Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim iznimnim političkim događajem. Osvrt se bavi najavljenim sastankom američkog predsjednika Trumpa i ruskog predsjednika Putina, za koji se predviđa da će se održati „negdje na Aljasci“ u petak, 15. kolovoza, na Veliku Gospu ove godine. Aljaska je jedna od pedeset američkih saveznih država.

Nedavni posjet Moskvi posebnog američkog izaslanika za Bliski Istok i za odnos s Rusijom Stevea Witkoffa – general Keith Kellogg je zadužen za odnos s Ukrajinom – bio je sračunat na ugovaranje sastanka dvojice predsjednika, na kojemu bi se raspravila obustava Rata za Ukrajinu. Po mišljenju mnogih geopolitičkih promatrača, pravo je da o mogućoj uspostavi primirja ili mira u Ukrajini pregovaraju strane u ratu: Sjedinjene Američke Države i Ruska Federacija.

Predsjednik Trump je često naglašavao, da rat u Ukrajini „nije njegov rat, nego rat Joea Bidena i da taj rat ne bi ni izbio, da je on bio izabran za predsjednika 2020. godine“. Ipak, predsjednik Trump je za svojega novog predsjedničkog razdoblja nastojao dobiti taj rat, iako je tijekom izbornog pothvata tvrdio, da će rat u Ukrajini zaustaviti za jedan dan. Predsjednik Trump je to mogao jamačno izvesti da je htio i to ustezanjem vojne i financijske pomoći Ukrajini.

Međutim, izgovorenim ili napisanim riječima predsjednika Trumpa ne treba davati veliku vjerodostojnost, posebice ako su nedomišljeno izgovorene u prolaznom susretu s novinarima ili napisane na predsjednikovoj osobnoj mreži Truth Social. Predsjednikove izjave su često u međusobnoj opreci. Stekao sam dojam, da predsjednik Trump nekad namjerno daje povoljne ili nepovoljne izjave o nekomu, kako bi prikrio svoje prave nakane. Primjerice, predsjednik Trump se je nedavno okomio na ruskog predsjednika tvrdeći, da ga je „razočarao“. Dodao je, da je Rusija neprijateljski raspoložena prema Americi. Par dana kasnije američki predsjednik je tražio, da se sastane s ruskim predsjednikom, kako bi skupa okončali rat u Ukrajini. Izjave službenih osoba Bijele kuće imaju veću mjeru vjerodostojnosti.

Većinu geopolitičkih promatrača je iznenadilo to, što će se sastanak na vrhuncu održati u Americi. Ne nosi li mjesto održavanja sastanka opasnost za predsjednika Putina? Predsjednik Putin bi načelno mogao biti uhićen, pritvoren i čak suđen. Ne tvrdim, da bi nalog za to dao osobno predsjednik Trump, ali se u američkom pravosudnom sustavu mogu naći tužitelji i sudci, koji bi rado dali nalog za uhićenje ruskog predsjednika protiv kojega postoji prijava pri Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) u den Haagu. Amerika nije članica tog suda, a nedavno je izrekla kazne nekim sucima tog suda, koji su prihvatili optužbe za genocid protiv izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg zapovjednika izraelske vojske Yoava Gallanta. Ipak, predsjednik Putin je u stanovitoj pogibelji. (Pitali Bračanina zašto po velikoj žezi nosi sklopljeni kišobran preko ruke. Odgovorio je: „Nije Bogu virovat’!“)

Ruska strana je pristala na održavanje sastanka na vrhuncu na Aljasci, koja je u blizini Rusije. Nagađam, da ruski predsjednik može na Aljasku doći (ratnim) brodom, koji bi pratili dobro naoružani drugi ratni brodovi i podmornice. Ruski predsjednik će nedvojbeno imati i jaku osobnu zaštitu, koja bi mogla spriječiti njegovo moguće uhićenje. Neki promatrači nagađaju, da bi predsjednik Putin na Aljasku doputovao zrakoplovom, čime ne bi bila uvažena zemljopisna „blizina“ Amerike i Rusije. Predsjednik Putin je pristankom na sastanak u Americi pokazao i osobnu hrabrost.

(U Kanadi je za prve Trumpove vladavine Amerikom na zahtjev američkog ministarstva pravosuđa 1. prosinca 2018. godine zbog navodne prijevare uhićena Meng Wanžu, financijska direktorica i kći utemeljitelja kineske korporacije Huawei. Američko ministarstvo je bilo tražilo i izručenje direktorice Meng. Meng je držana u kućnom zatvoru u Kanadi. Ona je nakon mukotrpnih pregovora Kine i Kanade bila oslobođena 25. rujna 2021. godine nakon što je američko ministarstvo pravosuđa povuklo zahtjev za njezino izručenje.)

Američki podpredsjednik JD Vance je 9. kolovoza u Londonu obavijestio europske saveznice (Britaniju, Europsku uniju, Finsku, Francusku, Italiju, Njemačku i Poljsku) te predsjednika Ukrajine o dogovoru za očekivani sastanak predsjednika Amerike i Rusije. Poslije tog sastanka u Londonu je održan sastanak europske ratne struje, na kojemu je zatraženo, da se Europa i Ukrajina uključe u rusko-američke pregovore. Ukrajinski predsjednik je izjavio, da će „američko-ruski dogovor bez Ukrajine biti mrtva odluka“. Bijela kuća je naknadno objavila, da će početno biti održani dvostrani razgovori te da bi se kasnije u pregovore mogla uključiti i Ukrajina. Očito, Europi je „mjesto za vratima“.

Ratna europska struja smatra, da je Europa isto strana u ratu te da bi se i ona s Amerikom trebala otprve uključiti u pregovore. Po meni, Europa je kao i Ukrajina više žrtva američkog Rata za Ukrajinu, nego strana u ratu.

Čemu iznenadan sastanak dvojice predsjednika, nakon što je predsjednik Trump koncem mjeseca srpnja odredio vrijeme od pedeset dana, da se Rusija i Ukrajina dogovore o uspostavi kopnenog i zračnog primirja? Predsjednik Trump je poslije to razdoblje naprasno skratio do 8. kolovoza, za koji su dan bile najavljene već pobačene drugotne „kostolomne“ uvozne trošarine za države, koje nastave kupovati rusku naftu i ruski ukapljeni plin. Poslije je došlo do američkog traženja sastanka na vrhuncu predsjednika Rusije i Amerike.

U zbrci koju američki predsjednik neprestance stvara svojim prijepornim izjavama ipak se razaznaje temeljna svrha njegova pripetavanja s Rusijom. Po meni, predsjednik Trump je u velikoj žurbi, jer želi preduhitriti slom ukrajinske vojske te napredovanje ruske vojske do rijeke Dnjepra u njezinu srednjem toku i prelazak preko te rijeke u njezinu donjem toku. Zapadni mediji obilno pišu o rusko-američkoj pogodbi i o trampi prostora, ali je više riječ o nagađanju i priželjkivanju, nego o dobrim prosudbama. Usto, predsjednik Trump istinski želi uspostavu mira u Ukrajini, jer u drugim područjima djelovanja ima uglavnom promašaje.

Računa se, da se sporazum o miru u Ukrajini ne može postići za jednog sastanka dvojice predsjednika, što bi vodilo novom sastanku na vrhuncu i to u Rusiji. Pregovori između Amerike i Rusije uključit će osim vrućeg pitanja Ukrajine i pitanja opće suradnje dviju država, posebice gospodarske i energetske suradnje u području Arktika, jer je Rusija prvorazredna arktička sila, a upravo američka savezna država Aljaska izbija na Arktički ocean.

Očekuje se, da će kad-tad doći do sporazuma Rusije i Amerike o obustavi Rata za Ukrajinu. Zato se postavlja pitanje o tomu, kako će dvije velesile nagovoriti predsjednika Zelenskog, da prihvati njihov sporazum te da napusti i svoj sadašnji položaj i Ukrajinu. Stavljanjem pred gotov čin! Predsjednik Zelenski će od nastojanja Europe imati malu korist.

Ako predsjednik Zelenski unatoč sporazumu velesila bude uz pomoć europskih sila ustrajavao na nastavku rata ili na njegovu dodatnom razbuktavanju, Americi će biti lako okrenuti leđa i Ukrajini i Europi. To američki upravni ustroj željno očekuje. Time bi i Ukrajina, ali i Europa bile prepuštene budućnosti, koju će neizbježno donijeti politički i vojni slom „nacrta Ukrajina“. Ideološki zadojeni ukrajinski i europski politički umovi ne uviđaju, da je našoj globaliziranoj vrsti mir preči od svih ostalih životnih vrijednosti.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi dogovorom Kanade i Meksika, da ubuduće prijevoz proizvoda iz jedne države u drugu ne obavljaju cestama preko Amerike, nego pomorskim putem između njihovih luka na atlantskoj obali i luka na tihooceanskoj obali. Obilaženje Amerike u prijevozu proizvoda između Meksika i Kanade nosi ozbiljne posljedice Americi, značajne prednosti Kanadi i Meksiku te znatne promjene u međunarodnoj trgovini. Stvaranje pomorskih putova između Meksika i Kanade izazvano je bezobzirnim američkim nametom uvoznih trošarina, koji bi mogao pogoditi i međusobnu trgovinu tih dviju država.

Izaslanstva Kanade i Meksika sastala su se u Ottawi 15. srpnja ove godine i napravila sporazum bez ranije najave, bez izjava za medije i bez samohvale. Dosad su se proizvodi između Meksika i Kanade prevozili takozvanim Sjevernim prolazom (Nothern Corridor). Tihoocenski put između Kanade i Meksika uključit će i 200 kilometara željezničke pruge. Dosadašnja godišnja trgovina tih dviju zemalja iznosila je 120 milijardi američkih dolara.

Posljedice obilaženja američkog zemljopisnog prostora u prijevozu proizvoda između američkih izravnih susjeda za Ameriku su neočekivane i ozbiljne. Američki državni ustroj neće znati čime međusobno trguju američki susjedi. Usto, novi prijevozni put spriječit će Ameriku, da nameće uvozne trošarine za kanadske i meksičke konačne proizvode, ali i za dijelove i sklopove, koji se ugrađuju u takve proizvode i koje se zna i višekratno prevoziti preko međusobnih granica Amerike, Meksika i Kanade. To se događa prvobitno u proizvodnji automobila.

Obilaženje američkog zemljopisnog prostora znatno smanjuje prihod mnogim američkim korporacijama, koje prodaju gorivo za tegljače i ostala tovarna vozila ili koje pružaju usluge održavanja vozila te smještaja i prehrane voznog osoblja.

Ipak, najteža posljedica obilaženja američkog kopnenog prostora je prestanak Amerike kao središnje sile u Sjevernoj Americi. Kanada i Meksiko postaju sve manje ovisni o Americi i postaju samostalnijim gospodarskim silama ne samo u Sjevernoj Americi, nego i u svijetu. Kanada ima golem zemljopisni prostor (9,98 milijuna km²) i druga je prostorno najveća zemlja  u svijetu te ima silne prirodne izvore, ali i razvijenu industrijsku proizvodnju. Meksiko ima površinu 2 milijuna km² i trinaesta je zemlja po površini u svijetu, a ima pučanstvo gotovo četiri puta veće od kanadskoga. Meksiko ima izvanredan zemljopisni položaj: on je spona između dviju Amerika te ima dugačke obale na dva oceana. Prirodni izvori Meksika uključuju minerale (zlato, bakar, naftu, srebro i druge minerale), drvo iz golemih šuma i mnogo poljoprivrednog zemljišta. Meksička industrijska proizvodnja se povećava i postaje suvremenijom.

Veće osamostaljenje gospodarstava prvih američkih susjeda nedvojbeno je prouzročeno američkim nametom trošarina diljem svijeta. Samostalnija gospodarska politika Kanade i Meksika s vremenom će od tih država učiniti istinske gospodarske velesile. Donošenje takva zaključka počiva na prostranosti tih zemalja, na golemim prirodnim izvorima i razvijenosti industrijske proizvodnje u njima te na odlučnosti naroda Kanade i Meksika, da njihove države vode samostalnu gospodarsku politiku.

Samostalnost gospodarske politike svake države vodi samostalnosti njezine državne politike i geopolitike. U Kanadi se sad odvija unutarnji pretres cijele kanadske politike, koji je izazvan američkim nametom trošarina, ali i zahtjevom Amerike, da Kanada kao članica Atlantskog saveza i Skupine sedam (G7) poveća izdatke za obranu i za oružje. Ako uistinu želi voditi samostalnu i suvislu državnu politiku, Kanada treba slobodno određivati visinu proračuna i raspored izdataka u njemu. Meksiko je u političkom stanju znatno povoljnijem od kanadskoga, jer Meksiko ne sapinju obveze prema Atlantskom savezu i dogovori u Skupini sedam. Međusobni politički odnosi Amerike i Meksika nikad nisu bili ustaljeni i uređeni. Usto, Meksiko pripada drugom kulturnom i civilizacijskom krugu, koji je podrijetlom romanski i katolički, a ne anglosaski i protestantski ili puritanski.

[Kako bi poboljšao „civilizacijsku“ čistoću Južne Amerike, američki predsjednik James Monroe (1817.-1825.) tražio je u svojem nauku o Južnoj Americi (Monroe Doctrine, 1823.), da u Južnu Ameriku ne useljavaju državljani pretežito katoličkih zemalja (Austrije, Belgije, Francuske, Italije, Poljske, Portugala i Španjolske).]

Nedvojbeno je, da će Meksiko i Kanada kad budu vodili samostalniju gospodarsku i državnu politiku biti objeručke prihvaćeni od država udruge BRICS i Svjetske većine. Bila bi riječ je o „zapadnim“ državama, koje se odmeću od američke jednovlasti (monopola) i time slabe američki jednostožerni svijet, koji je trnu u oku mnogim odgovornim političarima slobodnih naroda.

Gospodarsko i političko udaljavanje Kanade i Meksika od Amerike je poglavito pitanje zaštite suverenosti. Pritom, nije riječ samo o bijegu tih zemalja iz američke hegemonije, nego i privlačnosti zajednice zemalja BRICS i zemalja Svjetske većine. BRICS sad ima 10 članica i deset zemalja-ortakinja, od kojih je – ako se izuzmu novaci Bolivija, Brazil i Kuba – najzapadnija zemlja Južna Afrika. Stoga bi pristupanje Kanade i Meksika udruzi država BRICS na bilo koji način poboljšalo prostorni raspored članica i ortakinja BRICS-a.

Političko buđenje i osamostaljivanje mnogih naroda, koji su dosad čamili u neokolonijalizmu uzima mah. Nova predsjednica Namibije Ndemupelila Netumbo Nandi-Ndaitwah (NNN), koja je preuzela dužnost 21. ožujka ove godine uvela je vize za građane zapadnih zemalja, koji su dosad slobodno dolazili u Namibiju. Po riječima predsjednice NNN,  „odsad će građani zapadnih zemalja prolaziti pakao, kakvim su prolazili stanovnici Afrike pri ulasku u SAD i ostale zapadne zemlje“. Predsjednica Nandi-Ndaitwah ujedno je ukinula vize za ulazak u Namibiju građana svih afričkih zemalja.

Države udruge BRICS i Svjetske većine međusobno se povezuju i produbljuju svoje međusobne odnose. Nedavno je Kina potpuno otvorila svoja tržišta za sirovine i proizvode svih afričkih zemalja temeljem posebnih sporazuma, koje su potpisale 53 od 54 afričke zemlje. Sporazum s Kinom nije potpisala država Esvatini (prije Svaziland), s kojom Kina nema diplomatske odnose. Kina više nema uvozne trošarine na afričke proizvode. Nedavno je objavljeno, da će indijski premijer Modi nakon sedam godina posjetiti Kinu 31. kolovoza i 1. rujna. Brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva traži, da se održi novi hitan sastanak na vrhuncu udruge BRICS, kako bi se napravio zajednički odgovor američkom nametu uvoznih trošarina.

Kanada i Meksiko nisu zemlje nekadašnjeg Globalnog juga kako se je prije nazivalo Svjetsku većinu. To su države „sjeverne“ polukugle Zemlje i Sjeverne Amerike. Prve američke susjede. Kanada je od početka američkog nameta uvoznih trošarina već dogovorila prodaju mnogih svojih proizvoda Europskoj uniji i mnogim azijskim zemljama. Meksiko već pruža dobre uvjete za kineska ulaganja u proizvodnju suvremenih proizvoda. Bez obzira hoće li Meksiko i Kanada pristupiti BRICS-u ili neće, te dvije države se nastoje otrgnuti s lanca američke hegemonijske geopolitike. Kanada i Meksiko svojom novom politikom mrve hegemoniju svjetskoga privatnog kapitala i pomažu stvaranje višestožernog svijeta.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi oštrim prijeporom brazilskog predsjednika Luiza Inácia Lule da Silve i američkog predsjednika Donalda Johna Trumpa. Sadašnji prijepor dvojice predsjednika dobio je osobnu crtu, iako je riječ o sukobu Brazila i Amerike oko američkog nameta uvoznih trošarina na proizvode i sirovine iz Brazila u stupnju od 50%. Sukob ima i dodatnu širinu, jer je Brazil utemeljitelj udruge država BRICS, a predsjednik Trump smatra da BRICS ugrožava položaj dolara kao svjetskog pričuvnog i svjetskog razmjenskog novca.

Naslovom osvrta nisam htio umanjiti ugled dvojice predsjednika, jer su obojica ljudi u trećoj životnoj dobi. Predsjednik Lula rođen je 27. listopada 1945. godine, a predsjednik Trump 14. lipnja 1946. godine. Obojica predsjednika su „prevalila“ sedamdeset devet godina. Po meni, naprasite i otresite javne izjave dvojice predsjednika ne pokazuju samo nedostatak diplomatskog postupanja, nego i staračku neobazrivost. To se usudim reći, jer sam ja davno „prevalio“ sedamdeset devet godina.

Ipak, predsjednici Trump i Lula imali su različit politički put. Predsjednik Luiz Inácio da Silva ušao je u politiku radom u sindikatu metalaca, u kojemu je bio izabran za predsjednika 1975. godine i ponovo 1978. godine. Bio je više puta uhićen od tadašnjih vojnih vlasti. Poslije prestanka vojnog režima Luiz Inácio da Silva je za odštetu dobio mirovinu. Godine 1980. suutemeljio je Radničku stranku. Otad do 1988. godine obnašao je dužnost njezina predsjednika. Godine 1987. Luiz Inácio da Silva izabran je u savezni parlament u izbornom okrugu Sao Paolo. Bez uspjeha se natjecao na predsjedničkim izborima 1989., 1994. i 1998. godine, ali je bio izabran za predsjednika 2002. i 2006. godine. (Lulina slijednica Dilma Rousseff bila je izabrana za predsjednicu 2010. i 2014. godine, ali je za njezina drugoga predsjedničkog razdoblja bila smijenjena, uhićena i u zatvoru mučena.)

Luiz Inácio da Silva bio je uhićen 2018. godine i osuđen na devet godina i šest mjeseci zatvora, što ga je spriječilo, da se ponovo natječe za položaj predsjednika. Presuda je kasnije bila ukinuta pa je Luiz Inácio Lula da Silva 2022. godine bio je izabran za predsjednika. Međutim, dotadašnji predsjednik Jair Bolsonaro odbio je priznati poraz i pokušao je nagovoriti vojsku, da izvede državni udarac. Jair Bolsonaro je sad u kućnom pritvoru i čeka suđenje.

Politički put Donalda Trumpa bio je drukčiji. Prije uključenja u politiku Trump je bio poduzetnik u području graditeljstva i prometa nekretninama. Trump je i sad vlasnik i predsjednik Organizacije Trump. Tijekom svoje uspjele poduzetničke karijere, izgradio je brojne raskošne hotele, kockarnice, nebodere i igrališta za golf. Od 1996. do 2015. godine bio je vlasnik natjecanja u ljepoti za izbor Miss Amerike i Miss Svemira. Svoje ime je koristio za promicanje svojih proizvoda, građevina i medija. Donald Trump je višestruki milijarder, a u javnosti je bio razglašen vođenjem televizijskog natjecanja Šegrt ili Pripravnik (Apprentice) na televizijskoj mreži NBC.

Donald Trump je politički put počeo u Reformskoj stranci kad se je u ime te stranke natjecao za mjesto predsjednika SAD na izborima 2000. godine. Trump je ubrzo prešao u Demokratsku stranku, koju je napustio, jer su ga razočarali jednoumlje i jednovlast (monopol) obitelji Clinton te izbor Baracka Obame za predsjednika SAD 2008. godine. Poslije toga je jedno vrijeme nastupao kao neovisan i nestranački kandidat za predsjednika Amerike. Ubrzo je stupio u Republikansku stranku i iz nje se je pokušao natjecati na izborima 2012. godine, ali se je zbog slabe potpore kao potpredsjednički kandidat brzo povukao iz izborne utrke.

U lipnju 2015. godine službeno je objavio svoju nakanu, da se natječe za predsjednika Amerike na izborima 2016. godine. Izborni pothvat vodio je iz svojeg sjedišta u New Yorku zvanom Trumpov toranj. U srpnju 2016. godine službeno je potvrđen kao predsjednički kandidat Republikanske stranke na stranačkom zasjedanju u Clevelandu u saveznoj državi Ohio. Donald Trump je u studenomu te godine pobijedio prijepornu demokratkinju Hillary Clinton.

(Ustrajavanje Donalda Trumpa da postane predsjednik SAD podsjetilo me je na jednu šalu iz mojih studentskih dana. Pitali su majku jednog mladića – koji je bio otišao na studij kiparstva u Zagreb – gdje joj je sin. Odgovorila je: „Pošao je u Zagreb učiti za Meštrovića. Ili će biti Meštrović ili ništa!“)

Opaki prijepor američkog predsjednika i brazilskog predsjednika nastao je zbog američkog nameta uvoznih trošarina na brazilske proizvode i sirovine. Takav prijepor je nastao između mnogih neovisnih država i Amerike, s tim što su različite države na namet trošarina Americi odvraćale na različite načine. Američki namet uvoznih trošarina nije gospodarsko, nego političko i geopolitičko pitanje. Primjerice, Kanada može izbjeći namet trošarina, ako prihvati postati 51. američkom saveznom državom ili ako prihvati protezanje američkog sustava zaštite neba nad svoj zemljopisni prostor. Japan i EU mogu izbjeći namet trošarina, ako u američko gospodarstvo ulože po 600 milijardi dolara. Brazil može donekle izbjeći namet trošarina, ako brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva obustavi neovisni sudski progon prijašnjeg predsjednika Jaira Bolsonara.

Brazilski predsjednik je odbio upletanje američkog predsjednika u unutarnja pitanja Brazila. U razgovoru s voditeljicom u televizijskoj mreži CNN Christiane Amanpour brazilski predsjednik je rekao, da je Donald Trump izabran za predsjednika Amerike, a ne za diktatora svijeta. U razgovoru s novinama New York Times brazilski predsjednik je rekao, da SAD ne žele, da bilo koja država Latinske Amerike ima vodeću ulogu u području. Amerika želi, da sve latinsko-američke države slušaju zapovijedi američkog Državnog tajništva. „Amerika se ne može odreći uloge svjetskog policajca.“

Očito je, da prijepor Brazila i Amerike dolazi od različitosti njihovih svjetonazora ili političkih pogleda na svijet. Ta razlika je primjer različitosti pogleda na uređivanje ukupnih političkih odnosa u svijetu. Različitost pogleda na tekuće uređivanje svijeta dolazi, s jedne strane, od naravi kapitala, koji je mrtav i koji vlada ili gospodari Zapadom i, s druge strane, od naravi naroda kao naroda, koji su žive zajednice. Kapital kao tvar, koja se ne mijenja, nego koja se samo nakuplja nosi svijetu mrtvilo. Zato je američki politički filozof Francis Fukuyama u knjizi The End of History and the Last Man (Kraj povijesti i posljednji čovjek)objavljenoj 1992. godine i mogao napisati, da „dolaze kraj povijesti, kraj politike i kraj geografije“. Po Fukuyami, sva će mjesta na Zemlji biti jednaka.

Ipak, narodi kakve su donijele evolucija života i kulturna evolucija naše vrste su živi. Narodi se u svojem trajanju stalno mijenjaju kao što se za života mijenjaju i jedinačni ljudi. Zato narodi ne prihvaćaju mrtvilo koje im nameće kapital. Dodatnu silinu (dinamiku) u narode je unijela globalizacija naše vrste. Globalizacija je narodima pružila prigodu, da množe i naprijede međusobnu suradnju.

Sadašnji postupci nositelja kapitala i zapadnih država predvođenih Amerikom te potezi američkog predsjednika vuku svijet natrag. Naprotiv tomu, narodi prihvaćaju nove mogućnosti suradnje. Narodi uživaju u poslu, koji sad obavljaju. Taj užitak stvara u njima samopouzdanje i učvršćuje njihovu nadu, da će Zemlja postati mjestom života za ljude i narode, a ne ostati mjestom sablasnog plesa kapitala.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta ne bavi ni nekom značajkom sadašnjeg svijeta ni nekim iznimnim događajem u svijetu. Osvrt se bavi međusobnim odnosom četiriju stalnih izvora vlasti ili utjecaja u političkim zajednicama: politikom, gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja te promjenom njihove odnošajne važnosti.

U većini drevnih civilizacija vlast je pripadala vladaru, političkoj zajednici ili državi. U nekim vrlim civilizacijama te u drevnim, ali i u novijim državama vlast je imala vojska. Nasilje vlasti je bitna značajka svih civilizacija, zato što u svakoj od njih jedino vlast ili vladar ima pravo uporabe sile, ali je u nekim političkim zajednicama vlast otvoreno držala vojska.

U drevnoj izraelskoj životnoj zajednici vjera je bila starija od politike, zato što Izraelci dugo nisu imali svoju državu. Vjera je bila starija i od gospodarstva i od zaštite: bog Jahve je navodno Izraelce četrdeset godina u pustinji hranio kruhom, koji je padao s neba, a svemogući Jahve je bio i vojni saveznik Izraelaca. U Europi je tijekom Renesanse vlast počela pripadati slobodnom novcu ili kapitalu. Otad je uspostavljan kapitalizam kao politički sustav, koji je svoj vrhunac dosegnuo u dvadesetom stoljeću kad se je slobodan svjetski privatni kapital bio nakupio i usredotočio u Americi. Vrijeme kapitalizma sad istječe.

Prije uspostave izvornih civilizacija unazad oko šest tisuća godina naša vrsta bila je razlučena u male, izvorne životne zajednice, u kojima je vlast pripadala zajednici pa nije postojala posebna ustanova vlasti ili država. U izvornim životnim zajednicama ljudi su skupno odlučivali o svim pitanjima zajedničkog života. Skupno su vjerovali, a skupno su se i hranili i branili. Zajedništvo je bilo izvor upravljanja, temelj vjere te sredstvo hranidbe i zaštite.

Kakve god su dosad bile uloga i odnošajna važnost jedinačnih izvora vlasti, velika promjena je nastupila sadašnjom globalizacijom. Minulih desetljeća svjetski kapital je bio voljno globaliziralo poslovanje velikih proizvodnih korporacija, za čim je ubrzo zažalio, jer je mimo volje kapitala došlo i do političke globalizacije odnosno do globalizacije vrste Homo sapiens. Globalizacija poslovanja korporacija nužno je izazvala globalizaciju naše vrste, i to zato što su politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja neodvojljivi i neraspletljivi izvori vlasti.

Dvadeset stoljeća prije sadašnje globalizacije tadašnja Rimska carevina kao sredozemna i svjetska velesila izvela je globalizaciju područja Sredozemlja, u kojemu je živjela četvrtina tadašnjeg svjetskog pučanstva. Rimska globalizacija je povezala Sredozemlje u životnu cjelinu, ali se narodi Sredozemlja nisu mirili s podlaganjem jednoj jedinoj vlasti. Mnogi od njih su htjeli imati svoju običajnu samoupravu. Pripadnici pokorenih naroda nisu se mirili s pretvaranjem u podanike.

Zato je u tadašnjem golemom i nasilu povezanom svijetu iznenada buknuo novi sustav uvjerenja, koji je smislio i uredio Isus iz Nazareta, koji je rođenjem bio Židov, ali koji nije bio podložan židovskoj državotvornoj mitohistoriji. Taj židovski nacionalni sustav uvjerenja je zapisan u knjigama Starog zavjeta. Za širenje svojeg sustava uvjerenja – koji je on sam nazvao Radosnom vijesti – Isus iz Nazareta je utemeljio snažan svjetski pokret, a ne ustanovu kakve su obično osnivali utemeljitelji ideologija, vjera ili sustava uvjerenja prije Isusa i poslije njega. Takvi su sustavi redovito postajali plijenom političkih vlasti. Isusovoj Radosnoj vijesti su se bili pridružili mnogi žitelji Izraela i Sredozemlja, koji su bili nazivani kršćanima.

Židovi su kod rimskih vlasti otprve ozloglasili kršćane i na njih navalili rimski progon, misleći, da je i kršćanima kao i njima najviše bilo stalo do vjere. Najžešći progoni kršćana bili su pod carevima Neronom i Dioklecijanom. Kršćanima je više bilo stalo do života, nego do vjere u židovskom smislu. Zato su mnogi kršćani polaganjem svojih života nastojali svim preživjelim ljudima donijeti više pravog života.

Isus iz Nazareta nije bio samo smislio nov i za povezani svijet prikladan sustav uvjerenja, nego je i svoj, globalni sustav uvjerenja uzdignuo nad politiku, nad gospodarstvo i nad zaštitu. Židovi su ranije za sebe smislili sustav uvjerenja, koji je isto bio uzdignut nad politiku, gospodarstvo i zaštitu, ali to je bio sustav uvjerenja za razlučivanje i odvajanje Židova od ostalih naroda. Židovi su imali svojeg nacionalnog boga. Bog Isusa iz Nazareta je bog svih naroda odnosno bog cijele vrste Homo sapiens te otac svim ljudima. Kod drugih utemeljitelja svetovnih (sakralnih) sustava uvjerenja bog je znao biti vladar, sudac, gospodar, silnik, „bog nad vojskama“ ili čak i napasnik. Po Isusa iz Nazareta, Bog je izvor života, Bog je sam život, Bog je i djelatan sudionik života, kao što je i naša vrsta dio života. Po Isusu iz Nazareta, Bog je postao dijelom novog života, koji je on unio u tvar i koji se je razrastao putem evolucije, koju je Bog pokrenuo kao što je i život unio u tvar.

Povijesno gledano, Isus iz Nazareta je svojim pokretom Radosne vijesti namjeravao obnoviti izvorno ljudsko zajedništvo, koje je bilo baštinom ukupne evolucije života i posebice kulturne evolucije u našoj vrsti. Povijesno napuštanje zajedništva uspostavom civilizacija bilo je konačno omogućeno čovjekovom sposobnošću pojmovnog mišljenja. Pojmovna umnost za razliku od životinjskog slikovnog mišljenja unijela je u čovjekove životne zajednice laž i obmanu.

Jedna od posljedica čovjekove pojmovne umnosti je neprirodna i nakazna samoživost, protiv koje se bore sve vrste života i koju su zdušno suzbijale čovjekove izvorne zajednice. Samoživost je stvorila civilizacije i u svakoj od njih vlast vezala uz privatnu imovinu. Isusov lijek za samoživost je ljudsko zajedništvo. Isus iz Nazareta je ljudima i narodima ostavio primjer ili uzorak za ispravljanje tijeka povijesti i tijeka kulturne evolucije vrste. Odredba Radosne vijesti, koju je Isus izrekao u poznatom „Govoru na gori“ otkriva veliku jasnoću Isusovih misli.

Isusova nakana je naknadno uspjelo provedena. Poslije sloma Zapadnog Rima pravi kršćani, koji su njegovali zajedništvo po savjetu Isusa iz Nazareta nastavili su u Europi provoditi Isusov nacrt zajedništva pa su Europu obnovili i preporodili. U Europi je nastala prava znanost, koja je bila utemeljena na opažanju, pokusima i na matematici te koja je od Europe s vremenom napravila središte svijeta.

U naše dane razvitak kapitalizma donio je kapitalizmu nepotrebnu i za nj opasnu globalizaciju naše vrste. Nositelji kapitala su sami nastojali razvrgnuti globalizaciju poslovanja korporacija, kako bi spriječili hvalevrijednu političku globalizaciju, kojom bi narodi i ljudi bili povezani u cjelinu. Nastojanje nositelja kapitala nasreću ne uspijeva. Sve više naroda bira međusobnu suradnju umjesto podlaganja usredištenom kapitalu. Naša vrsta je u prelasku iz jednovlasti kapitala u puno zajedništvo naroda.

Taj bi se postupak mogao znatno ubrzati, ako bi se odmah postavio sustav uvjerenja za vrstu, koji bi kao bitnu značajku sadržavao životno zajedništvo i ako bi se taj sustav stavio povrh ostalih izvora vlasti: politike, gospodarstva i zaštite. Temeljna značajka novog sustava uvjerenja za vrstu bila bi pripadnost svih naroda i svih jedinačnih ljudi vrsti. Svjesna pripadnost svakog čovjeka vrsti ujednačila bi vrstu i osposobila bi je za trajno održavanje ustaljenih životnih odnosa u njoj. Zajedništvo će istisnuti kapitalizam iz vrste.

Kao što je Isus iz Nazareta svojevremeno uspostavio pokret za širenje svoje Radosne vijesti, tako su sad narodi koji nastoje uspostaviti svijet suradnje utemeljili pokret, koji se još uvijek naziva BRICS. Riječ je uistinu o Novoj radosnoj vijesti, koja će vrstu Homo sapiens zauvijek osloboditi podaništva kapitalu i općenito čamljenja u civilizaciji.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi stanjem, koje je u Americi prouzročio namet uvoznih trošarina predsjednika Trumpa te novim stavom mnogih država prema Americi, koje su pogođene širokim nametom trošarina. Osvrt se dodatno bavi svjetskom političkom pomutnjom i poremećajem u međunarodnoj trgovini, koje je stvorio američki namet uvoznih trošarina.

Namet američkih uvoznih trošarina ima objavljeni smisao i ima stvarni smisao. Donald Trump je prve uvozne trošarine nametnuo za svojega prvog predsjedničkog razdoblja 2018. godine i to Kini. On je prvi među američkim političarima upozorio na „žutu opasnost“. Tijekom minuloga izbornog pothvata Donald Trump je obećao širok i ubitačan namet uvoznih trošarina, kojemu je svrhom trebala biti reindustrijalizacija američkog gospodarstva, koje je temeljito financijalizirano. Donald Trump je bio obećao, da će nametom uvoznih trošarina prisiliti američke proizvodne korporacije, da svoju proizvodnju iz tuđine vrate u SAD.

Ipak, pokazalo se je, da je pravi smisao nameta trošarina uspostava političkog utjecaja Amerike na ostale države, posebice na prijateljske države i na saveze takvih država te na prave saveznice kao što su Britanija, Europska unija, Japan, Južna Koreja, Kanada ili Meksiko. Uspostava pojačanog političkog utjecaja Amerike u svijetu ili djelomična obnova američke hegemonije – što god Donald Trump govorio i pisao – je nakana nositelja privatnog kapitala, koji je nakupljen i usredotočen u Americi.

Namet trošarina trebao bi biti državnim ili političkim sredstvom priželjkivane obnove svjetske vlasti kapitala. Treba samo spomenuti, da američki namet uvoznih trošarina predstavlja tešku i neoprostljivu zloporabu američke državne politike i zloporabu američkog pučanstva, kojemu bi država trebala biti glavno sredstvo djelovanja. Spomenut ću i to, da nositelji privatnoga svjetskog kapitala zlorabe i Trumpovu opsjednutost nametom trošarina.

Dokaz za to pružio je sam američki predsjednik. Nedavno su prvo Francuska pa slijedno Britanija objavile odluku o skorom priznanju Palestinske države, iako to neće pomoći stradalom pučanstvu Gaze. Američki predsjednik na te objave nije bio odvratio nametom dodatnih trošarina, jer su tad već bili sklopljeni trošarinski sporazumi i s Britanijom i s Europskom unijom. Međutim, kad je Kanada objavila svoju nakanu o priznanju Palestinske države američki predsjednik je za kaznu Kanadi otklonio mogućnost sklapanja trošarinskog sporazuma Amerike i Kanade te čak povisio trošarine na uvoz kanadskih proizvoda od 25% na 35%. (SAD su još sklopile popustljiv trošarinski sporazum s Indonezijom, jer indonezijski kobalt trebaju za proizvodnju akumulatora za električna vozila.)

Koje je posljedice namet američkih uvoznih trošarina donio Americi? Te su posljedice došle od stava država, na robu kojih su nametnute trošarine. Jedne su države prihvatile dogovorne trošarine pa njihovi proizvodi trpe trošarine, što poskupljuje proizvode, koji se uvoze u Ameriku. Druge države odustaju od daljnje prodaje svojih proizvoda u Ameriku, što stvara nestašicu ustegnutih proizvoda. Te države nastoje za svoje proizvode – koje više ne šalju na američko tržište – naći „treća“ tržišta.

Treće države poduzimaju protivmjere putem: (1) nametanja na američke proizvode svojih protivtrošarina, što u Americi stvara potrebu smanjenja proizvodnje, s posljedicama koje ono nosi; (2) obustave novih ili otkaza postojećih narudžbi za američke proizvode posebice poljoprivredne; i (3) što se posebno odnosi na Kinu, nadzirane prodaje ili zabrane isporuka strategijskih kovina (litija, kobalta, galija, germanija, neodimija i drugih kovina). Četvrte države obavljaju prekogranično plaćanje za ulaganja i trgovinu u kineskim juanima ili u mjesnom novcu, što slabi snagu američkog dolara kao pričuvnog novca i kao svjetskog sredstva plaćanja. U tomu Brazil postupa prkosno, a ostale države uglavnom šutke.

(Kanadska savezna država Ontario, koja isporučuje električnu struju za milijun i pol kućanstava u Americi, uvela je na isporučivanu struju izvozne trošarine od 25%, što mjesečno poskupljuje struju po kućanstvu 100 američkih dolara.)

Već se opaža, da u američke luke stiže manje brodova natovarenih spremnicima (kontejnerima) s tuđim proizvodima. Manje pristiglih brodova nosi smanjenje pretovara spremnika i njihova prijevoza u unutarnjost Amerike, uzimanja goriva za tegljače i kamione, zaustavljanja vozača u restoranima, gostionicama i kavanama te smanjenje proračuna gradova i općina, što nosi slabiju potporu školstvu i ostalim službama za pomoć građanima.

Usto, vlade Kanade i Meksika su odlučile, da se tovar između njihovih zemalja neće – kao što je bilo dosad – prevoziti takozvanim Sjevernim prolazom (Nothern Corridor) odnosno kopnenim putem preko Amerike, nego morskim putem između njihovih atlantskih luka i između njihovih tihooceanskih luka. Odsad se američke vlasti neće moći ne samo upletati u prijevoz proizvoda između Meksika i Kanade i možda naplaćivati trošarine, nego neće znati ni što se prevozi ni po kojoj se cijeni prevozi to što se prevozi.

Zbog visokih trošarina na čelik i aluminij, koji se rabe u proizvodnji cestovnih vozila i zrakoplova, smanjen je uvoz tih kovina u Ameriku, što je prouzročilo nestašicu tih kovina na tržištu i posljedično njihovo poskupljenje. Zbog nameta trošarina manji automobili domaćih proizvođača automobila su poskupjeli 2.000 dolara, a veći do 5.000 dolara. Udruga domaćih proizvođača automobila u pismu predsjednik Trumpu prosvjedovala je protiv nameta trošarina. Usto, japanski proizvođači automobila u Americi (Nissan, Honda, Toyota) imaju svoje opskrbne mreže, što im omogućuje povećanje udjela u američkom tržištu automobila.

(Zbog poskupljenja brazilske kave u Americi, koje je izazvano nametom uvoznih trošarina za sve proizvode iz Brazila u stupnju od 50%, najveća američka i svjetska mreža kavana Starbucks, prema riječima njezina predsjednika Briana Niccola, postavlja novu strategiju cijele mreže kavana.)

Predsjednik Donald Trump je 31. srpnja ove godine potpisao izvršnu zapovijed, kojom je nametnuo uvozne trošarine američkim trgovinskim ortacima diljem svijeta. Novom trošarinskom zapovijeđu predsjednik Trump je pojačao nasrtljivu trošarinsku politiku, kojoj je objavljena svrha poticanje domaće industrijske proizvodnje. Stvarna svrha američke trošarinske politike je preobrazba ili preuređenje ukupne svjetske trgovine u prilog Americi.

Predsjednik Trump je osvetnički povisio trošarine na proizvode iz Kanade od 25% na 35%. Povišene trošarine za Kanadu rabit će se od 1. kolovoza, iako će se za ostale zemlje nove trošarine rabiti od 8. kolovoza. Predsjednik Trump je objasnio, da je povišenje trošarina za Kanadu vezano uz krijumčarenje smrtonosne droge fetanol preko američko-kanadske granice. (Vijest o povišenju trošarina zatekla je kanadskog premijera Marka Carneyja u Pakistanu, gdje je očito dogovarao povećanje kanadske trgovine s Pakistanom.)

Postavljala su se pitanja o tomu, što će Amerika napraviti i kako će izvesti to što treba napraviti, jer je postalo očitim, da američki trošarinski rat protiv cijeloga svijeta ne uspijeva. Nastojao sam navesti dokaze za takav zaključak. Međutim, američki predsjednik – što je pokazala njegova izvršna zapovijed od 31. srpnja ove godine – i nadalje neobazrivo vodi svoj izgubljeni rat. Za američku politiku je porazno to, što se nitko od predsjednikovih bliskih suradnika ne usudi predsjedniku Trumpu reći, da njegov svjetski trošarinski rat ne može uspjeti. Razloge za to sam navodio u prijašnjim osvrtima. Kako god bilo, Amerika se mora sama ispetljati iz trošarinskog rata.

Ako se Amerika sama otrese sadašnjeg trošarinskog rata, ostaje pitanje čime Amerika, neokonzervativni pokret i nositelji slobodnoga privatnog kapitala mogu obnoviti svoju iznemoglu hegemoniju. Predsjednik Trump se je pokazao nasrtljivijim prema dosadašnjim političkim i vojnim saveznicima, nego prema mogućim neprijateljima, što govori da je on nastojao obnoviti hegemoniju na ograničenomu zemljopisnom prostoru – na Zapadu. Ipak, ostaje činjenica da je neokonzervativni pokret uzeo Donalda Trumpa i njegovu trošarinsku zamisao za svoje ubojito sredstvo. Neokonzervativci su iskoristili neobičnu, nametljivu, neobazrivu i silovitu osobnost Donalda Trumpa. To pokazuje, da su mogućnosti svjetskog kapitala razmjerno skučene u današnjem svijetu, u kojemu bujaju BRICS i Svjetska većina. Za neokonzervativni pokret, za Ameriku i za svjetski kapital je žalosno to, što je neokonzervativni pokret uistinu spao na Trumpa i na njegove umišljaje.

Predsjednik Woodrow Wilson (1913.-1921.) je bio smislio sustavan izvoz američkog kapitala i „američke demokracije“ kao sredstva osvajanja svijeta za Ameriku i za svjetski kapital. To predsjedniku Wilsonu nije uspjelo, ali je uspjelo predsjedniku Trumanu poslije Drugoga svjetskog rata i to na ograničenom zemljopisnom prostoru, a predsjedniku Billu Clintonu poslije Hladnog rata u cijelom svijetu, ali privremeno. Međutim, „uspjeh“ predsjednika Clintona probudio je stare azijske narode, koji sad uspjelo stvaraju novi svijet za sebe i za mnoge narode naše vrste. Za kapital je kasno, da i nadalje nastoji voditi svjetsku politiku.

Zato kapital sad uistinu ne vodi svjetsku politiku, nego politiku koja nastoji preinačiti gospodarstvo i trgovanje u svijetu te stvoriti privremen i zemljopisno ograničen poredak, koji se može nazvati America First ili čak America Only (Samo Amerika). Kapital se ugiba Svjetskoj većini. Riječ je o međusobnom i isključivom povezivanju zapadnih (kapitalističkih) država, što pokazuju trošarinski sporazumi, koje je Amerika napravila samo s Britanijom te navodno s Japanom i Europskom unijom. (Trošarinski sporazum Amerike s Indonezijom je velik izuzetak, jer Amerika treba indonezijski kobalt za pravljenje akumulatora za električna cestovna vozila.)

Japanski premijer Shigeru Ishiba je trošarinski sporazum s Amerikom već nazvao okvirnim i objavio da od obećanih 550 milijardi američkih dolara ulaganja u američko gospodarstvo ima samo 60 milijardi. Predsjednica Europskog povjerenstva Ursula von der Leyen isto je trošarinski sporazum s Amerikom nazvala okvirnim, ali je pobila navode predsjednika Trumpa, (1) da nema europskih trošarina na američke automobile, jer su i za njih dogovorene trošarine od 15% kao i za europske; (2) da dogovor za ulaganja u američko gospodarstvo ne obvezuje članice Europske unije; te (3) da trošarinski sporazum SAD i EU mora odobriti svaka članica Unije. Predsjednica von der Leyen je nepotrebno dodala, da predsjednik Trump nije nagovorio Tajland i Kambodžu na hitan i bezuvjetan prekid paljbe.

Istup predsjednice von der Leyen je razumljiv, jer su u Bruxellesu izneseni pravni prigovori na sporazum iz Škotske. Predsjednici Europskog povjerenstva se posebno prigovara, da u njezinu sporazumu nema uzajamnosti (recipročnosti) i da predložena ili obećana europska ulaganja u američkog gospodarstvo nisu plod prethodnog nužnog nadmetanja, koje bi pokazalo isplatljivost ulaganja.

Kod nedavnih pregovora Kine i SAD u Stockholmu američki pregovaratelj i ministar financija Scott Bessent nije silio Kinu na sporazum, jer uviđa slabost položaja Amerike. Bessent je radije tražio predah u pregovorima. Američko gospodarstvo je ranjivo, jer Amerika nema, a Kina ima kovine za pravljenje suvremenih proizvoda. (Zanimljivo je to, što Amerika nema ni galij, koji se izlučuje iz boksita. Australija izvozi mnogo boksita, ali nema postupak za izdvajanje galija. Amerika je uglavnom iscrpila svoje pričuve boksita.)

Zemlje u razvitku postavljaju pitanje izravnih tuđih ulaganja: „Zašto bi sve zemlje morale ulagati u američko gospodarstvo?“ Taj prigovor ide na ruku Kini te zemljama udruge BRICS i Svjetske većine. Neka te zemlje ulažu svoj kapitala u zemlje u razvitku. (Prema tuđim izravnim ulozima u drugom tromjesečju ove godine tuđa ulaganja su od 2024. na 2025. godinu u Njemačkoj smanjena 17%, u Francuskoj 14%, u Britaniji 13%, a u Kini su u godinu dana porasla 32% i ove su godine u tom razdoblju dosegnula 60 milijardi dolara.)

Ovih je dana objavljeno, da se je u prvom polugodištu ove godine u odnosu na prošlu godinu američki izvoz u Kinu u svim glavnim područjima strovalio 94%. Očito je, da Amerika nema mnogo proizvoda, koji bi Kina htjela kupovati. Ipak, kineske luke nisu prazne, nego su u njima istovaruju i pretovaruju spremnici s proizvodima iz prijateljskih zemalja. Novo stanje ne zadaje Kinezima glavobolju, nego im pruža prigodu, da unaprijede trgovinu sa zemljama, koje imaju predvidljive unutarnju politiku, međunarodne političke odnose i međunarodne trgovinske odnose. Dok američki političari taru glavu, kako bi shvatili što se je dogodilo Kina snažno unapređuje svoju trgovinu sa zemljama Azije, Afrike i s većinom država Južne Amerike.

Nastavno spomenutoj vijesti, glavne američke financijske ustanove upozoravaju, da se – ako se sadašnje stanje američkog izvoza zadrži i u drugoj polovici ove godine – mogu očekivati ozbiljne političke posljedice vezane uz izbore za Kongres 2026. godine. Odbijanje Kine da u Americi nabavlja hranu i poluvodiče dovodi u pogibelji neke od glavnih američkih gospodarskih grana. Uvoz u Kinu američkih poluvodiča za uporabu u umjetnoj umnosti (AI) se je u godinu dana smanjio od 3,5 milijardi dolara na 200 milijuna dolara. Kina u mnogim tehnološkim područjima postaje samodostatnom i sve manje ovisnom o američkoj tehnologiji. Svjetsko tržište je i bez američkoga dovoljno veliko, da kineske korporacije mogu lako naći tržište za svoje tehnološki napredne proizvode, koji se trže po umjerenim cijenama.

To što se je dogodilo Americi i što se njoj i nadalje događa prouzročeno je američkom pomamom za nametom uvoznih trošarina. Sadašnje nastojanje neokonzervativnog pokreta – da zloporabom Trumpove ovisnosti o nametu trošarina obnovi hegemoniju kapitala koliko god ona bila zemljopisno skučena – je očito promašilo odabranu metu. To je ujedno i ozbiljan politički promašaj političara Donalda Trumpa.

Zato se najozbiljnije nameće pitanje: „Što ostaje Americi i njezinom neokonzervativnom pokretu kao inačica sadašnjem srljanju u geopolitički bezdan?“ Po meni, bitno je da nositelji privatnog kapitala nakupljena u Americi, da Amerika kao politička zajednica i da neokonzervativni pokret odustanu od obnove hegemonije kapitala. Na to bi ih trebao navesti jedan važan razlog. Kapital koji je nakupljen i usredotočen u Americi nije više dovoljan ni za obnovu zemljopisno ograničene hegemonije kapitala, jer se je u Kini te u zemljama udruge BRICS i Svjetske većine nakupilo dovoljno zdravog privatnog i javnog kapitala, da taj kapital odnosi prevagu nad privatnim kapitalom nakupljenim u Americi. Ta prevaga će donijeti i političku prevagu zemalja Svjetske većine, koja buja nad Zapadom, koji kopni.

Umjesto srljanja u nemoguću obnovu hegemonije kapitala zapadne zemlje se trebaju posvetiti političkoj, gospodarskoj, tehnološkoj i ljudskoj suradnji sa svim zemljama svijeta. Od međusobne suradnje zemalja važnija je suradnja njihovih naroda, koji sastavljaju našu vrstu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim iznimnim političkim događajem. Osvrt se bavi sastankom i rezultatima sastanka predsjednice Europskog povjerenstva Ursule von der Leyen i američkog predsjednika Donalda Trumpa na Trumpovu igralištu za golf Turnburry u kotaru Ayrshire u jugozapadnoj Škotskoj. (Pri otvaranju sastanka predsjednik Trump je Ursulu von der Leyen oslovio kao predsjednicu Europske unije.)

Sastanak dvoje predsjednika privukao je široku pozornost političara, politologa i medija, jer je sastanak imao neobičan i neviđen tijek. Tijekom sastanka – koji je trajao samo 75 minuta – američki predsjednik je iz ranije pripravljenih bilježaka čitao stavke dogovora, a predsjednica Europskog povjerenstva je pokretima glave odobravala stavak po stavak. Poslije sastanka predsjednica von der Leyen je izjavila, da je „najvažnije to, da je sporazum postignut“.

Stekao sam dojam, da se Ursula von der Leyen plaši Donalda Trumpa. Tomu je više razloga. Jedan razlog je to, što je predsjednica Ursula von der Leyen bila iznimno bliska predsjedniku Joeu Bidenu i njegovoj potpredsjednici Kamali Harris. Usto, ona je priželjkivala i očekivala prvo pobjedu Joea Bidena, a poslije lipnja 2024. godine pobjedu Kamale Harris. Predsjednica Ursula von der Leyen njegovala je tijesne političke odnose s britanskim premijerom Keirom Starmerom, koji je u SAD bio uputio sto Britanaca da pomognu izbornu kampanju Kamale Harris. Politička bliskost predsjednice Europskog povjerenstva i britanskog premijera došla je od njihove zamisli, da se Britanija vrati u Europsku uniju „na mala vrata“ ili bez održavanja novog referenduma, kakav je bio upriličen 2016. godine za Brexit.

Plahost Ursule von der Leyen prema Donaldu Trumpu, dolazi od njegova običaja, da bude neugodan prema sugovornicima u Bijeloj kući i to pred novinarima. Dana 28. veljače američki predsjednik je u Bijeloj kući pred novinarima okrivio ukrajinskog predsjednika, da je nezahvalan i da ne poštuje SAD. Nakon toga je ukrajinski predsjednik morao žurno napustiti Bijelu kuću bez predviđenog ručka i bez obraćanja medijima. Zato predsjednica Europskog povjerenstva nije htjela posjetiti Bijelu kuću od povratka Donalda Trumpa na vlast.

Što je sadržaj dogovora predsjednika Trumpa i predsjednice von der Leyen? Prvo, američke uvozne trošarine za veliku većinu europskih proizvoda iznosit će 15% njihove vrijednosti. Europske protivtrošarine na neke američke proizvode bit će 10% njihove vrijednosti, a za mnoge američke proizvode uvozne trošarine će se potpuno ukinuti. (Po ranijem sporazumu Amerike i Britanije američke trošarine na britanske proizvode bit će 10% njihove vrijednosti.) Predsjednica Europskog povjerenstva osobno je obvezala Europsku uniju, da će u slijedeće tri godine u američko gospodarstvo uložiti 600 milijardi američkih dolara. Usto, predsjednica von der Leyen osobno je obvezala Europsku uniju, da će u Americi nabaviti energenata u vrijednosti 750 milijardi američkih dolara te dodatno nabaviti američku vojnu opremu.

U sporazum nisu uključeni proizvodi europske farmaceutske industrije. Američke trošarine na čelik i aluminij ostaju 50%, a predsjednik Trump se je obvezao, da američke uvozne trošarine neće povisiti na 30%, čime je jedno vrijeme prijetio. Poslije sastanka predsjednik Trump se je hvalio pred medijima, da je postigao veliki sporazum, a predsjednica von der Leyen je izbjegla novinare i samo je rekla, da je „najvažnije to, da je sporazum postignut“.

(Sporazum u Škotskoj se može smatrati golemim osobnim uspjehom Donalda Trumpa, ako se Trumpa uzme kao predstavnika američke industrije ili njezina posrednika. Donald Trump je u nedavni sporazum s Japanom uključio prodaju 100 zrakoplova Boeing. Svaki zrakoplov Boeing 737 MAX stoji oko 120 milijuna američkih dolara, što znači da bi Japan bio dužan potrošiti u Americi najmanje 12 milijardi dolara, ako se kupnja ne odnosi na nešto skuplje zrakoplove Boeing 787. Donald Trump je s predsjednicom von der Leyen uglavio prodaju američkih proizvoda u vrijednosti od najmanje 750 milijardi dolara, što je mnogo više od prodaje Japanu. Donald Trump je za američku korporaciju BlackRock bio dogovorio predaju neprovjereno „golemog“ ukrajinskog nalazišta litija pokraj mjesta Ševčenko u Donjeckoj pokrajini, koje je već jedno vrijeme pod nadzorom ruskih vojnih snaga.)

Kako su europski političari i gospodarstvenici primili „račun bez krčmara“, koji je ptočitan u Škotskoj? Prvi se je oglasio Savez njemačkih udruga poslodavaca (Bundesvereinigung der Deutschen Arbeitgeberverbände – BDA). Predstavnici Saveza su izjavili, da u Njemačkoj nema dovoljno novca ni za domaća ulaganja, a kamoli za ulaganja u Ameriku. Njemački kancelar Friedrich Merz je upozorio, da će dogovor iz Škotske napraviti veliku štetu njemačkom gospodarstvu. „To je novi udarac njemačkom naporu, da se vrati zamah njemačkom gospodarstvu. Njemačka je osam godina bila u stagnaciji, a ljudi koji odlučuju u gospodarstvu polagano uzvraćaju na državne poticaje dane u travnju i svibnju mjesecu.“

Predsjednik francuske vlade François Bayrou je 28. srpnja žestoko napao dogovor između SAD i Europske unije, za koji je rekao, da „predstavlja čin pokornosti Europe Americi“, koji je Europi donio „crni dan“. Njegov prethodnik Michel Barnier nazvao je sporazum „priznanjem slabosti, koja dolazi od pogrešnog izbora, koji ne jamči ni suverenost ni blagostanje kontinenta i država na njemu“.

Predsjednica Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen napisala je, da „dogovor Ursule von der Leyen i Donalda Trumpa nosi Europi političku, gospodarsku i moralnu propast“ te „da sporazum ozbiljno potkopava suverenost Europe i da se Europa drobi pod teretom briselske birokracije“. Promatrači kažu, da je sporazum iz Škotske neočekivano ujedinio francusku vlast i francusku oporbu.

Sporazum iz Škotske najteže pogađa Njemačku, koje je gospodarstvo više od ostalih velikih gospodarstava Europske unije stradalo tijekom Rata za Ukrajinu, zbog gospodarskih kazni izrečenih Rusiji. Kancelar Merz je bio smislio – pravo ili krivo – davanje zamaha njemačkom gospodarstvu putem (1) obnove i osuvremenjivanja njemačke prijevozne podloge, (2) financijalizacije njemačkog gospodarstva i (3) jačanja njemačke vojne industrije ili militarizacije njemačkog gospodarstva. Nacrt obnove njemačkog gospodarstva traži golema ulaganja pa će kancelaru Merzu dobro doći svaki euro, koji može i smije izvaditi iz gospodarstva, jer se čini, da njemački Ustavni sud neće dobroćudno gledati na zaduživanje države. Nedvojbeno je, da je predaja Europe Americi, koju je u Škotskoj obavila predsjednica Europskog povjerenstva, zadala težak udarac nacrtu kancelara Merza.

Po meni, osobni sporazum Donalda Trumpa i Ursule von der Leyen se neće ostvariti. To je uistinu „račun bez krčmara“, jer će za prihvaćanje takvog sporazuma biti potreban pristanak jedinačnih članica Unije. Po prvim ocjenama sporazuma može se očekivati odbacivanje sporazuma, jer se taj sporazum uistinu ne može ostvariti, budući da su američki energenti i američko oružje skupi, a Unija nema raspoložljivog ili suvišnog novca za ulaganje u SAD. (Europa još uvijek putem Indije i Kine nabavlja naftne prerađevine i ruski ukapljeni plin.)

Predsjedniku Trumpu ostaju dvije nove mogućnosti. Prva je nametanje drugotnih kazni ili uvoznih trošarina državama koje kupuju rusku naftu i ruski prirodni plin. Druga mogućnost je nametanje visokih uvoznih trošarina izravno Europi u visini od 30%. Obje mogućnosti tražit će mnogo vremena, kojega Trump ima sve manje, a Unija u međuvremenu može naći nova tržišta kao zamjenu za američko.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi poslom, kojim su zaokupljeni političari, posebice političari zapadnih zemalja, koje je nedavno predsjednik Trump prisilio, da ga obavljaju mimo svojih ranijih nakana. Riječ je o trošarinskom političarenju, koje je u opreci sa zbiljskom politikom, koja se po svojoj odredbi ili definiciji sastoji u obavljanju posla za narod.

Američki predsjednik je u svoj starački jednostran um utuvio zamisao, da će nametom uvoznih trošarina ukloniti sve nedaće američkog gospodarstva i američke životne zajednice. To se posebice odnosi na poraznu deindustrijalizaciju američkog gospodarstva. U jednom od prijašnjih osvrta sam nastojao objasniti, da se reindustrijalizacija američkog gospodarstva ne može naprečac izvesti, jer su sirovinske i proizvodne opskrbne mreže „raspredene diljem svijeta“ te da su pod znatnim nadzorom Kine.

To se prvobitno odnosi na kovine, bez kojih se ne mogu napraviti suvremeni proizvodi (litij, kobalt, neodimij, galij, germanij i druge kovine koje se dobiju iz rijetke zemlje). Američke proizvodne korporacije mogu u Ameriku vratiti sklapanje konačnih tržišnih proizvoda, ali ne mogu u Ameriku premjestiti široko razmještene i gusto istkane opskrbne mreže.

Američki namet uvoznih trošarina očito ima nakanu, drukčiju od reindustrijalizacije američkog gospodarstva. Ta druga nakana nije bila izvornom nakanom američkog predsjednika, nego nedvojbeno nakana neokonzervativnog pokreta, koji i nadalje nastoji obnoviti američku svjetsku hegemoniju odnosno hegemoniju svjetskoga privatnog kapitala. Neokonzervativni pokret ne odustaje od neotrockističkog projekta izvoza „američke demokracije“. Pokret je u velikoj nedoumici – koju je u njemu stvorio nagli uspon Kine, udruge BRICS i Svjetske većine – odlučio preuzeti Trumpovu opsjednutost nametom uvoznih trošarina i iskoristiti je za obnovu svjetske hegemonije kapitala.

Tu zamisao potvrđuju dvije činjenice iz američke politike. Prvo, Donald Trump je u jesen prošle godine ostvario najveću izbornu pobjedu u povijesti Amerike, sudeći po prikupljenim izborničkim glasovima i po prikupljenim pučkim glasovima. Po meni, to se nije moglo dogoditi bez potpore neokonzervativnog pokreta, koji je uistinu jedina politička „stranka“ u Americi. Drugo, predsjednik Trump je u svoj upravni ustroj uzeo brojne neokonzervativce: državnog tajnika Marca Rubija, savjetnika za sigurnost Michaela Waltza, ministra obrane Petea Hegsetha i glavnog pregovaratelja za Ukrajinu generala Keitha Kellogga. Predsjednik Trump je u upravni ustroj uzeo mnoge ljude odane njegovu pokretu America First, ali to ne umanjuje ulogu neokonzervativaca. Trump je bio izdašniji od Kamale Harris.

Kakva god bila i čija god bila zamisao o nametu uvoznih trošarina, ona je u svjetsku politiku unijela veliku zbrku, a u međunarodnu trgovinu velik poremećaj. Svijetu ili našoj vrsti najteže pada to, što se „od kapitala probrani i od građana izabrani“ političari bave pitanjem američkog nameta uvoznih trošarina, a ne bave se zbiljskim političkim i životnim pitanjima naroda.

Primjerice, američki predsjednik je 23. srpnja ove godine odredio, da će se na uvoz bakra od 1. kolovoza rabiti uvozne trošarine od 50%. Bakar je proglašen strategijskom tvari i izuzetnom nacionalnom vrijednosti za obranu, energetiku i za podlogu za umjetnu umnost (AI). Cijena bakra na američkoj burzi u jedan je dan porasla 13% i bila je 27% viša od svjetske cijene bakra. Kanada je dosad jednu trećinu proizvedenog bakra izvozila u Ameriku, a sad se već trsi, da proizvedeni bakar raspačava diljem svijeta.

Kanadski krumpir dočekale su pri uvozu u Ameriku uvozne trošarine od 30% pa su Kanađani odlučili obustaviti izvoz krumpira u SAD, u kojima se uzgaja krumpir manje prikladan za industrijsku preradu. Kanada nastoji za svoj krumpir naći tržišta u Europi i u Jugoistočnoj Aziji. Slično je s uvozom brazilska kave u Ameriku, jer će se od 1. kolovoza rabiti trošarine u stupnju od 50%. (Kava vjerojatno nije strategijska sirovina.)

Kina je na američki namet trošarina, koji već dugo remeti urednu trgovinu između Kine i Amerike odgovorila svojim mjerama, kao što je uskrata isporuke kovina potrebnih za proizvodnju suvremenih proizvoda za građansku i vojnu uporabu. Kina je usto odustala od uvoza iz Amerike hranidbenih proizvoda, kao što su pšenica, soja i meso. Uskrata uvoza hranidbenih proizvoda stvorila je velike nedaće poljoprivrednicima (OPG) u Americi, od kojih su mnogi obustavili proizvodnju. Stanje među poljoprivrednicima je tako teško, da su prvaci Meksika i Brazila ponudili američkim poljoprivrednicima, da dođu u njihove države obrađivati zemlju. Kako bi američkim poljoprivrednicima olakšali dolazak, Meksiko i Brazil (1) pojednostavnjuju postupak useljavanja, (2) daju zemlju u besplatan zakup na pet godina i (3) jamče prodaju proizvoda u Kinu i ostale azijske zemlje. Neću navoditi dodatne nakazne posljedice nepromišljenog ili možda namjernog nametanja uvoznih trošarina.

(Dana 28. srpnja ove godine u Maleziji je postignut sporazum Tajlanda i Kambodže o bezuvjetnoj i hitnoj obustavi paljbe. Predsjednik Trump je prije sklapanja sporazuma rekao, da kad bude postignut sporazum o prekidu paljbe neće tražiti od Tajlanda i Kambodže, da odmah pristupe pregovorima o trošarinama.)

Tragično je i za cijelu našu vrstu pogubno to, što su političari prisiljeni baviti se uvoznim trošarinama mimo svih stvarnih zadaća, koje vrsta mora obaviti. Prvo ću spomenuti potrebu obustave dva žestoka rata: Rata za Ukrajinu i rata u Gazi, s kojim je izravno povezan rat Izraela i Irana. Naglasit ću, da je Amerika djelatno uključena u sve spomenuti ratove na strani Europe odnosno Ukrajine te na strani Izraela prvobitno isporukama ubitačnog i razornog oružja te pružanjem obavijesti o položaju odabranih meta napada. U primjeru Irana, američke vojne snage su skupa s izraelskima izravno napale iranska postrojenja za bogaćenje urana.

Dana 27. srpnja su u Njemačkoj teške kiše napravile bujicu u cijevima za odvodnju, koja je stvorila klizište, koje je prouzročilo iskočenje vlaka, pri kojemu su smrtno stradale tri osobe, a teško ih ranjeno četrdeset. Sredinom srpnja ove godine velike kiše su u Texasu prouzročile tešku poplavu, u kojoj je smrtno stradalo više od sto trideset uglavnom mladih osoba. Dok pišem ovaj osvrt šumski požari bukte u Grčkoj i u Turskoj. Samo ću spomenuti nedaće, koje redovito pogađaju Kaliforniju.

Nedvojbeno je, da su spomenute nedaće prouzročene teškim i možda nepovratnim poremećajem klime. Klimu je potrebno postupno obnavljati na dobrobit cijele naše vrste. U pothvatu obnove klime trebaju sudjelovati svi narodi i svi političari, koji upravljaju državama ili političkim zajednicama narodâ.

Krivnju za sadašnje stanje klime, koja se pogoršava od početka Industrijske revolucije snosi kapitalizam kao gospodarski i politički sustav, u kojemu je privatni kapital prije gospodario jedinačnim zemljama i koji je donedavno gospodario cijelom vrstom. Kažem donedavno, jer sve više zemalja kao svoj politički sustav bira sustav, koji nije kapitalistički. To je sustav narodne demokracije, za razliku od kapitalističkog sustava liberalne demokracije. Kapitalizam kao sustav bio je napravljen za podijeljeni svijet, u kojemu se neprestance ratovalo. U globalnoj vrsti nema mjesta kapitalizmu, iako neokonzervativni pokret koji nadzire Ameriku, nastoji obnoviti svjetsku hegemoniji kapitala.

Nositeljima kapitala nikad dosta rata. Međutim, vrsta povrh svega treba mir, kako bi se mogla posvetiti uklanjanju životnih nedaća. Nasreću, zemlje narodne demokracije već odnose prevagu nad ozloglašenim režimima liberalne demokracije.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi političkim, gospodarskim, sigurnosnim i ljudskim nedaćama koje pogađaju Zapad kao dosadašnju političku cjelinu. Nedaće pogađaju i sve jedinačne države koje ga sastavljaju, uključujući i neke države daleko od Atlantskog oceana kao što su Australija, Japan i Južna Koreja. Nedaće koje Zapad trpi rastresaju ga, sitne, drobe i prše. Zapad nama na očigled prestaje biti političkom cjelinom.

Kad se pogleda stanje u svijetu očito je, da Zapadu ne ide dobro. Po meni, razlog tomu je jednovlast (hegemonija), koja je uspostavljena na Zapadu. Hegemon određuje postupanje državnih vlasti te određuje način i sredstva suradnje među državama, koja je više prisilna, nego slobodna. Svijetu izvan Zapada ide sve bolje, jer u tom dijelu svijeta postoji snažna i slobodna politička i gospodarska suradnja među narodima i među njihovim državama. Suradnja je diskriminanta ili razlučna vrijednost rasta i napretka naroda.

Uspjeh svake zajednice ili ustanove znatno pridonosi njezinu jedinstvu. Za to dobar primjer pružaju poslovne korporacije. Uspjeh životne ili poslovne zajednice stvara među njezinim ljudima dobro raspoloženje pa se i moguće zamjerke na rad drugih ljudi lako zanemare ili pregore. Neuspjeh stvara razmirice: u poslovnim sustavima među zaposlenicima, a u skupini političkih zajednica, kao što je Zapad, razmirice među političkim prvacima država. Takve razmirice se javljaju sve češće unutar Europske unije te posebice između Unije i SAD. Nastale razmirice se pomno skrivaju, jer se političari Unije plaše, da bi razbuktavanje razmirica moglo dovesti do prestanka Unije.

Izvan Zapada jačaju sve zemlje Svjetske većine; zemlje koje povezuje kineski Pothvat ceste i pojasa; te države koje okuplja slobodna udruga BRICS. Udruga država BRICS sad ima deset država-članica i deset država-ortakinja. Ukupno pučanstvo država BRICS-a čini 56% svjetskog pučanstva. Godišnji domaći proizvod država BRICS-a je 44% svjetskog domaćeg proizvoda, ako se proizvod mjeri sposobnošću kupnje građana, korporacija i država. BRICS proizvodi 43% svjetske proizvodnja nafte.

Zapad je svoje unutarnje odnose temeljio na jednovlasti ili hegemoniji Amerike, a zapravo na jednovlasti svjetskoga privatnog kapitala usredotočenog u Americi. Prirodno je, da države izravno podložene američkoj politici svoje nevolje prvo pripišu unutarnjem ustroju Zapada. To potiče jedinačne države, da nastoje samostalno voditi svoju ukupnu politiku. Poslije toga se pozornost prenosi na svjetske okolnosti, koje nose mijenu i Zapadu i Svjetskoj većini.

Bitna crta sadašnjih svjetskih okolnosti je silna opća preobrazba Kine. Zapadni političari su prije desetak godina uočili „opasnost“ koju nosi uspon Kine, na koji su odgovorili nastojanjem da se Kinu omeđi od ostatka svijeta te da se zakoče njezin rast i njezin razvitak. Po meni, to je bilo bezumno nastojanje, jer je Kina u vrijeme, u kojem je postala „opasna“ za Zapad već bila prva industrijska i prva trgovinska sila svijeta, koja je sad najveća trgovinska ortakinja za 130 zemalja svijeta. Takvu se Kinu ne može omeđiti ili ograditi ni politički ni gospodarski. Kineski gospodarski pogon podupire više od 1,4 milijarde stanovnika.

Američka politika natjerala je zapadne države, da naširoko dodjeljuju političke i gospodarske kazne Kini, Rusiji, Kubi, Bjelorusiji, Boliviji, Iranu i drugim državama. Od ove godine zemlje-ortakinje udruge BRICS su Bjelorusija, Bolivija, Kazahstan, Kuba, Malezija, Nigerija, Tajland, Uganda, Uzbekistan i Vijetnam. Indonezija je postala punopravnom članicom udruge BRICS. Pod posebnim gospodarskim kaznama je sedam članica ili ortakinja udruge BRICS od ukupno dvadeset zemalja. BRICS je teže omeđiti, nego Kinu. Zapadno kažnjavanje slobodnih zemalja pokazuje se izlišnim.

Zapad treba mijenjati pristup mijeni u svijetu i svoj stav prema slobodnim zemljama. Blagostanje naroda se danas temelji ponajviše na uporabi suvremene tehnologije. Zapad ne rabi suvremenu tehnologiju, kako bi povećao blagostanje naroda. Zapadne zemlje su se zavukle u financijalizaciju proizvodnih korporacija te u površnu, jalovu i neživotnu uporabu privatnih mreža i umjetne umnosti (AI), što godi nakupljanju kapitala. Za razliku od Zapada zemlje Svjetske većine nastoje – prvobitno uz silnu tehnološku pomoć Indije i Kine – rabiti suvremenu tehnologiju za stvaranje proizvoda i pružanje usluga, koje će povećati blagostanje narodâ. Spomenut će primjer luke Šangaj, koja je već petnaest godina zaredom najprometnija kontejnerska luka na svijetu s istovarom, pretovarom i utovarom 48 milijuna kontejnera godišnje. Lukom Šangaj ne upravljaju ljudi, nego sustav umjetne umnosti.

U zemljama Svjetske većine tehnologija ima životnu uporabu, a u većini afričkih, azijskih i južnoamerički države preuzimaju nadzor nad svojim prirodnim izvorima, u nakani da se ti izvori bez izvoza i na mjestu pretvaraju u prodavljive konačne svjetske proizvode uz pomoć azijske tehnologije. Time velike monopolističke zapadne trgovinske korporacije ostaju bez olake zarade, koju su dosad stvarale dodavanjem vrijednosti na sirovine, koje su nabavljale u bescjenje.

Dodatnu pomutnju u svjetskoj trgovini stvara opsjednutost nametanja uvoznih trošarina predsjednika Trumpa. On nametom trošarina nastoji prisiliti američke proizvodne korporacije na povrat proizvodnje iz tuđih zemalja u Ameriku, posebice proizvodnje krajnjih proizvoda. Zašto američke korporacije moraju ulagati samo u američku industriju? To je protivno temeljnom načelu kapitalizma, da se ulaganja obavljaju u zemlji ili na mjestu najvišeg povrata na ulaganje. Politika predsjednika Trumpa nastoji gospodariti američkim gospodarstvom i američkim kapitalom.

Temeljni nedostatak Trumpove zamisli nameta uvoznih trošarina je nemogućnost prijenosa u Ameriku proizvodnih opskrbnih mreža. Te mreže su raspletene diljem svijeta, a pojedini dijelovi i njihovi sklopovi, koji se ugrađuju u krajnje proizvode izrađuju se na mjestima i u državama, koji nude najviši povrat na ulaganja za njihovu proizvodnju. Dodatno tomu, raspačanost proizvodnih opskrbnih mreža diljem svijeta navodi mnoge tuđe proizvođače automobila u Americi, da sastavljanje krajnjih proizvoda premještaju iz Amerike u matičnu zemlju, Meksiko, Kanadu ili u Jugoistočnu Aziju. Tako sad postupaju korporacije Honda i Toyota, kojima proizvodnju u Americi poskupljuju uvozne trošarine, koje se nameću i na dijelove i njihove sklopove, a ne samo na krajnje proizvode.

Po nametu uvoznih trošarina i po geslu America First (Amerika prije svega) ispada, da je predsjednik Trump pobornik gospodarskog nacionalizma, što daje znak ostalim državama, da se i one – ako im to odgovara – prihvate tog načina uređenja nacionalnog gospodarstva. To bi vodilo pravom cjepkanju međunarodne trgovine i međunarodne tehnološke suradnje.

Zamjena zapadne hegemonije suradnjom država navela bi jedinačne zapadne države, da tehnologiju rabe u životne svrhe, a ne u svrhu nakupljanja privatnog kapitala, jer su one bliže svojim narodima. Time bi se i zapadne zemlje približile državama udruge BRICS i Svjetske većine, među kojima vlada načelo suradnje među nacionalnim gospodarstvima u područjima ulaganja, trgovine, postavljanja prijevozne i komunikacijske podloge te u području tehnologije.

Države Svjetske većine nastoje jedne drugima poboljšavati gospodarski rast i razvitak, a ne ga kočiti. Svjetska većina je uzorak dobre uporabe tehnologije, koja je sračunata na promicanje suverenosti i zaštitu naroda te na jamčenje blagostanja naroda. Za Zapad kao ukočenu, tvrdu i krutu cjelinu bilo bi dobro, da se usitni u nacionalne države, koje bi se oslobodile stege hegemonije i time dobile slobodu za suradnju s drugim državama. Tako bi svaka država mogla slobodno surađivati s drugim državama u svim prije spomenutim područjima.

Atlantske države nad kojima je bila uspostavljena hegemonija kapitala služile su kao uporište za uspostavu svjetske hegemonije kapitala. Atlantsko uporište kapitala se sad rasipa. To je dobro pokazao skupni nasrtaj zemalja Europske unije na Rusiju. Ponovit ću, da je američka jednovlast krinka za jednovlast kapitala usredotočenog u Americi. Međutim, prošlo je vrijeme i izravne jednovlasti Amerike i prave jednovlasti svjetskog kapitala.

Dana 24. srpnja ove godine visoko izaslanstvo Europske unije bilo je u Pekingu obilježiti pedesetu obljetnicu uspostave diplomatskih odnosa EU i Kine. Kod otvaranja sastanka kineski predsjednik Ši Điping je predsjednici Europskog povjerenstva Ursuli von der Leyen rekao, da „nedaće Europske unije nije prouzročila Kina“. Dana 17. srpnja ove godine brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva rekao je u razgovoru s novinarkom CCN-a Christiane Amanpour, da „Donald Trump nije izabran za vladara svijeta, nego za predsjednika Amerike“.

Po meni, sadašnje silne političke, gospodarske, sigurnosne i ljudske promjene u svijetu te poglavito nepovratna globalizacije naše vrste nameću zamjenu izravne hegemonije Amerike i vlasti mrtvog kapitala vladavinom žive vrste Homo sapiens. Narodi koji sastavljaju vrstu jedini mogu jamčiti održavanje ustaljenih odnosa u našoj vrsti, koja je postala pravim organizmom.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi naglom promjenom poimanja prostora, koji se smatra slobodnim svijetom i za koji se uzima, da u njemu žive slobodni narodi i slobodni ljudi. U prethodnom osvrtu nazvanom „Zašto zapadne države zaziru od slobodne, neprisilne suradnje?“ dvaput sam gotovo nehotice Svjetsku većinu nazvao „slobodnim svijetom“. To me je upozorilo na to, da se danas slobodnim svijetom smatra dio Zemlje, koji je prije bio nazivan neslobodnim, diktatorskim i gotovo ukletim.

Na Zapadu je stoljećima bilo uobičajeno, da se je države koje su smatrane neprijateljskim nazivalo neslobodnima. Napoléon Bonaparte je neprijateljskim državama oružjem donosio slobodu. Liberté, égalité, fraternité! bilo je geslo Francuske revolucije 1789. godine (i sad je geslo države Haiti).

Amerika je koncem devetnaestog stoljeća osvojila svoj zapad i došla do obale Tihog oceana. To ju je navelo, da se upusti u imperijalizam objavom rata slaboj Španjolskoj, poslije kojega je Americi ostao samo Portoriko, koji je i sad američki „prostor“, a ne i savezna država. Na prelasku u dvadeseto stoljeće Amerika je pokazivala veliko neprijateljstvo prema četirima europskim carevinama: austrijsko-mađarskoj, osmanskoj, njemačkoj i ruskoj.

Poslije Prvoga svjetskog rata Amerika je kanila izvoziti kapital i američku demokraciju. Izabrala je način stvaranja utjecaja u svijetu, koji je bio blaži i domišljatiji od Bonaparteova načina izvoza slobode, ali je američki način isto vodio uništenju europskih carevina. Ipak, Ameriku i kapital usredotočen u njoj iznenadila je izvedba Velike oktobarske revolucije 1917. godine pa su oni obračun s preminulom ruskom carevinom zamijenili podizanjem Građanskog rata 1917.-1922. godine. Rusija je opstala i to kao komunistička velesila.

To je navelo Ameriku i kapital usredotočen u njoj, da u obračunu s drukčijim i nepoćudnim političkim sustavima uporabe i ideologiju. Riječ „sloboda“ privremeno je postala inačicom za riječ „demokracija“, koja je i dan-danas višeznačan pojam. Zato se je počelo govoriti, da cio svijet mora postati demokratičan i slobodan. Međutim, nositelji kapitala i američki mediji su brzo shvatili, da je „sloboda naroda“ opaka zasada, jer se na njoj ne može uspostaviti jednovlašće ili hegemonija kapitala. Hegemonija narodima dopušta samoupravu ili upravljanje domaćim poslovima, ali ne dopušta vođenje vlastite vanjske politike. Zato su se američki ideolozi vratili višeznačnom pojmu demokracije, koju se odnedavno naziva „postupanjem po uspostavljenim pravilima“ ili samovoljom Amerike odnosno svjetskog kapitala.

Takozvana zapadna sloboda prouzročila je pojavu komunizma 1917. godine u Rusiji i pojavu nacionalnog socijalizma 1933. godine u versajskoj ili vajmarskoj Njemačkoj. Time se je obistinilo upozorenje pape Lava XIII, koji je 1891. godine u okružnici Rerum novarum: Prava i obveze kapitala i rada predvidio izbijanje revolucija i slijeva i zdesna, ako kapital ne prestane nasilno postupati prema radništvu.

U Drugom svjetskom ratu kapitalističke države su uz golemu pomoć te uz velike ljudske žrtve i tvarne gubitke komunističkog Sovjetskog Saveza slomile nacionalni socijalizam. Ipak, zapadne države su odbacile komunističke zemlje, koje su pod vodstvom Josifa Staljina zauzimale polovicu Zemljine plohe (istočno-europske države, SSSR, Mongolija, Sjeverna Koreja, Kina i Sjeverni Vijetnam). Poslije rata obnovljena je stara odredba slobode i napravljena nova odredba slobodnog svijeta. Kapitalističke zemlje čine slobodni svijet, a komunističke zemlje svijet, koji je vladavinski totalitaran, politički ekstreman i ljudski neslobodan.

Osim sloma nacionalnog socijalizma Drugi svjetski rat je donio i dekolonizaciju. Početno, Sjeverni Vijetnam se osamostalio od Francuske (1945.), Indonezija od Nizozemske (1945.) te Pakistan i prostorno golema Indija od Britanije (1947.). Uslijedila je mukotrpna dekolonizacija Afrike, u kojoj je djelomice došlo do uspostave neokolonijalizma. Osamostaljenje bivših europskih kolonijalnih posjeda odigravalo se je u duboko podijeljenom svijetu, kojim je gospodario Hladni rat. Zato su se mnoge oslobođenje zemlje odbile svrstati bilo uz Zapad bilo uz Istok pa su napravile Pokret nesvrstanih zemalja. Pokret je utemeljen Brijunskom izjavom 1956. godine, koju su potpisali okupljeni prvaci Jugoslavije, Indije i Egipta. Ustanova Nesvrstanih zemalja utemeljena je u Beogradu 1961. godine. Pokret nesvrstanih zemalja bio je preteča sadašnje Svjetske većine.

Slom komunizma u Europi 1990. godine i rasap Sovjetskog Saveza 1991. godine stvorili su prigodu uspostave gospodstva Zapada nad ostatkom svijeta, koji je bio usitnjen, slab i nepovezan. SAD su ostale jedinom svjetskom velesilom, ako se izuzme Rusija s golemim nuklearnim mogućnostima. Zapadni svijet se brzo odlučio za uspostavu jednovlašća ili hegemonije Amerike odnosno svjetskog privatnog novca nakupljenog u Americi. Jednovlašće nije dopuštalo inačicu.

Ipak, došlo je do naglog i malo očekivanog političkog i gospodarskog oporavka Rusije. Indija je postala svjesna svojih političkih i gospodarskih mogućnosti, a Kina je upriličila opću preobrazbu, koja je oslobodila sputane sposobnosti drevnog kineskog naroda.

Po prilici u isto vrijeme razbuktala se je teologija oslobođenja, koja je svoj početak imala u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Teologija oslobođenja se je bavila političkom i gospodarskom raščlambom životnih pitanja staleža, koji su bili dovedeni na životni rub, zbog njihova političkog položaja, rase, roda i drugoga. Teologija oslobođenja se je izravno suprotstavljala nasilju kapitalizma, o kojemu je sto godina ranije pisao Lav XIII. Ujedno je jačao pokret za odbacivanje neokolonijalizma u Africi. Privučene primjerima Indije i Kine mnoge azijske države su počele voditi samostalnu politiku, birati način svojega gospodarskog razvitka i međusobno se povezivati. U sadašnjem stoljeću utemeljena je slobodna udruga država BRICS, koja putem punog članstva ili putem ortaštva povezuje dvadeset država.

Pred našim očima stvoren je novi, dvostožerni  svijet, u kojemu dolazi do hvalevrijednog svrstavanja ili uz svjetsku hegemoniju koja sahne ili uz Svjetsku većinu koja buja. Države koje se svrstavaju uz hegemoniju pokazuju obilježja političke krajnosti.

(Nedavno je slovački zastupnik u Europskom parlamentu Milan Mazurek optužio za ekstremizam novinare, koji su osudili Thompsonov koncert u Zagrebu. Po njemu, ekstremisti nisu nacionalisti kao što su on i Thompson, nego europski novinari, koji zagovaraju nenadzirano useljavanje, promjenu spola djece, huckanje djece na roditelje, nametanje uporabe električnih automobila, uništavanje europskog gospodarstva te mržnju svega što je prirodno, tradicionalno i kršćansko. Nasreću, Svjetska većina već je odnijela političku i gospodarsku prevagu nad kapitalističkim Zapadom.)

Stvorena je neprijeporna odredba slobode: opća, politička i gospodarska suradnja naroda. Naša vrsta je nepovratno globalizirana, a njezini neposredni dijelovi su narodi, sloboda kojih je jamstvo opstanka vrste. To je sloboda za suradnju. Za našu je vrstu presudno, da ona u sebi održava ustaljene odnose stalnom uskladbom politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja te neprekidnom međusobnom suradnjom naroda i njihovih država. Vrsti Homo sapiens je za opstanak potrebna unutarnja sloboda. Daljnje zadržavanje usredotočenog privatnog kapitala u našoj globalnoj vrsti dovelo bi do samrtnog poremećaja ustaljenih odnosa u njoj. Zato nakupljeni svjetski kapital treba žurno raspačati vrstom.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi izbjegavanjem mnogih država, da stupe u ravnopravnu opću i posebice u gospodarsku suradnju s ostalim državama svijeta. Mnoge države, među kojima se ističu zapadne, biraju zemlje s kojima će surađivati. Takva probirljivost više govori o državama koje izbjegavaju suradnju, nego o ostalim državama.

Zašto zapadne države zaziru od suradnje? Po meni, tomu je više neopravdanih i neshvatljivih razloga. Jedan je jamačno sustav uvjerenja, kakav njeguju mnoge zapadne države. Po liberalizmu, koji je ideologija ili svjetovna vjera kapitalističkih zemalja, sve bi se države svijeta – kakve god bile prilike u njima i okolnosti oko njih – trebale prihvatiti liberalne demokracije. Posljedično, zemlje koje to ne žele napraviti nisu vrijedne suradnje navodno vjerodostojnih i uzvišenih zapadnih zemalja.

Postoji mnogo sustava uvjerenja. Jedan je prihvatljiv za Kinu, drugi za Europsku uniju kao cjelinu, treći za drevnu iransku ili perzijsku državu i tako redom. Budući da prilike u zemljama i okolnosti oko njih nisu jednake, ne trebaju ni njihovi politički sustavi i posljedično njihovi sustavi uvjerenja biti jednaki. Jednoličnost političkih sustava zapadnih zemalja i njihovih sustava uvjerenja ne dolazi od jednakosti prilika i okolnosti u njima odnosno oko njih, nego od gospodstva kapitala nad zapadnim zemljama.

Kapitalizam kao politički sustav je urođena, samonikla ili endemična europska pojava. Kapitalizam se je počeo javljati u četrnaestom stoljeću u sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima kad su u tim područjima papinska, kraljevska i carska vlast bile slabe. Drugdje kapitalizma nije bilo, iako su izvan Europe trajali mnogi narodi, koji su stariji od europskih. Takvi narodi su birali i njegovali drukčije, nekapitalističke političke sustave.

Drugi razlog izbjegavanja opće suradnje zapadnih zemalja je lažna potreba za postojanjem neprijatelja. To je milenijska baština europskog odnosno atlantskog svijeta, na koji se je europski svijet proširio. Ako se za izvore Europe uzmu drevna Grčka i drevni Rim, te su zemlje bile naviknute na strategijske neprijatelje. To su za Grčku bile Fenicija (grč. Phoinike – grimizna zemlja) i Perzija, a za Rim su bile Grčka, Fenicija i Kartaga. Ugroza za Grčku i za Rim dolazila je i od lutalačkih naroda, koji su sa sjevera Eurazije dolazili na sjeverne obale Sredozemnog mora.

Od sedmog stoljeća ugroza je za cijelu Europu dolazila od Arapa, koji su bili zaposjeli cijelu Sjevernu Afriku i gotovo cijeli Iberijski poluotok. Europu su poslije Arapa ugrožavali Seldžučki Turci, Mongoli  i posebno Osmanski Turci, koji su bili zauzeli veliki dio Mađarske i napravili dvije opsade Beča. Europa se je povezivala i ujedinjavala pred zajedničkim neprijateljima. Osmanska Turska je u petnaestom stoljeću kao saveznicu u Europi imala Firencu, a u šesnaestom stoljeću Francusku. Španjolska je bila potpuno oslobođena istom 1492. godine. Te godine je Kolumbo otkrio Ameriku novcem otetim Židovima u Granadi.

Kao što su ranije mnoge jake političke zajednice stvarno ugrožavale Europu sad Zapad odnosno kapital koji nadzire Zapad izmišlja neprijatelje: države koje imaju politički sustav drukčiji od liberalne demokracije. Zapad to čini, kako bi nametnuo stegu zapadnim političkim zajednicama. Svrha nametanja stege zapadnim zemljama je očuvanje usahnule američke hegemonije ili hegemonije kapitala. Rečena američka hegemonija je sredstvo odbacivanja nebrojenih zemalja uistinu slobodnog svijeta ili Svjetske većine te usredotočenje na prisilnu suradnju unutar Zapada. Kapital je Americi i ostalim zapadnim političkim zajednicama zabranio suradnju s „neprijateljima“, u kojima živi golema većina svjetskog pučanstva.

Tako je moglo biti u podijeljenom svijetu: životne zajednice su imale slobodu i izbor u određivanju mjesnog ili područnog sustava uvjerenja. Vrsta je bila razlučena na suverene države, koje su se uzajamno priznavale. U dobrom slučaju suverenost u odvojenim političkim zajednicama pripadala je njihovim narodima.

Ipak, tako se ne može upravljati globaliziranom vrstom Homo sapiens, koja je postala cjelinom ili organizmom. Vrsta sad može opstati samo uspostavom ustaljenih odnosa u njoj. Po meni, nužan uvjet uspostave takvih odnosa je unutarnja uskladba politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja, koji čine jedina četiri temeljna vidika vlasti ili utjecaja.

Snaga gospodarstava slobodnog svijeta ili Svjetske većine očito odnosi prevagu nad snagom gospodarstava zapadnih zemalja. Prevaga u gospodarskim odnosima neizbježno stvara prevagu Svjetske većine i u političkim odnosima. Globalizacija je našu vrstu nepovratno učinila političkom zajednicom, kakve su dosad bile jedinačne države, koje moraju uvažiti postojanje nove političke nadzajednice te skupno sudjelovati u upravljanu njom.

Unatoč takvom razvitku u svijetu ili u našoj vrsti života, nositelji kapitala se ne žele pomiri s gubitkom vladavine nad svijetom. Zato se kapital, koji je smišljeno globalizirao poslovanje velikih korporacija sad uzalud trsi deglobalizirati poslovanje korporacija, kako bi spriječio političku globalizaciju naše vrste. Svjetski privatni kapital koji je sad usredotočen u Americi ne želi se pomiriti s gubitkom vladavine nad svijetom, koju je pomno izgrađivao od vremena Renesanse putem presađivanja pučanstva Europe na druge kontinente te kolonizacijom naroda i plemena na ostalim kontinentima. Kolonijama kapitala bile su, primjerice, Kina, Indija, Iran, Egipat i kratko Rusija do 1917. godine. To zemlje su bile kolijevke drevnih ili starih naroda.

Zapad je vladavinu nad svijetom utkao u svoj sustav uvjerenja ili u svoju svjetovnu vjeru, koja uključuje i postojanje neprijatelja. Zato Zapad još nije slobodan i pripravan za opću i gospodarsku suradnju sa slobodnim zemljama. Ipak, svjetska zbilja s gospodarskom i političkom prevagom Svjetske većine nad Zapadom i posebice nad Skupinom sedam (G7) prisilit će Zapad da se kad-tad konačno upusti u opću suradnju. Kako vrijeme bude odmicalo Zapadu će biti sve teže sadašnje sukobljavanje zamijeniti suradnjom, jer će politički i gospodarski bivati slabijim. Zapad će svoje ideološke izmišljaje morati zamijeniti prihvaćenjem stvarnosti.

Politička globalizacija nameće našoj vrsti uspostavu vlastitog, svjetskog sustava uvjerenja. Taj sustav treba biti prihvatljiv svim jedinačnim ljudima, svim narodima ili životnim zajednicama te svim postojećim političkim zajednicama. Sustav treba jamčiti održavanje ustaljenih odnosa u golemom organizmu naše vrste i to putem, prvo, uskladbe četiriju bitnih izvora vlasti ili utjecaja (politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja) i, drugo, putem neometane, sustavne i potpune gospodarske suradnje svih nacionalnih gospodarstava te slobodne, bezuvjetne i neprekidne političke suradnje svih država.

Uspostava općeg, svjetskog i diljem naše vrste prihvaćenog sustava uvjerenja ujednačit će i na čvrste temelje postaviti odnosno aksiomatizirati razmišljanje ljudi. Taj sustav mora spriječiti obnavljanje samoživosti jedinačnih ljudi, zavazda obuzdati uzdizanje jednih naroda nad druge te iz naše vrste zauvijek odagnati zamisli o mogućnosti uspostave hegemonije kapitala ili kojeg od naroda u našoj vrsti. Izvorne ljudske životne zajednice su se djelatno borile protiv samoživosti, koju su poslije sve civilizacije jarile, a kapitalizam razjario. Nije li globalna vrsta nova, svjetska izvorna zajednica? Vrsta opstaje na slobodnoj suradnji, a ne na hegemoniji.

Continue Reading