Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi stanjem, koje je u Americi prouzročio namet uvoznih trošarina predsjednika Trumpa te novim stavom mnogih država prema Americi, koje su pogođene širokim nametom trošarina. Osvrt se dodatno bavi svjetskom političkom pomutnjom i poremećajem u međunarodnoj trgovini, koje je stvorio američki namet uvoznih trošarina.

Namet američkih uvoznih trošarina ima objavljeni smisao i ima stvarni smisao. Donald Trump je prve uvozne trošarine nametnuo za svojega prvog predsjedničkog razdoblja 2018. godine i to Kini. On je prvi među američkim političarima upozorio na „žutu opasnost“. Tijekom minuloga izbornog pothvata Donald Trump je obećao širok i ubitačan namet uvoznih trošarina, kojemu je svrhom trebala biti reindustrijalizacija američkog gospodarstva, koje je temeljito financijalizirano. Donald Trump je bio obećao, da će nametom uvoznih trošarina prisiliti američke proizvodne korporacije, da svoju proizvodnju iz tuđine vrate u SAD.

Ipak, pokazalo se je, da je pravi smisao nameta trošarina uspostava političkog utjecaja Amerike na ostale države, posebice na prijateljske države i na saveze takvih država te na prave saveznice kao što su Britanija, Europska unija, Japan, Južna Koreja, Kanada ili Meksiko. Uspostava pojačanog političkog utjecaja Amerike u svijetu ili djelomična obnova američke hegemonije – što god Donald Trump govorio i pisao – je nakana nositelja privatnog kapitala, koji je nakupljen i usredotočen u Americi.

Namet trošarina trebao bi biti državnim ili političkim sredstvom priželjkivane obnove svjetske vlasti kapitala. Treba samo spomenuti, da američki namet uvoznih trošarina predstavlja tešku i neoprostljivu zloporabu američke državne politike i zloporabu američkog pučanstva, kojemu bi država trebala biti glavno sredstvo djelovanja. Spomenut ću i to, da nositelji privatnoga svjetskog kapitala zlorabe i Trumpovu opsjednutost nametom trošarina.

Dokaz za to pružio je sam američki predsjednik. Nedavno su prvo Francuska pa slijedno Britanija objavile odluku o skorom priznanju Palestinske države, iako to neće pomoći stradalom pučanstvu Gaze. Američki predsjednik na te objave nije bio odvratio nametom dodatnih trošarina, jer su tad već bili sklopljeni trošarinski sporazumi i s Britanijom i s Europskom unijom. Međutim, kad je Kanada objavila svoju nakanu o priznanju Palestinske države američki predsjednik je za kaznu Kanadi otklonio mogućnost sklapanja trošarinskog sporazuma Amerike i Kanade te čak povisio trošarine na uvoz kanadskih proizvoda od 25% na 35%. (SAD su još sklopile popustljiv trošarinski sporazum s Indonezijom, jer indonezijski kobalt trebaju za proizvodnju akumulatora za električna vozila.)

Koje je posljedice namet američkih uvoznih trošarina donio Americi? Te su posljedice došle od stava država, na robu kojih su nametnute trošarine. Jedne su države prihvatile dogovorne trošarine pa njihovi proizvodi trpe trošarine, što poskupljuje proizvode, koji se uvoze u Ameriku. Druge države odustaju od daljnje prodaje svojih proizvoda u Ameriku, što stvara nestašicu ustegnutih proizvoda. Te države nastoje za svoje proizvode – koje više ne šalju na američko tržište – naći „treća“ tržišta.

Treće države poduzimaju protivmjere putem: (1) nametanja na američke proizvode svojih protivtrošarina, što u Americi stvara potrebu smanjenja proizvodnje, s posljedicama koje ono nosi; (2) obustave novih ili otkaza postojećih narudžbi za američke proizvode posebice poljoprivredne; i (3) što se posebno odnosi na Kinu, nadzirane prodaje ili zabrane isporuka strategijskih kovina (litija, kobalta, galija, germanija, neodimija i drugih kovina). Četvrte države obavljaju prekogranično plaćanje za ulaganja i trgovinu u kineskim juanima ili u mjesnom novcu, što slabi snagu američkog dolara kao pričuvnog novca i kao svjetskog sredstva plaćanja. U tomu Brazil postupa prkosno, a ostale države uglavnom šutke.

(Kanadska savezna država Ontario, koja isporučuje električnu struju za milijun i pol kućanstava u Americi, uvela je na isporučivanu struju izvozne trošarine od 25%, što mjesečno poskupljuje struju po kućanstvu 100 američkih dolara.)

Već se opaža, da u američke luke stiže manje brodova natovarenih spremnicima (kontejnerima) s tuđim proizvodima. Manje pristiglih brodova nosi smanjenje pretovara spremnika i njihova prijevoza u unutarnjost Amerike, uzimanja goriva za tegljače i kamione, zaustavljanja vozača u restoranima, gostionicama i kavanama te smanjenje proračuna gradova i općina, što nosi slabiju potporu školstvu i ostalim službama za pomoć građanima.

Usto, vlade Kanade i Meksika su odlučile, da se tovar između njihovih zemalja neće – kao što je bilo dosad – prevoziti takozvanim Sjevernim prolazom (Nothern Corridor) odnosno kopnenim putem preko Amerike, nego morskim putem između njihovih atlantskih luka i između njihovih tihooceanskih luka. Odsad se američke vlasti neće moći ne samo upletati u prijevoz proizvoda između Meksika i Kanade i možda naplaćivati trošarine, nego neće znati ni što se prevozi ni po kojoj se cijeni prevozi to što se prevozi.

Zbog visokih trošarina na čelik i aluminij, koji se rabe u proizvodnji cestovnih vozila i zrakoplova, smanjen je uvoz tih kovina u Ameriku, što je prouzročilo nestašicu tih kovina na tržištu i posljedično njihovo poskupljenje. Zbog nameta trošarina manji automobili domaćih proizvođača automobila su poskupjeli 2.000 dolara, a veći do 5.000 dolara. Udruga domaćih proizvođača automobila u pismu predsjednik Trumpu prosvjedovala je protiv nameta trošarina. Usto, japanski proizvođači automobila u Americi (Nissan, Honda, Toyota) imaju svoje opskrbne mreže, što im omogućuje povećanje udjela u američkom tržištu automobila.

(Zbog poskupljenja brazilske kave u Americi, koje je izazvano nametom uvoznih trošarina za sve proizvode iz Brazila u stupnju od 50%, najveća američka i svjetska mreža kavana Starbucks, prema riječima njezina predsjednika Briana Niccola, postavlja novu strategiju cijele mreže kavana.)

Predsjednik Donald Trump je 31. srpnja ove godine potpisao izvršnu zapovijed, kojom je nametnuo uvozne trošarine američkim trgovinskim ortacima diljem svijeta. Novom trošarinskom zapovijeđu predsjednik Trump je pojačao nasrtljivu trošarinsku politiku, kojoj je objavljena svrha poticanje domaće industrijske proizvodnje. Stvarna svrha američke trošarinske politike je preobrazba ili preuređenje ukupne svjetske trgovine u prilog Americi.

Predsjednik Trump je osvetnički povisio trošarine na proizvode iz Kanade od 25% na 35%. Povišene trošarine za Kanadu rabit će se od 1. kolovoza, iako će se za ostale zemlje nove trošarine rabiti od 8. kolovoza. Predsjednik Trump je objasnio, da je povišenje trošarina za Kanadu vezano uz krijumčarenje smrtonosne droge fetanol preko američko-kanadske granice. (Vijest o povišenju trošarina zatekla je kanadskog premijera Marka Carneyja u Pakistanu, gdje je očito dogovarao povećanje kanadske trgovine s Pakistanom.)

Postavljala su se pitanja o tomu, što će Amerika napraviti i kako će izvesti to što treba napraviti, jer je postalo očitim, da američki trošarinski rat protiv cijeloga svijeta ne uspijeva. Nastojao sam navesti dokaze za takav zaključak. Međutim, američki predsjednik – što je pokazala njegova izvršna zapovijed od 31. srpnja ove godine – i nadalje neobazrivo vodi svoj izgubljeni rat. Za američku politiku je porazno to, što se nitko od predsjednikovih bliskih suradnika ne usudi predsjedniku Trumpu reći, da njegov svjetski trošarinski rat ne može uspjeti. Razloge za to sam navodio u prijašnjim osvrtima. Kako god bilo, Amerika se mora sama ispetljati iz trošarinskog rata.

Ako se Amerika sama otrese sadašnjeg trošarinskog rata, ostaje pitanje čime Amerika, neokonzervativni pokret i nositelji slobodnoga privatnog kapitala mogu obnoviti svoju iznemoglu hegemoniju. Predsjednik Trump se je pokazao nasrtljivijim prema dosadašnjim političkim i vojnim saveznicima, nego prema mogućim neprijateljima, što govori da je on nastojao obnoviti hegemoniju na ograničenomu zemljopisnom prostoru – na Zapadu. Ipak, ostaje činjenica da je neokonzervativni pokret uzeo Donalda Trumpa i njegovu trošarinsku zamisao za svoje ubojito sredstvo. Neokonzervativci su iskoristili neobičnu, nametljivu, neobazrivu i silovitu osobnost Donalda Trumpa. To pokazuje, da su mogućnosti svjetskog kapitala razmjerno skučene u današnjem svijetu, u kojemu bujaju BRICS i Svjetska većina. Za neokonzervativni pokret, za Ameriku i za svjetski kapital je žalosno to, što je neokonzervativni pokret uistinu spao na Trumpa i na njegove umišljaje.

Predsjednik Woodrow Wilson (1913.-1921.) je bio smislio sustavan izvoz američkog kapitala i „američke demokracije“ kao sredstva osvajanja svijeta za Ameriku i za svjetski kapital. To predsjedniku Wilsonu nije uspjelo, ali je uspjelo predsjedniku Trumanu poslije Drugoga svjetskog rata i to na ograničenom zemljopisnom prostoru, a predsjedniku Billu Clintonu poslije Hladnog rata u cijelom svijetu, ali privremeno. Međutim, „uspjeh“ predsjednika Clintona probudio je stare azijske narode, koji sad uspjelo stvaraju novi svijet za sebe i za mnoge narode naše vrste. Za kapital je kasno, da i nadalje nastoji voditi svjetsku politiku.

Zato kapital sad uistinu ne vodi svjetsku politiku, nego politiku koja nastoji preinačiti gospodarstvo i trgovanje u svijetu te stvoriti privremen i zemljopisno ograničen poredak, koji se može nazvati America First ili čak America Only (Samo Amerika). Kapital se ugiba Svjetskoj većini. Riječ je o međusobnom i isključivom povezivanju zapadnih (kapitalističkih) država, što pokazuju trošarinski sporazumi, koje je Amerika napravila samo s Britanijom te navodno s Japanom i Europskom unijom. (Trošarinski sporazum Amerike s Indonezijom je velik izuzetak, jer Amerika treba indonezijski kobalt za pravljenje akumulatora za električna cestovna vozila.)

Japanski premijer Shigeru Ishiba je trošarinski sporazum s Amerikom već nazvao okvirnim i objavio da od obećanih 550 milijardi američkih dolara ulaganja u američko gospodarstvo ima samo 60 milijardi. Predsjednica Europskog povjerenstva Ursula von der Leyen isto je trošarinski sporazum s Amerikom nazvala okvirnim, ali je pobila navode predsjednika Trumpa, (1) da nema europskih trošarina na američke automobile, jer su i za njih dogovorene trošarine od 15% kao i za europske; (2) da dogovor za ulaganja u američko gospodarstvo ne obvezuje članice Europske unije; te (3) da trošarinski sporazum SAD i EU mora odobriti svaka članica Unije. Predsjednica von der Leyen je nepotrebno dodala, da predsjednik Trump nije nagovorio Tajland i Kambodžu na hitan i bezuvjetan prekid paljbe.

Istup predsjednice von der Leyen je razumljiv, jer su u Bruxellesu izneseni pravni prigovori na sporazum iz Škotske. Predsjednici Europskog povjerenstva se posebno prigovara, da u njezinu sporazumu nema uzajamnosti (recipročnosti) i da predložena ili obećana europska ulaganja u američkog gospodarstvo nisu plod prethodnog nužnog nadmetanja, koje bi pokazalo isplatljivost ulaganja.

Kod nedavnih pregovora Kine i SAD u Stockholmu američki pregovaratelj i ministar financija Scott Bessent nije silio Kinu na sporazum, jer uviđa slabost položaja Amerike. Bessent je radije tražio predah u pregovorima. Američko gospodarstvo je ranjivo, jer Amerika nema, a Kina ima kovine za pravljenje suvremenih proizvoda. (Zanimljivo je to, što Amerika nema ni galij, koji se izlučuje iz boksita. Australija izvozi mnogo boksita, ali nema postupak za izdvajanje galija. Amerika je uglavnom iscrpila svoje pričuve boksita.)

Zemlje u razvitku postavljaju pitanje izravnih tuđih ulaganja: „Zašto bi sve zemlje morale ulagati u američko gospodarstvo?“ Taj prigovor ide na ruku Kini te zemljama udruge BRICS i Svjetske većine. Neka te zemlje ulažu svoj kapitala u zemlje u razvitku. (Prema tuđim izravnim ulozima u drugom tromjesečju ove godine tuđa ulaganja su od 2024. na 2025. godinu u Njemačkoj smanjena 17%, u Francuskoj 14%, u Britaniji 13%, a u Kini su u godinu dana porasla 32% i ove su godine u tom razdoblju dosegnula 60 milijardi dolara.)

Ovih je dana objavljeno, da se je u prvom polugodištu ove godine u odnosu na prošlu godinu američki izvoz u Kinu u svim glavnim područjima strovalio 94%. Očito je, da Amerika nema mnogo proizvoda, koji bi Kina htjela kupovati. Ipak, kineske luke nisu prazne, nego su u njima istovaruju i pretovaruju spremnici s proizvodima iz prijateljskih zemalja. Novo stanje ne zadaje Kinezima glavobolju, nego im pruža prigodu, da unaprijede trgovinu sa zemljama, koje imaju predvidljive unutarnju politiku, međunarodne političke odnose i međunarodne trgovinske odnose. Dok američki političari taru glavu, kako bi shvatili što se je dogodilo Kina snažno unapređuje svoju trgovinu sa zemljama Azije, Afrike i s većinom država Južne Amerike.

Nastavno spomenutoj vijesti, glavne američke financijske ustanove upozoravaju, da se – ako se sadašnje stanje američkog izvoza zadrži i u drugoj polovici ove godine – mogu očekivati ozbiljne političke posljedice vezane uz izbore za Kongres 2026. godine. Odbijanje Kine da u Americi nabavlja hranu i poluvodiče dovodi u pogibelji neke od glavnih američkih gospodarskih grana. Uvoz u Kinu američkih poluvodiča za uporabu u umjetnoj umnosti (AI) se je u godinu dana smanjio od 3,5 milijardi dolara na 200 milijuna dolara. Kina u mnogim tehnološkim područjima postaje samodostatnom i sve manje ovisnom o američkoj tehnologiji. Svjetsko tržište je i bez američkoga dovoljno veliko, da kineske korporacije mogu lako naći tržište za svoje tehnološki napredne proizvode, koji se trže po umjerenim cijenama.

To što se je dogodilo Americi i što se njoj i nadalje događa prouzročeno je američkom pomamom za nametom uvoznih trošarina. Sadašnje nastojanje neokonzervativnog pokreta – da zloporabom Trumpove ovisnosti o nametu trošarina obnovi hegemoniju kapitala koliko god ona bila zemljopisno skučena – je očito promašilo odabranu metu. To je ujedno i ozbiljan politički promašaj političara Donalda Trumpa.

Zato se najozbiljnije nameće pitanje: „Što ostaje Americi i njezinom neokonzervativnom pokretu kao inačica sadašnjem srljanju u geopolitički bezdan?“ Po meni, bitno je da nositelji privatnog kapitala nakupljena u Americi, da Amerika kao politička zajednica i da neokonzervativni pokret odustanu od obnove hegemonije kapitala. Na to bi ih trebao navesti jedan važan razlog. Kapital koji je nakupljen i usredotočen u Americi nije više dovoljan ni za obnovu zemljopisno ograničene hegemonije kapitala, jer se je u Kini te u zemljama udruge BRICS i Svjetske većine nakupilo dovoljno zdravog privatnog i javnog kapitala, da taj kapital odnosi prevagu nad privatnim kapitalom nakupljenim u Americi. Ta prevaga će donijeti i političku prevagu zemalja Svjetske većine, koja buja nad Zapadom, koji kopni.

Umjesto srljanja u nemoguću obnovu hegemonije kapitala zapadne zemlje se trebaju posvetiti političkoj, gospodarskoj, tehnološkoj i ljudskoj suradnji sa svim zemljama svijeta. Od međusobne suradnje zemalja važnija je suradnja njihovih naroda, koji sastavljaju našu vrstu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim iznimnim političkim događajem. Osvrt se bavi sastankom i rezultatima sastanka predsjednice Europskog povjerenstva Ursule von der Leyen i američkog predsjednika Donalda Trumpa na Trumpovu igralištu za golf Turnburry u kotaru Ayrshire u jugozapadnoj Škotskoj. (Pri otvaranju sastanka predsjednik Trump je Ursulu von der Leyen oslovio kao predsjednicu Europske unije.)

Sastanak dvoje predsjednika privukao je široku pozornost političara, politologa i medija, jer je sastanak imao neobičan i neviđen tijek. Tijekom sastanka – koji je trajao samo 75 minuta – američki predsjednik je iz ranije pripravljenih bilježaka čitao stavke dogovora, a predsjednica Europskog povjerenstva je pokretima glave odobravala stavak po stavak. Poslije sastanka predsjednica von der Leyen je izjavila, da je „najvažnije to, da je sporazum postignut“.

Stekao sam dojam, da se Ursula von der Leyen plaši Donalda Trumpa. Tomu je više razloga. Jedan razlog je to, što je predsjednica Ursula von der Leyen bila iznimno bliska predsjedniku Joeu Bidenu i njegovoj potpredsjednici Kamali Harris. Usto, ona je priželjkivala i očekivala prvo pobjedu Joea Bidena, a poslije lipnja 2024. godine pobjedu Kamale Harris. Predsjednica Ursula von der Leyen njegovala je tijesne političke odnose s britanskim premijerom Keirom Starmerom, koji je u SAD bio uputio sto Britanaca da pomognu izbornu kampanju Kamale Harris. Politička bliskost predsjednice Europskog povjerenstva i britanskog premijera došla je od njihove zamisli, da se Britanija vrati u Europsku uniju „na mala vrata“ ili bez održavanja novog referenduma, kakav je bio upriličen 2016. godine za Brexit.

Plahost Ursule von der Leyen prema Donaldu Trumpu, dolazi od njegova običaja, da bude neugodan prema sugovornicima u Bijeloj kući i to pred novinarima. Dana 28. veljače američki predsjednik je u Bijeloj kući pred novinarima okrivio ukrajinskog predsjednika, da je nezahvalan i da ne poštuje SAD. Nakon toga je ukrajinski predsjednik morao žurno napustiti Bijelu kuću bez predviđenog ručka i bez obraćanja medijima. Zato predsjednica Europskog povjerenstva nije htjela posjetiti Bijelu kuću od povratka Donalda Trumpa na vlast.

Što je sadržaj dogovora predsjednika Trumpa i predsjednice von der Leyen? Prvo, američke uvozne trošarine za veliku većinu europskih proizvoda iznosit će 15% njihove vrijednosti. Europske protivtrošarine na neke američke proizvode bit će 10% njihove vrijednosti, a za mnoge američke proizvode uvozne trošarine će se potpuno ukinuti. (Po ranijem sporazumu Amerike i Britanije američke trošarine na britanske proizvode bit će 10% njihove vrijednosti.) Predsjednica Europskog povjerenstva osobno je obvezala Europsku uniju, da će u slijedeće tri godine u američko gospodarstvo uložiti 600 milijardi američkih dolara. Usto, predsjednica von der Leyen osobno je obvezala Europsku uniju, da će u Americi nabaviti energenata u vrijednosti 750 milijardi američkih dolara te dodatno nabaviti američku vojnu opremu.

U sporazum nisu uključeni proizvodi europske farmaceutske industrije. Američke trošarine na čelik i aluminij ostaju 50%, a predsjednik Trump se je obvezao, da američke uvozne trošarine neće povisiti na 30%, čime je jedno vrijeme prijetio. Poslije sastanka predsjednik Trump se je hvalio pred medijima, da je postigao veliki sporazum, a predsjednica von der Leyen je izbjegla novinare i samo je rekla, da je „najvažnije to, da je sporazum postignut“.

(Sporazum u Škotskoj se može smatrati golemim osobnim uspjehom Donalda Trumpa, ako se Trumpa uzme kao predstavnika američke industrije ili njezina posrednika. Donald Trump je u nedavni sporazum s Japanom uključio prodaju 100 zrakoplova Boeing. Svaki zrakoplov Boeing 737 MAX stoji oko 120 milijuna američkih dolara, što znači da bi Japan bio dužan potrošiti u Americi najmanje 12 milijardi dolara, ako se kupnja ne odnosi na nešto skuplje zrakoplove Boeing 787. Donald Trump je s predsjednicom von der Leyen uglavio prodaju američkih proizvoda u vrijednosti od najmanje 750 milijardi dolara, što je mnogo više od prodaje Japanu. Donald Trump je za američku korporaciju BlackRock bio dogovorio predaju neprovjereno „golemog“ ukrajinskog nalazišta litija pokraj mjesta Ševčenko u Donjeckoj pokrajini, koje je već jedno vrijeme pod nadzorom ruskih vojnih snaga.)

Kako su europski političari i gospodarstvenici primili „račun bez krčmara“, koji je ptočitan u Škotskoj? Prvi se je oglasio Savez njemačkih udruga poslodavaca (Bundesvereinigung der Deutschen Arbeitgeberverbände – BDA). Predstavnici Saveza su izjavili, da u Njemačkoj nema dovoljno novca ni za domaća ulaganja, a kamoli za ulaganja u Ameriku. Njemački kancelar Friedrich Merz je upozorio, da će dogovor iz Škotske napraviti veliku štetu njemačkom gospodarstvu. „To je novi udarac njemačkom naporu, da se vrati zamah njemačkom gospodarstvu. Njemačka je osam godina bila u stagnaciji, a ljudi koji odlučuju u gospodarstvu polagano uzvraćaju na državne poticaje dane u travnju i svibnju mjesecu.“

Predsjednik francuske vlade François Bayrou je 28. srpnja žestoko napao dogovor između SAD i Europske unije, za koji je rekao, da „predstavlja čin pokornosti Europe Americi“, koji je Europi donio „crni dan“. Njegov prethodnik Michel Barnier nazvao je sporazum „priznanjem slabosti, koja dolazi od pogrešnog izbora, koji ne jamči ni suverenost ni blagostanje kontinenta i država na njemu“.

Predsjednica Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen napisala je, da „dogovor Ursule von der Leyen i Donalda Trumpa nosi Europi političku, gospodarsku i moralnu propast“ te „da sporazum ozbiljno potkopava suverenost Europe i da se Europa drobi pod teretom briselske birokracije“. Promatrači kažu, da je sporazum iz Škotske neočekivano ujedinio francusku vlast i francusku oporbu.

Sporazum iz Škotske najteže pogađa Njemačku, koje je gospodarstvo više od ostalih velikih gospodarstava Europske unije stradalo tijekom Rata za Ukrajinu, zbog gospodarskih kazni izrečenih Rusiji. Kancelar Merz je bio smislio – pravo ili krivo – davanje zamaha njemačkom gospodarstvu putem (1) obnove i osuvremenjivanja njemačke prijevozne podloge, (2) financijalizacije njemačkog gospodarstva i (3) jačanja njemačke vojne industrije ili militarizacije njemačkog gospodarstva. Nacrt obnove njemačkog gospodarstva traži golema ulaganja pa će kancelaru Merzu dobro doći svaki euro, koji može i smije izvaditi iz gospodarstva, jer se čini, da njemački Ustavni sud neće dobroćudno gledati na zaduživanje države. Nedvojbeno je, da je predaja Europe Americi, koju je u Škotskoj obavila predsjednica Europskog povjerenstva, zadala težak udarac nacrtu kancelara Merza.

Po meni, osobni sporazum Donalda Trumpa i Ursule von der Leyen se neće ostvariti. To je uistinu „račun bez krčmara“, jer će za prihvaćanje takvog sporazuma biti potreban pristanak jedinačnih članica Unije. Po prvim ocjenama sporazuma može se očekivati odbacivanje sporazuma, jer se taj sporazum uistinu ne može ostvariti, budući da su američki energenti i američko oružje skupi, a Unija nema raspoložljivog ili suvišnog novca za ulaganje u SAD. (Europa još uvijek putem Indije i Kine nabavlja naftne prerađevine i ruski ukapljeni plin.)

Predsjedniku Trumpu ostaju dvije nove mogućnosti. Prva je nametanje drugotnih kazni ili uvoznih trošarina državama koje kupuju rusku naftu i ruski prirodni plin. Druga mogućnost je nametanje visokih uvoznih trošarina izravno Europi u visini od 30%. Obje mogućnosti tražit će mnogo vremena, kojega Trump ima sve manje, a Unija u međuvremenu može naći nova tržišta kao zamjenu za američko.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi poslom, kojim su zaokupljeni političari, posebice političari zapadnih zemalja, koje je nedavno predsjednik Trump prisilio, da ga obavljaju mimo svojih ranijih nakana. Riječ je o trošarinskom političarenju, koje je u opreci sa zbiljskom politikom, koja se po svojoj odredbi ili definiciji sastoji u obavljanju posla za narod.

Američki predsjednik je u svoj starački jednostran um utuvio zamisao, da će nametom uvoznih trošarina ukloniti sve nedaće američkog gospodarstva i američke životne zajednice. To se posebice odnosi na poraznu deindustrijalizaciju američkog gospodarstva. U jednom od prijašnjih osvrta sam nastojao objasniti, da se reindustrijalizacija američkog gospodarstva ne može naprečac izvesti, jer su sirovinske i proizvodne opskrbne mreže „raspredene diljem svijeta“ te da su pod znatnim nadzorom Kine.

To se prvobitno odnosi na kovine, bez kojih se ne mogu napraviti suvremeni proizvodi (litij, kobalt, neodimij, galij, germanij i druge kovine koje se dobiju iz rijetke zemlje). Američke proizvodne korporacije mogu u Ameriku vratiti sklapanje konačnih tržišnih proizvoda, ali ne mogu u Ameriku premjestiti široko razmještene i gusto istkane opskrbne mreže.

Američki namet uvoznih trošarina očito ima nakanu, drukčiju od reindustrijalizacije američkog gospodarstva. Ta druga nakana nije bila izvornom nakanom američkog predsjednika, nego nedvojbeno nakana neokonzervativnog pokreta, koji i nadalje nastoji obnoviti američku svjetsku hegemoniju odnosno hegemoniju svjetskoga privatnog kapitala. Neokonzervativni pokret ne odustaje od neotrockističkog projekta izvoza „američke demokracije“. Pokret je u velikoj nedoumici – koju je u njemu stvorio nagli uspon Kine, udruge BRICS i Svjetske većine – odlučio preuzeti Trumpovu opsjednutost nametom uvoznih trošarina i iskoristiti je za obnovu svjetske hegemonije kapitala.

Tu zamisao potvrđuju dvije činjenice iz američke politike. Prvo, Donald Trump je u jesen prošle godine ostvario najveću izbornu pobjedu u povijesti Amerike, sudeći po prikupljenim izborničkim glasovima i po prikupljenim pučkim glasovima. Po meni, to se nije moglo dogoditi bez potpore neokonzervativnog pokreta, koji je uistinu jedina politička „stranka“ u Americi. Drugo, predsjednik Trump je u svoj upravni ustroj uzeo brojne neokonzervativce: državnog tajnika Marca Rubija, savjetnika za sigurnost Michaela Waltza, ministra obrane Petea Hegsetha i glavnog pregovaratelja za Ukrajinu generala Keitha Kellogga. Predsjednik Trump je u upravni ustroj uzeo mnoge ljude odane njegovu pokretu America First, ali to ne umanjuje ulogu neokonzervativaca. Trump je bio izdašniji od Kamale Harris.

Kakva god bila i čija god bila zamisao o nametu uvoznih trošarina, ona je u svjetsku politiku unijela veliku zbrku, a u međunarodnu trgovinu velik poremećaj. Svijetu ili našoj vrsti najteže pada to, što se „od kapitala probrani i od građana izabrani“ političari bave pitanjem američkog nameta uvoznih trošarina, a ne bave se zbiljskim političkim i životnim pitanjima naroda.

Primjerice, američki predsjednik je 23. srpnja ove godine odredio, da će se na uvoz bakra od 1. kolovoza rabiti uvozne trošarine od 50%. Bakar je proglašen strategijskom tvari i izuzetnom nacionalnom vrijednosti za obranu, energetiku i za podlogu za umjetnu umnost (AI). Cijena bakra na američkoj burzi u jedan je dan porasla 13% i bila je 27% viša od svjetske cijene bakra. Kanada je dosad jednu trećinu proizvedenog bakra izvozila u Ameriku, a sad se već trsi, da proizvedeni bakar raspačava diljem svijeta.

Kanadski krumpir dočekale su pri uvozu u Ameriku uvozne trošarine od 30% pa su Kanađani odlučili obustaviti izvoz krumpira u SAD, u kojima se uzgaja krumpir manje prikladan za industrijsku preradu. Kanada nastoji za svoj krumpir naći tržišta u Europi i u Jugoistočnoj Aziji. Slično je s uvozom brazilska kave u Ameriku, jer će se od 1. kolovoza rabiti trošarine u stupnju od 50%. (Kava vjerojatno nije strategijska sirovina.)

Kina je na američki namet trošarina, koji već dugo remeti urednu trgovinu između Kine i Amerike odgovorila svojim mjerama, kao što je uskrata isporuke kovina potrebnih za proizvodnju suvremenih proizvoda za građansku i vojnu uporabu. Kina je usto odustala od uvoza iz Amerike hranidbenih proizvoda, kao što su pšenica, soja i meso. Uskrata uvoza hranidbenih proizvoda stvorila je velike nedaće poljoprivrednicima (OPG) u Americi, od kojih su mnogi obustavili proizvodnju. Stanje među poljoprivrednicima je tako teško, da su prvaci Meksika i Brazila ponudili američkim poljoprivrednicima, da dođu u njihove države obrađivati zemlju. Kako bi američkim poljoprivrednicima olakšali dolazak, Meksiko i Brazil (1) pojednostavnjuju postupak useljavanja, (2) daju zemlju u besplatan zakup na pet godina i (3) jamče prodaju proizvoda u Kinu i ostale azijske zemlje. Neću navoditi dodatne nakazne posljedice nepromišljenog ili možda namjernog nametanja uvoznih trošarina.

(Dana 28. srpnja ove godine u Maleziji je postignut sporazum Tajlanda i Kambodže o bezuvjetnoj i hitnoj obustavi paljbe. Predsjednik Trump je prije sklapanja sporazuma rekao, da kad bude postignut sporazum o prekidu paljbe neće tražiti od Tajlanda i Kambodže, da odmah pristupe pregovorima o trošarinama.)

Tragično je i za cijelu našu vrstu pogubno to, što su političari prisiljeni baviti se uvoznim trošarinama mimo svih stvarnih zadaća, koje vrsta mora obaviti. Prvo ću spomenuti potrebu obustave dva žestoka rata: Rata za Ukrajinu i rata u Gazi, s kojim je izravno povezan rat Izraela i Irana. Naglasit ću, da je Amerika djelatno uključena u sve spomenuti ratove na strani Europe odnosno Ukrajine te na strani Izraela prvobitno isporukama ubitačnog i razornog oružja te pružanjem obavijesti o položaju odabranih meta napada. U primjeru Irana, američke vojne snage su skupa s izraelskima izravno napale iranska postrojenja za bogaćenje urana.

Dana 27. srpnja su u Njemačkoj teške kiše napravile bujicu u cijevima za odvodnju, koja je stvorila klizište, koje je prouzročilo iskočenje vlaka, pri kojemu su smrtno stradale tri osobe, a teško ih ranjeno četrdeset. Sredinom srpnja ove godine velike kiše su u Texasu prouzročile tešku poplavu, u kojoj je smrtno stradalo više od sto trideset uglavnom mladih osoba. Dok pišem ovaj osvrt šumski požari bukte u Grčkoj i u Turskoj. Samo ću spomenuti nedaće, koje redovito pogađaju Kaliforniju.

Nedvojbeno je, da su spomenute nedaće prouzročene teškim i možda nepovratnim poremećajem klime. Klimu je potrebno postupno obnavljati na dobrobit cijele naše vrste. U pothvatu obnove klime trebaju sudjelovati svi narodi i svi političari, koji upravljaju državama ili političkim zajednicama narodâ.

Krivnju za sadašnje stanje klime, koja se pogoršava od početka Industrijske revolucije snosi kapitalizam kao gospodarski i politički sustav, u kojemu je privatni kapital prije gospodario jedinačnim zemljama i koji je donedavno gospodario cijelom vrstom. Kažem donedavno, jer sve više zemalja kao svoj politički sustav bira sustav, koji nije kapitalistički. To je sustav narodne demokracije, za razliku od kapitalističkog sustava liberalne demokracije. Kapitalizam kao sustav bio je napravljen za podijeljeni svijet, u kojemu se neprestance ratovalo. U globalnoj vrsti nema mjesta kapitalizmu, iako neokonzervativni pokret koji nadzire Ameriku, nastoji obnoviti svjetsku hegemoniji kapitala.

Nositeljima kapitala nikad dosta rata. Međutim, vrsta povrh svega treba mir, kako bi se mogla posvetiti uklanjanju životnih nedaća. Nasreću, zemlje narodne demokracije već odnose prevagu nad ozloglašenim režimima liberalne demokracije.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi političkim, gospodarskim, sigurnosnim i ljudskim nedaćama koje pogađaju Zapad kao dosadašnju političku cjelinu. Nedaće pogađaju i sve jedinačne države koje ga sastavljaju, uključujući i neke države daleko od Atlantskog oceana kao što su Australija, Japan i Južna Koreja. Nedaće koje Zapad trpi rastresaju ga, sitne, drobe i prše. Zapad nama na očigled prestaje biti političkom cjelinom.

Kad se pogleda stanje u svijetu očito je, da Zapadu ne ide dobro. Po meni, razlog tomu je jednovlast (hegemonija), koja je uspostavljena na Zapadu. Hegemon određuje postupanje državnih vlasti te određuje način i sredstva suradnje među državama, koja je više prisilna, nego slobodna. Svijetu izvan Zapada ide sve bolje, jer u tom dijelu svijeta postoji snažna i slobodna politička i gospodarska suradnja među narodima i među njihovim državama. Suradnja je diskriminanta ili razlučna vrijednost rasta i napretka naroda.

Uspjeh svake zajednice ili ustanove znatno pridonosi njezinu jedinstvu. Za to dobar primjer pružaju poslovne korporacije. Uspjeh životne ili poslovne zajednice stvara među njezinim ljudima dobro raspoloženje pa se i moguće zamjerke na rad drugih ljudi lako zanemare ili pregore. Neuspjeh stvara razmirice: u poslovnim sustavima među zaposlenicima, a u skupini političkih zajednica, kao što je Zapad, razmirice među političkim prvacima država. Takve razmirice se javljaju sve češće unutar Europske unije te posebice između Unije i SAD. Nastale razmirice se pomno skrivaju, jer se političari Unije plaše, da bi razbuktavanje razmirica moglo dovesti do prestanka Unije.

Izvan Zapada jačaju sve zemlje Svjetske većine; zemlje koje povezuje kineski Pothvat ceste i pojasa; te države koje okuplja slobodna udruga BRICS. Udruga država BRICS sad ima deset država-članica i deset država-ortakinja. Ukupno pučanstvo država BRICS-a čini 56% svjetskog pučanstva. Godišnji domaći proizvod država BRICS-a je 44% svjetskog domaćeg proizvoda, ako se proizvod mjeri sposobnošću kupnje građana, korporacija i država. BRICS proizvodi 43% svjetske proizvodnja nafte.

Zapad je svoje unutarnje odnose temeljio na jednovlasti ili hegemoniji Amerike, a zapravo na jednovlasti svjetskoga privatnog kapitala usredotočenog u Americi. Prirodno je, da države izravno podložene američkoj politici svoje nevolje prvo pripišu unutarnjem ustroju Zapada. To potiče jedinačne države, da nastoje samostalno voditi svoju ukupnu politiku. Poslije toga se pozornost prenosi na svjetske okolnosti, koje nose mijenu i Zapadu i Svjetskoj većini.

Bitna crta sadašnjih svjetskih okolnosti je silna opća preobrazba Kine. Zapadni političari su prije desetak godina uočili „opasnost“ koju nosi uspon Kine, na koji su odgovorili nastojanjem da se Kinu omeđi od ostatka svijeta te da se zakoče njezin rast i njezin razvitak. Po meni, to je bilo bezumno nastojanje, jer je Kina u vrijeme, u kojem je postala „opasna“ za Zapad već bila prva industrijska i prva trgovinska sila svijeta, koja je sad najveća trgovinska ortakinja za 130 zemalja svijeta. Takvu se Kinu ne može omeđiti ili ograditi ni politički ni gospodarski. Kineski gospodarski pogon podupire više od 1,4 milijarde stanovnika.

Američka politika natjerala je zapadne države, da naširoko dodjeljuju političke i gospodarske kazne Kini, Rusiji, Kubi, Bjelorusiji, Boliviji, Iranu i drugim državama. Od ove godine zemlje-ortakinje udruge BRICS su Bjelorusija, Bolivija, Kazahstan, Kuba, Malezija, Nigerija, Tajland, Uganda, Uzbekistan i Vijetnam. Indonezija je postala punopravnom članicom udruge BRICS. Pod posebnim gospodarskim kaznama je sedam članica ili ortakinja udruge BRICS od ukupno dvadeset zemalja. BRICS je teže omeđiti, nego Kinu. Zapadno kažnjavanje slobodnih zemalja pokazuje se izlišnim.

Zapad treba mijenjati pristup mijeni u svijetu i svoj stav prema slobodnim zemljama. Blagostanje naroda se danas temelji ponajviše na uporabi suvremene tehnologije. Zapad ne rabi suvremenu tehnologiju, kako bi povećao blagostanje naroda. Zapadne zemlje su se zavukle u financijalizaciju proizvodnih korporacija te u površnu, jalovu i neživotnu uporabu privatnih mreža i umjetne umnosti (AI), što godi nakupljanju kapitala. Za razliku od Zapada zemlje Svjetske većine nastoje – prvobitno uz silnu tehnološku pomoć Indije i Kine – rabiti suvremenu tehnologiju za stvaranje proizvoda i pružanje usluga, koje će povećati blagostanje narodâ. Spomenut će primjer luke Šangaj, koja je već petnaest godina zaredom najprometnija kontejnerska luka na svijetu s istovarom, pretovarom i utovarom 48 milijuna kontejnera godišnje. Lukom Šangaj ne upravljaju ljudi, nego sustav umjetne umnosti.

U zemljama Svjetske većine tehnologija ima životnu uporabu, a u većini afričkih, azijskih i južnoamerički države preuzimaju nadzor nad svojim prirodnim izvorima, u nakani da se ti izvori bez izvoza i na mjestu pretvaraju u prodavljive konačne svjetske proizvode uz pomoć azijske tehnologije. Time velike monopolističke zapadne trgovinske korporacije ostaju bez olake zarade, koju su dosad stvarale dodavanjem vrijednosti na sirovine, koje su nabavljale u bescjenje.

Dodatnu pomutnju u svjetskoj trgovini stvara opsjednutost nametanja uvoznih trošarina predsjednika Trumpa. On nametom trošarina nastoji prisiliti američke proizvodne korporacije na povrat proizvodnje iz tuđih zemalja u Ameriku, posebice proizvodnje krajnjih proizvoda. Zašto američke korporacije moraju ulagati samo u američku industriju? To je protivno temeljnom načelu kapitalizma, da se ulaganja obavljaju u zemlji ili na mjestu najvišeg povrata na ulaganje. Politika predsjednika Trumpa nastoji gospodariti američkim gospodarstvom i američkim kapitalom.

Temeljni nedostatak Trumpove zamisli nameta uvoznih trošarina je nemogućnost prijenosa u Ameriku proizvodnih opskrbnih mreža. Te mreže su raspletene diljem svijeta, a pojedini dijelovi i njihovi sklopovi, koji se ugrađuju u krajnje proizvode izrađuju se na mjestima i u državama, koji nude najviši povrat na ulaganja za njihovu proizvodnju. Dodatno tomu, raspačanost proizvodnih opskrbnih mreža diljem svijeta navodi mnoge tuđe proizvođače automobila u Americi, da sastavljanje krajnjih proizvoda premještaju iz Amerike u matičnu zemlju, Meksiko, Kanadu ili u Jugoistočnu Aziju. Tako sad postupaju korporacije Honda i Toyota, kojima proizvodnju u Americi poskupljuju uvozne trošarine, koje se nameću i na dijelove i njihove sklopove, a ne samo na krajnje proizvode.

Po nametu uvoznih trošarina i po geslu America First (Amerika prije svega) ispada, da je predsjednik Trump pobornik gospodarskog nacionalizma, što daje znak ostalim državama, da se i one – ako im to odgovara – prihvate tog načina uređenja nacionalnog gospodarstva. To bi vodilo pravom cjepkanju međunarodne trgovine i međunarodne tehnološke suradnje.

Zamjena zapadne hegemonije suradnjom država navela bi jedinačne zapadne države, da tehnologiju rabe u životne svrhe, a ne u svrhu nakupljanja privatnog kapitala, jer su one bliže svojim narodima. Time bi se i zapadne zemlje približile državama udruge BRICS i Svjetske većine, među kojima vlada načelo suradnje među nacionalnim gospodarstvima u područjima ulaganja, trgovine, postavljanja prijevozne i komunikacijske podloge te u području tehnologije.

Države Svjetske većine nastoje jedne drugima poboljšavati gospodarski rast i razvitak, a ne ga kočiti. Svjetska većina je uzorak dobre uporabe tehnologije, koja je sračunata na promicanje suverenosti i zaštitu naroda te na jamčenje blagostanja naroda. Za Zapad kao ukočenu, tvrdu i krutu cjelinu bilo bi dobro, da se usitni u nacionalne države, koje bi se oslobodile stege hegemonije i time dobile slobodu za suradnju s drugim državama. Tako bi svaka država mogla slobodno surađivati s drugim državama u svim prije spomenutim područjima.

Atlantske države nad kojima je bila uspostavljena hegemonija kapitala služile su kao uporište za uspostavu svjetske hegemonije kapitala. Atlantsko uporište kapitala se sad rasipa. To je dobro pokazao skupni nasrtaj zemalja Europske unije na Rusiju. Ponovit ću, da je američka jednovlast krinka za jednovlast kapitala usredotočenog u Americi. Međutim, prošlo je vrijeme i izravne jednovlasti Amerike i prave jednovlasti svjetskog kapitala.

Dana 24. srpnja ove godine visoko izaslanstvo Europske unije bilo je u Pekingu obilježiti pedesetu obljetnicu uspostave diplomatskih odnosa EU i Kine. Kod otvaranja sastanka kineski predsjednik Ši Điping je predsjednici Europskog povjerenstva Ursuli von der Leyen rekao, da „nedaće Europske unije nije prouzročila Kina“. Dana 17. srpnja ove godine brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva rekao je u razgovoru s novinarkom CCN-a Christiane Amanpour, da „Donald Trump nije izabran za vladara svijeta, nego za predsjednika Amerike“.

Po meni, sadašnje silne političke, gospodarske, sigurnosne i ljudske promjene u svijetu te poglavito nepovratna globalizacije naše vrste nameću zamjenu izravne hegemonije Amerike i vlasti mrtvog kapitala vladavinom žive vrste Homo sapiens. Narodi koji sastavljaju vrstu jedini mogu jamčiti održavanje ustaljenih odnosa u našoj vrsti, koja je postala pravim organizmom.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi naglom promjenom poimanja prostora, koji se smatra slobodnim svijetom i za koji se uzima, da u njemu žive slobodni narodi i slobodni ljudi. U prethodnom osvrtu nazvanom „Zašto zapadne države zaziru od slobodne, neprisilne suradnje?“ dvaput sam gotovo nehotice Svjetsku većinu nazvao „slobodnim svijetom“. To me je upozorilo na to, da se danas slobodnim svijetom smatra dio Zemlje, koji je prije bio nazivan neslobodnim, diktatorskim i gotovo ukletim.

Na Zapadu je stoljećima bilo uobičajeno, da se je države koje su smatrane neprijateljskim nazivalo neslobodnima. Napoléon Bonaparte je neprijateljskim državama oružjem donosio slobodu. Liberté, égalité, fraternité! bilo je geslo Francuske revolucije 1789. godine (i sad je geslo države Haiti).

Amerika je koncem devetnaestog stoljeća osvojila svoj zapad i došla do obale Tihog oceana. To ju je navelo, da se upusti u imperijalizam objavom rata slaboj Španjolskoj, poslije kojega je Americi ostao samo Portoriko, koji je i sad američki „prostor“, a ne i savezna država. Na prelasku u dvadeseto stoljeće Amerika je pokazivala veliko neprijateljstvo prema četirima europskim carevinama: austrijsko-mađarskoj, osmanskoj, njemačkoj i ruskoj.

Poslije Prvoga svjetskog rata Amerika je kanila izvoziti kapital i američku demokraciju. Izabrala je način stvaranja utjecaja u svijetu, koji je bio blaži i domišljatiji od Bonaparteova načina izvoza slobode, ali je američki način isto vodio uništenju europskih carevina. Ipak, Ameriku i kapital usredotočen u njoj iznenadila je izvedba Velike oktobarske revolucije 1917. godine pa su oni obračun s preminulom ruskom carevinom zamijenili podizanjem Građanskog rata 1917.-1922. godine. Rusija je opstala i to kao komunistička velesila.

To je navelo Ameriku i kapital usredotočen u njoj, da u obračunu s drukčijim i nepoćudnim političkim sustavima uporabe i ideologiju. Riječ „sloboda“ privremeno je postala inačicom za riječ „demokracija“, koja je i dan-danas višeznačan pojam. Zato se je počelo govoriti, da cio svijet mora postati demokratičan i slobodan. Međutim, nositelji kapitala i američki mediji su brzo shvatili, da je „sloboda naroda“ opaka zasada, jer se na njoj ne može uspostaviti jednovlašće ili hegemonija kapitala. Hegemonija narodima dopušta samoupravu ili upravljanje domaćim poslovima, ali ne dopušta vođenje vlastite vanjske politike. Zato su se američki ideolozi vratili višeznačnom pojmu demokracije, koju se odnedavno naziva „postupanjem po uspostavljenim pravilima“ ili samovoljom Amerike odnosno svjetskog kapitala.

Takozvana zapadna sloboda prouzročila je pojavu komunizma 1917. godine u Rusiji i pojavu nacionalnog socijalizma 1933. godine u versajskoj ili vajmarskoj Njemačkoj. Time se je obistinilo upozorenje pape Lava XIII, koji je 1891. godine u okružnici Rerum novarum: Prava i obveze kapitala i rada predvidio izbijanje revolucija i slijeva i zdesna, ako kapital ne prestane nasilno postupati prema radništvu.

U Drugom svjetskom ratu kapitalističke države su uz golemu pomoć te uz velike ljudske žrtve i tvarne gubitke komunističkog Sovjetskog Saveza slomile nacionalni socijalizam. Ipak, zapadne države su odbacile komunističke zemlje, koje su pod vodstvom Josifa Staljina zauzimale polovicu Zemljine plohe (istočno-europske države, SSSR, Mongolija, Sjeverna Koreja, Kina i Sjeverni Vijetnam). Poslije rata obnovljena je stara odredba slobode i napravljena nova odredba slobodnog svijeta. Kapitalističke zemlje čine slobodni svijet, a komunističke zemlje svijet, koji je vladavinski totalitaran, politički ekstreman i ljudski neslobodan.

Osim sloma nacionalnog socijalizma Drugi svjetski rat je donio i dekolonizaciju. Početno, Sjeverni Vijetnam se osamostalio od Francuske (1945.), Indonezija od Nizozemske (1945.) te Pakistan i prostorno golema Indija od Britanije (1947.). Uslijedila je mukotrpna dekolonizacija Afrike, u kojoj je djelomice došlo do uspostave neokolonijalizma. Osamostaljenje bivših europskih kolonijalnih posjeda odigravalo se je u duboko podijeljenom svijetu, kojim je gospodario Hladni rat. Zato su se mnoge oslobođenje zemlje odbile svrstati bilo uz Zapad bilo uz Istok pa su napravile Pokret nesvrstanih zemalja. Pokret je utemeljen Brijunskom izjavom 1956. godine, koju su potpisali okupljeni prvaci Jugoslavije, Indije i Egipta. Ustanova Nesvrstanih zemalja utemeljena je u Beogradu 1961. godine. Pokret nesvrstanih zemalja bio je preteča sadašnje Svjetske većine.

Slom komunizma u Europi 1990. godine i rasap Sovjetskog Saveza 1991. godine stvorili su prigodu uspostave gospodstva Zapada nad ostatkom svijeta, koji je bio usitnjen, slab i nepovezan. SAD su ostale jedinom svjetskom velesilom, ako se izuzme Rusija s golemim nuklearnim mogućnostima. Zapadni svijet se brzo odlučio za uspostavu jednovlašća ili hegemonije Amerike odnosno svjetskog privatnog novca nakupljenog u Americi. Jednovlašće nije dopuštalo inačicu.

Ipak, došlo je do naglog i malo očekivanog političkog i gospodarskog oporavka Rusije. Indija je postala svjesna svojih političkih i gospodarskih mogućnosti, a Kina je upriličila opću preobrazbu, koja je oslobodila sputane sposobnosti drevnog kineskog naroda.

Po prilici u isto vrijeme razbuktala se je teologija oslobođenja, koja je svoj početak imala u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Teologija oslobođenja se je bavila političkom i gospodarskom raščlambom životnih pitanja staleža, koji su bili dovedeni na životni rub, zbog njihova političkog položaja, rase, roda i drugoga. Teologija oslobođenja se je izravno suprotstavljala nasilju kapitalizma, o kojemu je sto godina ranije pisao Lav XIII. Ujedno je jačao pokret za odbacivanje neokolonijalizma u Africi. Privučene primjerima Indije i Kine mnoge azijske države su počele voditi samostalnu politiku, birati način svojega gospodarskog razvitka i međusobno se povezivati. U sadašnjem stoljeću utemeljena je slobodna udruga država BRICS, koja putem punog članstva ili putem ortaštva povezuje dvadeset država.

Pred našim očima stvoren je novi, dvostožerni  svijet, u kojemu dolazi do hvalevrijednog svrstavanja ili uz svjetsku hegemoniju koja sahne ili uz Svjetsku većinu koja buja. Države koje se svrstavaju uz hegemoniju pokazuju obilježja političke krajnosti.

(Nedavno je slovački zastupnik u Europskom parlamentu Milan Mazurek optužio za ekstremizam novinare, koji su osudili Thompsonov koncert u Zagrebu. Po njemu, ekstremisti nisu nacionalisti kao što su on i Thompson, nego europski novinari, koji zagovaraju nenadzirano useljavanje, promjenu spola djece, huckanje djece na roditelje, nametanje uporabe električnih automobila, uništavanje europskog gospodarstva te mržnju svega što je prirodno, tradicionalno i kršćansko. Nasreću, Svjetska većina već je odnijela političku i gospodarsku prevagu nad kapitalističkim Zapadom.)

Stvorena je neprijeporna odredba slobode: opća, politička i gospodarska suradnja naroda. Naša vrsta je nepovratno globalizirana, a njezini neposredni dijelovi su narodi, sloboda kojih je jamstvo opstanka vrste. To je sloboda za suradnju. Za našu je vrstu presudno, da ona u sebi održava ustaljene odnose stalnom uskladbom politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja te neprekidnom međusobnom suradnjom naroda i njihovih država. Vrsti Homo sapiens je za opstanak potrebna unutarnja sloboda. Daljnje zadržavanje usredotočenog privatnog kapitala u našoj globalnoj vrsti dovelo bi do samrtnog poremećaja ustaljenih odnosa u njoj. Zato nakupljeni svjetski kapital treba žurno raspačati vrstom.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi izbjegavanjem mnogih država, da stupe u ravnopravnu opću i posebice u gospodarsku suradnju s ostalim državama svijeta. Mnoge države, među kojima se ističu zapadne, biraju zemlje s kojima će surađivati. Takva probirljivost više govori o državama koje izbjegavaju suradnju, nego o ostalim državama.

Zašto zapadne države zaziru od suradnje? Po meni, tomu je više neopravdanih i neshvatljivih razloga. Jedan je jamačno sustav uvjerenja, kakav njeguju mnoge zapadne države. Po liberalizmu, koji je ideologija ili svjetovna vjera kapitalističkih zemalja, sve bi se države svijeta – kakve god bile prilike u njima i okolnosti oko njih – trebale prihvatiti liberalne demokracije. Posljedično, zemlje koje to ne žele napraviti nisu vrijedne suradnje navodno vjerodostojnih i uzvišenih zapadnih zemalja.

Postoji mnogo sustava uvjerenja. Jedan je prihvatljiv za Kinu, drugi za Europsku uniju kao cjelinu, treći za drevnu iransku ili perzijsku državu i tako redom. Budući da prilike u zemljama i okolnosti oko njih nisu jednake, ne trebaju ni njihovi politički sustavi i posljedično njihovi sustavi uvjerenja biti jednaki. Jednoličnost političkih sustava zapadnih zemalja i njihovih sustava uvjerenja ne dolazi od jednakosti prilika i okolnosti u njima odnosno oko njih, nego od gospodstva kapitala nad zapadnim zemljama.

Kapitalizam kao politički sustav je urođena, samonikla ili endemična europska pojava. Kapitalizam se je počeo javljati u četrnaestom stoljeću u sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima kad su u tim područjima papinska, kraljevska i carska vlast bile slabe. Drugdje kapitalizma nije bilo, iako su izvan Europe trajali mnogi narodi, koji su stariji od europskih. Takvi narodi su birali i njegovali drukčije, nekapitalističke političke sustave.

Drugi razlog izbjegavanja opće suradnje zapadnih zemalja je lažna potreba za postojanjem neprijatelja. To je milenijska baština europskog odnosno atlantskog svijeta, na koji se je europski svijet proširio. Ako se za izvore Europe uzmu drevna Grčka i drevni Rim, te su zemlje bile naviknute na strategijske neprijatelje. To su za Grčku bile Fenicija (grč. Phoinike – grimizna zemlja) i Perzija, a za Rim su bile Grčka, Fenicija i Kartaga. Ugroza za Grčku i za Rim dolazila je i od lutalačkih naroda, koji su sa sjevera Eurazije dolazili na sjeverne obale Sredozemnog mora.

Od sedmog stoljeća ugroza je za cijelu Europu dolazila od Arapa, koji su bili zaposjeli cijelu Sjevernu Afriku i gotovo cijeli Iberijski poluotok. Europu su poslije Arapa ugrožavali Seldžučki Turci, Mongoli  i posebno Osmanski Turci, koji su bili zauzeli veliki dio Mađarske i napravili dvije opsade Beča. Europa se je povezivala i ujedinjavala pred zajedničkim neprijateljima. Osmanska Turska je u petnaestom stoljeću kao saveznicu u Europi imala Firencu, a u šesnaestom stoljeću Francusku. Španjolska je bila potpuno oslobođena istom 1492. godine. Te godine je Kolumbo otkrio Ameriku novcem otetim Židovima u Granadi.

Kao što su ranije mnoge jake političke zajednice stvarno ugrožavale Europu sad Zapad odnosno kapital koji nadzire Zapad izmišlja neprijatelje: države koje imaju politički sustav drukčiji od liberalne demokracije. Zapad to čini, kako bi nametnuo stegu zapadnim političkim zajednicama. Svrha nametanja stege zapadnim zemljama je očuvanje usahnule američke hegemonije ili hegemonije kapitala. Rečena američka hegemonija je sredstvo odbacivanja nebrojenih zemalja uistinu slobodnog svijeta ili Svjetske većine te usredotočenje na prisilnu suradnju unutar Zapada. Kapital je Americi i ostalim zapadnim političkim zajednicama zabranio suradnju s „neprijateljima“, u kojima živi golema većina svjetskog pučanstva.

Tako je moglo biti u podijeljenom svijetu: životne zajednice su imale slobodu i izbor u određivanju mjesnog ili područnog sustava uvjerenja. Vrsta je bila razlučena na suverene države, koje su se uzajamno priznavale. U dobrom slučaju suverenost u odvojenim političkim zajednicama pripadala je njihovim narodima.

Ipak, tako se ne može upravljati globaliziranom vrstom Homo sapiens, koja je postala cjelinom ili organizmom. Vrsta sad može opstati samo uspostavom ustaljenih odnosa u njoj. Po meni, nužan uvjet uspostave takvih odnosa je unutarnja uskladba politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja, koji čine jedina četiri temeljna vidika vlasti ili utjecaja.

Snaga gospodarstava slobodnog svijeta ili Svjetske većine očito odnosi prevagu nad snagom gospodarstava zapadnih zemalja. Prevaga u gospodarskim odnosima neizbježno stvara prevagu Svjetske većine i u političkim odnosima. Globalizacija je našu vrstu nepovratno učinila političkom zajednicom, kakve su dosad bile jedinačne države, koje moraju uvažiti postojanje nove političke nadzajednice te skupno sudjelovati u upravljanu njom.

Unatoč takvom razvitku u svijetu ili u našoj vrsti života, nositelji kapitala se ne žele pomiri s gubitkom vladavine nad svijetom. Zato se kapital, koji je smišljeno globalizirao poslovanje velikih korporacija sad uzalud trsi deglobalizirati poslovanje korporacija, kako bi spriječio političku globalizaciju naše vrste. Svjetski privatni kapital koji je sad usredotočen u Americi ne želi se pomiriti s gubitkom vladavine nad svijetom, koju je pomno izgrađivao od vremena Renesanse putem presađivanja pučanstva Europe na druge kontinente te kolonizacijom naroda i plemena na ostalim kontinentima. Kolonijama kapitala bile su, primjerice, Kina, Indija, Iran, Egipat i kratko Rusija do 1917. godine. To zemlje su bile kolijevke drevnih ili starih naroda.

Zapad je vladavinu nad svijetom utkao u svoj sustav uvjerenja ili u svoju svjetovnu vjeru, koja uključuje i postojanje neprijatelja. Zato Zapad još nije slobodan i pripravan za opću i gospodarsku suradnju sa slobodnim zemljama. Ipak, svjetska zbilja s gospodarskom i političkom prevagom Svjetske većine nad Zapadom i posebice nad Skupinom sedam (G7) prisilit će Zapad da se kad-tad konačno upusti u opću suradnju. Kako vrijeme bude odmicalo Zapadu će biti sve teže sadašnje sukobljavanje zamijeniti suradnjom, jer će politički i gospodarski bivati slabijim. Zapad će svoje ideološke izmišljaje morati zamijeniti prihvaćenjem stvarnosti.

Politička globalizacija nameće našoj vrsti uspostavu vlastitog, svjetskog sustava uvjerenja. Taj sustav treba biti prihvatljiv svim jedinačnim ljudima, svim narodima ili životnim zajednicama te svim postojećim političkim zajednicama. Sustav treba jamčiti održavanje ustaljenih odnosa u golemom organizmu naše vrste i to putem, prvo, uskladbe četiriju bitnih izvora vlasti ili utjecaja (politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja) i, drugo, putem neometane, sustavne i potpune gospodarske suradnje svih nacionalnih gospodarstava te slobodne, bezuvjetne i neprekidne političke suradnje svih država.

Uspostava općeg, svjetskog i diljem naše vrste prihvaćenog sustava uvjerenja ujednačit će i na čvrste temelje postaviti odnosno aksiomatizirati razmišljanje ljudi. Taj sustav mora spriječiti obnavljanje samoživosti jedinačnih ljudi, zavazda obuzdati uzdizanje jednih naroda nad druge te iz naše vrste zauvijek odagnati zamisli o mogućnosti uspostave hegemonije kapitala ili kojeg od naroda u našoj vrsti. Izvorne ljudske životne zajednice su se djelatno borile protiv samoživosti, koju su poslije sve civilizacije jarile, a kapitalizam razjario. Nije li globalna vrsta nova, svjetska izvorna zajednica? Vrsta opstaje na slobodnoj suradnji, a ne na hegemoniji.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi jadnim stanjem Ukrajine i njezinim sadašnjim poduljim njihanjem između rata i mira. Pravo govoreći, Ukrajina se ne njiše sama, nego ukrajinske vlasti bezobzirno mlate Ukrajinom i ukrajinskim pučanstvom.

Ipak, to nije novost ni za Ukrajinu ni za ukrajinsko pučanstvo. To dobro pokazuje način na koji je nastala prva država na prostoru današnje Ukrajine. Ta država se je zvala Rus’ (Русь), a prostirala se je Istočnom Europom, što je bio povijesni naziv za istočnoslavenske zemlje. Takozvana Kijevska Rusija (gr. Ρωσϊα, lat. Russia ili Rossia ili Ruthenia) doživjela je politički procvat u 10. i 11. stoljeću, a prvi put se spominje u Bertinijevu ljetopisu tridesetih godina devetog stoljeća.

U ljetopisu se spominje, da je 839. godine knez Ingelheima na Rajni Ljudevit Pobožni primio izaslanstvo bizantskog cara, u kojemu su bila dva „Rusa“, za koje je knez znao, da su Vikinzi ili Varjazi. Knez je posumnjao, da su ta dva „Rusa“ – koja su podrijetlom bliska njemačkim dušmanima Dancima – špijuni pa ih je dao uhititi i zatočiti. U jednom drugom ljetopisu se navodi, da je varjaški knez Oleg iz Novgoroda 912. godine uputio mirovno izaslanstvo u Carigrad, u kojemu su bili „Rusi“ imenima Karl, Inegeld, Farlaf, Veremud, Rulav, Gudi, Ruald, Karn, Frelav, Ruar, Aktevu, Truan, Lidul, Vost i Stemid. Dvije spomenute zgode pokazuju, da su Kijevsku Rusiju utemeljili Vikinzi, Varjazi ili Varanzi i da su oni vladali domaćim slavenskim pučanstvom.

Do velike prekretnice u Kijevskoj Rusiji došlo je 988. godine kad je pučanstvo prihvatilo kršćanstvo i to po grčkom ili bizantskom obredu. Očito je, da su i ukrajinski (vikinški) vlastodršci učinili isto, jer su dotad svi stanovnici Kijevske Rusije bili pogani. U skladu s tadašnjim feudalnim sustavom došlo je do sitnjenja Kijevske Rusije na kneževine, koje su vodile međusobne ratove. Usto, zbog provale Mongola u Europu neki dijelovi Kijevske Rusije su pali pod vlast Mongola i ostalih velikih sila.

Ipak, velike kneževine Novgorod i Vladimir su se othrvale navali Mongola. Sjeverni Rusi su pod vodstvom Aleksandra Nevskog (1236.-1263.) pobijedili Šveđane 1240. godine u Bitci na Nevi i Nijemce 1242. godine u Bitci na ledu, ali je knez Nevski pristao mongolskoj Zlatnoj rulji (hordi) plaćati mirovninu (danak), kako bi mogao spasiti Pravoslavnu crkvu i posvetiti se borbi protiv napadača sa zapada i s juga.

Danilo Aleksandrovič najmlađi sin Aleksandra Nevskog utemeljio je Moskovsku kneževinu, koja je sprva surađivala s Mongolima, ali ih je konačno odagnala iz Rusije. Moskva je bila smještena usred guste mreže ruskih rijeka, a bila je prirodno zaštićena nepreglednim šumama i močvarama. Moskovska kneževina bila je vazalna država Vladimira, ali ga je ubrzo uključila u sebe. Ugled Moskve je porastao 1299. godine kad je metropolit Ruske pravoslavne crkve sa svojim svećenstvom napustio Kijev i kad se je nakon nekoliko godina boravka u Vladimiru stalno nastanio u Moskvi. Ipak, položaj Rusije je morao slabiti i zbog propadanja Bizantske carevine, koja je Rusiji bila glavna trgovinska ortakinja. Kneževska loza Rurika se je držala sve do 1598. godine kad je umro Fjodor I, koji je bio drugi sin Ivana Strašnog (1533.-1547.-1584.), velikog kneza Moskve i prvog cara Rusije.

Fjodor nije uopće bio sposoban vladati. Zato je u Rusiji uspostavljeno namjesničko vijeće, ali ni to nije pomoglo. Rusija je stupila u Vrijeme nevolja. Vodio se je pravi građanski rat, koji je uključivao i brojne tuđe vojne najamnike. Ipak, 1613. godine za cara je izabran Mihail Fjodorovič Romanov. Loza Romanova vladala je Rusijom do veljače 1917. godine kad su ruski liberali s vlasti uklonili cara Nikolu II.

(Zanimljivo je to, da su Mongoli tražili od Kirila III, metropolita Kijeva i sve Rusije, da svoje sjedište premjesti iz Kijeva u Vladimir. U svetištu Naše Gospe u Vladimiru su se krunili moskovski veliki knezovi, ali otkad su Mongoli spalili tu crkvu krunidbe su se obavljale u Moskvi. Svoje je sjedište iz Kijeva u Vladimir premjestio Kirilov sljednik Maksim, ali se je on u Vladimiru zadržao samo nekoliko godina, a za svoje trajno sjedište izabrao je Moskvu. Zanimljivo je i to, da je naslov „velikog kneza Moskve“ Aleksandru Nevskom dodijelio Batu-kan utemeljitelj Zlatne rulje, koji je bio unuk Džingis-kana.)

Kijev je kod provale Mongola 1240. godine bio opustošen i razoren. (To je mogao biti jedan razlog mongolskog traženja premještaja metropolije. Drugi razlog bi mogao biti zatiranje tragova nekadašnje velike i utjecajne Kijevske Rusije.) Poslije jenjavanja mongolske najezde prostor današnje Ukrajine bio je prepušten nemilosti Tatara, koje su sastavljala turkmenska plemena, koja su prvo po nagovoru seldžučkih Turaka (1037.-1308.), a poslije osmanskih Turaka pustošili istočnoeuropske, slavenske zemlje. Osman I (1281.-1299.-1326.), prvi osmanski sultan, utemeljio je svoju vladavinu u Maloj Aziji 1299. godine, a svoju je prijestolnicu u godini svoje smrti premjestio u Bursu nadomak Bosporu.

Kao što sam već napisao Kijevska Rusija je u trinaestom stoljeću za mongolske najezde pretrpjela pustošenje i razaranje, posebice u dolini rijeke Dnjepar. Mongoli su zauzeli većinu ruskog prostora, ali je na zapadu Kraljevina Galicija poslužila kao žarište čuvanja ruske političke i kulturne baštine. Galicija je zadržala visok stupanj autonomije, koji joj je omogućio čuvanje baštine. Ipak, promjena u položaju područnih političkih sila postupno je promijenila i položaj Galicije.

U četrnaestom i petnaestom stoljeću glavnina sadašnjeg područja Ukrajine postala je dijelom Velike kneževine Litve i Rutenije dok su Galicija i Zakarpatska oblast pripale Poljskoj odnosno Mađarskoj. Litva je čuvala mjesnu rusku baštinu, ali je i sama padala pod utjecaj „rutenskog“ jezika, zakona i kulture dok se nije 1588. godine sjedinila s Poljskom u Poljsko-litvansku kraljevinu. (Te se je godine Nizozemska oslobodila vlasti Habsburga.) Glavninom ukrajinskog prostora gospodarila je poljska kruna dok je Južnom Ukrajinom prvo gospodarila Zlatna rulja, a poslije Krimski kanat, koji je počela štititi Osmanska carevina koja je nadzirala Crno more i okolna područja.

Godine 1648. – to je bila godina Vestfalijskog mira – Bogdan Hmelnitski počeo je pobunu protiv Poljsko-litavske kraljevine. Pobuna je dovela do uspostave Ukrajinske kozačke države, koja je 1654. godine stupila u savez s Ruskom carevinom, politički utjecaj koje je stalno jačao. Primirjem u Andruševu uspostavljenom 1667. godine Ukrajina je bila podijeljena između Poljsko-litavske kraljevine i Ruske carevine.

Vrijeme je postupno izjedalo Ukrajinsku kozačku državu dok je carica Katarina Velika nije ukinula 1667. godine. Poslije toga carica je triput podijelila Poljsku: 1772., 1793. i 1795. godine. Zapadna Ukrajina pripala je Habsburškoj carevini. To je stvorilo mogućnost snažnog utjecaja ruske i austrijske politike na ukrajinske zemlje. Poljska kraljevina je otad do Prvoga svjetskog rata  imala samoupravu unutar Ruske carevine. (Poljska je imala sabor ili Sejm, u kojemu su bile 32.000 velikaša, od kojih je svaki imao pravo veta.)

Po Julijanskom kalendaru 25. listopada (oktobra) ili po Gregorijanskom kalendaru 7. studenoga 1917. godine Vladimir Lenjin proglasio je u Sankt-Peterburgu Rusku Socijalističku Saveznu Sovjetsku republiku (RSFSR). Lenjinovi boljševici (većinci) nastojali su ugrabiti vlast i u drugim dijelovima dotadašnje Ruske carevine. U tomu su uspijevali u samoj Rusiji, iako su borbe za Moskvu trajale dva tjedna. Manje uspjela bila su nastojanja boljševika u ostalim, etnički različitim dijelovima nekadašnje carevine, koji su se nastojali odvojiti od Rusije poslije liberalne revolucije u veljači 1917. godine.

Ukrajinski parlament (Rada) već je 23. lipnja 1917. godine proglasio samoupravu ili autonomiji, a 20. studenoga – nepuna dva tjedna nakon Velike oktobarske revolucije – proglašena je Ukrajinska narodna republika. To je dovelo do oružanog sukoba sa sovjetskim vlastima iz Sankt-Peterburga i do proglašenja ukrajinske neovisnosti o Rusiji 25. siječnja 1918. godine. Slijedno sklapanju posebnog njemačko-ruskog sporazuma o miru u Brest-Litovsku 3. ožujka 1918. godine sovjetske vlasti predale su Njemačkoj znatne dijelove Bjelorusije i Ukrajine.

Odmah potom došlo je razbuktavanja pobune carističkih snaga protiv sovjetskih vlasti, iako je caristički otpor sovjetskim vlastima počeo 7. studenoga na dan Velike oktobarske revolucije. Takozvani Ruski građanski rat trajao je od 7. studenoga 1917. godine do 25. listopada 1922. godine kad je Crvena armija protjerala japanske snage iz Rusije i oslobodila Vladivostok.

Dana 8. siječnja 1918. godine američke predsjednik Woodrow Wilson održao je pred Kongresom govor o ratnim svrhama Amerike i o uvjetima mira. Predsjednik Wilson je tijekom govora objavio znamenitih Četrnaest točaka o načelima mira, koje će Amerika rabiti tijekom Mirovne konferencije u Parizu, koja je počela istom 18. siječnja 1919. godine. Predsjednik Wilson je to učinio u velikoj žurbi, jer je 4. prosinca 1917. godine držao u Kongresu redovito Izvješće o stanju države. Predsjedniku Wilsonu se je žurilo, jer se je jedna od njegovih točaka odnosila na pravo europskih naroda na samoodređenje, što se treba shvatiti kao nastojanje Amerike, da zdrobi (usitni) i uništi četiri velike carevine u Europi: austrijsko-mađarsku, njemačku, osmansku i rusku.

Ipak, pobjednice rata (Amerika, Britanija i Francuska) morale su i vojno pomoći carističke snage, takozvane Bijele, koje su imale snažne postrojbe upravo u Ukrajini. U rat su se s vremenom uključile poljske i čehoslovačke postrojbe, koje su u ratu neslavno prošle. Dio Crvene armije, pod zapovijedanjem Josifa Staljina zauzeo je Ukrajinu, a ostale sovjetske postrojbe došle su do pred Varšavu. To je nagnalo britanskog ministra vanjskih poslova Georgea Curzona, da zaprijeti Rusiji ulaskom Britanije u rat. To je zaustavilo ruski prodor pa je uspostavljena Curzonova crta kao nova granica Poljske i Rusije. Ipak, Ukrajina i Bjelorusija su poslije Građanskog rata došle u okrilje Sovjetskog Saveza.

Godine 1914. Vladimir Lenjin za zatražio od Josifa Staljina, kao rođenog Gruzijca da riješi nacionalno pitanje u budućoj novoj, sovjetskoj Rusiji. Lenjin je rekao Staljinu: „Sad su svi stanovnici Rusije podanici cara. Što će stanovnici Rusije biti poslije revolucije?“ Staljin je u radu „Marksizam i nacionalno pitanje“ predložio, da se svim narodima u Sovjetskom Savezu da kulturna autonomija, a nijednom politička. Zato je ukrajinski jezik postao službenim jezikom u Ukrajini. U školama se je poučavalo djecu na ukrajinskom jeziku, a javno se je govorilo i pisalo na ukrajinskom jeziku. (Židovska većina u prvoj sovjetskoj vladi predlagala je, da službeni jezici u cijelom Sovjetskom Savezu budu ruski i jidiš. Josif Staljin, povjerenik u vladi za narodnosti, pitao je Lava Trockog i ostale Židove u vladi ili u Vijeću narodnih povjerenika gdje je židovsko područje. Odgovorili su da ga nema.)

Tijekom Drugoga svjetskog rata znatne ukrajinske političke snage, koje su zastupale razdvajanje Ukrajine od Sovjetskog Saveza, stale su otvoreno na stranu Trećeg Reicha i za tu silu obavljali „prljavi posao“. Pripadnici tih snaga su koncem rata pobjegli iz domovine i u znatnom su se broju nastanili u Kanadi. (Zato je Parlament Kanade 22. rujna 2023. godine mogao pljeskom pozdraviti Jaroslava Hunku, ratnog pripadnika SS divizije Galicija.) Poslije rata Ukrajina je ponovo postala dio Sovjetskog Saveza.

Sad se ponovo mogu postaviti pitanja: „Tko vlada Ukrajinom i ukrajinskim pučanstvom? Vlada li Ukrajinom ukrajinsko pučanstvo? Je li ukrajinski politički sustav narodovlašće (demokracija) ili je riječ o oligarhiji (vlasti bogataša) ili o plutokraciji (vlasti uvriježenog političkog staleža)? Na sva postavljena pitanja odgovorit ću niječno. Ukrajinom opet i nadalje vladaju tuđinci. Nije riječ o čovjekolikim vladarima, kakvim su bili knezovi, carevi, kraljevi, hetmani, kanovi ili sultani. Riječ je o svjetskom kapitalu nakupljenom u Americi, politiku kojega provode neokonzervativci. Kapital rabi ukrajinsko pučanstvo u ratu protiv Rusije, koji je izazvao sam kapital.

Po meni, prava nevolja ukrajinskog pučanstva je to, što se ono otkad postoji Ukrajina (Kijevska Rusija) do danas nije povezalo u narod ili od sebe nije napravilo narod. To ukrajinskom pučanstvo nije uspjelo, jer su od „stoljeća devetog“ njim upravljali tuđinci. Riječ je o „ukletoj kružnici“ (začaranom krugu, koji nije krug): pučanstvo je prihvaćalo tuđe vladare, kojima nije bilo stalo do stvaranja naroda. Taj se je postupak ponavljao smjenjivanjem vlasti nad ukrajinskim pučanstvom. Možda je to proizvod ukrajinske zemlje, koja je vrlo bogata i iznimno privlačna za tuđinske sile. To bi se moglo zaključiti po tomu, što su se pravi Rusi oko Vladimira i Moskve spasili udaljavanjem od Kijevske Rusije, koje je bilo potvrđeno premještanjem pravoslavne metropolije iz Kijeva u Moskvu. (Ukletost kružnice se stvara ponavljanje obilaska po njoj bez ikakva poboljšanja, što konačno vodi do propasti.

S druge strane, golemo iseljavanje ukrajinskog pučanstva u Rusiju i još veće iseljavanje u zapadne zemlje pokazuju, da pučanstvo Ukrajine ne vidi u sadašnjoj ukrajinskoj vlasti svoju vlast. (Računa se, da je iz Ukrajine tijekom rata iselila polovica pučanstva.) To potvrđuju mnoštveno izbjegavanje novačenja u Ukrajinske vojne snage te vrlo često svojevoljno napuštanje bojišta od nasilu unovačenih mladih ljudi i ljudi srednje dobi. Ukrajinske vojne vlasti sad krivično gone više od 100.000 bivših vojnika zbog samovoljnog napuštanja bojišta. Javljanje Ukrajinaca na privatnoj mreži Telegram pokazuje, da se oni vesele ruskim napadima na područne urede za novačenje.

Možda će Ukrajinci postati narodom kad utjecaj Svjetske većine, udruge BRICS i Kine dopre do Ukrajine. Sve navedene zemlje ili skupine zemalja međusobnu suradnju temelje na postojanju njihovih naroda i na suverenosti narodâ kao narodâ.

Continue Reading

Ovaj se osvrti kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi oprekom liberalne demokracije, koja odavno vlada političkim sustavima zapadnih zemalja i narodne demokracije, koju njeguje sve više zemalja, posebice zemalja koje su se oslobodile kolonijalizma ili koje se sad oslobađaju neokolonijalizma. Gospodarski sustav zemalja narodne demokracije obično se naziva „gospodarskim nacionalizmom“. Gospodarski sustav u zemljama liberalne demokracije je kapitalizam. Opreka liberalne i narodne demokracije je istovremeno opreka kapitalizma i gospodarskog nacionalizma. Ona je naličje opreke svjetske jednostožernosti („unilateralizma“) i svjetske višestožernosti („multilateralizma“).

Narodna demokracija i gospodarski nacionalizam vratili su se prvo u stare narode, kao što su indijski, kineski, perzijski, ruski i vijetnamski. Takvi su narodi u doba kolonijalizma zapadnih sila bili privremeno zaraženi kapitalizmom i liberalnom demokracijom, a sad se vraćaju političkom sustavu, kakav su ti narodi njegovali pod drevnim vladarima, kojima je bilo stalo do dobrobiti naroda i do zaštite zemlje. (Konfucije je govorio kineskim vladarima, da ne „navaljuju visoke poreze na seljake, jer seljaci hrane zemlju i narod“. U drevnoj Kini nije bilo feudalizma: seljaci su bili slobodni na carskom zemljištu.)

Narodnu demokraciju i gospodarski nacionalizam sve više prihvaćaju i novi narodi, koji su nastali od plemena, koje su prijašnje kolonijalne vlasti bile zatvorile u zauzete kolonijalne posjede. Prostor jedinačnih kolonijalnih posjeda bio je određen pristupačnošću morskih obala, riječnim tokovima i međusobnim sukobima europskih kolonijalnih sila.

Opreka kapitalizma i zajedničarstva, liberalne demokracije i narodne demokracije dobro se uoči, ako se uređenje političkih zajednica ili država uzme kao međusobno djelovanje četiriju isprepletenih i neraspletljivih vidika vlasti ili utjecaja: politike ili države, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja. Opreka dvaju sadašnjih usporednih političkih sustava je nepremostljiva: u kapitalizmu vlada kapital odnosno privatni probitci, a u zajedničarstvu vlada politika, koja se vodi u ime naroda. Zato zajedničarstvo već godinama nazivan politizmom, kako bih glasovnom sličnošću tih naziva naglasio opreku zajedničarstva i kapitalizma. (Kapital→kapitalizam, politika→politizam.) Aleksandar Dugin nije znao dati ime novom sustavu.

U kapitalizmu država ili politika ima neznatnu ulogu, jer pravu vlast u tom političkom sustavu imaju nositelji krupnog kapitala. Vezanje vlasti uz privatno bogatstvo je oznaka svake vrste civilizacije pa i kapitalizma. Politika je u kapitalizmu sredstvo kapitala. Suverenost ili vrhovništvo u svakoj kapitalističkoj političkoj zajednici pripada nositeljima kapitala, a ne narodu koji traje u državi. Zato pitanje suverenosti u kapitalizmu nema bitan smisao. Suverenost kapitala se taji. U kapitalizmu se narode kao životne zajednice smatra čak i neprijateljima. Kapital je u kapitalizmu alfa i omega političkog sustava, a narodi su „crvene krpe“.

Novac je zapravo gospodarski izvor, koji je izvorno služio kao sredstvo razmjene. S vremenom je kapital („glavnica“) ili novac postao uporabnim sredstvom: novac je počeo služiti kao sredstvo povećanja privatnog bogatstva. Stečeni novac je počeo stvarati novi, dodatan novac. Konačno je kapital postao političkim izvorom ili izvorom koji nadzire politiku. Donedavno je kapital nadzirao države ili državnu politiku. Otkad se je nakupio u golemim iznosima tijekom Industrijske revolucije i otkad se je usredotočio u Americi kapital se je odvažio voditi svjetsku politiku. Kapital sad ne vodi izravno svjetsku politiku, nego se skriva iza američke državne politike, koju zlorabi. Kapital se uvijek skriva i ne dopušta, da se govori i piše o vlasti kapitala nad jedinačnim državama ili nad svijetom. Osvajanje i držanje političke vlasti oduvijek je bila nakana nositelja kapitala.

Smisao rada i djelovanja osobnih nositelja kapitala, a sad i djelovanja kapitalističkih korporacija je stjecanje zarade („profita“), kojom se povećava kapital. Djelovanje kapitalističkih proizvodnih korporacija nije prvobitno usmjereno za stvaranje dobara, kojima se mogu zadovoljiti potrebe ljudi, nego je upereno na daljnje nakupljanje kapitala. Nakupljeni kapital ne služi zadovoljenju osobnih ili obiteljskih potreba nositelja kapitala, nego uzimanju sve više politička vlasti. Proizvodnju tvarnih dobara smatra se nužnim zlom, koje pruža mogućnost gomilanja kapitala. U najnovije vrijeme američke proizvodne korporacije prave veće zarade uporabom nakupljenog kapitala, nego prodajom svojih proizvoda. Riječ je o financijalizaciji proizvodnih korporacija.

Druga bitna značajka kapitalizma je poticanje i vođenje ratova. (Winston Churchill je rekao, da je „povijest Europe povijest ratovanja, jer su u Europi razdoblja mira bila zanemarljivo kratka u odnosu na vrijeme trajanja ratova“.) Kapital se u ratu gomila u rukama zajmodavatelja i platiša rata, koji, dakako, ne vodi izravno kapital, nego nacionalne države, koje pritom zlorabe svoje narode.

U najnovije vrijeme izbila je na vidjelo financijalizacija američke države i ostalih kapitalističkih država. Riječ je o stalnom i prekomjernom zaduživanju nacionalnih država, koje su namjerno ograničile porezni prihod, jer nedovoljno porezuju bogate ljude i bogate korporacije. Zaduživanje kapitalističkih država je pouzdana crpka za daljnje gomilanje privatnog kapitala, jer države plaćaju znatne kamate svojim zajmodavateljima. (Novi nacrt njemačke političke strategije, koju je smislio novi njemački kancelar Friedrich Merz sastoji se upravo u financijalizaciji i militarizaciji njemačke države. Kancelar Merz nastoji „jednim hitcem pogoditi dva zeca“.) Kapitalističke države bi isto trebale imati svoj kapital, koji bi rabile za napredak zemlje i za dobrobit pučanstva. (Kine i ostale države narodne demokracije imaju svoj, državni kapital.) Ipak, kapitalističke države nemaju kapital, ali imaju dugove.

Poslije politike i gospodarstva treći vidik vlasti ili utjecaja je zaštita, obrana ili „sigurnost“. U vrijeme Hladnog rata dvije prave svjetske velesile nisu ratovale, jer bi i mjesni, ograničeni ratovi mogli prouzročiti nuklearni rat. Iznimkama su bili ratovi u Koreji i Vijetnamu, ali su oni bili posljedicama Drugoga svjetskog rata i dekolonizacije. U to su vrijeme zapadne države napustile građansku vojnu obvezu i počele stvarati stručnu vojsku sastavljenu od ljudi, koji su izabrali vojni poziv ili zvanje.

Takva vojska uz znatne redovite policijske snage, posebne policijske postrojbe i posebne antiterorističke postrojbe bila je dovoljna za zaštitu kapitala. Zaštita naroda imala je drugorazrednu ulogu. Postojeće snage prisile bile su dovoljne za suzbijanje građanskih nemira, kakve je u Americi prouzročio Vijetnamski rat i za pružanje pomoći u vrijeme velikih prirodnih nepogoda.

Stanje rata u svijetu se je promijenilo poslije prestanka Hladnog rata i rasapa Sovjetskog Saveza kad su američku državnu politiku u ime kapitala preuzeli neokonzervativci ili neotrockisti. Nositelji kapitala i neokonzervativci su na razvalinama podijeljenog svijeta nastojali napraviti svjetsku hegemoniju kapitala pod krinkom američke državne hegemonije. Otad je svijet postao poprištem posebnih vojnih zahvata kakvi su bili ratovi u Afganistanu i Iraku; smišljenog ugrožavanja nepoćudnih država poput Irana, Kine i Rusije, koje je prouzročilo Rat za Ukrajinu, izraelsko-američki napad na Iran i veliku vojnu i političku napetost u Tajvanskom tjesnacu; podizanje ustanaka krajnjih islamističkih skupina u mnogim islamskim zemljama; te obavještajno potkopavanje mnogih država, primjerice Sirije, Tunisa, Egipta, Libije, Jemena i Ukrajine. Minulih godina gotovo da nema ratova, u kojima vojske prodiru kroz tuđe granice. Zapadne vojske i zapadne obavještajne službe su dovoljno jake za izvedbu ograničenih, ali opakih vojnih zahvata.

Sustav uvjerenja u kapitalizmu je liberalizam ili slobodarstvo. Od svakog pripadnika političke zajednice se očekuje, da se sam skrbi za sebe i za svoju obitelj. Izrazi ljudska sljubljenost ili ljudska uzajamnost ne postoje u rječniku liberalizma. Po riječima Herberta Spencera (1820.-1903.), „briga za druge ljude je urota kolektivističkih snaga“. Po liberalima, samoživost je najveća i prva vrlina svakog čovjeka. Kako bi se bez samoživosti mogao skupljati i sredotočiti kapital?

Svaki sustav uvjerenja ima svoju kozmologiju ili predodžbu o Svemiru i svoju antropologiju ili poimanje čovjeka. Kozmologija liberalizma je ograničena na živi svijet, u kojemu postoje nebrojene vrste života, iako sad mnoge vrste života prestaju. Po liberalima, među vrstama života i unutar vrsta života vlada nepoštedna borba za opstanak, iako u svim vrstama života vlada životno zajedništvo. Sve vrste žive u zajednicama: jatima, stadima, krdima, čoporima, obiteljima ili drukčije nazvanim zajednicama. Među vrstama života i unutar njih postoji odabir, jer sve jedinke iste vrste nisu jednako sposobne za život. Odabir ovisi o stanju genskog sustava jedinki i o stanju okoliša. Odabir je daleko od nepoštedne borbe za opstanak. Nepoštedna borba za opstanak je izmišljaj „socijalnog darvinizma“, koji je smislio Herbert Spencer.

Usto, sve vrste života sudjeluju u životnoj hranidbenoj mreži, u kojoj jedinke gotovo svih vrsta života uzimaju za hranu jedinke nekih drugih vrsta života. (Malo se vrsta hrani golim tvarima.) Zato se mnoge vrste života često neumjereno množe. Množidba i hranidba u vrstama su međusobno povezane. Kozmologija liberalizma je pomno probrana, kako bi se mogla postaviti poželjna antropologija liberalizma. Antropologija liberalizma je samoživost ljudi, koja se u kapitalizmu treba očitovati u posvemašnjem i nemilosrdnom nadmetanju među ljudima čak i za dobra koja se mogu dijeliti.

Liberali čovjeka i nadalje smatraju životinjom, koja se mora životinjski boriti za opstanak, iako je životno zajedništvo ljudi baština opće evolucije života. Usto, Homo sapiens ima izvanredno razvijen mozak, koji mu je omogućio da ima ne samo pojmovno mišljenje, nego i svijest o samom sebi, koju nemaju ostale životinje, a da se ne govori o bilju. Izvorne ljudske zajednice su smišljeno njegovale životno zajedništvo, a izvorna religija u njima služila je poticanju i jačanju zajedništva, kao opreke samoživosti. Izvorno ljudsko životno zajedništvo uklonila je civilizacija. Sadašnja vrsta civilizacije je kapitalizam.

Što je s politikom u narodnim demokracijama ili državama koje njeguju gospodarski nacionalizam? Prva značajka takvih država je, da u njima postoje narodi ili životne zajednice. Narod je cjelina. Narod je održljiv organizam, ako su u njemu ustaljeni odnosi među glavnim izvorima vlasti. (U biljnim ili životinjskim organizmima ustaljeni su odnosi među organima i organskim sustavima. Organizmi umiru, ako se u njima ozbiljno poremete ustaljeni odnosi.)

Prve drevne civilizacije – a danas to narodima radi kapitalizam – uništile su tadašnje izvorne životne zajednice oduzimajući im političku vlast, koja je izvirala iz zajednice i koja je služila zajednici. Vlast je u civilizacijama bila stavljena nad zajednicu, a imovina je prestala biti zajedničkom i postala je privatnom. Vlast koja je prije pripadala zajednici stvarala je u njoj ustaljene odnose. (U latinskom jeziku pridjev privatus značio je „skriven“. U kapitalizmu se nositelji kapitala skrivaju iza politike.)

Politika u narodnim demokracijama, u državama koje njeguju gospodarski nacionalizam ili u politizmu mora uzimati u obzir i uistinu uzima u obzir postojanje naroda kao trajnog organizma. Političari u narodnim demokracijama ne izmišljaju politiku, nego je domišljaju, kako bi zadovoljili potrebe ljudi, obitelji i cijelog naroda. U narodnim demokracijama politika se ne skriva ni iza čega, kao što se u kapitalizmu novac skriva iza politike. Drukčija narav politike u politizmu dolazi od postojanja i od priznavanja postojanja naroda.

Gospodarstvo politizma se bitno razlikuje od kapitalističkog gospodarstva po postojanju državnog, zajedničkog ili narodnog kapitala. Pričuve novca moraju postojati, ali one ne moraju biti samo privatne. Ako država vodi politiku, koja treba obuimati tri ostala izvora vlasti ili utjecaja (gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja) država mora u najmanju ruku (1) postaviti i stalno poboljšavati prijevoznu i komunikacijsku podlogu, (2) pravo školovati djecu i mlade ljude, (3) trajno dopunjavati tehnologiju te (4) uspostaviti i poboljšavati sirovinske i industrijske opskrbne mreže. Za obavljanje tih i drugih važnih zadaća država treba imati svoje novčane pričuve ili svoj kapital. U kapitalizmu se države zadužuju što godi privatnom kapitalu, a u politizmu države nakupljaju potrebne pričuve, kako bi mogle nositi napredak svojoj zemlji i dobrobit svojem narodu.

Zaštita u narodnoj demokraciji ili u politizmu prvobitno je smišljena za čuvanje suverenosti ili vrhovništva naroda ili životne zajednice. Velika otpornost države u narodnoj demokraciji dolazi od snage naroda, koji nedvojbeno štiti sam sebe. (Za primjere se mogu uzeti hrvatski narod za Domovinskog rata i iranski narod za nedavnih izraelsko-američkih napada.) U kapitalizmu nacionalne države štite kapital kao svojeg suverena, ali pritom ne mogu računati i ne računaju na svesrdnu potporu narodâ ili životnih zajednica. Kad kapitalistička država nije više u stanju pravo braniti kapital, kapital bježi iz države. Zato je od vremena uspostave kapitalizma u Europi i na Zapadu općenito bilo mnogo prevrata ili revolucija, u kojima je mijenjan politički sustav države.

Sustav uvjerenja u narodnoj demokraciji, gospodarskom nacionalizmu ili u politizmu je potpuna opreka liberalizmu kao kapitalističkom sustavu uvjerenja. Narodna demokracija počiva na zajedništvu pučanstva, koje čini narod ili životnu zajednicu. Životno zajedništvo se iskušava i kali u povijesti svakog naroda. Hrvati postoje već četrnaest stoljeća. Iranci traju 26 stoljeća, a Kinezi 23 stoljeća. Prvi car obnovljene kineske carevine Čin Ši Huang (260.-221.-210.) je odmah po preuzimanju vlasti odlučio od Kineza, koji su prije pripadali sedmerim kraljevinama, napraviti jedan narod. Radi toga je napravio velebnu riječnu i cestovnu prijevoznu podlogu te je uveo jedinstven sustav mjera i jedno pismo. Kineski narod traje i danas. Životno zajedništvo Kineza danas dodatno podupiru suvremeni komunikacijski sustavi.

U narodnim demokracijama jedinačni ljudi nisu potrošači, nego su ponosni pripadnici naroda. Nasuprot životnom zajedništvu starih naroda, ali i novih naroda koji su nastali dekolonizacijom, u zapadnim zemljama okosnica sustava uvjerenja je samoživost, koja se je pretvorila u međusobno nadmetanje ljudi. Američko pučanstvo je nastalo useljavanjem ili presađivanjem uglavnom iz Europe i Afrike, ali kapital koji vlada Amerikom od Revolucije 1776. godine nije od useljenika htio napraviti narod, nego ih je s vremenom pretvorio u potrošače.

Današnji je svijet oštro razlučen na Zapad, koji nastoji zadržati iznemoglu hegemoniju kapitala i na Svjetsku većinu, koju okupljaju udruga BRICS i posebice Kina. Naglasio sam Kinu, koja bi po svemu sudeći – bar po tomu, što je najveća industrijska sila i najveća trgovinska sila svijeta te najveće svjetsko gospodarstvo po sposobnosti kupnje – trebala zauzeti prvo političko mjesto u svijetu. Kina ne pomišlja da bude novi hegemon, koji bi zamijenio Ameriku, kao što je Amerika naslijedila Britaniju, Britanija Nizozemsku, a ona Genovu i Habsburge. Kina je odana suradnji s drugim državama.

Podjela u današnjem svijetu je podjela između poklonika vlasti ili Zlatnog teleta i pobornika života. Vlast je isprazna, a smisao postojanja čovjeka je u njegovu svjesnom doživljaju ili iskustvu života. Zemlje Zapada sad kopne, a zemlje koje su pobornice života međusobno se povezuju. To povezivanje može donijeti preporod našoj vrsti, koja sad ima prigodu, da se oslobodi ne samo kapitalizma, nego i civilizacije kao načina uređenja odnosa u našoj vrsti.

Continue Reading

Ovaj se osvrti kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi novim valom američkih uvoznih trošarina nametnutih i saveznicama Amerike i zemljama koje se protive Americi. Prije sam napisao, da predsjednik Trump nameće trošarine na proizvode napravljene diljem svijeta i da se njegovo određivanje trošarina može nazvati Urbi et Orbi.

Američki predsjednik je bio objavio, da je smisao nameta uvoznih trošarina reindustrijalizacija američkog gospodarstva. Smatrao je, da će namet uvoznih trošarina prisiliti ranije odbjegle američke korporacije, da svoju proizvodnju iz tuđih zemalja vrate u Ameriku. Prije kojih trideset godina američke proizvodne korporacije su počele napuštati proizvodnju u Americi u potrazi za jeftinim radom, posebice ako je bila riječ o sastavljanju krajnjih proizvoda. Američke korporacije su smišljale proizvode, djelomice slale dijelove i sklopove u daleke zemlje te ondje napravljene proizvode prodavale u Americi i drugdje.

Ipak, okolnosti u proizvodnji dobara su se znatno promijenile od početnog premještanja američke proizvodnje u daleke zemlje. Zemlje u razvitku i posebice Kina su osim što su nakupljale tehnologiju napravile i opskrbne mreže za sirovine, ali i za dijelove i sklopove. Riječ je o sirovinskim, ali i o industrijskim opskrbnim mrežama. Putem industrijskih mreža do mjesta sklapanja konačnih proizvoda moraju doći dijelovi i sklopovi, ali i posebne kovine, kakve se nisu mnogo rabile u početku bijega proizvodnje iz Amerike. To se odnosi na elemente litij, kobalt, galij, germanij, neodimij, silicij koji se rabi u proizvodnji integriranih kola, titanij koji se rabi u proizvodnji robota i druge kovine, koje se izvlače iz rijetke zemlje.

Američke korporacije, koje bi i nastojale vratiti proizvodnju u Ameriku, ne mogu u Ameriku donijeti ili prenijeti sirovinske i industrijske opskrbne mreže, koje sad rabe. U Americi ih takve mreže ne čekaju, jer se američka država nije – kao što je uspjela učiniti kineska – postarala, da korporacije-povratnice u Americi nađu pripravljene opskrbne mreže. Nakana predsjednika Trumpa, da samo nametom trošarina prisili odbjegle korporacije na povrat proizvodnje u Ameriku morala se je izjaloviti. Reindustrijalizacija američkog gospodarstva može se izvesti samo, prvo, smišljanjem novih proizvoda utemeljenih na najnovijoj tehnologiji, drugo, uporabom robota i umjetne umnosti u proizvodnji i, treće, mukotrpnim i dugogodišnjim stvaranjem opskrbnih mreža.

Predsjednik Trump je namet prvih trošarina u novom predsjedničkom razdoblju objavio već u veljači ove godine i to Kanadi i Meksiku, koji su najveći američki vanjskotrgovinski ortaci. Na snažan odgovor obiju spomenutih zemalja predsjednik Trump se je bio pokolebao pa je povukao trošarine očekujući pregovore i dogovor. Poslije povlačenja predsjednika Trumpa sve su zemlje bile u neizvjesnosti u pogledu američkih uvoznih trošarina. Ta neizvjesnost i sad traje.

Predsjednik Trump je 2. travnja proglasio Danom oslobođenja (Amerike?). On je na taj dan nametnuo teške uvozne trošarine. Na proizvode sto osamdeset pet zemalja namet trošarina bio je najmanje 10% na vrijednost uvezene robe, a za najmanje 75 zemalja određene su trošarine više od 10%. Proizvodi iz Kine dobili su trošarine od 67%; iz Europske unije 39%, Vijetnama 90%, Tajvana 64%, Japana 46%, Indije 52%, Šri Lanke 88%, Laosa 95%, Mianmara 88% i Srbije 74%. Međutim, predsjednik Trump je već 10. travnja Kini povisio trošarine na 145%, na što je Kina odvratila svojim uvoznim trošarinama od 125%.

Nakon sloma američkih trgovišta dionica predsjednik Trump je odgodio nametanje trošarina uglavnom na devedeset dana očekujući pregovore i dogovor. Predsjednik se je otad uspio kako-tako dogovoriti samo s Kinom, Britanijom i Vijetnamom. Od triju dogovora objavljen je samo dogovor s Britanijom. (Vijetnamu je Amerika po vrijednosti trgovine šesta trgovinska ortakinja u svijetu, a Kina je prva. Vijetnamsko gospodarstvo vjerojatno može opstati bez američkog tržišta pa je Amerika možda popustila Vijetnamu. Od ljeta ove godine Vijetnam je zemlja-ortakinja BRICS-a. SAD su popustile i Kini, kojoj su trošarine smanjene na 55%, ali kineska industrija naveliko rabi robote i umjetnu umnost pa njezini proizvodi – koji imaju niske izdatke proizvodnje – mogu na američkom tržištu podnijeti spomenute trošarine.)

Ovih dana svijet pogađa novi val američkih uvoznih trošarina, jer je isteklo vrijeme mirovanja trošarina. Predsjednik Trump je povišenje ili uvođenje novih trošarina najavio za 1. kolovoza ove godine. Najavljene su trošarine na proizvode iz Kanade u stupnju od 35%; Meksika, Europskoj unije, Japana, Južne Koreje, Kazahstana, Tunisa i Malezije 25%; Južne Afrike i Bosne i Hercegovine 30%; Indonezije 32%; Bangladeša i Srbije 35%; Kambodže i Tajlanda 36% te iz Laosa i Mianmara 40%. Predsjednik Trump smatra, da se stupanj odrezanih trošarina „može prilagoditi, a to će ovisiti o stavu navedenih zemalja prema Americi“. Očito je, da namet trošarina nije sračunat na reindustrijalizaciju Amerike, nego na utjerivanje posluha prema Americi u zemlje diljem svijeta. U novom popisu nema Vijetnama.

Temeljem vijesti BBC-a, u ponedjeljak, 14. srpnja ove godine predsjednik Trump je u svezi s Rusijom najavio namet drugotnih uvoznih trošarina u stupnju od 100% odnosno namet uvoznih trošarina na proizvode zemljama, koje kupuju energente u Rusiji. To bi prvotno bile Kina i Indija. Međutim, predsjednik Trump je razvodnio svoju najavu uvjetom, da Rusija u roku od pedeset dana uspostavi primirje u Ukrajini. Uspostava „bezuvjetnog“ primirja u Ukrajini nije samo pitanje Rusije, nego i Ukrajine, vlasti koje se svim silama zauzimaju za nastavak rata. „Ples tanga traži dvoje plesača!“ Kraj Rata za Ukrajinu bio bi ujedno i kraj vlasti Volodimira Zelenskog.

Predsjednik Trump je ranije najavljivao teške kazne vezane uz Rusiju pa se je moglo pomišljati, da će drugotne uvozne trošarine otežati položaj Rusije i prisiliti je na dogovor s Ukrajinom. Ipak, čak i da je američki predsjednik nametnuo „kostolomne“ kazne, one ne bi donijele učinak, koji priželjkuju američki neokonzervativci ili neotrockisti. Zato je predsjednik Trump i ublažio kazne. Takve trošarinske kazne bi bile slaba slamka spasa za američki državni ustroj. One bi donijele suočenje Amerike ne samo s izlišnosti cijelog nacrta uvoznih trošarina, nego i suočenje Amerike s ostatkom svijeta, koji je već odbacio i prezreo američku zamisao o jednostožernom svijetu. Sve u svemu, Trumpov nacrt trošarina donijet će Americi uviđanje, da ona mora nasrtljivost prema mnogim državama zamijeniti suradnjom sa svim državama u svijetu.

Dosadašnje svjetsko iskustvo s američkim nametom uvoznih trošarina pokazuje, da Amerika pod predsjednikom Trumpom nema suvislu, cjelovitu i sustavnu politiku uporabe trošarina, iako je namet trošarina bitno obilježio novo predsjedničko razdoblje Donalda Trumpa. Predsjednik Trump nije uspostavio suvislu, cjelovitu i sustavnu politiku ni u drugim područjima geopolitike, primjerice u Ratu za Ukrajinu i na Bliskom Istoku, gdje su njegovi pokušaji mirenja zaraćenih strana propali. Ti pokušaji su propali, jer Amerika ne može biti posrednik u ratovima, u kojima je ona sudionica rata na jednoj od zaraćenih strana. (Jedino područje politike, u kojemu je predsjednik Trump uspio je zatvaranje kopnenih granica Amerike s Meksikom i Kanadom.)

Predsjednik Trump je naizmjenice nametao pa povlačio uvozne trošarine. Predsjednik je u liječenju Amerike od deindustrijalizacije Americi naizmjenice stavljao vruće i hladne obloge. Američka politika nameta trošarina pokazala je prevrtljivost, hirovitost, prkos, zanesenost i opsjednutost pa nije čudo što je izazvala opće nezadovoljstvo u svijetu: kod neposrednih američkih susjeda, u Europskoj uniji, u Aziji, u Africi i Južnoj Americi te konačno u udruzi država BRICS i u Svjetskoj većini kao cjelini. Donald Trump se je uzalud dopovezao uvoznih trošarina.

Po meni, američki predsjednik je precijenio mogućnosti nameta uvoznih trošarina, kao jedinog sredstva reindustrijalizacije Amerike. Koji je uzrok tomu kad predsjednika Trumpa ni njegovi najbliži suradnici nisu mogli spriječiti, da izabere neučinkovito i pogrešno sredstvo liječenja teških bolesti američkog gospodarstva? Istinabog, Donald Trump je Republikancima donio velebnu pobjedu na izborima prošlog studenoga, ali to mu ne daje pravo i slobodu, da postupa svojevoljno, a pogrešno.

Čini se, da Donald Trump pokazuje staračku jednostranost, ali i nesposobnost uviđanja cjelovitosti američkih političkih potreba. To mogu tvrditi samo ljudi poput mene, koji su znatno stariji od Trumpa. Nedavno je jedan iskusan i dobro obaviješten američki medijski savjetnik izjavio, da ima obavijesti iz prve ruke, da su minulih mjeseci Trumpove umne sposobnosti naglo oslabile. Moj osobni dojam o stanju Trumpova uma stvaraju Trumpova isključivost, zagriženost i jednostranost te povrh svega potreba Donalda Trumpa, da neprestance govori i da vrlo često piše na vlastitoj mreži Truth Social.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi strategijskim ortaštvom Kine i Rusije. Riječ je o dvostranom, dvojnom ili „bilateralnom“ odnosu Kine i Rusije. Rusija i Kina su potpuno predane svojem ortaštvu, za koje predvodnici tih država kažu, da mu nema granica. Taj odnos nadmašuje okvire saveza ili okvire „posebnog odnosa“, kakav su 1941. godine uspostavile SAD i Ujedinjena Kraljevina.

(Poseban odnos SAD i Velike Britanije bio je ustvari uspostavljen 1783. godine sporazumom u Parizu, kojim je okončan Rat za američku neovisnost. Velika Britanija je sporazumom priznala slobodu, suverenost i neovisnost 13 američkih kolonija, a SAD su Velikoj Britaniji priznale pravo na cijelu današnju Kanadu, dio koje je 1783. godine pripadao Francuskoj.)

Strategijsko ortaštvo Kine i Rusije uključuje političku suradnju, međusobnu trgovinu, suradnju u području tehnologije, zajedničke gospodarske pothvate, postavljanje prijevozne podloge na kopnu i moru, vojnu suradnju te suradnju ruskog i kineskog naroda. U današnjem svijetu, koji je uvelike označen kapitalističkim političkim i gospodarskim odnosima i Kina i Rusija njeguju narodnu demokraciju, koja je u opreci s liberalnom demokracijom, kakva vlada u zapadnim državama.

Za posjeta Rusiji kineskog predsjednika Šija u svibnju ove godine predsjednici dviju država potvrdili su, da se sveobuhvatno strategijsko ortaštvo koordinacije politike, gospodarstva, zaštite i suradnje naroda širi i da se podiže na višu razinu. Naglašeno je, da će se unatoč promjeni međunarodnih okolnosti, odnosi Rusije i Kine i nadalje postojano razvijati, da će dvije države uzajamno podupirati razvitak i preporod te da će pridonositi većoj postojanosti u međunarodnoj zajednici.

Predsjednici Ši Đinping i Vladimir Putin održavali su bliskost putem uzajamnih posjeta, dvojnih sastanaka na višedržavnim sastancima, digitalnim vidnim razgovorima i na druge načine, čime su davali čvrsto jamstvo za razvitak kinesko-ruskih odnosa u svijetu koji se brzo mijenja. Blizina prvih ljudi dviju država produbljuje političko povjerenje među tim državama, što pridonosi razvitku i jačanju obiju država i zaštiti zajedničkih probitaka.

Politički prvaci Kine i Rusije su potpuno svjesni nastojanja zapadnih sila, da unesu razdor između Kine i Rusije, jer bi nakana Zapada da se obračuna i s Rusijom i s Kinom bila provedljivija, ako te dvije države ne bi bile u političkoj i sigurnosnoj sprezi. Minulih godina zapadni mediju zlobno su podvaljivali Rusiji i Kini, da strategijska suradnja tih zemalja nije ravnopravna, naglašavajući tobožnju podređenost Rusije Kini u nastojanju, da se Rusiju možda odvrati od suradnje s Kinom. Međutim, načelo obostrane koristi strategijske suradnje postalo je mjerilom uspjele rusko-kineske suradnje u mnogim područjima života naroda Kine i Rusije.

U sadašnjem žestokom sukobu pobačene jednostožernosti, koju zagovara Amerika i višestožernosti, koju zagovara Svjetska većina Kina i Rusija jačaju međusobnu suradnju u međunarodnim tijelima kao što su Ujedinjeni narodi, Šangajska udruga za suradnju i BRICS. Kina i Rusija će i nadalje skupa jačati jedinstvo država Svjetske većine, pravo usmjeravati upravljanje svijetom, odlučno se suprotstavljati jednostožernosti i politici državnog nasilja te promicati gospodarsku globalizaciju i ravnopravnost naroda u višestožernom svijetu.

Kineski predsjednik je ovaj tjedan poručio sudionicima Sastanka za dijalog civilizacija u Pekingu, da je Kina pripravna surađivati s ostalim državama na uspostavi svjetske mreže za „dijalog i suradnju među civilizacijama“. Po predsjedniku Šiju, Kina je pripravna surađivati sa svim državama na promicanju ravnopravnosti, uzajamnog učenja, dijaloga i uključenosti među civilizacijama. Predsjednik Ši je naglasio, da je „svijet po svojoj naravi mjesto različitih civilizacija“ te da povijest pokazuje, da su „razmjena i uzajamno učenje među civilizacijama, presudni za njihovo napredovanje i za napredak čovječanstva“.

Trgovina između Kine i Rusije je 2024. godine dosegnula vrhunac, što svjedoči o produbljivanju gospodarske suradnje unatoč zapadnim gospodarskim kaznama Rusiji ili upravo zbog nameta tih kazni. Trgovina je dosegnula godišnju vrijednost 245 milijardi dolara.

Od 2015. godine na snazi je kinesko-ruski Sporazum o izumiteljstvu, koji je usredotočen na tehnologiju i izume, posebice u digitalnom području. Između Kine i Rusije snažno se razvija vojno-tehnička suradnja, koja uključuje trgovinu oružjem te zajedničke pothvate u području raketarstva i zrakoplovstva. Usto, strategijsko ortaštvo dovelo je do značajnog napretka u znanstveno-tehničkoj suradnji u područjima energetike, istraživanja Svemira i digitalne povezanosti. U području telekomunikacija kineske korporacije uz pomoć ruskih korporacija šire u Rusiji mrežu 5G. Suradnja Rusije i Kine buja u području mobilne i satelitske tehnologije, koja ima važnost i za područje obrane.

U području obrane suradnja dviju vojnih sila sračunata je na moguće buduće zajedničko djelovanje. Ruske vojne snage i Narodna osloboditeljska vojska Kine redovito obavljaju vojne vježbe na kopnu i na moru, zajedničko obučavanje vojnih snaga te zajedničke zračne i pomorske ophodnje. Kina i Rusija često razmjenjuju posjete visokih vojnih časnika. Vojna suradnja s Kinom je važna za Rusiju, koja želi sačuvati položaj svjetske velesile. Vojna suradnja je važna i za Kinu, jer bi pomoć Rusije u slučaju vojnog sukoba s Amerikom bila za Kinu presudna. (Zato je predsjednik Trump donekle nastojao ugađati predsjedniku Putinu.) Moguća ratna suradnja Kine i Rusije sad ima političko i medijsko značenje.

Suradnja među dvjema vojskama je daleko od njihove stvarne izvršne isprepletenosti. Tješnje, izvršno povezivanje dviju vojnih snaga tražilo bi složenije i češće vojne vježbe, zajedničku obuku i snažniju razmjenu vojne i građanske tehnologije. Tješnje povezivanje ruske i kineske vojske moglo bi dovesti i do njihova zajedničkog djelovanja izvan prostora Kine i Rusije.

Ruska korporacija Rosatom (Državna korporacija za atomsku energiju) i Kineska nacionalna nuklearna korporacija (CNNC) napravile su ugovore za gradnju nekoliko nuklearnih elektrana u Kini. Nuklearna suradnja uključuje isporuku opreme, pružanje usluga i uvođenje u pogon brzih nuklearnih reaktora. To je najveći jedinačni rusko-kineski zajednički pothvat. Početni ugovor vrijedan je više od 3 milijarde dolara, a ukupna vrijednost pothvata bit će 15,5 milijardi američkih dolara. Očekuje se da će taj pothvat unaprijediti dvojnu trgovinsku i industrijsku suradnju te podignuti znanstvenu i tehnološku razinu u obje države.

Objavljeni rusko-kineski nacrt postavljanja nuklearne elektrane na Mjesec izaziva zabrinutost na Zapadu, jer taj nacrt pokazuje pripravnost Kine na dugoročnu suradnju s Rusijom. Predsjednik ruskog Saveznog svemirskog ureda (Roskosmos) nedavno je ustvrdio, da bi „buduća nuklearna elektrana na Mjesecu mogla opskrbljivati električnom strujom moguća buduća naselja“ na tom pratitelju Zemlje. Nuklearna elektrana bi se mogla postaviti na Mjesec 2033.-2035. godine.

Kina i Rusija dosad su izvele ili sad izvode više vrijednih zajedničkih pothvata. Jedan od takvih pothvata je plinovod Snaga Sibira, kojim se godišnje iz Rusije u Kinu doprema 38 milijardi prostornih metara plina. Predviđeni plinovod Snaga Sibira 2 (Altajski plinovod) trebao bi isporučivati godišnje 50 milijardi prostornih metara plina. Poslije početka Rata za Ukrajinu u veljači 2022. godine Rusija nastoji naći nova tržišta za svoj prirodni plin, koji je prije bio „prirodno“ isporučivan Europi. Rusiju i Kinu energetski povezuje i naftovod Istočni Sibir – Tihi ocean, putem kojega se u Kinu doprema 1,6 milijuna buradi nafte dnevno. (Ukupna ruska ili ukupna saudijska proizvodnja nafte je oko 10 milijuna buradi dnevno.) Naftovod je dugačak 4.857 kilometara.

Golema Kina i još prostranija Rusija povezane su željezničkim prijevozom izravno, ali i putem nekoliko željezničkih pruga, koje prolaze ostalim azijskim državama. Takva je već napravljena željeznička pruga dugačka oko 4.000 kilometara, koja povezuje Kinu, Afganistan, Tadžikistan, Kirgistan i Iran. Gotovo polovica duljine te pruge je u Afganistanu. Taj prolaz se lako nastavlja prema Turskoj i Crnom moru, prema zapadnim dijelovima Rusije, prema ostatku Europe te prema ostalim zemljama Perzijskog zaljeva.

Spomenutom azijskom prolazu valja dodati Kinesko-pakistanski gospodarski prolaz (CPEC), koji se postavlja od 2015. godine. Svrha mu je pojačati gospodarsku povezanost Kine i Pakistana postavljanjem mreže cesta, željezničkih pruga, cjevovoda i energetskih postrojenja. Prijevozni prolaz CPEC povezat će sjeverozapadnu kinesku pokrajinu Šinđang s pakistanskom dubokomorskom lukom Gvadar u Arabijskom moru. To povezivanje će skratiti trgovinski put između Kine i Europe. Postoji i prijevozni prolaz od ruske luke Murmansk u Barentsovu moru do iranske luke Čabahar u Omanskom zaljevu.

Postavljanje azijskih kopnenih prijevoznih mreža sračunato je – za slučaj nužde – na izbjegavanje pomorskih putova, koje bi mogle ugroziti nasrtljive zapadne pomorske sile te na izbjegavanje prolaza brodova Malajskim tjesnacem, koji je obično preopterećen brodovima i uz koji djeluju gusarske skupine, djelovanje kojih poskupljuje osiguranje brodova i tovara.

Posebno valja istaknuti Sjeverni morski put, koji preko Arktičkog mora povezuje rusku luku Arhangelsk u Bijelom moru s azijskim lukama u Tihom oceanu. Put od Arhangelska do Šangaja dugačak je 13.000 kilometara. Udaljenost luke Šangaj u Kini do luke Amsterdam u Nizozemskoj kroz Sueski kanal dugačak je 19.500 kilometara. Vožnja od Šangaja do Amsterdama traje 44 dana. Sjeverni morski put ima tri dionice: (1) željeznicom od Moskve do Arhangelska (1.000km), (2) Arktičkim morem do Beringova mora i (3) od Beringova mora do Šangaja.

Rusija za potrebe Sjevernog morskog puta gradi 17 novih luka između Arhangelska i Beringova mora. Za slobodu plovidbe brinu se ledolomac Lenjingrad i ostali rusku ledolomci. Novi plovidbeni put postaje sve prihvatljivijim zbog preopterećenosti Sueskog kanala i zbog političke i vojne nepostojanosti na Bliskom Istoku, gdje jemenski Huti izravno ugrožavaju plovidbu Sueskim kanalom, tako da mnogi azijski brodovi plove u Europu oko Afrike.

Velika prednost Sjevernog morskog puta je u: (1) upola kraćem vremenu plovidbe brodova između Europe i Azije, (2) smanjenoj neizvjesnosti plovidbe, jer Arktičko more nije podložno političkoj nepostojanosti i (3) strategijskoj prednosti Rusije i Kine, koje trebaju uravnotežiti utjecaj svjetskih sila na svjetsku trgovinu.

Sve veća nazočnost Rusije i Kine u Arktičkom moru nije mogla izmaknuti pažnji Atlantskog saveza. U studenomu 2024. godine članice NATO-a uspostavile su „satelitsku mrežu za motrenje“ Sjevernog morskog puta, navodno zbog nacionalne i vojne ugroze. NATO nastoji uspostaviti protivtežu ruskom i kineskom nastojanju u Arktičkom moru. Očito je, da NATO u rusko-kineskoj suradnji vidi prijetnju gospodstvu Zapada u svjetskoj plovidbi.

Na kraju ću spomenuti i izravnu suradnju ruskog naroda i kineskog naroda. Kina i Rusija su države u kojima vlada narodna, a ne liberalna demokracija. Komunistička stranka Kine i ruska vladajuća stranka Jedinstvena Rusija vladaju na dobrobit naroda, a ne za probitke privatnog kapitala. Sličnost političkih sustava Kine i Rusije pomaže njihovu strategijskom ortaštvu.

Continue Reading