Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi mogućom uspostavom mira u Ukrajini i u Europi. Na pisanje ovakvog i ovog osvrta potaknuli su me nedavni telefonski razgovor predsjednika Trumpa i predsjednika Putina te američka odgoda isporuke Ukrajini dalekometnih raketa Tomahawk.

Prema tomu kako sad stoje odnosi među geopolitičkim čimbenicima u Europi, čini se da je moguć dogovor Sjedinjenih Američkih Država i Ruske Federacije o uspostavi mira u Ukrajini i slijedno u Europi. Ako i dođe do takvog dogovora dviju svjetskih političkih velesila i najvećih nuklearnih sila, otvoreno je pitanje, kako bi na takav sporazum odgovorile Ukrajina i Europa, koja je u dosluhu i u tijesnoj političkoj sprezi s predsjednikom Ukrajine Zelenskim.

Iako trenutačni odnosi među geopolitičkim čimbenicima upućuju na mogućnost dogovora velesila, valja ozbiljno uzeti u obzir poslovičnu prevrtljivost američkog predsjednika ili njegovu plovidbu između Scile i Haribde američke geopolitike. Ta politika više nije jedinstvena, nego je nepomirljivo podijeljena na nacionalne snage i na neokonzervativne globaliste. Po meni, Donald Trump je prisiljen biti prevrtljiv, jer ga neprestance pritiskuju neokonzervativci, koji pošto-poto žele svijet gurnuti u opći rat nadajući se obnovi svjetskog gospodstva.

Od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću u njegovu umu teče sukob između njegova političkog nagona i njegove potrebe ugađanja neokonzervativnim silama, koje su ga prošle jeseni vratile na vlast. Trump je u svojemu prvom predsjedničkom razdoblju bio slobodan i bio je odgovoran samo svojim glasačima, kojima je trebao ispuniti izborna obećanja. Trump je unutar Republikanske stranke bio napravio svoj pokret, kojim je podijelio stranku. Ipak, zbog njegove prilične slobode u prvom razdoblju, Trumpu je bila zanijekana druga, slijedna izborna pobjeda na izborima. Kad je pokazao posluh prema neokonzervativcima ili globalistima dopuštena mu je druga, naknadna izborna pobjeda. (Neokonzervativce se naziva i globalistima, jer nastoje da američka politika u ime kapitala i nadalje vlada svijetom.)

Donald Trump je u prošlom izbornom pohodu bio obećao svojim pristašama, da će rat u Ukrajini zaustaviti za jedan dan. Predsjednik Trump je to mogao i učiniti i to hitnom obustavom američke financijske i vojne pomoći Ukrajini, ali to mu nisu dopustili globalisti, koje je on sam postavio u svoj upravni ustroj (Rubio, Waltz, Kellogg i drugi). Globalisti su dopustili Donaldu Trumpu, da slobodno govori svojim glasačima, ali mu nisu dopustili provesti dana obećanja. Predsjednik Trump je nedavno rekao, da nije očekivao da se „rat u Ukrajini tako teško zaustavlja“.

Da predsjednik Trump ipak nastoji ispuniti svoja obećanja dana glasačima vidi se po tomu, što je on osam puta u devet mjeseci od povratka u Bijelu kuću telefonski razgovarao s predsjednikom Putinom i jednom se sastao s njim. U većini tih razgovora predsjednik Trump je zvao predsjednika Putina, iako se čini, da je kod zadnjeg razgovora predsjednik Putin pozvao predsjednika Trumpa. (Dan prije tog poziva ruski ministar vanjskih poslova Lavrov je na konferenciji za novinare naširoko hvalio predsjednika Trumpa i njegovu pripravnost na suradnju s Rusijom.)

Zasad uzimam, da predsjednik Trump želi postići nagodbu Amerike i Rusije te uspostaviti trajan mir u Ukrajini i u Europi. Međutim, moguća nagodba Amerike i Rusije otvorit će pitanje odgovora Ukrajine i Europe na takvu nagodbu. Mogućom nagodbom Rusije i Amerike bez udjela u toj nagodbi Europe i Ukrajine američka strana bi priznala, da ona nije „posrednik“ u mogućoj uspostavi mira, nego da je zaraćena stranka. (To je prije nekoliko tjedana izrijekom potvrdio i američki ministar vanjskih poslova globalist Marco Rubio.)

Zemlje Europske unije uz pomoć Velike Britanije i Norveške – koji nisu članice Unije, ali su članice Atlantskog sveza – će iz posluha prema američkim globalistima nastojati pošto-poto spriječiti dogovor Amerike i Rusije. Zemlje Europe predvođene predsjednicom Europske komisije, britanskim premijerom, francuskim predsjednikom i njemačkim premijerom će prihvatiti zapovijed američkih globalista te će stalnim prijetnjama Rusiji i drugim podvalama Americi i Rusiji nastojati spriječiti postizanje rusko-američke nagodbe. (Italija kao i uvijek vodi prevrtljivu politiku pa je talijanskoj premijerki najudobnije „istovremeno sjediti na dva stolca“.)

Naoko jedinstvena i čvrsta europska politika u Ukrajini i oštra politika EU prema Rusiji nažalost su potaknute vidljivim političkim, gospodarskim, sigurnosnim i ljudskim propadanjem europskih zemalja, posebice vodećih. Njemačka industrija je u „slobodnom padu“, a Njemačka je bez industrije politički i geopolitički potpuno izgubljena. Kako bi spasio sustav zdravstvene i mirovinske zaštite građana ili „dobrotvornu državu“ njemački savezni kancelar Merz je predložio, da se radni vijek produži do navršene sedamdeset tri godine života. (Prosječna dob smrti muškaraca u Njemačkoj je 79 godina.) Kancelar Merz je nedavno predložio, da se naprotiv postojećem Frankfurtskom trgovištu dionica uspostavi Europsko trgovište dionica te da Unija umjesto pojedinih članica prodaje obveznice. Friedrich Merz je uistinu protivnjemački kancelar.

Francuski predsjednik je nakon poraznog ishoda izbora za Europski parlament početkom lipnja 2024. godine zakazao francuske parlamentarne izbore, kako bi pokazao da je izvrstan izborni rezultat Narodnog okupljanja slučajan. Otad oporba ima većinu u Narodnoj skupštini, a Francuska otad ima četvrtog premijera od ukupno osam koliko ih se je u Francuskoj izredalo otkad je Emannuel Macron prvi put izabran za predsjednika. Macron i nadalje prkosi francuskim glasačima i ne želi zakazati ni nove parlamentarne ni nove predsjedničke izbore. Francuska je u bezvlađu.

U Velikoj Britaniji nova Reformska stranka ima 37% potpore glasača koliko imaju skupa vladajuća Laburistička stranka i oporbena Konzervativna stranaka, iako su te dvije stranke naizmjence vladale Britanijom cijelo stoljeće. (Nigel Farage je 2018. godine utemeljio Stranku za Brexit, koju je 2021. godine poslije istupanja Britanije iz EU preimenovao u Reformsku stranku.) Na godišnjoj konferenciji Konzervativne stranke koja je trajala od 5. do 8. listopada bilo je tako malo sudionika, da su dužni govornici govorili jedni drugima. U gotovo praznoj dvorani u Manchesteru bio je postavljen golem poštanski sanduk, u koji su izaslanici trebali umetati svoja pisma nekadašnjoj premijerki Margaret Thatcher, koja je preminula 2013. godine.)

Skupna opsjena vodećih europskih političara ratom u Ukrajini dolazi i od američkoga neokonzervativnog pritiska na Europu, ali prvobitno od nastojanja europskih političara da žive od prošlosti i u prošlosti, u kojoj je Zapad gospodario svijetom. Zapadni političari uključujući i američke boje se zagledati u sadašnjost, jer zaziru od budućnosti, ali će ih zbilja prisiliti na okretanje od prošlosti prema budućnosti. Europske se zemlje umjesto zbiljom bave razbuktavanjem rata u Ukrajini, za koji ukrajinske vlasti i posebice napola iseljeni ukrajinski narod nemaju potrebnu snagu.

Vodeći zapadni političari ne žele posustati u provedbi svojeg bezumnog nauma i ne žele se pokoriti političkoj i gospodarskoj zbilji. Dapače, zapadni političari žele zapodjenuti novu bitku za osvajanje svijeta, jer pogrešno smatraju da se bez gospodstva Zapada nad svijetom ne da živjeti. Ipak, ishod te zamišljene bitke za upravljanje globalnim svijetom ili globalnom vrstom je već odlučen pa Zapad mora pod svaku cijenu izbjeći okršaj sa Svjetskom većinom. (Kineski filozof, političar, general i pisac Sun Tzu iz sredine prvog tisućljeća prije Isusa napisao je, da je „svaka bitka unaprijed dobivena ili izgubljena pa da sile koje smatraju da su jake trebaju svoje nakane ostvariti političkim sredstvima, a da sile koje misle da su slabe moraju na svaki način izbjeći rat“.) Zapad se ne smije upustiti u ponovno osvajanje svijeta.

Osvajanje svijeta je politička opsjena zapadnih političara. Taj pothvat ne bi donio dobrobiti narodima Zapada, nego velike probitke nositeljima krupnog kapitala. Narodima je potrebna suradnja, a ne gospodstvo. Gospodstvo je potrebno samo kapitalu, jer kapital ne zna i ne može surađivati. Kapital vodi račun samo o sebi i o svojem umnažanju. Amerika i ostale zapadne države su prve žrtve kapitala, jer je u njima zastarjela prijevozna i komunikacijska podloga; zastao napredak tehnologije; te došlo do pogubne deindustrijalizacije i duboke podjele na siromašne i bogate građane.

Kapitalizam sad slabi sam sebe, jer je došlo do financijalizacije proizvodnih korporacija i do financijalizacije samih država, koje tiskanjem novca bez pokrića u proizvodnji tvarnih dobara gomilaju vrijednost u bankama, ulagateljskim zavodima ili u biranim korporacijama, koje se bave smišljanjem i proizvodnjom poluvodiča. [Vrijednost na trgovištima dionica američke korporacije Nvidia, koja se bavi proizvodnjom poluvodiča za umjetnu umnost (AI) je veća, nego vrijednost cijelog japanskog gospodarstva.]

Kolikogod bilo veliko usredotočenje kapitala u jednoj korporaciji ili u jednoj državi takav kapital nije političko sredstvo pa kapitalisti trebaju unajmiti ili upregnuti politiku utjecajnih država, kako bi jačali svoje političko gospodstvo nad svijetom. Zato kapital gura Zapad u pustolovinu novog osvajanja svijeta. Zapadna politika je prestala služiti narodima, a kapital je postajao sve zahtjevnijim u uporabi nacionalne politike. Nezasitnost kapitala potiče sve više država i njihovih naroda da se pridružuju Svjetskoj većini.

Jedno ubojito financijsko sredstvo kapitala bio je američki nacionalni novac, dolar. Dolar je rabljen kao sredstvo financijalizacije cijelog svjetskog gospodarskog sustava putem tiskanja dolara bez pokrića u proizvodnji tvarnih dobara i putem prodaje američkih državnih obveznica domaćim i tuđim korporacijama i državama. Potražnja za dolarom posebno je povećana od 8. lipnja 1974. godine kad je napravljen sporazum SAD i Saudijske Arabije, po kojemu se je Saudijaka Arabija obvezala Americi, da će prodavati naftu samo za američke dolare. Zauzvrat, Amerika je štitila Saudijsku Arabiju i njezinu kraljevsku obitelj. (Richard Nixon je podnio ostavku na položaj predsjednika Amerike 8. kolovoza te godine.)

Međutim, upravo o pedesetoj obljetnici saudijsko-američkog sporazuma Saudijska Arabija je počela prodavati naftu za svaki vrijedan novac, kao što su kineski juan i europski euro. Rusi i Kinezi međusobno trguju u rubljima i juanima, a ostale zemlje BRICS-a također jedne drugima najčešće plaćaju u domaćem novcu. Australijska rudarska korporacija Fortescue uzela je od Kine povoljan kredit u juanima za nabavu rudarskih strojeva u Kini, koji će otplaćivati isporukama željezne rudače kineskim korporacijama.

Dedolarizacija čuvanja državnih pričuva, prekograničnog plaćanja i prekograničnog ulaganja vodi ne samo dedolarizaciji, nego i deamerikanizaciji svjetskog gospodarstva. Dedolarizacija slabi geopolitički položaj Amerike i posljedično cijelog Zapada. Zato se Atlantski svijet mora prenuti i početi voditi zbiljsku politiku za svoje narode.

Po meni, prvo što europski političari moraju napraviti je „izvaditi glave“ iz ukrajinske crnice, „černozema“ ili humusa, promotriti postupke koji brzo teku svijetom i početi voditi zbiljsku politiku. Europa se treba osloboditi svoje ovisnosti o ratu protiv Rusije. Mađarski premijer je pravo rekao, da je Mađarska „otok mira u europskom moru“.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi sve češćom promjenom vlasti poslije parlamentarnih izbora u zapadnim državama. Pod zapadnim državama smatram i države u drugim područjima svijeta, koje su prihvatile „zapadni“ politički sustav liberalne demokracije. U takve države ubrajam Japan i Južnu Koreju, koje je američka vojska u Drugomu svjetskom ratu oslobodila domaćeg militarizma i imperijalizma te koje su i sad de facto pod američkom okupacijom. U takve države ubrajam i zemlje, koje su ranije bile naseljavane europskim bjelačkim pučanstvom, primjerice Argentinu, Australiju i Novi Zeland, koje su isto odane liberalnoj demokraciji.

U zemljama liberalne demokracije državna politika slijedi volju nositelja krupnog privatnoga kapitala, a ne volju građana ili naroda države. Nasuprot zemljama liberalne demokracije postoje zemlje narodne demokracije, u kojima politika vodi račun o potrebama ljudi i naroda.

Europska unija je poseban primjer zapadne političke tvorevine, koja je kao cjelina od svoje uspostave 1993. godine slijedila političku volju Sjedinjenih Američkih Država. Amerika je bila nagovorila europske vodeće političare, da u ime „sve tješnjeg unutarnjeg povezivanja“ odbace dogovorno odlučivanje, koje je njegovala Europska zajednica. Odlučivanje u Uniji je usredotočeno u Bruxelles pa se može reći, da su SAD od europskih naroda ugrabile Europu kao cjelinu.

Na pisanje ovakvog i ovog osvrta potaknuli su me (1) ostavka francuskog premijera Sébastiena Lecornua samo 26 dana od imenovanja, (2) ponovna pobjeda Andreja Babiša na parlamentarnim izborima 4. listopada u Češkoj, (3) izbor istog dana zastupnice u japanskom parlamentu i nekadašnje ministrice Sanae Takaichi za predsjednicu Liberalne demokratske stranke, što će joj omogućiti, da postane premijerkom i (4) odbijanje Španjolske da kupi američke zrakoplove F-35, umjesto kojih će kupiti turske zrakoplove petog naraštaja KAAN.

Sébastien Lecornu je podnio ostavku odmah nakon objave 5. listopada sastava nove francuske vlade, koja se je trebala prvi put sastati istog popodneva. Kao razloge podnošenja ostavke Lecornu je naveo „rasulo u francuskom parlamentu, u kojemu mnogi članovi ne obavljaju svoju dužnost“ i „stav mnogih članova vlade koji imaju prevelika traženja od parlamenta kao da vlada u parlamentu ima apsolutnu većinu“. Ostavka francuskog premijera daje pravu sliku političkog stanja Francuske i stanja Europske unije. Francuska je na povijesnoj prekretnici. Prekretnica u Francuskoj je i slika i posljedica povijesne prekretnice u Europskoj uniji. Obje su znak i posljedica rasapa Zapada.

Sanae Takaichi pripada nacionalističkom krilu svoje stranke, kojemu je pripadao i naknadno ubijeni premijer Shinzo Abe, koji je bio politički pokrovitelj buduće premijerke. Abe se je zauzimao za promjenu japanskog ustava iz 1945. godine, koji su napisali časnici i ustavni stručnjaci američkog generala Douglasa MacArthura, nekadašnjeg zapovjednika američkih tihooceanskih snaga. Abe je nastojao ukloniti ustavno ograničavanje na obranu djelovanja japanske vojske (Japan Self-Defense Forces ili Japanske samoobrambene snage). Buduća premijerka Takaichi je izjavila, da trošarinski sporazum Japana i Amerike nije ni pravedan ni ostvarljiv te da ga treba u pregovorima izmijeniti. Dodala je, da Japan mora biti „jasan i glasan“ kad je riječ o japanskim nacionalnim probitcima.

Andrej Babiš je napravio iznimno dobar izborni rezultat pa sad njegova stranaka ANO („Da“) ima u parlamentu 80 od ukupno 200 sjedala ili 40%. Andrej Babiš je služio kao premijer Češke od 2017. do 2021. godine. Nakon izbora je izjavio, da je Češka vjerna članica Atlantskog saveza i Europske unije te da je on prije kao premijer dobro surađivao sa SAD. Usto je dodao, da Ukrajina nije pripravna za članstvo u Uniji, da se na oružju za Ukrajinu nitko ne smije bogatiti te da on ne može jamčiti nastavak pomoći Ukrajini.

Španjolsko odbijanje američke ponude za zrakoplove F-35 i prihvaćanje turske ponude za zrakoplove KAAN predstavlja najblaže rečeno neposluh prema Americi. Međutim, neposluh prema Americi je teška povreda američke hegemonije ili hegemonije kapitala, koji je još uvijek, ali sve manje usredotočen u Americi. Naša vrsta je sad na prelasku iz jednostožernog svijeta ili iz američke hegemonije u višestožerni svijet opće povezanosti slobodnih naroda. Neposluh prema Americi je opredjeljenje za višestožerni svijet, a to je za svjetski privatni kapital neoprostljiv grijeh.

Zapadni narodi o izborima sve češće mijenjaju vlast, kako bi konačno postavili vlast, koja bi se starala za njihovu suverenost i za njihove probitke. To je postupak – u opreci s mogućim nasilnim prevratima – koji vodi ustaljivanju narodnih ili narodnjačkih („populističkih“) vlasti u narodima. Tako bi sadašnja politička prekretnica u Francuskoj mogla dovesti na vlast stranke kakvo je Narodno okupljanje Marine Le Pen. U sličnom političkom stanju su Austrija, Nizozemska, Njemačka, Poljska i neke druge članice Europske unija. Ne treba posebno naglašavati slab položaj sadašnjih političkih vlasti u Bruxellesu. (Poljska politika nastoji izbjeći suočenje s glasačima i s teškim gospodarskim stanjem namicanjem za Poljsku gotovine i drugih povlastica od Europske unije.)

Nedavno je visoka povjerenica EU za vanjsku politiku i zaštitu Kaja Kallas izjavila, da će Unija – ako njezine članice ne dopuste, da se zadržane ruske državne pričuve pohranjene u Euroclear u Belgiji prenesu Ukrajini – posegnuti putem dodatnih poreza u „džepove građana“. Sadašnje njemačko političko vodstvo ne odustaje od godišnje pomoći Ukrajini u vrijednost od 9 milijardi eura, a zbog teškog stanja u umirovljeničkom sustavu zahtijeva produženje radnog vijeka zaposlenih do navršene 73 (sedamdeset tri) godine.

Po meni, stanje u Europi upozorava na potpun prestanak vladavine Zapada nad svijetom. Na drugoj strani, u Svjetskoj većini dolazi do sve šireg okupljanja i povezivanja naroda. Nedavno je Kina pozvala Indiju, da se pridruži Područnom obuhvatnom gospodarskom ortaštvu (Regional Comprehensive economic partnership, RCEP), u kojemu su članice Japan, Južna Koreja, deset zemalja ASEAN-a, Kina, Australija i Novi Zeland. Udruga RCEP sustavno smanjuje i uklanja uvozne trošarine na sirovine i industrijske proizvode, ali ne i na poljoprivredne proizvode, jer je pitanje opskrbe pučanstva hranom osjetljivo pitanje u tom dijelu svijeta. Mnoge se zemlje trošarinama štite od nestašice hrane.

Na drugoj polukugli Zemlje države Južne Amerike pripravne su prihvatiti sustav prekograničnog plaćanja, koji nudi BRICS. Sustav prekograničnog plaćanja zemalja BRICS-a jamačno vodi slabljenju uloge američkog novca kao sredstva plaćanja i držanja državnih pričuva. Christine Lagarde, prijašnja ministrica financija Francuske i sadašnja predsjednica Europske središnje banke nedavno je izjavila, da pomutnju u financijskom svijetu koju je prouzročio američki namet trošarina „treba iskoristiti za jačanje eura i to na račun američkog dolara“.

Sve brže slabljenje dolara kao svjetskog razmjenskog i pričuvnog novca vodi konačnom uklanjanju toga američkog financijskog oružja „iznimno velike razorne snage“. Poslije sloma dolara Americi će ostati samo vruće vojno oružje, uporaba kojega bi se mogla osvetiti samoj Americi, jer ostale države nisu ni razoružane ni nenaoružane. Nositelji „svjetskog kapitala“ moraju prihvatiti činjenicu, da globaliziranom vrstom treba vladati politika, a ne privatni novac: kapitalisti misle samo na svoje probitke, a ne i na dobrobit narodâ. Naša vrsta je sad više politički, nego poslovno globalizirana.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi čestom američkom uporabom vojne sile te američkim stalnim neopreznim i hirovitim izricanjem prijetnji uporabom sile. Amerika je postala državom, koje dužnosnici neprestance nekomu prijete. Prijete američki predsjednik, američki podpredsjednik, ministar „rata“, ministar financija, državni tajnik, državna odvjetnica, ministar trgovine i drugi ministri te brojni senatori i zastupnici.

Na pisanje ovakvog i ovog osvrta naveli su me nedavni američki jalovi i promašeni pothvati vezani uz prisvajanje Kanade, Grenlanda i Panamskog kanala. Ti pothvati su morali propasti, jer nije bilo uputno da Amerika u njihovoj provedbi uporabi vojnu silu, iako je američki predsjednik u svakom od tih primjera govorio, da će svoj naum provesti „milom ili silom“. (Američki predsjednik je na početku novog predsjedničkog razdoblja uporabio vojsku da dobro zatvori američku južnu granicu, a poslije je poslao vojsku da ukloni beskućnike iz Washingtona, slao vojsku da suzbije zločinaštvo u Chicagu i uputio savezne snage zaštite u Portland u državi Oregon, da od prosvjednika zaštite urede za useljavanje.)

Američko nametanje uvoznih trošarina na mnoge vrste tuđih proizvoda i gotovo svim državama svijeta na sve njihove proizvode moralo se je obavljati bez uporabe sile, iako su se kasniji dogovori s prijateljskim državama redovito obavljali pod iznudom ili pod jakim političkim pritiskom, posebice pritiskom na „savezničke“ države (Japan, Južnu Koreju, Britaniju, države Europske unije, Singapur ili Švicarsku). Kanada je sama prestala biti gospodarskom saveznicom Americi, kako bi se zaštitila od američkog pritiska.

Namet trošarina je oslabio američko gospodarstvo. Riječ je o samoranjavanju Amerike kao države. Namet trošarina bio je pravi bumerang (hrv. kijača, kijak, ćula), koji je promašio odabranu metu, vratio se i pogodio američko gospodarstvo. Nakana obnove američke industrije putem nameta uvoznih trošarina je puka opsjena američkog predsjednika.

Predsjednik Trump je htio naglasiti vlastitu ratobornost i pripravnost na uporabu američke vojne sile u uklanjanju političkih, gospodarskih i svjetonazorskih prijetnji Americi. On je isto htio izraziti pripravnost Amerike, da geopolitička pitanja rješava uporabom vojske, a ne diplomacije. Zato je dosadašnje ministarstvo obrane nazvao „ministarstvom rata“.

(Budući da se od svih članica Unije ne može očekivati da i one promijene naziv svojim ministarstvima obrane, može se očekivati da Europska unija napravi vlastito „ministarstvo rata“. Središnje vlasti Unije u Bruxellesu ionako namjeravaju svoju trgovinsku i političku uniju ojačati i vojnim savezom, koji bi bio ili dopuna ili inačica Atlantskom savezu.)

Dana 30. rujna ove godine američki ministar rata Pete Hegseth okupio je u Quanticu u saveznoj državi Virdžiniji vodeće generale američke vojske te visoke časnike mornarice i obalne straže, koji imaju čin kontra-admirala i viši („flag-officers“). Ministar Hegseth je u početku naglasio, da „zaštita mira traži pripravu za rat“. Ministar je dodao, da je „poslanje obnovljenog ministarstva rata: voditi rat, pripremati se za rat i pripremati se za pobjedu u ratu i to bez zastoja i popuštanja u tom nastojanju“. Dodao je, da mir zaslužuju samo ljudi, koji su pripravni ratovati za mir.

Ministar Hegseth kaže: „Budući da rat nosi gubitak ljudi i traćenje bogatstva, ministarstvo duguje američkoj državi vojsku, koja će dobiti svaki rat, koji ona zapodjene ili koji Americi bude nametnut. Ako se neprijatelji budu usudili nas napasti, bit će nasilno, uredno i žestoko smoždeni. Drugim riječima, FAFO (F*ing Around and Find Out!)“. Nadalje, ministar je naveo i pohvalio riječi predsjednika Trumpa: „Imamo najjaču i najpripravniju vojsku na planetu. Nitko nas ne može dotaknuti niti nam se može približiti.“ (Unatoč tomu, Amerika je ipak ugrožena?)

Ministar Hegseth je objasnio svojim viđenim slušateljima, da američka vojska treba biti bolje opremljena. Poimence je naveo vrste opreme, koju vojska treba nabaviti. Usto, naglasio je, da je za dobro opremanje vojske potrebno ojačati vojnu industriju. Ipak, naglasio je, da uz novu, suvremenu opremu i uz jaku vojnu industriju američka vojska prije svega treba biti pripravna za rat.

Zato je ministar svoje izlaganje 30. rujna posvetio promjeni kulture u vojnim snagama Amerike. Ministar je naglasio, da su se u američke vojne snage uvukle ideologija budnosti (wokism) te ideologija pravednosti, uključenja i različitosti (EID). Pravednost traži čestito postupanje prema svim pripadnicima vojske, pružanje prigode svima i uklanjanje zapreka, koje su povijesno vodile do nejednakog i nepravednog učinka vojnika i časnika. Uključenje promiče kulturu, po kojoj se svi pojedinci osjećaju vrijednima, poštovanima i ovlaštenima pa mogu dati primjeren doprinos. Različitost traži jednako postupanje prema svima, bez obzira na rasu, rod, dob, rodno usmjerenje i slično. Spomenute ideologije bile su ubrizgane u američku vojsku pa su umanjile potrebu stvaranje borbene pripravnosti.

Ministar nije propustio naglasiti, da će američka država financirati jačanje i osuvremenjivanje američke vojske, ali i da će američki saveznici u Europi povećati svoje vojne proračune. Ministar je za mjesec listopad najavio novi govor visokim časnicima, koji će biti posvećen prijekostima u vojnim snagama Amerike i smjeni naraštaja u njima. Ministar je za kasnije vrijeme najavio govor o ugrozi Amerike na „zapadnoj polukugli“ (hemisferi) i ugrozi Amerike, koja dolazi od Kine.

Po meni, održani govor i najavljeni govori ministra Hegsetha sračunati su na militarizaciju Amerike pod izlikom ugroze američke političke zajednice. To je iskušana podvala američkim građanima, koji vrlo dobro znaju, da Ameriku ne ugrožavaju ostale države, jer je ona dvama oceanima odvojena od ostatka svijeta. Amerika se ne treba braniti, a nacrt jačanja američke vojske, koji zagovara američki predsjednik sračunat je na napadački rat. Zato je predsjednik Trump i preimenovao američko ministarstvo obrane. Americi treba rat, a ne obrana!

Potreba „remilitarizacije“ američke vojske posljedica je uvlačenja ideologije u vojne snage pod demokratskim predsjednicima Clintonom, Obamom i Bidenom, koji su Amerikom ukupno vladali dvadeset godina i koji su zapustili američku vojsku. (Predsjednik Clinton se je bio posvetio stvaranju svjetskog tržišta. Predsjednik Obama je djelovanje američke vojske zamijenio djelovanjem američkih obavještajnih službi, koje su izvele niz „obojenih revolucija“ u Africi, Aziji i u Ukrajini. Umjesto predsjednika Bidena vladali su neodgovorni neokonzervativci, kojima je bilo više stalo do ideologije, nego do vojske. Za predsjednika Bidena dogodio se je slom američke vojske u Afganistanu.)

Međutim, Amerika je dugo bila gnijezdo militarizma. Amerika je silom osvojila američki zapad i iz cijele nove države uklonila prijašnje domorodačko pučanstvo. Poslije izlaska na Tihi ocean i pripajanja Americi područja Kalifornije, Oregona i Washingtona američka vlada je 1898. godine objavila rat slaboj Španjolskoj i otela joj Filipinsko otočje te otoke Kubu i Portoriko. (Filipini i Kuba su se pobunili protiv američke vlasti i osamostalili su se.)

Predsjednik Woodrow Wilson (1913.-1921.) je nastojao iskoristiti američku pobjedu u Prvomu svjetskom ratu. On je uzalud nastojao zavladati svijetom i to proizvoljnim izvozom kapitala i izvozom američke demokracije putem Lige naroda, ali su se Wilsonovu naumu usprotivile Britanija i Francuska, a američki senat je u studenom 1919. godine odbio odobriti Versajski sporazum uglavljen na Pariškoj mirovnoj konferenciji početkom 1919. godine.

Amerika je pobijedila u Drugomu svjetskom ratu, ali je stvarni pobjednik rata u Europi bio Sovjetski Savez, koji je podnio najveći teret rata. Na tihoocenskom bojištu pobjednica je bila Amerika, ali je za brzo privođenje rata kraju dvaput uporabila atomsku bombu, koju je predsjednik Truman (1945.-1953.) nazvao „oružjem iznimno velike razorne snage“.

Amerika je otad izgubila sve ratove, koje je vodila. Korejski rat (1950.-1953.) svršio je samo primirjem, a ne i mirovnim sporazumom. Vijetnamski rat (1954.-1975.) svršio je pobjedom Sjevernog Vijetnama, iako su Amerika i ostale antikomunističke države djelatno podupirale Južni Vijetnam. Amerika je izgubila Rat u Afganistanu (2001.-2024.) i time doživjela veliku sramotu. Amerika je izgubila Rat u Iraku (2003.-2011.), ali je u Iraku sačuvala neka uporišta. Izgubila je i Rat u Siriji (2011.-2024.), gdje je Turska uspostavila novu vlast nakon bijega Bašara al-Asada u Rusiju. Amerika od 2014. godine nije u stanju ukrotiti šijitsku vlast u Jemenu, iako joj je u tomu jedno vrijeme pomagala Saudijska Arabija.

Sjedinjene Američke Države i Izrael i nadalje strepe od šijitske vlasti u Iranu, unatoč zajedničkom napadu tih država 22. lipnja ove godine na iranske nuklearne pogone u Fordou, Natancu i Isfahanu.

Konačno, Sjedinjene Američke Države gube protiv Rusije sadašnji Rat za Ukrajinu, koji one vode od 2014. godine kad je izveden državni udarac u Kijevu. SAD glume posrednika u tom ratu, iako su i one i sve članice Atlantskog saveza do grla utopljene u taj rat.

Amerika ne zna za godine mira. Sad se Amerika pripravlja okomiti se na Venezuelu, kako bi u njoj izvela državni udarac, dovela na vlast Americi poslušne političare i dokopala se dragocjenih pričuva nafte, jer Venezuela ima najveće potvrđene pričuve nafte u svijetu.

Napisao sam, da Amerika treba rat, a ne obranu i zaštitu. Čemu će joj sad rat? Možda samo zato što bez rata ne zna biti. Moglo se je razumjeti predsjednika McKinleyja kad je napao Španjolsku, koja je bila slaba. Napadački nacrt predsjednika Wilsona se je teško moglo razumjeti, jer poslije Prvoga svjetskog rata Britanija i Francuska još nisu bile slabe, a bile su i pobjednice u ratu.

Amerika je u oba svjetska rata bila napadnuta, ali je iz obrane ubrzo prešla u navalu. Poslije je Amerika ratovala iz obijesti, koju je prikrivala svjetonazorskim izlikama: postojanjem komunističkih i autoritarnih država. George Bush mlađi bio je pod ideološkim urokom neokonzervativaca pa je zbog jednokratnog napada na tornjeve-blizance u New Yorku uveo Ameriku u dvadesetogodišnji rat u Afganistanu.

Jedna razlika između prijašnjeg i današnjeg (globaliziranog) svijeta je u tomu, što je prije svijet bio izmrvljen na jedinačne države, koje su znale i međusobno ratovati. Sad su zemlje Svjetske većine međusobno tijesno povezane. Druga razlika je u tomu, što Amerika samu sebe smatra slabom državom pa mora (1) preobraziti vojsku, (2) nabaviti novu vojnu opremu i (3) stvoriti suvremenu vojnu industriju. Koliko bi vremena sad trebalo Americi, da opet zagospodari svijetom? Dok ne ojača, Amerika bi uskoro mogla napasti slabu Venezuelu kao što je predsjednik McKinley 1898. godine napao slabu Španjolsku, ali gutanje takvoga geopolitičkog zalogaja ne bi zasitilo neokonzervativce.

U opreci s nakanom svjetskog ratovanja, Amerika bi se trebala posvetiti svojem gospodarstvu, unapređivanju tehnologije, sređivanju svoje države i „prije svega“ svojem pučanstvu, koje bi se 250 godina od oslobođenja Amerike od britanske vladavine trebalo sliti u narod. Ako američka politika konačno od svojega doseljenog pučanstva napravi narod, ona bi se mogla trajno oslanjati na potrebe naroda umjesto da i nadalje bude žrtvom svjetonazora ili ideologije. Ministar Hegseth je uočio zlo, koje su američkoj vojsci nanijele ideologije.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednom neočekivanom, ali dobrodošlom novinom. Osvrt se bavi mogućnosti, da Kanada postane istinskom svjetskom političkom, gospodarskom i vojnom velesilom. (Rat za Ukrajinu je pokazao, da velesile ne moraju imati golemu stajaću vojsku, ali da moraju imati naprednu vojnu tehnologiju.) Promjena u strategijskom stavu Kanade prema svijetu i posebice prema Americi došla je od američkoga proizvoljnog i hirovitog nameta uvoznih trošarina. Trošarine nisu nametane samo na određene vrste proizvoda (čelik, bakar, aluminij, kobalt, litij, drvo, lijekovi), nego i jedinačnim državama, kojima su na sve proizvode nametane trošarine u različitom stupnju. Najmanji stupanj bio je 10%, a najviši 145% u primjeru Kine, kojoj je namet trošarina dijelom odgođen.

Kanada bi mogla postati političkom i gospodarskom velesilom u dva poteza. Kanada bi se prvo morala osamostaliti od američkog tržišta, na koje je dosad bila strategijski usmjerena. Poslije isprezanja iz američkog tržišta Kanada bi se morala posvetiti samostalnom djelovanju u našoj politički globaliziranoj vrsti. U svijetu je provođena poslovna globalizacija ili globalizacija djelovanja korporacija. Ta vrsta globalizacije sad ima oseku. Globalizacija poslovanja potaknula je globalizaciju vrste Homo sapiens, koju nazivam i političkom globalizacijom, jer se u cjelinu povezuju ljudi i narodi, koji su nositelji politike. Zato se Kanada, ako bude nastojala postati velesilom mora odvažiti na suradnju sa svim državama (i sa svim tržištima) svijeta.

Poslije američkog udarca uvoznim trošarinama Kanada se postupno osamostaljuje od američkog tržišta. Taj postupak će teći polagano, jer su kanadska i američka industrija isprepletene. Ponekad dijelovi za ugradnju u konačne proizvode prijeđu granicu nekoliko puta pa se i trošarina višekratno naplati. To znatno poskupljuje konačne proizvode. Računa se, da zbog spletenosti kanadske i američke industrije te zbog nameta trošarina automobili, koji se sklapaju u Americi mogu poskupiti i 5.000 dolara. Takvo poskupljenje stvara opću skupoću („inflaciju“), koja posljedično građanima i korporacijama smanjuje sposobnost kupnje.

Spletenost gospodarstava Amerike i Kanade dobro pokazuje činjenica, da je Kanada – koja ima manje od 42 milijuna stanovnika – druga najveća jedinačna trgovinska ortakinja Amerike. Robna razmjena Amerike i Kanade bila je 2024. godine 761,8 milijardi dolara: izvoz u SAD 411,9 a uvoz iz SAD 349,9 milijuna dolara. Najveći jedinačni trgovinski ortak Amerike je Meksiko, s kojim je Amerika te godine razmijenila robe u vrijednosti 839,6 milijardi dolara. Treća najveća trgovinska ortakinja Amerike je Kina, s kojom je Amerika razmijenila robe u vrijednosti 582 milijarde dolara.

Kanada je isporučivala Americi mnoge sirovine i naftu. Američke rafinerije nafte, koje su izgrađene uz Meksički zaljev napravljene su upravo za preradu teške kanadske nafte pa Amerika treba kanadsku naftu. Američko tržište traži i kanadske drvne prerađevine, koje se u Americi rabe i za gradnju kuća, a ne samo za opremanje stanova i ureda. Američki namet trošarina poremetio je svjetske sirovinske i industrijske opskrbne mreže pa se Kanada ne smije više pouzdavati u tržišta Amerike, koja je postala prijepornom i nepouzdanom političkom zajednicom.

Kanadska vlada zdušno nastoji pojačati svoje poslovne odnose s nizom „tržišta“, kao što su tržišta Europske unije, skupine država Mercosur u Južnoj Americi, ASEAN-a i Kine. Taj napor Kanade sračunat je na raspačavanje dosadašnjeg izvoza u Ameriku na ostala svjetska tržišta. Kanada može svoj dosadašnji izvoz u Ameriku i znatno premašiti izvozom u druge države. Kanada je počela novo kolo ulaganja u domaće pothvate, ali i u tuđa tržišta. Kanada je ove godine napravila sporazum o ulaganju u vađenje zlata i rijetke zemlje na Grenlandu vrijedan više od tri milijarde dolara.

Postavlja se pitanje, o tomu je li Kanada pripravna za drugi spomenuti iskorak u postupku, kojim bi postala istinskom svjetskom velesilom. Za to Kanada mora ispuniti nekoliko nužnih uvjeta. Prvi je uspostava političkog suglasja („konsenzusa“) među glavnim političkim strankama o strategijskom usmjerenju Kanade u svijetu. Bez takvog suglasja bi se moglo desiti, da kod promjene stranke na vlasti – promjene koja može biti prouzročena prijeporom oko sitnih političkih pitanja – dođe i do promjene ukupne strategije Kanade. To vrijedi za sve države. Ipak, kanadske političke stranke mogu uspostaviti suglasje, jer kanadsko pučanstvo naveliko izbjegava kupnju američkih proizvoda i turistička putovanja u Ameriku.

Osim toga bi vlasti SAD mogle urediti, da na izborima u Kanadi, pobijedi stranka, koja bi Kanadu opet učinila poslušnom Americi. Sadašnje vlasti u Americi ne odobravaju započetu strategijsku promjenu kanadske politike. (Ove godine se je pokazalo, da europske vlasti iz Bruxellesa, a ne građani biraju vlast u mnogim članicama EU.)

Drugi nužan uvjet, koji Kanada mora ispuniti je uskladiti sadašnji politički sustav s položajem velesile. To od Kanade traže (1) njezin zemljopisni položaj, po kojemu ona ima samo jednog kopnenog susjeda i to upravo Ameriku i (2) golem zemljopisni prostor kojim valja mudro upravljati. Usto, kanadski prostor je bogat prirodnim blagom što je istovremeno i prednost i nedostatak, jer SAD već vrebaju kao plijen cijelu kanadsku političku zajednicu.

Golem kanadski prostor od 9.985.000 km² prisilio je kanadske središnje vlasti, da daju veliku samostalnost pokrajinama. Sad Kanada ima deset pokrajina i tri područja. Ovlasti pokrajina određene su ustavom donesenim 1867. godine kad su bile samo tri pokrajine. Današnjih deset pokrajina ima ovlasti kakve su prije više od stoljeća i pol imale tri pokrajine. Područjima izravno upravlja savezna vlada u Otavi. Golemim kanadskim prostorom se nije dalo upravljati bez dodjele velike samostalnosti pokrajinama. Smatra se, da pokrajine dijele suverenost s Kanadom. Ako Kanada želi postati velesilom, ona će morati zakonski tješnje međusobno povezati pokrajine i tijesno ih povezati sa saveznom vladom. Ipak, u današnje vrijeme u opreci sa stanjem 1867. godine komunikacijski sustavi uključujući i umjetnu umnost (AI) omogućuju povezivanje Kanade u cjelinu i bez grubog usredotočenja ili centralizacije vlasti.

Kanada treba političkih sustav, koji će joj olakšati pretvaranje u velesilu. Suvremeni komunikacijski sustavi olakšavaju koordinaciju ili suuređivanje vlasti i bez potpunog usredotočenja vlasti, a Kanada ima „samo“ 41 milijun stanovnika. U sličnom položaju se je zatekla i Australija, koja ima 27 milijuna stanovnika na 7.690.000 km² prostora. Australija je isto bila prisiljena dati široku samostalnost svojim pokrajinama ili saveznim državama, kojih je šest.

Treći nužan uvjet da Kanada postane velesilom je njezino osamostaljenje od političkog Zapada. Kao što se Kanada oslobađa ovisnosti o američkom tržištu, tako se ona mora osloboditi i pripadnosti Zapadu. To vrijedi i za Australiju, koja još uvijek politički pripada „Zapadu“, iako ima vrlo unosna tržišta u Aziji i posebice u Kini. Australija se kao i Kanada mora osloboditi utvara prošlosti. Politička pripadnost Zapadu i istovremena poslovna pripadnost tržištima izvan Zapada nose političke dvojbe, koje stvaraju političku uzetost.

Kako bi postala velesilom, Kanada mora uteći iz političkog Zapada i djelatno se uključiti u svijet suradnje među narodima, koji se sve više širi. Mjesto Kanade je u Svjetskoj većini, koja danomice postaje bogatijom. (Objavljeno je, da je ASEAN gospodarski premašio Europsku uniju.) Po meni, Kanada lako može, ali ne mora postati svjetskom velesilom. Dosta je, da postane politički, gospodarski i sigurnosno potpuno samostalnom državom te da se u njoj stalno povećava blagostanje. Time bi pučanstvo Kanade bilo zadovoljno.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi snagom Kine u domaćem i međunarodnom zračnom prijevozu. Ovo je završni osvrtu u nizu osvrta, koji sam posvetio snazi Kine u prijevozu: pomorskom, cestovnom, željezničkom i putničkomu zračnom. Ovaj osvrt ima dva vidika. Jedan se bavi podlogom za zračni prijevoz odnosno zračnim lukama, a drugi zrakoplovima, kojima se prevoze putnici.

Na bavljenje zrakoplovima u ovom osvrtu potaknula me je nedavna odluka kineske vlade, da kineski zrakoplovni prijevoznici otkažu sve naručene zrakoplove američkog tvorničara zrakoplova Boeinga i da ubuduće ne naručuju zrakoplove te tvrtke. Takvu odluku kineska je vlada donijela unatoč činjenici, da je domaća, kineska proizvodnja zrakoplova istom počela i da se još nije razvila u stupnju, da može zadovoljiti potražnju za zrakoplovima domaćih zračnih prijevoznika.

U Kini su prošle godine bile 552 zračne luke, od kojih su samo 254 imale redovite, unaprijed objavljena letove. Kineski zračni prijevoznici prevezli su 2024. godine 730 milijuna domaćih putnika, što je povećanje od 18% u odnosu na 2023. godinu. Broj međunarodnih putnika, koji su došli u Kinu ili odletjeli iz nje bio je „samo“ 65 milijuna. Razmjerno velik udio međunarodnih putnika u ukupnom zračnom prijevozu je razumljiv, ako se uvaže raširenost kineske željezničke mreže i brzina vlakova, koji prevoze putnike.

Kina sad gradi golemu zračnu luku na zemljištu „otetom“ moru u Zaljevu Jinzhou u blizini obalnog grada Daliana na vršku poluotoka Liaodonga u istoimenoj pokrajini. Luka Dalian povezana je s 300 svjetskih luka na svim kontinentima. Površina umjetnog otoka je 20 četvornih kilometara. Dvorana za putnike ima površinu 90.000 m². Duljina svake od četiriju slijetno-uzletnih staza je 3.600 metara. Predviđa se, da će zračna luka poslužiti 80 milijuna putnika i 540.000 letova godišnje.

Osim velikog broja zračnih luka u Kini, kineske korporacije su izgradile brojne zračne luke na svim kontinentima. Kineske korporacije su izgradile zračnu luku Pokhara u Nepalu i zračnu luku Siem Reap Angkor u Kombodži, kojom upravlja kineska korporacija Yunnan Investment Holdings. Kineske korporacije su izgradile zračnu luku u Riju u Brazilu i zračnu luku u gradu Chinchero Cusco u Peruu. Vrijedne spomena su i zračne luke Toulouse-Blagnac u Francuskoj, Gwadar u Pakistanu, Tirana u Albaniji te međunarodna zračna luka u Kairu.

Kineske korporacije financirale su i izgradile jednu zračnu luku u Središnjoj Americi, dvije u Južnoj Americi, dvije u Europi, tri na Karipskom otočju, pet na Srednjim Istoku i u Sjevernoj Africi, osam u Aziji, jednu u Oceaniji i 24 u Africi južno od Sahare. Gradnju zračnih luka Kina je povezala s Pothvatom pojasa i puta objavljenog 2013. godine. Zato je većina zračnih luka izgrađena nakon objave tog pothvata.

Kina je stvorila sustav gradnje zračnih luka po svijetu. Jedne kineske državne ustanove financiraju gradnju, primjerice Izvozno-uvozna banka Kine i Kineska državna gradbena i inženjerska korporacija (CSCEC). Od kineskih gradbenih korporacija najpoznatija je Kineska skupina za gradnju zračnih luka (CACGC). Kina ima posebne korporacije za upravljanje zračnim lukama, među kojima se ističe Šangajska korporacija za zračne luke (SIAC). Kina ima korporacije za izradbu nacrta za zračne luke, ali ona gradi zračne luke i po nacrtima tuđih korporacija.

Kina donedavno nije imala putničke zrakoplove domaće proizvodnje. Kinesko tržište zračnog prijevoza dijelili su američki Boeing i europski (francuski) Airbus. Nedavno je kineska vlada zapovjedila domaćim zračnim prijevoznicima, da prestanu nabavljati zrakoplove korporacije Boeing. Tomu su dva razloga: (1) nepouzdanost zrakoplova Boeing 737 MAX i kašnjenje isporuka tog zrakoplova, zbog stalnog odgađanja dopuštenja Saveznog ureda za zrakoplovstvo (FAA) za let tim zrakoplovima i (2) nepouzdanost Amerike kao političke zajednice.

Kineski prijevoznici sad naručuju zrakoplove, koje u Kini proizvodi tvornica korporacije Airbus. U travnju 2023. godine za posjeta francuskog predsjednika Macrona Kini dogovoreno je, da Airbus poveća godišnju proizvodnju zrakoplova u Kini od 100 na 200. Nedavno su kineski prijevoznici naručili 300 novih zrakoplova Airbusa.

Od 2015. godine Kineska korporacija za putničke zrakoplove (COMAC) proizvodi putnički zrakoplov C919, koji je potpuno iskušan 2017. godine. COMAC je uporabno dopuštenje za zrakoplov C919 dobio od Kineske uprave za građansko zrakoplovstvo u rujnu 2022. godine. Zrakoplov C919 ima od 158 do 192 sjedala i dolet od 4.075 do 5.555 kilometara. Prve isporuke zrakoplova C919 obavljene su u prosincu 2022. godine. Zrakoplovi C919 su u redovitoj uporabi od svibnja 2023. godine.

Korporacija COMAC sad iskušava širokotrupni dvomotorni zrakoplov C929, koji će imati od 250 do 320 sjedala i dolet 10.400 kilometara. Zrakoplov C929 pripada skupini zrakoplova, u kojoj su i Boeing 787 Dreamliner i Airbus A330neo. (Kineski zrakoplovni stručnjaci smišljaju zrakoplov C939, koji bi bio u skupini zrakoplova Boeing 777X i Airbus A350 te koji bi imao 400 do 500 sjedala i doseg 13.000 kilometara.)

Nevolja korporacije COMAC i zrakoplova C919 je u motorima, koje proizvodi francusko-američka korporacija CFM International, koja je zajednička korporacija američke korporacije GE Aerospace i francuske korporacije Safran Aircraft Engines. Američka vlada je u svibnju ove godine proizvoljno zabranila dodatne isporuke Kini motora LEAP (Leading Edge Aviation Propulsion ili vrhunsko postignuće zrakoplovnog pogona) korporacije CFM International.

Koncem kolovoza ove godine došla je vijest iz Moskve, da je Ruska državna korporacija za tehnologiju spremna „isporučiti COMAC-u ruske zrakoplovne motore, ako to kineska korporacija zatraži“. U vijesti iz Moskve izričito stoji, da je riječ o motoru ruskog zrakoplova MS-21 poznate ruske tvrtke Jakovljev.

U minulih 20 godina kineski zračni putnički prijevoz postigao je neočekivan rast. Sad kineski zrakoplovi čine 15% svih putničkih zrakoplova u svijetu i zaostaju samo za SAD, koje imaju 27% zrakoplova. Godine 2004. Kina je imala samo 5% svih putničkih zrakoplova. Očekuje se, da do 2043. godine Kina pretekne Ameriku i da dotad udvostruči broj zrakoplova. Korporacija Boeing je predviđala, da će se broj zrakoplova u Kini godišnje povećavati 4% i da će kineskim zračnim prijevoznicima biti isporučeno gotovo 10.000 zrakoplova, što će činiti 50% svih isporuka zrakoplova u svijetu.

Broj putnika će u Kini rasti 6%, a u svijetu će taj porast biti 4.7%. Porast broja putnika će prouzročiti porast broja zrakoplova i posljedično porast domaće kineske proizvodnje svih vrsta zrakoplova.

Kad je Kina odlučila sama proizvoditi putničke zrakoplove ona je u razvitku te industrijske grane uporabila ista strategijska načela, koja ona rabi i u drugima proizvodnim granama: razvitak tehnologije, uspravno povezivanje proizvodnog postupka te uspostava sirovinskih i industrijskih opskrbnih mreža. Zato Kina sad predvodi svijet u brodogradnji i cestogradnji, u postavljanju željezničke mreže i komunikacijskih sustava, u proizvodnji fotonaponskih ploča, vjetrenih turbina te električnih automobila i akumulatora za njihovo napajanje strujom.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi snagom Kine u gradnji željezničkih pruga za iznimno brze putničke vlakove i u proizvodnji vlakova za vožnju takvim prugama. U Kini je postavljena željeznička mreža za vlakove velike brzine ukupne duljine pruga 48.000 kilometara. Putnički vlakovi na glavnim željezničkim prugama voze brzinom do 350 kilometara na sat. Po kineskoj odredbi, pod vlakovima velike brzine smatraju se vlakovi, koji voze više od 200 km/s. Nova putnička željeznička mreža povezuje gotovo sve kineske velike gradove. Osim nacionalne željezničke mreže postoje i pokrajinske mreže, na kojima je dopuštena brzina do 250 km/s.

Glavne međugradske pruge napravljene su za vlakove, koji voze do 380 km/s. Kineska putnička željeznička mreža čini dvije trećine svih brzih željezničkih pruga u svijetu. Vožnja vlakovima je udobna, a cijene vožnje su pristupačne, jer se vlakovi naširoko rabe. Ukupnim prijevozom na novoj putničkoj mreži upravlja Kineska državna željeznička korporacija. Nova mreža dotiče Hong Kong, ali ne i Makao.

Nova kineska putnička mreža imala je brzo širenje. Godine 2008. ušla je u redovitu uporabu brza pruga Peking-Tianđin duljine 117 kilometara. (Koncem kolovoza ove godine u Tianđinu je održan godišnji sastanak Šangajske skupine za suradnju.) Brza pruga Peking-Šangaj dugačka je 1.385 kilometara i u uporabi je od sredine 2011. godine. Najdulja svjetska brza pruga Peking-Kunming u uporabi je od 2017. godine i dugačka je 2.760 kilometara. Prva željeznička pruga s magnetskim uzdignućem ili lebdenjem vlaka napravljena je u Šangaju 2003. godine i bila je dugačka 30 kilometara. Vlakovi na njoj postižu brzinu 430 km/s. Električna struja vuče sve brze putničke vlakove, koji nemaju magnetsko lebdenje.

Za kineske korporacije koje su postavljale željezničke pruge i pravile vlakove bilo je presudno preuzimanje tuđe tehnologije. Japanske korporacije Mitsubishi Electric i Hitachi ustupile su Kini transformatore i vučne motore, francuska korporacija Alstom vučne motore, a njemačka korporacija Siemens dala je pretvarače (pantografe ili „krovne uređaje“) za preuzimanje električne struje iz nadvlačnih vodova. Kanadska korporacija Bombardier dala je Kini prve vlakove. Tuđe korporacije su prenijele kineskim korporacijama svoju tehnologiju, kako bi dobile udjele u kineskom tržištu. Tako je nastao prvi naraštaj vlakova na kineskim brzim putničkim prugama. (Zhang Jianwei, predsjednik korporacije Bombardier Kina izjavio je 2009. godine: „Koju god tehnologiju Bombardier ima, a kinesko je tržište treba nije potrebno ni tražiti, da je se prenese. Bombardier daje kineskim korporacijama naprednu tehnologiju, jer kinesko tržište nije pokusno.“)

Poslije preuzimanja tuđe tehnologije kineske su se korporacije osamostalile i počele unapređivati preuzetu tehnologiju. Kineske korporacije su napravile vlastitu neovisnu podlogu za razvitak lokomotiva za vuču vlakova. Ubrzo su napravile lokomotive za vlakove brzine 300-350 km/s. Proizvodnja tih lokomotiva je počela već 2007. godine u suradnji s japanskom korporacijom Kawasaki, ali je ta suradnja prekinuta kad je kineska ortakinja Kawasakija počela proizvodnju lokomotiva u gradu, koji je bio prilično udaljen od tvornice korporacije Kawasaki u Kini.

Koncem prošle godine u istraživačkom središtu u gradu Donghu u Središnjoj Kini iskušano je novo vozilo s magnetskim lebdenjem mase 1.100 kg i s elektromagnetskim pogonom. Postiglo je brzinu 650 km/s u sedam sekundi i unutar 600 metara. Kod vlakova s magnetskim lebdenjem nema doticaja vlaka i staze pa vozilo treba svladavati samo otpor zraka. Pokusno vozilo se je potpuno zaustavilo unutar 200 metara. Točnost mjerenja položaja vlaka je 4 milimetra.

Kineske željeznice svrstale su sve vlakove u tri brzinske skupine. Vlakovi skupine G su najbrži i najčešće rabljeni vlakovi. Oni voze brzinom 350 km/s i rabe se na najbržim prugama. Takva je pruga Peking-Šangaj. Vlakovi skupine D obično su vozili brzinom 200-250 km/s, ali su zamijenjeni vlakovima skupine G. Sad se najčešće rabe za noćne vožnje putnika u vagonima za spavanje. Vlakovi skupine C voze na kratkim prugama kao što je pruga Peking-Tianđin, koju vlak prevali za 30 minuta.

Od kineskih inozemnih pothvata u gradnji brzih željezničkih pruga prvo treba spomenuti brzu prugu koja povezuje Meku i Medinu u Saudijskoj Arabiji. Naziv pruge je Brza pruga svetišta (HHR). Pruga ima iznimno važno kulturno odnosno vjersko značenje. Pruga je dugačka 450 kilometara. Prugom vlakovi voze brzinom 300 km/s. Pruga vodi preko Džede i Gospodarskog grada kralja Abdulaha s odvojkom do Zračne luke kralja Abdulaziza, koja je bila otvorena u listopadu 2018. godine. Pruga je napravljena tako, da bi podnijela temperature zraka od 0°C do 50°C. Vagoni vlakova su posebno zaštićeni od nanošenja pijeska u glavine i kočnice kotača vlaka. Glavni izvoditelj radova na postavljanju pruge bila je Kineska korporacija za gradnju željeznica (CRCC) uz suradnju francuske korporacije Bouygues. Vagone je priskrbila široka skupina saudijskih i španjolskih korporacija, među kojima je bio i Bombardier.

Važnu tovarnu i putničku željezničku prugu postavile su kineske korporacije u Keniji. Pruga povezuje luku Mombasa na Indijskom oceanu s kenijskim glavnim gradom i gospodarskim središtem Nairobijem. Pruga je izvorno bila dugačka 472 kilometra, ali je naknadno produljena za 120 kilometara. Pruga će biti produljena do granice s Ugandom. Pri gradnji pruge se posebno vodio račun o tomu, da će pruga prevoziti spremnike položene na vagone jedne na druge u dva sloja. Prugu je izgradila Kineska korporacija za ceste i mostove (CRBC) pri čemu je zapošljavala 25.000 domaćih radnika. Upravljanje prijevozom vodila je 5 godina Kineska komunikacijska gradbena korporacija (CCCC). Prvi putnički vlak provezao se prugom na Dan neovisnosti Kenije, 1. lipnja 2017. godine. Pruga ima naziv Pruga neovisnosti.

Vrijedna spomena je željeznička pruga Adis Ababa-Džibuti, koja povezuje glavni grad Etiopije, koja nema izlaz na more s lukom Doraleh u Džibutiju. Pruga je dugačka 760 kilometara i ima samo jedan kolosijek, na kojemu ima 45 željezničkih postaja. Istovar etiopskog tovara u luci Doraleh i utovar tovara za Etiopiju čini 70% poslova spomenute luke.

Kineske korporacije brzom željezničkom prugom povezuju Beograd i Budimpeštu, a preuzele su od ranijeg izvoditelja dovršenje podzemne željeznice u Carigradu.

U srpnju ove godine Brazil i Kina potpisali su sporazum o zajedničkoj izradbi nacrta za izgradnju  željezničke pruge, koja bi povezala Atlantski i Tihi ocean. Pruga je privremeno nazvana dvooceanskom prugom. Pruga bi pošla od brazilske atlantske obale, presjekla bi Boliviju i došla do peruanske granice odakle bi se povezala s novom peruanskom lukom Chancay.

U pripravi je nacrt ceste i željezničke pruge Tajlandski kopneni most, koje bi povezao Andamansko more i Tajlandski zaljev. Na obje strane „mosta“ bile bi napravljene luke za pretovar tereta s brodova na željeznicu i obratno.

Spomenuti željeznički pothvati dio su provedbe kineske zamisli o Pothvatu pojasa i puta, koju je 2013. godine iznio kineski predsjednik Ši Điping. Pothvat pojasa i puta je zapravo stvaranje svjetske prijevozne podloge, koja bi povezala Aziju, Europu, Afriku i Južnu Ameriku. Svjetska prijevozna podloga je potrebna ne samo za lakše trgovanje među narodima, nego i za uspostavu prijeko potrebnih sirovinskih i industrijskih opskrbnih mreža. Kineska željeznička mreža povezana je s više od sto međunarodnih željezničkih pravaca.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi prestankom dosadašnje hegemonije ili jednovlašća kapitala te posljedičnim nestankom političkog središta svijeta, koje je donedavno bilo u Americi. Središte svijeta je pod zadnje bilo u Americi, jer je u njoj bio usredotočen nakupljeni slobodan svjetski privatni kapital. Političko središte svijeta nije postojalo dok u svijetu nije došlo do usredotočenja kapitala.

Kapital se je prvo nakupljao i nakupio u Europi. U Europi je začet kapitalizam kao politički i gospodarski sustav. Drugdje u svijetu kapitalizam se nije pojavio, jer su političke ili državne vlasti bile jače od privatnog kapitala. Političke vlasti u drevnoj carskoj Kini su sustavno suzbijale nastojanja privatnog kapitala, da se osili. U Europi se je prvi kapital nakupio trgovinom, a carske vlasti u Kini nisu dopuštale trgovcima, da nakupe kapital. Ondje su trgovinu uređivale carske vlasti.

Naša vrla vrsta nastanjena je na planetu Zemlja. (Još nema dokaza, da neka čovjekolika ili umna vrsta postoji drugdje u svijetu.) Zemlja je kugla s čvrstim omotačem, koja ima trajnu vrtnju. Zemlja kao kugla u vrtnji ima dva stožera: prostorni, koji je određen osi vrtnje Zemlje i magnetski, koji je određen rasporedom magnetskih tvari u nutrini Zemlje, koje mogu biti u čvrstom, tekućem ili u žitkom stanju. Na Zemljinoj plohi, na kojoj traje naša vrsta – kao i na oplošju svake kugle – sve točke imaju jednak odnos prema „obližnjim“ odnosno ostalim točkama plohe. Zato na plohi Zemlje ne može postojati središnja prostorna točka. Zemljina ploha nema središte.

U načelu bi mogla postojati središnja politička točka Zemljine plohe, ali središnja politička vlast na Zemlji nije tisućljećima mogla biti uspostavljena. Tomu je više razloga. Prvi razlog je nekadašnja maloljudnost naše vrste: obitelji, plemena, savezi plemena i narodi su imali dovoljno svojeg prostora pa im nije trebao tuđi. Kasnije, tijekom vremena postojale su prepreke širenju prostora naroda i njihovih država: duboke i široke rijeke, pučina oko otoka, morske obale i planinski lanci. Tako su narodi ostajali u „prirodnim“ i branljivim granicama.

Zato su u starini postojale samostalne države, koje nisu mogle nadvladati jedne druge pa su bile prisiljene postojati jedne uz druge. U davnini su se pojavile četiri izvorne civilizacije u dolinama velikih rijeka (Nila, Eufrata-Tigrisa, Inda i Žute rijeke) koje su trajale neovisno jedne o drugima. U vrijeme Perzijske carevine (550.-330.) postojale su i druge države: Savez grčkih država-gradova, Maurijska carevina u Indiji i 26. carska loza ili Saitska loza u Egiptu. U Kini je od 221. godine prije Isusa postojala obnovljena kineska carevina, koju su Kinezi nazivali Središnja kraljevina. U isto vrijeme je u Sredozemlju postojala Rimska carevina. Unatoč snazi jedinačnih carevina, na Zemlji se nije mogla uspostaviti središnja vladavina iz jednog mjesta.

Nastojat ću objasniti kako je došlo do uspostave središnje svjetske političke vlasti (kapitala). Često spominjem postojanje četiriju izvora vlasti ili utjecaja: politike ili države, gospodarstva, zaštite ili obrane i sustava uvjerenja. Ti izvori vlasti imaju različit doseg. Politika svake države seže samo do njezinih priznatih ili prihvaćenih granica. (Pod državom se smatra vlast, koja ima isključivo pravo djelovanja na državni prostor i na ljude u njemu.) Vojska države – za razliku od politike – može prijeći granice države, ali se ona iz stvarnih razloga ne bi smjela dugo zadržavati izvan granica države.

Gospodarstvo putem trgovine i putem ulaganja ima doseg dulji od dosega vojske i dakako od dosega politike. Nakupljeni i usredotočeni slobodni kapital može i u dalekim zemljama određivati politiku i sustav zaštite tuđe države. Tako je nakupljeni „nacionalni“ kapital počeo određivati politiku svoje države, a kad ga se je dovoljno nakupilo na jednom mjestu počeo je nametati politiku jednoj državi za drugom odnosno cijelom svijetu. Tako je došlo do svjetske političke hegemonije kapitala, koja se pogrešno naziva američkom hegemonijom. Amerika je isto žrtva svjetskog kapitala, koji politiku Amerike zlorabi za svoju političku vladavinu svijetom. Zato Amerika kao velesila sad nepovratno propada.

Najveću slobodu širenja ima sustav uvjerenja, koji slobodno i neopazice prelazi državne granice. Zato kapitalizam svijetom širi liberalizam kao svoj sustav uvjerenja, kako bi uvjerio ljude i narode, da je kapitalizam jedini mogući politički i gospodarski sustav. Liberalizam zagovara samoživost ljudi te međusobno nadmetanje jedinačnih ljudi i naroda. Spomenut ću to, da globalizirana vrsta Homo sapiens neće više dugo podnositi liberalizam, da će ga sa sebe zbaciti i da će umjesto liberalizma za svoj sustav uvjerenja uzeti uviđavnost među ljudima i suradnju među narodima.

Osim što je svijet oduvijek bio bez središnje (svjetske) vlasti, bez središnje političke vlasti bila je i Europa i to od sloma Zapadnog Rima 476. godine do Renesanse. Europa je bila zajednica obiteljskih ili feudalnih posjeda (OPG) i zajednica starih europskih te novodoseljenih lutalačkih naroda, koji su (1) prigrlili kršćanstvo i (2) prionuli uz prostor na kojemu su se smirili kao uz svoj prostor.

Ipak, u vrijeme Renesanse kad je (1) na Jadranu slabila vlast Bizanta zbog prodora Arapa, Seldžučkih Turaka i Osmanskih Turaka i kad je (2) u Sjevernoj Italija oslabila politička vlast Papinske države došlo je do jačanja sjevernotalijanskih i jadranskih gradova (Mletaka, Dubrovnika, Milana, Firence i Genove), koji su bili nakupili bogatstvo trgovinom s Istokom ili trgovinom oružjem u Europi. Kad je jenjala trgovina s Istokom Dubrovnik je propao, Mletci su se počeli baviti proizvodnjom (stakla), Milano je nastavio trgovati oružjem, Firenca se je počela baviti europskom politikom i papinskim financijama, a Genova je sačuvala kapital i stavila ga u službu loze Habsburga i kolonijalnih osvajanja.

Poslije slabljenja vlasti Habsburga u Središnjoj Europi i u svijetu đenovski se kapital premjestio u Nizozemsku, koja se je 1588. godine oslobodila upravo vlasti Habsburga, koja je napravila prvu „otvorenu“ političku zajednicu i koja je putem kapitala vladala Europom i važnim dijelovima svijeta. Nizozemci su vladali dijelom Amerike, Južnom Afrikom, Australijom i Indonezijom te su nadzirali trgovinu Europe i Azije s Japanom. Nizozemski kapital se je množio trgovinom i bankarstvom.

Poslije Nizozemske svijetom je vladala Engleska odnosno Britanija, koja je osvojila golem dio prekooceanskog svijeta, iskorištavala prirodne izvore svojih kolonija i za množenje kapitala iskoristila Industrijsku revoluciju. Britanija je vladala svijetom cijelo osamnaesto i cijelo devetnaesto stoljeće.

Amerika se je oslobodila britanske vlasti 1776. godine, a Sporazumom u Parizu 1783. godine dopustila je Britaniji preuzimanje francuskih posjeda u Kanadi i stekla pravo na osvajanje zapada Amerike do Tihog oceana. Za potrebu širenja Amerike do Tihog oceana novoutemeljena sjevernjačka Republikanska stranka Abrahama Lincolna zapodjenula je Građanski rat (1861.-1865.) protiv bogatoga američkog Juga, koji je temeljem besplatnog rada „dopremljenika“ iz Afrike proizvodio i izvozio duhan, pamuk i šećer i to bez izvoznih trošarina. Lincoln se je upustio u rat, kako bi opljačkao Jug.

Amerika je otad do kraja stoljeća zabranila uvoz svega osim kapitala pa je golem dio britanskog kapitala bio uložen u Ameriku, koji se je ondje množio, jer je Amerika bila bogata prirodnim izvorima. Amerika je koncem stoljeća postala prvom industrijskom silom svijeta i prvom političkom velesilom svijeta. U Americi se je nakupio neizmjeran kapital, kojim je ona od vremena predsjednika Woodrowa Wilsona (1913.-1921.) nastojala zavladati svijetom putem izvoza demokracije i proizvoljnog ulaganja kapitala.

Poslije Drugoga svjetskog rata Amerika je postala političkom, gospodarskom, vojnom i ideološkom gospodaricom Zapada, ali njezina vlast nije sezala ni u istočno-europske zemlje ni u golemi azijski prostor, koji je bio pod komunističkim vlastima. Međutim, poslije sloma komunizma u Europi i rasapa Sovjetskog Saveza svjetski privatni kapital nakupljen u Americi nastojao je uspostaviti svoju hegemoniju, koja je lažno prikazivana kao američka hegemonija.

Međutim, u jeku uspostave hegemonije kapitala došlo je do globalizacije poslovanja korporacija, ali i do globalizacije naše vrste. Mnoge zemlje u razvitku uključujući Kinu i Indiju počele su se snažno gospodarski razvijati te su počele brzo tehnološki napredovati i nakupljati vlastiti kapital. Sad je kapital, koji je nakupljen u Americi mali dio ukupnog svjetskog kapitala, koji je razdijeljen ili raspačan na veliki broj zemalja, koje se sve brže međusobno povezuju i sprežu u Svjetsku većinu. Kapital nakupljen u Americi izgubio je sposobnost i mogućnost obnove svoje vladavine svijetom. Vrijeme hegemonije kapitala je prohujalo.

Kapital koji je dosad bio usredotočen u Americi je gospodarski izvor i on po svojoj naravi ne može uspostaviti političku vlast. Zato je svjetski kapital za svoj naum uvijek rabio ili zlorabio politički najjaču državu svijeta: Habsburšku carevinu, Nizozemsku, Britaniju i donedavno Ameriku. Međutim, iako je Amerika sad politički slaba država, kapital nema na raspolaganju politiku koje jače države. (Kina povijesno ne želi biti igračkom ni svojega ni svjetskog kapitala.)

Slabost američke države i američke politike dobro pokazuju troji zadnji američki predsjednički izbori. Prvo je za predsjednika 2016. godine bio izabran Donald Trump. Poslije njega za predsjednika je na prijevaru izabran Joe Biden, koji je pokazao, da umno nije sposoban obnašati predsjedničku dužnost. Poslije Bidena opet je za predsjednika izabran Donald Trump, koji već pokazuje ozbiljne znakove staračke jednostranosti. Trump je opsjednut uvoznim trošarinama ili uskim vidikom politike, a nije u stanju uvidjeti strategijske potrebe američke nacionalne politike. (Trumpova protivkandidatkinja 2024. godine bila je politički prazna Kamala Harris, jer su i Demokrati bili odbacili Joea Bidena.)

Svjetski kapital se je nakon više stoljeća napretka – koji je počivao na povećavanju proizvodnosti rada te na uporabi svjetskih sirovina i energenata – iznenadno suočio s dvjema opasnostima. Prva je široka zemljopisna raspačanost nakupljenog kapitala, koja je znatno smanjila političke mogućnosti kapitala nakupljenog u Americi. Druga nevolja kapitala je očita neizdašnost američke državne politike za daljnju provedbu nauma kapitala nakupljenog u Americi. Po meni, američka državna politika je toliko slaba, da ona ni mogućim svjetskim ratom ne može povratiti svjetski utjecaj kapitala zarobljenog u Americi. Za dobro američke države američki kapital bi morao sam odustati od osvajanja svijeta, kako bi mogao pomoći Americi, da se djelatno povezuje s ostalim državama.

Nastaje svijet nove povezanosti naroda i nove povezanosti njihovih država. U globaliziranoj vrsti Homo sapiens ne može se uspostaviti ničija i nikakva hegemonija pa se ne može obnoviti niti hegemonija kapitala, koji više nije nigdje usredotočen. Svijet nije postao ravan kako je već 1976. godine ustvrdio Thomas Friedman, nego je naša vrsta i nadalje raspoređena po Zemljinoj kugli, koja nema zemljopisno središte, a odsad ne može imati ni političko. Naša vrsta je konačno postala slobodnom za posvemašnju suradnju naroda ili životnih zajednica. Kapitalizam je dosad upropastio mnoge narode. Odsad će svi narodi rasti i razvijati se.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih bavi jednom novinom u ratovanju. Osvrt se bavi izumom i prijetnjom uporabe visokonadzvučnih letjelica. Nove letjelice dosežu brzinu od više mahova pa se uzima, da od napada takvim letjelicama još nema prave zaštite. (Brzina zvuka je 300 metara u sekundi ili 1.080 kilometara na sat odnosno 1 mah.) Raketa koja ima brzinu pet mahova prijeđe u jedan sat stazu od 5.400 kilometara. Raketa te brzine prevali polovicu ekvatora za 3 sata i 42 minute, razmak od Teherana do Jeruzalema za 21 minutu, a razmak od Pjongjanga do Tokyja za 14 minuta. Po meni, obrane od napada letjelicama takve brzine sad ili zasad nema.

Dana 3. rujna u Pekingu na Trgu Vrata nebeskog mira (Tiananmen) održan je svečan vojni mimohod, koji je motrilo uz ostale dvadeset šest predsjednika ili premijera tuđih država te koji je pokazao snagu i raznovrsnost oružja, koje ima Kineska osloboditeljska vojska (PLA). Najveću pozornost izravnih i televizijskih motritelja mimohoda privukla je nova dalekometna raketa DF-5C iz raketnog niza Dong Feng (Istočni vjetar). Vojni mimohod u Pekingu se je vremenski poklopio sa žestokim ruskim napadom stotinama dronova i desetcima nadzvučnih raketa na Ukrajinu te s raketnim napadom Jemena na Izrael. (Neki političari i mediji govore i pišu, da su se mimohod u Pekingu te napadi na Ukrajinu i Izrael slučajno dogodili u isto vrijeme, a neki da je tako bilo unaprijed smišljeno.)

Nova raketa DF-5C je poboljšana raketa niza DF, u kojoj su spojene najučinkovitije značajke prijašnjih raketa. Domet rakete premašuje 20.000 kilometara pa se njom mogu napasti mete bilo gdje na Zemlji. Kina tom raketom pokazuje napadačku snagu, ali i mogućnost odvraćanja za napad na Kinu. Značajno izvorno poboljšanje rakete DF-5C je način prijevoza rakete: nju se prevozi u tri odvojena dijela na posebnim vozilima za svaki dio. Prijašnje rakete niza DF bile su glomazne i nespretne za prijevoz. Sastavljivost rakete DF-5C skraćuje vrijeme priprave za njezino zabacivanje („lansiranje“) i za njezino postavljanje te za brzi odgovor u hitnom stanju kad o spretnosti i o brzini odgovora ovisi opstanak.

Usto, raketa DF-5C osim brzine pokretanja ima izdržljiv pogonski sustav i oblik prikladan za let, što joj dopušta pouzdan let velikom brzinom. Raketa doseže brzinu više desetaka mahova, koja teško dopušta postojećim sustavima zračne obrane da raketu presretnu i unište. Velika brzina rakete DF-5C skraćuje vrijeme za njezino presretanje i povećava vjerojatnost prodora kroz protivničku obranu.

Raketa DF-5C ima više ubojitih napadačkih glava, koji se mogu neovisno jedna o drugoj uperiti u odabrane mete. Ta značajka rakete nameće protivničkom sustavu protivzračne obrane velike zahtjeve, jer treba istovremeno presretati više ubojitih glava. Glave mogu biti nuklearne, uobičajene, a mogu služiti i kao mamac za zavaravanje protivničke protivzračne obrane, što posebno povećava mogućnost za uspjeh napada. Ključna značajka rakete DF-5C je njezin učinkovit višestruki sustav navođenja, koji uključuje usmjerenje rakete temeljem vlastite tromosti („inercije“), uporabe svjetlosti zvijezda i kineskoga domaćeg sustava satelitske plovidbe Beidou.

U ovom sam osvrtu mimo svojeg običaja posvetio mnogo prostora jednom izuzetnom napadačkom oružju i to zato, da bih pokazao tegobnost, a možda i izlišnost zaštite prostora te ljudi i imovine na njemu. Izum visokonadzvučnih raketa je veliko upozorenje napadačima, a to su u ovom času Atlantski savez, koji zlorabi državu Ukrajinu i ukrajinski narod te Izrael, koji za svoje napade na obližnje države rabi dalekometno oružje ponajviše proizvedeno u Americi. Napadači trebaju računati s tim, da ih čeka odvrat ili izravno od napadnute države ili od koje njezine saveznice. (Ruske nadzvučne rakete paraju američku zračnu obranu u Ukrajini, a jemenske nadzvučne rakete prodiru kroz izraelski sustav zračne zaštite Željezni svod.) Dalekometnog oružja nadzvučne brzine danas se lako dokopaju i slabe ili odbačene države poput Jemena. Sjeverna Koreja je sama razvila svoje nuklearno oružje i nadzvučne letjelice, koje mogu na napadačke zemlje sručiti svoj razorni tovar. Danas desetak država ima nuklearno i raketno oružje vlastite proizvodnje.

Među (moguće) napadače uvijek treba uvrstiti Ameriku, koja ima nebrojena kopnena, pomorska i zračna uporišta diljem svijeta. To su nedvojbeno napadačka uporišta, iako ih Amerika naziva obrambenim uporištima. Za Ameriku nije dosta, da brani i štiti svoje kopno ili svoj kontinent. Ona navodno mora štititi i svoje probitke („interese“), koji su raspršeni diljem svijeta. Ipak, zaštita američkih probitaka ne znači zaštitu Amerike.

Amerika ima Atlantski savez, koje se je poslije Hladnog rata od obrambenoga pretvorio u napadački savez. (Ranije je glavni tajnik NATO-a Mark Rutte predlagao širenje Atlantskog saveza na Tihi ocean, očito imajuću u vidu Kinu.) Amerika je diljem mora i oceana rasporedila dijelove svoje mornarice. (Nedavno je američki predsjednik preimenovao svoje „ministarstvo obrane“ u „ministarstvo rata“.) Izrael vodi napadačku i kaznenu geopolitiku te kao prijetnju u pričuvi drži nuklearno oružje.

Ako je teško ili izlišno upriličiti zaštitu od napada visokonadzvučnim letjelicama, jedini način obrane država je napraviti sporazum ili sporazume među silama, koje raspolažu neobranljivim sredstvima napada. U nekoliko desetljeća od vremena Hladnog rata između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza/Ruske Federacije potpisan je niz dugoročnih sporazuma: SALT I (1972.), SALT II (1979.) koji nije ostvaren, INF (1988.), START I (1991.), START II (1993.) koji nije ostvaren, Okvir za START III koji nije ni dogovoren, SORT (2003.) i Novi START (2011.), koji je zamijenio SORT.

Sporazum INF ili Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty (Sporazum o nuklearnim raketama srednjeg dometa) potpisali su 1987. godine predsjednici Ronald Reagan i Mihail Gorbačov. Dogovorne strane su se obvezale, da zauvijek uklone rakete dometa od 500 do 5.500 kilometara koje se ispaljuju s kopna, da ograniče broj nuklearnih glava, da uklone cijele skupine nuklearnog oružja i da provode nadzor nad izvršavanjem prihvaćenih obveza.

Sad među silama koje imaju dalekometne i visokonadzvučne rakete nema nikakva sporazuma o ograničavanju uporabe takvih raketa. Slijedeći primjere ranijih sporazuma između SAD i SSSR-a odnosno Rusije sadašnje raketne velesile bi morale napraviti sporazume o ograničavanju uporabe takvog oružja, koji bi obvezivali i države, koje kane namaknuti takvo oružje. Možda bi se mogao napraviti i sporazum o sprječavanju širenja dalekometnih i visokonadzvučnih raketa, kakav postoji u području uporabe nuklearnog oružja. Sporazum o sprječavanju širenja nuklearnog oružja dogovoren je u Ujedinjenim narodima 1968. godine. Sporazum je 1995. godine protegnut na neograničeno vrijeme. Sporazumu je pristupila 191 država.

Pokrovitelj sporazuma o ograničavanju uporabe i o širenju visokonadzvučnog dalekometnog oružja opet bi trebali biti Ujedinjeni narodi. Takav sporazum treba hitno utanačiti. Ujedinjeni narodi bi prijestupnike trebali strogo kažnjavati, kao što su u nuklearnom području bili kažnjeni Iran i Sjeverna Koreja.

Ako se takav sporazum postigne u Ujedinjenim narodima, ljudi i narodi bi se mogli nadati, da će živjeti u miru. Ako se takav sporazum ne postigne brzo, ljudi i narodi će živjeti u velikoj neizvjesnosti, koja bi mogla navesti mnoge države, da same proizvedu ili da drugim putem namaknu ubojite rakete, od kojih sad ili zasad nema zaštite.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi izostankom sposobnosti i pripravnosti Zapada za prilagodbu novom svijetu koji brzo nastaje. Riječ je o potrebnoj političkoj, gospodarskoj, sigurnosnoj i ideološkoj prilagodbi. Europa i poslije nje Amerika stoljećima su gospodarile ostatkom svijeta. Europa je bila gospodarila svijetom temeljem napretka znanosti i tehnologije, jakog nepokretnog i samohodnog topništva, jake mornarice i kasnije zrakoplovstva, pustolovnosti i poduzetnosti europskih ljudi te posebice željom za osvajanjem tuđeg prostora i presađivanjem svojeg pučanstva na daleka kopna.

Globalizacija poslovanja (zapadnih) korporacija povezala je gospodarstva svih zemalja. U tom postupku – koji je spočetka imao značajke neokolonijalizma – došlo je do jačanja mnogih nacionalnih gospodarstava na svim kontinentima. Brojne zemlje diljem svijeta svojski su nakanile, da prijašnje podlaganje Zapadu zamijene ravnopravnim poslovnim odnosima. U sadašnjem stoljeću pojavile su se istinske velesile i to temeljem raspolaganja golemim zemljopisnim prostorom; mnogoljudnosti pučanstva; razvitkom domaće znanosti, tehnologije i industrije; te posebice željom za izgradnjom novih, pravednijih i poštenijih odnosa među narodima i među njihovim državama.

Zapadne zemlje izbjegavaju prilagodbu novonastalom stanju u svijetu iz nekoliko razloga. Jedan je žarka želja Amerike – koju poslušno oponašaju ostale zemlja Zapada – za obnovom njezine nekadašnje hegemonije. Drugi razlog izbjegavanju prilagodbe je nesposobnost uvriježenih političkih krugova Zapada, da izvedu takvu prilagodbu. Zato vodeći političari Zapada bježe u vlastite bezumne umišljaje. Jedan od njih je Rat za Ukrajinu, koji je Zapad poveo protiv Rusije.

Ipak, smatram da je od svega važniji strah uvriježenih zapadnih političkih krugova, da svoju dosadašnju strategijsku zamisao, koja je postala izlišnom, besmislenom i smiješnom zamijene novom zamišlju. Prilagodba Zapada novom stanju u svijetu predstavljala bi ozbiljan ideološki preokret, jer su zapadni političari i mediji dosadašnji svijet vidjeli kao poprište sukoba demokracije i autoritarne vladavine odnosno sukoba liberalizma i totalitarizma.

Uvriježeni zapadni politički stalež i njegovi mediji ne uviđaju ne samo novonastalo stanje svijeta, nego ni jadno stanje, u kojemu su se zatekli njihovi narodi i njihove države. Zapadne sile kao političke zajednice potpuno su podijeljene, a Amerika i glavne europske sile (Britanija, Francuska, Italija, Njemačka) grcaju u dugovima. Njihovi građani i korporacije trpe skupoću većine proizvoda i posljedičnu nestašicu mnogih dobara.

Posebno je duboko podijeljena Amerika, koja nikad nije imala narod, koji je trebao nastati od europskih doseljenika i od afričkih „dopremljenika“. (Europa je dugo bila kontinent naroda, koji su tijekom stoljeća stekli političku zrelost.) Amerika je podijeljena i u pitanju nameta uvoznih trošarina, jer jedna politička struja u Americi hvali namet trošarina, a druga smatra, da je namet trošarina nezakonit kao vrsta poreza, koji izvršna vlast umjesto zakonodavne nameće ljudima i korporacijama.

U kolovozu ove godine predsjednik Trump je smijenio Eriku McEntarfer, pročelnicu odjela za statistiku ministarstva rada, zbog navodne krivotvorbe podataka o zaposlenosti, iako je bila riječ o uobičajenom naknadnom usklađivanju podataka. Predsjedniku Trumpu zaposlenost nije nikad previsoka, jer je namet uvoznih trošarina i smislio, kako bi ojačao američku industriju i u njoj povećao zaposlenost.

Dana 10. rujna u sveučilišnom parku u Oremu u državi Utah na smrt je ustrijeljen Charlie Kirk, američki „konzervativni“, republikanski propagandist zadužen za „mladež“ dok je na otvorenom prostoru razgovarao sa studentima. Ubojica Charlija Kirka se navodno na nagovor vlastitog oca sam predao policiji. Po svemu sudeći otac ubojice nije odobravao postupak svojeg sina. U Americi je podjela dosegnula i obitelji.

Ipak, republikanski guverner države Utah Spencer Cox je izjavio, da je riječ o političkom ubojstvu. Guverner Cox je dodao, da se u ovom desetljeću ponavljaju šezdesete godine prošlog stoljeća, kad su uz ostale političke prvake ubijeni John Kennedy, Robert Kennedy, Malcolm X i Martin Luther King. Za spomenuta ubojstva demokratskih prvaka bili su okrivljeni „krajnji desničari“.

Sad stradaju ljudi s političke desnice. Republikanski kandidat Donald Trump bio je ozbiljno ranjen. Dana 14. lipnja u svojem je domu ubijena Melissa Hortman, predsjednica zastupničkog doma u državi Minnesoti. Ujedno je ubijen i Mark Hortman, suprug predsjednice Hortman. Nedavno je ubijen Charlie Kirk. Treba li sad optuživati „krajnje ljevičare“?

Prije nekoliko tjedana predsjednik Trump je zapovjedio narodnoj straži, da uvede red u Chicagu u državi Illinois. Guverner te savezne države J. B. Pritzker – koji pripada obitelji Pritzker, koja je vlasnica mreže hotela Hyatt – je javno rekao, da ga je predsjednik Trump molio, da sebi na čast podupre zahvat narodne straže u Chicagu. Guverner je odgovorio: „Predsjedniče, ne pomišljajte doći u Chicago, jer ovdje niste ni poželjni ni potrebni, posebice zato, što Vaše umne sposobnosti ozbiljno popuštaju.“ Može li biti vjerodostojniji dokaz duboke podjele u Americi?

Zbiljsko stanje zapadnog gospodarstva je zabrinjavajuće. Zapad je uglavnom iscrpio svoje prirodne izvore, osim što Amerika ima pričuve prirodnog plina i nafte. Tržišta za američki ukapljeni plin su daleko od Amerike, a isplatljivost proizvodnje nafte iz škriljevca ovisi o cijeni nafte na svjetskom tržištu. Predsjednik Trump je nametom trošarina od Europe iznudio kupnju skupoga američkog ukapljenog plina. (Amerika nastoji promijeniti vlast u Venezueli, kako bi se dokopala jeftine nafte.) Prirodno bogatstvo na Zapadu ima samo Kanada, koja se osamostaljuje od Amerike i koja sama po sebi postaje istinskom sirovinskom, industrijskom i političkom velesilom. Po meni, Kanada se pridružuje slobodnim velesilama Svjetske većine: Brazilu, Indiji, Indoneziji, Keniji, Kini, Nigeriji i Rusiji.

U većini zapadnih država došlo je do istinske deindustrijalizacije, a kapital je financijalizirao ne samo zapadne korporacije, nego i zapadne države. Za njemačkoga saveznog kancelara Merza financijalizacija Njemačke je poželjna i potrebna. Financijalizirane korporacije zanemaruju tvarnu proizvodnju i posljedično smanjuju mogućnost izvoza iz svojih država.

Minulih godina Afrika stupa na svjetsku gospodarsku i političku pozornicu. Opći uspon Afrike u svijetu djelomice je omogućilo kinesko postavljanje prijevozne i komunikacijske podloge u golemom broju afričkih država. Riječ je o autocestama i željezničkim prugama te o morskim i zračnim lukama. Nedavno je Kina za sve afričke države uklonila uvozne trošarine. Znatna su indijska i kineska ulaganja u afričku poljoprivredu.

Mnoge afričke države ograničile su ili zabranile izvoz sirovina, jer žele same ili uz pomoć azijskih korporacija razviti vlastitu proizvodnju na osnovi svojih sirovina (drva, kave, kakaa, zlata, urana, bakra, nikla, kobalta, nafte i ostalih sirovina). Industrijalizacija Afrike donijet će porast zapošljavanja i zadržavanje u Africi dodane vrijednosti.

Brojne afričke države počele su dodjeljivati državljanstvo iseljenicima i „dopremljenicima“ iz Afrike, koji sad žive u zapadnim zemljama. Pritom se dopušta dvojno državljanstvo. Uvjet za dobivanje državljanstva u afričkim zemljama, je genski dokaz o podrijetlu iz Afrike. Dobivanje državljanstva navest će mnogo povratnike, da u Afriku ulažu kapital te da u njoj utemeljuju korporacije i nabavljaju ili podižu nekretnine. Etiopija svojim povratnicima ne dodjeljuje državljanstvo, nego pravo trajnog prebivanja u toj zemlji i široka prava, koje nosi „žuta karta“ o pravu prebivanja.

U naše dane uvriježeni zapadni političari i glavnina zapadnih medija se boje poviriti u stvarni svijet i zaviriti u svoje države i u svoje narode odnosno u svoje pučanstvo. Radije ostaju uronjeni u svoje (ideološke) umišljaje. Uvriježeni političari se plaše vidjeti podjele u svojim zemljama i u svojem pučanstvu, upravo zato što znaju, da bi njihove političke zajednice trebale biti cjelovite, jedinstvene i u sebi složne. (Podijeljene zajednice propadaju.) Oni znaju, da se od njih očekuje napor za liječenje i oporavak njihovih zajednica i njihova pučanstva. Uvriježeni političari se srame stanja u vlastitim zemljama.

Dobriša Cesarić (1902.-1980.) je napisao: „Pukotinā ima svaki život,/Kroz koje bližnji radoznalo zure/Motreći naše dane što se žure.//I tako ništa nije posve naše:/Mi srčemo taj život kao vino/Iz tuđom rukom uprljane čaše.//Al ko je ćudi gadljive i stidljiv,/Kako bi htio zastrti ta okna/Na svojoj duši, i biti nevidljiv –//Pa da mu posve mirno bude lice,/Ko pusto polje ispod koga teku/Nečujno vali jedne ponornice.“

Uvriježeni političari se plaše vidjeti i uvidjeti, da se brojne političke i životne zajednice izvan Zapada snažno tehnološki razvijaju te da gospodarski rastu i politički dozrijevaju. To se posebice odnosi na države drevnih i starih naroda. Zapadni političari se boje uložiti zbiljski napor, koji je potreban za sustizanje općeg rasta zemalja Svjetske većine pa radije niječu raskorak u hodu Zapada i Svjetske većine. Po meni, sadašnji politički prvaci Zapada prepuštaju novom naraštaju političara teški posao hvatanje koraka sa zemljama Svjetske većine.

Istinska nevolja sadašnjih zapadnih političara je njihova oholost, uznositost, ispraznost ili umišljenost, iako oni ne znaju što im budućnost nosi. Ivan Gundulić je dobro napisao: „Kolo od sreće uokoli/vrteći se ne pristaje:/tko bi gori, eto je doli,/a tko doli gori ustaje.“ Nasuprot umišljenosti sadašnjih političara, u nedavno globaliziranoj vrsti Homo sapiens, koja je postala cjelinom najpotrebnija i najkorisnija vrlina ljudi, političara i naroda je skromnost.

U nepovratno globaliziranoj vrsti obitelji, političari, države i životne zajednice ovise o istinskoj suradnji, koja se ne može uspostaviti samouzdizanjem jednih ljudi, političara, država ili naroda nad druge. Suradnja nije krinka za vladavinu jednih naroda ili država nad drugima. Dobar uzor suradnje pruža djelovanje udruge država BRICS. Članice BRICS-a se međusobno dogovaraju i dogovore što bi trebalo poduzeti i što bi trebalo napraviti, ali se svakoj državi prepušta na volju, hoće li dogovor provesti i s kojom drugom članicom će provesti postignuti dogovor.

Istinska novina u svijetu koji se sad rađa je nova povezanost naroda i njihovih država. U globaliziranoj vrsti Homo sapiens slobodna suradnja naroda se ne da ničim zamijeniti. Zapad još oklijeva prepustiti se iskrenoj suradnji među narodima pa ga u tom nastojanju spopadaju čudne zamisli kao što je namet uvoznih trošarina, koji je sračunat na političko podlaganje drugih država Americi. Srž novog američkog pristupa svjetskom gospodarstvu otkriva grubo postupanje Amerike prema njezinim dosadašnjim saveznicama: Europskoj uniji, Japanu, Južnoj Koreji, Meksiku, Švicarskoj, Vijetnamu i drugim državama.

Međutim, namet trošarina koji je sračunat na uzaludnu obnovu nekadašnje američke hegemonije otočuje („izolira“) Ameriku i ostale zapadne države. Uvriježeni američki političari su računali, da bi pod nametom trošarina jedna zemlja za drugom postajale plijenom kapitala. Međutim, zemlje Svjetske većine su međusobno tijesno povezane pa ih je teško skršiti kao snop ili svežanj. U novoj povezanosti naroda i država je bit globalizacije naše vrste. Zapad ne može pobjeći iz novonastalog svijeta.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi stvarnim uzrocima sadašnjeg političkog stanja u Francuskoj, koje nije mnogo drukčije od stanja u ostalim članicama Europske unije. Prvi i glavni razlog sadašnjeg slabog političkog stanja u državama Europske unije je prevlast kapitala nad cijelom Unijom. Drugotni razlog poraznog političkog stanja u članicama Unije je Rat za Ukrajinu, koji svjetski kapital vodi protiv Rusije, koja je uz neke druge države „trnu u mesu“ umiruće svjetske hegemonije kapitala. Navedeni drugotni razlog teškog stanja u članicama Unije je posljedica prvoga navedenog razloga.

Poticaj za pisanje ovakvog i ovog osvrta pružilo mi glasanje o povjerenju vladi premijera Françoisa Bayroua u francuskoj Narodnoj skupštini 8. rujna ove godine. Zastupnici su glasali protiv ostanka vlade u omjeru 65%:35% (364 protiv 194 glasa). Poslije ponovnog pada vlade predsjednik Emmanuel Macron je mogao (1) zakazati nove parlamentarne izbore, (2) vladati sam putem predsjedničkih odluka („dekreta“), (3) zakazati nove predsjedničke izbore ili (4) po običaju imenovati novog premijera. Predsjednik Macron je već 9. rujna imenovao Sébastiena Lecornua za novog premijera. Lecornu je sedmi Macronov premijer u osam godina Macronove vladavine Francuskom. (Primjereno je ovdje navesti englesku šalu o navodno škrtim Škotima. Jedan Englez pita drugoga: „Što Škoti rade s rabljenim britvicama za brijanje?“ Odgovor: „I nadalje se njima briju!“)

Ima i na ostalim kontinentima država, koje su u teškom političkom stanju. Primjeri za to su Južna Koreja, Japan i Argentina. Vlasti u tim državama ne mogu ustaliti političko stanje, omogućiti održljiv gospodarski rast ili jamčiti uredan prijenos vlasti poslije redovitih parlamentarnih odnosno predsjedničkih izbora. (U Južnoj Koreji je izabrani predsjednik države pokušao izvesti državni udarac i uvesti osobnu vlast. Japan se još ne može riješiti deflacije ili pada cijena proizvoda od američkog sramotnog nameta iznimno visokog tečaja jena prema američkom dolaru 1985. godine. Argentina ne može zauzdati inflaciju, koja već desetljećima izgriza argentinsko gospodarstvo.) Spomenute zemlje su velike pobornice američke prevlasti u svijetu.

Sadašnje teško stanje u francuskoj politici uvelike se može pripisati djelovanju predsjednika Macrona. Emmanuel Macron je za predsjedničke izbore 2017. godine bio predstavljen javnosti kao osoba izvan uvriježenog sustava, koja će biti u stanju provesti potrebnu preobrazbu francuskog političkog i gospodarskog sustava. Bio je predstavljen i kao kandidat, koji će zaustaviti Marine Le Pen, koja je bila razglašena kao najljuće zlo u francuskoj politici. Emmanuel Macron je bio doveden na vlast, kako bi u Francuskoj ostvario liberalni i neokonzervativni nacrt, koji je bio određen i za cijelu Europsku uniju.

Činjenica, da se je pod predsjedanjem Emmanuela Macrona u osam godina izredalo sedam premijera pokazuje, da Macron nije uspio ostvariti naum, za koji je bio doveden na vlast. Michel Banier, prijašnji europski pregovaratelj za Brexit bio je izvrstan diplomat, ali se nije iskazao kao državnik u sustavu, koji je uspostavio predsjednik Macron. Bio je francuski premijer samo 99 dana.

Od početka vladavine predsjednika Macrona redali su se mnoštveni ulični prosvjedi građana, koji su stalno imali nove povode. Izbijali su i prosvjedi prijevoznika energenata, zbog poskupljenja nafte i plina. (Prošle godine francuski proračunski manjak povećan je 6% pa je bivši premijer Bayrou predviđao smanjenje proračuna za javnu pomoć od 44 milijarde eura.) Očito je, da se Francuzi nisu dali prevariti izbornim obećanima Emmanuela Macrona i nositelja kapitala, koji su ga na prijevaru doveli na vlast.

Na izborima za Europski parlament početkom lipnja 2024. godine Narodno okupljanje Marine Le Pen osvojilo je 31,5% glasova, a izborni savez Potreba Europe Emmanuela Macrona 14,5% glasova. [Izbori za Europski parlament računaju se po razmjernom („proporcionalnom“) sustavu pa na tim izborima nema kao u Francuskoj drugog kola, prije kojega se stranke dogovaraju, kako bi izigrale Narodno okupljanje.]

Kako bi pokazao da je rezultat europskih izbora bio slučajan, predsjednik Macron je zakazao prijevremene parlamentarne izbore u Francuskoj za 19. lipnja. U prvomu izbornom kolu Narodno okupljanje je dobilo najviše glasova, ali su prije drugog kola ljevica i Macronovi centrumaši dogovorno povukli svoje slabije kandidate, kako bi zanijekali pobjedu Narodnom okupljanju. Ljevica je konačno dobila 188 sjedala u Narodnoj skupštini, Macronovi centrumaši 161 sjedalo, a Narodno okupljanje 142 sjedala. Ljevica je shvatila, da je i ona izigrana pa se je povezala s Narodnim okupljanjem. Francuskom se više ne može upravljati. U međuvremenu predsjednik Macron je pobjegao iz domaće politike, koju je prepustio politički slabašnim premijerima, koji nemaju većinu u Narodnoj skupštini.

Predsjednik Macron je naglavce skočio u vrtlog ukrajinskog rata. U tom poslu je našao saveznike samo u predsjednici Europskog povjerenstva te u slabim premijerima Britanije i Njemačke, koji se od svojih glasača isto „skrivaju u Ukrajini“. Predsjednik Macron želi uspostaviti vojsku Saveza voljnih, kojom bi htio i zapovijedati, iako se 70% francuskih građana protivi vojnom upletanju Francuske u Rat za Ukrajinu. Ta bi vojska trebala jamčiti primirje/mir u Ukrajini, ali Rusija neće dopustiti europskim postrojbama jamčenje mira. Uključenje europskih sila u ukrajinski rat je tlapnja njihovih prvaka. Ti prvaci nastoje nagovoriti Ameriku, da se uključi u njihov nacrt, a Amerika se poigrava cijelom Europom i nastoji je oslabiti.

Nevoljna uspostava Saveza voljnih pokazuje, da Europska unija ne postupa kao cjelina. Briselski, londonski, pariški i berlinski prvaci nisu u stanju na Rusiju povesti cijelu Uniju, ali uz pomoć medija uzrujavaju sve ljude i uznemiruju sve narode Europe. Izdvajanje Bruxellesa, Berlina, Londona i Pariza u posebnu vladavinsku skupinu ili „oligarhiju“ meni kaže, da prvaci vodećih zemalja Unije počinju uviđati, da jednovlašće ili „unitarizam“ nije za Europu. Najveću odgovornost za uspostavu europske oligarhije nosi Emmanuel Macron, jer je on najduže na vlasti, od 2017. godine. Macron je nastavljajući francusku političku tradiciju neprestance iznosio nove zamisli, od kojih je jedna rana bila stvaranje europske vojske, a otkad je počeo Rat za Ukrajinu stvaranje vojnog Saveza voljnih.

Vodeće države Unije nastoje stvaranjem europske „oligarhije“ spasiti sadašnje europsko (briselsko) jednovlašće. Međutim, u svim europskim narodima jača uviđanje da svaki narod treba budućnost svoje zemlje uzeti u svoje ruke. Kao što kapital zagovara europsko jednovlašće tako se u europskim narodima uspostavlja jednodušje. Sadašnje političko stanje u Francuskoj nastalo je krivnjom privatnog kapitala, koji vodi svjetsku i europsku politiku, a zanemaruje potrebe i zahtjeve narodâ. Narodi umjesto političke zbrke, koja je stvorena u njihovim zemljama žele postojanu vlast, koja će povesti račun o potrebama ljudi i narodâ.

Kapital nastoji namaknuti trenutačne probitke, koji se mijenjaju iz dana u dan. Postojanost državne politike mogu postići samo nacionalne, domoljubne političke snage, kojima je stalo do dobrobiti naroda. Takve snage se okupljaju u svim europskim narodima. Te snage traže korjenito odstupanje od politike kapitala pa nije neobično što ih kapitalistički mediji optužuju za političku krajnost. Oslanjanje na narod novih političkih snaga učinit će, da njihova politika bude politika suglasja ili konsenzusa.

Continue Reading