Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim iznimnim događajem. Osvrt se bavi željom i nastojanjem novog njemačkog saveznog kancelara Friedricha (Mirka) Merza, da Njemačka postane nuklearnom silom. Zašto je za stvaranje njemačke vojne nuklearne sile savezni kancelar Merz izabrao sadašnji trenutak, u kojem se svijet – kao što sam pisao u prethodnom osvrtu – nalazi u kolebanju između rata i mira? Može se dokučiti podloga ili pozadina sadašnjeg njemačkoga nuklearnog prohtjeva, ali neizvjesnost i opasnost provedbe tog prohtjeva trebale bi, po meni, dovesti do napuštanja zamisli o njemačkom nuklearnom oružju.

Bitne značajke sadašnjeg stanja u zapadnim zemljama su izostanak zbiljske politike i izmišljanje neostvarljive politike. Za primjer navest ću zamisao predsjednika Trumpa o pripajanju Sjedinjenim Američkim Državama cijele države Kanade kao „51. američke savezne države“. U istu skupinu izmišljaja spada i zahtjev glavnog tajnika Atlantskog saveza Marka Ruttea o povećanju godišnjeg vojnog proračuna članica tog saveza na 5% ukupnog domaćeg proizvoda. U tu široku zbirku političkih izmišljaja spada i zamisao njemačkog saveznog kancelara Merza o stvaranju njemačke nuklearne vojne sile. Sve goli don Quijote i to bez prigovora savjesti ili premišljanja u obličju Sancha Panze.

Zanimljivo je to, da Njemačka istovremeno s prohtjevom stvaranja njemačke nuklearne vojne sile odustaje od uporabe električne struje iz nuklearnih elektrana. Njemačka „para“ postojeće nuklearne elektrane. To je u opreci s nastojanjem Irana, da u mirne, a ne u vojne svrhe rabi nuklearnu energiju. Zapadne sile se plaše, da bi Iran mogao kad-tad učas prometnuti mirnodopsku uporabu nuklearne energije u vojnu. Savezni kancelar Merz otvoreno govori o vojnoj nuklearizaciji Njemačke.

Nastojanje saveznog kancelara Merza se može donekle shvatiti, jer se europske sile ne mogu više uzdati u zaštitu bilo Atlantskog saveza bilo izravno Amerike. Mnogi promatrači smatraju, da se je NATO iscrpio u sadašnjem napadačkom, a ne u obrambenom ratu u Ukrajini. Mnogi političari i politolozi smatraju, da je NATO na umoru pa da ga treba zamijeniti vojnom silom jedinačnih europskih država. Zašto bi Atlantski savez trebalo ičim zamijeniti, jer je prava, obrambena zadaća tog saveza prestala ponovnim ujedinjenjem Njemačke 1990. godine i tadašnjom velikom preinakom rezultata Drugoga svjetskog rata. Iako je tad NATO valjalo raspustiti, on je pretvoren u američku političku ustanovu za održavanje političke stege među europskim državama. (Suučesnik u tom prljavom poslu bila je i Europska unija, koja je članstvo zemalja u Uniji uvjetovala prethodnim stupanjem u NATO.)

Pri razmatranju i vrednovanju uloge Atlantskog saveza (u Europi) valja uvažiti „čimbenik Trump“. Iako taj čimbenik nije trajan, politički stalež Amerike uviđa da NATO proždire vrijedne političke, ljudske, vojne i posebice gospodarske izvore, koji su u deindustrijaliziranoj Americi prilično oskudni. Prijeke geopolitičke zadaće Amerike su se korjenito promijenile od 1949. godine kad je opasnost za Ameriku dolazila s Atlantskog oceana, a sad dolazi s Tihog oceana. Prije je Americi prijetila vojna opasnost od Sovjetskog Saveza, a sad joj prijeti opća opasnost od Kine: politička, gospodarska, tehnološka, moguća vojna i ljudska. Čini se, da Amerika za Europu više nema ni zanimanja ni vremena.

Ruku na srce, Njemačka je od konca Drugoga svjetskog rata pod američkom okupacijom kao što je i Japan. Stvaranje nuklearne vojne sile u Njemačkoj mogao bi biti njemački put do prestanka američke okupacije. Takav zahvat ne bio prvi primjer njemačkog podlaganja tuđoj velesili i slijednom pobunom protiv iste vlasti. U prvom stoljeću poslije Isusa jedan od njemačkih plemenskih prvaka, Armin iz plemena Čeruska, koji je Rimljanima služio kao vrstan ratnik pobunio se protiv rimskih vlasti i do nogu potukao rimskog generala Publija Vara i uništio tri njegove legije. U vrijeme Francusko-pruskog rata (1870.) njemačke državice su se ujedinile pod vodstvom Pruske i stvorile carevinu. Godine 1871. proglašen je Drugi Reich nigdje drugdje, nego u Dvorani zrcala u Versaillesu. U trećem primjeru, Njemačka se je 1933. godine oslobodila Versajskog diktata i proglasila Treći Reich. Odbacivanjem Versajskog diktata njemački kancelar Adolf Hitler je nastojao stvoriti novi poredak, Neue Ordnung.

Ti primjeri propinjanja njemačke politike otkrivaju njezinu bitnu značajku: Nijemci su pripravni desetljećima pokorno raditi, a onda se žele dignuti nad svoje dotadašnje gospodare i svoju političku snagu izjednačiti s gospodarskom. Nagao politički uspon Nijemaca obično pođe po zlu za njemački narod. Njemačka je počela oba svjetska rata i u oba je njemački narod bio unazađen, a od posljedica Drugoga svjetskog rata njemački narod se nikad neće tjelesno i duševno oporaviti.

Ponovno ujedinjenje Njemačke, Wiedervereinigung, 1990. godine bio je jedan od najvećih događaja njemačke povijesti. Ipak, tadašnji savezni kancelar Helmut Kohl taj događaj je primio smjerno i nije od njega napravio svoj ili njemački uspjeh. Tako je postupio, jer je na svojoj koži iskusio strahote rata, koji je prestao kad je Helmut Kohl imao 15 godina. U opreci s Kohlom, Friedrich Merz je rođen 1955. godine, četiri godine poslije uspostave Europske zajednice za ugljen i čelik kad je u Europi bujala suradnja među prije zaraćenim državama.

Očito je, da se njemački savezni kancelar svojim vojnim nuklearnim programom – koji nitko nije na nj potvorio, nego ga je on sam ponosito objavio – želi uzdignuti nad sadašnju Europu, koja je i sama toliko jadna, da se nad nju nije teško uzdignuti. Ipak, ni njemačka država sad nema gospodarsku snagu, koja bi joj omogućila željeni uspon. Njemačka je temeljito deindustrijalizirana, zahvaljujući europskoj protivruskoj politici. Usto, Njemačka je sad u pravom ratu. Nijemci ne ratuju izravno protiv Rusa, ali su njemački gospodarski i vojni izvori na raspolaganju ukrajinskim ratnicima. (Njemačka nije smjela dati Ukrajini ozloglašene dalekometne rakete Taurus, jer u njima ima američkih sklopova.)

Njemačko pučanstvo ima goleme životne nevolje, koje su prouzročene djelomice velikim smanjenjem industrijskog poslovanja i to zbog bijega velikih korporacija na dva najveća svjetska tržišta: američko i kinesko. Usto, njemačke vlasti odnosno njemački građani izdržavaju i pružaju smještaj golemom broju izbjeglica i iz Ukrajine. Njemačko pučanstvo se u velikoj većini protivi njemačkoj i europskoj protivruskoj politici, što se očituje porastom potpore stranci Alternativa za Njemačku, koja je druga najjača stranka u Njemačkoj s 24% sjedala u Saveznom parlamentu.

Smatram, da savezni kancelar Friedrich Merz – uza sadašnje stanje u Njemačkoj kako sam ga ukratko opisao – nije u stanju u Europi stvoriti Neue Ordnung. Pravi smisao njemačkog nuklearnog oružja teško je odrediti. Možda je njemačko nuklearno oružje sredstvo da Njemačka postane stalnom članicom Vijeće sigurnosti UN, ako uopće dođe do povišenja broja stalnih članica Vijeća. Tad bi Indija i Pakistan bili bolji kandidati za stalno članstvo u Vijeću. Europa s Rusijom ima tri stalne članice Vijeća. Što je s članstvom Brazila i Nigerije? Afrika nema u Vijeću niti jednu stalnu članicu.

Smatram, da je zamisao u stvaranju njemačkog nuklearnog oružja toliko nepromišljena, da se ona iz političke zamisli može uskoro pretvoriti u medijsku. Što god se dogodili s tom zamisli njemačkog saveznog kancelara ona potvrđuje, da u zapadnim državama nema zbiljske politike i da zapadni političari izmišljaju neostvarljivu politiku.

Continue Reading