Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi različitosti američkog pristupa i ruskog pristupa ratu u Ukrajini. Naglasit ću, da je rat u Ukrajini bio američki rat protiv Rusije, iako su dužnosnici SAD godinama govorili, da je rat u Ukrajini rat između Rusije i Ukrajine. To je uistinu rat Amerike protiv Rusije. Taj rat je stvarno počeo u travnju 2008. godine kad je na sastanku Atlantskog sveza u Rumunjskoj predložen „akcijski plan“ (hrv. izvedbeni nacrt), po kojemu bi Gruzija i Ukrajina trebale postati članicama Atlantskog saveza te kad su Albanija, Hrvatska i Makedonija postale članicama tog saveza. Uzbunu u Rusiji objavio je državni udarac u Ukrajini 2014. godine.

Bitna razlika između američkog i ruskog pristupa ratu u Ukrajini dolazi od različitog uviđanja smisla tog rata. Naum Amerike je bio uvući Rusiju u rat, koji ona navodno ne može dobiti pa Rusiju nakon američke pobjede u ratu raskomadati na područja, kojima Zapad može lagano upravljati. Naum Rusije je bio zaštititi rusku državu, ruski narod i rusku zemlju te s njezinih granica trajno odagnati zapadnu vojnu opasnost. Za Rusiju je svrha rata u Ukrajini uklanjanje uzroka, koji su doveli do rata, a SAD nastoje čim prije zaustaviti taj rat – koji nisu trebale ni početi – „kako bi se sačuvali životi ljudi, kako bi se zaustavilo razaranje i kako bi mogla početi obnova Ukrajine“. Amerika u stvari želi uspostavu primirja, a ne stvaranje trajnog i održljivog mira. Nedavno je britanski premijer govorio o „primirju koje bi potrajalo“ (engl. lasting ceasefire), a ne o miru zauvijek.

Predsjednik Joe Biden je zagovarao neprekidno trajanje ukrajinskog rata „dok god bude trebalo“, a predsjednik Donald Trump bi želio prestanak rata. Pitanje prestanka rata u Ukrajini – uspostavom primirja, stvaranjem trajnog i održljivog mira ili predajom ukrajinske vojske – je prvobitno pitanje vremena. Predsjednik Trump ima na raspolaganju tri godine, a predsjednik Putin ima na raspolaganju toliko vremena koliko mu dopuštaju jako gospodarstvo, financijski izvori uključujući prodaju nafte i plina te goleme zlatne pričuve. Očito je, da se predsjedniku Trumpu žuri uspostaviti primirje ili mir, a predsjednik Putin riječima i potezima pokazuje, da mu se ne žuri.

Zato različitost pristupa ratu u Ukrajini i razlika u raspoložljivom vremenu Rusije i Amerike podsjećaju na utrku po priči iz životinjskog svijeta. Zec se je ufao u svoju razglašenu brzinu pa je olako uzeo utrkivanje s kornjačom. Priuštio si je leći u travu i dobro se nahraniti mrkvom, ali je zaspao. Probudio se istom kad je kornjača prelazila odredišnu crtu. Rusija ratuje tako, da ruska vojska nastoji postupno mljeti ukrajinsku obranu. U američkoj utrci s vremenom poremećaj dolazi i od čelnika Europske unije i Velike Britanije te od ukrajinskog predsjednika, koji iz dana u dan potkopavaju mogući sporazum Rusije i Amerike. Američkom sporazumu s Rusijom žestoko se protive i američki neokonzervativci, među kojima je i državni tajnik Rubio te mnogi republikanci u obje kuće Kongresa. Tajnik Rubio je telefonskim razgovorom s ruskim ministrom Lavrovom spriječio održavanje u Budimpešti drugog sastanka predsjednika Trumpa i predsjednika Putina, održavanje kojega je predložio predsjednik Trump.

U minulih mjesec dana Ukrajina je zapadni rat protiv Rusije iz Ukrajine počela širiti na Crno more i na oceane, nakon što već dobru godinu dana napadala energetske i vojne mete u dubini Rusije. (Napadnuti su brodovi, što puni što prazni, koji prevoze rusku naftu.) Taj novi ukrajinski izazov neizbježno traži ruski odgovor. O tomu je govorio i predsjednik Putin. Moglo bi se dogoditi, da na ukrajinski izazov Rusija odvrati opsadom ukrajinske crnomorske obale i – što je i gore za Ukrajinu – zauzme Odesu i cijelu ukrajinsku crnomorsku obalu. Time bi Ukrajina bila spriječena izvoditi napade na brodove koji prevoze rusku naftu, osim ako u ime Ukrajine pojedine zapadne sile ne bi na svjetskim morima napadale brodove, koji se vezani uz prijevoz ruske nafte. Napad na jedan takav brod uz obalu Senegala nije mogla izvesti ukrajinska vojska sama. Tako je bilo i s uništenjem ruskih plinovoda u Baltičkom moru. (Napad na tuđe brodove na otvorenom moru smatra se gusarstvom koje ne dopušta međunarodno pravo, a ako napad izvede država on se smatra ratnim činom.) Tako bi se opet mogla obistiniti izreka: „Tko tjera lisicu istjera vuka.“

Mnogi motritelji Rata za Ukrajinu smatraju, da ukrajinski političari prenose napade na Rusiju s domaće bojišnice u dubinu Rusije, na Crno more i na svjetska mora, jer ne uviđaju težak položaj i slabo stanje ukrajinske vojske. Po meni, ukrajinski političari tako postupaju, upravo zato što uviđaju stanje na domaćem bojištu. Ukrajinska vojska gubi jedan za drugim utvrđene gradove (Pokrovsk, Mirnograd, Seversk, Kupjansk) pa se otvara nebranjeni prostor prema Slavjansku i Kramatorsku, koji su zadnji utvrđeni gradovi uz lijevu obalu Dnjepra. Ruska vojska napreduje uzvodno uz lijevu obalu Dnjepra prema gradu Zaporožju. Prostor od Dnjepra prema Odesi i ukrajinskoj crnomorskoj obali nema utvrde pa ruska vojska može i s mora i s kopna zauzeti Odesu i ukrajinsku crnomorsku obalu.

Položaj Amerike u svijetu slabi, a stanje u samoj Americi se pogoršava iz dana u dan. Amerika je deindustrijalizirana pa nema proizvoda za razmjenu s drugim državama. Zanemarila je i opći tehnološki razvitak te je propustila napraviti djelotvorne industrijske, sirovinske i energetska opskrbne mreže. Predsjednik Trump je nametom uvoznih trošarina nastojao preporoditi Američku industriju, ali je taj namet pogoršao stanje u građanstvu, doveo u pogibelj mnoga mala i srednja poduzeća, a mnoge velike, bogate korporacije navodi na izvoz kapitala i premještanje proizvodnje ponajviše u Aziju.

Po nedavno objavljenoj Strategiji nacionalne zaštite (NSS) čini se, da Bijela kuća odustaje od uloge jedine svjetske velesile te da se povlači u svoju polukuglu (u Sjevernu Ameriku i Južnu Ameriku). Po Strategiji nacionalne zaštite, Amerika okreće leđa i Bliskom Istoku i Europi te dakako i Ratu za Ukrajinu. Čini se, da je Amerika prihvatila činjenicu, da se je njezin jednostožerni svijet pretvorio u višestožerni. Zato Amerika želi čim prije okončati rat u Ukrajini, koji i Europa (EU i UK) i Ukrajina i nadalje raspiruju. Možda Amerika odustaje od utrke i s azijskom, a ne samo s europskom kornjačom?

Vezano uz pitanje daljnjeg financiranja rata u Ukrajini, Europsko povjerenstvo je pokušavalo prisvojiti ruski državni polog koji se nalazi u financijskom zavodu Euroclear sa sjedištem u Belgiji. Po najnovijem nacrtu uporabe ruskog smrznutog pologa, Europska unija bi se u ime svojih članica založno zadužila do iznosa od 210 milijardi eura. Za slučaj kasnije sudske presude u prilog Rusiji članice Unije bi sav uzeti novac skupno vratile u Euroclear i posljedično Rusiji. Navodno, od ukupne bi se posudbe iznos od 115 milijardi eura uporabio za financiranje „ukrajinske vojne industrije“, 50 milijardi eura za dopunu ukrajinskog proračuna, a 45 milijardi eura bi se uporabilo za povrat duga članicama Skupine sedam (G7). Teško je predvidjeti kakvu će odluku Europsko vijeće donijeti 18. prosinca. Europsko povjerenstvo prisvajanje ruskih pričuva pravda jačanjem obrane Europe. Prisvajanju ruskih pričuva usprotivili su se IMF, ECB, SAD, Euroclear, Belgija, Malta i Mađarska.

Jedna od posljedica mogućeg prisvajanja ruskih državnih pričuva, koje se zasad čuvaju u financijskom zavodu Euroclear je brisanje razlike između rata i mira. Hitna mjera Europskog povjerenstva može se opravdati hitnim ili ratnim stanjem u Uniji, ali u Uniji nije postojalo hitno stanje dok ga nije proglasilo Europsko povjerenstvo. Hitno stanje postoji u Ukrajini, ali Ukrajina nije članica Unije. (Možda se odluka o zadržavanju ruskih pričuva može uzeti kao objava rata Europske unije Ruskoj Federaciji?) Europsko povjerenstvo može hitno stanje proglašavati i za ostale potrebe vlasti usredištene u Bruxellesu.

Obveza jedinačnih članica Unije, da u slučaju moguće sudske odluke o povratu sredstava zavodu Euroclear i posljedično Rusiji predstavlja uvođenje poreza u jedinačne članice Unije. Dosad su vlasti u Bruxellesu skupnom odlukom ograničavale prekomjerno zaduživanje jedinačnih država, ali su određivanje ili razrez poreza prepuštale svojim članicama. Vlasti u Bruxellesu nisu određivale ni porez na prihod građana i poduzeća ni porez na moguću dodanu vrijednost u poslovanju korporacija. Sad vlasti Unije uz potporu vodećih političara Unije nameću obveze državama, koje one mogu ispuniti samo nametanjem poreza svojim građanima i korporacijama.

Zanimljivo je to, što je Europsko povjerenstvo u Europu uvelo hitno ili ratno stanje i što se je upustilo u nametanje izravnih poreza svojim građanima samo radi nastavka rata u Ukrajini. Europski politički prvaci su opijeni ratom u Ukrajini u mjeri, koja opravdava tvrdnju da Ukrajina i njezino nezakonito vodstvo upravljaju Europskom unijom (i Ujedinjenom Kraljevinom). Bruxelles se trajno drogira  Ukrajinom. Ukrajina mora dobiti europski novac, iako će ona taj novac dijelom potratiti na ratni poraz, a dijelom vjerojatno prenijeti na privatne bankovne račune ili pretvoriti u nekretnine na Zapadu.

Jedna od posljedica bezrazložnog uvođenja hitnog stanja u Uniji i otimačine ruskih državnih pričuva je potpuno uništenje europskog pravnog sustava. Unija nije država jednog naroda, koji je postojao od davnine – „europski“ narod nije nikad postojao – nego je nastala međunarodnim ugovorom država određenih europskih naroda. Samozvana vlast u Bruxellesu sad razara svoj vlastiti pravni sustav. Samovolji Bruxellesa doći će kraj, kad europski narodi koji sastavljaju Uniju jedan za drugim budu birali nove vlasti u svojim državama, koje će su posvetiti dobrobiti svojih naroda, a ne umišljenom spašavanju Ukrajine i neostvarljivom uništenju Rusije.

Jedna od teških posljedica sadašnje politike Unije i dosadašnje politike Amerike prema Rusiji je rasap zapadnog financijskog sustava, koji je bio utemeljen na američkom dolaru i na sustavu prekograničnog plaćanja SWIFT. Početno zadržavanje, a poslije i očekivana zapljena ruskih državnih pričuva pohranjenih u Belgiji stvorili su veliko nepovjerenje među svjetskim ulagateljima i među voditeljima državnih ulagateljskih zavoda diljem svijeta. Većina svjetskih država već rabi sustav BRICS-a za prekogranično plaćanje, ulaganja i čuvanje pričuva u mjesnom novcu ili u kineskim juanima.

Zanimljivo je to, što je glavna promicateljica novog svjetskog sustava prekograničnog plaćanja upravo Rusija, koja je doživjela gorko iskustvo uzdajući se u zapadni financijski sustav. Ako se slučaju Euroclear doda slučaj prisvajanja u Nizozemskoj kineske korporacije Nexperia koja je zakonito i čestito poslovala, može se reći, da dvije politički najutjecajnije sile BRICS-a čvrsto podupiru financijski sustav BRICS-a.

Kako bi opravdalo prisvajanje ruskog državnog novca, Europsko povjerenstvo je proglasilo hitno stanje, iako hitnosti u Uniji nema. Hitno je stanje u Ukrajini, koja i nije članica Unije. Međutim, Unija će svojom konačnom odlukom o zapljeni ruskih državnih pričuva sama stvoriti hitno stanje: ubrzo će se otvoriti nova provalija u ukrajinskom proračunu, a ruska pričuva u Euroclear je uistinu ograničena. Možda će predvodnici Unije (von der Leyen, Merz, Macron, Meloni) i UK (Starmer) konačno shvatiti, da je Europa deindustrijalizirana i siromašna te da je iskoristila svoje prirodne izvore, a da Amerika više ne želi razbacivati svoj sve manje vrijedan novac na Europu i posljedično na Ukrajinu.

Continue Reading