Je li Ukrajina glavna svjetska praonica novca?
Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi pronevjerom dijela goleme financijske i vojne pomoći, koja je sa Zapada dolazila u Ukrajinu za vođenje rata protiv Rusije. Po riječima sadašnjeg američkog predsjednika, Amerika je sama Ukrajini darovala 350 milijardi dolara pomoći, a Europa (EU i NATO) u pružanju pomoći Ukrajini nije mnogo zaostajala za Amerikom.
Otvoreni Rat za Ukrajinu ili ruski „posebni vojni zahvat“ počeo je 24. veljače 2022. godine, a već je početkom travnja iste godine u Carigradu bila dogovorena uspostava mira: ovlašteni predstavnici Ukrajine i Rusije su na ispis sadržaja sporazuma stavili svoje skraćene potpise. Međutim, 9. travnja Kijev je posjetio britanski premijer Boris Johnson, koji je kao izaslanik američkog predsjednika Bidena uspio nagovoriti predsjednika Zelenskog da ne potpiše ugovor. Amerika i Velika Britanija bile su odlučile nastaviti rat protiv Rusije, a Ukrajina je pristala biti sredstvom tog rata. Zapad se je bio dokopao prigode, da ima rat u Europi, kako bi se vođenjem rata kapital naveliko nakupljao na privatnim računima kapitalista i zapadnih korporacija te ukrajinskih i posljedično zapadnih političara. Dugotrajnog rata kao što je ukrajinski u to vrijeme drugdje u svijetu nije moglo biti.
Kapitalizam je politički i gospodarski sustav, u kojemu nema skupnog, državnog ili narodnog kapitala. (U socijalističkoj samoupravnoj Jugoslaviji se je govorilo o „društvenom“ kapitalu. U Sovjetskom Savezu je postojao državni kapital pa je ta država imala „državni socijalizam“.) U kapitalizmu je sav kapital u privatnom vlasništvu, a države imaju samo dugove. Kapital se u kapitalizmu obično nakuplja djelovanjem korporacija na tržištu. One kupuju rad, energiju, sirovine, energente i ugradbene dijelove, a prodaju gotove proizvode. Razlika između primitaka i izdataka korporacija je zarada, na koju su korporacije prije plaćale značajan porez, koji su države rabile za obavljanje svojih zadaća (vođenje školstva i zdravstva, uređenje prijevozne i komunikacijske podloge i druge zadaće). Međutim, u najnovije vrijeme zarada korporacija se slabo porezuje pa gotovo sve države grcaju u dugovima. Države su dužnice središnjih banaka, privatnih osoba i privatnih korporacija. Ako se korporacije istinski nadmeću na tržištu, zarade korporacija su razmjerno male. Ako jedna od korporacija ima monopol na određenom tržištu, njezina zarada je iznimno velika.
Po meni, rat je najjači, najžešći i najobuhvatniji monopol (jednovlašće) koji kapital nameće tržištima i državama. Rat potpuno zaokupi države i narode. Rat je u kapitalizmu prava crpka, koja iz prirodnih izvora, rada pučanstva i djelovanja država izvlači golemu zaradu na privatne račune kapitalista i kapitalističkih korporacija. Međutim, rat kao sredstvo crpljenja kapitala nije novovjeki izum. Trgovci i bankari već stoljećima financiraju ratove i već dugo potiču vladare na podizanje ratova.
U četrnaestom stoljeću domišljati i znano velikodušni engleski kralj Edward III (1312.-1327.-1377.) imao je zamisao o stvaranju proizvodnje tkanina u Engleskoj. Umjesto da Engleska prodaje sirovu vunu europskim tkalcima ona je po zamisli Edwarda III trebala sama na svojoj vuni stvarati dodanu vrijednost. Za ostvarenje svoje zamisli Edward III je provalio u Flandriju, premjestio u Englesku većinu flandrijskih tkalački stanova i ugrabio mnogo flandrijskih tkalaca te u svojoj zemlji upriličio proizvodnju traženih i skupih tkanina. Edwardov pothvat obilno su financirale firentinske bankarske kuće Bardi (s 900.000 zlatnih florina) i Peruzzi (sa 600.000 florina). Međutim, Edward III nije tim kućama vratio dug pa su one propale.
(Obitelj Bardi dobila je plemstvo u vrijeme Friedricha Barbarosse kad je grof Alberto od Vernija dobio velik posjed. Grofica Margareta s kojom se je ugasila loza Vernija prodala je posjed Vernija svojem zetu Pieru de’ Bardiju. Bardiji su postali toliko jaki, da ih je Firenca smatrala prijetnjom pa ih je prisilila da njoj prodaju utvrđene dvorce, „koji su postali prijetnja republici“.)
U bankarskoj kući Rothschild se je smatralo, da svaki rat nosi zaradu, jer su Rothschildi od Napoleonskih ratova (1803.-1815.) financirali i dobitnike i gubitnike rata. Napoléon Boneparte se je poslije bijega s otoka Elbe sučelio na Waterloou s vojskama britanskog maršala Wellingtona i pruskog maršala von Blüchera. Jacob Rothschild je iz Pariza financirao pothvat Bonapartea, a Nathan Rothschild iz Londona vojsku Wellingtona. Rothschildi su bili odlučili, da bitku treba dobiti Wellington, jer je britanska kraljevska kuća bila silno dužna Rothschildima. Zato je Jacob Rothschild ograničio financiranje Bonapartea.
Znajući da će Wellington pobijediti na Waterloou, Nathan Rothschild je prodao svoje državne obveznice, što su drugi vlasnici obveznica shvatili kao znak poraza Wellingtona. Nastala je jurnjava u prodaji obveznica. Vrijednost kraljevskih obveznica je na tržištu bila silno smanjena. Nathan Rothschild je tad pokupovao sve državne obveznice po smiješno niskoj cijeni. Kad se je pročulo da je Wellington pobijedio, kraljevske obveznice su toliko poskupile, da je Nathan Rothschild namaknuo golemu zaradu prodajom skupih obveznica.
Rothschildi su financirali i osamostaljenje Brazila od Portugala početkom devetnaestog stoljeća. Rothschildi su financirali obje strane u Francusko-pruskom ratu 1870.-1871. godine. Financirali su i pothvat Cecila Rhodesa za osvajanje Rodezije te su financijski pomagali japansku vladu u Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine. Nathan Rothschild je govorio: „Nije mi važno koja je lutka postavljena na engleski prijestol, kako bi upravljala carevinom, u kojoj Sunce nikad ne zalazi. Čovjek koji nadzire opskrbu Britanije novcem nadzire i Britansku carevinu, a ja nadzirem opskrbu Britanije novcem.“ Riječi Nathana Rothschilda potvrđuju, da je politička vladavina svijetom svrha nakupljanja kapitala u privatnim rukama. Kako ne bi tako ubuduće bivalo, kapital treba biti skupni, državni ili narodni.
Kako bi zapodijevali i vodili ratove, vladari su ranije uzimali zajmove, za koje se je očekivalo da budu vraćeni s dužnim kamatama. (Edward III nije kućama Bardi i Peruzzi vratio svoje dugove.) Ukrajini su goleme svote novca bile darovane pa obveza povrata duga nije mogla postojati. Zato su ukrajinski političari i njihovi zapadni pokrovitelji krajnje neodgovorno postupali s darovanim novcem. „Darovanu konju se u zube ne gleda!“ Nisu trebali sav novac uporabiti na korist i uspjeh svojeg vojnog pothvata. Zato su goleme svote novca prenošene na privatne bankovne račune, ugrađivane u raskošne nekretnine i trpane u goleme vreće za slučaj potrebe ili poslije bijega vlasnika iz domovine.
Ukrajinski političari su smatrali, da rat nikad neće prestati zbog opsjednutosti zapadnih političara ratom u Ukrajini i njihove pripravnosti, da podupiru ukrajinski rat „dok god to bude potrebno“. Kako bi nastavljale rat, ukrajinske vlasti su od Zapada zahtijevale slanje u Ukrajinu sve opasnijeg oružja: tenkova i ostalih ratnih vozila, zrakoplova F-16, američkih, francuskih i britanskih dalekometnih raketa, sustava protivzračne obrambene i konačno prodornih američkih raketa Tomahawk. (Predsjednik Trump je za predsjednika Zelenskog rekao, da je najsposobniji trgovac na svijetu, jer „iz svake države u koju dođe odnese goleme svote novca i mnogo oružja“.) Izvorne zapadne svrhe Rata za Ukrajinu bile su uništenje Rusije kao države i komadanje životnog prostora ruskog naroda na nekretnine.
Zanimljivo je to, da su najveći pobornici nastavka rata u Ukrajini predsjednik Zelenski i vodeći europski političari, jer oni žele da se nastavi crpljene novca iz rada ljudi i djelovanja država na privatne račune ukrajinskih političara uz znanje njihovih zapadnih skrbnika. U Americi su političari podijeljeni: jedni žele nastavak rata u Ukrajini, a drugi bi ga htjeli okončati. (Američki senator Lindsey Graham je rekao, da je „ukrajinski rat najisplatljivije novije američko ulaganje“. Njegove riječi podsjećaju na navedene riječi Nathana Rothschilda.)
Predsjednik Trump je i tijekom izbornog pothvata 2024. godine imao dvojbe glede ishoda ukrajinskog rata pa je svojim glasačima obećavao „prestanak rata za jedan dan“. To je mogao i postići uskratom financijske i vojne pomoći Ukrajini, ali mu to nisu dopustili globalisti i neokonzervativci, kojih je priličan broj u njegovu upravnom ustroju. Oni su k tomu – temeljem obavijesti dobivenih od predsjednika Zelenskog – uvjeravali predsjednika Trumpa, da se Ukrajina dobro drži u ratu, da ruska vojska ima deseterostruko veće gubitke od ukrajinske, da u Rusiji vlada oskudica goriva za vozila, da na bojištima vlada zastoj te da će Ukrajina uporabom očekivanih američkih dalekometnih raketa prisiliti Rusiju na predaju.
Međutim, dio ukrajinskih i zapadnih medija u najnovije vrijeme upozorava na slabo stanje u ukrajinskoj vojsci, na nedostatak vojnika u postrojbama, na čestu predaju Rusima ukrajinskih vojnika, na slabu suradnju ukrajinskih časnika i ukrajinskih vojnika, na nedostatak hrane, vode, lijekova i pomoći ranjenicima te na druge nevolje koje trpe ukrajinski vojnici. Zato je predsjednik Trump u Ukrajinu uputio vojno izaslanstvo, koje sastavljaju Dan Driscoll, tajnik za pješaštvo, general Randy George, zapovjednik američkog pješaštva, Chris Donahue, zapovjednik američke vojske u Europi i Africi te Michael Weimer, glavni nadzornik američkog pješaštva. Izaslanstvo bi se trebalo upoznati sa stvarnim stanjem na ukrajinskom bojištu. Izaslanstvo bi iz Kijeva trebalo putovati u Moskvu.
Kako bi skršio ratnu zagriženost ukrajinskog vodstva i uklonio opsjednutost ratom europskih čelnika, predsjednik Trump je dao objelodaniti neke od činjenica vezanih uz zloporabu američke i europske vojne i financijske pomoći Ukrajini. Mekšanje ukrajinskog i europskog stava prema Ratu za Ukrajinu dobro bi došlo Americi za mogući dogovor s Rusijom za prestanak ukrajinskog rata.
Ako ne dođe do kakvog udarca u američkoj unutarnjoj politici i ako politikom Bijele kuće otvoreno ne zavladaju globalisti i neokonzervativci, po svemu sudeći mogući sporazum Amerike i Rusije imao bi četiri bitne značajke: (1) uspostavu mira u Ukrajini, po kojemu bi Ukrajina morala žrtvovati dio svojeg „suverenog“ prostora; (2) pružanje sigurnosnih jamstava Rusiji, (3) uspostavu potpunog europskog sustava zaštite; te (4) buduću političku i gospodarsku suradnju Amerike i Rusije. Čini se, da su takav sporazum pripravili Steve Witkoff, posebni izaslanik predsjednika Trumpa za Rusiju i Kiril Dmitriev, predsjednik Ruskog državnog ulagateljskog zavoda, koji je obrazovan na Sveučilištu Stanford u Kaliforniji.
Ishod novog razdoblja mirovnih pregovora Amerike i Rusije je neizvjestan. U prosudbi nastojanja za uspostavu mira u Ukrajini valja uvažiti (1) sustavno i stalno napredovanje ruske vojske u Ukrajini te (2) veliku političku pomutnju u Kijevu, koja je stvorena otkrićem pljačke dijela financijske i vojne pomoći Ukrajini. Moguće je očekivati i iznenadnu promjenu vlasti u Ukrajini, koju bi upriličio parlament, koji je ovih dana njegov predsjednik poslao na odmor na neodređeno vrijeme. Očekuje se, da će predsjednik Zelenski oprezno odbaciti sporazum te da će ga u tomu podržati Europska unija, koja za se traži „mjesto za američko-ruskim stolom“, kako bi mogla potkopavati sporazum postavljajući neostvarljive zahtjeve. Po meni, predsjednik Trump će navraćati „na Aljasku“ dok ne skrši otpor svih protivnika rusko-američke nagodbe. Za Ameriku je strategijski sporazum s Rusijom mnogo važniji od europsko-ukrajinskih nakana prema Rusiji. S obzirom na stanje na ukrajinskom bojištu mir će Ukrajini nositi sve manje kako vrijeme bude teklo.
Najnoviji komentari