Zdravko Mršić: IZGRADNJA DRŽAVE I PREPOROD NAŠEG ČOVJEKA
1) Referendum – urota protiv naroda i sramota hrvatskih političkih stranaka, (2) Nova stvarnost svijeta i Hrvatske, (3) Uloga države i nevolje slabe države, (4) Vidici izgradnje hrvatske države, (5) Izgradnja države – posao za preporod, (6) Smisao novog Hrvatskog nacionalnog pokreta
„Moj protivnik nema imena, nema lica, nema stranke i ne želi da ga se bira: to je svijet kapitala!“
(Franςois Hollande, socijalistički predsjednički kandidat u Francuskoj, na dan održavanja referenduma u Hrvatskoj)
„Europa je zaokupljena svojim financijskim problemima, a propušta se uključiti u raspravu o usponu Azije. … Europa se izlaže riziku da sama sebe prerano utrpa u gospodarski pa time globalno i u politički grob.“
(Kevin Rudd, australijski ministar vanjskih poslova na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu, 4. veljače 2012. godine)
- 1. Referendum – urota protiv naroda i sramota hrvatskih političkih stranaka
O dvadesetoj obljetnici stoljećima očekivanog osamostaljenja i međunarodnog priznanja hrvatske države upriličen je referendum za pristup Republike Hrvatske Europskoj Uniji, umjetnoj političkoj tvorevini, koja svojim članicama oduzima suverenost, ali koja sama nema suverenosti. Malobrojni hrvatski građani koji su pristupili Referendumu dvotrećinskom su se većinom odredili za pristup RH Uniji. Rezultat Referenduma je pravna činjenica, koja obvezuje hrvatsku državu, ali ne obvezuje hrvatski narod.
Ipak, Referendum je više od toga. Kao politički čin on je otkrio političko stanje u Hrvatskoj. U svijetu punom neizvjesnosti Referendum je:
- pokazao odvojenost vlasti od naroda i njezinu izdvojenost iz društva;
- učinio očitom zloporabu demokracije i potvrdio negaciju demokracije;
- dokazao nepostojanje komunikacije između vlasti i naroda;
- izveo zasipanje „birača“ uvrjedljivom i ponižavajućom referendumskom promidžbom;
- izvrgnuo uvidu posluh dosadašnjih i sadašnjih vlasti tuđim interesima, a ne njihovo oslanjanje na volju naroda, kojoj nije dano vrijeme potrebno da se odredi i pokaže;
- otkrio pravu urotu „velike koalicije“ da se doista namjeste rezultati Referenduma, jer je u strahu od volje naroda godinu dana prije promijenjen Ustav RH u dosluhu s Komisijom EU;
- donio na vidjelo podcjenjivanje naroda od stranaka i političara, što je najteža opačina i najopasniji potez koji političar može napraviti, na što je narod uzvratio prezirom politike i političkih stranaka;
- očitovao obaranje „europskih demokratskih mjerila“, kako bi se iz Referenduma izbio pristanak za pristup RH Europskoj Uniji;
- uvjerio Hrvate da ponovo trebaju „razgovarati o politici“.
Održavanjem i iznuđenim rezultatom Referenduma otvoreno je novo stanje hrvatskog naroda i stvoren novi položaj hrvatske države. Referendum je četvrta prijevara hrvatskog naroda od njegovih vlasti u minule 143 godine, jer se po istom naputku odigrao: (1) pristup Hrvatske i Slavonije 1868. godine mađarskoj državi uz istovremen ostanak Dalmacije u Austriji, (2) žurni pristup 1918. godine svih triju hrvatskih zemalja srpskoj državi pod srpskim kraljem, i (3) ulazak glasovite državotvorbene „zavnohovske“ Hrvatske u jednu od komunističkih država Staljinove Kominterne, pri čemu je „federalna“ Hrvatska u „zemlji oslobođenoj od fašizma“ velikodušno prepustila Srbiji Srijem, Crnoj Gori Boku Kotorsku, a BiH velike dijelove Banovine Hrvatske. [1]
Referendum 2012. godine upriličen je u velikoj hitnji, koja je bila važna i predsjedniku RH, i to u vrijeme primopredaje izvršne vlasti, nakon što je nova vlast izabrana iz velike nužde, jer je o izborima narod htio kazniti HDZ, jer je njegova dotadašnja hrvatsko-srpska koalicija osam godina nakazila i siromašila Hrvatsku. Za provedbu Referenduma napravljena je „velika stranačka koalicija“ protiv naroda, kojoj su se solidarno pridružile i najmanje stranke.
U ovom spisu se ne pravi ni najmanja razlika između stavova, ponašanja i politike hrvatskih stranačkih koalicija. Njih se politički ne izjednačuje samo zato što su – kad su bile na vlasti u različitim vremenima – postupale na isti način i vodile istu nenarodnu politiku, nego i zato što su na istom mjestu u isto vrijeme i na istom referendumskom poslu zajedno kovale i iskovale urotu protiv vlastitog naroda.
Umjesto da vladavina nove koalicije počne konsolidacijom hrvatske države i pružanjem mogućnosti da se narod počne oporavljati od bezvlađa i korupcije, koji su materijalno i duševno iscrpili narod, sadašnje su vlasti žurno natjerale narod na Referendum, kako bi pokazale da su povjerenice tuđih interesa, poklonice svjetskog slobodnog tržišta i privrženice svjetskog slobodnog kapitala. Narodu je već dugo jasno da pohlepne nositelje „euroatlantskih integracija“ ne zanimaju ni hrvatski ljudi ni hrvatski narod ni hrvatska kultura, nego samo izuzetan hrvatski zemljopisni položaj i jadno hrvatsko tržište. Upriličenje navrat-nanos Referenduma pokazalo je veliku lakomislenost hrvatskih političkih stranaka, jer se politički računi rijetko, ali redovito ipak polažu narodu.
Referendum je vlasti donio traženi pozitivan odgovor na pitanje pristupa RH Europskoj Uniji. Međutim, stvarni pobjednik Referenduma je 68% hrvatskih građana, koji su ili glasali protiv pristupa RH Uniji ili odbili glasati. Cijeli postupak Referenduma, uključujući i jadan odziv birača, potukao je i osramotio sve uračunljive svehrvatske političke stranke. Referendumu o istupanju RH iz Jugoslavije, koji je bio upriličen 19. svibnja 1991. godine, pristupilo je 83.% birača, a za istupanje iz SFRJ se izjasnilo 93.24% glasača. Poslije tog referenduma ponosni pobjednici bili su i vladajući HDZ i narod i Crkva.
Ipak, najvažniji rezultat referendumskog postupka je to, što je otvoreno pitanje hrvatske države, njezine državnosti, njezine sposobnosti da opstane, njezine učinkovitosti, opravdanosti njezina postojanja i njezine sposobnosti da služi narodu. Otvoreno je pitanje hrvatske države.
Građani koji su glasali za pristup RH Uniji kao svoj razlog za pristup najčešće su navodili to, (1) da valja nagraditi i dati zadovoljštinu HDZ-u koji je uporno pregovarao s Unijom o pristupu, ali koji je i u osam minulih godina vlasti osiromašio i unakazio Hrvatsku, (2) da su Hrvati pokazali da ne umiju upravljati svojom zemljom i da je bolje da Hrvatskom upravlja netko drugi – Unija, te (3) da će Unija u Hrvatsku konačno uvesti red. Hrvati koji su bili za brz pristup Uniji po sadašnjem sporazumu o pristupanju nisu uvidjeli, da će Unija upravljati samo hrvatskim tržištem, a da ne će štititi ni Hrvate ni njihovu zemlju. Oni ne računaju na to, da u EU vlada politička zbrka te da ni Mađari ni Srbi ni komunisti, koji su u prijašnjim navratima trebali slijedno uvesti red u Hrvatsku, to nisu uspjeli pa „reda ni sad nema“.[2]
Svi građani uviđaju da je hrvatska vlast slaba, ali mnogi od njih pogrešno zaključuju da Hrvati ne znaju izgraditi ili održavati primjerenu vlast. Stoga je većina glasača, ali ne i birača glasovala za pristup RH Uniji i to ne može obezvrijediti ni činjenica, da je Referendum prljavo i sramotno proveden.
Ipak, većina građana je ili bojkotirala Referendum ili glasovala protiv pristupa RH Uniji, što znači da još mnogo ljudi smatra da Hrvatska može postati pravom državom, ako vlasti za to stvore primjerene političke uvjete. Ako se takvi uvjete stvore – što će se dogoditi razmjerno i neočekivano brzo – i manjina, koja je poduprla pristup Uniji, brzo će obnoviti izgubljenu vjeru u hrvatsku državu i priključiti se naporu i pokretu izgradnje prave hrvatske države, primjerne potrebama naroda u sadašnjim pogibeljnim svjetskim okolnostima. Hrvati su u ratu izborili slobodu i ratom došli do priznanja hrvatske suverenosti. Posao uređenja države protiv nastojanja svjetskog slobodnog tržišta, koje se rasipa i protiv slobodnog svjetskog kapitala, koji je doveo do krize kapitalizma kao sustava uređenja gospodarstva, nije teži od otpora silnoj srpskoj agresiji na Hrvatsku. U poslu izgradnje hrvatske države bitno je to, da se u lažnom prijatelju prepozna neprijatelj, kao što se spasonosno dogodilo u odnosu sa Srbima i prije Drugoga svjetskog rata i u rasapu sovjetskog bloka. Hrvatski neprijatelj je svijet kapitala. On je neprijatelj svim narodima, kako smatra i spomenuti François Hollande.
Hrvatska država je nedvojbeno iznevjerila hrvatski narod, jer mu je bila istrgnuta iz ruku i predana u ruke vlasti, koja je sklonija svjetskom kapitalu, nego svojem narodu.
Međutim, iako je Referendum donio slab rezultat, koliko god on bio porazan za Hrvate što im se nije dogodilo prvi put u povijesti, oni odsad moraju u težim novim okolnostima dok traje Unija raditi najbolje što mogu i postići najviše što mogu za svoju državu. Valja vjerovati da se i u Uniji može izgraditi prava i primjerena država i to rame uz rame s drugim narodima, kojima Unija određuje jednako tešku sudbinu kao i Hrvatima, a čije je države svjetsko slobodno tržište također ugrozilo. To što je propušteno u dosadašnjim povoljnijim okolnostima valja nadoknaditi u budućim okolnostima koje se pogoršavaju.
Cio referendumski postupak – urota političkih stranaka, sramna vladina propaganda za Referendum koji je održan 22. siječnja 2012. godine, zatiranje javne rasprave o koristi i šteti pristupa RH Europskoj Uniji, kratkoća kampanje i poticajno slab odziv birača – stvorio je pobudu među Hrvatima da se ponovo počnu homogenizirati u društvo i sljubljivati u narod. Hrvati bi time zaustavili i preokrenuli postupak društvenog raslojavanja i narodnog raspršivanja, koji je počeo odmah poslije 15. siječnja 1992. godine kad su, bez straha od ponovnog privođenja Hrvatske u Jugoslaviju, hrvatski političari okrenuli leđa narodu i počeli ga siromašiti te nakazili i slabili hrvatsku državu.
- 2. Nova stvarnost svijeta i Hrvatske
Hrvate su referendumski postupak i rezultat Referenduma razbudili u novu političku zbilju. Hrvati se neizbježno i s određenim rokom pristupa Uniji suočavaju i s novom stvarnošću Hrvatske i s pogoršanim stanjem u Uniji. Unija je razjedinjena, gospodarstvo joj propada, grca u neotplatljivim dugovima, a izgubila je i svjetski ugled srozavanjem svojeg gospodarstva, trajnom potporom izraelskoj politici okupacije Palestine, političkom i sigurnosnom potporom američkoj politici prema Iranu te upuštanjem pojedinih članica Unije u militarističke pustolovine u Aziji.
Propadanje Unije dio je postupka dugoročnog propadanja Zapada zbog njegova slobodnog izbora da se deindustrijalizira. Računalo se da će cio Zapad živjeti od slobodne uporabe kapitala uz prepuštanje zemljama u razvitku robne proizvodnje i pružanja industrijskih usluga. Nositelji kapitala nisu se zadovoljiti time što u njihovim matičnim zemljama baratanje kapitalom nosi više od proizvodnje materijalnih dobara i pružanja industrijskih usluga, nego su računali i na to, da će mrvicama od dobitka na uporabi slobodnog kapitala hraniti i svoje narode, koji se suočavaju s iznimnom marljivošću „nerazvijenih“, ali starih naroda i s njihovom visokom proizvodnošću rada.
Usto, Unija je kao politička tvorevina u zao čas nastala pretvorbom Europske Ekonomske Zajednice suverenih država u unitarnu političku tvorevinu, koja je instrument slobodnog svjetskog kapitala. Unija je ograničila slobodu gospodarskog, političkog i geopolitičkog djelovanja svojih članica, ali je time oduzela inicijativu i ograničila poduzetnički duh svojih naroda, što je bilo itekako potrebno u promjenama i neizvjesnosti, koje narodima nosi globalizacija. Globalizacije je zatekla i šokirala Europsku Uniju, za koju se pokazalo da kao glomazna cjelina nije u stanju gipko odgovoriti političkim, gospodarskim, sigurnosnim i kulturnim izazovima globalizacije.
Pogrešan je bio i jedincat te slobodan samoubojstveni izbor znatnog broja članica Unije da prihvate jednu valutu, iako raznolikost političkih, gospodarskih i kulturnih okolnosti nije dopuštala i ne će dopustiti da se u njima vodi zajednička monetarna politika. Stoga je propast Područja eura neizbježan, koliko god ga ambiciozni političari pokušavali u gunguli spasiti.
Nevolje Unije kao višenarodne unitarne zajednice su se zaoštrile izbijanjem ili planiranjem financijske krize 2007.-2008. godine u SAD, koja je bila očekivana posljedica liberalističkog financijskog kapitalizma. Liberalni kapitalizam je doveo do toga, da je kapital napustio prostor, a da su kućanstva, proizvodna poduzeća, države pa čak i poslovne banke pale u dužničko ropstvo. Došlo je do krize kapitalizma kao sustava organiziranja gospodarskih odnosa. Kriza kapitalizma nastupila je kao posljedica umjetnog razlučivanja dvaju načina stvaranja bogatstva – radom i proizvodnjom te baratanjem slobodnim kapitalom. Kapital je prestao služiti radu i narodima. Neki narodi – kao hrvatski – zatekli su se i bez kapitala i bez rada. Kako će živjeti i opstati? Kapital ne može svojim operacijama izdržavati sve ljude u jednom narodu, a kamoli na cijelom Zapadu.
Minulih se godina pojavila očekivana sumnja u slobodno svjetsko tržište, kao mehanizam za reguliranje gospodarskih odnosa među državama i narodima. Mnogi su narodi u slobodnom svjetskom tržištu, koje je instrument slobodnog svjetskog kapitala, prepoznali najljućeg neprijatelja. Stoga se ponovo prihvaćaju gospodarskog nacionalizma, koji je dobra doktrina i za upravljanje narodnim gospodarstvom i za gospodarsku suradnju među državama. Gospodarski nacionalizam, koji u sebi ima ugrađenu snažnu socijalnu odgovornost nije bio nespojiv s idejom europskog zajedništva, ali je nespojiv s europskim unitarizmom i idejama liberalizma. Sad se za europske ljude, narode i zemlje nitko ne brine, a narodima je zabranjeno da se brinu sami za sebe.
Hrvati bi trebali pristupiti Uniji, koja je u političkoj pomutnji i koja ne nalazi lijek ni za svoje bolesti.
Postoje načelne, nedefinirane, mukle prednosti hrvatskog pristupa Uniji, koje su prevedene u političke slogane, poput onih o administrativnom sređivanju Hrvatske, o stvaranju djelotvorne i korisne vlasti u Hrvatskoj ili o velikom tržištu, kojemu će hrvatsko gospodarstvo slobodno pristupati. Međutim, Hrvatska ima skučeno i slabo proizvodno i uslužno gospodarstvo, utemeljeno na staromodnoj tehnologiji – s malim udjelom digitalne tehnologije i biotehnologije – uz slabu organizacijsku sposobnost cijelog naroda, nedostatak kapitala i uz oskudne neobnovljive prirodne izvore.[3] Hrvatska sad nema konkurentno proizvodno gospodarstvo – iako ga je mogla te iako ga može imati – ali ima tržište. Hrvatsko tržište počiva na potražnji i kupovnoj sposobnosti, koje su utemeljene na prodaji neobnovljivih prirodnih izvora, kao što su zemlja i druge nekretnine, koje su ili bogomdane ili su stečene ili napravljene „minulim radom“ kroz desetljeća ili stoljeća. Potražnja počiva i na zajmovima i kreditima, dugoročnim i kratkoročnim, što smanjuje kupovnu sposobnost tržišta u budućnosti. Po sadašnjem obujmu rada u Hrvatskoj sadašnja potražnja na hrvatskom tržištu bila bi znatno slabija.
Hrvatski privatni gospodarski sektor nije u stanju ni zaštititi domaće tržište ni ozbiljno zakoračiti na tuđa tržišta. Usto, europskim i svjetskim tržištima vlada sve veća neizvjesnost i to ne samo gospodarska, nego i politička. Svijet potresa i ideološka kriza, jer je nakon sloma komunizma na red došla vjerodostojnost kapitalizma, za koji se od sloma komunizma dosad mislilo da nema inačicu. Ako posrne kapitalizam – koji je tijekom minulih dvaju desetljeća pokazao lice, koje se mnogim narodima i posebno mladim ljudima, koji nemaju prošlost a imaju samo budućnost, učinilo rugobnijim od lica komunizma – morat će se stvoriti novi način uređenja gospodarskih odnosa u narodima i među narodima. Očit kandidat za to je gospodarski nacionalizam, koji je preporodio Njemačku i Japan u drugoj polovici devetnaestog stoljeća te cijelu Europu između dvaju svjetskih ratova.
Za potrebe izgradnje hrvatske države i „Izgradnje države“ važno je uočiti, da nitko u svijetu ne zna što će mu biti slijedeći korak, a kamoli da zna kuda i kamo sadašnje promjene vode. Promjene su vrtoglave, a cijeli svijet pluta u općem i neusklađenom gibanju prostora. Stvara se novi svijet, kojemu se ne vide ni obrisi ni žile i niti koje ga prožimaju. Europska Unija koja je istisnula i zamijenila Europsku Ekonomsku Zajednicu ostatak je bivšega nestaloga svijeta – doslovce „kostur u ormaru“. Tko to ne vidi, ne treba se baviti politikom i nekome drugom, tko to vidi, zauzimati mjesto. Sad su u hrvatskoj politici gotovo samo izabrani „uzurpatori“.
Europa se u sadašnjem fluidnom političkom, gospodarskom, sigurnosnom i kulturnom stanju u svijetu propinje u unitarne visine, umjesto da se umorna spusti u gnijezdo zajedništva te da iznova odredi svoj način unutarnjeg povezivanja ili „integracije“. Europa sad improvizira „instalacije“ umjesto da kao iskusan i prokušan rasni slikarski majstor napravi novo trajno djelo na platnu ili izatka novi veleban europski sag. EU nema budućnost, jer je napravljena na ideji bezobzirnog liberalnog ne industrijskog, nego financijskog kapitalizma, koji je njegova vlastita praksa dovela u pitanje.
Pravi problem Unije je u njezinu unitarizmu, koji je zatro ideju zajedništva na koju su utemeljitelji Europske Ekonomske Zajednice (EEZ) postavili Europu, kojoj su rat i posljedice rata nametnuli zajedništvo. Stupanj zajedništva, koji politički sustav omogućuje i podupire u jednoj političkoj zajednici, pravo je mjerilo zdravlja, opstanka i smisla političke zajednice. U EEZ-u je stupanj ukupnog zajedništva. unutar naroda i među narodima, bio znatno viši nego današnji stupanj sintetičkog zajedništva u EU, koje Unija uzalud nastoji nametnuti unitarizacijom Europe, što je krajnja besmislica. Europska je raznolikost proizvod biološke i društvene evolucije te političke i kulturne povijesti europskih naroda, a zajedništvo koje je njegovano unutar naroda neizostavna je i nenadoknadljiva komponenta zajedništva Europe. Europa je poslije rata nacionalnom zajedništvu dodala europsko zajedništvo naroda i to ukupno zajedništvo ne da se nadomjestiti unitarizmom, koji svrstava i disciplinira ljude i narode, a da među njima na stvara zajedništvo. Zajedništvo nije samo sebi svrhom. Ono služi ljudima i narodima doslovce da se bolje „hrane i brane“ – lakše i uspjelije zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Zajedništvo narodima daje otpornost, jakost i obnovljivost.
Unija je napravljena kao sredstvo slobodnog svjetskog kapitala, kojemu ne odgovara ni zajedništvo u narodima ni zajedništvo naroda. Kapitalu odgovara atomizirani svijet, u kojemu su ljudi samo potrošači, a samo iznimno – u silnoj nuždi – proizvođači. Hrvatska bi trebala stupiti u Uniju, nakon što je u „samostalnoj“ Hrvatskoj počelo liberalističko razbijanje hrvatskog zajedništva,[4] koje su vlast HDZ-a i svježe ideje njegova prvog predsjednika, ozbiljno ugrozile te znatno unizile njegov stupanj. Hrvatsku u Uniji čeka konačno zatiranje nacionalnog zajedništva, kojemu su od 1993. godine izloženi svi europski narodi. Može se slobodno napisati, da Europska Unija, po zadaći koju joj je da kapital, zatire zajedništvo u Europi. Može se reći, da je Unija iznevjerila, izigrala i zatrla demokraciju te da upropaštava svoje narode.
Nasreću, kako pokazuje povijest vladanja Hrvatskom,[5] sve višenacionalne političke tvorevine, koje nisu vodile račun o dobrobiti naroda kojima su vladale, s vremenom su se rasule, tako da se Hrvati nisu trebali laćati oružja da se oslobode. Danas vrijeme teče brže nego ikad dosad pa se može očekivati skoro oslobođenje europskih naroda od Europske Unije.
Hrvati će, ako žele ostati i opstati – dok se Unija ne reformira u Europsku Političku Zajednicu, u kojoj će i oni donositi odluke dogovorom kako je prije bilo u EEZ-u – morati obnavljati zajedništvo i izgrađivati svoju državu. Čini se, da je u današnjem fluidnome globalnom svijetu zajedništvo važnije od suverenosti, koja je iznimno važna svakom narodu i koja nam je priznata. Bez zajedništva ne ćemo moći izgraditi državu.
Velika, snažna, civilizacijska preobrazba koja sad teče u cijelom svijetu nosi narodima pogibelj, ali pruža im i prigodu da izgrade svoje države i da ih jačaju te da se međusobno udruže protiv svijeta kapitala. Mi, Hrvati, trebamo pruženu prigodu iskoristiti da izgradimo državu, kao što smo iznimnu prigodu da obnovimo državu iskoristili 1990. godine, kad je cijela Europa bila u preobrazbi.
- 3. Uloga države i nevolje slabe države
Da bude državom, država mora imati slijedeće značajke: (1) da se sastoji od pučanstva koje nastanjuje određeno područje i koje priznaje isto vrhovno tijelo vlasti; (2) da vrhovnom tijelu države služi posebno osoblje: državna administracija, koja provodi odluke vrhovnog tijela i vojna služba, koja podupire provođenje odluka gdje je potrebno silom te koja štiti zajednicu od drugih uspostavljenih političkih zajednica; (3) da tako sazdanu državu druge slično sazdane političke jedinice priznaju kao neovisnu u njezinu djelovanju na pučanstvo nastanjeno u njezinu području, tj. na njezine podanike; to priznanje čini ono što se danas naziva međunarodnom suverenošću.
Idealno bi bilo kad bi države imale još dvije karakteristike i da se one očituju u praksi: (4) da pučanstvo skupno osjeća da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti; te (5) da pučanstvo čini zajednicu u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti.
U svakoj državi ili političkoj zajednici odnosno u njezinu društvu djeluju četiri posebne, ali neraspletljive mreže društvenog utjecaja, koje su priznata sredstva, kojima ljudi zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Te mreže su politika, gospodarstvo, sigurnost i sustav uvjerenja, na kojemu se temelji sustav ljudskih vrijednosti. Svaka mreža društvenog utjecaja, kao kakav krvožilni ili živčani sustav dotiče svaku točku društva – svakog pojedinca ili građanina. Međuovisnost mreža društvenog utjecaja je tako snažna, da nijedna mreža ne mogu trajno imati gospodstvo na drugima.[6]
Svaka politička zajednica, kako bi mogla pravo djelovati za dobrobit svojih podanika ili građana, mora uspostaviti politički sustav ili poredak, koji regulira djelovanje mreža društvenog utjecaja, jer bi bez takva poretka slobodno djelovanje podanika putem mreža utjecaja dovelo do bezvlađa i pomutnje u društvu. Politički sustav mora biti primjeren prilikama u društvu te okolnostima u kojima društvo djeluje i u kojima se razvija. Stoga, promjena prilika i okolnosti nameće putem promjene političkog sustav i potrebu promjene sustava ljudskih vrijednosti te sustava uvjerenja, koji ih podupire. Politički sustav jedne države ne čine samo ustav, zakoni, propisi, administrativni postupci, način uporabe državne sile, način ubiranja poreza, nego i najčešće nenapisan sustav uvjerenja, na kojemu počivaju društvena očekivanja ljudi i društveno povjerenje građana. Politički sustav uključuje i svrhe političke zajednice te nepisane zakone ili običaje, za koje se pretpostavlja da će biti uvažavani. Dakako, u politički sustav suvremenih zapadnih i zapadnjačkih država spada i izborni zakon.
Sustav ljudskih vrijednosti omogućuje opstanak i očekivano djelovanje uspostavljenog političkog sustava. Opći sustav uvjerenja jedne zajednice temelj je njezine društvene kohezije i narodnog identiteta.
Temeljni sustav uvjerenja – nekad su to bile religije, danas su to ideologije – podupire sustav vrijednosti, koje su čovjeku potrebne za primjereno sudjelovanje u društvenim procesima. Sustav uvjerenja nije proizvod ili izmišljaj pojedinca, nego opći sustav mišljenja, bez kojega se ne može izgraditi politički sustav političke zajednice.
Politički sustav u svakoj političkoj zajednici je podloga za zajedništvo, a ne nijekanje zajedništva ili čak njegova grobnica. On omogućuje slobodno i skladno djelovanje ljudi putem mreža društvenog utjecaja. Politički sustav podupire životno zajedništvo i ne prisiljava narod na posebno neživotno zajedništvo, koje je potisnuto na rub društva ili koje je isključeno iz političkog sustava i koje postoji skriveno od javnosti. Pravo postavljen i ukupnim prilikama primjeren politički sustav omogućuje sinergiju djelovanja svih elemenata društva i sudjelovanje ljudi ili građana u javnim i državnim poslovima te u odlučivanju o njima.
U Hrvatskoj i mnogi učeni ljudi smatraju, da je demokracija politički sustav, koji se razlučuje od totalitarnih političkih sustava. Demokracija ili „narodovlašće“ nije politički sustav, nego načelo ili ideja, po kojemu se postavlja politički sustav tako da omogući to, da pučanstvo koje čini zajednicu sudjeluje u razdiobi i obavljanju dužnosti, u razdiobi i uživanju dobrobiti, ali i u donošenju odluka, koje moraju provoditi nositelji vlasti[7] putem administrativnog i sigurnosnog ustroja političke zajednice. Postoje nebrojeni načini ostvarenja demokracije, kao načela postavljanja političkog sustava. Politički sustav je to, što međusobno razlučuje demokratske političke zajednice.[8]
U sadašnjim takozvanim demokratskim ili višestranačkim političkim sustavima temeljna pitanja su izbor nositelja vlasti i uspostavljanje vlasti. U pitanju je odnos „vlasti“ i naroda odnosno građana. U nas nositelje vlasti ne bira narod, nego ih imenuju političke stranke, koje se međusobno razlučuju ideologijom odnosno svjetonazorom, koji im nameće ne samo politički stav, nego i političko postupanje. Pritom interesi naroda, građana ili društva te smisao političkog sustava i svrhe političke zajednice imaju drugorazrednu ulogu. Prvo je ideologija ili „svjetonazor“. Usto, nestabilnost položaja nositelja vlasti nagoni političke stranke čiji dužnosnici obnašaju vlast, da se prvobitno brinu za osvajanje vlasti ili za ostanak na vlasti. U postupku odlučivanja u javnim poslovima interes naroda i utjecaj građana imaju manje značenje, nego utjecaj nositelja svjetskog slobodnog kapitala, uspostavljeni svjetski politički krugovi te agencije za političko oglašavanje i odnose s javnošću.
U današnjem globaliziranom svijetu svjetski slobodan kapital i svjetsko slobodno tržište su neprijatelji demokracije ili narodovlašća, bez obzira na politički sustav, koji je utemeljen na ideji demokracije. Demokracija ili narodovlašće je zapreka gospodstvu svjetskog tržišta nad mjesnim tržištima i zapreka kapitalu da nadzire političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne mreže utjecaja unutar narodâ. Kapital i svjetsko tržište zatiru demokraciju. Stoga, upravo kako bi se spasilo demokraciju kao načelo uređenja odnosa u društvu, potrebno je da političke zajednice izgrađuju i brane svoj politički sustav, kao sredstvo zaštite samih sebe, zemlje, ljudi i naroda, ali i same demokracije.
S obzirom na nesređeno stanje u svijetu i na neizvjesnost u kojoj žive narodi te imajući u vidu zahtjevan posao uspostave i održavanja političkog sustava političke zajednice, neobično je važno postaviti sustav zaštite ukupne nacionalne infrastrukture. Sustav nacionalne zaštite treba uočiti moguće vanjske ugroze i spriječiti njihovo ostvarenje, ali i unutarnje pogibelji, koje mogu potkopati politički sustav te spriječiti miran i spokojan život građana, zadovoljenje njihovih životnih potreba i ispunjenje ljudskih svrha. Sustav nacionalne zaštite treba braniti i nacionalnu političku zajednicu. U slučaju Hrvatske, kako je pokazao referendumski postupak, hrvatske političke stranke ne uočavaju pogibelj u prepuštanju Hrvatske europskom i svjetskom tržištu, a mnogi građani smatraju da ne treba braniti Hrvatsku kao političku zajednicu, jer „Hrvati nisu u stanju vladati sami sobom“.
Kao što je referendumski postupak otvorio pitanje hrvatske države, tako su sveobuhvatne nagle promjene u svijetu – političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne – promijenile poimanje nacionalne sigurnosti. Na nacionalnu sigurnost danas bi valjalo gledati kao na stanje u kojem građani imaju pouzdanje, da se neizvjesnost i izazovi svakodnevnog života, dolazili oni od ljudi ili od pojava, mogu primjereno nadzirati u mjeri, koja će jamčiti povjerenje građana da se uobičajen život i ulaganje u budućnost mogu nastaviti.
Sigurnost svakako podrazumijeva zaštitu društva od događaja i pojava, koji mogu ozbiljno poremetiti život. Drugo što sigurnost uključuje je naglasak na predviđanje neugodnih događaja i pojava. Treće je nastojanje da se izgradi nacionalna otpornost, koja predviđa aktivnu obranu, ali i odvraćanje opasnosti za što je svakako važna izgrađenost državnih ustanova, ali i visok stupanj zajedništva, društvenog sklada i zadovoljstva ljudi postignutim stanjem. Za stvaranje takvog stanja u političkoj zajednici neobično je važno da narod bude u pokretu i pogonu putem mobilizacije koju predvodi država.
Iskreno rečeno, u Hrvatskoj nema čovjeka koji je zadovoljan stanjem države i stanjem naroda. Vladini propagandisti to samo ispovijedaju. Stoga je za Hrvate bitno da se probude za spas države, kako bi država organizirala spašavanje naroda. Narod se sam mimo države ne može spasiti. Takvo spašavanje se naziva socijalnom revolucijom. Za procjenu opasnosti kojima je izloženo cijelo hrvatsko društvo valja znati, da danas u svijetu države međusobno ne ratuju.[9] Fizička opasnost obično ne dolazi preko granica političkih zajednica. Neprijatelj naroda je u njihovim političkim zajednicama – to je unutarnji neprijatelj. Stoga se danas ne ratuje među državama, ali se ratuje unutar oko sedamdeset zemalja svijeta, a u svim ostalim državama rastu napetosti i jačaju suprotnosti kakve vode unutarnjem ratu.
Unutarnji neprijatelj je i liberalistički sustav uvjerenja, koji je u javnosti gotovo potpuno istisnuo hrvatski, tradicionalan, rodoljubni sustav uvjerenja, koji je bio temelj narodnom ili nacionalnom zajedništvu. Hrvatsko zajedništvo omogućivalo je Hrvatima da se tijekom stoljeća sami „hrane i brane“ i bez postojanja hrvatskih državnih vlasti.
Danas je unutarnja sigurnost preča od vanjske. Ako se misli na to, da su svjetsko tržište i liberalistička ideologija prodrli u sve zemlje, može se smatrati da je neprijatelj mnogih naroda prodro u njihove zemlje i da u njima – što je posebice opasno – djeluje zakonito.
Budući da su mreže društvenog utjecaja međusobno isprepletene, neriješeni gospodarski problemi redovito prerastu u političke, politički u ljudske, a ljudski u sigurnosne. Stanje unutarnje sigurnosti je uzbunjujuće u velikom broju zemalja pa političari moraju uvidjeti opasnosti, koje vrebaju njihove narode. Kako je spomenuto, za nacionalnu sigurnost bitno je predviđanje mogućih poremećaja ili opasnih pojava. Stoga je jedna od zadaća države izgrađivati nacionalnu otpornost, čvrstoću i obnovljivost društva te sposobnost za obnovu normalnog života u slučaju ostvarenja ugroze. Međutim, političari ne vole nepovoljne vijesti, kao da narod takve vijesti voli. Političari bi željeli lako vladati. Za to imaju izborne kampanje i poslovičnih prvih sto dana vladanja. Zašto bi vladanje bilo lagano, ako život nije lagan? Za nacionalnu sigurnost neobično su pogibeljne predrasude političara, koji često ne žele biti na oprezu. Pomoć političarima, koja im trajno stoji na raspolaganju, je razgovor ili dijalog s narodom, koji ne može izbjegnuti nepovoljne vijesti koje donosi život.
Političari, politika i država ne mogu izbjegnuti odgovornost, jer je država jedina ustanova koja može zaštiti narod i ljude, rad i vrijednost rada, prirodno blago i prostor, okoliš i klimu. Taj posao ne želi raditi kapital, trgovačka društva su zaokupljena konkurencijom i opstankom, a kućanstva imaju svoje nevolje. Stoga država treba organizirati doslovce zaštitu života, tako da cijela politička zajednica, rabeći primjeren politički sustav, obavlja posao svoje zaštite i brige za nacionalnu sigurnost.
Zbog ograničenosti prostora na Zemlji, posebice zato što se nastanljiv prostor u svijetu sad smanjuje zbog klimatskih promjena, odgovornost za prostor i njegova zaštita postali su prijeko svjetsko pitanje, koje je mnogo važnije od, primjerice, gospodarskog rasta ili čak i zapošljavanja. Zaštita prostora dobiva važnost radi potrebe zaštite cijeloga ljudskog roda. Cio ljudski rod i ljudski život su pod opsadom. Međutim, zaštita života ne može se provesti globalno, nego je valja upriličiti na svakom mjestu, u svakom prostoru. Puno je primjera propasti civilizacija i zajednica, koje su zanemarile pitanje prostora i raspolaganja prirodnim izvorima, ali i pitanja sustava uvjerenja te na njemu utemeljenom sustavu ljudskih vrijednosti. Naime, propadanje je uvijek uzrokovano i zadržavanjem neprimjerenog sustava uvjerenja, jer preživio ili neprimjeren sustav uvjerenja ne može mobilizirati ljude i zajednicu da se „modernizira“ tj. da stvara svoju budućnost te da brine se za nju i da je štiti.
Ako se pitanje sigurnosti i zaštite promatra u okviru pristupa RH Uniji, jasno je da je izgradnja hrvatske države jednako važna kao i izgradnja nove Europe, jer su ugroze Uniji i RH slične ili jednake. Za potrebu mobilizacije našeg naroda kao i ostalih narodâ Unije narodu treba reći istinu i pobiti laži, koje bude ispraznu nadu da se propadanje može zaustaviti bez nove mobilizacije za zajedništvo. Nada protiv sadašnjeg beznađa ljudi je u narodima – u njihovoj mogućnosti stvaranja životnog zajedništva.
Za potrebnu mobilizaciju narodnih zajednica nužna je dvosmjerna, uzajamna komunikacija vlade i javnosti. Bez nje nema društvenog sklada, koji je uvjet za pružanje otpora propadanju i za stvaranje dobre budućnosti.
- 4. Vidici izgradnje hrvatske države
Svrha postojanja političke zajednice, uloga političkog sustava i zadaća nositelja vlasti je namaknuti stanovništvu, koje sastavlja političku zajednicu, dobrobiti, kojima ono može zadovoljavati životne potrebe i ostvarivati ljudske svrhe. Politička zajednica ili država nema druge svrhe: društvene, političke, sigurnosne ili gospodarske. Druge moguće domišljene ili dodane svrhe države su prikrivene svrhe ili posebnih skupina u zajednici ili tuđih sila.
Navedena svrha političke zajednice počiva na ideji, po kojoj je dobrobit pučanstva, naroda, podanika ili građanstva prijekost nad svim drugim mogućim pojedinačnim svrhama u političkoj zajednici. Stupanj stvaranja ili proizvodnje dobra koje prinosi ostvarenju narodnih dobrobiti je jedino mjerilo vrijednosti države, primjerenosti političkog sustava i uspjelosti djelovanja nositelja vlasti.
Ideja prijekosti brige za ukupan nacionalni interes ne smije se pretvoriti ili dograditi u ideologiju, makar to bila nacionalistička ideologija. Ideologije određuju aksiome postupanja i pravila ponašanja nositelja vlasti i ljudi koji sastavljaju političku zajednicu, pri čemu se ustrajava na pridržavanju aksioma i pravila ponašanja čak i kad društvena praksa ne vodi ostvarenju svrhe političke zajednice. Ideja, naprotiv, služi kao mjerilo primjerenosti prakse i nameće potrebu promjene prakse, ako ona ne vodi ostvarenju svrhe.
Prijekost interesa hrvatskog naroda i svrha hrvatske države. Ideja po kojoj je dobrobit naroda jedina svrha postojanja države, uporabe političkog sustava i djelovanja nositelja vlasti, ne smije biti zamijenjena ideologijama ili svjetonazorima – kao što je liberalizam ili kao što su bili komunizam u raznim oblicima, fašizam ili nacionalni socijalizam. Propisivanjem ponašanja, kojega se nositelji vlasti i narod moraju pridržavati, bez obzira vodi li ono ostvarenju svrha, ideologija sputava političke zajednice u ostvarenju svrha, jer ne dopušta prilagodbu društvene prakse – putem četiriju mreža društvenog utjecaja – kako bi se novom praksom bolje namicale dobrobiti za pučanstvo.
U Hrvatskoj je Stjepan Mesić svoj drugi predsjednički mandat uporabio za promicanje antifašizma, a sadašnji predsjednik RH uporno promiče smanjenje uloge države u gospodarstvu. Sadašnji premijer s ponosom izjavljuje da on i njegovi koalicijski ortaci imaju isti liberalistički svjetonazor ili ideologiju te smatra da su glasači na minulim izborima prihvatili ponuđenu ideologiju koalicije.[10]
Međutim, nema u Hrvatskoj važnijeg načela, ideje ili svrhe od prijekosti namicanja dobrobiti za zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha hrvatskog naroda. Ideja o prijekosti interesa hrvatskog naroda može se nazvati rodoljubljem, hrvatstvom pa čak i nacionalizmom.[11]
Nacionalna solidarnost za zaštitu ljudi i naroda. Ni najveći svjetski narodi, a kamoli mali hrvatski narod, ne mogu zadovoljenje životnih potreba i ispunjenje ljudskih svrha pripadnika naroda prepustiti vlastitom naporu svakog pojedinca. Biološka nejednakost ljudi i nejednakost u podrijetlu su životne i društvene činjenice. Ne može se očekivati da će svi ljudi samo vlastitim naporom, znanjem i vještinama ostvariti zadovoljstvo vlastitim životom.[12] Stoga je potrebno da hrvatski narod ostvari najveći mogući stupanj zajedništva, kako bi se u punoj nacionalnoj solidarnosti, koliko je to moguće, ujednačile dobrobiti, koje pojedini ljudi namaknu za zadovoljenje svojih potreba.
Ublaživanje razlika u dobrobitima koje mogu namaknuti pojedinci ne treba prepustiti samo dobročinstvu ljudi, koji sami dobro prolaze u životu, kako propovijeda liberalizam, ne bi li opravdao povećavanje razlika među pojedincima, koje su uvjetovane biološkom raznolikošću pučanstva ili koje donosi društveni položaj. Politički sustav treba pomagati ujednačenje dobrobiti koje namiču pojedinci i ograničavati društveno uvjetovano povećanje razlika među ljudima. Promicanje zajedništva treba resiti sustav uvjerenja pojedinaca, ali ono treba biti ugrađeno i u politički sustav. Najuspjeliji pojedinci svoj društveni uspjeh i stečenu imovinu neizostavno uvelike duguju zajednici.
Velika pomoć ostvarenju zadaće zaštite ljudi i naroda bila bi u tome, da se svakom pojedincu zajamči mogućnost stjecanja pravog, uporabljivog znanja i korisnih vještina. Svaki čovjek treba iskoristiti sve svoje darove za proizvodnju dobra.[13]
Nacionalno samopouzdanje i odgovornost politike. Hrvati su počeli gubiti nacionalno samopouzdanje i počeli sumnjati u svoju državu. To je rezultat isprazne pohlepe nositelja vlasti, pristajanja većine hrvatskih političara uz liberalistički svjetonazor, koji smatra da je tekuća industrijska konkurentnost mjerilo vrijednosti naroda te prihvaćanja pogubne, etnocidne ideje da ne postoje narodi, nego samo društva, u kojima su države svoje ovlasti prepustile tržištu.
Cijelom hrvatskom narodu predstoji napor za obnovu samopouzdanja i obnovu nacionalnog ponosa, a tu borbu treba voditi politikom i kulturom. Politika treba izgraditi politički sustav, koji će poduprijeti ostanak hrvatske političke zajednice i koji će omogućiti narodu da iskoristi sve svoje darove na vlastitu dobrobit. Uloga politike ne može se zamijeniti ili nadoknaditi ni gospodarstvom ni vojnom silom ni kulturom naroda.
Neka Hrvati budu ponosni na to, što su ostali i opstali na svojoj zemlji smještenoj u geopolitički ukletom prostoru, usprkos potucanja po tuđim državama i što su u vrlo teškim uvjetima obnovili svoju državu.[14] Sadašnje hrvatsko malodušje ponajviše je rezultat zlog djelovanja hrvatskih vlasti unutar neprimjerenog političkog sustava. Stoga Hrvati trebaju na vlast dovesti hrvatske rodoljube i uspostaviti izdašan politički sustav, primjeren hrvatskim potrebama, a ne ustrajavati u nakaznom liberalističkom načinu vladanja političkom zajednicom.
Demokracija. Hrvatima, kao i mnogim starim narodima svijeta, treba politički sustav, koji će im omogućiti izbor nositelja vlasti, držanje nositelja vlasti odgovornima za njihovu politiku i njihove postupke te koji će narodu omogućiti odlučno uklanjanje nositelja vlasti, koji se prestanu brinuti za ostvarenje nacionalnih dobrobiti.
Ni hrvatska politička zajednica ni hrvatski narod ne će ostati i opstati, ako u Hrvatskoj ne prestane politički sustav, koje onemogućuje brigu za nacionalne dobrobiti, ako nositelji vlasti nastave voditi račun prvobitno o tuđim političkim, geopolitičkim, gospodarskim, sigurnosnim i kulturnim interesima te ako se vlasti ne prestanu povoditi za ideologijom liberalizma, koja u ime svjetske vlasti kapitala sustavno potkopava sve narode i sve nacionalne političke zajednice.
Hrvatski narod ne će ostati i opstati, a hrvatska se država ne će održati, ako se u Hrvatskoj ne uspostavi istinska demokracija ili narodovlašće. Hrvatskom se treba vladati u ime naroda, a ne po naputcima tuđih interesa ili u ime posebnih domaćih interesa.
Za uspostavu i trajanje demokracije kao pristupa javnim poslovima neizostavno je uvesti većinski izborni sustav pri izboru svih zastupnika u sva zastupnička tijela u RH. Sad se izravno biraju samo predsjednik države, načelnici općina i gradova te župani. Prava vlast će olakšati provođenje referenduma i zakonski odrediti pitanja narodnog života, koja se moraju određivati referendumom.
Politički sustav i monetarna politika. Sadašnji politički sustav onemogućuje nositelje vlasti, koji god oni bili, da vode nacionalnu politiku, jer su ovlasti države po načelima liberalističke ideologije prepuštene slobodnom svjetskom tržištu, koje je sredstvo pokoravanja naroda svjetskom slobodnom kapitalu.
Obnovljeni nacionalni politički sustav treba državu osposobiti da zaštiti domaće tržište te da pruži jednaku prigodu za uspjelo djelovanja domaćim trgovačkim društvima. Država treba odustati od liberalizacije prometa robe, usluga, kapitala i rada, uvesti praksu osnivanja državnih proizvodnih i uslužnih poduzeća i financijskih ustanova te se vratiti regulaciji gospodarstva, kako bi se zaštitili rad i vrijednost rada, prostor i prirodno blago, ljudi i narod. Država treba imati mogućnost nacionalizacije ili renacionalizacije proizvodnje, osiguranja i bankarstva.
Država mora raspolagati pravima i sredstvima za reindustrijalizaciju Hrvatske i stvaranje suvremene poljoprivrede.
Hrvatska država mora nadzirati monetarnu politiku i sama kovati svoj novac. Usprkos liberalima u Hrvatskoj i izvan nje, Hrvatska treba sama kovati svoj novac i „imati svoju lisnicu u svojem džepu“. Takozvana neovisnost središnje državne banke, koju se u RH podrugljivo naziva „narodnom“ bankom, snažno potkopava državu i siromaši narod.
Nacionalna kultura i politička baština. Hrvatska izvorna, nacionalna kultura je u zastoju. Država i Europska komisija pomažu ostvarenje tržišnih „projekata“ za uvoz ili oponašanje potpuno otržištene tuđe ili zapravo ničije kulture. Hrvatska politika ubija prave nacionalne kulturne potencijale, a iskupljuje se krivom brigom ne za baštinjenu kulturu, nego za „kulturnu baštinu“, pod kojom se najčešće podrazumijevaju materijalni objekti koji su slabo ili nikako zaštićeni (dvorac Erdödy u Klanjcu), ostatci klasične nehrvatske kulture (arena u Puli) ili materijalni ostatci prijepovijesnih razdoblja („Vukovarska golubica“), kad Hrvata kao naroda nije ni bilo. Nositelji hrvatske kulture pretvoreni su u projektante tržišnih dogodovština i „instalacija“.
Hrvatska još nema svoj standardni jezik za javnu uporabu, jer nesređeni hrvatski jezikoslovci, uključujući hrvatske akademike, imaju profesionalnu autonomiju bez odgovornosti državi i narodu.
Nacionalna kultura je prvoklasno sredstvo stvaranja zajedništva. Tome su kultura i religija služile od vremena u kojem je čovjek počeo razmišljati o sebi i o svojoj sudbini, a ne samo o opstanku. Kultura je i sredstvo jačanja nacionalnog identiteta, koji je neodvojljiv od zajedništva, a izvor i temelj hrvatskog identiteta je hrvatska politička baština, koja je današnjim Hrvatima nepoznata ili nepristupačna te koja je politički neiskorištena. Hrvati su to, što je od njih napravila opća, ali prvobitno njihova politička povijest.
Uzornu brigu za nacionalnu kulturu i političku baštinu pokazala je HSS-ova Banovina Hrvatska, ali još odranije i sam HSS, koji je od 1934. godine počeo stvarati hrvatsku paradržavu u vrlo složenim političkim prilikama u Jugoslaviji i u Europi. To je bilo „zlatno doba“ hrvatske kulture.[15]
Demografija i migracijska politika. Hrvatska država se ozbiljno mora uhvatiti ukoštac sa smanjenjem stanovništva u Hrvatskoj, pogoršanjem sastava stanovništva, ali i napuštanjem Hrvatske od njezinih najsposobnijih i najbolje školovanih ljudi, na čija mjesta dolaze stručne osobe iz manje razvijenih zemalja Europe.[16] Hrvatska i za svoju jadnu nogometnu ligu uvozi nogometaše iz zemalja i s kontinenata, u kojima je djeci još stalo do igranja nogometa. U pokušaju da ucijene hrvatske vlasti družba rukovoditelja preostalih hrvatskih proizvoditelja hrane prijeti izvozom poduzeća dalje na jugo-istok Europe.[17]
Hrvatska država treba, kako bi sama opstala, brojčano ojačati hrvatski narod, poboljšati sastav pučanstva koji je sad poguban i u njemu obnoviti elitu, koja ima uporabljivo znanje, primjereno potrebama hrvatske politike, gospodarstva, sigurnosti i kulture.
Položaj, prostor i prirodno blago. Hrvatske vlasti olako i u bescjenje prepuštaju tuđim subjektima hrvatski prostor i u njemu zatečeno prirodno blago i to najčešće za gospodarske poslove, koji ni ne zapošljavaju ozbiljan broj naših ljudi ni ne stvaraju uračunljivu dodanu vrijednost koja ostaje u Hrvatskoj.
Hrvatski prostor i prirodno blago treba čuvati i rabiti tako, da se na njima i od njih može stvarati dodana vrijednost, koja će povećavati bogatstvo hrvatskog naroda. Daljnje upropaštavanje hrvatskog prostora ozbiljno bi obezvrijedilo iznimno povoljan položaj hrvatskog prostora.
Obitelj, rad i vrijednost rada. Država mora suzbiti liberalističku ideologiju i ukloniti zakone, koji potiču samovolje djece, koja sprječava i odgoj ljudi i njihovo obrazovanje. Bez odgojenih ljudi i bez ljudi koji imaju uporabljivo znanje nema opstanka naroda ni spasa države. Ljudi moraju biti sposobni da korisno rade, „da se hrane i da se brane“. Liberalizam, koji promiču Sabor i Vlada, naveo je Hrvate da svojataju ili drugima dodjeljuju prava, za ostvarenje kojih nema ni približno dovoljno sredstava, da budu ostvarena.
U Hrvatskoj postoji samo kaznena odgovornost ili bolje rečeno krivnja, za koju se ljudi mogu lagano nagoditi da se prenese na drugoga, ali je ljudska, politička, društvena, moralna, profesionalna ili obiteljska odgovornost na vrlo niskoj cijeni.
Država se mora pobrinuti da postoje proizvodnja dobara i pružanje usluga koje mogu zaposliti sve ljude. Mogućnost korisna rada znatno će pomoći odgoju i obrazovanju mladeži, ali i zaštiti obitelji, u kojima se upravo odrastanjem djece pojavljuju ozbiljne i neuklonljive nevolje.
Država svojim zakonima, ali i drugim sredstvima mora zaštititi vrijednost rada, jer urbanizirano radništvo koje ovisi o komunalnoj infrastrukturi ne može i ne smije biti plaćeno kao radništvo u zemljama, u kojima životni izdatci imaju povoljniji sastav. Zadaća zaštite vrijednosti rada također se lakše obavlja, ako ima više rada.
Integrirani sustav sigurnosti. U globaliziranom svijetu kojime nastoji upravljati svjetski slobodni kapital putem svjetskog slobodnog tržišta, ugroze svake države dolaze ne samo iz vanjskog svijeta, nego i iznutra. Danas se ratuje samo unutar država. Ugroze dolaze po svim mrežama društvenog utjecaja: politici, gospodarstvu, vojnoj sili i putem subverzivnih sustava uvjerenja.[18]
U Hrvatskoj su ugroženi zemlja i narod, ljudi i obitelji, gospodarstvo, pravosudni sustav, temeljna fizička infrastruktura, prirodni izvori, sustav obrazovanja, fizička sigurnost građana i politički sustav. Nije ugrožena jedino politička zajednica ili država, jer silama koje nastoje potkopati cijelo hrvatsko društvo odgovara da Hrvatska zadrži suverenost, kako bi na raspolaganju imale usluge kakve može pružiti samo suverena država. Tad RH ne bi više bila hrvatska. Takvoj općoj ugrozi izložene su i mnoge druge zemlje, od SAD do Mianmara.
Sigurnost i zaštita svake zemlje ovise o dobro prikupljenim obavijestima, koje se obično nalaze u javno dostupnim spremnicima, o dobrim i sustavnim raščlambama i o najboljim mogućim prosudbama stanja zemlje i potencijalnih ugroza. U izradbi ocjene stvarne opasnosti trebaju sudjelovati političari, pripadnici obavještajne zajednice, akademska zajednica i u novije vrijeme i kibernetičari, jer ukupna nacionalna infrastruktura ovisi o mrežama informatičkih sustava.
Ako žele izgraditi državu, hrvatske rodoljubne politička snage moraju s pomnjom izgrađivati i održavati ukupan nacionalni sustav obrane i zaštite, ali i obavještajni sustav, putem kojega će se u politiku slijevati relevantne obavijesti o kojima ovisi djelotvornost zaštite države i naroda.
Pravda i pravosuđe. Pravda u Hrvatskoj ne služi običnim ljudima, nego nositeljima političke vlasti, bogatim i utjecajnim ljudima, sudcima, tužiteljima, odvjetnicima, državnim i komunalnim poduzećima, te otimačima i uzurpatorima.[19]
Nakon promjene ukupnog društvenog sustava poslije prestanka komunističkog i partijskog sustava, uveden je građanski kapitalistički sustav pa su se prava i dužnosti građana znatno promijenili. To je preopteretilo cio pravosudni sustav, koji radi po nebrojenim i vrlo često neusklađenim zakonima, tako da se takozvana neovisnost pravosuđa pretvara u samovolju tužitelja, odvjetnika i sudaca. Tužitelji se i u najnepovoljnijim slučajevima mogu nadati da će, ako imaju dovoljno novca bar za vođenje spora, spor i dobiti. Političke snage koje žele izgraditi pravi politički sustav trebaju omogućiti svima da ostvare pravdu, u prvom redu donošenjem suvislih zakona, koji ne će ostavljati „prostor diskrecije“ ni državi ni sudcima ni odvjetnicima ni tužiteljima. Država ne može ostati i opstati bez pravde.
Geopolitika i europska politika. Ako za dvanaestak mjeseci RH pristupi Europskoj Uniji, hrvatska geopolitika će biti potpuno podređena vanjskoj politici Unije, koja je politička tvorevina bez suverenosti (i slijedno bez vanjske politike). Ako hrvatske vlasti pristanu na posluh „vanjskoj politici“ Unije koja ne postoji, RH ne će moći zastupati svoje nacionalne interese, primjerice ostvarivati političku suradnju sa silama izvan Unije. Unija provodi određene ideje vanjske politike putem djelovanja snažnijih zemalja Unije, ali i to je najčešće pod skrbništvom SAD.[20] Od sadašnjih vlasti u Hrvatskoj, s obzirom na njihov „svjetonazor“, može se očekivati dinamična pa čak i agresivna politika pomirbe s nedavnim napadačima na Hrvatsku.
Kako bi zaštitila svoje zakonite i životne interese, Hrvatska će se unutar Unije morati boriti – rame uz rame s drugim državama Unije – da se Unija počne pretvarati u Europsku Političku Zajednicu, kakva je bila EEZ, u kojoj se odlučivalo konsenzusom članica. Ugroze Hrvatskoj dolaze i sa svjetskog tržišta i iz Unije.
Porez. Hrvatska nema porezni sustav. Svaka vlast, vladajuća koalicija, vladajuća stranka ili sam ministar diskrecijski – od proračuna do proračuna – mijenja putove i način prikupljanja proračunskog prihoda. S obzirom da se zbog gospodarskih prilika u RH i okolnosti u svijetu mijenjaju mogućnosti građana i poduzeća da nose porezno opterećenje koje im nameće država, mijenjaju se i izvori poreznog prihoda proračuna. Okolnosti i volja ministara tako stvara veliku neizvjesnost u nadzoru izdataka građana i poduzeća.
Problemi s porezom dolaze od vrlo niske gospodarske aktivnosti u RH, ali i od izvoza dodane vrijednosti iz Hrvatske putem politike prijenosnih cijena tuđih korporacija koje posluju u Hrvatskoj.[21] Stoga buduće hrvatske nacionalne vlasti trebaju porezovati dodanu vrijednost koja se iznosi iz zemlje, ali i uvesti različite stupnjeve porezovanja dobitka poslovanja proizvodnih poduzeća i dobitka poslovanja financijskih ustanova.
Porez se treba plaćati i izravno i neizravno, ali samo na tekuće poslovanje i na tekuće zarade, a ne na vrijednosti koje su stjecane naraštajima u prošlosti. Zato se država mora brinuti da se gospodarstvo razvija i da raste.
Poljoprivreda, hrana i nacionalni prehrambeni sustav. Kako bi sama iskoristila svoju zemlju, položaj i marljivost svojih ljudi, kako ne bi dopustila iznošenje dodane vrijednosti iz zemlje te kako ne bi dalje siromašila samu sebe, hrvatska država mora stvoriti integriran kooperativni sustav, koji će povezati obradu zemlje, uzgoj stočnog i drugog blaga te prehrambenu industriju. To je potrebno za jamčenje prehrane domaćeg pučanstva, za opskrbu turista koji dolaze u Hrvatsku i za izvoz. Hrvatska može prije početi izvoziti hranu, koju sad uvozi, nego što će početi izvoziti proizvode visoke tehnologije, a nešto će se morati izvoziti. Hrvatske vlasti, upravo zato što moraju zaštiti ljude i narod, ne smiju spomenutu presudnu zadaću prepustiti samovolji pojedinih privatnih poslovnih poduzeća. Zar zbog dosadašnje državne nebrige Hrvatska sad nije natrpana prodajnim središtima, u kojima se prodaju uvozni (zaštićeni) proizvodi, iako je ranije bila prekrivena proizvodnim pogonima, koji su na osnovi primjerene tehnologije pravili proizvode za domaću uporabu i za izvoz?
Organizacijska sposobnost naroda i poduzetništvo. Sve hrvatske vlade prisežu na pretvaranje Hrvatske u zemlju znanja. Takozvani bolonjski sustav sveučilišnih studija u RH počeo je proizvoditi doktore znanosti na stotine pa čak i na tisuće svake godine. Međutim, iako akademsko znanje i zvanje donosi čovjeku visok stupanj zadovoljstva, jer obogaćuje njegovu osobu, znanje se, čak i da je uporabljivo, samo od sebe ne pretvara u industrijske proizvode i usluge, koje se mogu izvesti.
Za to bi trebalo znanju dodati i poduzetništvo. Međutim, kao i u mnogim zemljama u prijelazu iz socijalizma u kapitalizam – kad su misionari liberalizma dotadašnjim komunistima i socijalistima napunili glave da je država najgori gospodar – hrvatsko se poduzetništvo uvelike iscrpilo prisvajanjem državne i društvene imovine. Država je mnoge poduzetne ljude navela da budu tati, umjesto da ostanu poduzetnicima. Sad su ljudi koji su olako namaknuli imovinu prestali biti poduzetnicima.[22]
Ima, međutim, i treća nevolja. Hrvati su provjereno dobri radnici i znanstvenici, što pokazuju svojim radom i znanjem kad rade u zapadnim zemljama, posebice u Njemačkoj. Radni rezultati naših ljudi tamo su plod tuđih dobrih organizacijskih sposobnosti u uspjelim zemljama zapada.
Stoga se prave, nacionalne hrvatske vlasti trebaju pobrinuti da se u Hrvatskoj podiže snaga poduzetništva, ali i stupanj organizacijske sposobnosti. To se najbolje postiže praksom. Hrvatska država se mora uključiti u organizaciju gospodarstva i sama se upustiti u poduzetništvo. U tome će joj tehnička pomoć biti preča od tuđih financijskih ulaganja. To bi bilo nacionalno „cjeloživotno“ učenje putem poduzetništva i organiziranja.
Uloga države u gospodarstvu i u sustavu obrazovanja. Uz buran tehnološki razvitak u svijetu i uz gospodarsko buđenje manje nerazvijenih naroda,[23] nepredvidljiva je budućnost svakog poduzeća, a i cijelih industrijskih grana u pojedinim zemljama. Stoga se planiranje nacionalnog gospodarstva ne može potpuno prepustiti privatnim tvrtkama, čiji voditelji imaju vrijedne obavijesti samo u svojoj grani djelovanja. Takvo planiranje gospodarstva ne može se prepustiti ni tuđim ulagateljima, s kojima Hrvatska ima i tragično i komično iskustvo. Vlade mogu znati bolje što se događa u svijetu i one bi svojom politikom mogle usmjeriti privatna ulaganja u prave grane i pomagati ih.
Dosadašnje vlade su odgovorne za to, što u Hrvatskoj postoje vojske nezaposlenih stručnjaka i tisuće stručnih položaja koje popunjavaju uvezeni stručnjaci. Država mora ograničiti mogućnost pojedinačnih pravnih i fizičkih osoba da bez uvida u cijelo stanje države i naroda te u sve okolnosti, ulažu svoj napor ili život u jalova zvanja. Država mora postaviti granice slobodnom izboru pojedinaca za opće narodno i za njihovo dobro.
Znanje i proizvodnost. Zadaća države odnosno nositelja političke vlasti je jamčiti da će mladi ljudi, koji se obrazuju u Hrvatskoj, bilo u privatnim bilo u državnim ustanovama, stjecati uporabljivo znanje, na kojem se može temeljiti proizvodnost rada. Iskustvo srednjih poduzeća u suvremenoj elektrostrojarskoj proizvodnji u Hrvatskoj pokazuje, da se samo 50% inženjera zadržava kod svojeg prvog poslodavca nakon prve pokusne godine rada.[24]
Mnogi neupućeni mladi ljudi biraju struke, koje im ne će pružiti zadovoljstvo rada i zadovoljstvo životom, a mnogi najdarovitiju mladi ljudi birat će sigurnije struke, kao što su medicina ili pravo, jer se mogu odlučiti za privatno poslovanje u kojem ne mogu izgubiti radno mjesto, koliko god im ono malo nosilo. Država može iz ljudi odagnati strah glede izbora struke tako da savjetuje ljude pri izboru zvanja, ali i putem pomoći u stjecanju novog uporabljivog znanja za kojime postoji tržišna tražnja.
Gospodarstvo i tehnologija. Država ne smije privatnom sektoru potpuno prepustiti akumulaciju tehnologije, na kojoj se temelji stvaranje novih proizvoda, koje traže nacionalno i tuđa tržišta. Hrvatska je od 1980. godine prestala prikupljati tehnologiju iz dva tad nova područja: digitalnu tehnologiju, koja se u to vrijeme počela iz računala širiti u druge proizvode te biotehnologiju, koja je neizostavna u poljoprivredi, proizvodnji hrane, medicini, farmaciji, kozmetici i u drugim granama.
Hrvatsko gospodarstvo, jer je maleno, ne može biti potpuno kao u velikim zemljama. Stoga država, a ne slabi privatni poduzetnici, treba pomoći nakupljanje tehnologije za stvaranje proizvoda i industrijskih usluga, koje bi Hrvati mogli nuditi svjetskim tržištima.
Državno-privatno partnerstvo za izvoz. Državne tvrtke ili privatne tvrtke sa značajnim državnim vlasničkim ulogom novca i ljudi mogu preuzeti prodaju i ugovaranje projekata, koje bi izvodile domaće tvrtke kao kooperanti ili podugovaratelji. Za proizvode brojnih malih hrvatskih privatnih proizvođača, posebice u prehrambenoj industriji, državne tvrtke bi mogle koordinirati prodaju u inozemstvu, pri čemu bi se osigurale „dovoljne količine“ za velika tržišta te stajati iz zaštićenih proizvoda. Mali proizvođači će teško doći do ozbiljnih poslova na velikim tržištima. Država bi poreznom politikom i poticajima mogla prisiliti ili navesti velike proizvođače hrane, da s proizvodima od domaćih sirovina stupe na velika i bogata tržišta. Budućnost hrvatske industrije ne mogu jamčiti tržišta jugo-istočne Europe.
Država može pomoći izvoz hrvatskih proizvoda i usluga, ali ne putem „gospodarske diplomacije“ koje nigdje u svijetu nema, nego putem organiziranja prave prodaje. Na tržištima se prodaje, a ne vodi se diplomacija. Prodaja je važna gospodarska funkcija. Ona trži uporabljivo znanje.
Profesionalni šport. U Hrvatskoj se tisuće ljudi profesionalno bave športom, kao organizatori natjecanja, rukovoditelji saveza i klubova, sudci, športski novinari, pomoćno osoblje, treneri ili natjecatelji u skupnim i individualnim športovima. Ti mladi i zreli ljudi malo ili nimalo doprinose bogatstvu naroda, a zapravo troše značajan dio bogatstva naroda, koje se stvara mimo njih. Od neznatnog broja profesionalnih športaša, koji steknu osobno bogatstvo bavljenjem športom u inozemstvu, samo pokoji svoje bogatstvo uporabi u domovini tako da stvori ozbiljan broj radnih mjesta. Njihovo bogatstvo se sprema u nekretnine ili se dodaje svjetskom slobodnom kapitalu.
Bilo da je riječ o državnom ili javnom novcu bilo o novcu trgovačkih društava, profesionalni šport crpi znatan dio domaćeg proizvoda, a da ljudi koji se bave profesionalnim športom propuštaju dati koristan doprinos društvu. Usto, upravljanje športom nije nimalo etički poticajno za mlade ljude, a športski savezi su tijela koja se brinu za posebne interese dužnosnika i donekle klubova, a nikako za poštivanje prava samih natjecatelja, kojima život nije ni lagan ni ugodan.
Nove nacionalne vlasti trebaju pravo urediti i područje profesionalnog športa.
- 5. Izgradnja države – projekt za preporod našeg čovjeka
Danas samo vrlo malen broj ljudi ne uviđa, da je hrvatska država slaba i nesređena politička zajednica.[25] Međutim, nije u jadnom stanju samo hrvatska država. U jadu su i ljudi, a i cio narod je u čamotinji. Mnogi ljudi uviđaju da u hrvatskoj državi, kakva je ona sad i koja slijedno svaki dan slabi, nemaju ni budućnost ni nadu. Jedni su ljudi dignuli ruke od države, smatrajući da je nepopravljiva. Ne obziru se na to, da je narod svoju obnovljenu hrvatsku državu obranio u Domovinskom ratu, koji je pokazao što su Hrvati kadri napraviti. U njihovim razmišljanjima bitna je istina, da su hrvatske vlasti, koje je redovito birao narod, sustavno slabile i nakazile državu te da su putem države siromašile narod i dovele ga do bijede i jada.
Najveći poslodavac u Hrvatskoj je i najveći dužnik u Hrvatskoj, iako je tri golema agrarna društva kupio za po „jednu kunu“. Kome je u Hrvatskoj zajamčeno radno mjesto ili posao, osim saborskim zastupnicima, županima, gradonačelnicima i načelnicima općina na četiri godine; predsjedniku HR na pet godina; a predsjedniku i glavnom tajniku Hrvatskog nogometnog saveza, predsjedniku HBOR-a te glavnom državnom odvjetniku doživotno? Stoga su mnogi Hrvati najozbiljnije, životno posumnjali u svoju državu, uviđaju da su državne vlasti dodatno slabile i gotovo zatrle hrvatsko zajedništvo, koje se na zemljopisno silno razvedenoj hrvatskoj zemlji održavalo „od stoljeća sedmog“.
U Hrvatskoj se dnevno odigravaju desetci tisuća obiteljskih drama i stotine tisuća osobnih drama, od kojih je barem četiristo tisuća uzrokovano nezaposlenošću te gubitkom ili kašnjenjem isplate plaća.
Mnogi ljudi poučeni iskustvom života u RH malo očekuju od zajedništva. Meni je i jedan uvažen zagrebački katolički svećenik kazao, da je čak i Isusova ideja zajedništva utopija. Ipak, zajedništvo je, posebice u malim državama i u malim narodima, važan stup nacionalne države. Međutim, Hrvatska je atomizirana ne čak ni na obitelji, nego na pojedince. Za mnoge ljude ne postoji pojam životnog zajedništva, a u najboljem slučaju postoji bijeg u „civilnoudružno“ zajedništvo. Mnogi mladi ljudi otežu osnivanje obitelji, jer zajedništvo obvezuje, a obitelj nosi odgovornost. Mnogim mladim sposobnim ljudima svjetonazor je profesionalizam: Oni se smatraju profesionalcima ili poslovnim ljudima odnosno ljudima koji sve što rade, rade za novac ili plaću, a koji izbjegavaju šire uključenje u društvo. Smatraju da će bez preuzimanja društvenih obveza bolje proći u životu. U politiku se upuštaju samo ti među njima, koje u politici traže profesiju.
Stvara se novi naraštaj, jedan dio kojega nema smisao za sustavno učenje, nema opće znanje te nema interes za kulturu, osim za zaštićena tržišna imena u „kulturi“. Taj dio novog naraštaja nema želju da napravi nešto za druge ili za zajedničko dobro.
Međutim, i takvi mladi ljudi ćute da mladost nije kraj, nego početak, nije vrhunac, nego temelj životnog vijeka. Uza svu njihovu praksu, mlade ljude takav pristup ne zadovoljava. Oni znaju da ne mogu zauvijek ostati samoprogramiranim automatima. I njima se otvara pitanje uporabe vlastitog života, koje se zaoštrava u zrelijim godinama. Stoga se takvi, i mladi i zreli, ljudi – bez obzira na jadno stanje hrvatske države – moraju probuditi. Takvi ljudi, čiju sumnju u državu treba shvatiti, trebaju primiti poticaj da pravo ocijene i svoje stanje i stanje svoje države, da vide uzroke takva stanja i da odrede što valja napraviti. Valja uvidjeti da je sadašnja hrvatska država neprijateljica svakom Hrvatu. Valja u toj lažnoj prijateljici doista prepoznati neprijateljicu. To bi bio dodatan poticaj ljudima, da ne samo kao ljudi, nego i kao građani, u sebi prepoznaju golem potencijal za izgradnju države, kako bi u njoj i s njom mogli opstati i ostati na svojoj zemlji. Hrvatsku državu valja od neprijateljice napraviti prijateljicom Hrvata.
Ljudi osjećaju da nemaju budućnost u hrvatskoj državi kakva je ona sad. Ipak, oni imaju budućnost u sebi, koju mogu pokloniti ili posuditi državi, da u toj državi nađu svoju budućnost. Država je mrtva stvar, kojoj ljudi udahnjuju život, kako bi im ona vrlo brzo vratila ulog u obliku zajedništva i „pod prilikom“ zadovoljstva životom. Kad daju zajednici svoje „mrtve kapitale“ u ljudima se otvaraju novi izvori života – ne biološkog života, koji je podređen profesionalizmu, nego života po duhu ili života u duhu, koji je proizvod biološke evolucije.
Stoga je Isus iz Nazareta[26] svoju odredbu sustava ljudskih vrijednosti – koji je nespretno nazvan „nebeskim kraljevstvom“ – počeo obraćanjem ljudima koji su „gladni i žedni života u duhu“, da im kaže, da oni trebaju stvarati novi svijet – kao što i mi trebamo stvoriti novu, drukčiju državu – jer je to jedini izlaz za njih kao ljude. Ako se prime posla stvaranja novih mogućnosti, u takvim ljudima na mjesto „mrtvih kapitala“ kulja fluid života, koji ima neograničen potencijal, koji se umnaža u zajedništvu. Jedina vrijednost ili dragocjenost Svemira ili svijeta je u životu, koji je čudesno utkan i koji se ugnijezdio u mrtvu tvar. (Stoga je Isus – koji se doista namučio u životu, ali koji je u tom istom životu doživio zvjezdane trenutke – govorio o novom rođenju.)
Hrvatska država treba preporod iz jada i bijede, treba izgradnju i dogradnju, ali joj život mogu udahnuti samo novi preporođeni ljudi. I njezini ljudi trebaju preporod iz čamotinje. Domovina stostruko vraća to, što joj se da. Sad za domovinu ne treba život polagati. U Domovinskom ratu položeno je dovoljno života, koji su stvarali Hrvatsku kao i naši. Mi živimo živote koji su položeni za Hrvatsku, a svoje živote trebamo samo ulagati u domovinu te živi pratiti kako domovina oživljava, da možemo i mi oživjeti s njom.
Mi Hrvati imamo dvije mogućnosti: (1) samoživost uz koju ćemo propadati i mi i hrvatska država ili (2) zajedništvo kao spas i za nas i za domovinu. Ako svoje živote ne uložimo u domovinu i u zajedništvo, kako će nam izgledati životi? Bez nas će domovini biti svejedno kako joj je.
- 6. Smisao novog Hrvatskog nacionalnog pokreta – HNP
U ovom dijelu spisa ne će se razmatrati pitanje politike internacionalističkih snaga u Hrvatskoj. One su u samo trideset dana svoje nove vladavine pokazale, da se Plan 21 sastojao od praznih listova, da ne shvaćaju ni blizu ovom spisu stanje i položaj u kojima su se zatekli narod i država te da su zaokupljeni samo svojom vlašću, koje nema bez proračuna.[27]
Od početka 2000. godine vidokrug hrvatske politike jedva prelazi okvir državnog proračuna, a hrvatska vanjska politika granice Republike Srpske i „regionalne suradnje“. Postupak pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji, pružao je prigodu da se politika vodi bar prema Uniji, ali su naši političari iz obiju vladajućih koalicija u tom postupku prihvaćali administrativni diktat Europske komisije. Za prve vladavine HDZ-a vodila se ozbiljna vanjska politika, posebice u vrijeme nenasilnog rasapa Jugoslavije te za Domovinskog rata i domovinskog poraća. U to je vrijeme hrvatska vanjska politika isposlovala međunarodno priznanje obnovljene hrvatske države.
Zbog uspjele ukupne ranije politike HDZ-a ta stranka je uoči izbora 2011. godine posegnula za Tuđmanovom baštinom i medijskom retuđmnizacijom HDZ-a, iako je sam dr. Franjo Tuđman svojom politikom omogućio i poticao ozbiljno društveno raslojavanje i raspršenje naroda te izvorno uzrokovao pojavu prezira Hrvata prema političarima i političkim strankama, od kojih su usahnule sve osim dviju najvećih političkih suparnica. HDZ je pokušajem izbornog povratka Tuđmanovoj baštini nastojao izbrisati uspomenu i baštinu svoje druge vladavine, ali nije uspio uvjeriti ni svoje tradicionalne glasače, da je usprkos nove retorike postao novom snagom u hrvatskoj politici.
Pokušaj „pomlađivanja“ vodstava i retuširanja javne slike nekih stranaka (HSLS i HSP) nije uspio tim strankama vratiti nekadašnje glasače – HSLS je ranije imao 27 zastupnika, a HSP 11 – jer te stranke nisu imale ideju, na kojoj bi se obnovile, nakon što su im glasači već 2007. okrenuli leđa.
Najnoviji bljesak Hrvatskog demokratskog saveza Slavonije i Baranje (HDSSB) i Hrvatskih laburista rezultat je traženja izlaza u unutarhrvatskoj regionalnoj politici, po primjeru IDS-a, odnosno zabijanja glave u pijesak zastupanja interesa ne naroda kao cjeline, nego radničke klase, koja kao organizirana snaga nestaje diljem svijeta. Danas narodi postaju snagom. Slaba nacionalna politika ugrožava Hrvate kao građane i kao potrošače, a ne kao proizvođače. Politički regionalizam je prilog raslojavanju hrvatskog društva i čestičenju ili parcelaciji nacionalnog organizma pod udarcima tržišta i kapitala.[28]
Minulih osam godina HDZ-ove zloporabe vlasti te očita nepripravnost nove koalicije za obnašanje vlasti i njezino nesnalaženje u vladanju Hrvatskom,[29] stvorili su novu vrstu i novi naraštaj nacionalnih snaga, koji tragaju za vlastitom politikom, ali koje već imaju svoju ideju. Za te snage Hrvatska nije inačica ni Jugoslaviji ni Europskoj Uniji. Za njih nova Hrvatska treba biti inačica sadašnjoj Hrvatskoj.
Ujedinjenje i obnovu pravaških stranaka ne treba ni priželjkivati ni očekivati, jer je Starčevićeva velika i izvorna ideja prirodnog, ljudskog i državnog prava naroda na samoodređenje prikladna za utemeljenje i trajanje pokreta, a ne za utemeljenje i trajanje stranke,[30] koja uvijek zastupa parcijalne društvene interese i kojoj nije dosta ideja, nego joj treba i ideologija.
HDSSB je samo privremeno zadržao ili sačuvao glasače HDZ-a pod izlikom borbe za regionalne interese.
Nakon sloma HDZ-a na minulim izborima, poslije pobjede nesposobnih, ali ambicioznih internacionalističkih političkih snaga u Hrvatskoj te nakon sramotnog referendumskog postupka za pristup RH Uniji postavlja se pitanje „Tko može Hrvatima vratiti nadu?“, kad već nije uputno zaposjedati ulice i trgove te opsjedati palače korporacija i objekte komunalne infrastrukture. Glasačima kakvi su 1990. godine glasali za dr. Franju Tuđmana i kardinala Franju Kuharića[31] sad je de facto uskraćeno pravo glasa. Oni nemaju za koga glasati. Stoga si hrvatski narod treba vratiti nadu svojom građanskom političkom akcijom te pouzdanjem u svoju snagu i u svoje darove. Prvi koraci narodne akcije trebaju biti obnova HDZ-a i HSS-a – kojima je od svega ostala samo stranačka infrastruktura, što nije nevažno – kao nacionalnih stranaka te njihova demokratizacija, kako bi one mogle voditi i usmjerivati, a ne – kao dosad – zavoditi i paralizirati narodno mnoštvo, koje se već politički pokreće.
Za pokretanje i usmjeravanje političkog i životnog djelovanja narodnog mnoštva potrebna je prava ideja. Usto, i stanje u kojem su se našli hrvatska država i hrvatski narod traže samo primjerenu ideju, a ne ideologiju. Ideja pokreta je: Izgraditi hrvatsku državu i preporoditi našeg čovjeka! To je ideja koja može pokrenuti mnoštvo i sliti ga u politički pokret. Međutim, ni HDZ ni HSS ni nove političke nacionalne snage, koje se već okupljaju nemaju i ne mogu imati nijednu drugu ideju osim ideje izgradnje države, kojom bi se (1) razlučili od svoje nedavne prošlosti odnosno (2) profilirali u novu političku snagu te (3) svakako razlučili od internacionalističkih političkih snaga u Hrvatskoj, koje iz ideoloških razloga ne mogu ni prionuti uz misao ni unijeti se u ideju jačanja hrvatske države.
Već se vidi, čuje i osjeća kako se brzo kristalizira i određuje ideja-vodilja izgradnje hrvatske države i preporoda našeg čovjeka. Na spomen izraza „izgradnja države“ u običnom političkom razgovoru gotovo prestaje potreba daljnjeg razgovora. Javlja se samo pitanje: „Kako?“
Vidi se potreba obnove nekadašnjih nacionalnih matičnih stranaka hrvatskoga naroda, ali se zapaža i stvaranje dodatne političke snage, koja će biti politički izraz novih političkih potreba naroda kao cjeline. Uočava se potreba slijevanja tih triju političkih snaga u jedan nacionalni pokret, u jedan stranački politički blok, koji će biti pozvan da obavi jedan jedini posao – izgrađivati državu i time pružiti priliku našem čovjeku da se preporodi. Posao je jedan i jedincat, jer je jedna hrvatska država i jedan hrvatski narod. Jedan od uspjeha pokreta bit će suzbijanje internacionalističkih snaga u Hrvatskoj, koje odmažu i državi i narodu, kao latentne političke inačice nacionalnim snagama. To je potrebno, učiniti jer u svijetu dolazi vrijeme nacionalizma, koji je jedini u stanju zaštititi svaki narod u svijetu te bez kojega se u novonastalim okolnostima, koje vladaju globalnim svijetom narodi ne će moći „ni hraniti ni braniti“. Da izvedu svoj naum „izgradnje države i preporoda našeg čovjeka“ Hrvatima će u Hrvatskom saboru biti potrebna obilna dvotrećinska većina, kao kod osamostaljenja hrvatske politike 1990. godine ili kao danas u Mađarskoj.
Smisao novog Hrvatskog nacionalnog pokreta (HNP) je izgradnja hrvatske države, preporod hrvatskog čovjeka te vraćanje države Hrvatima i povratak domovine. Glasači već stižu na okup. Treba ih samo povesti u narodnu, demokratsku političku pobjedu.
Neposredna svrha novog nacionalnog okupljanja je dvotrećinska većina u Hrvatskom saboru. Toliko Hrvata jamačno ima u Hrvatskoj.
Ipak, izgradnja hrvatske države i preporod hrvatskog čovjeka pitanja su trajanja, a ne trenutka pa čak ni sadašnjeg trenutka, koji je prikladan za početak provedbe projekta izgradnje države i obnove naroda. Članstvo Hrvatske u Europskoj Uniji ne će našoj državi dati jakost. To možemo učiniti samo mi, hrvatski narod, a obavljanje te zadaće će nas preporoditi.
[1] Dana 29. studenoga 1918. godine Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba je na Trgu sv. Marka u Zagrebu upriličilo golem skup „potpore“ hrvatskih građana sjedinjenju Hrvatske sa Srbijom. To je bio „referendum“, koji je Stjepan Radić ranije opisao kao „hod gusaka u maglu“.
[2] Bivša hrvatska premijerka pripisala je slab odziv birača Referendumu njihovu biračkom umoru, jer su „morali“ glasati dvaput u šest tjedana, iako političarima na vlasti nije teško četiri godine – ne jednom u četiri godine – iz dana u dan tračati i plesati Hrvatskom, pojavljivati se dnevno nekoliko puta na televiziji i u radijskoj difuziji, zalijetati se u Vukovar, k spomen-obilježjima Drugoga svjetskog rata i drugamo samo kako bi se ukazivali pred glasačima. Glasačima je, navodno, teško više od jednom u četiri godine u tišini izborne šutnje otkoračati par stotina metara do svojeg glasačkog mjesta. (Samo u gradu Rijeci bilo je 101 glasačko mjesto.) Po toj izlici za poraz referendumskog postupka, političari bi trebali biti nadljudi.
[3] Uz sadašnje snažne klimatske promjene, koje stvaraju krajnje klimatske pojave te koje ne jamče stalnost klime nigdje u svijetu, teško je dugoročno računati na bogatstvo podzemnom i tekućom vodom te na postojanost iskoristljive vjetrene energije.
[4] Hrvati se svoje narodno zajedništvo njegovali i sačuvali usprkos višestoljetnom prebivanju u tuđim državama, jer su se držali svoje zemlje, svojeg jezika i svoje kulture.
[5] Pogledati Z. Mršić, Hrvati 2012.: Posljednja godina, Zagreb, 2011.
[6] Karl Marx je ispovijedao da „proizvodni odnosi“ u svakom društvu presudno utječu na ostale mreže utjecaja, iako se kasnije pokazalo da je upravo sovjetsko društvo, koje je bilo izgrađeno na idejama Karla Marxa palo zbog neprimjerenog sustava uvjerenja.
[7] U sređenim političkim zajednicama politički sustav ima znatnu važniju ulogu, nego nositelji vlasti. Tako je bilo u konfucijskoj carskoj Kini, u kojoj je postojao cjelovit i suvisao politički sustav, a car je imao „mandat nebesa“ ili obvezu da se brine za zemlju i ljude. Ako se nije brinuo čekalo ga je uklanjanje s vlasti. Stoga su se u dvadeset dva stoljeća na carskom prijestolu u Kini izredale dvadeset četiri carske loze, koje su do vlasti dolazile uzurpacijom.
[8] Primjerice, u Hrvatskoj koja je zemlja „građanske demokracije“ nema unutarstranačke demokracije, a u Kini koja sad nema građansku demokraciju postoji unutarstrančka demokracija u jedinoj stranci.
[9] Države su u velikim dugovima i bez rata koje bi zapodjenule.
[10] Zoran Milanović smatra, da izbor njegove koalicije nameće i opravdava na osnovi „svjetonazora“promjenu povjerenstva za umjetnu oplodnju žena, koje je utemeljilo Ministarstvo zdravstva.
[11] Ideja nacionalizma po svojoj prirodi ne može prerasti u opću ideologiju, jer ona priznaje potrebu da narod ili pučanstvo svake političke zajednice ili države uperi svoje djelovanje prvobitno u namicanje dobrobiti samome sebi. Rodoljublje jednog naroda ne traži odricanje rodoljublja bilo kojemu drugom narodu. Nacionalizam nije imperijalizam. Ideja nacionalizma je univerzalna.
[12] Zadovoljstvo vlastitim životom je najmanje i najviše što čovjek može postići u životu.
[13] Pogledati Z. Mršić, Dobro: Povratak evoluciji, Zagreb, 2011; pogledati esej, Z. Mršić, Vrijeme je za nacionalizam, Zagreb, www.Konsenzus.com, u kojemu je donesena odredba ideje nacionalizma.
[14] Pogledati Z. Mršić, Hrvati 2012., Zagreb, 2011.
[15] Opet pogledati Z. Mršić, Hrvati 2012., Zagreb, 2011.
[16] Hrvatsku ne napuštaju odvjetnici i drugi pravnici ili upravitelji industrijskih poduzeća i banaka.
[17] Možda se može očekivati da bi i HUP i HGK premjestili svoja sjedišta i osoblje, primjerice, u Republiku Srpsku.
[18] Nedavno je Vlada donijela odluku, da nakon, navodno, triju pokušaja izradbe hrvatskog sigurnosnog sustava pod skrbništvom Ministarstva obrane, koordinaciju izradbe sustava sigurnosti preuzme MVPEI.
[19] Ivo Josipović je, vjerojatno stoga, predsjedničku kampanju vodio pod geslom pravednosti, a ne pravde.
[20] Valja postaviti pitanja o tome, čemu služi NATO te komu i čemu služe pripadnici Hrvatske vojske u Afganistanu.
[21] Dopuštanje izvoza dodane vrijednosti iz Hrvatske i jednak stupanj porezovanja dobitka proizvodnih poduzeća i dobitka banaka primjeri su trajne političke korupcije u Hrvata.
[22] Oni su vrlo često postajali „stečajnim upraviteljima“ svojih tvrtki.
[23] Predviđa se da će godišnji gospodarski rast Afrike u 2012. godine biti 6%.
[24] Na mnogim hibridnim tehničkim fakultetima studenti se opredjeljuju za informatiku ili oblikovanje (proizvoda.) Golem broj ljudi u Hrvatskoj studira upravljanje ili „marketing“, a da usto nema nikakvu praktičnu struku. Jedan ekonomski fakultet u Hrvatskoj školuje turističke vodiče.
[25] Dobriša Cesarić, Pjesma gorka: Šta je to hladno, i gorko, i sivo/Šta niče u duši ko korov njen?/Je li to suton? Zbilja već suton?/Il samo prolazna sjen?//Što sada? Brbljati vesele riječi,/Skrivati rane za humor;/Ko da se išta sakrivanjem liječi:/Tuga je tuga, a umor je umor.// … Na domaćoj gozbi su čudna veselja,/I pjano se bunca i buči./Sudbina, što drugima nalijeva vina,/Tebi će naliti žuči.// …
[26] Preporučujem čitatelju, da dok čita ovaj spis gleda na Isusa kao na jedincato mudra mladog čovjeka, čiji je vidokrug daleko premašivao i njegovo vrijeme i njegov prostor.
[27] Daleko veće zanimanje javnosti za tekuće procese u HDZ-u (veljača 2012.), nego za prve neusklađene poteze nove vlasti, pokazuje da narod ne očekuje nikakvo dobro od novih vlasti.
[28] Nakupljena saborska sjedala HNS-a čeda su umjetne oplodnje u peradarniku nove koalicije.
[29] Čini se da nova koalicija ne vlada živom Hrvatskom, nego svojim umišljenim virtualnim svijetom.
[30] Pravaši nisu mogli sačuvati stranačko jedinstvo ni za živoga Starčevića pa kako bi to mogli sad.
[31] Neosporno je da je kardinal Kuharić bio prvo ime postupka osamostaljenja Hrvatske 1990. godine.
Continue Reading
Najnoviji komentari