Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi jadnim stanjem Ukrajine i njezinim sadašnjim poduljim njihanjem između rata i mira. Pravo govoreći, Ukrajina se ne njiše sama, nego ukrajinske vlasti bezobzirno mlate Ukrajinom i ukrajinskim pučanstvom.

Ipak, to nije novost ni za Ukrajinu ni za ukrajinsko pučanstvo. To dobro pokazuje način na koji je nastala prva država na prostoru današnje Ukrajine. Ta država se je zvala Rus’ (Русь), a prostirala se je Istočnom Europom, što je bio povijesni naziv za istočnoslavenske zemlje. Takozvana Kijevska Rusija (gr. Ρωσϊα, lat. Russia ili Rossia ili Ruthenia) doživjela je politički procvat u 10. i 11. stoljeću, a prvi put se spominje u Bertinijevu ljetopisu tridesetih godina devetog stoljeća.

U ljetopisu se spominje, da je 839. godine knez Ingelheima na Rajni Ljudevit Pobožni primio izaslanstvo bizantskog cara, u kojemu su bila dva „Rusa“, za koje je knez znao, da su Vikinzi ili Varjazi. Knez je posumnjao, da su ta dva „Rusa“ – koja su podrijetlom bliska njemačkim dušmanima Dancima – špijuni pa ih je dao uhititi i zatočiti. U jednom drugom ljetopisu se navodi, da je varjaški knez Oleg iz Novgoroda 912. godine uputio mirovno izaslanstvo u Carigrad, u kojemu su bili „Rusi“ imenima Karl, Inegeld, Farlaf, Veremud, Rulav, Gudi, Ruald, Karn, Frelav, Ruar, Aktevu, Truan, Lidul, Vost i Stemid. Dvije spomenute zgode pokazuju, da su Kijevsku Rusiju utemeljili Vikinzi, Varjazi ili Varanzi i da su oni vladali domaćim slavenskim pučanstvom.

Do velike prekretnice u Kijevskoj Rusiji došlo je 988. godine kad je pučanstvo prihvatilo kršćanstvo i to po grčkom ili bizantskom obredu. Očito je, da su i ukrajinski (vikinški) vlastodršci učinili isto, jer su dotad svi stanovnici Kijevske Rusije bili pogani. U skladu s tadašnjim feudalnim sustavom došlo je do sitnjenja Kijevske Rusije na kneževine, koje su vodile međusobne ratove. Usto, zbog provale Mongola u Europu neki dijelovi Kijevske Rusije su pali pod vlast Mongola i ostalih velikih sila.

Ipak, velike kneževine Novgorod i Vladimir su se othrvale navali Mongola. Sjeverni Rusi su pod vodstvom Aleksandra Nevskog (1236.-1263.) pobijedili Šveđane 1240. godine u Bitci na Nevi i Nijemce 1242. godine u Bitci na ledu, ali je knez Nevski pristao mongolskoj Zlatnoj rulji (hordi) plaćati mirovninu (danak), kako bi mogao spasiti Pravoslavnu crkvu i posvetiti se borbi protiv napadača sa zapada i s juga.

Danilo Aleksandrovič najmlađi sin Aleksandra Nevskog utemeljio je Moskovsku kneževinu, koja je sprva surađivala s Mongolima, ali ih je konačno odagnala iz Rusije. Moskva je bila smještena usred guste mreže ruskih rijeka, a bila je prirodno zaštićena nepreglednim šumama i močvarama. Moskovska kneževina bila je vazalna država Vladimira, ali ga je ubrzo uključila u sebe. Ugled Moskve je porastao 1299. godine kad je metropolit Ruske pravoslavne crkve sa svojim svećenstvom napustio Kijev i kad se je nakon nekoliko godina boravka u Vladimiru stalno nastanio u Moskvi. Ipak, položaj Rusije je morao slabiti i zbog propadanja Bizantske carevine, koja je Rusiji bila glavna trgovinska ortakinja. Kneževska loza Rurika se je držala sve do 1598. godine kad je umro Fjodor I, koji je bio drugi sin Ivana Strašnog (1533.-1547.-1584.), velikog kneza Moskve i prvog cara Rusije.

Fjodor nije uopće bio sposoban vladati. Zato je u Rusiji uspostavljeno namjesničko vijeće, ali ni to nije pomoglo. Rusija je stupila u Vrijeme nevolja. Vodio se je pravi građanski rat, koji je uključivao i brojne tuđe vojne najamnike. Ipak, 1613. godine za cara je izabran Mihail Fjodorovič Romanov. Loza Romanova vladala je Rusijom do veljače 1917. godine kad su ruski liberali s vlasti uklonili cara Nikolu II.

(Zanimljivo je to, da su Mongoli tražili od Kirila III, metropolita Kijeva i sve Rusije, da svoje sjedište premjesti iz Kijeva u Vladimir. U svetištu Naše Gospe u Vladimiru su se krunili moskovski veliki knezovi, ali otkad su Mongoli spalili tu crkvu krunidbe su se obavljale u Moskvi. Svoje je sjedište iz Kijeva u Vladimir premjestio Kirilov sljednik Maksim, ali se je on u Vladimiru zadržao samo nekoliko godina, a za svoje trajno sjedište izabrao je Moskvu. Zanimljivo je i to, da je naslov „velikog kneza Moskve“ Aleksandru Nevskom dodijelio Batu-kan utemeljitelj Zlatne rulje, koji je bio unuk Džingis-kana.)

Kijev je kod provale Mongola 1240. godine bio opustošen i razoren. (To je mogao biti jedan razlog mongolskog traženja premještaja metropolije. Drugi razlog bi mogao biti zatiranje tragova nekadašnje velike i utjecajne Kijevske Rusije.) Poslije jenjavanja mongolske najezde prostor današnje Ukrajine bio je prepušten nemilosti Tatara, koje su sastavljala turkmenska plemena, koja su prvo po nagovoru seldžučkih Turaka (1037.-1308.), a poslije osmanskih Turaka pustošili istočnoeuropske, slavenske zemlje. Osman I (1281.-1299.-1326.), prvi osmanski sultan, utemeljio je svoju vladavinu u Maloj Aziji 1299. godine, a svoju je prijestolnicu u godini svoje smrti premjestio u Bursu nadomak Bosporu.

Kao što sam već napisao Kijevska Rusija je u trinaestom stoljeću za mongolske najezde pretrpjela pustošenje i razaranje, posebice u dolini rijeke Dnjepar. Mongoli su zauzeli većinu ruskog prostora, ali je na zapadu Kraljevina Galicija poslužila kao žarište čuvanja ruske političke i kulturne baštine. Galicija je zadržala visok stupanj autonomije, koji joj je omogućio čuvanje baštine. Ipak, promjena u položaju područnih političkih sila postupno je promijenila i položaj Galicije.

U četrnaestom i petnaestom stoljeću glavnina sadašnjeg područja Ukrajine postala je dijelom Velike kneževine Litve i Rutenije dok su Galicija i Zakarpatska oblast pripale Poljskoj odnosno Mađarskoj. Litva je čuvala mjesnu rusku baštinu, ali je i sama padala pod utjecaj „rutenskog“ jezika, zakona i kulture dok se nije 1588. godine sjedinila s Poljskom u Poljsko-litvansku kraljevinu. (Te se je godine Nizozemska oslobodila vlasti Habsburga.) Glavninom ukrajinskog prostora gospodarila je poljska kruna dok je Južnom Ukrajinom prvo gospodarila Zlatna rulja, a poslije Krimski kanat, koji je počela štititi Osmanska carevina koja je nadzirala Crno more i okolna područja.

Godine 1648. – to je bila godina Vestfalijskog mira – Bogdan Hmelnitski počeo je pobunu protiv Poljsko-litavske kraljevine. Pobuna je dovela do uspostave Ukrajinske kozačke države, koja je 1654. godine stupila u savez s Ruskom carevinom, politički utjecaj koje je stalno jačao. Primirjem u Andruševu uspostavljenom 1667. godine Ukrajina je bila podijeljena između Poljsko-litavske kraljevine i Ruske carevine.

Vrijeme je postupno izjedalo Ukrajinsku kozačku državu dok je carica Katarina Velika nije ukinula 1667. godine. Poslije toga carica je triput podijelila Poljsku: 1772., 1793. i 1795. godine. Zapadna Ukrajina pripala je Habsburškoj carevini. To je stvorilo mogućnost snažnog utjecaja ruske i austrijske politike na ukrajinske zemlje. Poljska kraljevina je otad do Prvoga svjetskog rata  imala samoupravu unutar Ruske carevine. (Poljska je imala sabor ili Sejm, u kojemu su bile 32.000 velikaša, od kojih je svaki imao pravo veta.)

Po Julijanskom kalendaru 25. listopada (oktobra) ili po Gregorijanskom kalendaru 7. studenoga 1917. godine Vladimir Lenjin proglasio je u Sankt-Peterburgu Rusku Socijalističku Saveznu Sovjetsku republiku (RSFSR). Lenjinovi boljševici (većinci) nastojali su ugrabiti vlast i u drugim dijelovima dotadašnje Ruske carevine. U tomu su uspijevali u samoj Rusiji, iako su borbe za Moskvu trajale dva tjedna. Manje uspjela bila su nastojanja boljševika u ostalim, etnički različitim dijelovima nekadašnje carevine, koji su se nastojali odvojiti od Rusije poslije liberalne revolucije u veljači 1917. godine.

Ukrajinski parlament (Rada) već je 23. lipnja 1917. godine proglasio samoupravu ili autonomiji, a 20. studenoga – nepuna dva tjedna nakon Velike oktobarske revolucije – proglašena je Ukrajinska narodna republika. To je dovelo do oružanog sukoba sa sovjetskim vlastima iz Sankt-Peterburga i do proglašenja ukrajinske neovisnosti o Rusiji 25. siječnja 1918. godine. Slijedno sklapanju posebnog njemačko-ruskog sporazuma o miru u Brest-Litovsku 3. ožujka 1918. godine sovjetske vlasti predale su Njemačkoj znatne dijelove Bjelorusije i Ukrajine.

Odmah potom došlo je razbuktavanja pobune carističkih snaga protiv sovjetskih vlasti, iako je caristički otpor sovjetskim vlastima počeo 7. studenoga na dan Velike oktobarske revolucije. Takozvani Ruski građanski rat trajao je od 7. studenoga 1917. godine do 25. listopada 1922. godine kad je Crvena armija protjerala japanske snage iz Rusije i oslobodila Vladivostok.

Dana 8. siječnja 1918. godine američke predsjednik Woodrow Wilson održao je pred Kongresom govor o ratnim svrhama Amerike i o uvjetima mira. Predsjednik Wilson je tijekom govora objavio znamenitih Četrnaest točaka o načelima mira, koje će Amerika rabiti tijekom Mirovne konferencije u Parizu, koja je počela istom 18. siječnja 1919. godine. Predsjednik Wilson je to učinio u velikoj žurbi, jer je 4. prosinca 1917. godine držao u Kongresu redovito Izvješće o stanju države. Predsjedniku Wilsonu se je žurilo, jer se je jedna od njegovih točaka odnosila na pravo europskih naroda na samoodređenje, što se treba shvatiti kao nastojanje Amerike, da zdrobi (usitni) i uništi četiri velike carevine u Europi: austrijsko-mađarsku, njemačku, osmansku i rusku.

Ipak, pobjednice rata (Amerika, Britanija i Francuska) morale su i vojno pomoći carističke snage, takozvane Bijele, koje su imale snažne postrojbe upravo u Ukrajini. U rat su se s vremenom uključile poljske i čehoslovačke postrojbe, koje su u ratu neslavno prošle. Dio Crvene armije, pod zapovijedanjem Josifa Staljina zauzeo je Ukrajinu, a ostale sovjetske postrojbe došle su do pred Varšavu. To je nagnalo britanskog ministra vanjskih poslova Georgea Curzona, da zaprijeti Rusiji ulaskom Britanije u rat. To je zaustavilo ruski prodor pa je uspostavljena Curzonova crta kao nova granica Poljske i Rusije. Ipak, Ukrajina i Bjelorusija su poslije Građanskog rata došle u okrilje Sovjetskog Saveza.

Godine 1914. Vladimir Lenjin za zatražio od Josifa Staljina, kao rođenog Gruzijca da riješi nacionalno pitanje u budućoj novoj, sovjetskoj Rusiji. Lenjin je rekao Staljinu: „Sad su svi stanovnici Rusije podanici cara. Što će stanovnici Rusije biti poslije revolucije?“ Staljin je u radu „Marksizam i nacionalno pitanje“ predložio, da se svim narodima u Sovjetskom Savezu da kulturna autonomija, a nijednom politička. Zato je ukrajinski jezik postao službenim jezikom u Ukrajini. U školama se je poučavalo djecu na ukrajinskom jeziku, a javno se je govorilo i pisalo na ukrajinskom jeziku. (Židovska većina u prvoj sovjetskoj vladi predlagala je, da službeni jezici u cijelom Sovjetskom Savezu budu ruski i jidiš. Josif Staljin, povjerenik u vladi za narodnosti, pitao je Lava Trockog i ostale Židove u vladi ili u Vijeću narodnih povjerenika gdje je židovsko područje. Odgovorili su da ga nema.)

Tijekom Drugoga svjetskog rata znatne ukrajinske političke snage, koje su zastupale razdvajanje Ukrajine od Sovjetskog Saveza, stale su otvoreno na stranu Trećeg Reicha i za tu silu obavljali „prljavi posao“. Pripadnici tih snaga su koncem rata pobjegli iz domovine i u znatnom su se broju nastanili u Kanadi. (Zato je Parlament Kanade 22. rujna 2023. godine mogao pljeskom pozdraviti Jaroslava Hunku, ratnog pripadnika SS divizije Galicija.) Poslije rata Ukrajina je ponovo postala dio Sovjetskog Saveza.

Sad se ponovo mogu postaviti pitanja: „Tko vlada Ukrajinom i ukrajinskim pučanstvom? Vlada li Ukrajinom ukrajinsko pučanstvo? Je li ukrajinski politički sustav narodovlašće (demokracija) ili je riječ o oligarhiji (vlasti bogataša) ili o plutokraciji (vlasti uvriježenog političkog staleža)? Na sva postavljena pitanja odgovorit ću niječno. Ukrajinom opet i nadalje vladaju tuđinci. Nije riječ o čovjekolikim vladarima, kakvim su bili knezovi, carevi, kraljevi, hetmani, kanovi ili sultani. Riječ je o svjetskom kapitalu nakupljenom u Americi, politiku kojega provode neokonzervativci. Kapital rabi ukrajinsko pučanstvo u ratu protiv Rusije, koji je izazvao sam kapital.

Po meni, prava nevolja ukrajinskog pučanstva je to, što se ono otkad postoji Ukrajina (Kijevska Rusija) do danas nije povezalo u narod ili od sebe nije napravilo narod. To ukrajinskom pučanstvo nije uspjelo, jer su od „stoljeća devetog“ njim upravljali tuđinci. Riječ je o „ukletoj kružnici“ (začaranom krugu, koji nije krug): pučanstvo je prihvaćalo tuđe vladare, kojima nije bilo stalo do stvaranja naroda. Taj se je postupak ponavljao smjenjivanjem vlasti nad ukrajinskim pučanstvom. Možda je to proizvod ukrajinske zemlje, koja je vrlo bogata i iznimno privlačna za tuđinske sile. To bi se moglo zaključiti po tomu, što su se pravi Rusi oko Vladimira i Moskve spasili udaljavanjem od Kijevske Rusije, koje je bilo potvrđeno premještanjem pravoslavne metropolije iz Kijeva u Moskvu. (Ukletost kružnice se stvara ponavljanje obilaska po njoj bez ikakva poboljšanja, što konačno vodi do propasti.

S druge strane, golemo iseljavanje ukrajinskog pučanstva u Rusiju i još veće iseljavanje u zapadne zemlje pokazuju, da pučanstvo Ukrajine ne vidi u sadašnjoj ukrajinskoj vlasti svoju vlast. (Računa se, da je iz Ukrajine tijekom rata iselila polovica pučanstva.) To potvrđuju mnoštveno izbjegavanje novačenja u Ukrajinske vojne snage te vrlo često svojevoljno napuštanje bojišta od nasilu unovačenih mladih ljudi i ljudi srednje dobi. Ukrajinske vojne vlasti sad krivično gone više od 100.000 bivših vojnika zbog samovoljnog napuštanja bojišta. Javljanje Ukrajinaca na privatnoj mreži Telegram pokazuje, da se oni vesele ruskim napadima na područne urede za novačenje.

Možda će Ukrajinci postati narodom kad utjecaj Svjetske većine, udruge BRICS i Kine dopre do Ukrajine. Sve navedene zemlje ili skupine zemalja međusobnu suradnju temelje na postojanju njihovih naroda i na suverenosti narodâ kao narodâ.

Continue Reading

Ovaj se osvrti kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi oprekom liberalne demokracije, koja odavno vlada političkim sustavima zapadnih zemalja i narodne demokracije, koju njeguje sve više zemalja, posebice zemalja koje su se oslobodile kolonijalizma ili koje se sad oslobađaju neokolonijalizma. Gospodarski sustav zemalja narodne demokracije obično se naziva „gospodarskim nacionalizmom“. Gospodarski sustav u zemljama liberalne demokracije je kapitalizam. Opreka liberalne i narodne demokracije je istovremeno opreka kapitalizma i gospodarskog nacionalizma. Ona je naličje opreke svjetske jednostožernosti („unilateralizma“) i svjetske višestožernosti („multilateralizma“).

Narodna demokracija i gospodarski nacionalizam vratili su se prvo u stare narode, kao što su indijski, kineski, perzijski, ruski i vijetnamski. Takvi su narodi u doba kolonijalizma zapadnih sila bili privremeno zaraženi kapitalizmom i liberalnom demokracijom, a sad se vraćaju političkom sustavu, kakav su ti narodi njegovali pod drevnim vladarima, kojima je bilo stalo do dobrobiti naroda i do zaštite zemlje. (Konfucije je govorio kineskim vladarima, da ne „navaljuju visoke poreze na seljake, jer seljaci hrane zemlju i narod“. U drevnoj Kini nije bilo feudalizma: seljaci su bili slobodni na carskom zemljištu.)

Narodnu demokraciju i gospodarski nacionalizam sve više prihvaćaju i novi narodi, koji su nastali od plemena, koje su prijašnje kolonijalne vlasti bile zatvorile u zauzete kolonijalne posjede. Prostor jedinačnih kolonijalnih posjeda bio je određen pristupačnošću morskih obala, riječnim tokovima i međusobnim sukobima europskih kolonijalnih sila.

Opreka kapitalizma i zajedničarstva, liberalne demokracije i narodne demokracije dobro se uoči, ako se uređenje političkih zajednica ili država uzme kao međusobno djelovanje četiriju isprepletenih i neraspletljivih vidika vlasti ili utjecaja: politike ili države, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja. Opreka dvaju sadašnjih usporednih političkih sustava je nepremostljiva: u kapitalizmu vlada kapital odnosno privatni probitci, a u zajedničarstvu vlada politika, koja se vodi u ime naroda. Zato zajedničarstvo već godinama nazivan politizmom, kako bih glasovnom sličnošću tih naziva naglasio opreku zajedničarstva i kapitalizma. (Kapital→kapitalizam, politika→politizam.) Aleksandar Dugin nije znao dati ime novom sustavu.

U kapitalizmu država ili politika ima neznatnu ulogu, jer pravu vlast u tom političkom sustavu imaju nositelji krupnog kapitala. Vezanje vlasti uz privatno bogatstvo je oznaka svake vrste civilizacije pa i kapitalizma. Politika je u kapitalizmu sredstvo kapitala. Suverenost ili vrhovništvo u svakoj kapitalističkoj političkoj zajednici pripada nositeljima kapitala, a ne narodu koji traje u državi. Zato pitanje suverenosti u kapitalizmu nema bitan smisao. Suverenost kapitala se taji. U kapitalizmu se narode kao životne zajednice smatra čak i neprijateljima. Kapital je u kapitalizmu alfa i omega političkog sustava, a narodi su „crvene krpe“.

Novac je zapravo gospodarski izvor, koji je izvorno služio kao sredstvo razmjene. S vremenom je kapital („glavnica“) ili novac postao uporabnim sredstvom: novac je počeo služiti kao sredstvo povećanja privatnog bogatstva. Stečeni novac je počeo stvarati novi, dodatan novac. Konačno je kapital postao političkim izvorom ili izvorom koji nadzire politiku. Donedavno je kapital nadzirao države ili državnu politiku. Otkad se je nakupio u golemim iznosima tijekom Industrijske revolucije i otkad se je usredotočio u Americi kapital se je odvažio voditi svjetsku politiku. Kapital sad ne vodi izravno svjetsku politiku, nego se skriva iza američke državne politike, koju zlorabi. Kapital se uvijek skriva i ne dopušta, da se govori i piše o vlasti kapitala nad jedinačnim državama ili nad svijetom. Osvajanje i držanje političke vlasti oduvijek je bila nakana nositelja kapitala.

Smisao rada i djelovanja osobnih nositelja kapitala, a sad i djelovanja kapitalističkih korporacija je stjecanje zarade („profita“), kojom se povećava kapital. Djelovanje kapitalističkih proizvodnih korporacija nije prvobitno usmjereno za stvaranje dobara, kojima se mogu zadovoljiti potrebe ljudi, nego je upereno na daljnje nakupljanje kapitala. Nakupljeni kapital ne služi zadovoljenju osobnih ili obiteljskih potreba nositelja kapitala, nego uzimanju sve više politička vlasti. Proizvodnju tvarnih dobara smatra se nužnim zlom, koje pruža mogućnost gomilanja kapitala. U najnovije vrijeme američke proizvodne korporacije prave veće zarade uporabom nakupljenog kapitala, nego prodajom svojih proizvoda. Riječ je o financijalizaciji proizvodnih korporacija.

Druga bitna značajka kapitalizma je poticanje i vođenje ratova. (Winston Churchill je rekao, da je „povijest Europe povijest ratovanja, jer su u Europi razdoblja mira bila zanemarljivo kratka u odnosu na vrijeme trajanja ratova“.) Kapital se u ratu gomila u rukama zajmodavatelja i platiša rata, koji, dakako, ne vodi izravno kapital, nego nacionalne države, koje pritom zlorabe svoje narode.

U najnovije vrijeme izbila je na vidjelo financijalizacija američke države i ostalih kapitalističkih država. Riječ je o stalnom i prekomjernom zaduživanju nacionalnih država, koje su namjerno ograničile porezni prihod, jer nedovoljno porezuju bogate ljude i bogate korporacije. Zaduživanje kapitalističkih država je pouzdana crpka za daljnje gomilanje privatnog kapitala, jer države plaćaju znatne kamate svojim zajmodavateljima. (Novi nacrt njemačke političke strategije, koju je smislio novi njemački kancelar Friedrich Merz sastoji se upravo u financijalizaciji i militarizaciji njemačke države. Kancelar Merz nastoji „jednim hitcem pogoditi dva zeca“.) Kapitalističke države bi isto trebale imati svoj kapital, koji bi rabile za napredak zemlje i za dobrobit pučanstva. (Kine i ostale države narodne demokracije imaju svoj, državni kapital.) Ipak, kapitalističke države nemaju kapital, ali imaju dugove.

Poslije politike i gospodarstva treći vidik vlasti ili utjecaja je zaštita, obrana ili „sigurnost“. U vrijeme Hladnog rata dvije prave svjetske velesile nisu ratovale, jer bi i mjesni, ograničeni ratovi mogli prouzročiti nuklearni rat. Iznimkama su bili ratovi u Koreji i Vijetnamu, ali su oni bili posljedicama Drugoga svjetskog rata i dekolonizacije. U to su vrijeme zapadne države napustile građansku vojnu obvezu i počele stvarati stručnu vojsku sastavljenu od ljudi, koji su izabrali vojni poziv ili zvanje.

Takva vojska uz znatne redovite policijske snage, posebne policijske postrojbe i posebne antiterorističke postrojbe bila je dovoljna za zaštitu kapitala. Zaštita naroda imala je drugorazrednu ulogu. Postojeće snage prisile bile su dovoljne za suzbijanje građanskih nemira, kakve je u Americi prouzročio Vijetnamski rat i za pružanje pomoći u vrijeme velikih prirodnih nepogoda.

Stanje rata u svijetu se je promijenilo poslije prestanka Hladnog rata i rasapa Sovjetskog Saveza kad su američku državnu politiku u ime kapitala preuzeli neokonzervativci ili neotrockisti. Nositelji kapitala i neokonzervativci su na razvalinama podijeljenog svijeta nastojali napraviti svjetsku hegemoniju kapitala pod krinkom američke državne hegemonije. Otad je svijet postao poprištem posebnih vojnih zahvata kakvi su bili ratovi u Afganistanu i Iraku; smišljenog ugrožavanja nepoćudnih država poput Irana, Kine i Rusije, koje je prouzročilo Rat za Ukrajinu, izraelsko-američki napad na Iran i veliku vojnu i političku napetost u Tajvanskom tjesnacu; podizanje ustanaka krajnjih islamističkih skupina u mnogim islamskim zemljama; te obavještajno potkopavanje mnogih država, primjerice Sirije, Tunisa, Egipta, Libije, Jemena i Ukrajine. Minulih godina gotovo da nema ratova, u kojima vojske prodiru kroz tuđe granice. Zapadne vojske i zapadne obavještajne službe su dovoljno jake za izvedbu ograničenih, ali opakih vojnih zahvata.

Sustav uvjerenja u kapitalizmu je liberalizam ili slobodarstvo. Od svakog pripadnika političke zajednice se očekuje, da se sam skrbi za sebe i za svoju obitelj. Izrazi ljudska sljubljenost ili ljudska uzajamnost ne postoje u rječniku liberalizma. Po riječima Herberta Spencera (1820.-1903.), „briga za druge ljude je urota kolektivističkih snaga“. Po liberalima, samoživost je najveća i prva vrlina svakog čovjeka. Kako bi se bez samoživosti mogao skupljati i sredotočiti kapital?

Svaki sustav uvjerenja ima svoju kozmologiju ili predodžbu o Svemiru i svoju antropologiju ili poimanje čovjeka. Kozmologija liberalizma je ograničena na živi svijet, u kojemu postoje nebrojene vrste života, iako sad mnoge vrste života prestaju. Po liberalima, među vrstama života i unutar vrsta života vlada nepoštedna borba za opstanak, iako u svim vrstama života vlada životno zajedništvo. Sve vrste žive u zajednicama: jatima, stadima, krdima, čoporima, obiteljima ili drukčije nazvanim zajednicama. Među vrstama života i unutar njih postoji odabir, jer sve jedinke iste vrste nisu jednako sposobne za život. Odabir ovisi o stanju genskog sustava jedinki i o stanju okoliša. Odabir je daleko od nepoštedne borbe za opstanak. Nepoštedna borba za opstanak je izmišljaj „socijalnog darvinizma“, koji je smislio Herbert Spencer.

Usto, sve vrste života sudjeluju u životnoj hranidbenoj mreži, u kojoj jedinke gotovo svih vrsta života uzimaju za hranu jedinke nekih drugih vrsta života. (Malo se vrsta hrani golim tvarima.) Zato se mnoge vrste života često neumjereno množe. Množidba i hranidba u vrstama su međusobno povezane. Kozmologija liberalizma je pomno probrana, kako bi se mogla postaviti poželjna antropologija liberalizma. Antropologija liberalizma je samoživost ljudi, koja se u kapitalizmu treba očitovati u posvemašnjem i nemilosrdnom nadmetanju među ljudima čak i za dobra koja se mogu dijeliti.

Liberali čovjeka i nadalje smatraju životinjom, koja se mora životinjski boriti za opstanak, iako je životno zajedništvo ljudi baština opće evolucije života. Usto, Homo sapiens ima izvanredno razvijen mozak, koji mu je omogućio da ima ne samo pojmovno mišljenje, nego i svijest o samom sebi, koju nemaju ostale životinje, a da se ne govori o bilju. Izvorne ljudske zajednice su smišljeno njegovale životno zajedništvo, a izvorna religija u njima služila je poticanju i jačanju zajedništva, kao opreke samoživosti. Izvorno ljudsko životno zajedništvo uklonila je civilizacija. Sadašnja vrsta civilizacije je kapitalizam.

Što je s politikom u narodnim demokracijama ili državama koje njeguju gospodarski nacionalizam? Prva značajka takvih država je, da u njima postoje narodi ili životne zajednice. Narod je cjelina. Narod je održljiv organizam, ako su u njemu ustaljeni odnosi među glavnim izvorima vlasti. (U biljnim ili životinjskim organizmima ustaljeni su odnosi među organima i organskim sustavima. Organizmi umiru, ako se u njima ozbiljno poremete ustaljeni odnosi.)

Prve drevne civilizacije – a danas to narodima radi kapitalizam – uništile su tadašnje izvorne životne zajednice oduzimajući im političku vlast, koja je izvirala iz zajednice i koja je služila zajednici. Vlast je u civilizacijama bila stavljena nad zajednicu, a imovina je prestala biti zajedničkom i postala je privatnom. Vlast koja je prije pripadala zajednici stvarala je u njoj ustaljene odnose. (U latinskom jeziku pridjev privatus značio je „skriven“. U kapitalizmu se nositelji kapitala skrivaju iza politike.)

Politika u narodnim demokracijama, u državama koje njeguju gospodarski nacionalizam ili u politizmu mora uzimati u obzir i uistinu uzima u obzir postojanje naroda kao trajnog organizma. Političari u narodnim demokracijama ne izmišljaju politiku, nego je domišljaju, kako bi zadovoljili potrebe ljudi, obitelji i cijelog naroda. U narodnim demokracijama politika se ne skriva ni iza čega, kao što se u kapitalizmu novac skriva iza politike. Drukčija narav politike u politizmu dolazi od postojanja i od priznavanja postojanja naroda.

Gospodarstvo politizma se bitno razlikuje od kapitalističkog gospodarstva po postojanju državnog, zajedničkog ili narodnog kapitala. Pričuve novca moraju postojati, ali one ne moraju biti samo privatne. Ako država vodi politiku, koja treba obuimati tri ostala izvora vlasti ili utjecaja (gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja) država mora u najmanju ruku (1) postaviti i stalno poboljšavati prijevoznu i komunikacijsku podlogu, (2) pravo školovati djecu i mlade ljude, (3) trajno dopunjavati tehnologiju te (4) uspostaviti i poboljšavati sirovinske i industrijske opskrbne mreže. Za obavljanje tih i drugih važnih zadaća država treba imati svoje novčane pričuve ili svoj kapital. U kapitalizmu se države zadužuju što godi privatnom kapitalu, a u politizmu države nakupljaju potrebne pričuve, kako bi mogle nositi napredak svojoj zemlji i dobrobit svojem narodu.

Zaštita u narodnoj demokraciji ili u politizmu prvobitno je smišljena za čuvanje suverenosti ili vrhovništva naroda ili životne zajednice. Velika otpornost države u narodnoj demokraciji dolazi od snage naroda, koji nedvojbeno štiti sam sebe. (Za primjere se mogu uzeti hrvatski narod za Domovinskog rata i iranski narod za nedavnih izraelsko-američkih napada.) U kapitalizmu nacionalne države štite kapital kao svojeg suverena, ali pritom ne mogu računati i ne računaju na svesrdnu potporu narodâ ili životnih zajednica. Kad kapitalistička država nije više u stanju pravo braniti kapital, kapital bježi iz države. Zato je od vremena uspostave kapitalizma u Europi i na Zapadu općenito bilo mnogo prevrata ili revolucija, u kojima je mijenjan politički sustav države.

Sustav uvjerenja u narodnoj demokraciji, gospodarskom nacionalizmu ili u politizmu je potpuna opreka liberalizmu kao kapitalističkom sustavu uvjerenja. Narodna demokracija počiva na zajedništvu pučanstva, koje čini narod ili životnu zajednicu. Životno zajedništvo se iskušava i kali u povijesti svakog naroda. Hrvati postoje već četrnaest stoljeća. Iranci traju 26 stoljeća, a Kinezi 23 stoljeća. Prvi car obnovljene kineske carevine Čin Ši Huang (260.-221.-210.) je odmah po preuzimanju vlasti odlučio od Kineza, koji su prije pripadali sedmerim kraljevinama, napraviti jedan narod. Radi toga je napravio velebnu riječnu i cestovnu prijevoznu podlogu te je uveo jedinstven sustav mjera i jedno pismo. Kineski narod traje i danas. Životno zajedništvo Kineza danas dodatno podupiru suvremeni komunikacijski sustavi.

U narodnim demokracijama jedinačni ljudi nisu potrošači, nego su ponosni pripadnici naroda. Nasuprot životnom zajedništvu starih naroda, ali i novih naroda koji su nastali dekolonizacijom, u zapadnim zemljama okosnica sustava uvjerenja je samoživost, koja se je pretvorila u međusobno nadmetanje ljudi. Američko pučanstvo je nastalo useljavanjem ili presađivanjem uglavnom iz Europe i Afrike, ali kapital koji vlada Amerikom od Revolucije 1776. godine nije od useljenika htio napraviti narod, nego ih je s vremenom pretvorio u potrošače.

Današnji je svijet oštro razlučen na Zapad, koji nastoji zadržati iznemoglu hegemoniju kapitala i na Svjetsku većinu, koju okupljaju udruga BRICS i posebice Kina. Naglasio sam Kinu, koja bi po svemu sudeći – bar po tomu, što je najveća industrijska sila i najveća trgovinska sila svijeta te najveće svjetsko gospodarstvo po sposobnosti kupnje – trebala zauzeti prvo političko mjesto u svijetu. Kina ne pomišlja da bude novi hegemon, koji bi zamijenio Ameriku, kao što je Amerika naslijedila Britaniju, Britanija Nizozemsku, a ona Genovu i Habsburge. Kina je odana suradnji s drugim državama.

Podjela u današnjem svijetu je podjela između poklonika vlasti ili Zlatnog teleta i pobornika života. Vlast je isprazna, a smisao postojanja čovjeka je u njegovu svjesnom doživljaju ili iskustvu života. Zemlje Zapada sad kopne, a zemlje koje su pobornice života međusobno se povezuju. To povezivanje može donijeti preporod našoj vrsti, koja sad ima prigodu, da se oslobodi ne samo kapitalizma, nego i civilizacije kao načina uređenja odnosa u našoj vrsti.

Continue Reading

Ovaj se osvrti kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi novim valom američkih uvoznih trošarina nametnutih i saveznicama Amerike i zemljama koje se protive Americi. Prije sam napisao, da predsjednik Trump nameće trošarine na proizvode napravljene diljem svijeta i da se njegovo određivanje trošarina može nazvati Urbi et Orbi.

Američki predsjednik je bio objavio, da je smisao nameta uvoznih trošarina reindustrijalizacija američkog gospodarstva. Smatrao je, da će namet uvoznih trošarina prisiliti ranije odbjegle američke korporacije, da svoju proizvodnju iz tuđih zemalja vrate u Ameriku. Prije kojih trideset godina američke proizvodne korporacije su počele napuštati proizvodnju u Americi u potrazi za jeftinim radom, posebice ako je bila riječ o sastavljanju krajnjih proizvoda. Američke korporacije su smišljale proizvode, djelomice slale dijelove i sklopove u daleke zemlje te ondje napravljene proizvode prodavale u Americi i drugdje.

Ipak, okolnosti u proizvodnji dobara su se znatno promijenile od početnog premještanja američke proizvodnje u daleke zemlje. Zemlje u razvitku i posebice Kina su osim što su nakupljale tehnologiju napravile i opskrbne mreže za sirovine, ali i za dijelove i sklopove. Riječ je o sirovinskim, ali i o industrijskim opskrbnim mrežama. Putem industrijskih mreža do mjesta sklapanja konačnih proizvoda moraju doći dijelovi i sklopovi, ali i posebne kovine, kakve se nisu mnogo rabile u početku bijega proizvodnje iz Amerike. To se odnosi na elemente litij, kobalt, galij, germanij, neodimij, silicij koji se rabi u proizvodnji integriranih kola, titanij koji se rabi u proizvodnji robota i druge kovine, koje se izvlače iz rijetke zemlje.

Američke korporacije, koje bi i nastojale vratiti proizvodnju u Ameriku, ne mogu u Ameriku donijeti ili prenijeti sirovinske i industrijske opskrbne mreže, koje sad rabe. U Americi ih takve mreže ne čekaju, jer se američka država nije – kao što je uspjela učiniti kineska – postarala, da korporacije-povratnice u Americi nađu pripravljene opskrbne mreže. Nakana predsjednika Trumpa, da samo nametom trošarina prisili odbjegle korporacije na povrat proizvodnje u Ameriku morala se je izjaloviti. Reindustrijalizacija američkog gospodarstva može se izvesti samo, prvo, smišljanjem novih proizvoda utemeljenih na najnovijoj tehnologiji, drugo, uporabom robota i umjetne umnosti u proizvodnji i, treće, mukotrpnim i dugogodišnjim stvaranjem opskrbnih mreža.

Predsjednik Trump je namet prvih trošarina u novom predsjedničkom razdoblju objavio već u veljači ove godine i to Kanadi i Meksiku, koji su najveći američki vanjskotrgovinski ortaci. Na snažan odgovor obiju spomenutih zemalja predsjednik Trump se je bio pokolebao pa je povukao trošarine očekujući pregovore i dogovor. Poslije povlačenja predsjednika Trumpa sve su zemlje bile u neizvjesnosti u pogledu američkih uvoznih trošarina. Ta neizvjesnost i sad traje.

Predsjednik Trump je 2. travnja proglasio Danom oslobođenja (Amerike?). On je na taj dan nametnuo teške uvozne trošarine. Na proizvode sto osamdeset pet zemalja namet trošarina bio je najmanje 10% na vrijednost uvezene robe, a za najmanje 75 zemalja određene su trošarine više od 10%. Proizvodi iz Kine dobili su trošarine od 67%; iz Europske unije 39%, Vijetnama 90%, Tajvana 64%, Japana 46%, Indije 52%, Šri Lanke 88%, Laosa 95%, Mianmara 88% i Srbije 74%. Međutim, predsjednik Trump je već 10. travnja Kini povisio trošarine na 145%, na što je Kina odvratila svojim uvoznim trošarinama od 125%.

Nakon sloma američkih trgovišta dionica predsjednik Trump je odgodio nametanje trošarina uglavnom na devedeset dana očekujući pregovore i dogovor. Predsjednik se je otad uspio kako-tako dogovoriti samo s Kinom, Britanijom i Vijetnamom. Od triju dogovora objavljen je samo dogovor s Britanijom. (Vijetnamu je Amerika po vrijednosti trgovine šesta trgovinska ortakinja u svijetu, a Kina je prva. Vijetnamsko gospodarstvo vjerojatno može opstati bez američkog tržišta pa je Amerika možda popustila Vijetnamu. Od ljeta ove godine Vijetnam je zemlja-ortakinja BRICS-a. SAD su popustile i Kini, kojoj su trošarine smanjene na 55%, ali kineska industrija naveliko rabi robote i umjetnu umnost pa njezini proizvodi – koji imaju niske izdatke proizvodnje – mogu na američkom tržištu podnijeti spomenute trošarine.)

Ovih dana svijet pogađa novi val američkih uvoznih trošarina, jer je isteklo vrijeme mirovanja trošarina. Predsjednik Trump je povišenje ili uvođenje novih trošarina najavio za 1. kolovoza ove godine. Najavljene su trošarine na proizvode iz Kanade u stupnju od 35%; Meksika, Europskoj unije, Japana, Južne Koreje, Kazahstana, Tunisa i Malezije 25%; Južne Afrike i Bosne i Hercegovine 30%; Indonezije 32%; Bangladeša i Srbije 35%; Kambodže i Tajlanda 36% te iz Laosa i Mianmara 40%. Predsjednik Trump smatra, da se stupanj odrezanih trošarina „može prilagoditi, a to će ovisiti o stavu navedenih zemalja prema Americi“. Očito je, da namet trošarina nije sračunat na reindustrijalizaciju Amerike, nego na utjerivanje posluha prema Americi u zemlje diljem svijeta. U novom popisu nema Vijetnama.

Temeljem vijesti BBC-a, u ponedjeljak, 14. srpnja ove godine predsjednik Trump je u svezi s Rusijom najavio namet drugotnih uvoznih trošarina u stupnju od 100% odnosno namet uvoznih trošarina na proizvode zemljama, koje kupuju energente u Rusiji. To bi prvotno bile Kina i Indija. Međutim, predsjednik Trump je razvodnio svoju najavu uvjetom, da Rusija u roku od pedeset dana uspostavi primirje u Ukrajini. Uspostava „bezuvjetnog“ primirja u Ukrajini nije samo pitanje Rusije, nego i Ukrajine, vlasti koje se svim silama zauzimaju za nastavak rata. „Ples tanga traži dvoje plesača!“ Kraj Rata za Ukrajinu bio bi ujedno i kraj vlasti Volodimira Zelenskog.

Predsjednik Trump je ranije najavljivao teške kazne vezane uz Rusiju pa se je moglo pomišljati, da će drugotne uvozne trošarine otežati položaj Rusije i prisiliti je na dogovor s Ukrajinom. Ipak, čak i da je američki predsjednik nametnuo „kostolomne“ kazne, one ne bi donijele učinak, koji priželjkuju američki neokonzervativci ili neotrockisti. Zato je predsjednik Trump i ublažio kazne. Takve trošarinske kazne bi bile slaba slamka spasa za američki državni ustroj. One bi donijele suočenje Amerike ne samo s izlišnosti cijelog nacrta uvoznih trošarina, nego i suočenje Amerike s ostatkom svijeta, koji je već odbacio i prezreo američku zamisao o jednostožernom svijetu. Sve u svemu, Trumpov nacrt trošarina donijet će Americi uviđanje, da ona mora nasrtljivost prema mnogim državama zamijeniti suradnjom sa svim državama u svijetu.

Dosadašnje svjetsko iskustvo s američkim nametom uvoznih trošarina pokazuje, da Amerika pod predsjednikom Trumpom nema suvislu, cjelovitu i sustavnu politiku uporabe trošarina, iako je namet trošarina bitno obilježio novo predsjedničko razdoblje Donalda Trumpa. Predsjednik Trump nije uspostavio suvislu, cjelovitu i sustavnu politiku ni u drugim područjima geopolitike, primjerice u Ratu za Ukrajinu i na Bliskom Istoku, gdje su njegovi pokušaji mirenja zaraćenih strana propali. Ti pokušaji su propali, jer Amerika ne može biti posrednik u ratovima, u kojima je ona sudionica rata na jednoj od zaraćenih strana. (Jedino područje politike, u kojemu je predsjednik Trump uspio je zatvaranje kopnenih granica Amerike s Meksikom i Kanadom.)

Predsjednik Trump je naizmjenice nametao pa povlačio uvozne trošarine. Predsjednik je u liječenju Amerike od deindustrijalizacije Americi naizmjenice stavljao vruće i hladne obloge. Američka politika nameta trošarina pokazala je prevrtljivost, hirovitost, prkos, zanesenost i opsjednutost pa nije čudo što je izazvala opće nezadovoljstvo u svijetu: kod neposrednih američkih susjeda, u Europskoj uniji, u Aziji, u Africi i Južnoj Americi te konačno u udruzi država BRICS i u Svjetskoj većini kao cjelini. Donald Trump se je uzalud dopovezao uvoznih trošarina.

Po meni, američki predsjednik je precijenio mogućnosti nameta uvoznih trošarina, kao jedinog sredstva reindustrijalizacije Amerike. Koji je uzrok tomu kad predsjednika Trumpa ni njegovi najbliži suradnici nisu mogli spriječiti, da izabere neučinkovito i pogrešno sredstvo liječenja teških bolesti američkog gospodarstva? Istinabog, Donald Trump je Republikancima donio velebnu pobjedu na izborima prošlog studenoga, ali to mu ne daje pravo i slobodu, da postupa svojevoljno, a pogrešno.

Čini se, da Donald Trump pokazuje staračku jednostranost, ali i nesposobnost uviđanja cjelovitosti američkih političkih potreba. To mogu tvrditi samo ljudi poput mene, koji su znatno stariji od Trumpa. Nedavno je jedan iskusan i dobro obaviješten američki medijski savjetnik izjavio, da ima obavijesti iz prve ruke, da su minulih mjeseci Trumpove umne sposobnosti naglo oslabile. Moj osobni dojam o stanju Trumpova uma stvaraju Trumpova isključivost, zagriženost i jednostranost te povrh svega potreba Donalda Trumpa, da neprestance govori i da vrlo često piše na vlastitoj mreži Truth Social.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi strategijskim ortaštvom Kine i Rusije. Riječ je o dvostranom, dvojnom ili „bilateralnom“ odnosu Kine i Rusije. Rusija i Kina su potpuno predane svojem ortaštvu, za koje predvodnici tih država kažu, da mu nema granica. Taj odnos nadmašuje okvire saveza ili okvire „posebnog odnosa“, kakav su 1941. godine uspostavile SAD i Ujedinjena Kraljevina.

(Poseban odnos SAD i Velike Britanije bio je ustvari uspostavljen 1783. godine sporazumom u Parizu, kojim je okončan Rat za američku neovisnost. Velika Britanija je sporazumom priznala slobodu, suverenost i neovisnost 13 američkih kolonija, a SAD su Velikoj Britaniji priznale pravo na cijelu današnju Kanadu, dio koje je 1783. godine pripadao Francuskoj.)

Strategijsko ortaštvo Kine i Rusije uključuje političku suradnju, međusobnu trgovinu, suradnju u području tehnologije, zajedničke gospodarske pothvate, postavljanje prijevozne podloge na kopnu i moru, vojnu suradnju te suradnju ruskog i kineskog naroda. U današnjem svijetu, koji je uvelike označen kapitalističkim političkim i gospodarskim odnosima i Kina i Rusija njeguju narodnu demokraciju, koja je u opreci s liberalnom demokracijom, kakva vlada u zapadnim državama.

Za posjeta Rusiji kineskog predsjednika Šija u svibnju ove godine predsjednici dviju država potvrdili su, da se sveobuhvatno strategijsko ortaštvo koordinacije politike, gospodarstva, zaštite i suradnje naroda širi i da se podiže na višu razinu. Naglašeno je, da će se unatoč promjeni međunarodnih okolnosti, odnosi Rusije i Kine i nadalje postojano razvijati, da će dvije države uzajamno podupirati razvitak i preporod te da će pridonositi većoj postojanosti u međunarodnoj zajednici.

Predsjednici Ši Đinping i Vladimir Putin održavali su bliskost putem uzajamnih posjeta, dvojnih sastanaka na višedržavnim sastancima, digitalnim vidnim razgovorima i na druge načine, čime su davali čvrsto jamstvo za razvitak kinesko-ruskih odnosa u svijetu koji se brzo mijenja. Blizina prvih ljudi dviju država produbljuje političko povjerenje među tim državama, što pridonosi razvitku i jačanju obiju država i zaštiti zajedničkih probitaka.

Politički prvaci Kine i Rusije su potpuno svjesni nastojanja zapadnih sila, da unesu razdor između Kine i Rusije, jer bi nakana Zapada da se obračuna i s Rusijom i s Kinom bila provedljivija, ako te dvije države ne bi bile u političkoj i sigurnosnoj sprezi. Minulih godina zapadni mediju zlobno su podvaljivali Rusiji i Kini, da strategijska suradnja tih zemalja nije ravnopravna, naglašavajući tobožnju podređenost Rusije Kini u nastojanju, da se Rusiju možda odvrati od suradnje s Kinom. Međutim, načelo obostrane koristi strategijske suradnje postalo je mjerilom uspjele rusko-kineske suradnje u mnogim područjima života naroda Kine i Rusije.

U sadašnjem žestokom sukobu pobačene jednostožernosti, koju zagovara Amerika i višestožernosti, koju zagovara Svjetska većina Kina i Rusija jačaju međusobnu suradnju u međunarodnim tijelima kao što su Ujedinjeni narodi, Šangajska udruga za suradnju i BRICS. Kina i Rusija će i nadalje skupa jačati jedinstvo država Svjetske većine, pravo usmjeravati upravljanje svijetom, odlučno se suprotstavljati jednostožernosti i politici državnog nasilja te promicati gospodarsku globalizaciju i ravnopravnost naroda u višestožernom svijetu.

Kineski predsjednik je ovaj tjedan poručio sudionicima Sastanka za dijalog civilizacija u Pekingu, da je Kina pripravna surađivati s ostalim državama na uspostavi svjetske mreže za „dijalog i suradnju među civilizacijama“. Po predsjedniku Šiju, Kina je pripravna surađivati sa svim državama na promicanju ravnopravnosti, uzajamnog učenja, dijaloga i uključenosti među civilizacijama. Predsjednik Ši je naglasio, da je „svijet po svojoj naravi mjesto različitih civilizacija“ te da povijest pokazuje, da su „razmjena i uzajamno učenje među civilizacijama, presudni za njihovo napredovanje i za napredak čovječanstva“.

Trgovina između Kine i Rusije je 2024. godine dosegnula vrhunac, što svjedoči o produbljivanju gospodarske suradnje unatoč zapadnim gospodarskim kaznama Rusiji ili upravo zbog nameta tih kazni. Trgovina je dosegnula godišnju vrijednost 245 milijardi dolara.

Od 2015. godine na snazi je kinesko-ruski Sporazum o izumiteljstvu, koji je usredotočen na tehnologiju i izume, posebice u digitalnom području. Između Kine i Rusije snažno se razvija vojno-tehnička suradnja, koja uključuje trgovinu oružjem te zajedničke pothvate u području raketarstva i zrakoplovstva. Usto, strategijsko ortaštvo dovelo je do značajnog napretka u znanstveno-tehničkoj suradnji u područjima energetike, istraživanja Svemira i digitalne povezanosti. U području telekomunikacija kineske korporacije uz pomoć ruskih korporacija šire u Rusiji mrežu 5G. Suradnja Rusije i Kine buja u području mobilne i satelitske tehnologije, koja ima važnost i za područje obrane.

U području obrane suradnja dviju vojnih sila sračunata je na moguće buduće zajedničko djelovanje. Ruske vojne snage i Narodna osloboditeljska vojska Kine redovito obavljaju vojne vježbe na kopnu i na moru, zajedničko obučavanje vojnih snaga te zajedničke zračne i pomorske ophodnje. Kina i Rusija često razmjenjuju posjete visokih vojnih časnika. Vojna suradnja s Kinom je važna za Rusiju, koja želi sačuvati položaj svjetske velesile. Vojna suradnja je važna i za Kinu, jer bi pomoć Rusije u slučaju vojnog sukoba s Amerikom bila za Kinu presudna. (Zato je predsjednik Trump donekle nastojao ugađati predsjedniku Putinu.) Moguća ratna suradnja Kine i Rusije sad ima političko i medijsko značenje.

Suradnja među dvjema vojskama je daleko od njihove stvarne izvršne isprepletenosti. Tješnje, izvršno povezivanje dviju vojnih snaga tražilo bi složenije i češće vojne vježbe, zajedničku obuku i snažniju razmjenu vojne i građanske tehnologije. Tješnje povezivanje ruske i kineske vojske moglo bi dovesti i do njihova zajedničkog djelovanja izvan prostora Kine i Rusije.

Ruska korporacija Rosatom (Državna korporacija za atomsku energiju) i Kineska nacionalna nuklearna korporacija (CNNC) napravile su ugovore za gradnju nekoliko nuklearnih elektrana u Kini. Nuklearna suradnja uključuje isporuku opreme, pružanje usluga i uvođenje u pogon brzih nuklearnih reaktora. To je najveći jedinačni rusko-kineski zajednički pothvat. Početni ugovor vrijedan je više od 3 milijarde dolara, a ukupna vrijednost pothvata bit će 15,5 milijardi američkih dolara. Očekuje se da će taj pothvat unaprijediti dvojnu trgovinsku i industrijsku suradnju te podignuti znanstvenu i tehnološku razinu u obje države.

Objavljeni rusko-kineski nacrt postavljanja nuklearne elektrane na Mjesec izaziva zabrinutost na Zapadu, jer taj nacrt pokazuje pripravnost Kine na dugoročnu suradnju s Rusijom. Predsjednik ruskog Saveznog svemirskog ureda (Roskosmos) nedavno je ustvrdio, da bi „buduća nuklearna elektrana na Mjesecu mogla opskrbljivati električnom strujom moguća buduća naselja“ na tom pratitelju Zemlje. Nuklearna elektrana bi se mogla postaviti na Mjesec 2033.-2035. godine.

Kina i Rusija dosad su izvele ili sad izvode više vrijednih zajedničkih pothvata. Jedan od takvih pothvata je plinovod Snaga Sibira, kojim se godišnje iz Rusije u Kinu doprema 38 milijardi prostornih metara plina. Predviđeni plinovod Snaga Sibira 2 (Altajski plinovod) trebao bi isporučivati godišnje 50 milijardi prostornih metara plina. Poslije početka Rata za Ukrajinu u veljači 2022. godine Rusija nastoji naći nova tržišta za svoj prirodni plin, koji je prije bio „prirodno“ isporučivan Europi. Rusiju i Kinu energetski povezuje i naftovod Istočni Sibir – Tihi ocean, putem kojega se u Kinu doprema 1,6 milijuna buradi nafte dnevno. (Ukupna ruska ili ukupna saudijska proizvodnja nafte je oko 10 milijuna buradi dnevno.) Naftovod je dugačak 4.857 kilometara.

Golema Kina i još prostranija Rusija povezane su željezničkim prijevozom izravno, ali i putem nekoliko željezničkih pruga, koje prolaze ostalim azijskim državama. Takva je već napravljena željeznička pruga dugačka oko 4.000 kilometara, koja povezuje Kinu, Afganistan, Tadžikistan, Kirgistan i Iran. Gotovo polovica duljine te pruge je u Afganistanu. Taj prolaz se lako nastavlja prema Turskoj i Crnom moru, prema zapadnim dijelovima Rusije, prema ostatku Europe te prema ostalim zemljama Perzijskog zaljeva.

Spomenutom azijskom prolazu valja dodati Kinesko-pakistanski gospodarski prolaz (CPEC), koji se postavlja od 2015. godine. Svrha mu je pojačati gospodarsku povezanost Kine i Pakistana postavljanjem mreže cesta, željezničkih pruga, cjevovoda i energetskih postrojenja. Prijevozni prolaz CPEC povezat će sjeverozapadnu kinesku pokrajinu Šinđang s pakistanskom dubokomorskom lukom Gvadar u Arabijskom moru. To povezivanje će skratiti trgovinski put između Kine i Europe. Postoji i prijevozni prolaz od ruske luke Murmansk u Barentsovu moru do iranske luke Čabahar u Omanskom zaljevu.

Postavljanje azijskih kopnenih prijevoznih mreža sračunato je – za slučaj nužde – na izbjegavanje pomorskih putova, koje bi mogle ugroziti nasrtljive zapadne pomorske sile te na izbjegavanje prolaza brodova Malajskim tjesnacem, koji je obično preopterećen brodovima i uz koji djeluju gusarske skupine, djelovanje kojih poskupljuje osiguranje brodova i tovara.

Posebno valja istaknuti Sjeverni morski put, koji preko Arktičkog mora povezuje rusku luku Arhangelsk u Bijelom moru s azijskim lukama u Tihom oceanu. Put od Arhangelska do Šangaja dugačak je 13.000 kilometara. Udaljenost luke Šangaj u Kini do luke Amsterdam u Nizozemskoj kroz Sueski kanal dugačak je 19.500 kilometara. Vožnja od Šangaja do Amsterdama traje 44 dana. Sjeverni morski put ima tri dionice: (1) željeznicom od Moskve do Arhangelska (1.000km), (2) Arktičkim morem do Beringova mora i (3) od Beringova mora do Šangaja.

Rusija za potrebe Sjevernog morskog puta gradi 17 novih luka između Arhangelska i Beringova mora. Za slobodu plovidbe brinu se ledolomac Lenjingrad i ostali rusku ledolomci. Novi plovidbeni put postaje sve prihvatljivijim zbog preopterećenosti Sueskog kanala i zbog političke i vojne nepostojanosti na Bliskom Istoku, gdje jemenski Huti izravno ugrožavaju plovidbu Sueskim kanalom, tako da mnogi azijski brodovi plove u Europu oko Afrike.

Velika prednost Sjevernog morskog puta je u: (1) upola kraćem vremenu plovidbe brodova između Europe i Azije, (2) smanjenoj neizvjesnosti plovidbe, jer Arktičko more nije podložno političkoj nepostojanosti i (3) strategijskoj prednosti Rusije i Kine, koje trebaju uravnotežiti utjecaj svjetskih sila na svjetsku trgovinu.

Sve veća nazočnost Rusije i Kine u Arktičkom moru nije mogla izmaknuti pažnji Atlantskog saveza. U studenomu 2024. godine članice NATO-a uspostavile su „satelitsku mrežu za motrenje“ Sjevernog morskog puta, navodno zbog nacionalne i vojne ugroze. NATO nastoji uspostaviti protivtežu ruskom i kineskom nastojanju u Arktičkom moru. Očito je, da NATO u rusko-kineskoj suradnji vidi prijetnju gospodstvu Zapada u svjetskoj plovidbi.

Na kraju ću spomenuti i izravnu suradnju ruskog naroda i kineskog naroda. Kina i Rusija su države u kojima vlada narodna, a ne liberalna demokracija. Komunistička stranka Kine i ruska vladajuća stranka Jedinstvena Rusija vladaju na dobrobit naroda, a ne za probitke privatnog kapitala. Sličnost političkih sustava Kine i Rusije pomaže njihovu strategijskom ortaštvu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim nedavnim iznimnim i možda jedincatim događajem te mogućom poukom, koju bi taj događaj mogao donijeti Americi. Taj događaj je najava Elona Muska o utemeljenju nove političke stranke, koju je on nazvao America Party. Po ispitivanju javnog mišljenja o tom predmetu, dvije trećine Amerikanaca – na uzorku od više od milijun ispitanika – smatraju, da je Americi potrebna nova stranka, jer za sadašnjeg smjenjivanja na vlasti dviju glavnih političkih stranaka, Demokratske stranke i Republikanske stranke, Amerika nedvojbeno propada te gubi politički i gospodarski utjecaj u svijetu.

Elon Musk pravda utemeljenje nove stranke (treće stranke, za ljude koji Republikance i Demokrate smatraju razlučenim strankama, ili druge stranke, za ljude koji smatraju, da su neokonzervativci jedina prava politička struja u SAD) time, što Demokrati i Republikanci vode jednaku politiku. Obje spomenute stranke zakidaju i pljačkaju američko pučanstvo, a po mojem mišljenju razlika među njima je samo u tomu, što ugrabljeni novac Demokrati nemilice troše na izlišne svrhe, a Republikanci ga daruju bogatom sloju. Musk je duhovito ustvrdio, da „Amerika ima jednostranački sustav“.

Elon Musk je najavio utemeljenje stranke, ali je pitanje hoće li Stranka za Ameriku (America Party) biti stranka, koja je ustanova ili će to biti pokret, jer mnoge „stranke“ osvoje vlast političkim zamahom, koji dolazi od pokreta, koji se raširi u dijelu pučanstva. Donaldu Trumpu vlast je donio pokret America First, koji je on širio unutar Republikanske stranke, što je u tu stranku unijelo dubok razdor.

Demokratska stranka je umjerena „lijeva“ stranka. Utemeljena je 1828. godine i ona je najstarija djelatna politička stranka u svijetu. Njezina suparnica je Republikanska stranka, koja je utemeljena 1854. godine. Naoko, te dvije stranke na smjenu upravljaju američkom politikom gotovo dva stoljeća. Demokrati su u početku uglavnom zastupali probitke američkog poljoprivrednog Juga. Oni su 1828. godine pomogli, da za predsjednika bude izabran Andrew Jackson, koji je zastupao probitke zemljoposjednika i zagovarao širenje američkog prostora, ali se je protivio nacionalnom ili saveznom bankarstvu i nametanju izvoznih trošarina (na pamuk, duhan i šećer).

Republikanci su zastupali probitke velikih poslovnih sustava i oni su uglavnom vladali Amerikom u drugoj polovici devetnaestog stoljeća nakon pobjede Abrahama Lincolna na predsjedničkim izborima 1860. godine. Lincoln je dobio izborničke glasove u 18 od 33 tadašnje savezne države. On je već slijedeće godine počeo Građanski rat, kako bi prisilio Jug da pristane na uvođenje izvoznih trošarina, koje su trebale biti prihod saveznog proračuna.

Do kraja stoljeća Amerika je došla na obale Tihog oceana, čime je prestalo pomicanje unutarnje granice u Sjevernoj Americi. Kad je osvojila američki zapad Amerika se je posvetila osvajanju svijeta. Od 1860. do 1908. godine demokratski predsjednički kandidati pobijedili su na izborima samo dvaput. Tijekom Razdoblja napretka (1890.-1928.) došlo je do brze industrijalizacije, urbanizacije, snažnog useljavanja i do širenja političke potkupljivosti.

Naprednjaci ili reformisti su upozoravali na pojavu sirotinjskih četvrti u gradovima, širenje siromaštva i na teške uvjete rada u tvornicama. To je bilo vrijeme za preobrazbu politike, gospodarstva i životnih uvjeta ljudi. Tražile su se preinake u političkom upravljanju Amerikom, unošenje znanstvenih postupaka u upravljanje gospodarstvom, uključenje žena u politiku i zaštita okoliša. Demokrati su stali na stranu napretka i promjena. Na tim načelima Woodrow Wilson je dobio predsjedničke izbore 1912. i 1916. godine.  Demokrati su postali stranka Sjevera, iako su zadržali izbornu podlogu među bijelim ljudima na Jugu.

U jeku Velike depresije demokrat Franklin Roosevelt je napravio veliki izborni savez katolika, Iraca i Židova te dobio izbore četiri puta zaredom. Roosevelt je vladao za male siromašne i nezaposlene ljude, jer se je plašio revolucije i slijeva i zdesna – od komunista uz potporu Josifa Staljina i od nacionalista uz potporu Adolfa Hitlera. S vremenom su Demokrati postali strankom svjetskog kapitala nakupljenog u Americi, koji je mahom u rukama Dijaspore.

Republikanci su se dugo držali krupnog američkog poslovanja, koje je bilo vezano uz poljoprivredu, naftu, rudarstvo, riječni i željeznički prijevoz te uz preradu poljoprivrednih proizvoda. Republikanci su za predsjednika Richarda Nixona učinili veliku uslugu financijskom kapitalu uklanjajući 1971. godine dogovor iz Bretton Woodsa napravljen 1944. godine. Predsjednik Nixon je time američki dolar oslobodio prisilne pretvorbe u zlato. To je u konačnici omogućilo Americi da dolar postane svjetskim pričuvnim novcem.

Republikanci su polagali veliku važnost nacionalnoj obrani, jer su računali da se nitko neće usuditi napasti vojno jaku Ameriku. Zato su sve američke ratove protiv država – u koje ne spada rat Busha sina protiv terorizma 2001. godine – počeli Demokrati, a Republikanci su ih privodili kraju.

Republikanski predsjednik Ronald Reagan je spasio dolar takozvanim Dogovorom u hotelu Plazza u New Yorku 1985. godine kad je na sastanku Skupine 5 (Francuska, Japan, Njemačka, SAD, UK) Amerika prisilila Japan i Njemačku da znatno povise vrijednost svojem novcu, kako bi smanjile svoj izvoz u Ameriku i time smanjile američki manjak u međunarodnoj trgovini. Amerika se nije htjela zaduživati, kako bi nadoknadila slabost svoje industrije. To je bilo „zastarjelo“ razmišljanje, jer se je smatralo da mora postojati ravnovjesje izvoza i uvoza u vanjskoj trgovini.

Otad su se promijenila načela trgovanja. Amerika je svoj veliki porok pretvorila u veliku vrlinu. Sad se američka država svjesno zadužuje i računa, da će ostale države svoje nacionalne pričuve dijelom držati u dolarima, a dijelom u dolarskim obveznicama američke riznice. Tako je bilo desetljećima. Američki dolar je služio kao svjetski pričuvni novac. Tako je postupao državni ustroj pod objema velikim američkim strankama. Američka država se je nemilice zaduživala računajući da potražnja za dolarom neće splasnuti.

Američka država traje na dug. Demokrati i Republikanci zdušno zadužuju američku državu, povodeći se za stranačkom ideologijom: Republikanci se zadužuju, kako bi smanjili poreze bogatašima, a Demokrati, kako bi rasipali novac na isprazne zahvate u Americi, ali i u inozemstvu i to putem Američke agencije za međunarodni razvitak (USAID). Predsjednik Trump je raspustio USAID vjerojatno na savjet Elona Muska.

Opće rasipništvo američkog državnog ustroja navelo je Elona Muska, da kao uspio poslovan čovjek odluči utemeljiti novu stranku. On ne vidi razliku u ponašanju Republikanaca i Demokrata. Ipak, čini se da Musk u neku ruku kasno pravi svoju, novu stranku, jer se je Amerika opet našla na razvođu. Položaj dolara kao svjetskog pričuvnog novca postaje upitan, a time postaje upitno neograničeno zaduživanje američke riznice. Amerika se mora suočiti s novim, teškim izazovom.

Tu promjenu su potaknule političke, gospodarske i financijske kazne Zapada protiv Rusije te privremeno zadržavanje ruskih državnih pričuva u financijskoj korporaciji Euroclear, od koje je 120 država kupovalo financijske usluge. Usto, Zapad proizvoljno upravlja sustavom međunarodnog plaćanja SWIFT, a opsjednutost predsjednika Trumpa nametom uvoznih trošarina dovodi cijeli svijet u neizvjesnost. To navodi mnoge zemlje, da kod prekograničnih plaćanja izbjegavaju dolar kao sredstvo plaćanja i da plaćanje obavljaju ili u nekom drugom državnom novcu ili u digitalnom novcu. Začetnik novog načina plaćanja je udruga država BRICS. Zbog toga predsjednik Trump prijeti BRICS-u nametom novih trošarina. Mnogi odgovorni državnici se plaše, da bi Amerika svakoj državi mogla iznenada navaliti uvozne trošarine. Usporedo se mnoge države, a među njima i saveznice Amerike, oslobađaju dolarskih pričuva i američkih državnih obveznica.

Musk je sam rekao, da je u Americi uspostavljen jednostranački politički sustav. Mislio je, dakako, na jednakost politike Demokrata i Republikanaca. Ipak, američko jednostranačje ne čine te dvije „sestrinske“ stranke. Elon Musk bi svojim budućim stranačkim pristašama trebao reći tko ili što vlada Amerikom. Amerikom vlada svjetski privatni kapital, koji je nakupljen i usredotočen u Americi. Kapital sad vlada putem neokonzervativne politike, koju zastupa i provodi neokonzervativnu pokret, koji ima dva bitna vidika: politički i obavještajni.

Elon Musk je objavio, da je početna nakana Stranke za Ameriku dobivanje u Senatu i u Predstavničkom domu dovoljno sjedala na izborima u studenomu slijedeće godine. Musk smatra, da bi nova stranka mogla praviti prevagu kod suprotstavljanja Republikanaca i Demokrata. Valja se, ipak, pitati bi li senatori i zastupnici Stranke za Ameriku mogli praviti takvu prevagu, ako neokonzervativci zapovjede dovoljnom broju senatora i zastupnika dviju „velikih“ stranaka, da glasaju za probitke svjetskog privatnoga kapitala.

Tako se pitanje utemeljenja Stranke za Ameriku svodi na pitanje: Može li se Stranka za Ameriku uspjelo hrvati s neokonzervativnim pokretom? To nije pošlo za rukom predsjedniku Trumpu, unatoč njegovoj velebnoj pobjedi nad Demokratima u studenomu prošle godine. Predsjednik Trump je važan dio svojega državnog ustroja morao prepustiti neokonzervativcima. Neokonzervativci bi mogli provaliti i u Stranku za Ameriku.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim nedavnim iznimnim i možda jedincatim događajem u hrvatskoj povijesti. Osvrt se bavi smislom koncerta na zagrebačkom Hipodromu, koji je upriličio i izveo hrvatski branitelj i hrvatski glazbenik Marko Perković Thompson. Upriličenje velebnog koncerta na zagrebačkom Hipodromu u subotu 5. srpnja ove godine nije Thompsonov uspjeh, nego uspjeh Hrvatske i Hrvata.

Unatoč naširoko iznošenim sumnjama u smisao održavanja sad već uspjelo održanog koncerta glazbenika Marka Perkovića, koncert je privukao nevjerojatne 504 tisuće slušatelja. Golema većina slušatelja bili su mladi Hrvati, ali je među njima bilo i mnogo ljudi u zrelijim godinama. Sudionici koncerta bili su došli iz svih zemljopisnih dijelova Hrvatske, a mnogi su na hrvatske zastave, koje su donijeli upisali i ime grada ili pokrajine. Bilo je mnogo sudionika i iz obližnjih zemalja, u kojima žive Hrvati kao iseljenici.

Mjesto održavanja koncerta te zgusnutost i zakrčenost cestovne mreže oko tog mjesta, svakako su utjecali na broj sudionika okupljanja. (Zato su mnogi ljudi sumnjali ne samo u zamisao držanja koncerta, nego i u glatko odvijanje okupljanja.) Unatoč tomu, Hrvata je na Thompsonovu koncertu bili toliko mnogo – svaki sedmi ili osmi – da se smije reći, da je na koncertu bila cijela Hrvatske. Više sudionika koncerta ili okupljanja nije smjelo ni biti radi zaštite izvoditelja i sudionika koncerta.

Ovom zgodom valja spomenuti Thompsonove izvorne proslave u Čavoglavama. Njima se je redovito obilježavala obljetnica vojno-redarstvene akcije „Oluja“ izvedene 5. kolovoza 1995. godine, kojom je okončan Domovinski rat. Tad se slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Glazbenik Marko Perković je svojim proslavama u Čavoglavama nalazio umjetnički odušak, jer su mnogi Thompsonovi najavljeni koncerti bili zabranjeni i u Hrvatskoj i u nekim europskim državama. Naglasit ću, da se u sklopu obilježavanja Dana pobjede redovito služi misa za domovinu u crkvi Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu. Marko Perković Thompson bio je zabranjeni Hrvat.

Čovjek Marko Perković je domoljub, koji je bio branitelj, ali su ga srbijanske vlasti i mnogi domaći Srbi te domaće lijeve i jugofilske sile proglasili ustašom. Posebice se je na koncert okomio Milorad Pupovac, jer ga je zasmetalo to, što se „dogodilo to čemu se nisu nadali – uzvikivanje pozdrava Za dom spremni!“ Po Pupovcu, Zagreb je sličio svim prethodnim mjestima, na kojima se je slavilo Antu Pavelića i njegove vojne i političke suradnike. Zato su mnogi ljudi, koje je zasmetalo okupljanje na Hipodromu, to okupljanje proglasili „ustaškim zborovanjem“.

Koncert Marka Perkovića nije bio zabavni koncert. Okupljanje na Hipodromu bilo je „obnovom hrvatskog domovinskog zavjeta“. Zato je na koncertu bio i koncert blagoslovio umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas. Biskup Ivas je za Thompsona napisao i na koncertu pročitao pjesmu Maranata. (Izraz Marana tha ili Maran atha dolazi iz aramejskog jezika i može se prevesti kao Gospodin dolazi ili kao Gospodine naš, dođi!) Pjesma biskupa Ivasa glasi:

Maranata, pastiru dobri/ Rabi, učitelju/ dođi na polja, more, gore/ na zipke i grobove.// Raspelom tvojim označene/ krvlju i znojem ispaćene/ isplakane suzama naroda moga/ budi početak i svršetak.// Prvi i posljednji/ uskrsla pobjeda/ alfa i omega/ naroda moga.// Maranata, dođi gospodine u zemlju Hrvata/ Maranata, dođi na radost/ svega naroda moga/ Maranata/ dođi nam brzo i zauvijek ostani.// Neka prođe vrijeme zavodnika/ lažnih proroka/ i svih kukavica, izdajica/ krivokletnika// I svih varalica, otpadnika/ strasnih ubojica/ i svih sluga zloga/ iz naroda moga.// Skini lažne maske/ s lica moje zemlje Hrvatske/ nek’ zablista svom ljepotom/ i vjerom u Tebe Boga/ naroda moga.//

Katolička crkva iz Vatikana i Katolička crkva u našoj domovini snažno su poduprle nastojanje Hrvata, da imaju svoju državu, u kojoj se ove godine proslavlja tisuću stota obljetnica uspostave Hrvatske kraljevine 925. godine. Hrvatski narod predvođen demokratski izabranim političarima je osamostalio Socijalističku Republiku Hrvatsku u svoju pravu suverenu državu. Međutim, iako su vodeći novi hrvatski političari postali nacionalistima, oni su prije bili komunisti. Potpora i blagoslov Crkve učinili su njihovo obraćenje vjerodostojnim. Tako je novo hrvatsko vodstvo moglo ujediniti hrvatski narod, koji je već prije Drugoga svjetskog rata bio temeljito podijeljen tadašnjim vodećim ideologijama: liberalizmom, komunizmom i nacionalnim socijalizmom.

Hrvatska država se osamostalila u opakom nametnutom ratu, u kojemu je hrvatska vojska pobijedila i jugoslavensku vojsku i domaće četnike, koji su se bili pobunili protiv demokratski izabranih hrvatskih vlasti. Hrvatski branitelji, koji su većinom bili dragovoljci, u Domovinskom ratu su se borili s molitvom na usnama i s krunicom oko vrata. (Pouzdan očevidac mi je pripovijedao o zgodi, u kojoj je umirovljeni biskup Juraj Jezerinec dijelio braniteljima blagoslovljene krunice. Jedan vojnik iz te postrojbe biskupu bi dodao krunicu, a biskup bi je stavio branitelju oko vrata. Kad je biskup došao do jednog branitelja koji je bio musliman, vojnik koji je pratio biskupa, rekao je biskupu da tom vojniku ne stavlja krunicu oko vrata. Na to je branitelj-musliman uzeo biskup krunici iz ruku i sam ju je stavio oko vrata.)

Zato smatram, da bi okupljanje Hrvata na Hipodromu bilo nepotpuno bez pojave slike Gospe na nebu iznad mjesta okupljanja. Gospa je zaštitnica Hrvata i majka Hrvatske. Dobro je što Katolička crkva ima Gospu i što je dostojno štuje. Zato je dobro i to, što su Hrvati ostali katoličkim narodom. Štovanje Gospe Marije unosi toplinu u ljude i u narode.

Zaštita na koncertu te prije i poslije koncerta bila domišljeno i djelotvorno postavljena. Slušatelji koncerta su bili na pomoć svima koji se trebali zdravstvenu ili koju drugu pomoć. Slušatelji su bili i pripravni spriječiti moguće izazivače i stvaratelje nereda. Slušatelji Thomsonova koncerta bili su uistinu Hrvati. Okupljanje Hrvata oko Thompsona i Gospe prošlo je bez izazova, izgreda i nesretnih događaja. Koncert poput Thompsonovog mogli su upriličiti i – koliko se zna – dosad su upriličili samo Hrvati. Hrvati kao narod su zdušan i plemenit narod. Koncert je pokazao dušu Hrvata kao naroda.

U ovom sam sastavku prilično pohvalio vlastiti narod. Među obližnjim narodima, na koje nas je navela povijest bilo je prgavih, svadljivih, oholih, nasilnih ili umišljenih naroda. Spomenuo sam, da su Hrvati zdušan i plemenit narod. Kako je došlo do toga? U čemu je hrvatska politička misao? (Srpska politička misao je u tomu, da Srbi traže gospodara, koji će im dati sluge.)

Hrvate je seoba naroda dovela na njihov sadašnji prostor, koji je neprekidno na granici dvaju političkih svjetova: Istočnog i Zapadnog Rima, Bizanta i Venecije, kršćanstva i islama, komunizma i kapitalizma. Hrvati se nisu rado podlagali velesilama, nego su nastojali napraviti savez s narodima koji su se našli u sličnom položaju, ali uz čuvanje suverenosti. Tako su postupali Ljudevit Posavski, koji nije htio služiti ni Bizantu ni Franačkoj carevini; Petar Zrinski i Krsto Frankopan, koji nisu htjeli služiti ni Austriji ni Osmanskoj carevini; Juraj Križanić, koji nije htio da Hrvatska služi bilo Germanima bilo Turcima; Ante Starčević, koji nije htio da Hrvatska služi bilo Beču bilo Pešti; i konačno Josip Broz, koji nije htio služiti ni sovjetskom komunizmu ni zapadnom kapitalizmu. Hrvati su oduvijek cijenili životno zajedništvo unutar naroda i suradnju među narodima. U srži hrvatske političke misli je nesvrstavanje. Zdušnost i plemenitost Hrvata kao naroda je nastala iz potrebe suradnje. Hrvate resi i ratnička upornost, koju su oni pokazali u Domovinskom ratu. Hrvatska je koncertom Marka Perkovića Thompsona dala veliku počast Domovinskom ratu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi postupnim kineskim prestizanjem Zapada i posebice Amerike u vojnom smislu. Ukupna vojna prevaga jedne države nad drugom ovisi o nekoliko vidika stvaranja vojnog sustava, koje ću nastojati pretresti u ovom osvrtu.

Poticaj za pisanje ovakvog osvrta dao mi je obračun zrakoplovstava Indije i Pakistana. Rano 7. svibnja ove godine indijsko zrakoplovstvo napalo je nekoliko gradova u pakistanskoj pokrajini Pundžab i u dijelu Kašmira, koji je pod pakistanskim nadzorom. U napadu je poginulo 35 osoba. (Indija se je time osvetila za napad pakistanskih terorista na turiste u gradu Pahalgam 22. travnja kad je ubijeno 26 osoba.) Kod indijskog zračnog napada Pakistan je podignuo svoje zrakoplove i oborio 5 indijskih zrakoplova. Zapovjednik indijskog zrakoplovstva je priznao, da su njegove snage imale gubitke. Pakistansko zrakoplovstvo je prošlo bez gubitaka.

Taj okršaj sam spomenuo, jer su se u zraku sukobili indijski zrakoplovi francuske proizvodnje Rafale i pakistanski zrakoplovi kineske proizvodnje J-10C. Prevagu su odnijeli zrakoplovi kineske proizvodnje, koji su bili plaćeni po 40 milijuna dolara, a zrakoplovi Rafale su bili plaćeni najmanje 50% više. Novi zrakoplovi Rafale stoje po 125 milijuna dolara. Znajući za dobru uporabu zrakoplova J-10C iransko vojno izaslanstvo je posjetilo Kinu odmah poslije američko-izraelskog napada na nuklearne pogone u Iranu.

Snaga vojske jedne države ovisi o nizu vidika, koji nisu vojne naravi i koji pokazuju snagu same države odnosno životne zajednice. Prvi vidik je svakako tehnologija, koja se sastoji u sustavnom bavljenju postupcima i gradivom za stvaranje novih proizvoda. Sad Kina predvodi svijet u većini tehnoloških područja, koja omogućuju proizvodnju suvremenih i traženih proizvoda. Amerika je dosad vladala svim područjima tehnologije, a sad je njezino predvodništo ograničeno na nekoliko tehnoloških područja (AI, kvantno računalstvo i neka slična područja).

Tehnologija se obično ne prodaje, nego se prodaju proizvodi, koji se smisle i naprave na dobroj tehnologiji. Kina plavi svjetsko tržište suvremenim proizvodima po pristupačnim cijenama: brzim vlakovima, svim vrstama brodova, vjetrenim turbinama, fotonaponskim pločama, električnim automobilima, suhim akumulatorima za vozila i drugim proizvodima. Nasuprot Kini, Amerika nema mnogo traženih industrijskih proizvoda. Amerika izvozi mnogo hrane, energenata, računalnih programa i poluvodiča. Zato Amerika ima silan manjak u robnoj razmjeni sa svijetom. Predsjednik Trump uspostavlja sustav uvoznih trošarina, kako bi prisilio neke američke korporacije, da obnove proizvodnju u Americi. Valja se pitati, zašto su američke proizvodne korporacije iznijele proizvodnju tvarnih dobara iz Amerike.

Tehnologija bitno uključuje postupke i gradivo od kojeg se mogu napraviti proizvodi. Gradivo se obično dotjera ili preuredi, kako bi se od njega pravio proizvod za tržište. Što vrijedi za gradivo općenito vrijedi posebice za kovine, porculan i drugo gradivo, koje se ugrađuje u suvremene proizvode. Kovine (bakar, željezo, aluminij, litij, kobalt i druge) se dobiju iz njihove rudače, od koje se obično u nekoliko slijednih postupaka dobije čista kovina. Po prosudbi Međunarodne agencije za energiju (IEA), Kina nadzire 83% svjetskog tržišta pročišćivanja bakra, 73% pročišćavanja litija, 97% kobalta, 98% grafita i do 96% rijetke zemlje. Koji udio u postupku pročišćivanja kovina ima Amerika? Američke korporacije se nisu htjele baviti „prljavim poslom“, koji nosi skromnu zaradu, ali jamči pouzdanu opskrbu.

Međutim, prevaga na tržištu se ostvaruje dobrim smišljanjem proizvoda. Kineske korporacije nastoje smišljati proizvode, koje tržište traži ili koji će potaknuli potražnju na tržištu. U tomu u Kini veliku ulogu ima država, jer država vodi račun o tomu, da golemo kinesko gospodarstvo i golemo kinesko tržište imaju što potpuniju proizvodnju dobara. Kineska država financijski podupire nova poduzeća, koja se kane baviti novom tehnologijom, a nastanak dobrog proizvoda za svjetsko tržište prepušta međusobnom nadmetanju tih korporacija. Uključenje države u smišljanje tvarnih proizvoda je posebno važno uz sadašnje nesređeno stanje na svjetskom tržištu. Američka država izbjegava sudjelovanje u takvom poslu, a korporacijama nije do potpunosti proizvodnog gospodarstva, nego do brze zarade.

Dodatan vidik stvaranja jake nacionalne vojske čine mogućnost i djelotvornost same proizvodnje dobara. Kineske proizvodne korporacije već godinama u proizvodnji dobara rabe robote i umjetnu umnost (AI). Zato se kineski industrijski proizvodi prave naveliko i uz niske proizvodne izdatke. To je razlog potražnji kineskih proizvoda na svjetskomu i posebice na američkom tržištu. U šangajskoj luci se istovar, pretovar i utovar brodskih spremnika (kontejnera) obavlja uporabom umjetne umnosti. Kinezi su nedavno autocestu punog presjeka duljine 145 kilometara napravili bez ijednog radnika, ali uz uporabu robota i umjetne umnosti. (Nedavno sam čuo šalu, po kojoj u kineskoj tvornici ima mnogo robota, jedan čovjek i jedan pas: roboti proizvode, čovjek hrani psa, a pas priječi čovjeka da se uključi u proizvodni postupak.)

Za stvaranje jake vojne industrije država mora uspostaviti široke sirovinske opskrbne mreže. Za to se je kineska država već pobrinula. Ona ima svoje rudokope za mnoge sirovine, ali se je postarala, da zakupi vađenje rudače i u drugim, prijateljskim zemljama koje traže kineske industrijske proizvode. Riječ je uistinu o dvojnoj suradnji država. Kina je u mnogim zemljama iz kojih uvozi rudaču napravila luke, autoceste i željeznice. U jednom od prethodnih osvrta sam spomenuo primjer luke u Džibutiju i kineske robne razmjene s Etiopijom.

Zemlja ne može imati jaku vojnu industriju i jaku vojsku, ako nema i opskrbne mreže za dijelove i sklopove, koji se ugrađuju u konačne proizvode: brodove, zrakoplove, helikoptere, tenkove, višecjevne raketne bacače, rakete, protivraketne sustave, dronove i drugo oružje. Kina ima 92% svjetske proizvodnje jakih magneta od neodimija pa američka vojna industrija ovisi o opskrbi iz Kine. Nedavno je Amerika uskratila isporuku nekih oružja Ukrajini, jer su američka skladišta oružja i teškog streljiva prazna. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte je nedavno izjavio, da „Rusija u tri mjeseca proizvede više oružja i teškog streljiva, nego sve zemlje NATO-a u godinu dana.“ Tko ga je silio da to izjavi?

Jake i učinkovite nacionalne vojske nema ni bez građanskog satelitskoga komunikacijskog sustava. Dosad je u svijetu bio naširoko rabljen (NAVSTAR) Global Positioning System (GPS), koji je napravilo američko ministarstvo obrane. Taj sustav ima svjetsku pokritost, a pogrešaka u određivanju položaja je obično do 10 metara. Pretplata na GPS je potrebna, samo ako se rabe neke posebne mogućnosti sustava. O GPS-u još uvijek ovise zračna i pomorska plovidba. GPS omogućuju sateliti postavljeni na visinu od 20.000 kilometara pa su dolazni znakovi slabi i podložni smetanju. (Za vožnju automobila bez vozača proizvodnje Tesla rabi se poseban sustav Starlink, kojemu je vlasnik isto Elon Musk.)

Godine 2020. Kina je postavila svoj satelitski plovidbeni sustav BeiDou (BDS). Sustav je sračunat na potrebe nacionalne zaštite te na kineski gospodarski i opći razvitak. Sustav BeiDou pruža pouzdane usluge visoke razlučivosti korisnicima diljem svijeta za određivanje položaja, plovidbu i određivanje vremena. GPS je već zastario zbog svojih ugrađenih slabosti. Uskoro će novi plovidbeni sustavi rabiti i umjetnu umnost.

U stvaranju jake vojne sile presudna je uloga države, koja počinje određivanjem tehnologije poželjne za stvaranje učinkovitih vojni sustava. Država ne smije smišljanje tehnologije potpuno prepustiti privatnim korporacijama, koje bi svoje pronalaske nudile državi. To vrijedi i za proizvodnju streljiva, oružja i druge vojne opreme. Vrijedi, dakako, i za sirovinske opskrbne mreže i za industrijske opskrbne mreže. Vrijedi za plovidbeni sustav poput američkog GPS-a ili kineskog BDS-a.

U stvaranju nove tehnologije i u jačanju vojske važna je uloga sveučilišta te državnih znanstvenih i istraživačkih instituta. Država treba financijski poticati smišljanje i stvaranje poželjne nove tehnologije.

Usto, važno je postoji li u državi vojna obveza ili vojska zapošljava ljude koji žele biti vojnici od poziva ili od struke, a koje vojska obuči za vojne poslove kojima će se baviti. Prije nekoliko desetljeća odnosno od Vijetnamskog rata u zapadnim zemljama ušla je u modu stručna ili profesionalna vojska. Mnogi mladi ljudi su kod izbora poziva birali vojni. Budući da su se u međuvremenu opće, gospodarske, političke i sigurnosne okolnosti promijenile, za izbor vojne struke sad se opredjeljuje sve manje mladih ljudi. (U Americi sad stupa u vojsku 25% žena, jer mladi muškarci nalaze druge poslove kojima će se baviti.) Na veličinu i na rodni sastav američke vojske znatno je utjecalo američko ratovanje u Afganistanu i Iraku, jer su političari vodili mlade ljude u nepotreban rat. Nedavno je njemački ministar obrane Boris Pistorius izjavio, da je u Njemačkoj moguće ponovno uvođenje vojne obveze, zbog slabog stupanja mladih Nijemaca u vojsku.

U Kini od 1949. godine ne postoji vojna obveza, ali Kina ima svoj sustav novačenja, koji se uzima kao porez ili namet na pokrajine. Kineska Narodna osloboditeljska vojska (PLA) određuje brojeve potrebnih vojnika, zrakoplovaca i mornara. Ti brojevi se rasporede po pokrajinama. Ako broj dragovoljaca ne dosegne broj određen pokrajini, pokrajinske vlasti mogu prisilno unovačiti jedan broj mladih ljudi. Izrael ima trajnu vojnu obvezu i za muškarce i za žene.

Stekao sam dojam, da Kina odnosi prevagu nad Amerikom i u vojnom smislu, kao što ju je već odnijela u područjima tehnologije, poljoprivrede, industrijske proizvodnje i posebno proizvodnje poluvodiča, međunarodne trgovine, postavljanja sirovinskih i industrijskih opskrbnih mreža te postavljanja svjetske prijevozne podloge. Kineska industrijska proizvodnja kao podloga za proizvodnju vojnih sustava, vojne opreme i streljiva je u punom zamahu, a američka industrijska proizvodnja se vrlo teško oporavlja. Sklon sam zaključiti, da kineski narodni, jednostranački politički sustav dobro služi kineskoj državi i kineskom narodu, a da američki politički sustav bogataške, kapitalističke demokracije slabo služi američkoj državi, a još slabije američkom pučanstvu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim iznimnim događajem. Osvrt se bavi željom i nastojanjem novog njemačkog saveznog kancelara Friedricha (Mirka) Merza, da Njemačka postane nuklearnom silom. Zašto je za stvaranje njemačke vojne nuklearne sile savezni kancelar Merz izabrao sadašnji trenutak, u kojem se svijet – kao što sam pisao u prethodnom osvrtu – nalazi u kolebanju između rata i mira? Može se dokučiti podloga ili pozadina sadašnjeg njemačkoga nuklearnog prohtjeva, ali neizvjesnost i opasnost provedbe tog prohtjeva trebale bi, po meni, dovesti do napuštanja zamisli o njemačkom nuklearnom oružju.

Bitne značajke sadašnjeg stanja u zapadnim zemljama su izostanak zbiljske politike i izmišljanje neostvarljive politike. Za primjer navest ću zamisao predsjednika Trumpa o pripajanju Sjedinjenim Američkim Državama cijele države Kanade kao „51. američke savezne države“. U istu skupinu izmišljaja spada i zahtjev glavnog tajnika Atlantskog saveza Marka Ruttea o povećanju godišnjeg vojnog proračuna članica tog saveza na 5% ukupnog domaćeg proizvoda. U tu široku zbirku političkih izmišljaja spada i zamisao njemačkog saveznog kancelara Merza o stvaranju njemačke nuklearne vojne sile. Sve goli don Quijote i to bez prigovora savjesti ili premišljanja u obličju Sancha Panze.

Zanimljivo je to, da Njemačka istovremeno s prohtjevom stvaranja njemačke nuklearne vojne sile odustaje od uporabe električne struje iz nuklearnih elektrana. Njemačka „para“ postojeće nuklearne elektrane. To je u opreci s nastojanjem Irana, da u mirne, a ne u vojne svrhe rabi nuklearnu energiju. Zapadne sile se plaše, da bi Iran mogao kad-tad učas prometnuti mirnodopsku uporabu nuklearne energije u vojnu. Savezni kancelar Merz otvoreno govori o vojnoj nuklearizaciji Njemačke.

Nastojanje saveznog kancelara Merza se može donekle shvatiti, jer se europske sile ne mogu više uzdati u zaštitu bilo Atlantskog saveza bilo izravno Amerike. Mnogi promatrači smatraju, da se je NATO iscrpio u sadašnjem napadačkom, a ne u obrambenom ratu u Ukrajini. Mnogi političari i politolozi smatraju, da je NATO na umoru pa da ga treba zamijeniti vojnom silom jedinačnih europskih država. Zašto bi Atlantski savez trebalo ičim zamijeniti, jer je prava, obrambena zadaća tog saveza prestala ponovnim ujedinjenjem Njemačke 1990. godine i tadašnjom velikom preinakom rezultata Drugoga svjetskog rata. Iako je tad NATO valjalo raspustiti, on je pretvoren u američku političku ustanovu za održavanje političke stege među europskim državama. (Suučesnik u tom prljavom poslu bila je i Europska unija, koja je članstvo zemalja u Uniji uvjetovala prethodnim stupanjem u NATO.)

Pri razmatranju i vrednovanju uloge Atlantskog saveza (u Europi) valja uvažiti „čimbenik Trump“. Iako taj čimbenik nije trajan, politički stalež Amerike uviđa da NATO proždire vrijedne političke, ljudske, vojne i posebice gospodarske izvore, koji su u deindustrijaliziranoj Americi prilično oskudni. Prijeke geopolitičke zadaće Amerike su se korjenito promijenile od 1949. godine kad je opasnost za Ameriku dolazila s Atlantskog oceana, a sad dolazi s Tihog oceana. Prije je Americi prijetila vojna opasnost od Sovjetskog Saveza, a sad joj prijeti opća opasnost od Kine: politička, gospodarska, tehnološka, moguća vojna i ljudska. Čini se, da Amerika za Europu više nema ni zanimanja ni vremena.

Ruku na srce, Njemačka je od konca Drugoga svjetskog rata pod američkom okupacijom kao što je i Japan. Stvaranje nuklearne vojne sile u Njemačkoj mogao bi biti njemački put do prestanka američke okupacije. Takav zahvat ne bio prvi primjer njemačkog podlaganja tuđoj velesili i slijednom pobunom protiv iste vlasti. U prvom stoljeću poslije Isusa jedan od njemačkih plemenskih prvaka, Armin iz plemena Čeruska, koji je Rimljanima služio kao vrstan ratnik pobunio se protiv rimskih vlasti i do nogu potukao rimskog generala Publija Vara i uništio tri njegove legije. U vrijeme Francusko-pruskog rata (1870.) njemačke državice su se ujedinile pod vodstvom Pruske i stvorile carevinu. Godine 1871. proglašen je Drugi Reich nigdje drugdje, nego u Dvorani zrcala u Versaillesu. U trećem primjeru, Njemačka se je 1933. godine oslobodila Versajskog diktata i proglasila Treći Reich. Odbacivanjem Versajskog diktata njemački kancelar Adolf Hitler je nastojao stvoriti novi poredak, Neue Ordnung.

Ti primjeri propinjanja njemačke politike otkrivaju njezinu bitnu značajku: Nijemci su pripravni desetljećima pokorno raditi, a onda se žele dignuti nad svoje dotadašnje gospodare i svoju političku snagu izjednačiti s gospodarskom. Nagao politički uspon Nijemaca obično pođe po zlu za njemački narod. Njemačka je počela oba svjetska rata i u oba je njemački narod bio unazađen, a od posljedica Drugoga svjetskog rata njemački narod se nikad neće tjelesno i duševno oporaviti.

Ponovno ujedinjenje Njemačke, Wiedervereinigung, 1990. godine bio je jedan od najvećih događaja njemačke povijesti. Ipak, tadašnji savezni kancelar Helmut Kohl taj događaj je primio smjerno i nije od njega napravio svoj ili njemački uspjeh. Tako je postupio, jer je na svojoj koži iskusio strahote rata, koji je prestao kad je Helmut Kohl imao 15 godina. U opreci s Kohlom, Friedrich Merz je rođen 1955. godine, četiri godine poslije uspostave Europske zajednice za ugljen i čelik kad je u Europi bujala suradnja među prije zaraćenim državama.

Očito je, da se njemački savezni kancelar svojim vojnim nuklearnim programom – koji nitko nije na nj potvorio, nego ga je on sam ponosito objavio – želi uzdignuti nad sadašnju Europu, koja je i sama toliko jadna, da se nad nju nije teško uzdignuti. Ipak, ni njemačka država sad nema gospodarsku snagu, koja bi joj omogućila željeni uspon. Njemačka je temeljito deindustrijalizirana, zahvaljujući europskoj protivruskoj politici. Usto, Njemačka je sad u pravom ratu. Nijemci ne ratuju izravno protiv Rusa, ali su njemački gospodarski i vojni izvori na raspolaganju ukrajinskim ratnicima. (Njemačka nije smjela dati Ukrajini ozloglašene dalekometne rakete Taurus, jer u njima ima američkih sklopova.)

Njemačko pučanstvo ima goleme životne nevolje, koje su prouzročene djelomice velikim smanjenjem industrijskog poslovanja i to zbog bijega velikih korporacija na dva najveća svjetska tržišta: američko i kinesko. Usto, njemačke vlasti odnosno njemački građani izdržavaju i pružaju smještaj golemom broju izbjeglica i iz Ukrajine. Njemačko pučanstvo se u velikoj većini protivi njemačkoj i europskoj protivruskoj politici, što se očituje porastom potpore stranci Alternativa za Njemačku, koja je druga najjača stranka u Njemačkoj s 24% sjedala u Saveznom parlamentu.

Smatram, da savezni kancelar Friedrich Merz – uza sadašnje stanje u Njemačkoj kako sam ga ukratko opisao – nije u stanju u Europi stvoriti Neue Ordnung. Pravi smisao njemačkog nuklearnog oružja teško je odrediti. Možda je njemačko nuklearno oružje sredstvo da Njemačka postane stalnom članicom Vijeće sigurnosti UN, ako uopće dođe do povišenja broja stalnih članica Vijeća. Tad bi Indija i Pakistan bili bolji kandidati za stalno članstvo u Vijeću. Europa s Rusijom ima tri stalne članice Vijeća. Što je s članstvom Brazila i Nigerije? Afrika nema u Vijeću niti jednu stalnu članicu.

Smatram, da je zamisao u stvaranju njemačkog nuklearnog oružja toliko nepromišljena, da se ona iz političke zamisli može uskoro pretvoriti u medijsku. Što god se dogodili s tom zamisli njemačkog saveznog kancelara ona potvrđuje, da u zapadnim državama nema zbiljske politike i da zapadni političari izmišljaju neostvarljivu politiku.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi neodređenim stanjem svijeta, koji koleba između rata i mira. Svijet nije u zastoju ili bezizlaznosti, nego upravo u kolebanju. Organizmi svih vrsta žive uz ustaljene odnose među njihovim organima i organskim sustavima, kojima temeljne fizikalne vrijednosti kolebaju oko određenih stalnih vrijednosti. Nije riječ o ravnoteži, nego o kolebanju ustaljenih odnosa u organizmima. Postavlja se pitanje o tomu, koliko svjetski organizam (naše vrste) može trajati u sadašnjem uzrujanom stanju.

Sadašnje stanje „rata i mira“ odnosno stanje „ni rata ni mira“ nije uzrujalo samo našu vrstu kao cjelinu, nego i gotovo svakog čovjeka jamačno u Europi te na području Bliskog Istoka i oko tog područja. Jedinačne ljude izjeda politička neizvjesnost u svijetu i oni se počinju nerazborito, neuobičajeno i neočekivano ponašati. O novom ponašanju, postupanju i govoru ljudi najvjernije svjedoče zagrebački trgovci i zagrebački vozači taksija. Vrlo često se čuje pitanje: „Što se to događa s ljudima?“

Sad se u svijetu istovremeno vode dva opaka rata. Rat za Ukrajinu bio je prouzročen i okinut državnim udarcem u Kijevu početkom 2014. godine kad je s vlasti uklonjen demokratski i zakonito izabrani ukrajinski predsjednik. Udarac su izveli suvremeni pristaše nekadašnjeg nacističkog prvaka Ukrajine iz vremena Drugoga svjetskog rata. Rat na Bliskom Istoku ponovo se je rasplamsao 7. listopada 2023. godine kad je Hamas – koji je palestinska naoružana skupina i politički pokret – iz Gaze provalio u Izrael i ubio 1.200 ljudi te uzeo više od 250 talaca i odveo ih u Gazu. Provala Hamasa u Izrael okinula je širok izraelski napad na Gazu, pri čemu su ubijeni desetci tisuća Palestinaca i to velikom većinom žene i djeca.

Sadašnji ratovi se vode na dva geopolitički različita i dva međusobno zemljopisno razmaknuta mjesta, ali je napadač isti: cionizam te zemlje u kojima vlada privatni kapital. Napadnuti su Islamska Republika Iran i Ruska Federacija, koje su zemlje narodne demokracije. Sadašnji područni ratovi su vjerne preslike uzorka sukoba između kapitala i zemalja narodne demokracije. Sukobi poput sadašnjih odvijali su se od vremena prvog kola nakupljanja i usredotočenja kapitala u Europi u petnaestom stoljeću. Od pojave marksizma u devetnaestom stoljeću narodi su postali „crvene krpe“ za nositelje kapitala. (Nasreću, Veliku oktobarsku revoluciju izveli su prvobitno nacionalisti, koje su predvodili velikorusi Vladimir Lenjin i Josif Staljin.)

Što bi Amerika mogla postići u sadašnjim ratovima? Čini se, da bi htjela biti posrednicom u tim ratovima, koji ne bi ni počeli, da američka politika nije pomogla da se oni podignu. Sadašnji američki državni ustroj se naoko bavi posredovanjem u tim ratovima, iako je Amerika i sama sudionica rata na strani Izraela i na strani Ukrajine. Takvoj Americi ne odgovara uspostava trajnog mira u Europi i na Bliskom Istoku. To bi tražilo, da se nedvojbeno uklone stvarni uzroci spomenutih ratova, kako ratovi ne bi ponovo buknuli.

(Tako je Europa postupila poslije Drugoga svjetsko rata nakon izjave francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana 9. svibnja 1950. godine o potrebi istinske političke i gospodarske suradnje među europskim državama. Nova suradnja je ne samo donijela dobrobiti europskim narodima, nego je i spriječila izbijanje novog rata u Europi. Savezna Republika Njemačka je 23. svibnja 1949. godine sastavljena od triju zapadnih zaposjednutih područja, a Robert Schuman je novu suradnju u Europi objavio niti godinu dana kasnije. Očito je, da su se Francuzi bili ustrašili ponovne uspostave njemačke države. Sad novi njemački savezni kancelar Friedrich Merz želi Njemačku učiniti nuklearnom silom i unijeti novi razdor u Europu.)

Budući da Amerika ne želi suočenje sa stvarnim stanjem u svijetu, jedino što preostaje sadašnjem američkom upravnom ustroju je neprestano traženje uspostave primirja. Nema nastojanja da se uklone stvarni uzroci sadašnjih ratova: daljnje širenje Atlantskog saveza u Europi i uspostava gospodstva Izraela nad Bliskim Istokom. Ipak, svi se sudionici sadašnjih ratova straše izbijanja nuklearnog rata, jer su Rusija i Kina nuklearne sile. Nepopustljivost Zapada u Europi mogla bi izazvati Rusiju, a nezasitnost Izraela na Bliskom Istoku mogla bi izazvati Rusiju, Kinu i Pakistan.

Bez obzira na niz država koje sudjeluju u dvama spomenutim ratovima, to su ratovi između svjetskog privatnoga kapitala nakupljenog u Americi i narodâ svijeta. Svjetski kapital rabi Ameriku i američku politiku; rabi zapadne europske sile i njihovu politiku; te rabi Izrael i izraelsku politiku. Kapital sadašnjim ratovima nastoji obnoviti svjetsku vlast, ali to više ne može učiniti samo putem slabe i raskoljene američke politike. Usto, američko gospodarstvo je krcato nevoljama, koje dolaze od prisilnog povratka američke industrijske proizvodnje na domaće tržište.

Obnova svjetske vlasti kapitala je opsjena neotrockista odnosno neokonzervativaca i globalista te židovskih i kršćanskih cionista. Njima je na srcu nova inačica „izvoza revolucije“, kakvu je u Staljinovom Sovjetskom Savezu izvorno zamislio i nastojao provoditi Lav Trocki. Sad neotrockisti nastoje izvoziti „američku liberalnu demokraciju“ i to kao sredstvo – kakvo je iskušavao i Trocki – potkopavanja suverenih država u nastojanju da se obezglave njihovi narodi.

Neposredna nakana kapitala je međusobno razlučiti narode, a područja svijeta razdvojiti kao cjeline, kako bi ih se moglo jedan po jedan ili jedno po jedno potkopati, a njihov prostor s prirodnim bogatstvom preuzeti. To bi se dalo izvesti, ako bi narodi ostali politički razlučeni, a područja zemljopisno razdvojena. Međutim, narodi više nisu sami. Njih politički, sigurnosno i financijski povezuje BRICS. Kina povezuje zemlje u razvitku putem sustava prekograničnog plaćanja u kineskom digitalnom novcu i posebice putem postavljanja prijevozne podloge, koja povezuje Aziju, Afriku, Europu i Južnu Ameriku. (Odnedavno kineske korporacije kopaju duboke jarke na dnu Crvenog mora, kako bi u kinesku luku u Džibutiju mogli uplovljavati najveći brodovi za prijevoz tereta iz Etiopije i zemalja Roga Afrike u Kinu i za prijevoz kineskih proizvoda u to područje.) Snaga Kine, BRICS-a i Svjetske većine navodi sve političke nametljivce na vođenje zbiljske politike, Realpolitik.

U kolovozu 1994. godine bio sam u hrvatskom političko-poslovno-sportskom izaslanstvu koje je posjetilo Izrael. Prve večeri u Jeruzalemu pristupio mi je jedan miran i tih čovjek i rekao mi, da će za mojega boravka u Izraelu on „biti moja sjena“. Bio je odgovaran za „etničku policiju u Jeruzalemu“ odnosno za jeruzalemske Arape. Posjet je pao u vrijeme, u kojemu je premijer Izraela bio Jicak Rabin, koji je prije bio zapovjednik stožera izraelske vojske. Moj pratitelj mi je jednom zgodom rekao: „Mi bismo željeli, da Izrael bude zemlja kao što je Danska te da svojom posebnošću i iznimnošću nikomu ne predstavlja izazov.“ Osjetio sam, da moj pratitelj govori iskreno. (Dana 4. studenoga te godine jedan mladi Izraelac na smrt je ustrijelio premijera Rabina.)

Stalno se pitam, rabi li svjetski kapital – koji je ponajviše u rukama Dijaspore – za svoje nakane i izraelski narod kao što rabi i druge narode, koji se ne znaju oduprijeti kapitalu kao što to čine, primjerice, Iranci i Rusi. Zašto Izraelci moraju stalno ratovati, iako nijedna druga država ne ugrožava Izrael, koji je nuklearna sila. Je li izraelskom pučanstvu potrebniji mir ili nedosežna svjetska vlast?

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi uspostavom i širenjem opskrbnih sirovinskih i industrijskih mreža te mogućim teškim pristupom tim mrežama gospodarstava nekih zemalja. Na pisanje ovog osvrta naveli su me nedavni američko-kineski pregovori u Londonu, kojima su donekle ublaženi trgovinski odnosi Kine i SAD.

Među rezultatima pregovora najzapaženiji su: smanjenje američkih uvoznih trošarina od 145% na 55%; smanjenje kineskih uvoznih trošarina na stupanj od 10%; ponovno otvaranje američkih sveučilišta za kineske studente; te moguća prodaja Americi kineskih kovina, koje se dobiju iz rijetke zemlje i to samo za građansku uporabu, a ne i za vojnu.

Upadan je trošarinski omjer 55:10%. Naoko izgleda, da je Kina silno popustila Americi pod velikim pritiskom američkih pregovaratelja, ali i svojoj žarkoj želji da ima kakav-takav pristup američkom tržištu. Navedeni trošarinski omjer nije pobjeda, nego utjeha za predsjednika Trumpa, kojemu je potreban određeni „uspjeh“ u pregovorima, jer je on sam svoj „veličajni“ san o nametu trošarina pretvorio u noćnu moru. Ruku na srce, kineske trošarine od 10% mogu u Kini više poskupiti skupe američke proizvode, nego što američke trošarine od 55% mogu u Americi poskupiti kineske proizvode niske cijene.

Vodeći poslovni ljudi Amerike su prije razgovora u Londonu upozorili predsjednika Trumpa, da američko gospodarstvo nema jak položaj u svijetu te da bi nepopustljivost američkih pregovaratelja mogla naštetiti Americi. Američki su pregovaratelji u Londonu bili popustljivi, a kineski obazrivi.

Kineski izvoz rijetkih kovina je odnedavno podložan sustavu dopusnica pa za svaku jedinačnu prodaju tih kovina trgovci moraju dobiti dopuštenje kineska vlade. To se posebice odnosi na neodimij, kovinu od koje se prave snažni i postojani magneti, koji imaju široku uporabu u proizvodnji vojnih zrakoplova i teškog streljiva. Sitniji magneti se rabe u proizvodnji mikrofona, zvučnika, bežičnih slušalica i trajnih računalnih spremnika podataka. Veći magneti od neodimija rabe se u proizvodnji električnih motora te- električnih generatora u zrakoplovima i vjetrenim turbinama.

Kina je od 2010. godine najveća industrijska sila svijeta, a od 2013. godine i najveća trgovinska sila svijeta. Kinesko gospodarstvo je drugo najveće gospodarstvo svijeta i to na velika zvona stavljaju zapadni političari i mediji, jer žele uniziti gospodarski razvitak Kine. Američko gospodarstvo je ukupno jače od kineskoga, ali u tomu prevagu odnose financijske i ostale usluge, koje se malim dijelom izvoze. Zato Amerika ima golem manjak u međunarodnoj razmjeni tvarnih dobara i usluga pa se za održavanje domaće potrošnje prekomjerno zadužuje.

Kina je za neosporni razvitak svoje industrije upriličila ili postavila opskrbe mreže, posebice u područjima proizvodnje suvremenih proizvoda, za koje treba imati i suvremenu tehnologiju. (Kineskim korporacijama je 2023. godine prihvaćeno 800.000 patenata, američkim 325.000, japanskim 200.000, a korporacijama EU 50.000 patenata.)

Kina se je na vrijeme postarala, da njezina industrija i njezino graditeljstvo budu opskrbljeni potrebnim sirovinama. Kina kopa 90% rijetke zemlje i ima najmanje 85% njezina pročišćavanja te 92% proizvodnje magneta od neodimija. Uzdužno povezivanje tih postupaka omogućuje Kini neviđen nadzor nad izvorima potrebnim za proizvodnju električnih automobila, jer svaki električni motor rabi 1-2 kilograma magneta. Kina je 2022. godine nadzirala više od 62% vađenja rudače kobalta, 95% uporabe kemikalija potrebnih za pročišćavanje kobalta, 92% uporabe kobaltova tetraoksida, 92% uporabe kobaltova sulfata te 91% uporabe slitine nikla, kobalta i mangana, od koje se prave katode akumulatora.

Kina će uskoro preteći Australiju kao najveća proizvođačica litija. Kina već nadzire 73-98% pročišćavanja kovina za proizvodnju akumulatora. Međunarodna agencija za energiju (IEA) uviđa, da se unatoč nastojanju raspačavanja proizvodnje litija za akumulatore ta proizvodnja sve više usredotočuje u Kini. U Kini su nedavno otkrivena nova nalazišta litijeve rudače, koja su povećala kineske pričuve litija od 6% na 16% svjetskih pričuva. Po prosudbi IAE, Kina nadzire 83% svjetskog tržišta pročišćavanja bakra, 73% pročišćavanja litija, 97% kobalta, 98% grafita i do 96% rijetke zemlje.

U nastojanju da unaprijedi svoju industriju na kojoj počivaju izvoz i cijelo gospodarstvo Kina se je na vrijeme pobrinula, da uspostavi opskrbne mreže i za dijelove i sklopove, a ne samo za sirovine. Kineski tehnološki razvitak bio je usmjeren na smišljanje i proizvodnju dijelova i sklopova, koje Kina nije proizvodila. Primjerice, Kina je za nove putničke zrakoplove domaće proizvodnje (COMAC) proizvela i zrakoplovne motore, kako ne bi ovisila o poznatim zapadnim proizvođačima tih proizvoda. Usto, Kina kao država i kineske korporacije uložile su velik novac u proizvodnju dijelova i sklopova u drugim, prijateljskim državama.

Nasuprot Kini, velike američke korporacija su kupovale dijelove i sklopove na mjestima, gdje su ti proizvodi imali nisku cijenu. Nisu razmišljale strategijski, nego su išle za brzom zaradom. Američke su korporacije znale vrlo često dijelove nabavljati i u Kini, a u Kini su naveliko imale i proizvodnju za domaće američko tržište. Usto, američka država nije ni pomišljala na to, da ona sama stvori američke sirovinske i industrijske opskrbne mreže.

Iako se američka država nasuprot kineskoj ne smatra pozvanom za uspostavu sirovinskih i industrijskih opskrbnih mreža, američka je država zapovjedila svojim korporacijama, da vrate svoju inozemnu proizvodnju u Ameriku. Silan namet uvoznih trošarina je kazna za mnoge inozemne korporacije, koju će u konačnici platiti američki potrošači, ali i prijetnja domaćim korporacijama, koje proizvode izvan Amerike. (Američke korporacije minulih desetljeća nisu izvozile proizvode, nego kapital i američka radna mjesta te iz tuđine uvozile krajnje proizvode.)

Sadašnja velika nevolja američkih industrijskih korporacija je, to što one – iako bi možda mogle i htjele vratiti sklapanje svojih krajnjih proizvoda u Ameriku – ne mogu s pogonima za sklapanje krajnjih proizvoda u Ameriku premjestiti i široke opskrbne mreže. Dosad je izvezena američka industrija rabila opskrbne mreže, koje je diljem svijeta postavljala i održavala Kina, a sad je na domaćem tržištu ne čekaju nikakve opskrbne mreže.

Sadašnje ozbiljno i prijeteće političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko previranje u svijetu, dolazi od američke ideološke opsjene omeđivanja Kine i kočenja njezina daljnjeg rasta. Amerika se pritom uzda u privatni kapital nakupljen u njoj, iako kapital nije jedini gospodarski izvor. Postoje i rad, znanje odnosno tehnologija te prirodni izvori. Suprotstavljanje mnogoljudnoj i tehnološki potkovanoj Kini je kobna pogreška Amerike.

Za izlazak iz sadašnjih nevolja Amerika se mora predati suradnji s ostalim državama. Amerika kao životna zajednica može i bez kapitala nakupljenog u njoj svijetu mnogo ponuditi. Američko nasilje je odbojno svijetu, ali bi američka suradnja bila u svijetu svesrdno prihvaćena. Spas Amerike je u suradnji s drugim državama. Američke korporacije nastoje deglobalizirati svjetsko poslovanje, ali Amerika ne može deglobalizirati našu vrstu.

Continue Reading