Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi različitim odgovorima političkih sila na presudnu i nepovratnu promjenu, koju su u svijet unijele globalizacija poslovanja korporacija i globalizacija naše vrste odnosno njezina politička globalizacija. Nedvojbeno je, da neke države ne žele prihvatiti promjenu koja se širi svijetom dok je druge prihvaćaju i pozdravljaju kao korablju spasa.

U svakoj jakoj i nagloj promjeni bez obzira na veličinu zemljopisnog prostora, koji promjena zahvati – pokrajinu, državu, kontinent ili svijet – u prostoru dolazi do podjele političkih snaga i cijelog pučanstva. Jedne političke snage prihvaćaju promjenu, a druge je odbijaju ili joj se čak suprotstavljaju. U oba stvorena politička tabora, dolazi do dodatne podjele: jedne se snage postavljaju djelatno (aktivno), a druge trpno (pasivno). Raspršene političke sile koje mijena stvori sama od sebe nisu svezane u „četveropreg“ ili u „paralelogram“ sila, nego svaka posebna sila nastoji odvući u svoju stranu cijelu političku zajednicu. Tako je primjerice bilo u drevnom Izraelu poslije rimskog zaposjedanja te zemlje 63. godine prije Isusa, pri čemu su se izraelske političke snage bile podijelile u sljedbe farizeja, saduceja, zelota i esena.

[Kad sam osamdesetih godina pisao knjigu „Isus: Život dobro uporabljen“ bilo je neizbježno pisati o političkom raskolu u židovskoj zajednici Isusova vremena. Rimsko zaposjedanje Palestine unijelo je u izraelsku životnu zajednicu golemu tuđu političku i vojnu silu, koja je zavazda promijenila stanje u Izraelu i položaj Izraela. Otpor rimskoj vlasti doveo je do razorenja Jeruzalema 70. godine i do razorenja cijele Palestine 135. godine. Poslije toga Židovi su se raselili diljem Rimske carevine. Moglo bi se reći, da je to bila „viša sila“, kako je prije bilo uobičajeno govoriti i stavljati u trgovinske ugovore među korporacijama.

Od spomenutih političko-vjerskih sljedbi u Izraelu saduceji su bili za suradnju s rimskim vlastima, ali trpnu. Saduceji su predstavljali zemljoposjednike, kojima je bilo stalo da svoje posjede zadrže i pod Rimljanima. Često spominjani kralj Herod surađivao je s novim vlastima. Farizeji su predstavljali poduzetnički stalež i zato su bili za djelatnu suradnju s Rimskom carevinom. Oni su u Carevini stvorili židovsku dijasporu, koja se je obogatila trgovanjem te vještinama obrade zlata i dragog kamenja. Farizeji su – Isus je govorio o „kvascu farizejskom“ – kod rimskih vlasti kršćane predstavljali kao buntovnike, koji žele srušiti rimsku vlast. Zeloti su zagovarali izravan oružani otpor Rimljanima i njihove pobune dovele su do razorenja Jeruzalema i do razorenja Palestine. Eseni su bili protiv Rimljana, ali su se umjesto izravnog otpora Rimljanima bili povukli iz matice zajednice i čekali božju osvetu.]

Udubljivanje u izraelski političko-vjerski raskol navelo me je na zaključak, da se takav rasap događa u svim životnim i političkim zajednicama kad dolazi do nagle i silovite promjene. Sličan rasap dogodio se je u Francuskoj uoči Revolucije 1789. godine; u „radničkom pokretu“ devetnaestog stoljeća; te posebice u Rusiji uoči Velike oktobarske revolucije 1917. godine. Pod konac prošlog stoljeća globalizacija poslovanja korporacija unijela je u cio svijet golemu promjenu, koja je s vremenom dovela do temeljitog rasapa političkih sila u svijetu.

Kako bi se moglo pravo prosuditi smisao sadašnje promjene i rasap političkih sila koje promjena stvara, treba naglasiti da je u svijetu raširen kapitalizam kao politički sustav, u kojemu vlast ne pripada narodu ili životnoj zajednici, nego privatnom kapitalu, koji je već stoljeće i pol usredotočen u Americi. Dosad su uočena četiri kola nakupljanja i usredotočenja kapitala. Prvo kolo se kotrljalo u sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima u petnaestom i šesnaestom stoljeću. Drugo kolo se odigralo u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću u oslobođenim nizozemskim udruženim pokrajinama, Republiek der Zeven Verenigde Nederlanden. Treće kolo je pripalo Engleskoj odnosno Velikoj Britaniji u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, a Ameriku je zapalo četvrto kolo u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. To se kolo sad zaustavlja, a globalizacija poslovanja korporacija nije potaknula stvaranje novog kola usredotočenja kapitala, nego raspršivanje kapitala na nebrojene narode i na njihove suverene države.

Svrha prekomjernog nakupljanja kapitala u privatnom vlasništvu nije neograničena kupnja dobara za osobnu potrošnju, nego uspostava političke vlasti i to prvo u državama, a poslije i u svijetu. Dosadašnja politička vladavina Amerike cijelim svijetom nije počivala na političkoj mudrosti i spretnosti američkih političara i državnika, nego prvobitno na usredotočenju svjetskog kapitala u Americi. Prethodnu tvrdnju potkrjepljuje očita niska razina znanja i državničkih vještina sadašnjeg naraštaja zapadnih političara. Dozrijevanje kapitalizma i sve veće usredotočenje svjetskog privatnoga kapitala smanjivali su potrebu za državništvom, jer su države postale nevažne golemom svjetskomu kapitalu, koji narode još od vremena Karla Marxa (1818.-1883.) smatra suvišnima i opasnima.

Kapitalizam je sadašnja vrsta civilizacije, uspostava koje je prvobitno bila označena oduzimanjem vlasti (izvornim) životnim zajednicama i vezanjem vlasti uz privatnu imovinu. Iako se kapitalizam hvališe pružanjem slobode pojedincima, zaštitom njihove slobode izbora i slobode govora te uspostavom demokracije ili narodovlašća, svrha usredotočenja kapitala je vladavina ljudima i narodima. (Jedinačni ljudi su u kapitalizmu slobodni samo da se međusobno nadmeću.) Prijašnje gotovo neprekidno ratovanje (europskih) kapitalističkih država otkrilo je pravo lice kapitalizma, jer se kapital lako i brzo nakuplja u ratu. To potvrđuju i dosadašnji vojni zahvati američke države protiv mnogih država, koje su nastojale stvoriti politički sustav drukčiji od kapitalističkoga. Suradnja među narodima i njihovim državama je „crvena krpa“ za nositelje svjetskoga privatnog kapitala.

Vratit ću se podjeli političkih sila, koju je u naše dane silovito prouzročila globalizacija. Nedvojbeno je, da se promjeni koja nepovratno odmiče odupiru mnoge jake sile. To su sile zapadne politike i zapadnih gospodarstava. Te sile nastoje sačuvati svoj raniji povlašteni položaj u svijetu, koje su stekle usredotočenjem kapitala, razvitkom tehnologije i Industrijskom revolucijom. Ipak, zapadne sile su se podijelile na Ameriku i Europu, u koju osim Europske unije od većih sila spada i Ujedinjena Kraljevina. Amerika se je postavila oštro poput nekadašnjih izraelskih zelota, a Europa se je povukla iz djelatne geopolitike poput nekadašnjih esena.

Amerika je imala izbor: (1) sačuvati položaj predvodnika liberalnog svjetskog poretka („utemeljenog na pravilima“) ili (2) povući se iz tog brloga i prilagoditi se višestožernom svijetu, koji se brzo uspostavlja. Međutim, Amerika se je pod predsjednikom Trumpom prometnula u opaku silu, koja nije odana ni kozmopolitizmu ni izolacionizmu te koja je (1) za sebične probitke pripravna okrenuti leđa Europi i Ukrajini, koju je Amerika gurnula u rat protiv Rusije; (2) počela naširoko, Urbi et orbi, nametati uvozne trošarine zemljama diljem svijeta; i (3) nakanila nesmiljeno grabiti tuđi zemljopisni i životni prostor, primjerice Panamski kanal, Kanadu, Grenland i Gazu.

Nova nasrtljivost Amerike postala je pitanjem zbiljske politike. Pitanje je samo u tomu, kako će i kada Amerika ostvariti zamišljene svrhe. Pitanje je, što svijet sve može očekivati od Amerike. Nova nametljivost Amerike može vrlo lako potresti svijet, ali i ugroziti položaj Amerike u svijetu. Ipak, može se dogoditi i to, da Amerika ukroti svoj vlastodržački nagon i da svoje političke sile usmjeri u uklanjanje pretjeranosti liberalizma, kako bi sačuvala zdravu jezgru slobodarskog pristupa politici. U tomu Americi mogu pomoći povijesne posljedice gorljivosti zelota.

Na drugom krilu Zapada je Europa, koja je izgubila samopouzdanje, koja se je povukla u se i koja očekuje, da joj „viša sila“ – kao što je u esena bila božja pomoć – zajamči spas od svih nevolja u koje ja zapala. Nedvojbeno je to, da se Europa naprotiv Americi uzalud uzda u ukrajinsku pobjedu nad Rusijom. Osim Europe takvu pobjedu nitko ne očekuje.

Zato je neizbježno bolno triježnjenje Europe, koja će uvidjeti svoje zablude i zatvaranje svojih zdravih očiju pred političkom i vojnom zbiljom u svijetu. (Amerika ne zatvara oči pred političkom zbiljom, ali uzalud smatra da kao „iznimna zemlja“ može politički, gospodarski i vojno nadvladati cio svijet. Samouvjerenost može biti opasna kao i malodušje.) Poslije očekivanog ranijeg, nego kasnijeg rješenja Rata za Ukrajinu europski narodi će uvidjeti stvarno stanje, u kojemu su se zatekli i nagnati svoje nove političare, da počnu voditi zbiljsku politiku, Realpolitik.

[Europi će tad pomoći povijesno iskustvo esena, koji su s vremenom uvidjeli svoju zabludu o neizostavnoj i brzoj božjoj pomoći. Iz redova esena izdvojio se često spominjani Ivan Krstitelj, koji je objavljivao približavanja novog svijeta ili novih odnosa u židovskoj životnoj zajednici, ali i u ostalim životnim zajednicama. On je nove međuljudske odnose nazvao „nebeskim kraljevstvom“. (Isus je od Ivana preuzeo spomenuto geslo, ali je govorio i o radosnoj vijesti za sve ljude.) Krstitelj je od ljudi tražio obraćenje ili početak novog postavljanja u životu i u životnoj zajednici. Stvaranje čovjeka novog kova za Krstitelja je bio nužan uvjet opstanka ljudi u vrijeme tadašnje globalizacije Sredozemlja, koju je bio prouzročio rimski imperijalizam. Sadašnju svjetsku globalizaciju prouzročio je imperijalizam kapitala.]

Na drugoj strani sadašnje glavne svjetske podjele našle su se političke sile, koje žele potvrdu i širenje višestožernog svijeta, koji zamjenjuje dosadašnju hegemoniju Zapada. Ipak, i među tim silama postoji dodatna podjela na djelatne i trpne političke sile. (U rimsko vrijeme to su bili samoživi i oprezni saduceji te poduzetni farizeji.)

Slabije krilo političkih sila su države, koje nastoje dok je to još moguće čuvati svoje sadašnje položajne ili gospodarske povlastice te koje se još ne žele zamjeriti zapadnim silama, koje i same kopne. U takve države spadaju Saudijska Arabija, Turska i Srbija. Neke članice Europske unije bi se rado priključile novoj i pravoj svjetsko većini, ali zaziru od prijevremenog suprotstavljanja vlastima u Bruxellesu, jer će cijela Unija prije, nego kasnije znatno gospodarski i politički oronuti.

Poduzetno ili djelatno krilo novih sila, koje pozdravljaju silovitu promjenu koju je prouzročila globalizacija su države, koje su utemeljile BRICS ili koje su se kasnije pridružile toj slobodnoj udruzi država. Takve države ne treba nabrojiti. Te države svojom političkom voljom, poslovnom domišljatošću, mnogoljudnošću pučanstva i gospodarskom snagom uistinu stvaraju novi svijet. Takve države ne prihvaćaju kapitalizam kao svoj politički sustav. Kapitalizam je dugo bio plodna koka Zapada, ali ni takve koke ne nose vječno zlatna jaja. Sad su brojne države – bit ću blag i uviđavan – našle obilazni put oko kapitalističkog monopola, koji je bio uspostavio Zapad.

Za novu svjetsku skupnu velesilu utjelovljenu u Svjetskoj većini i posljedično u BRICS-u može se s pravom tvrditi, da stvara budućnost vrste umjesto da se bavi upravljanjem prošlosti kao što i nadalje nastoje – svaka na svoj način – zapadne sile.

Valja pozdraviti nastojanje BRICS-a i Svjetske većine, ali taj napor neće biti blagoslovljen dok se ne dogodi korjenita promjena ili „obraćenje“ u jedinačnim ljudima, koji više ne smiju biti „civilizacijski“ upretinčeni u jedinačne narode. Ljudi će za svoju pripadnost nedvojbeno uzeti pripadnost Zemlji i vrsti Homo sapiens. U tomu će biti korablja spasa. Čovjekova pripadnost Zemlji i vrsti spasit će i Zemlju i vrstu.

Continue Reading

(Iz posljednjeg obraćanja pokojnog pape Franje Gradu i svijetu, na Uskrs, 20. travnja 2025. godine)

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednom neobičnom tvrdnjom. To je tvrdnja pape Franje, koja je bila napisana i koja je pročitana tijekom posljednjeg i jedincatog Papina obraćanja Gradu i svijetu na Uskrs, 20. travnja ove godine. Tvrdnja se je odnosila na Afriku: „Kršćani diljem kontinenta ne mogu slobodno živjeti svoju vjeru. Ne može biti mira bez slobode vjere, bez slobode misli, bez slobode govora. Mira nema ni bez istinskog razoružanja.“

Ovaj će se osvrt posebno baviti pitanjem vjere, bez slobode koje „ne može biti mira“, za kojim istinski žudi golema većina ljudi. Je li vjera uistinu toliko važna, da bez njezine slobode nema mira? To pitanje ima posebno opravdanje u naše vrijeme, kad kršćanstvo kao vjera kopni; kad judejstvo služi prekomjernom namicanju tvarnih probitaka jednom narodu; kad islam putem islamizma sve više služi zametanju svjetskog sukoba; kad se neprestance javljaju novi rubni vjerski nauci, koji mrve našu vrstu te kad kapitalizam nastoji i uvelike uspijeva ljudima nametnuti ideologiju potrošaštva i njihova međusobnog nadmetanja (za dobra koja se mogu dijeliti).

(Judejstvo je drevna religija jednog jedinog naroda i ona je bila stvorena kao opravdanje za stvaranje židovske države usred drugih naroda, koji su već imali svoje države. Zato judejstvo nazivam „židovskom mitohistorijom“. Islam je, po riječima njegova utemeljitelja smišljen kao vjera za Arape, koji su do 620. godine vodili krvav međuplemenski rat na Arabijskom poluotoku. Islam je ujedinio Arape – Alah je tražio podlaganje i mir – koji su ubrzo poslije smrti utemeljitelja islama počeli stvarati carevinu, koja je sezala od Indije do Španjolske. Kršćanstvo je trpjelo velike raskole. Prvi su se odcijepili pravoslavci, koji su se vezali uz carsku vlast u Bizantu, a njima obližnji narodi uz svoje kraljevske vlasti. Kasnije su se od katolištva odcijepili protestanti – lijepa riječ! – i vezali uz sjeverno-njemački i baltički kapital. Sad se ni ne zna koliko ima kršćanskih „crkava“.)

Odmah ću nastojati napraviti razliku između vjere i religije. Vjera se odnosi na predmete ili sadržaje, koji su neznani, neprovjereni, skriveni, neviđeni ili nečuveni. Vjera svakog čovjeka – u što god povjeruje – traži voljan čin prihvaćanja nečega, što je nepoznato i najčešće nedokažljivo. Religija – po izvornom značenju latinske riječi religio – je stupanje u odnos ili svezu s nadljudskom svemoćnom silom i najčešće čašćenje te svemoćne sile. Navedena latinska riječ uključuje obvezu, sponu, prianjanje ili sljubljenost.

Vjera je nastala u ranom razdoblju evolucije čovjeka kao vrste i to čim je čovjek svladao pojmove prostora i vremena. Pojam vremena navodi ljude, da traže uzroke pojava u prirodi i postupaka ljudi u zajednici te ujedno otvara pitanje svrhe svega što se događa u životu ljudi i u trajanju ljudskih zajednica. Stvaralaštvo i izumiteljstvo čovjeka počivaju na pojmu svrhe. Naš rod više ne može živjeti bez svrhe ili smisla djelovanja. „Čovjek bez svrhe je kao muha bez glave!“

Ljudi su „oduvijek“ vjerovali u neviđena božanstva, koja su sami stvarali ili su do njih dolazili dedukcijom ili logičkim izvođenjem i to oslanjanjem na viđeno ili doživljeno. U izvornim čovjekovim zajednicama, prije uspostave civilizacije, vjera je služila jačanju zajedništva i ljudske uzajamnosti. Ljudi su slabo poznavali prirodu pa su prirodne sile vezali uz čovjekolika bića, a za takva bića ili božanstva se vjerovalo, da ih treba častiti prvobitno ljudskim zajedništvom, a ne ljudskom samoživošću. Neznanje, zagonetnost, tajnovitost i „neizvjesnost“, koje su znale stvarati zebnju, strepnju i posebice sumnju nadvladavani su zajedništvom ili prepuštanjem zajednici.

Prve civilizacije, koje su nastale u plodnim dolinama velikih rijeka nadomjestile su izvorne ljudske životne zajednice, koje su bile baština biološke evolucije života. U civilizacijama je privatna vlast zamijenila vlast zajednice, a izvorna vjera zajednice bila je zamijenjena propisanom religijom. U prvim civilizacijama i u svim kasnijim političkim zajednicama religija je postala obvezom podanika vlasti. Od vremena Reformacije postoji izreka: Cuius regio, eius religio (čija vlast njegova i religija), koja je značila da vladar propisuje religiju podanika. Vlast nije smišljala religije ili sustave uvjerenja, nego ih je birala „na tržištu sustava uvjerenja“, koje je obilovalo nadahnutim ljudima ili prorocima. [Max Weber (1864.-1920.) je pogrešno smatrao, da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Nakupljeni sjeverno-njemački kapital je za potrebe svoje vladavine trebao novi, prikladniji sustav uvjerenja, koji je i dobio u evangelištvu Martina Luthera (1483.-1546.).]

Svaka propisana religija ima šest glavnih vidika: (1) doživljaj utemeljitelja religije; (2) mit ili priču, koji pomažu širenje religije; (3) etiku, koja u novom vremenu i u novim okolnostima propisuje prikladnije međuljudske odnose; (4) ustanovu, koja je spregnuta s vlasti i preko koje vlast bez tjelesnog nasilja provodi svoje nakane u puku; (5) obrede, koji pomažu povezivanje i ujednačivanje podanika; te (6) svjetonazor, koji određuje narav svemirskih sila i koji uključuje čovjekonazor, koji daje odredbu čovjeka kao podanika vlasti ili kao pripadnika političke zajednice.

[Za razliku od ostalih utemeljitelja sustava uvjerenja (Mojsija, Budhe, Zaratustre, Muhameda, Luthera i drugih), kod Isusa iz Nazareta – kao utemeljitelja katolištva ili općeg sustava uvjerenja – od šest općih vidika sustava uvjerenja postoje samo dva: Isusovo osobno iskustvo Božjeg očinstva nad njim samim i nad svakim drugim čovjekom; te etički vidik, koji je bio potreban za stvaranje novog odnosa među ljudima. U Isusovu sustavu nema mita; umjesto ustanove Isus je utemeljio pokret, kako na novi sustav uvjerenja ne bi mogle utjecati političke vlasti; Isus nije ustanovio obrede; u Isusa nema Svemira ni svemirskih sila: sav Isusov svjetonazor je u Božjem očinstvu nad ljudima, a Isusov čovjekonazor se sastoji u bratstvu svih ljudi (bližnjih). Zato Isus nije utemeljitelj religije, nego utemeljitelj sustava uvjerenja za vrstu Homo sapiens, a ne za političku vlast.]

Vraćam se poruci pape Franje: „Kršćani diljem kontinenta ne mogu slobodno živjeti svoju vjeru. Ne može biti mira bez slobode vjere, bez slobode misli, bez slobode govora. Mira nema ni bez istinskog razoružanja.“ Iako je papa Franjo počeo navedenu misao spomenom kršćana, on je dodajući razoružanje kao nuždan uvjet uspostave mira naglasio ulogu svjetskih vlasti ili svjetske vlasti, koja je još uvijek kapital. Kapital kao vlast ima svoju religiju ili ideologiju, koja zagovara samoživost i potrošaštvo, umjesto zajedništva i stvarateljstva. Zato nositelji kapitala ne žele, da drugi sustavi uvjerenja imaju slobodu te da ljudi slobodno misle i slobodno izražavaju svoje misli. Ideologija liberalizma se sukobljava s vjerom.

Bez obzira na to, njeguju li ljudi vjeru ili su vezani religijom, svaki sustav uvjerenja pa i sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta čini temelj ukupnog razmišljanja svakog čovjeka. Sustav mišljenja je de facto aksiomatiziran sustav ili sustav utemeljen na određenom broju početnih tvrdnji, koje se smatra općenito prihvatljivima u životnoj zajednici i iz kojih se logički izvode ostale tvrdnje. U uređenom sustavu mišljenja za svaku se tvrdnju zna je li istinita ili lažna. Nositelji privatnog kapitala ne žele da ljudi sustavno misle, kako bi se u njihove umove mogle proizvoljno utiskivati liberalističke tvrdnje, kao što je, primjerice, tvrdnja o potrebi posvemašnjeg nadmetanja među ljudima, iako je zajedništvo baština biološke evolucije života. Po liberalima ispada, da je vrsta Homo sapiens iznimka među vrstama života.

Papa Franjo je iznimno zapaženi dio svoje poruke Urbi et orbi počeo brigom za slobodu kršćana, ali je nastavio općenitom potrebom slobode vjere, slobode misli i slobode govora. Očito je, da je papa Franjo zagovarao slobodu vjere kao vjere, bez obzira na činjenicu, da u svijetu postoje nebrojene vjerske zajednice s vlastitim posebnim vjerskim istinama. Papa Franjo je uistinu bio čovjek vjere pa je zagovarao slobodu vjere i slobodu vjernika. U civilizacijskom pa i u sadašnjem kapitalističkom svijetu važno je, da postoji vjera i da ljudi vjeruju u istinu koja ne dolazi od vlasti. Sadašnji kapitalistički svijet kopni i nestaje, ali on neće biti zamijenjen novim jednostožernim svjetskim političkim sustavom, koji bi nametao svoju religiju. Tako je i za kršćanstvo važno, da je vjera kakva god ona bila zastupljena diljem svijeta.

Naoko postoji protuslovlje između činjenice viševjerstva i naučavanja katolištva, da ono ima pravu, neupitnu istinu. To otvara pitanje vjerodostojnosti katolištva. Ipak, valja uvažiti činjenicu, da u katolištvu postoje dvije struje. Jedno je struja Isusa iz Nazareta, koji je objavio svim ljudima dolazak novog svijeta zajedništva i uzajamnosti. „Idite i učite sve narode, da drže sve što sam vam zapovjedio!“ Isus je tražio raskid sa starim gledanjem na Boga i na ulogu čovjeka u životu.

Drugi su preuzeli mnoge natruhe iz Starog zavjeta kao što je priča o tomu, da su se u pojavi Isusa iz Nazareta obistinila pradavna obećanja koje je, navodno, bog Jahve dao Židovima. Isus im je rekao: „Dugo sam s vama, a još me niste upoznali.“ Ta je struja više cijenila ustanovu, kakva je i prije bila među Židovima od pokreta koji je uistinu utemeljio Isus iz Nazareta, bojeći se utjecaja vlasti na širenje radosne vijesti. „Caru carevo, božje Bogu!“

Starozavjetna struja napravila je nagodbu s carem Konstantinom (306.-337.) temeljem Milanskog proglasa 313. godine. Katolištvo je postalo religijom Rimske carevine pa je i propalo kad i Carevina. Tad je na svoje došla izvorna struja Isusa iz Nazareta, koja je putem djelovanja Reda benediktinaca stvorila Europu kao katolički kontinent mira, uzajamnosti i suradnje brojnih domaćih i brojnijih doseljenih naroda, koji su prihvatili novi prostor kao svoj životni prostor i katolištvo kao vjeru. Katolištvo je pokazalo svoju snagu u prva tri stoljeća poslije Isusa, ali i od šestog stoljeća do pojave europskih kraljevina u jedanaestom stoljeću.

Katolička crkva je „ustanova“, koja više nema političku vlast, koju je u Europi izgubila u jedanaestom stoljeću, a ni vjersku vlast, koju je izgubila u vrijeme reformacijskog raskola u šesnaestom stoljeću. Crkva kao „ustanova“ već dugo je svedena na jedinu čuvaricu pokreta Isusa iz Nazareta, jer su se ostale, otpadničke crkve povijesno vezale uz mjesne političke vlasti ili uz kapital kao vlast.

Kršćansko viševjerje je privremena pojava, koja je nastala u svijetu koji je bio razdijeljen u granicama razlučene političke zajednice ili države. Kapitalizam kao politički sustav je gotovo potpuno unizio ulogu mjesnih političkih vlasti. Zato sve veću ulogu u svijetu imaju živi narodi. Oba ta postupka se usporedo odvijaju u vrsti koja je nepovratno globalizirana. Narodi se sve više međusobno povezuju i to povezivanje neće dovesti do povećavanja broja vjerskih zajednica, nego do njegova smanjivanja. Vrijeme će donijeti iščezavanje i endemnih i umjetno stvorenih mjesnih vjerskih zajednica. Globalizirana vrsta Homo sapiens treba jedan jedini sustav uvjerenja. Po meni, to može biti samo sustav uvjerenja pripadnosti Zemlji koja je nositeljica života i samom životu.

U brojnim svojim govorima Isus iz Nazareta je često govorio o životu. „Što možeš dati u zamjenu za svoj život?“ „Kao što Otac ima život u sebi, tako i ja imam život u sebi.“ „Dat ću ti vodu života pa više nećeš ožednjeti.“ Isus je često govorio o sjemenu, koje klija, niče, raste i donosi plod. Isus je svoj svjetonazor sveo na Božje očinstvo nad ljudima. Svemir u Isusa nema ulogu. Sve je u Zemlji i na Zemlji. Isusov sustav uvjerenja zagovara pripadnost Bogu koji je život, pripadnost Zemlji i pripadnost životnoj zajednici.

Continue Reading