kolosijeka i vlakovima brzine 300 km/sat. Mimo uvriježenog običaja željeznička postaja nije napravljena ispod zračne luke, nego uz dvoranu zračen luke. Područje Chongqing-Wushan prošle je godine posjetilo 300 milijuna ljudi, koji usput mogu vidjeti i branu Triju riječnih tjesnaca (Three Georges Dam).

U Kini su minulih godina izgrađene mnoge spalionice otpada. Prva je napravljena u „digitalnom“ gradu Šenženu. Spalionica dobiva struju s naponskih ploča na njezinu krovu. Spaljivanjem otpada dobiva se struja kojom se napaja električna mreža. Struja koja se dobije spaljivanjem otpada peterih kućanstava može jedno od njih opskrbljivati strujom, a otpad pritom potpuno nestaje. U Kini su s vremenom izgrađene stotine spalionica, od kojih neke rade smanjenom snagom, jer za njih nema dovoljno otpada.

Kina odnedavno gradi morsku luku na umjetnom otoku Yangshan u blizini Šangaja. Luka će biti povezana s kopnom mostom duljine 32,5 kilometara. Luka će služiti rasterećenju sadašnje luke Šangaj, a bavit će se pretovarom brodskih spremnika uobičajene veličine (TEU). Luka već ima devet vezova ukupne duljine obale 3.000 metara, a uskoro će se izgraditi još sedam vezova pa će ukupna duljina lučke obale uskoro biti 4,6 kilometara. Kad bude potpuno napravljena luka će godišnje pretovarati 120 milijuna spremnika. Dubina mora oko otoka je 15 metara pa će u luku moći pristajati najveći spremnički brodovi. Luka ima samohodne dizalice, kojima upravlja umjetna umnost. Ostala lučka vozila su također samohodna i rabe umjetnu umnost.

Minulih godina Kina je napravila nekoliko umjetnih otoka u Južnokineskom moru. Na nekim od tih otoka napravljene su vojne morske luke, a na nekima vojne zračne luke. Za pravljenje takvih otoka kineske korporacije napravile su jaružare, brodove koji s dna mora grabe pijesak i izbacuju ga na mjesto, na kojemu se pravi otok. Jaružari su obično dugački 130 metara. Međutim, Kinu je nadigrao Vijetnam, koji je isto u Južnokineskom moru napravio brojne male umjetne otoke.

Vrijedno je spomenuti kinesku vještinu upravljanja lukama, posebice lukama koje se bave pretovarom spremnika (TEU). U Kini postoje 34 velike luke i oko 2.000 manjih luka. Kineske korporacije su se uvježbale u pretovaru spremnika te za to napravile velike dizalice i primjerene računalne programe. Kina pod svojom upravom ima luke na svim kontinentima osim na Antarktiku. U svijetu je pod kineskom djelomičnom ili potpunom upravom sredinom 2024. godine bilo 115 luka. U nekim od tih luka kineske korporacije stekle su pravo vlasništva ili upravljanja, jer su ih sagradile. Prije su kineske korporacije imale pod upravom 129 luka. U 17 sadašnjih inozemnih luka kineske korporacije imaju većinsko pravo upravljanja, a u 14 postoji mogućnost uporabe luka i u vojne svrhe. Kineske korporacije su stekle pravo upravljanja temeljem iskustva stečenog u domaćim lukama te prikladnim dizalicama i računalnim programima za njihovo upravljanje.

U Kini je razvijena industrija teških strojeva za uporabu u gradovima, među koje valja ubrojiti vatrogasna vozila, kojih ljestve dosežu visini 95 metara, imaju prostrane košare i na tlu zauzimaju razmjerno mali prostor. Prvo takvo vozilo je nedavno isporučeno u Veliku Britaniju i to po cijeni upola nižoj od zapadnih. U Kini se prave i drugi strojevi za uporabu u gradovima. Za sve teške strojeve kineska korporacije imaju svoje patente (zaštićene izume).

SAD i njihovi poslušni zapadni i tihooceanski saveznici već godinama – od prvog Trumpova predsjedničkog razdoblja – nastoje zakočiti tehnološki razvitak Kine. To je bio jedan od razloga nastojanja Kine, da ona postane samodostatna u glavnim industrijskim granama. Kina je prisilno postala samodostatna u proizvodnji vojnih i trgovačkih zrakoplova, podmornica, poluvodiča, strojeva za nanošenje integriranih kola na „hostije“, temeljnih računalnih programa za mobilne telefone i računala, fotonaponskih ploča i vjetrenih turbina te u smišljanju i pravljenju poluvodiča i pripadnih programa za umjetnu umnost. (U Kini su nedavno proizvedena analogna integrirana kola za umjetnu umnost, koja rabe znatno manje električne struje od digitalnih kola proizvedenih u Kini i na Zapadu.) Ne treba naglasiti kinesku skrb za sirovinske i industrijske opskrbne mreže.

Razvitak vlastite tehnologije u suvremenim industrijskim granama omogućio je kineskim državnim i privatnim korporacijama, da diljem svijeta pružaju tvarne, a ne izmišljene umne i mrežne usluge. Pružanje mrežnih usluga na Zapadu služi ponajviše razbibrizi i zabavi.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi poremećajem u svjetskoj opskrbi hranom i posljedicama, koje taj poremećaj izaziva. Dodatno pogoršanje u svjetskoj trgovini i opskrbi hranom prouzročili su američki namet trošarina i odgovor na taj namet zemalja, koje su bile pogođene trošarinama. Amerika je bila nametnula trošarine na uvoz svih proizvoda iz mnogih zemalja, ali i na probrane poljoprivredne proizvode iz svih zemalja.

Američki predsjednik je neoprezno nametnuo trošarine na prekomjerno isporučivane mliječne proizvode te na svinjetinu, govedinu, losos, rakove i jastoge iz Kanade; na čaj i plodove mora iz Indije; na kavu iz Brazila (50%) i Vijetnama (20%); na svježe i prerađeno voće i povrće, češnjak, jabučni sok, biljno ulje, orašice i čaj iz Kine; te na rajčice tijekom zime i avokado iz Meksika. (Vijetnam je drugi najveći svjetski izvoznik kave poslije Brazila.)

Tuđe zemlje, koje su bile pogođene američkim trošarinama uzvratile su svojim protivmjerama: uzvratnim trošarinama ili zabranom izvoza svojih poljoprivrednih proizvoda u Ameriku. Brazil je zabranio izvoz sirove kave u Ameriku i usmjerio svoj izvoz u ostale velike potrošačice kave, posebice u Kinu, koja je ovlastila 180 brazilskih izvoznika kave za uvoz kave u Kinu. Kinesko tržište kave je u silnom usponu.

Kina je bila prestala kupovati poljoprivredne proizvode (pšenicu, kukuruz, sirak, soju, uljnu repicu) u Americi te je uvela stroge mjere provjere proizvoda, koje dolaze u kineske luke. Kineske vlasti odbile su primiti pošiljku soje, za koju su po genskom sastavu otkrile, da je izvorno proizvedena u Americi, iako je bila proglašena brazilskim proizvodom. Usto, kineski građani ne žele uzimati poljoprivredne proizvode nastale genskim zahvatima. Sad je američka poljoprivreda u velikoj nevolji, zato što Kina više ne uvozi američke poljoprivredne proizvode, ali i zato što su u Americi od nameta trošarina znatno poskupili poljoprivredni strojevi, umjetno gnojivo i sredstva protiv biljnih nametnika.

Posebno je opak i nemilosrdan bio namet trošarina na indijske plodove mora i na čaj u visini od 50%. Poznato je, da su ribari povijesno vrlo siromašan stalež, a to sad vrijedi i za indijske berače čaja u sjeveroistočnoj Indiji. S druge strane i u isto vrijeme Kina je dopustila uvoz iz Australije ribe, žive ribe i živih jastoga, što je za australske ribare i uzgajivače jastoga velika povlastica. Australska obala (Australija i Tasmanija) dugačka je 25.760 kilometara i uz nju se nalaze mnoga područja bogata ribom te brojna gojilišta riba i jastoga.

Stanjem na svjetskim tržištima hrane posebno je zakinuta Afrika kao kontinent, jer dosad nije imala prehrambenu industriju. Afrička prehrambena industrija bi i za domaća i za vanjska tržišta prerađivala urod s afričkih polja (pšenicu, sirak, kukuruz ili uljnu repicu) i iz afričkih prirodnih ili podignutih voćnjaka (mango, banane, kavu ili kakaovac), kako bi dio uroda pretvarala u konačne tržišne proizvode. Tako bi Africi ostajala dodana vrijednost stvorena na dijelu uroda, koji ne bi bio izvezen.

Nedavno je Niger obustavio isporuke uranove rudače u Francusku, a Burkina Faso je nacionalizirala rudnike zlata. Obala bjelokosti, Gana i Burkina Faso su dogovorno povisile izvoznu cijenu kakaovca za 20%, kako bi namaknule dodatan prihod svojim poljoprivrednicima, koji bi im u najmanju ruku omogućio školovanje djece i nabavu nužnih lijekova. Ranije sam pisao, da se cijelom Afrikom širi pokret za zadržavanje dodane vrijednosti u Africi, koji vodi industrijalizaciji Afrike. (Zbog oskudice obradljivog zemljišta zaljevske države rabe prihod od nafte i plina, kako bi upotpunile svoja gospodarstva, koja su dosad bila jednostrana i to pružanjem usluga cijelom svijetu: upravljanje tuđim lukama, širenje poslovanja domaćih zrakoplovnih prijevoznika, jačanje vjerskog i građanskog turizma te jačanje kongresnog poslovanja. Saudijaka Arabija rabi goleme „nasade“ fotonaponskih ploča za odsoljavanje morske vode i za odpustinjavanje tla.)

Neću naglašavati ni industrijalizaciju istočne, južne i jugoistočne Azije ni osuvremenjivanje gospodarstava u Južnoj Americi, ali je vrijedna spomena silna gospodarska aktivnost država Svjetske većine nasuprot deindustrijalizaciji gospodarstava Europe i gospodarskom metežu u Sjedinjenim Američkim Državama.

Svijetom vlada neujednačena proizvodnja hrane. Primjerice, Rusija ima golemo obradljivo zemljište i razmjerno malo pučanstvom pa je velika izvoznica žitarica. Kina ima zemljopisni prostor manji od Kanade i SAD, a priličan dio tog prostora su pustinje. Iako je Kina najveći proizvođač hrane u svijetu, ona je i najveći uvoznik hrane na svijetu i to zbog golemog pučanstva. Indija ima pučanstvo sumjerljivo Kini, a ima znatno manji zemljopisni prostor pa povremeno zabranjuje izvoz riže, kako bio omogućila redovito opskrbu pučanstva rižom. [Zato je razumljivo to, što Područno obuhvatno gospodarsko ortaštvo (RCEP), koje čine ASEAN, Australija, Japan, Južna Koreja, Kina i Novi Zeland, zadržava trošarine za poljoprivredne proizvode, iako ih smanjuje ili uklanja za sirovine i industrijske proizvode.]

Pravedna i razborita razdioba hrane u svijetu je sama po sebi vrlo teška i presudna zadaća. Zato nepotrebno i proizvoljno postavljanje političkih zapreka na svjetsko tržište remeti razdiobu hrane, kakva je potrebna za dovoljnu i zdravu ishranu svjetskog pučanstva. Svjetsko pučanstvo je bilo zadovoljnije kad nije bilo Trumpovih uvoznih trošarina. Sadašnji američki upravni ustroj uzalud umišlja, da će namet uvoznih trošarina preporoditi američku industriju i da će Americi omogućiti nadzor nad opskrbom svjetskog pučanstva hranom.

Pogoršavanje klime nosi nove hranidbene nedaće pučanstvu u mnogim područjima svijeta i bez postavljanja umjetnih, političkih zapreka na svjetsko tržište hrane. Kina se predano bori protiv širenja pustinja i za ozeljenjivanje pustinjskih prostora pri čemu u najnovije vrijeme rabi i umjetnu umnost (AI). Kina pomaže afričkim državama u borbi protiv širenja pustinjskih područja, ali Kina ne stiže obavljati taj posao za cijeli svijet. Na sjeveru Sibira se kravi smrznuto tlo, što povećava obradljivo tlo, iako se kod otkravljivanja tla oslobađa metan. Sadašnji američki državni ustroj niječe pogoršavanje klime i uzroke, koji potiču to pogoršavanje. Razlog tomu je želja sadašnjeg upravnog ustroja SAD, da zavlada svjetskim energetskim sustavom uporabom prljavih izvora energije odnosno ugljena i nafte.

U mnogim područjima svijeta, posebice u Africi, endemsko ili udomaćeno bilje ne omogućuje pučanstvu potpunu ishranu. Predvodnici Europske unije sustavno u Europi zatiru proizvodnju hrane, koja je u Europi uistinu bila raznolika i omogućivala cjelovitu ishranu. Europa će morati uvoziti hranu, iako bi je mogla izvoziti i omogućiti potpunu ishranu pučanstva u mnogim državama, koji ovise o uzgoju jedne vrste bilja, koje usto siromaši tlo. Za upotpunjavanje ishrane pučanstva u svim područjima svijeta neminovno je stvaranje slobodnoga svjetskog tržišta hrane.

Slobodni svjetski kapital nakupljen je i usredotočen u Americi u dovoljnoj mjeri, da još remeti potrebnu svjetsku razmjenu hrane. Kapital se na taj način poigrava ljudskim životima. Po meni, potreba za pravednom razmjenom hrane na svjetskom tržištu je presudan razlog za uklanjanje kapitalizma.

Na koncu valja postaviti pitanje: „Što u naše dane čini Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) Ujedinjenih naroda?“ Ta ustanova je utemeljena u listopadu 1945. godine sa svrhom uklanjanja gladi te poboljšavanja ishrane i kakvoće življenja pučanstva. Ta ustanova „spava dugogodišnji san“ i, čini se, prepušta Kini posao za koji je ona bila utemeljena.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi ulogom mineralnog, energetskog i hranidbenog blaga u opstanku i blagostanju naroda te u politici i geopolitici njihovih država. Pod blagom smatram i vodu, koja se sve više s kopna premješta u mora i oceane te koje nestašica u mnogim područjima Zemlje puku otežava život i navodi ga na seobu.

Na pisanje ovakvog i ovog osvrta potaknulo me je američko zanemarivanje uredne opskrbe presudnim mineralima kao što su litij, grafit i kovine, koje su izlučuju iz rijeke zemlje. Amerika se je bila usredotočila na namet uvoznih trošarina te se je pritom zamjerila mnogim zemljama pa i prvim susjedima. Naime, Meksiko sjedi na golemim naslagama upravo spomenutih minerala. Kanada ima najveće pričuve kalijeva karbonata (potaše) u svijetu, četvrte pričuve nafte (iza Venezuele, Saudijske Arabije i Irana), 3200 tona zlata, 600.000 tona urana i 3,5 milijuna km² šuma. Američka politika se je ove godine usredotočila na namet uvoznih trošarina i na zatvaranje američke južne granice te je pritom od sebe otuđila brojne države.

Nasuprot Americi, Kina je provodila svoju desetljetnu zamisao stvaranja hranidbenih, sirovinskih i industrijskih opskrbnih mreža, što je preokrenulo gospodarsku ravnotežu zapadne polukugle Zemlje. Nastalo stanje bi trebalo zabrinuti tvorce američke geopolitike. K tomu, američki i Trumpov pristup nije uspio suzbiti politički, gospodarski, industrijski i vojni uspon Kine, koji se stalno ubrzava.

Minerali litij, grafit i kovine koje se izlučuju iz rijetke zemlje sastavnice su električnih vozila, fotonaponskih ploča i suvremenog oružja. Uporaba tih minerala odredit će odnos snaga među velikim silama u sadašnjem stoljeću. Kina kopa rudaču spomenutih minerala, ali usto nadzire najmanje 80% postupka njihova izlučivanja i obrade. Kina je raspela svoje opskrbne mreže preko Afrike, Južne Amerike i dijela Azije.

Međutim, Meksiko i Kanada su sa svojim pričuvama presudnih minerala „uspavane ljepotice“. Meksiko ima goleme pričuve litija u svojoj saveznoj državi Sonora. Dok Kina vreba, kako bi namaknula i taj izvor blaga te dok sklapa sporazume s Kanadom, vlasti u Washingtonu ne uviđaju golu istinu, po kojoj će zemlje koje nadziru opskrbu prirodnim blagom uključujući i energente nadzirati i budućnost. Nije riječ samo o tomu, da će Amerika izgubiti dosadašnje gospodstvo nad svijetom, nego ona neće ni uvidjeti da se stvara potpuno novi svijet. Opsjednutost Amerike časovitim medijskim diplomatskim dobitcima ili stvaranjem političkog kazališta priječi je da uvidi, da se u svijetu odvija pravi rat ne za nadzor zemljopisnog prostora, nego za nadzor prirodnog blaga.

U takvoj nebrizi Amerike nije riječ samo o pogrešnoj ideologiji, nego i o smanjenju utjecaja Amerike u svijetu, u kojemu se pravila postupanja korjenito mijenjaju. Američka pripovijest o sadašnjem svijetu nije samo potpuno pogrešna, nego je za Ameriku i za Zapad životno štetna. Kad povjesničari budu u budućnosti opisivali sadašnje promjene u svijetu oni se neće baviti internetskim porukama državnika na privatnim ili vlastitim mrežama, izbornim skupovima političara i propusnosti ili nepropusnosti državnih granica. Bavit će se činjenicom, da je Amerika bila napravila potpuno pogrešnu geopolitičku prosudbu o važnosti i ulozi prirodnog blaga. Bez američke umjetne i namjerne podjele svijeta briga za vlastite opskrbne mreže ne bi bila presudna, a ni potrebna. Amerika komada svijet, a nije uvažila sve posljedice podjele.

Očito je, da američki namet uvoznih trošarina ne vodi reindustrijalizaciji Amerike. Čini se, da namet trošarina služi samo kao povod za pregovore Amerike i država, koje su pogođene trošarinama te kojih političari smatraju, da njihovo gospodarstvo ne može opstati bez američkog tržišta. Pregovori poslije nameta trošarina služe samo stvaranju političkog pritiska. Na takve pregovore pristaju samo politički „saveznici“ Amerike, kao što su Europska unija, Južna Koreja i Japan. Ostale političke zajednice ili Americi odgovaraju svojim protivmjerama ili se brinu da nađu zamjenska tržišta.

Političari triju spomenutih političkih zajednica obećali su silna ulaganja u američko gospodarstvo (trilijun i šesto milijardi dolara) u ime svojih korporacija, koje se snebivaju, jer su imale drukčije zamisli o mjestu ulaganja i jer je američka industrijska proizvodnja preskupa pa slabo prolazi na svjetskom tržištu. Upravo je skupoća američkih industrijskih proizvoda bila prouzročila seobu američkog kapitala u Aziju i posebice u Kinu, što je i dovelo do deindustrijalizacije američkog gospodarstva. Obećana ulaganja u Ameriku su „na dugu štapu“.

Po svemu sudeći predsjednik Trump bi mogao odustati od nameta trošarina i to zato, što reindustrijalizacija američkog gospodarstva – čak ako ona i uspije – neće dovesti do obnove američke hegemonije. Amerika pod Trumpom ne želi imati saveznice, nego vazalne države. Od svojega prvog predsjedničkog razdoblja predsjednik Trump je razvrgnuo sve saveze, skupne sporazume i skupne trgovinske udruge, koje su napravili njegovi prethodnici. Tako je predsjednik Trump u srpnju 2020. godine preinačio Clintonov trgovinski savez NAFTA (Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini) iz 1994. godine u UMSCA (Sporazum SAD-Meksiko-Kanada).

Čim je prvi put došao Bijelu kuću predsjednik Trump je obustavio američko-europske pregovore o uspostavi TTIP-a (Prekoatlantskog trgovinskog i ulagateljskog ortaštva) i istupio iz potpisanog sporazuma TPP (Prekotihooceanskog ortaštva). TPP je trebao odvojiti Kinu od 12 tihooceanskih država, od kojih sve imaju Kinu kao najveću trgovinsku ortakinju. TTIP je trebao odvojiti Rusiju od Europske unije. U svibnju 2018. godine Amerika se je povukla iz sporazuma JCPOA (Zajedničkog obuhvatnog nacrta djelovanja), koji je šest država (Francuska, Kina, Njemačka, Rusija, SAD, UK) u srpnju 2015. godine potpisalo s Iranom. Sporazum je trebao spriječiti Iran, da rabi uran u vojne svrhe. Predsjednik Trump ne želi, da Amerika sklapa područne sporazume, nego da vlada svijetom putem vladavine jedinačnim državama.

Čini se, da prevrtljivi Donald Trump odustaje od reindustrijalizacije Amerike te da kani svijetom vladati putem nadzora nad naftom i plinom. U tu svrhu predsjednik Trump nastoji promijeniti politički sustav u ključnim proizvođačicama nafte i plina. U lipnju ove godine izveden je združeni američko-izraelski napad na nuklearna postrojenja u Iranu. Pripravlja se napad američkih združenih snaga na Venezuelu, do kojega ne mora doći, ako se predsjednik Venezuele Nicolás Maduro sam povuče. Trump odnedavno prijeti Nigeriji, zbog navodnog progona kršćana u toj državi. Te tri zemlje su bogate naftom. Trump je prijetio pripojenjem Americi Panamskog kanala i cijele Paname. Htio je „milom ili silom“ Americi pripojiti Grenland. Opetovano je tražio od Kanade, da postane 51. američkom državom. Prirodni izvori bi trebali biti novo oružje Amerike za obnovu njezine nestale hegemonije.

Nastojanje Donalda Trumpa, da obnovi hegemoniju svjetskog kapitala kaže, da su Trumpa dvaput na vlast doveli globalisti ili neokonzervativci, koji su opsjednuti vladavinom svijetom iz jednog mjesta. Međutim, kakve god načine i sredstva oni izaberu – trošarine, energente ili golu vojnu silu – njihov naum se ne može ostvariti, jer je naša vrsta politički globalizirana i jer je u sebi tijesno povezana pa prirodno zagovara suradnju naroda i država. Vrsta ne traje u zemlji čudesa. Zato se Amerika mora svrstati u vrstu Homo sapiens.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi istovremenim postojanjem dvaju političkih i gospodarskih sustava na planetu Zemlja: kapitalizma i politizma odnosno liberalne demokracije i narodne demokracije. Sam sam domislio izraz „politizam“, kako bih sličnošću riječi naglasio razliku, ali i postupnu smjenu tih političkih sustava u našoj globaliziranoj vrsti. Politizmom nazivam politički sustav, u kojemu politika ili država obuima ostale izvore vlasti ili utjecaja – gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja – te ih usmjeruje na dobrobit naroda ili životne zajednice na određenom zemljopisnom prostoru. (Ključne riječi u politizmu su prostor, narod i država.)

Kapitalizam je europski izvorni, urođeni ili endemski politički sustav, u kojemu prvu i zadnju riječ imaju nositelji kapitala odnosno ulagateljske, financijske i proizvodne korporacije. Korporacije su u kapitalizmu potpuno slobodne i one na domaćim i tuđim tržištima prave zaradu uporabom kapitala, prodajom proizvoda ili pružanjem usluga. Politika ili država u kapitalizmu služi korporacijama, koje se brinu samo za ostvarivanje svoje zarade i za daljnje nakupljanje kapitala. Potrebe ljudi i naroda u kapitalizmu nemaju pravu vrijednost.

Država sluša nositelje ulagateljskog, financijskog i proizvodnog kapitala, koji je samo privatan (lat. skriven). Nositelji kapitala ne slušaju državu, ali pristaju da država spašava njihove korporacije, ako padnu u nevolje zbog pogrešnog ulaganja, općeg financijskog sloma, industrijske recesije ili gospodarske depresije. U kapitalizmu nositelji kapitala sami biraju gospodarske grane, u koje će uložiti svoj novac pa kapitalističke države obično imaju jednostrano gospodarstvo, koje ni u velikim i mnogoljudnim državama nije u stanju zadovoljiti sve potrebe ljudi i naroda. (Ključne riječi u kapitalizmu su tržište, zarada i vrijednosnice.)

(Samodostatnost nacionalnih gospodarstava nije bila potrebna nakon uspostave slobodnog svjetskog tržišta 1995. godine, ali američki kapital i američka politika odnedavno razbijaju svjetsko tržište, jer je ono omogućilo rast gospodarstava i napredak naroda zemalja u razvitku i to nauštrb daljnjeg nakupljanja i usredotočenja kapitala u SAD i na Zapadu općenito. Zato zemlje Svjetske većine stvaraju svoje odvojeno slobodno tržište, koje već nadomješta uklonjeno svjetsko tržište.)

U politizmu kao u inačnom političkom i gospodarskom sustavu država se brine ne samo za gospodarski rast zemlje i za napredak naroda, nego i za opće zadovoljavanje potreba ljudi i obitelji te za probitke korporacija, koje pridonose zadovoljavanju potreba ljudi i naroda kao cjeline. U politizmu korporacije moraju slušati volju države samo ako ugrožavaju nju samu i ako pokazuju nerazumijevanje za istinske potrebe naroda. U politizmu se od korporacija očekuje, da idu ususret politici, koja se brine za dobrobit ljudi i za zadovoljavanje potreba naroda. U politizmu država ne sluša korporacije, ali im pomaže. Država posebice pomaže privatne ili državne korporacije, koje nastoje razviti novu tehnologiju, usavršiti proizvodni postupak ili stvoriti novu industrijsku granu, kakve se u svijetu gotovo danomice javljaju (proizvodnja brzih vlakova, novih integriranih kola, vjetrenih turbina i fotonaponskih ploča, umjetna umnost ili industrijsko postavljanje mostova i bušenje tunela).

Osim što na jednoj Zemlji postoje dva različita i nepotrebno suprotstavljena politička i gospodarska sustava, jedan od tih sustava, kapitalizam, sahne, a drugi, politizam, jača i zemljopisno se širi. Nažalost, nositelji kapitala nastoje zakočiti širenje politizma odnosno nastoje spriječiti uvođenje politizma u dodatne države. Pritom, nositelji kapitala za taj prljavi posao uzalud rabe Sjedinjene Američke Države, kojih se predvodnici ponose što predvode kapitalistički dio svijeta. Nositelji kapitala nastoje politički i gospodarski pritisnuti mnoge države, koje su uzele politizam kao sustav, koji odgovara potrebama i željama njihovih naroda.

Postupak sprječavanja širenja politizma posebice se odnosi na države Južne Amerike, koja je dugo smatrana svodom utjecaja SAD te na države Afrike, koje je kapital sve donedavno držao u neokolonijalnom položaju. Afričke države se jedna za drugom oslobađaju neokolonijalizma, a njihov politizam se prvobitno očituje u industrijalizaciji njihovih gospodarstava. Afričke države odlučno nastoje na svojim golemim sirovinama i energentima stvarati dodanu vrijednost u svojem prostoru, umjesto da zapadne države na tim dobrima stvaraju dodanu vrijednost izvan Afrike.

Osim što se povećava broj zemalja, koje njeguju politizam (Brazil, Egipat, Indija, Indonezija, Iran, Nigerija, Rusija) zemlje odane politizmu se i međusobno politički i gospodarski povezuju. Sve spomenute države su članice udruge BRICS, a nebrojene druge „politističke“ države se slobodno povezuju s Kinom putem Pothvata pojasa i puta. Za razliku od kapitalističkih država, koje nedvojbeno predvodi Amerika, zemlja BRICS-a i Svjetske većine nemaju predvodnika, jer žele promicati višestožerni svijet suradnje naroda i njihovih država.

Kina je država koja njeguje politizam. Ona ima golemo pučanstvo, koje treba nahraniti i golem dobrostojeći srednji stalež, koji se želi dobro hraniti. Kina je najveći proizvođač hrane, ali i najveći uvoznik hrane u svijetu. Zato je za Kinu iznimno važno, da se brine za uvoz hrane za svoje ljude, ali i za domaće životinje. Poučena nepredvidljivom američkom geopolitikom Kina sustavno uvozi hranu iz više zemalja, kako se ne bi naglo našla pod ucjenom ili iznudom. Kina mora mudro postupati i s uvozom energenata, jer ona nema dovoljno energenata za svoje snažno gospodarstvo. (Industrija Kine čini 41% svjetske industrije.) Kineska država se je na vrijeme pobrinula, da diljem svijeta razapne hranidbane, sirovinske i industrijske opskrbne mreže.

Mnoge druge države isto oskudijevaju u hrani, sirovinama i energentima. Europa kao cjelina nema ni dovoljno sirovina ni dovoljno energenata, ali se nije postarala da stvori opskrbne mreže za svoju industriju, koja je prije bila snažna, ali koja je sad slaba. Iako uvozi uran, Amerika ima dosta ostalih energenata, ali je iscrpila mnoga nalazišta ruda za proizvodnju kovina kao što su bakar, aluminij i čelik. Ni Amerika se nije pobrinula za stvaranje vlastitih opskrbnih mreža, a da se i ne spominje opskrba kovinama, koje se izlučuju iz rijetke zemlje.

Nasuprot državama, kojima je bitna opskrba hranom ili energentima ima mnogo država, koje imaju jedan, ali iznimno vrijedan prirodni izvor (zlato, kobalt, litij, bakar, naftu, prirodni plin) ili jednu biljnu vrstu, kakva je kava, kakao i mango ili kakve su banane. Zato je za takve države presudno, da dobro upravljaju jedinim prirodnim izvorom. U tomu je presudna uloga države, a ne domaćih ili tuđih korporacija. U takvim zemljama država mora biti jaka, nepopustljiva i nepotkupljiva pa mora njegovati politizam.

Politika mora imati prvu i zadnju riječ i u državama, koje su bogate raznovrsnim izvorima, kako ih korporacije „ne bi rastrgale kao gladni vuci“. To se dogodilo na cijelom Zapadu i posebice u SAD gdje slaba država nije u stanju obavljati ni zadaće, koje samo ona može obaviti. Primjerice, jedinačne korporacije jamačno neće stvarati sirovinske i industrijske opskrbne mreže za cijelo nacionalno gospodarstvo – ako se u sadašnjem globalnom kapitalizmu imalo drži do „nacionalnog“ gospodarstva – pa se tog posla mora prihvatiti država. (U kapitalizmu su važni tržište, zarada i vrijednosnice.)

Mnoge države moraju posebno brigu posvetiti razvitku industrijskih grana, koje se pokazuju presudnim za nacionalno gospodarstvo. Primjerice, Rusija zbog stvarne ugroze polaže posebnu pozornost razvitku vojne industrije za potrebe kopnene vojske, mornarice, zrakoplovstva, raketarstva, svemirskog programa i nuklearnih snaga. Državna briga za stvaranje novih industrijskih grana očituje se u pomoći za istraživanje, stvaranju poslovnih ortaštava i u zajedničkom ulaganju. Kako bi se zajamčila samodostatnost u određenoj grani nije dosta samo proizvoditi novu vrstu proizvoda, nego je potrebno i smišljati takve proizvode. Zato je Rusija pod pritiskom zapadnih kazni razvila i stavila u uporabu putnički zrakoplov Jakovljev MC-21, koji je udobniji od zrakoplova Airbus 320 i Boeing 737, kojemu je oplata jača i laganija zbog uporabe novih slitina te kojemu su svi dijelovi, motori, integrirani sklopovi i računalni programi smišljeni i napravljeni u Rusiji.

(Pripovijeda se, da je poslije Korejskog rata predsjednik Južne Koreje ucijenio slanjem u zasluženi zatvor predsjednika jedne korporacije, koji se je i nadalje htio baviti proizvodnjom odjeće i prisilio ga, da kao slobodan čovjek počne proizvodnju bakrenih kabela, jer je Koreja trebala postaviti električnu i telefonsku mrežu. Predsjednik je ujedno priskrbio japansku kabelsku tehnologiju temeljem odštete, koju je Japan davao Južnoj Koreji.)

Budući da je svijet u prelasku iz kapitalizma u politizam, postavlja se pitanje o tomu, kako će se Zapad kao cjelina i Amerika kao predvodnica Zapada postaviti prema budućnosti. Pripravlja li se Amerika za novi svijet? Zasad se ne pripravlja, nego u rijeci neizbježnih promjena kroči protiv struje. Nositelji kapitala nakupljenog i usredotočenog u Americi uzalud nastoje obnoviti svjetsku hegemoniju kapitala.

Ranije sam napisao, da su za preokret u američkoj industriji uz ostalo potrebni: (1) cjelovit strategijski pristup, koji bi uključivao sustavan napredak tehnologije u svim industrijskim granama; (2) nadzor nad vlastitim industrijskim i sirovinskim opskrbnim mrežama; (3) predan napor na postavljanju suvremene prijevozne i komunikacijske podloge; (4) osuvremenjivanje školstva za potrebe tehnološkog i industrijskog razvitka; te (5) smanjenje izdataka za vojsku i oružje. Vojni proračun SAD u 2024. godini bio je 997 milijardi dolara, a vojni proračuni slijedećih 9 država – uključujući Rusiju i Ukrajinu, koje su u ratu – bio je ukupno 984 milijarde dolara. (Američka vojska i američko oružje su skupi, a golem dio američkoga vojnog proračuna se nađe kao zarada na računima korporacija u „vojno-industrijskom kompleksu“.

Cio Zapad i posebno Amerika, koja još uvijek ponosno predvodi Zapad – ali, i neke zemlje koje su se pozapadnile, a daleko su od Atlantskog oceana – moraju se okaniti financijalizacije proizvodnih korporacija i financijalizacije država. Zapad se mora odreći financijalizacije odnosno izravne uporabe kapitala, jer se je takva uporaba kapitala pokazala nasilnim sredstvom. Kad se Amerika odrekne financijalizacije slijedit će je sve zapadne i pozapadnjene države. Proizvodni kapital je na (privremeno) globalnom tržištu pokazao smisao za suradnju, koja je nedvojbeno prouzročila rast gospodarstava i napredak naroda zemalja u razvitku.

Amerika se mora prva prilagoditi novom svijetu koji se širi i odreći se nasilne izravne uporabe kapitala, jer su države Svjetske većine već brojne i međusobno povezane, što ih je učinilo otpornim na navalu i pritisak kapitala. Goli zapadni kapital je u sadašnjem svijetu zastarjelo i neučinkovito oružje pa se Amerika mora prihvatiti novog oružja, a to može biti samo suradnja s ostalim državama.

Očekujem da će promjenu u američkoj geopolitici napraviti novi naraštaj američkih političara, koji su kao ljudi i kao političari odrasli u vrijeme, u kojemu su se u američkoj politici, u američkom gospodarstvu i u američkoj životnoj zajednici nakupile goleme nevolje. Novi naraštaj političara, politologa i medijskih ljudi shvatit će, da politika ne može počivati na umišljajima, nego da se mora temeljiti na zadovoljavanju potreba ljudi i na očekivanjima naroda. Iznimnost Amerike bio je umišljaj puritanaca, koje je engleska loza Stuarta presadila u Ameriku. Taj umišljaj su preuzeli neokonzervativci, kako bi opravdavali nasilje nad vrstom.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi brzim slabljenjem Amerike, koje će dovesti do neizbježnog prestanka Amerike kao iznimne države i u minulih sto godina neosporno najjače političke, gospodarske, vojne i kulturne sile u svijetu. Amerika još uvijek ima najveće gospodarstvo svijeta, ako se gospodarstvo mjeri ukupnim domaćim proizvodom, ali je američka industrijska proizvodnja u 2024. godini činila samo 19%, a kineska čak 41% svjetske industrije. (Kineska korporacija za proizvodnju vlakova, CRRC, proizvede jedan brzi vlak u jednoj radnoj smjeni, u kojoj ima samo 30 radnika, koji uglavnom motre postupak proizvodnje, koju obavljaju roboti. Francuski Alastom, kanadski Bombardier, njemački Siemens i japanski Hitachi Rail trebaju oko mjesec dana i mnoštvo stručnih radnika, da proizvedu jedan brzi vlak. SAD ne prave brze vlakove.)

Udio američke industrije u ukupnom svjetskom proizvodu bio je 17,3%, a u svijetu je u prosjeku bio 26,35%. Amerika je ispodprosječno industrijalizirana zemlja. Udio Amerike u svjetskoj poljoprivrednoj proizvodnji je 1,2%, a Kine 6,9%. Amerika prednjači u pružanju usluga, koje se velikim dijelom pružaju unutar zemalja. Kina predvodi svijet u proizvodnji tvarnih dobara, koja čine predmet razmjene na svjetskim tržištima. Američka industrija nema dovoljno proizvoda za izvoz pa već godinama ima manjak u robnoj razmjeni.

Predsjednik Trump nastoji nametom uvoznih trošarina naglo pretvoriti Ameriku u industrijsku velesilu. Trumpovo nastojanje je jednostrano i ono ne može donijeti očekivani učinak. Za preokret u američkoj industriji potrebni su uz ostalo: (1) cjelovit strategijski pristup, koji bi uključivao sustavan napredak tehnologije u svim industrijskim granama; (2) nadzor nad vlastitim industrijskim i sirovinskim opskrbnim mrežama; (3) predan napor na postavljanju suvremene prijevozne i komunikacijske podloge; (4) osuvremenjivanje školstva za potrebe tehnološkog i industrijskog razvitka; te (5) smanjenje izdataka za vojsku i oružje. Vojni proračun SAD u 2024. godini bio je 997 milijardi dolara, a vojni proračuni slijedećih 9 država – uključujući Rusiju i Ukrajinu, koje su u ratu – bio je ukupno 984 milijarde dolara. (Američka vojska i američko oružje su skupi, a golem dio američkoga vojnog proračuna se nađe kao zarada na računima korporacija u „vojno-industrijskom kompleksu“.

Jedan od upadnih znakova slabljenja Amerike je izbor Donald Trumpa za predsjednika SAD 2016. i 2024. godine. Donald Trump se je prije 2015. godine kad je objavio svoju nakanu, da postane predsjednik Amerike bavio graditeljstvom i vođenjem televizijskih zabavnih predstava. On nije bio pripravljen ni za obnašanje osrednje političke dužnosti, a kamoli predsjedničke. Trump predsjedničku politiku vidi kao sklapanje poslova, a ne kao sustavno vođene države u svijetu, koji se burno mijenja i koji je politički globaliziran.

Između dvaju Trumpovih predsjedničkih razdoblja Ameriku je vodio Joe Biden, koji je (1) na prijevaru dobio izbore 2020. godine, predočivši u televizijskoj raspravi zloglasno pismo, koje je potpisao 51 bivši visoki obavještajni dužnosnik i u kojemu je pisalo, da nije postojalo računalo Huntera Bidena; (2) bio potkupljiv („Deset posto za velikog čovjeka!“); i (3) kojemu su tijekom obnašanja dužnosti predsjednika popustile tjelesna i umna snaga. Predsjednik Biden se je zbog umne slabosti sam povukao iz svoje druge predsjedničke izborne utrke u lipnju 2024. godine.

Općenito, u Americi više nema ljudi predsjedničkog kova, koji bi se obnašanjem nižih političkih dužnosti osposobili za dobro obnašanje dužnosti predsjednika. Koja bi osoba mogla postati predsjednikom SAD poslije izbora 2028. godine? Među demokratima kao kandidati slove Gavin Newsom, izuzetno bistar i rječit guverner Kalifornije, za kojega kažu da bi u Americi kao predsjednik napravio zbrku i nered kakve je napravio u Kaliforniji te bivša potpredsjednica SAD Kamala Harris, koja je poznata po praznom i nejasnom govoru.

Među republikancima se zasad računa samo na JD (James David) Vancea, sadašnjeg  potpredsjednika SAD. Ipak, američka politička povijest pokazuje, da potpredsjednici teško postaju predsjednicima. (U Engleskoj čak postoji izreka: „Ako se zadovoljiš biti drugi, nikad nećeš postati prvi!“) Od samog početka dvadesetog stoljeća do danas samo je jedan potpredsjednik postao predsjednikom neposredno nakon potpredsjedničkog razdoblja. To je bio George H. W. Bush. Bush je bio potpredsjednik velikom Ronaldu Reaganu (1981.-1989.) i dobio je izbore 1988. godine, ali je kao predsjednik izgubio izbore 1992. godine, iako su se Istočni blok i Sovjetski Savez rasuli za njegova predsjedanja Amerikom.

Potpredsjednik Theodore Roosevelt postao je predsjednik poslije ubojstva Williama McKinleyja 1901. godine. Potpredsjednik Calvin Coolidge postao je predsjednik poslije smrti predsjednika Warrena Hardinga 1923. godine. Potpredsjednik Harry Truman postao je predsjednik nakon smrti predsjednika Franklina Roosevelta 1945. godine. Potpredsjednik Lyndon Johnson postao je predsjednik nakon ubojstva predsjednika Johna Kennedyja 1963. godine. Potpredsjednik Gerald Ford je postao predsjednik poslije ostavke predsjednika Richarda Nixona 1974. godine. Predsjedničke izbore su izgubili potpredsjednici Richard Nixon (1960.), Gerald Ford (1976.), Al Gore (2000.) i Kamala Harris (2024.) Godine 2016. umjesto potpredsjednika Joea Bidena kandidat Demokrata bila je senatorica Hillary Clinton.

Amerika ne može stvoriti čovjeka, koji bi bio pravi predsjednik. Ameriku ne spašava mali ispravak smjera razvitka, nego pravi preokret, koji bi joj omogućio prelazak iz svjetskog hegemona u običnu, ali jaku državu koja bi znala surađivati s ostalim državama svijeta. To će Americi biti teško izvesti, jer su sadašnji političari odrasli za američke hegemonije u svijetu. Umjesto da se posveti nužnom prelasku iz svijeta hegemonije u svijet opće suradnje naroda, Amerika se olako („oportunistički“) upustila u sučeljavanje s Rusijom i Kinom.

Nebrizi Amerike za njezin strategijski razvitak pridonosi i borba političkih stranaka za vlast, pri čemu se naglašavaju razlike u politici stranaka, a zanemaruju američke nevolje, koje tište obje stranke i koje bi one trebale naizmjence uklanjati. Stranačke nesuglasice oko proračuna spriječile su državne isplate i ostavile milijun i pol državnih zaposlenika bez plaće. Američke političke stranke se samo bore za vlast. (Tako je i u ostalim državama Zapada.) Sukobu među glavnim američkim političkim strankama pridonosi i ideološka podjela među njima.

Izmišljanje vanjskog neprijatelja i nepoštedna borba za vlast značajke su svih carevina koje propadaju. Primjerice, rimski car Neron (54.-68.) prihvatio je zamisao, da su nenasilni i mirotvorni kršćani smrtna opasnost za carevinu. Progona kršćana bio se je prihvatio i Dioklecijan (284.-205.). (Dioklecijan je nastojao preobraziti ustroj carevine podjelom na dva povezana dijela. Carevina je svojim širenjem došla do pustinja u Africi i Aziji te do pustara u Istočnoj Europi pa pljačka više nije bila moguća. Zato je Dioklecijan poreze navalio na gradove, koji su pod tim teretom brzo propadali i povukli u propast Zapadni Rim.)

Zanimljivo je to, da je car Konstantin (306.-337.) našao spas carevine u potpori kršćana, kojima je Milanskim proglasom 313. godine dopuštena sloboda ispovijedanja vjere te vraćena ili nadoknađena imovina, koja je za Dioklecijana bila oduzeta kršćanima i kršćanskim zajednicama. Slabu carevinu označavala je i nepoštedna borba za vlast nebrojenih vojskovođa, koji su svojatali pravo na carski prijestol. Tako je bilo i u Sovjetskom Savezu poslije smrti predsjednika Leonida Brežnjeva (1964.-1982.) kad su se do 1991. godine izredali predsjednici Juri Andropov, Konstantin Černjenko, Mihail Gorbačov i Boris Jeljcin. U sadašnjoj američkoj državnoj politici važni su medijski, a ne zbiljski ili životni učinci poduzetih mjera. Tako je bilo i u rimskoj carevini, koja je redovito priređivala mačevalačke dvoboje među zarobljenicima ili borbe ljudi i gladnih lavova.

Prelazak Amerike na novi geopolitički pristup neće biti lagan. Širi se novi, višestožerni svijet, u kojemu su raspačani, a ne usredotočeni i kapital i politički utjecaj. Hegemonija nije prikladna za politički globaliziran svijet. Sredina svijeta premještena je iz Sjeverne Amerike u Aziju, koja ima iznimno jaka gospodarstva u Indiji, Indoneziji i ostalim državama slobodne udruge ASEAN, Kini i Rusiji. U isto vrijeme se Australija, Japan i Južna Koreja postupno odzapadnjuju i postaju gospodarskim dijelovima Azije, jer su im najizdašnija tržišta u Aziji i posebice u Kini. Tri spomenute države su bliže Aziji, nego Europi i Americi, a geografski položaj države i blizina tržišta su presudni gospodarski čimbenici. Povezivanje gospodarstava nosi i političko povezivanje.

Posebnu pozornost u novije vrijeme privlači Afrika, koja prolazi političku i gospodarsku preobrazbu. Afrika ima razmjerno mlado pučanstvo: prosječna dob pučanstva je 19,3 godine. (Prosječna dob pučanstva SAD je 38,7 godina, a pučanstva Europske unije 44,7 godina.) U gradovima živi 45% afričkog pučanstva. Afrika mora zaposliti svoje mlade ljude i svoje gradsko pučanstvo pa se mora industrijalizirati. Predvođene Nigerijom – koja ima drugo najveće gospodarstvo (364 milijarde dolara) i najviše stanovnika u Africi (239 milijuna) – afričke države ne žele više samo izvoziti sirovine, nego nastoje razviti svoju industriju. U tomu im pomažu Indija, Kina i Rusija. Afričke države prelaze na izravan, mobilni način prekograničnog plaćanja (MMT) zaobilazeći SWIFT. Takav način plaćanja afričke zemlje su uvele ranije, zbog malog broja i neujednačenog rasporeda bankovnih poslovnica.

Afrika će uskoro postati pravom gospodarskom velesilom, u čemu će joj pomoći njezina veličina i njezin zemljopisni položaj. Afrički kontinent ima 30 milijuna km² i drugi je najveći kontinent svijeta. Afrika se nalazi „usred svijeta“, jer su joj u blizini Azija, Bliski Istok, Europa i Južna Amerika.

Amerika će postati običnom, ali politički i gospodarski utjecajem državom poput Brazila, Indije, Indonezije, Kanade, Kine, Meksika, Nigerije ili Rusije. U postupku prelaska svijeta iz hegemonije Amerike i kapitala, koji je dosad bio usredotočen u njoj, doći će i do nestanka Zapada, koji se kao cjelina neće moći uključiti u novu suradnju naroda i njihovih država.

Nestanak Zapada otvorit će pitanja ustroja Europske unije i budućnost Europe kao cjeline, u kojoj Ruska Federacija zauzima 4 od 10 milijuna km². Kao što se Zapad kao cjelina neće moći uključiti u svjetsku suradnju, tako se u tu suradnju neće moći uključiti ni Unija kao cjelina.

Međutim, najveću novost u novom svijetu predstavljat će nestanak posebnih, razlučenih ili čak suprotstavljenih ideologija, koje su oduvijek dijelile te koje bi i nadalje dijelile našu vrstu, koja je globalizirana. Vrsti je potreban jedan sustav uvjerenja, koji će poticati ljude i narode na zajedništvo i opću suradnju, koji će jamčiti održljivost života na Zemlji.

Novo uređenje svijeta vrstu će pretvoriti u pravi organizam, koji će označivati ustaljeni unutarnji odnosi. U novom svijetu, koji nije utopija, neće biti mjesta samoživosti ljudi i naroda. Samoživost je nosila svijetu razaranje, a ljudima i obiteljima gubitak životne nade i smrt. Samoživost naroda uvijek se je skrivala iza neke ideologije.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi kidanjem industrijskih opskrbnih mreža, tegobama koje zbog toga trpe proizvodne korporacije i neizbježnom potrebom ponovne globalizacije poslovanja korporacija. Na pisanje ovakvog i ovog osvrta navela me je nepromišljena odluka nizozemske vlade, da preuzme upravljanje korporacijom Nexperia, koja ima sjedište u Nijmegenu u Nizozemskoj. Nexperia proizvodi ključne elektroničke dijelove za europsku automobilsku industriju, posebice za proizvodnju električnih automobila. Nexperia je od prije pet godina u vlasništvu kineske korporacije Wingtech Technology, koja je u djelomičnom vlasništvu kineske vlade. Nizozemska vlada je kao razlog preuzimanja upravljanja korporacijom Nexperia navela „sigurnosne razloge“, što govori da je nizozemska vlada svoj potez napravila u dosluhu s Amerikom.

(Nexperia se bavi proizvodnjom gotovih poluvodiča, koja je prije bila u sastavu korporacije Philips, koja je 2017. godine tu proizvodnju izdvojila u samostalnu korporaciju uz pomoć dviju kineskih investicijskih kuća. Nexperia ima jednu tvornicu gotovih proizvoda u Hamburgu i jednu u Manchesteru, ali je proizvodnja dijelova za te proizvode uglavnom u Kini. Korporacija Wingtech Technology je na nizozemsko preuzimanje tvrtke Nexperia odgovorila ustezanjem isporuke dijelova za proizvode tvrtke Nexperia, koji se prave u Europi.)

Nizozemsko preuzimanje tvrtke Nexperia i kineski odgovor na to preuzimanje stvorili su goleme nevolje europskim proizvođačima električnih vozila kao što su Volkswagen (Audi, Porsche, SEAT, Škoda), BMW, Mercedes, Stellantis (Opel) i drugi. Ti tvorničari rabe proizvode tvrtke Nexperia – kao što su diode, tranzistori, logički poluvodiči, poluvodiči za upravljanje snagom motora – za upravljanje kočnicama, upravljanje motorima, oslobađanje zračnih jastuka, sprječavanje prometnih prekršaja, zaštitu vozila, ugađanje sjedala i za druge zadaće u automobilima. Dijelovi, sklopovi i gotovi proizvodi tvrtke Nexperia se strogo provjeravaju i pokazali su se izuzetno pouzdanima.

Među nedaće koje tvorničarima automobila nosi nestašica dijelova su usporavanje ili prekid proizvodnje, traganje za dijelovima po skladištima te izbor uzoraka vozila u koja će se ugraditi raspoložljivi dijelovi. Tvorničari pomišljaju i na traženje novih proizvođača dijelova i sklopova, ali to bi zahtijevalo provjeru dijelova, dobivanje novih dopusnica za uporabu proizvoda te sklapanje novih ugovora, što bi moglo trajati od šest do osam mjeseci. Nizozemski ministar gospodarstva Vincent Karremans kani putovati u Kinu, kako bi razriješio prijepor, koji je prouzročila nizozemska vlada. Njemačka je vlada uputila prosvjed kineskoj vladi.

Američki predsjednik Donald Trump proizvoljno zabranjuje izvoz određenih proizvoda u Kinu, nameće uvozne trošarine na određene vrste proizvoda i na proizvode većine ostalih država te drugotne trošarine državama, koje kupuju ruske energente. Tako je Amerika zabranila izvoz u Kinu poluvodiča i programa za umjetnu umnost (AI). Kina je na tu zabranu odgovorila prestankom kupnje poljoprivrednih proizvoda (soje, kukuruza, mesa) u Americi i ustezanjem isporuke Americi kovina, koje se izlučuju iz rijetke zemlje.

Američki predsjednik je nedavno povećao za 10% postojeće uvozne trošarine Kanadi, zato što je premijer države Ontario Douglas Ford ismijavao američko nametanje trošarina. U listopadu ove godine Amerika je nametnula pristojbe po brodu i po ukrcanom spremniku za uplovljavanje u američke luke brodova koji plove pod kineskom zastavom ili koji su napravljeni u Kini. Kina je na te pristojbe odgovorila naplatom pristojbi po ukupnoj korisnoj zapremini američkih brodova koji pristaju u kineske luke. Tobožnja svrha nameta američkih lučkih pristojbi je poticanje obnove američke brodogradnje, koja je gotovo zamrla.

Izvor većine sadašnjih poremećaja na svjetskom tržištu je Amerika, koja zaostaje u općem razvitku tehnologije, koja je deindustrijalizirana te u kojoj su financijalizirane i velike proizvodne korporacije i američka država. Mnoge američke korporacije veću zaradu prave uporabom nakupljenog kapitala, nego zaradom od prodaje svojih proizvoda. Američka država rabi ulogu dolara kao svjetskog pričuvnog novca i opstaje na dug. Slab položaj američkog gospodarstva u svijetu stvara manjak u američkoj robnoj razmjeni i slabi dolar.

Američko proizvoljno nametanje uvoznih trošarina stvara goleme poteškoće proizvodnim korporacijama diljem svijeta, jer se njihova vodstva ne mogu posvetiti ugađanju i napretku svojeg poslovanja. Vodstva korporacija ne smiju voditi račun samo o gospodarskim i tržišnim čimbenicima, nego se moraju baviti i političkim i geopolitičkim čimbenicima. Usto, namet uvoznih trošarina, zabrana izvoza traženih američkih proizvoda posebice u Kinu, namet drugotnih trošarina, zabrana poslovanja u Americi i u mnogim zapadnim državama nekim kineskim korporacijama te sprječavanje kineskih fizičkih i pravnih osoba u nabavi nekretnina i u sudjelovanju na američkim trgovištima kapitala stvorili su silno nepovjerenje u američku državu. To nepovjerenje bi se zadržalo, čak i ako bi Amerika iznenada uklonila sve nametnute trošarine, sve donesene zabrane i sve izrečena kazne.

Nepovjerenje u američku državu i u američku politiku proširilo se je iz Kine u druge države, u kojima se opravdano očekuju neugodnosti kakve doživljava Kina. Zato se mnoge države i njihove korporacije oslobađaju dolarskih vrijednosnica i svoje bogatstvo sve više čuvaju u zlatu, koje ne drže u zapadnim zemljama. S druge strane, zbog stanja u njihovim državama, zapadni političari i zapadni ljudi žive u istinskom strahu od budućnosti.

Ipak, američki namet uvoznih trošarina i slijedni politički pritisak nisu lijekovi za bolesti američkog gospodarstva. Amerika pravi politički pritisak samo na dosadašnje saveznice (Britaniju, Europu, Japan, Južnu Koreju). Ostale države se suprotstavljaju američkim trošarinama i zabranama vlastitim protivmjerama i jačanjem suradnje s ostalim pogođenim državama, koje najčešće pripadaju Svjetskoj većini. Američko tržište nije toliko veliko, da bi ostale zemlje ovisile o prodaji svojih proizvoda u Ameriku. (Kineski izvoz u Ameriku ove je godine smanjen 27%, ali je ukupni kineski izvoz porastao 8%.)

Lijekovi za američko gospodarstvo su opći napredak u tehnologiji i reindustrijalizacija američkog gospodarstva putem ulaganja u proizvodnju tvarnih dobara te u prijevoznu i komunikacijsku podlogu. (Kina je daleko ispred Amerike u brodogradnji, cestogradnji, gradnji željeznica i u proizvodnji brzih vlakova, proizvodnji fotonaponskih ploča i vjetrenih turbina, postavljanju komunikacijskih mreža, svemirskim istraživanjima pa čak i u poljoprivredi.)

Američki politički prvaci trebaju prestati „zabijati glave u pijesak“ umjetne umnosti i privatnih („društvenih“) mreža, koje manje služe zbiljskom gospodarstvu, a više razbibrizi i zabavi. Amerika ne smije i nadalje svoje slabo političko i gospodarsko stanje prikrivati zabranama i nametom trošarina. Amerika se sad sama odvaja i ograđuje od svijeta, kojemu optimizam kvare samo držanje i ponašanje američke države. Amerika se mora uhvatiti ukoštac i sa svojim stanjem i s ostatkom svijeta, koji napreduje i jača. Amerika se mora kad-tad otvoriti svijetu. To neće biti sramota za Ameriku, jer je svijet politički globaliziran.

Zato Amerika mora za svoje probitke dopustiti reglobalizaciju poslovanja korporacija. Upravo je Amerika upriličila prvu takvu globalizaciju sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Reglobalizacija poslovanja korporacija će biti prava cijena obnove američkog gospodarstva. Amerika mora zaslužiti obnovu svojeg gospodarstva.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi izlišnim nastojanjem nositelja krupnog svjetskog privatnoga kapitala, da u vrsti Homo sapiens obnove svjetsku vlast kapitala, koja je trajala samo par desetljeća poslije Hladnog rata. To nastojanje ne može uspjeti, jer je naša vrsta jednom zauvijek globalizirana. Vrsta se sve više i sve tješnje povezuje unutar sebe. Narodi i njihove države se međusobno povezuju u otporan organizam.

Ponovit ću, da naša vrsta – u kojemgod stupnju unutar sebe bila povezana – sad traje u kapitalističkoj civilizaciji, koja je obilježena vlašću kapitala, koji kao gospodarski izvor upravlja ostalim izvorima vlasti: politikom ili državom, zaštitom ili obranom te sustavom uvjerenja odnosno svjetonazorom.

Kapitalizam je europski endemni, urođeni politički i gospodarski sustav, kojega prije Renesanse nije bilo ni u Europi. Minulih šest-sedam stoljeća kapital se je nakupljao ponajviše trgovinom i novčarstvom te bi se redovito usredotočio u nekom dijelu Europe. U početku se je kapital bio nakupio i usredotočio u Sjevernoj Italiji. Poslije se je kapital bio nakupio i usredotočio u Nizozemskoj pa u Engleskoj/Britaniji i na koncu se je nakupio i usredotočio u Sjedinjenim Američkim Državama odakle je izveo globalizaciju poslovanja velikih korporacija, u kojoj je nasreću globalizirana i naša vrsta.

Nositelje kapitala koji je bio nakupljen u Americi neugodno je iznenadila brza politička globalizacija svijeta pa su brže-bolje nastojali deglobalizirati poslovanje korporacija. To su mogli učiniti nametanjem političkih, gospodarskih i financijskih kazni brojnim zemljama i njihovim poslovnim zavodima. Ipak, kapitalisti nisu mogli deglobalizirati vrstu. Svrhe poduzete deglobalizacije poslovanja korporacija bile su raspletanje poslovanja korporacija i usitnjavanje naše vrste, kako bi kapital „progutao svijet zalogaj po zalogaj“.

Usitnjavanje svijeta počelo je izricanjem opakih zapadnih kazni Sjevernoj Koreji, Iranu, Kubi, Venezueli, Libiji i drugim državama. Mnoge države su trpjele zapadne zračne napade, a uvriježene vlasti mnogih država bile su potkopavane sa svrhom promjene političkog sustava nazvane „izgradnja države“. Rusiju su zapadne zemlje počele kažnjavati 2014. godine. Europska unija dosad je izrekla 19 kola kazni, a već se je počelo pripravljati 20. kazneno kolo. Sad je u postupku zapljena velikog dijela ruskih državnih pričuva, koje su pohranjene u zavodu za pružanje financijskih usluga Euroclear u Belgiji. Rusija je spriječena rabiti usluge SWIFT-a, svjetskog sustava obavještavanja, kojim se pokreću međubankovna plaćanja.

Predsjednik Trump je 2018. godine uveo prve kazne ili nametnuo prve uvozne trošarine i to Kini. Za predsjednika Bidena kazne Kini su proširene i pooštrene, a uključivale su i zabranu izvoza biranih poluvodičkih uređaja i naprednih računalnih programa iz Amerike, Japana, Južne Koreje i Tajvana te opreme za proizvodnju poluvodiča iz nekih država (Japan, Nizozemska, Južna Koreja). Donald Trump je poslije povratka u Bijelu kuću zapodjenuo pravi trgovinski rat protiv Kine, iako je bio nastojao poboljšati odnose s Rusijom. Predsjednik Trump je nametom visokih „drugotnih“ trošarina uzalud nastojao razdvojiti Kinu (i Indiju) od Rusije.

Americi se je dogodila iznimna, ali tužna pojava Donalda Trumpa. Predsjednik Trump je izveo brojne pokušaje popravljanja političkog, gospodarskog i sigurnosnog položaja Amerike u svijetu, ali su mnogi od tih pokušaja propali. (Jamačno je uspjelo samo zatvaranje uz uporabu vojske južne američke granice i to samo za ljude, ali ne i za opijate.) Predsjednik Trump je prvo uspostavio dobre odnose s kineskim predsjednikom Šijem, ali je godinu dana kasnije nametnuo značajne uvozne trošarine Kini. Predsjednik Trump je – uzdajući se u svoju sposobnost uvjeravanja sugovornika – napravio geopolitički izlet u Sjevernu Koreju, ali su njegovi neokonzervativci (Nikki Haley, Mike Pompeo, John Bolton) spriječili otvaranje Amerike prema toj državi. Predsjednik Trump je 2020. godine u Qataru napravio mirovni sporazum s Talibanima iz Afganistana, ali je 2021. godine upravni ustroj predsjednika Bidena dopustio sramotno povlačenje američke vojske iz te države.

Donald Trump je u prvom predsjedničkom razdoblju nastojao popraviti odnose s Rusijom, kako bi se Amerika mogla posvetiti obračunu s Kinom, u kojoj su obje velike američke političke stranke vidjele strategijsku opasnost za Ameriku. Poboljšanje odnosa Amerike i Rusije konačno se je „Trumpu obilo o glavu“, jer su neokonzervativci upriličili zahvat Russiagate, u kojemu su na Donalda Trumpa potvorili, da mu je Rusija namaknula izbornu pobjedu 2016. godine. Pripovijest o ruskom upletanju u američke predsjedničke izbore bila je smišljena u središnjici Demokratske stranke, ali su tu izmišljotinu poduprli američki uvriježeni mediji.

Predsjednik Trump je „na velika zvona“ bio stavio novu pomirbu s Rusijom poslije sastanka predsjednika Trumpa i predsjednika Putina na Aljasci. Politički nagon za pomirbu s Rusjiom donio je predsjedniku Trumpu novi udarac kad su neokonzervativci predvođeni državnim tajnikom Marcom Rubijom spriječili održavanje novog sastanka američkog i ruskog predsjednika u Budimpešti. Sastanak u Budimpešti bio je predložio predsjednik Trump. Predsjednik Trump se je hvalio uspostavom primirja u Gazi, ali je 23. listopada došla vijest, da je izraelski parlament donio odluku o ponovnom izraelskom zaposjedanju Gaze.

Predsjednik Trump je naširoko nametnuo uvozne trošarine na uvoz određenih vrsta proizvoda (aluminija, čelika, bakra, drva) iz svih zemalja te uvozne trošarine u različitom stupnju svim državama na uvoz njihovih proizvoda. Namet trošarina nije povećao industrijsku proizvodnju u Americi, nego je stvorio dodatnu skupoću, smanjio vrijednost američkog novca i ugrozio položaj dolara kao sredstva prekograničnog plaćanja i ulaganja te kao pričuvnog sredstva.

Donald Trump nije potučen, iako on svoje nakane ne može često provesti. On se ne kani predati. Donald Trump je iznimno „tvrd orah“. Od Donalda Trumpa se mogu očekivati vrlo neobični, neuobičajeni i prkosni politički potezi. Čini se, da je Trump i osvetoljubljiv, što pokazuje Trumpov nedavni jednostran prekid tarifnih pregovora s Kanadom odnosno s kanadskim premijerom Markom Carneyjem.

Naime, nedavno je premijer kanadske savezne države Ontario, Douglas Ford objavio jednominutni vidni prilog, u kojemu najavljuje odluku američkog Vrhovnog suda o (ne)zakonitosti uvoznih trošarina koje proizvoljno nameće američki predsjednik. (Uvozne trošarine su vrsta poreza, koji je u ovlasti Kongresa.) Jedan temeljni i jedan prizivni sud su uvozne trošarine već proglasili nezakonitim. Premijer Ford je u svoj vidni zapis uvrstio izvorni snimak izlaganja nekadašnjeg predsjednika Reagana, koji svojim bogatim i poznatim glasom objašnjava neučinkovitost uvoznih trošarina u obnovi gospodarstva.

Borba predsjednika Trumpa i globalista se nastavlja. Donald Trump je stalno nastojao u toj borbi uzeti predah pa je često jedanput rekao jedno, a koji dan kasnije nešto oprečno tomu, što je ranije rekao. Međutim, umjesto da „danas kaže jedno, a sutra drugo“ Trump odnedavno istovremeno donosi oprečne odluke. Primjerice, nedavno je američki predsjednik istovremeno odredio kazne ruskim energetskim korporacijama Rosneftu i Lukoilu te na neodređeno vrijeme odgodio isporuku Ukrajini dalekometnih raketa Tomahawk. Predsjednik Trump je istovremeno otkazao ranije predviđeni sastanak s predsjednikom Putinom u Budimpešti, ali je pokazao pripravnost da se takav sastanak održi u budućnosti.

Prigodom posjeta Bijeloj kući glavnog tajnika Atlantskog saveza Marka Ruttea predsjednik Trump je objasnio, da Ukrajinci neće nikad svladati uporabu i određivanje meta za rakete Tomahawk te da SAD neće same napasti Rusiju tim raketama, ali da američki europski saveznici mogu na svoju ruku davati Ukrajini svoje dalekometne rakete. Čini se, da američki predsjednik „projekt Ukrajina“ privremeno prepušta brizi Europe, kako bi se kasnije mogao osobno pojaviti kao posrednik u tobožnjem sukobu Rusije i Ukrajine te kao mirotvorac, kao da rat u Ukrajini nije rat između Amerike i cijelog Zapada protiv Rusije, u kojemu su Ukrajina i Ukrajinci sredstva i žrtve tog rata.

[Slučaj Trump uvelike podsjeća na slučaj Nixon iz početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Predsjednik Richard Nixon (1969.-1974.) bio je američki gospodarski nacionalist, koji je ipak napravio veliku uslugu nositeljima krupnog kapitala kad je (1) de facto poništio Sporazum iz Bretton Woodsa iz 1944. godine, (2) uklonio obvezu Amerike, da drugim državama za dolare prodaje svoje pričuve zlata i (3) omogućio slobodno trgovanje takozvanim eurodolarima, koje su kao neporezovanu zaradu svojim poslovanjem u Europi nakupile američke korporacije.

Richard Nixon je na predsjedničkim izborima 1972. godine pobijedio demokrata Georgea McGoverna. Omjer selektorskih glasova bio je 520:17, a pučkih glasova 61:38%. Takva pobjeda nije zabilježena ni prije ni poslije 1972. godine. Prije novog ustoličenja Richard Nixon je o svojem šezdesetom rođendanu (9. siječnja 1913.-1973. godine) imao veliki novinski razgovor – koji sam tad pročitao – u kojemu je rekao, da se više ne može natjecati za mjesto predsjednika pa da se više „ne treba dodvoravati kućanicama“, pri čemu je mislio na nositelje kapitala. Međutim, „kućanice“ su Nixonu priredile „Slučaj Watergate“, zbog kojega je on 8. kolovoza 1974. godine podnio ostavku na položaj predsjednika SAD.]

Donald Trump se je prije izbora 2024. godine uspio neokonzervativcima predstaviti kao čovjek, s kojim oni mogu računati u provedbi svojih namisli za svijet. Ipak, po povratku u Bijelu kuću on je pokazao i visok stupanj samovolje, koja bi mogla stvoriti zbrku u američkoj geopolitici. Zato je opravdano pitanje o tomu, tko vlada Amerikom: nakupljeni privatni kapital ili američka politika, koja bi trebala biti sredstvo američkog pučanstva. Koliko vrijedi američka država u usporedbi s vrijednosti kapitala nakupljenog u njoj? Je li u Americi svjetska vlast kapitala važnija od dobrobiti američkog pučanstva?

Amerika trati vrijeme na prijepor svjetskog kapitala i američke države, jer je – imajući u vidu sve što se događa izvan Amerike – ponovna uspostava svjetske vlasti kapitala prava utopija. (Riječ „utopija“ razglasio je Toma More objavom istoimene knjige 1516. godine. More je u prvom dijelu knjige ocrnio tadašnje stanje u Engleskoj, a u drugomu je opisao politički sustav, u kojemu bi svi ljudi bili pravo zaposleni i zadovoljni. Utopija je bezmjestje ili mjesto kakvog dotad nije bilo.)

Sad riječ „utopija“ znači ili savršen politički sustav ili nešto što je nemoguće ostvariti. Ponovna uspostava svjetske vlasti kapitala usredotočenog u Americi je neostvarljiva. Tako je ponajviše zato, što je kapital raspačan i na golemi broj država, koje čine Svjetsku većinu, koja je unutar sebe tijesno povezana. Američki kapital je slabašan da bi mogao zavladati svijetom unatoč golemoj vladavinskoj pohlepi neokonzervativaca ili globalista. Umišljaji ne mogu mijenjati zbilju.

Continue Reading