Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi različitosti američkog pristupa i ruskog pristupa ratu u Ukrajini. Naglasit ću, da je rat u Ukrajini bio američki rat protiv Rusije, iako su dužnosnici SAD godinama govorili, da je rat u Ukrajini rat između Rusije i Ukrajine. To je uistinu rat Amerike protiv Rusije. Taj rat je stvarno počeo u travnju 2008. godine kad je na sastanku Atlantskog sveza u Rumunjskoj predložen „akcijski plan“ (hrv. izvedbeni nacrt), po kojemu bi Gruzija i Ukrajina trebale postati članicama Atlantskog saveza te kad su Albanija, Hrvatska i Makedonija postale članicama tog saveza. Uzbunu u Rusiji objavio je državni udarac u Ukrajini 2014. godine.

Bitna razlika između američkog i ruskog pristupa ratu u Ukrajini dolazi od različitog uviđanja smisla tog rata. Naum Amerike je bio uvući Rusiju u rat, koji ona navodno ne može dobiti pa Rusiju nakon američke pobjede u ratu raskomadati na područja, kojima Zapad može lagano upravljati. Naum Rusije je bio zaštititi rusku državu, ruski narod i rusku zemlju te s njezinih granica trajno odagnati zapadnu vojnu opasnost. Za Rusiju je svrha rata u Ukrajini uklanjanje uzroka, koji su doveli do rata, a SAD nastoje čim prije zaustaviti taj rat – koji nisu trebale ni početi – „kako bi se sačuvali životi ljudi, kako bi se zaustavilo razaranje i kako bi mogla početi obnova Ukrajine“. Amerika u stvari želi uspostavu primirja, a ne stvaranje trajnog i održljivog mira. Nedavno je britanski premijer govorio o „primirju koje bi potrajalo“ (engl. lasting ceasefire), a ne o miru zauvijek.

Predsjednik Joe Biden je zagovarao neprekidno trajanje ukrajinskog rata „dok god bude trebalo“, a predsjednik Donald Trump bi želio prestanak rata. Pitanje prestanka rata u Ukrajini – uspostavom primirja, stvaranjem trajnog i održljivog mira ili predajom ukrajinske vojske – je prvobitno pitanje vremena. Predsjednik Trump ima na raspolaganju tri godine, a predsjednik Putin ima na raspolaganju toliko vremena koliko mu dopuštaju jako gospodarstvo, financijski izvori uključujući prodaju nafte i plina te goleme zlatne pričuve. Očito je, da se predsjedniku Trumpu žuri uspostaviti primirje ili mir, a predsjednik Putin riječima i potezima pokazuje, da mu se ne žuri.

Zato različitost pristupa ratu u Ukrajini i razlika u raspoložljivom vremenu Rusije i Amerike podsjećaju na utrku po priči iz životinjskog svijeta. Zec se je ufao u svoju razglašenu brzinu pa je olako uzeo utrkivanje s kornjačom. Priuštio si je leći u travu i dobro se nahraniti mrkvom, ali je zaspao. Probudio se istom kad je kornjača prelazila odredišnu crtu. Rusija ratuje tako, da ruska vojska nastoji postupno mljeti ukrajinsku obranu. U američkoj utrci s vremenom poremećaj dolazi i od čelnika Europske unije i Velike Britanije te od ukrajinskog predsjednika, koji iz dana u dan potkopavaju mogući sporazum Rusije i Amerike. Američkom sporazumu s Rusijom žestoko se protive i američki neokonzervativci, među kojima je i državni tajnik Rubio te mnogi republikanci u obje kuće Kongresa. Tajnik Rubio je telefonskim razgovorom s ruskim ministrom Lavrovom spriječio održavanje u Budimpešti drugog sastanka predsjednika Trumpa i predsjednika Putina, održavanje kojega je predložio predsjednik Trump.

U minulih mjesec dana Ukrajina je zapadni rat protiv Rusije iz Ukrajine počela širiti na Crno more i na oceane, nakon što već dobru godinu dana napadala energetske i vojne mete u dubini Rusije. (Napadnuti su brodovi, što puni što prazni, koji prevoze rusku naftu.) Taj novi ukrajinski izazov neizbježno traži ruski odgovor. O tomu je govorio i predsjednik Putin. Moglo bi se dogoditi, da na ukrajinski izazov Rusija odvrati opsadom ukrajinske crnomorske obale i – što je i gore za Ukrajinu – zauzme Odesu i cijelu ukrajinsku crnomorsku obalu. Time bi Ukrajina bila spriječena izvoditi napade na brodove koji prevoze rusku naftu, osim ako u ime Ukrajine pojedine zapadne sile ne bi na svjetskim morima napadale brodove, koji se vezani uz prijevoz ruske nafte. Napad na jedan takav brod uz obalu Senegala nije mogla izvesti ukrajinska vojska sama. Tako je bilo i s uništenjem ruskih plinovoda u Baltičkom moru. (Napad na tuđe brodove na otvorenom moru smatra se gusarstvom koje ne dopušta međunarodno pravo, a ako napad izvede država on se smatra ratnim činom.) Tako bi se opet mogla obistiniti izreka: „Tko tjera lisicu istjera vuka.“

Mnogi motritelji Rata za Ukrajinu smatraju, da ukrajinski političari prenose napade na Rusiju s domaće bojišnice u dubinu Rusije, na Crno more i na svjetska mora, jer ne uviđaju težak položaj i slabo stanje ukrajinske vojske. Po meni, ukrajinski političari tako postupaju, upravo zato što uviđaju stanje na domaćem bojištu. Ukrajinska vojska gubi jedan za drugim utvrđene gradove (Pokrovsk, Mirnograd, Seversk, Kupjansk) pa se otvara nebranjeni prostor prema Slavjansku i Kramatorsku, koji su zadnji utvrđeni gradovi uz lijevu obalu Dnjepra. Ruska vojska napreduje uzvodno uz lijevu obalu Dnjepra prema gradu Zaporožju. Prostor od Dnjepra prema Odesi i ukrajinskoj crnomorskoj obali nema utvrde pa ruska vojska može i s mora i s kopna zauzeti Odesu i ukrajinsku crnomorsku obalu.

Položaj Amerike u svijetu slabi, a stanje u samoj Americi se pogoršava iz dana u dan. Amerika je deindustrijalizirana pa nema proizvoda za razmjenu s drugim državama. Zanemarila je i opći tehnološki razvitak te je propustila napraviti djelotvorne industrijske, sirovinske i energetska opskrbne mreže. Predsjednik Trump je nametom uvoznih trošarina nastojao preporoditi Američku industriju, ali je taj namet pogoršao stanje u građanstvu, doveo u pogibelj mnoga mala i srednja poduzeća, a mnoge velike, bogate korporacije navodi na izvoz kapitala i premještanje proizvodnje ponajviše u Aziju.

Po nedavno objavljenoj Strategiji nacionalne zaštite (NSS) čini se, da Bijela kuća odustaje od uloge jedine svjetske velesile te da se povlači u svoju polukuglu (u Sjevernu Ameriku i Južnu Ameriku). Po Strategiji nacionalne zaštite, Amerika okreće leđa i Bliskom Istoku i Europi te dakako i Ratu za Ukrajinu. Čini se, da je Amerika prihvatila činjenicu, da se je njezin jednostožerni svijet pretvorio u višestožerni. Zato Amerika želi čim prije okončati rat u Ukrajini, koji i Europa (EU i UK) i Ukrajina i nadalje raspiruju. Možda Amerika odustaje od utrke i s azijskom, a ne samo s europskom kornjačom?

Vezano uz pitanje daljnjeg financiranja rata u Ukrajini, Europsko povjerenstvo je pokušavalo prisvojiti ruski državni polog koji se nalazi u financijskom zavodu Euroclear sa sjedištem u Belgiji. Po najnovijem nacrtu uporabe ruskog smrznutog pologa, Europska unija bi se u ime svojih članica založno zadužila do iznosa od 210 milijardi eura. Za slučaj kasnije sudske presude u prilog Rusiji članice Unije bi sav uzeti novac skupno vratile u Euroclear i posljedično Rusiji. Navodno, od ukupne bi se posudbe iznos od 115 milijardi eura uporabio za financiranje „ukrajinske vojne industrije“, 50 milijardi eura za dopunu ukrajinskog proračuna, a 45 milijardi eura bi se uporabilo za povrat duga članicama Skupine sedam (G7). Teško je predvidjeti kakvu će odluku Europsko vijeće donijeti 18. prosinca. Europsko povjerenstvo prisvajanje ruskih pričuva pravda jačanjem obrane Europe. Prisvajanju ruskih pričuva usprotivili su se IMF, ECB, SAD, Euroclear, Belgija, Malta i Mađarska.

Jedna od posljedica mogućeg prisvajanja ruskih državnih pričuva, koje se zasad čuvaju u financijskom zavodu Euroclear je brisanje razlike između rata i mira. Hitna mjera Europskog povjerenstva može se opravdati hitnim ili ratnim stanjem u Uniji, ali u Uniji nije postojalo hitno stanje dok ga nije proglasilo Europsko povjerenstvo. Hitno stanje postoji u Ukrajini, ali Ukrajina nije članica Unije. (Možda se odluka o zadržavanju ruskih pričuva može uzeti kao objava rata Europske unije Ruskoj Federaciji?) Europsko povjerenstvo može hitno stanje proglašavati i za ostale potrebe vlasti usredištene u Bruxellesu.

Obveza jedinačnih članica Unije, da u slučaju moguće sudske odluke o povratu sredstava zavodu Euroclear i posljedično Rusiji predstavlja uvođenje poreza u jedinačne članice Unije. Dosad su vlasti u Bruxellesu skupnom odlukom ograničavale prekomjerno zaduživanje jedinačnih država, ali su određivanje ili razrez poreza prepuštale svojim članicama. Vlasti u Bruxellesu nisu određivale ni porez na prihod građana i poduzeća ni porez na moguću dodanu vrijednost u poslovanju korporacija. Sad vlasti Unije uz potporu vodećih političara Unije nameću obveze državama, koje one mogu ispuniti samo nametanjem poreza svojim građanima i korporacijama.

Zanimljivo je to, što je Europsko povjerenstvo u Europu uvelo hitno ili ratno stanje i što se je upustilo u nametanje izravnih poreza svojim građanima samo radi nastavka rata u Ukrajini. Europski politički prvaci su opijeni ratom u Ukrajini u mjeri, koja opravdava tvrdnju da Ukrajina i njezino nezakonito vodstvo upravljaju Europskom unijom (i Ujedinjenom Kraljevinom). Bruxelles se trajno drogira  Ukrajinom. Ukrajina mora dobiti europski novac, iako će ona taj novac dijelom potratiti na ratni poraz, a dijelom vjerojatno prenijeti na privatne bankovne račune ili pretvoriti u nekretnine na Zapadu.

Jedna od posljedica bezrazložnog uvođenja hitnog stanja u Uniji i otimačine ruskih državnih pričuva je potpuno uništenje europskog pravnog sustava. Unija nije država jednog naroda, koji je postojao od davnine – „europski“ narod nije nikad postojao – nego je nastala međunarodnim ugovorom država određenih europskih naroda. Samozvana vlast u Bruxellesu sad razara svoj vlastiti pravni sustav. Samovolji Bruxellesa doći će kraj, kad europski narodi koji sastavljaju Uniju jedan za drugim budu birali nove vlasti u svojim državama, koje će su posvetiti dobrobiti svojih naroda, a ne umišljenom spašavanju Ukrajine i neostvarljivom uništenju Rusije.

Jedna od teških posljedica sadašnje politike Unije i dosadašnje politike Amerike prema Rusiji je rasap zapadnog financijskog sustava, koji je bio utemeljen na američkom dolaru i na sustavu prekograničnog plaćanja SWIFT. Početno zadržavanje, a poslije i očekivana zapljena ruskih državnih pričuva pohranjenih u Belgiji stvorili su veliko nepovjerenje među svjetskim ulagateljima i među voditeljima državnih ulagateljskih zavoda diljem svijeta. Većina svjetskih država već rabi sustav BRICS-a za prekogranično plaćanje, ulaganja i čuvanje pričuva u mjesnom novcu ili u kineskim juanima.

Zanimljivo je to, što je glavna promicateljica novog svjetskog sustava prekograničnog plaćanja upravo Rusija, koja je doživjela gorko iskustvo uzdajući se u zapadni financijski sustav. Ako se slučaju Euroclear doda slučaj prisvajanja u Nizozemskoj kineske korporacije Nexperia koja je zakonito i čestito poslovala, može se reći, da dvije politički najutjecajnije sile BRICS-a čvrsto podupiru financijski sustav BRICS-a.

Kako bi opravdalo prisvajanje ruskog državnog novca, Europsko povjerenstvo je proglasilo hitno stanje, iako hitnosti u Uniji nema. Hitno je stanje u Ukrajini, koja i nije članica Unije. Međutim, Unija će svojom konačnom odlukom o zapljeni ruskih državnih pričuva sama stvoriti hitno stanje: ubrzo će se otvoriti nova provalija u ukrajinskom proračunu, a ruska pričuva u Euroclear je uistinu ograničena. Možda će predvodnici Unije (von der Leyen, Merz, Macron, Meloni) i UK (Starmer) konačno shvatiti, da je Europa deindustrijalizirana i siromašna te da je iskoristila svoje prirodne izvore, a da Amerika više ne želi razbacivati svoj sve manje vrijedan novac na Europu i posljedično na Ukrajinu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi ukrajinskim napadajima na dodatne ruske mete, za koje ukrajinsko vodstvo računa, da bi moglo dodatno ili potpuno ugroziti ruski naftni prihod, koji je dosad Rusiji omogućivao vođenje rata u Ukrajini. Ukrajinske vlasti nedvojbeno gube rat na domaćem bojištu, ali već duže vrijeme nastoje ugroziti rusku energetsku podlogu, kako bi možda Rusiju prisilile na bezuvjetnu obustavu paljbe u Ukrajini. Kad su se ukrajinski napadaji u „dubinu“ Rusije pokazali jalovim ukrajinske vlasti su se prihvatile ugroze naftovodnih odredišta u Crnom moru i otvorenih napadaja na brodove, za koje se računa da prevoze rusku naftu.

Tako je Ukrajina 14. studenoga dronovima (hrv. trutovima) napala naftno odredište u ruskoj luci Novorosijsk u Crnom moru, do kojega vodi Združeni kaspijski naftovod (Caspian pipeline Consortium – CPC), koji je u vlasništvu kazahstanskih, ruskih i američkih korporacija. Napadajem su oštećena naftna skladišta, pristanište za pretovar brodskih spremnika, lučka postrojenja i jedan brod. Dana 27. studenoga turski brod za prijevoz nafte Mersin pretrpio je četiri „vanjske“ eksplozije na sidrištu u senegalskoj luci Dakar. Dana 28. studenoga Ukrajina je u turskomu isključivom gospodarskom području u Crnom moru napala podvodnim dronovima dva broda koja obično prevoze rusku naftu. To su bili brodovi Kairos i Virat, koji plove pod zastavom Gambije. Brod Virat je bio teško oštećen.

Pretovar nafte u luci Novorosijsk obnovljen je već 16. studenoga. Naftovod koji doprema naftu u Novorosijsk služi ponajviše za prijevoz kazahstanske nafte u Crno more. Tim se naftovodom do mora dopremi 80% kazahstanske nafte. Kazahstanske vlasti su 30. studenoga žestoko osudile opaki ukrajinski napadaj, koji one uzimaju kao izazov i zatražile od Ukrajine da odustane od budućih napadaja na CPC.

U Pomorskoj skupini Bešiktaš, koja je vlasnica broda Mersin kažu, da je brod napadnut vjerojatno zbog njegove povezanosti s prijevozom ruske nafte. Nakon izvedenog napadaja voda je preplavila strojarnicu. U skupini Bešiktaš su posebno zabrinuti, jer su slijedeći dan u turskim gospodarskim vodama napadnuti brodovi Kairos i Virat.

Tursko ministarstvo prijevoza je objavilo, da su prazni brodovi za prijevoz ruske nafte napadnuti podvodnim dronovima „morske bebe“ dok su bili na putu u Novorosijsk. Dronovi su bili upereni u ruske tankere i prouzročili su eksploziju, a Ukrajina je preuzela odgovornost za napadaj. Glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova Turske je naglasio, da ukrajinski napadaj na brodove u turskom isključivom gospodarskom području predstavlja „opasnost za plovidbu, ljudske živote, imovinu i za okoliš u području“. Glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova je izjavio, da Turska vodi „razgovore s odgovarajućim strankama, kako bi se spriječilo širenje ukrajinskog rata na Crno more i kako bi se zaštitili turski gospodarski probitci“.

Donedavno su ukrajinski napadaji na ruske brodove i na lučka postrojenja bili ograničeni na sjeverne obale Crnog mora, a sad se šire tim morem. Poslije napadaja na gambijske brodove u turskom gospodarskom području oglasio se je i Margus Tsahkna, ministar vanjskih poslova Estonije. Ministar je izjavio, da bi ukrajinski napadaj na ruske brodove u Baltičkom moru bio nerazborit, jer bi mogao prouzročiti veliku ugrozu za okoliš.

Na pitanje o tomu, je li Estonija upozorila Ukrajinu, da se ne upušta u napadaje na brodove s ruskom naftom u Baltičkom moru ministar je odgovorio: „Više od 60% ruske nafte i ruskog ukapljenog plina prolazi Finskim zaljevom, što je golema količina, posebice jer je tjesnac kojim brodovi prolaze širok samo 10 kilometara. Nismo rekli Ukrajincima da ne dolaze ovamo, ali ne bi bilo mudro da dođu, jer bi to znatno otežalo stanje u Baltičkom moru.“ Ministar Tsahkna je dodao: „Budimo iskreni: Ukrajina ima pravo napadati i razarati vojne i strategijske mete u Rusiji. Međutim, napadaji u međunarodnim vodama su drukčije pitanje pa je Turska bila žestoko osudila ukrajinski napadaj u turskim gospodarskim vodama, koje nisu u pravom smislu međunarodne vode.“

Očito je, da ukrajinska politika bježi od svoje, domaće bojišnice „preko ruske dubine na morske i oceanske pučine“. Ukrajinsko političko vodstvo nastoji postići kakav-takav uspjeh u obračunu s Rusijom daleko od kuće. Englezi kažu, da je „susjedova trava uvijek zelenija“. Nevolja s novom ukrajinskim vojnom taktikom je tomu, što Europa (EU i UK) podupire ukrajinske ratne nakane, jer je to jedini način nastavka rata. Europa se boji mira i zato želi nastavak rata na bilo koji način. Europa je postala ovisna o Zelenskom te o njegovoj ratobornosti i tvrdokornosti.

Predsjednik Zelenski želi nastavak rata, jer bi u slučaju sklapanja mirovnog sporazuma između SAD i Ruske Federacije on ostao bez vlasti. Mirna Ukrajina bi se lišila Zelenskog i njegove klike i to ne samo zbog američke objave ukrajinske pljačke znatnog dijela zapadne vojne i financijske pomoći. (Zna se za zvučne snimke razgovora, koji su vođeni u najvišem političkom vrhu Ukrajine, ali se zna i da predsjednik Zelenski zna za postojanje takvih snimaka.)

Europsko političko vodstvo želi isto nastavak Rata za Ukrajinu na bilo koji način: na ukrajinskoj bojišnici, nastojanjem razaranja ruske vojne i energetske podloge ili napadima na brodove koji prevoze rusku naftu i ruski ukapljeni plin. Europa se boji uspostave trajnog mira u Ukrajini, jer bi se u miru vidjeli učinci (1) željenog prekida dopreme jeftinog ruskog prirodnog plina u Europu i (2) svesrdne financijske i vojne pomoći, koju je Europa iznad svojih mogućnosti pružala Ukrajini. U miru će se vidjeti dubina na koju se je srozalo europsko gospodarstvo, posebice zbog deindustrijalizacije, koja je uvelike prouzročena bijegom europskog industrijskog kapitala u Ameriku i Aziju. U miru bi se vidjelo, da je „kralj gol“.

Ovih se dana na privatnim mrežama nalaze brojni prilozi o propadanju njemačkog gospodarstva, o propadanju britanskog gospodarstva i o propadanju francuskog gospodarstva. (Izgleda da je u Francuskoj nemoguće donijeti proračun čak i za tekuću poreznu godinu.) O propadanju ili slomu bilo kojega jedinačnog gospodarstva se piše tako, kao da je samo to gospodarstvo u nevolji, a da su sva ostala europska gospodarstva u dobu stanju. Ipak je istina, da su sva europska nacionalna gospodarstva u velikoj nevolji.

Ako dođe do uspostave mira u Ukrajini, neće doći samo do uviđanja pravog stanja u gospodarstvu Unije, nego će i dosadašnje državne vlasti morati položiti račun svojim narodima. Glavni uzroci sadašnje političke pomutnje i sadašnjega jadnog gospodarskog stanja u Europi su političko usredištenje („centralizacija“) Europe i vladavina neizabrane upravne klike u Bruxellesu. Zato će, po meni, doći do prestanka Europske unije i do povezivanja europskih naroda u novu slobodnu zajednicu. Unija je nastala odlukom nositelja privatnog kapitala nakupljenog u Americi, a prestat će odlukom slobodnih europskih naroda.

Izgleda da predsjednik Trump i jedan dio njegova upravnog ustroja žele uspostaviti mir u Ukrajini i to sporazumom između Amerike i Rusije. (Amerika treba prestati glumiti posrednika u ratu između Ukrajine i Rusije, jer je Rat za Ukrajinu rat Amerike protiv Rusije, iako predsjednik Trump opetovano naglašava, da to nije njegov rat, nego Bidenov. Rat protiv Rusije nije ničiji privatni ili osobni rat, nego američki rat protiv Rusije.) Drugi dio Trumpova upravnog ustroja je sustavno potkopavao mogući sporazum Amerike i Rusije. Taj dio ustroja je dosad predvodio neokonzervativac Marco Rubio, državni tajnik Amerike.

Tajnik Rubio je bio upriličio besmislene i jalove sastanke izaslanstva SAD i Ukrajine u Ženevi i Miamiju. Na sastanku u Miamiju 30. studenoga Rubio je bio zbunjen i izrazito nezadovoljan tvrdokornošću i nepopustljivošću glavnog ukrajinskog pregovarača Rustema Umerova, protiv kojega se također vodi istraga u Ukrajini. Čini se, da bi Rubio mogao promijeniti stranu u upravnom ustroju Amerike, što se može zaključiti po tomu, što nije putovao na minuli sastanak Amerike i Rusije, koji je održan u Moskvi 2. prosinca i što neće sudjelovati na predviđenom sastanku ministara vanjskih poslova Atlantskog saveza.

Nakon sastanka u Miamiju tajnik Rubio je izvijestio javnost, da je sastanak bio učinkovit, ali da je ostalo još posla, koji valja obaviti. Poslije sastanka u Moskvi ruski dužnosnici su izvijestili, da je „sastanak bio učinkovit, ali da je ostalo još posla, koji treba obaviti“. Očito je, da će se razgovori i sastanci Rusije i Amerike nastaviti., kao što će se nastaviti i ruski „posebni vojni zahvat“ u Ukrajini. Na dan sastanka u Moskvi predsjednik Trump je izjavio, da „Amerika više neće financijski pomagati Ukrajinu“. Ruski „posebni vojni zahvat“ se nastavlja, a američka novčana pomoć Ukrajini se obustavlja. Zato je za Ukrajinu dobro, da – po savjetu tajnika američke kopnene vojske Daniela Driscolla – „prihvati odmah američki nacrt uspostave mira, a ne kasnije kad bude slabija“.

Continue Reading