Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi postupnim stvaranjem opće svjetske podloge („infrastrukture“) za suradnju naroda ili životnih zajednica. Nova svjetska podloga sve više povezuje nacionalna gospodarstva, prekogranično ulaganje i plaćanje, nacionalne prirodne izvore, izvore i potrošače energije, sredstva nadzora morske i zračne plovidbe, prijenos tehnologije, moguće obrambene zahvate, politiku i diplomaciju te žive narode, koji su željni slobodnog povezivanja. Moglo bi se dodati, da nova opća svjetska podloga postupno opkoljuje ili steže u obruč sadašnju uvelu hegemoniju svjetskoga privatnog kapitala.

Poticaj za pisanje ovakvog i ovog osvrta dala mi je svježa vijest, da Norveška i Kanada stvaraju prolaz (koridor) za isporuku ukapljenog plina Europi. Uspostava tog prolaza samo je mali, iako važan prinos stvaranju opće, svjetske podloge za suradnju naroda. O postavljanju svjetske prijevozne podloge govori se od 2013. godine kad je kineski predsjednik Ši Điping za posjeta Kazahstanu objavio Pothvat pojasa i puta kao sredstva općega gospodarskog razvitka.

Predsjednik Ši je prigodice govorio o postavljanju željezničke i cestovne mreže, koja bi međusobno povezala zemlje Središnje Azije, koje nemaju izlaz na more. Zanimljivo je to, što je predsjednik Ši svoju zamisao iznio na prostoru, kojim je od davnine prolazio Put svile, koji je počinjao u Kini, a svršavao u Alepu, koji je isto od davnine bio glasovit trgovinski grad.

U izrazu Pothvat pojasa i puta riječ „pojas“ odnosi se na cestovnu i željezničku mrežu, a riječ „put“ odnosi se na morski put svile za 21. stoljeće. Pothvat pojasa i puta je veliko stvaralačko djelo kineskog predsjednika Šija. Predsjednik Ši uzima Pothvat pojasa i puta kao bitnu sastavnicu vanjske politike Kine. Kina je postala značajna svjetska sila i na njoj je da preuzme predvodništvo u svijetu i to u skladu s njezinim novim položajem i s njezinom novom političkim snagom. Pothvat pojasa i puta nema vojni vidik: sve je u politici, gospodarstvu i u ulaganju. Do prošle godine u pothvat se je ugovorno uključilo 140 država, koje s Kinom imaju 75% svjetskog pučanstva i više od 50% ukupnog svjetskog proizvoda.

Predsjednik Ši je drevnu zamisao prvog cara obnovljene kineske carevine Čin Ši Huanga (221.-210.) o stvaranju riječne i cestovne podloge za cijelu Kinu protegnuo na cijeli svijet. U svijetu u kojemu su isprepleteni nacionalna politika, nacionalna gospodarstva, zaštita i sustavi uvjerenja treba prvobitno postaviti prijevoznu podlogu, kako bi on postao cjelinom. Dosad su svijet razdirali ratovi, a odsad bi ga trebala povezivati suradnja naroda i njihovih država. Globalizirana vrsta Homo sapiens mora postati održljivim organizmom.

Zamisao Pothvata pojasa i puta sračunata je prvobitno na polaganje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge, koja omogućuje suradnju među državama te međusobno povezivanje i ljudi i poslovnih zavoda unutar država. Međutim, povezivanje naroda u organizam ne počiva samo na provedbi zamisli Pothvata pojasa i puta, nego je i plod samostalne suradnje država, koje nisu pristupile Pothvatu pojasa i puta.

Sve se više govori o otvaranja za plovidbu i trgovinu Ruskog arktičkog puta. Rusija, ali i Kina uviđaju nepouzdanost sadašnjih pomorskih putova za opskrbu Kine naftom i ukapljenim plinom. Povećana geopolitička nepostojanost na Bliskom Istoku, posebice sukob oko Gaze i moguće teške posljedice tog sukoba za plovidbu Sueskim kanalom, navode Kinu i Rusiju da pojačaju i ubrzaju napor za uspostavu Sjevernog plovidbenog puta. Novi put bi mogao preinačiti ulogu i odnošajnu važnost ostalih plovidbenih putova te ponuditi inačicu za prijevoz Sueskim kanalom.

Sjeverni plovidbeni put nudi velike prednosti u povezivanju Atlantskog oceana i Tihog oceana. Plovidba tim putom skratila bi upola vrijeme prijevoza, smanjila bi izdatke prijevoza i bila bi znatno učinkovitija. Plovidba tim putom ne bi bila u neizvjesnosti, a trgovina bi se mogla odvijati bez zastoja i prekida. Usto, zajednički nadzor Rusije i Kine nad tim plovidbenim putom pomogao bi tim državama, da se lakše nose s smanjenim gospodstvom Zapada nad svjetskom trgovinom. Rusija ima daleko najveći broj ledolomaca na nuklearni pogon, što bi pružilo dobru zaštitu brodovima i njihovim posadama.

Posebno treba naglasiti prijevoz (brodovima i vlakovima) ili prijenos (naftovodima, plinovodima i dalekovodima) energije i energenata. Bez obzira na to, što se je godinama naglašavala potreba prelaska na čistu ili „zelenu“ energiju, danas se u svijetu za oslobađanje energije sve više rabe nafta, plin i ugljen. Jedan od razloga povećanju uporabe „prljavih“ izvora energije je uporaba umjetne umnosti (AI), jer posebna integrirana kola za AI, rabe golemu količina električne struje, koju ne mogu pružiti fotonaponske ploče i vjetrene turbine.

Od područnih prijevoznih nacrta spomenut ću kanadsko-meksički pomorski prolaz, kojim su izravno povezane kanadske i meksičke luke na atlantskoj obali tih država i luke tih država na njihovoj tihooceanskoj obali. Roba koju razmjenjuju Meksiko i Kanada ne treba više dvaput prelaziti američku granicu.

Nedavno je objavljeno, da su Norveška i Kanada dogovorile uspostavu zajedničkog prolaza, kojim bi se kanadski ukapljeni plin s istočne obale Kanade dopremao do norveških postrojenja izgrađenih na obali Sjevernog mora, iz kojih se Europa opskrbljuje ukapljenim plinom. Prijevoz plina iz kanadskih atlantskih luka do Europe bio bi znatno brži i jeftiniji od prijevoza američkog ukapljenog plina iz Meksičkog zaljeva do Sjevernog mora.

U vrijeme američko-izraelskog napada na iranska nuklearna postrojenja koncem lipnja ove godine prvi vlak je ispitao novu željezničku prugu koja povezuje Kinu i Iran. Pruga počinje u gradu Xi’anu, središtu tehnološki napredne pokrajine Šanši, a svršava u iranskim lukama Čabahar u Hormuškom tjesnacu i Bandar Abas u Omanskom moru. Pruga je dugačka 2.100 kilometara te osim Kinom i Iranom prolazi Kirgistanom, Tadžikistanom i Afganistanom. Ta željeznička pruga bit će krvna žila za iransko gospodarstvo. Iran godišnje prodaje Kini nafte u vrijednosti 25 milijardi dolara. To čini 90% iranskog izvoza nafte i to zadovoljava 16% kineskih potreba u nafti. Iran će uporabom novoga željezničkog prolaza izbjeći američke kazne i zaobići moguće pomorske zapreke. Trgovina s Kinom za Iran je pitanje suverenosti.

Vrijedan je spomena i nacrt izravnoga željezničkog povezivanja atlantske obale Brazila, uz koju je dosad bila glavnina brazilskog gospodarstva (Rio de Janeiro, Sao Paolo), i tihooceanske obale Perua, na kojoj je Kina nedavno izgradila divovsku dubokomorsku luku Chancay. Luka Chancay izgrađena je u sklopu Pothvata pojasa i puta. Izvedba te dvooeceanske željeznice stajat će samo 70 milijardi dolara. Kažem „samo“, jer će obnova podzemne željeznice u New Yorku stajati 68 milijardi dolara, a obnova brze podzemne željeznice u Kaliforniji između 88 i 128 milijardi dolara.

Posebno ću spomenuti željezničku prugu Meka-Medina, koju su u Saudijskoj Arabiji napravile kineske korporacije. Pruga je otvorena za prijevoz u rujnu 2018. godine. Dugačka je 450 kilometara. Vlakovi njom voze brzinom 300 km/sat. Pruga prolazi kroz Džedu i Gospodarski grad kralja Abdulaha, a ima i ogranak do međunarodne zračne luke u Džedi. Pruga ima prvobitno kulturnu važnost, jer će rasteretiti zrakoplovnu luku u Meki, koja je stjecište golemog broja hodočasnika iz cijelog svijeta, koji se u Meki okupe na vrlo kratko vrijeme u doba Hadža ili Hadžiluka.

Vrijedna spomena je i željeznička pruga između Adis Ababe, glavnog grada Etiopije i Džibutija, koji ima luke u Adenskom zaljevu. To je prva pruga u Africi koja presijeca neku državnu granicu, a ima samo električnu vuču. Pruga je dugačka 753 kilometra i ima samo jedan kolosijek, ali ima i 45 postaja. Prugu su izgradile kineske korporacije pa pretpostavljam, da ona ima upravljanje na osnovi umjetne umnosti (AI).

U kolovozu 2023. godine kineska državna korporacija CITIC Construction dovršila je važnu autocestu u Alžiru, koja povezuje 17 alžirskih pokrajina. Autocesta ima puni presjek, dugačka je 1.216 kilometara, povezuje sve važnije obalne gradove te povezuje alžirske granice s Marokom i Tunisom. Alžir gradi i druge ceste, koje će povezati priobalnu autocestu s unutarnjosti zemlje. Alžir ujedno povećava mogućnost pretovara u svojim morskim lukama.

Mnoge od spomenutih prometnica su izgrađene na kopnu (Središnja Azija, kinesko-iranska željeznica, Brazil, Saudijska Arabija, Etiopija, Alžir) pa valja spomenuti britanskog geografa, politologa i političara Halforda Mackindera (1861.-1947.), koji je 1904. godine prvi upozorio na važnost kopna u odnosu na dotadašnju važnost mora. Mackindera je na davanje važnosti kopnu navela pojava željeznice i silna gradnja željezničkih pruga diljem svijeta. Mackinder je izričito rekao: „Tko vlada kopnenim prostranstvima, vlada cijelim svijetom, koji je otok!“ Indija, Kina i Rusija okružuju eurazijsko kopneno prostranstvo. (Kina i Iran su neizvjestan morski prijevoz od 40 dana skratili na pouzdan željeznički prijevoz od 15 dana.) Amerika je pravi otok, koji je razdvojen od Eurazije dvama oceanima.

Prije svršetka osvrta naglasit ću uspon Afrike na svjetsku gospodarsku pozornicu. Prvaci afričkih država žele, da se Afrika osamostali i da postane gospodarski i politički čimbenik u svijetu. Afrika to nastoji postići (1) nacionalizacijom prirodnih izvora; (2) stvaranjem dodane vrijednosti u Africi na domaćim sirovinama; te (3) proizvodnjom i izvozom hrane.

Gana, Niger i Burkina Faso podržavili su rudnike zlata. Druge države su podržavile rudnike urana, kobalta, bakra i nikla. Većina afričkih država povećava državni udio u iskorištavanju sirovina; donosi stroga pravila za rad tuđih korporacija; povisuje poreze ili povećava obveze tuđih korporacija za ostavljanje većeg dijela proizvodnje u zemlji; i obvezuje tuđe rudarske korporacije, da preradu sirovina obavljaju u zemlji.

Dobar primjer stvaranje dodane vrijednosti u Africi pruža Kenija. Poslije izgradnje željezničke pruge od Najrobija do luke Mombasa u drevnomu trgovačkom gradu uz prugu su niknula suvremena industrijska poduzeća, od kojih mnoga imaju i „zelenu“ tehnologiju. U Burkini Faso proizveden je prvi afrički električni automobil.

Nedavno je Burkina Faso zaključila desetogodišnji ugovor s Indijom za isporuku kukuruza i sirka Indiji, u kojoj urod žitarica uvelike ovisi o vremenskim prilikama. Indija će uložiti znatan novac u poboljšanje domaće cestovne i željezničke mreže do morskih luka u drugim zemljama i u tim zemljama uložiti novac u objekte za pohranu žita.

Na kraju ću naglasiti, da se uspostava sirovinskih i industrijskih opskrbnih mreža ne može razdvojiti od izgradnje prijevozne i komunikacijske podloge. Za gospodstva Zapada nad svijetom zapadne korporacije su jurile za zaradom na kratki rok, a zapadne države su nastojale imati časovit političke uspjeh. Nisu imale potrebu strategijskog razmišljanja. Kina je po staroj navadi razmišljala strategijski pa je na vrijeme počela postavljati svjetsku podlogu i stvarati svjetsku sirovinsku i industrijsku mrežu. Zapad se je našao u obruču zemalja Svjetske većine, a zapadne korporacije su stiješnjene svjetskom podlogom i opskrbnim mrežama. Zapadu preostaju samo oproštaj od hegemonije, uranjanje u ostatak svijeta i početak opće svesrdne suradnje.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi nerazboritom, neshvatljivom, besmislenom i prvobitno pogrešnom sigurnosnom politikom europskih zemalja, koje su većinom članice Atlantskog saveza i članice Europske unije. Vodeći političari većine europskih država žele napraviti konačan obračun s Ruskom Federacijom, pobijediti tu državu i zavazda ukloniti njezin navodno poguban politički i gospodarski utjecaj na Europu.

Poticaj za pisanje ovakvog i ovog osvrta dala mi je izjava uglednog nekadašnjeg hrvatskog diplomata i političara, koji često prosuđuje tekuće političko stanje u svijetu. On je u razgovoru s Hrvatskom televizijom rekao: „Boli me to reći, ali Europska unija treba psihoterapiju!“

Po meni, nije u pitanju duševno zdravlje europskih političkih prvaka, nego razvrat ili razmetnost njihova uma. Psihijatrijsku pomoć trebaju i traže ljudi, koji imaju nered u svojoj osobnosti. U primjeru politike Europske unije riječ je o urednoj jednostranosti u umovima političara pa bi oni umjesto pomoći „psihijatrije“ trebali pomoć „umobolnice“.

Općenito govoreći, čovjekov um je nepouzdan, jer se u njemu mogu naći istinite misli ili obavijesti, ali i laž i obmana. Ljudski um nema pred svojim ulazima „nadzorni uređaj“, kojim razlučuje istinu od laži, umišljaje od slika stvarnosti, dobronamjerne obavijesti od podvala. Zato je ljudski um prisiljen naknadno obrađivati pristigle obavijesti ili misli, kako bi mogao razlučiti istinu od laži, dobro sjeme od kukolja, pljevu od dobrog zrnja. Osobi koja propušta tako redoviti postupati um se lako iskvari pa njezini postupci, kojima ravna sadržaj uma lako mogu nositi štetu i njoj samoj i drugim ljudima. Ako je riječ o političarima, oni svojim nedomišljenim postupcima mogu naškoditi i svojem narodu i tuđim narodima.

Čovjekov um utemeljen je na iznimno razvijenom mozgu u vrsti Homo sapiens. Razvijeni mozak dao je čovjeku mogućnost stvaranja i pojmova, a ne samo slika stvarnosti koje se skupljaju u čovjekovu mozgu, kao što se slike stvarnosti skupljaju i u mozgovima (ostalih) životinja. Čovjek je postao sposoban predmetima i pojavama pridijevati pojmove, kojima je s vremenom počeo dodavati glasove, slogove i riječi. Tako je čovjek stekao sposobnost pojmovnog opažanja, znanja, pamćenja i odlučivanja. Čovjek je postao sposoban pojmove povezivati u misli ili obavijesti, a riječi ili njihove pisane ili crtane slike povezivati u rečenice. Ako se u govoru riječ „da“ zamijeni riječju „ne“ ili ako se u napisanoj rečenici znak „da“ zamijeni znakom „ne“ istina se pretvori u laž ili se laž pretvori u istinitu tvrdnju.

Životinje imaju samo slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje pa se u njihovim mozgovima nalaze samo preslike stvarnosti, koja se sastoji od predmeta i pojava odnosno postupaka. U životinjskim vrstama postoji samo istina. Jedna životinja ne može baratati slikama u mozgu druge životinje kao što jedan čovjek može namjerno i nenamjerno mijenjati sadržaj uma drugog čovjeka. U sadašnjem svijetu sadržaj ljudskih umova namjerno ili zlonamjerno mijenjaju mediji i mudrosne zaklade, na izmišljaje kojih se mediji oslanjaju. Mediji su samo mediji ili sredstva.

U Platonovu spisu Fedar ili O ljepoti piše, da je Sokrat pripovijedao Fedru, da je egipatski bog Teut, koji je prvi „izumio brojeve, računanje, geometriju, zvjezdoznanstvo, igre na kamenčiće i kocke te pismo pristupio faraonu Gornje zemlje Tamu“ i rekao mu, da sve što je donio treba razdijeliti među Egipćane. Teut je za pismo rekao, da će „ono znatno povećati znanje Egipćana i poboljšati njihovo pamćenje“. Faraon Tam je rekao Teutu, da je „netko sposoban napraviti izume, a da su drugi u stanju razlučiti štetu od koristi ljudima, koji se pismom budu služili“. Tam je objasnio Teutu, da će pismo u ljudima proizvoditi zaborav, jer će se pouzdavati u „tuđe otiske“, a ne u svoje znanje i pamćenje. Objasnio je Teutu, da je on izumio lijek samo za podsjećanje, a ne i za pamćenje. Faraon je prigovorio Teutu, da on iznosi samo svoje mišljenje, a ne i istinu. Ljudi koji nemaju pravu poduku mislit će da mnogo znaju pa će umjesto da postanu mudri postati nadrimudraci. Tam je zaključno rekao Teutu, da će putem pisma u umove domaćih ljudi ući tuđe znanje i da će to znanje istisnuti znanje, kojim su Egipćani stvorili sve što imaju.

Već sam ustvrdio, da su umovi europskih vodećih političara poremećeni ili da su potkopani tuđim znanjem, koje se je u njih uvuklo načinom, koji je kojih 400 godina prije Isusa prozreo grčki filozof Platon. Takav sam zaključak donio, jer europski političari žele pošto-poto nastaviti rat u Ukrajini. Želja za ratom bi trebala ljude voditi u „umobolnicu“, a ne u politiku.

Robert Gates je bio američki ministar obrane od 18. prosinca 2006. do 1. srpnja 2011. godine pa je bio ministar pod predsjednicima republikancem Georgeom W. Bushom i demokratom Barackom Obamom. Robert Gates je u oproštajnom razgovoru na jednoj američkoj televizijskoj mreži rekao, da je „ general Douglas MacArthur rekao, da svakog američkog generala, koji svojem predsjedniku predloži stupanje u rat, treba uputiti na pregled glave“.

Europskog naroda nema, a nikad ga neće ni biti. Uniji kao sveeuropskoj tvorevini Amerike ne treba narod kao što ni Americi kao državi kapitala nije bilo potrebno stvaranje i održavanje naroda. Tako su se europski političari zatekli u ispražnjenom prostoru. Oni nemaju pravi oslonac za svoju politiku, koja bi se trebala iskazivati u brizi za narod. Nema europskog naroda pa nema ni narodne politike. Umovi europskih političara su ispražnjeni, jer se za potrebe ljudi i naroda ne treba skrbiti pa su u njihove umove natrpane tuđe zamisli ili je natrpana tuđa ideologija, koja je u ovom času ideologija neokonzervatizma.

Ipak, nedavno je poznati britanski povjesničar Owen Matthews u listu The Telagraph objavio članak, u kojemu tvrdi, da zapadne zemlje ne mogu učiniti više, nego što su učinile (za dobivanje rata u Ukrajini) pa da sad trebaju početi istinski razgovarati s vodstvima Ruske Federacije, Ukrajine i Amerike. Owen Matthews zapravo predlaže, da Europa počne voditi zbiljsku politiku, Realpolitik.

Pitanje je, može li se Europska unija prevratiti i umjesto vođenja tuđe, ideološki zadojene politike početi voditi svoju, zbiljsku politiku. Prijedlog Owena Matthewsa je hvalevrijedan, ali i poslije njegova prijedloga za razgovor europski politički prvaci (Starmer, Merz, von der Leyen, Macron, Costa i drugi) i nadalje zajapureno izjavama napadaju Rusiju. Članice Europske unije u svoje proračune stavljaju goleme svote novca za vojnu pomoć Ukrajini i to nauštrb zadovoljenja potreba svojih naroda. Nedavno je njemački savezni kancelar Friedrich Merz otvoreno rekao, da je „vrijeme socijalne države isteklo“.

Po meni, isteklo je vrijeme Europske unije. Unija se kao američka političke tvorevina ne može spasiti čak i da odmah počne voditi zbiljsku politiku. Rasap Unije ne bio prvi rasap jedne političke tvorevine u Europi. Zapadni Rim se rasuo 476. godine i to ne na narode, koji su bili zatrti ili na sastavne pokrajine, nego čak na obiteljske posjede ili latifundije. Jugoslavija se je 1990. godine počela rastakati na dotadašnje socijalističke republike, koje su imale svoje narode, u kojima je čak tinjao nacionalizam. Sovjetski Savez se je prisilno razdružio 1991. godine i to upravo na nekadašnje sovjetske republike, koje su imale svoje narode, koji su zauzvrat uživali kulturnu samostalnost.

Države Svjetske većine se u vođenu politike sve više oslanjaju na svoje narode. Taj će pokret dosegnuti i Europu, koja vidno propada. Unija će vlastitim rasapom spasiti svoje narode, koji će Europu u slobodi ponovo urediti na svoj, a ne na američki način.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi jednom povijesnom i dugotrajnom značajkom svijeta, koja seže unazad do vremena od prije Isusa. Osvrt se bavi političkim i gospodarskim sustavom Kine, kojemu određene značajke traju od uspostave nove kineske carevine 221. godine prije Isusa, a kojemu se neke značajke mijenjaju ovisno o promjenama političkih, gospodarskih, sigurnosnih i ljudskih okolnosti u svijetu.

Kinezi svoj sadašnji politički i gospodarski sustav krste različitim imenima, od kojih je jedno „socijalizam s kineskim značajkama“ (Mao Zedong), a drugo „socijalističko tržišno gospodarstvo“ (Ši Điping). Bitna značajka kineskog sustava je snažna i presudna uloga države u gospodarstvu. U Kini već duže od dva tisućljeća država ili politika upravlja gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja. Posebnost kineskog sustava uvjerenja je u tomu, što je prvi vladar nove kineske carevine Čin Ši Huang za svoje kratke vladavine (221.-210.) nastojao carske podanike sliti u narod. U tomu je i uspio.

Po meni, mnoge zapadne zemlje, posebice te koje su nastale preseljavanjem ili „presađivanjem“ dijela europskog pučanstva na udaljene kontinente nisu od europskih useljenika uspjele stvoriti narode. To posebice vrijedi za Ameriku, koja je u narod trebala sliti i europske doseljenike i afričke dopremljenike. Kina ima narod od vremena cara Čin Ši Huanga, a Amerika ga još nema.

Nakon sloma europskog komunizma 1989. godine i rasapa Sovjetskog Saveza 1991. godine u Rusiji je pod predsjednikom Jeljcinom bio uspostavljen kapitalistički sustav, koji se mirne duše može nazvati „divljim kapitalizmom“. Ruskim gospodarskim sustavom i ruskom državom gospodarili su „oligarsi“, koji su se u nenadziranoj privatizaciji državnih poduzeća dokopali silnog bogatstva. (U Hrvatskoj je privatizaciju društvenih poduzeća nadzirala država pa je privatizacijom u prvi mah dva milijuna ljudi steklo dionice novih poduzeća.)

Usporedo s naglim ruskim prelaskom od državnog socijalizma na kapitalizam Kina je provodila preobrazbu svojega gospodarskog sustava bez zadiranja u ovlasti države. Komunistička stranka Kine (CPC) sprva je dopustila osnivanje novih poduzeća u vlasništvu tijela mjesne i područne uprave, kako bi ta poduzeća pravila proizvode, kakve nisu pravila golema državna, „savezna“ poduzeća. Kasnije je CPC dopustila osnivanje i privatnih poduzeća.

Zapadni političari i politolozi su predviđali, da će i Kina poći u kapitalizam putem sličnim ruskom. (Zato je Francis Fukuyama 1992. godine požurio objaviti knjigu Konac povijesti i posljednji čovjek, u kojoj je ustvrdio da dolaze konac povijesti, konac politike i konac geografije. Thomas Friedman je 2007. godine objavio knjigu Svijet je ravan, u kojoj tvrdi, da će sva mjesta na Zemlji biti jednaka, jer će svima zavladati kapitalizam.) Međutim, iako su se njihova predviđanja izjalovila, zapadni političari i politolozi i nadalje tvrde, da je u Kini uspostavljen kapitalizam. Kao da Kina ima „kapitalizam s kineskim značajkama“. Oni svoje tvrdnje temelje na dvije činjenice: u Kini postoji tržište i Kina ima trgovišta (burze) kapitala.

Pritom se zapadni političari i mediji pogrešno oslanjaju na dojam o kapitalizmu u svojim državama. Sve zapadne zemlje imaju i slobodno tržište i trgovišta kapitala. Zapadnim tržištima gospodari kapital, koji je u ljude usadio naviku potrošaštva, koja ljude navodi da kupuju i što im je potrebno i što im nije potrebno. Tako se povećavaju promet na tržištu, zarada korporacija i izvlačenje slobodnog kapitala. Na Zapadu se smatra bitnim, da se na trgovištima kapitala stalno povećava vrijednost dionica, kojima se trguje, jer se time bogatstvo slijeva u vlasništvo ravnatelja korporacija i velikih dioničara. Zato mnoge korporacije svoju zaradu ne ulažu u daljnji razvitak poslovanja i napredak u tehnologiji, nego u kupnju dionica vlastitih korporacija, kojom se bogatstvo dodatno slijeva na račune dioničara i upravitelja korporacija.

Zauzvrat, u Kini postoji tržište, ali ono nije potpuno slobodno. Njim u konačnici gospodari država, a ne nakupljeni privatni kapital. Kineska država ne sputava tržište, nego usmjeruje njegov razvitak putem ulaganja u tehnologiju, na kojoj će se temeljiti proizvodi, kojima će se bolje zadovoljavati potrebe jedinačnih ljudi i kineskog naroda. Glede kineskih trgovišta kapitala valja naglasiti, da je ukupna vrijednosti dionica, koje se na njima prodaju bila uglavnom stalna minulih dvadeset godina. U Kini vrijednost tržišta kapitala ne može stalno rasti, jer se veliki dio zarade korporacija stalno ulaže u razvitak tehnologije i u širenje proizvodnje. Golem dio zarade poduzeća se odlijeva u obližnje zemlje i na druge kontinente putem Pothvata ceste i pojasa (Belt and Road Initiative – BRI).

Zašto zapadni političari, politolozi i mediji tvrde, da je u Kini uspostavljen kapitalizam? Prvo, oni ne žele priznati, da postoji mogućnost uspostave političkog i gospodarskog sustava drukčijeg od kapitalizma. Drugo, ne žele priznati, da je kineski politički i gospodarski sustav – koji je drukčiji od kapitalizma – uspjeliji od američkoga kapitalističkog sustava. Tako se pravda sadašnja neučinkovitost američkog političkog i gospodarskog sustava, u kojemu je uloga države izuzetno slaba.

Slaba uloga države unutar Amerike bila je sračunata na samovoljno postupanje kapitala. Zato je kapital mogao nesmetano američku industrijsku proizvodnju premještati u Kinu, koja je na brzinu bila primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), kako bi američke korporacije mogle svoje razmjerno jeftine proizvode iz Kine prodavati diljem svijeta uz visoku dodanu vrijednost. Taj zahvat je trajao vrlo kratko, jer su kineske korporacije kao prisilne ortakinje američkih nakupljale zapadnu tehnologiju i usporedo razvijale svoju. (Kineska država prisilila je američke korporacije, da za ortakinje uzimaju kineske korporacije.)

Slabost američke industrije bila je dugo prikrivana američkom (političkom) hegemonijom, koja je omogućivala zgrtanje golemih zarada američkih proizvodnih i uslužni korporacija te premještanje tih zarada u Ameriku. Tako su se i američko gospodarstvo i američka država financijalizirali nauštrb tehnološkog razvitka Amerike i unapređenja američke industrije. Amerika barata novcem i uslugama, ali zaostaje u razvitku tehnologije i prestaje proizvoditi. Veliki udio u prikrivanju slabosti američke industrije imala je uloga dolara kao svjetskog pričuvnog novca, koji je omogućivao nezajažljivo zaduživanje američke države, koje je dovelo do njezine lažne potrošnje i do lažne potrošnje američkih građana.

Sad američki dolar brzo prestaje biti svjetskim pričuvnim novcem, koji je donedavno bio jedinim sredstvom prekograničnog plaćanja i ulaganja te čuvanja pričuva mnogih država svijeta. Usto, američka politička hegemonija ili hegemonija svjetskog kapitala usredištenog u Americi brzo kopni na očigled američkim političarima i cijelom svijetu. Americi je došlo vrijeme polaganja računa. „Američki kapital je gol!“ Gol i proziran!

Kina ima državne industrijske korporacije i privatne industrijske korporacije. Prinos državnih korporacija ukupnom domaćem proizvodu je 25-28%. Državne korporacije na trgovištima kapitala imaju više od 60% udjela. (Mnoge privatne industrijske korporacije nisu  uvrštene u trgovišta kapitala.) Državne korporacije ponajviše prinose razvitku tehnologije, ali država svojim poticajima usmjeruju razvitak tehnologije u područja, koja će najviše pridonijeti dobrobiti građana Kine i prodoru kineskih proizvoda i usluga u svijet.

Ne treba naglašavati, da je Kina zahvaljujući brizi države za gospodarstvo postala neosporno prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta te prvim gospodarstvom svijeta, ako se ukupni domaći proizvod mjeri sposobnošću kupnje građana ili kućanstava, korporacija i države. Nositeljice gospodarstva su u velikoj mjeri državne korporacije.

Među najvažnije kineske korporacije spada Industrijska i trgovinska banka Kine (ICBC), koja kineskom ukupnom proizvodu prinosi 20%. Banka ima glavnicu od 550 milijardi američkih dolara i ima 16.000 poslovnica diljem svijeta, a snažno je uključena u postavljanje i djelovanje Pothvata ceste i pojasa (BRI).

Korporacija Tencent je višenacionalni medijsku sustav sa sjedištem u novom gradu Šenženu. Utemeljena je 1998. godine. Po prihodu je jedna od najvećih svjetskih medijskih kuća. Tencent je najveća svjetska medijska kuća, koja nudi vidne igre. Po vrijednosti glavnice Tencent je jedna od najvećih medijskih kuća na svijetu. Tencent ima privatne mreže, pruža glazbu, ima internetske stranice, ima igre za mobilne telefone, internetske usluge, sustav plaćanja i igre za više igrača. Tencent je 2018. godine imao vrijednost 500 milijardi dolara, a sad se njegova vrijednost procjenjuje na oko 1 trilijun dolara. Godine 2023. Forbes Global 2000 stavio je Tencent na 35. mjesto u svijetu. Američke vlasti motre djelovanje Tencenta, koji okrivljuju za suradnju s kineskom vojskom.

Jedna od važnih kineskih korporacija je Alibaba, koja se bavi internetskom prodajom proizvoda u Kini i u svijetu. Bez maloprodaje Alibaba ima prihod od 130 milijardi dolara. Alibaba ima svoj sustav plaćanja Alipay, koji u Kini ima 55% svih uplata i 80 milijuna trgovaca, a u svijetu ima 300 vezanih trgovaca i gotovo dvije milijarde jedinačnih kupaca u Kini, Japanu, Hong Kongu, Bangladešu i u drugim zemljama. Kineske vlasti su 2021. godine korporaciju Alibaba zbog njezina nastojanja da uspostavi monopol kaznile globom od 2.8 milijardi dolara, koju je korporacija platila bez prigovora. Otad kineske vlasti pomno nadziru djelovanje korporacije Alibaba.

Kineska nacionalna naftna korporacija (CNPC) ima dnevnu domaću proizvodnju nafte od 1,5 milijuna buradi i plina od 10 milijardi m³. CNPC ima 300 poslovnica u 30 država, upravlja s 27.000 kilometara naftovoda i 76.000 kilometara plinovoda. CNPC se bavi istraživanjem nafte i plina. CNPC je 2024. godine imala prihod od 420 milijardi dolara.

Huawei je vjerojatno korporacija, koja se više od svih korporacija u svijetu odlikuje izumiteljstvom. O tomu svjedoči broj odobrenih patenata te korporacije u Kini i SAD. Huawei je 2024. godine imao prihod od 91 milijarde dolara. Huawei je u svijetu postavio 50% svih zemaljskih primopredajnih postaja. Huawei svojim komunikacijskim proizvodima i uslugama omogućuje punu digitalizaciju gradova. Huawei je 2024. godine u istraživanje i razvitak tehnologije uložio 23 milijarde dolara. Zarada korporacije Huawei se dijeli među njezine zaposlenike.

State Grid (Državna mreža) je korporacija zadužena za proizvodnju i raspačavanje električne struje. Ima više od 11.000 kilometara dalekovoda s posebno visokim naponom. Postavlja fotonaponske ploče i vjetrene turbine za proizvodnju čiste energije, koje uključuje u svoju mrežu. State Grid ima niz zahvata u inozemstvu (na Filipinima, u Bruneiju, u Italiji i drugdje). Godine 2024. imala je prihod od 480 milijardi dolara.

Kineska državna korporacija za gradnju i inženjerstvo (CSCEC) gradi u Kini i na svim kontinentima ceste, željeznice, morska i zrakoplovna pristaništa, tunele i mostove te cijele gradove. CSCEC je poznata po sposobnosti stvaranja vrijednosti, uspjehu u međunarodnom nadmetanju, predvodništvu u svojoj industrijskog grani i po prihvaćenoj kulturi djelovanja. CSCEC uživa najvišu kreditnu sposobnost u svojoj grani. Poslovi korporacije CSCEC uključuju visokogradnju, niskogradnju, izgradnju gradskih naselja, projektiranje i nadzor te suvremena područja zelene tehnologije i digitalizacije. Fortune Global 500 smješta korporaciju CSCEC na 14. mjesto u svijetu, a na 4. mjesto u Kini. CSCEC je prošle godine imala prihod od 290 milijardi dolara i zaključila novih ugovora u vrijednosti 630 milijardi dolara.

Kina je minulih četrdeset godina postala ne samo prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta, nego i prvom poljoprivrednom silom svijeta. Kina je prva u svijetu u proizvodnji pšenice (97 milijuna tona), a slijede je Indija (69 mt), SAD (57 mt) i Rusija (47 mt). Kina je prva u svijetu i u proizvodnju riže (206 mt ili 28% svjetske proizvodnje). Slijede je Indija (125 mt), Bangladeš (36 mt) i Indonezija (34 mt). Kina je postala samodostatna u pšenici i u riži, a opskrbu sojom zasad prepušta uvozu.

Indija obrađuje 1,76 milijuna km² ili 54% svojeg zemljopisnog prostora. Amerika obrađuje 1,68 milijuna km² ili 17% svojeg prostora. Kina obrađuje 1,5 milijuna km² ili 15% svojeg prostora, a Rusija 1,3 milijuna km² ili 7,4% svojeg prostora.

Kina je najveća svjetska proizvođačica hrane, iako je druga po veličini uvoznica hrane u svijetu. U kineskoj poljoprivredi radi 30% pučanstva, iako ona daje samo 10% ukupnog domaćeg proizvoda. Kina uzgaja i kukuruz, proso, ječam i uljno sjeme. Zemlja je u Kini državna kao što je prije bila carska. Prije je car iznajmljivao zemlju obiteljima prema njihovoj sposobnosti obrade zemljišta. Kina sad daje zemljište u zakup na 60, 50 ili 40 godina ovisno o njegovoj uporabi. Kina je davno pogodila pravi način upravljanja zemljom.

Nedavno je jedan Amerikanac, koji 35 živi u Indoneziji objavio, da Kina opskrbljuje indonezijske trgovine i tržnice toliko jeftinim svježim voćem i povrćem, da sad mnogi indonezijski građani mogu priuštiti kupnju tih plodova.

Jedan australijski državljanin, koji živi u Australiji objavio je, da je australijska korporacija Fortescu Limited uzela od poslovnica dviju kineskih banaka u Australiji združeni zajam u juanima u iznosu od 2 milijarde dolara na pet godina uz godišnji kamatnjak od 3,8%. U američkim bankama kamatnjak bi bio oko 6%. Korporacija Fortescu je četvrta najveća rudarska korporacija u svijetu, a za uzajmljeni novac će u Kini nabaviti rudarske strojeve, a u Australiji upriličiti ekološku proizvodnju čelika. Zajam će otplatiti isporukama željezne rudače Kini.

Dva gornja primjera sam naveo, kako bih naglasio, da Kina snažno povećava svoju robnu razmjenu, a dani primjeri velikih kineskih korporacija potvrđuju, da Kina sve više pruža svijetu korisne usluge u financijama, digitalnoj tehnologiji, internetskoj trgovini, poslovanju naftom i plinom, telekomunikacijama, proizvodnji i prijenosu električne energije te u graditeljstvu.

Golem dio robne razmjene i pružanja usluga plaća se u kineskom novcu juanima. Riječ je o istinskoj dedolarizaciji prekograničnog plaćanja. Ako se tomu doda, da sve više središnjih banaka u svijetu kupuje zlato biva jasno, da središnje banke ne žele više čuvati svoje pričuve u američkim državnim obveznicama. Američki dolar će prije ili kasnije prestati biti snažnim sredstvom američke države, američkog gospodarstva i kapitala nakupljenog u SAD.

U čemu je bitna razlika između političkih i  gospodarskih sustava Amerike i Kine? Amerikom vlada bezobzirno nakupljanje kapitala u svrhu osvajanja i održavanja političke vlasti. Taj postupak teče nauštrb zdravlja i snage američkog gospodarstva te nauštrb napretka Amerike u tehnologiji, a da se ne spominje dobrobit pučanstva. Kapital je u Americi financijalizirao državu i gospodarstvo pa Amerika tetura bez proizvodnje tvarnih dobara.

U Kini se država skrbi za cijelu životnu zajednicu ili narod i to putem uspostave i osuvremenjivanja prijevozne i komunikacijske podloge, napretka tehnologije te putem održljivog rasta gospodarstva u ustaljenim unutarnjim odnosima u životnoj zajednici.

Kinom vlada briga za narod, a Amerikom briga za kapital, koji ne dopušta stvaranje i postojanje naroda.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim događajem te važnom promjenom, koju bi taj događaj mogao donijeti. Osvrt se bavi iznenadnim, ali i dužno očekivanim sastankom indijskog premijera Narendre Modija i kineskog predsjednika Ši Đinpinga. Sastanak će se dogoditi 31. kolovoza ili 1. rujna kad će se u gradu Tianđinu u Kini održati sastanak na vrhuncu Šangajske organizacije za suradnju. Očekuje se, da će sastanak prvaka Indije i Kine voditi zbližavanju tih dviju država. Možda bi bilo pravednije napisati, da bi sastanak mogao potaknuti Indiju, da se približi Kini i da dublje uroni u BRICS.

Očekivani sastanak predsjednika Šija i premijera Modija bio bi prvi sastanak te dvojice istinskih državnika nakon sedam godina. Kako bi se taj sastanak dobro pripravio i kako bi se obnovio razgovor Indije i Kine na visokoj razini, kineski ministar vanjskih poslova Wang Ji posjetio je 18. i 19. kolovoza New Delhi. Prvo je razgovarao sa savjetnikom za nacionalnu zaštitu Ajitom Dovalom i to je bio njihov 24. sastanak. Indijski ministar vanjskih poslova S. Jaishankar (Subrahmanyam) obradovao je ministra Wanga izjavom, da je „Tajvan dio Kine“. Premijer Modi je rekao ministru Wangu, da „ga posebno veseli što će za vrijeme sastanka na vrhuncu Šangajske organizacije za suradnju imati prigodu izravno razgovarati s predsjednikom Šijem“. Očito je, da je posjet ministra Wanga New Delhiju stvorio dobro ozračje u odnosima Indije i Kine.

Zanimljivo je vremenski poredati sastanke na vrhuncu, koje je premijer Modi imao proteklih godina s čelnicima SAD i Kine. Premijer Modi prvo je posjetio Kinu početkom rujna 2016. godine kad je sudjelovao na sastanku Skupine dvadeset (G20) u gradu Hangzhouu. Premijer Modi je zatim posjetio SAD koncem lipnja 2017. godine u prvom polugodištu predsjedanja Amerikom Donalda Trumpa. To je bio sastanak, koji je američki predsjednik uporabio za privlačenje premijera Modija na američku stranu. U tomu je predsjednik Trump uvelike uspio, jer je na sastanku održanom u Manili u studenomu 2017. godine Indija potvrdila svoju pripadnost obnovljenom Četverostranom sigurnosnom dijalogu (QUAD).

[Četverostrani sigurnosni dijalog uspostavljen je početkom 2007. godine na prijedlog japanskog premijera Shinzoa Abea, kako bi Australija, Japan i SAD uspostavili sigurnosne odnose s Indijom. Suradnja se je očitovala prvobitno u zajedničkim pomorskim vježbama. (Premijer Abe je napravio QUAD 1.0 poslije udarca cunamija 2004. godine.) Australija je 2008. godine istupila iz QUAD-a, jer je ta ustanova imala izrazito protivkineski značaj, a tadašnji premijer Australije Kevin Rudd je nastojao njegovati dobre odnose s Kinom. QUAD je tad prestao postojati, ali je ponovo uspostavljen u Manili.]

Premijer Modi je bio u neslužbenom posjetu Kini koncem travnja 2018. godine u gradu Wuhanu, gdje su predsjednik i premijer razmijenili poglede o temeljnim pitanjima odnosa Kine i Indije, o glavnim svjetskim pitanjima te iznijeli svoje viđenje razvitka svojih naroda i razvitka stanja u svijetu. Premijer Modi je ponovo posjetio SAD koncem rujna 2019. godine tijekom zasjedanja Glavne skupštine UN, kad mu je predsjednik Trump 22. rujna upriličio veleban skup u Houstonu u Texasu. Tad se je premijer obratio mnoštvu od pedeset tisuća doseljenika iz Indije.

Odnose Kine i Indije godinama remeti granični prijepor u području Istočnog Ladaka, koji se je pojačavao godinama. U proljeće 2020. godine Kina je uz granicu na nadmorskoj visini od 4.500 metara rasporedila oko 50.000 graničara i vojnika, koji su se bili suočili s približno istim brojem indijskih vojnika i policajaca. To je područje dotad svojatala i nadzirala Indija. Indijske snage su zaustavile daljnji prodor kineskih snaga. Savjetnik za nacionalnu zaštitu Ajit Doval i ministar Wang sad su zajedno izjavili, da je „granica mirna“.

Kina je koncem mjeseca srpnja ove godine počela gradnju brane za buduću hidroelektranu na rijeci Yarlung Tsangpo u blizini indijske granice. Rijeka Yarlung Tsangpo ulazi u Indiju kao Brahmaputra. Radove je otvorio kineski premijer Li Qiang. Elektrana bi trebala proizvoditi 300 milijardi kilowatsati godišnje, a stajala bi oko 170 milijardi dolara. To bi bila najveća hidroelektrana na svijetu.

Izgradnja brane izazvala je uzbunu u Indiji i Bangladešu, jer Brahmaputra opskrbljuje vodom Sjeveroistočnu Indiju i Bangladeš. Promjena vodostaja rijeke Brahmaputre može donijeti nepredvidljive posljedice za poljoprivredu i za opskrbu pučanstva vodom. Očito je, da Kina nije unaprijed obavijestila Indiju o gradnji brane i hidroelektrane. Kako bi odvratila Kini, Indija razmišlja o gradnji brane i hidroelektrane na rijeci Brahmaputri, koju obližnji narodi nazivaju i Siang, Luit ili Jamuna.

Sadašnje približavanje Indije i Kine izazvano je američkim nametom opakih uvoznih trošarina Indiji, koje iznose 50% vrijednosti uvezene robe. Očito je, da iza cijelog nacrta nameta trošarina stoji politička nakana Amerike. Mnogi politolozi smatraju, da je namet trošarina Indiji bio „slamka koja je devi slomila leđa“. Indija je američki namet trošarina shvatila kao napad na svoje dostojanstvo i na svoju suverenost.

Da je u nametu trošarina Indiji riječ o političkom kroćenju Indije, a ne o sređivanju trgovinskih odnosa dviju država pokazuje razmjena dobara i usluga između Indije i Amerike. Ukupna razmjena između SAD i Indije iznosila je 2024. godine 212 milijardi američkih dolara, a razmjena tvarnih proizvoda 129 milijardi dolara. SAD su u Indiju izvezle 42 milijarde dolara, a iz Indije uvezle 87 milijardi dolara. Razmjena usluga bila je potpuno uravnotežena. Predsjednik Trump tvrdi, da sve države s kojima SAD imaju manjak u razmjeni iskorištavaju ili zakidaju njegovu državu. (Velika stavka u indijskom izvozu u SAD su „generički“ lijekovi, koje američke korporacije ne želi proizvoditi, jer nose malu zaradu.)

Trošarine kakve su pogodile indijski uvoz u SAD pogodile su i Brazil. Kad je brazilski predsjednik Lula da Silva odbio traženje američkog predsjednika, da Brazil obustavi kazneni progon prijašnjeg predsjednika Jaira Bolsonara Brazilu su isto odrezane uvozne trošarine od 50% vrijednosti uvezene robe. Ukupna razmjena proizvoda između SAD i Brazila u 2024. godini bila je 92 milijarde dolara. Američki izvoz u Brazil bio je 50 milijardi dolara, a uvoz iz Brazila 42 milijarde dolara. SAD imaju višak u robnoj razmjeni s Brazilom, a ipak su mu nametnule trošarine. Brazil nije mogao „zakinuti“ Ameriku.

Čini se, da je Indija poslije američkog izricanja opakih trošarina i njoj i Brazilu shvatila gdje joj je mjesto. Južnoj Africi su odrezane trošarine od 30%. Sve tri spomenute države su utemeljiteljice udruge država BRICS, što pokazuje, da se predsjednik Trump uzalud nastoji obračunati s BRICS-om.

Mjesto Indije nije ni uz nepredvidljivu Ameriku niti na prgavom američkom tržištu. Njezino je mjesto uz ostale države BRICS-a i uz zemlje Svjetske većine. Unutar BRICS-a nijedna država ne nameće svoju volju drugim državama. Odluke ili preporuke za djelovanje članica i ortakinja BRICS-a donose se dogovorom ili suglasjem, a svaka država sama odlučuje hoće li ili neće provesti predložene odluke. Dvojna suradnja država unutar BRICS-a čuva dostojanstvo i suverenost svake države. Po meni, Indija uviđa da se mora sljubiti sa zemljama Svjetske većine, kako bi pomogla stvaranje novog svjetskog političkog ozračja, u kojemu neće biti mjesta hegemoniji, koja omogućuje samovolju hegemona, kojom se vrijeđa dostojanstvo nacionalnih država i krši njihova suverenost.

Continue Reading

Ovaj se moj osvrt kao i dva nedavna isto bavi Kanadom. Osvrt se posebice bavi novim ustrojem Kanade, koji nije sračunat samo na prestanak ovisnosti Kanade o američkom tržištu i o američkoj politici, nego i na pretvaranje Kanade u istinsku gospodarsku i političku velesilu.

Godine 2024. ukupna razmjena proizvoda i usluga Kanade i Amerike premašila je jedan trilijun američkih dolara. U robnoj razmjeni, koja je iznosila 766 milijardi dolara Kanada je imala višak od 102 milijarde dolara. U razmjeni usluga prevaga je bila na američkoj strani. Na Ameriku je otpadalo 76% ukupnog kanadskog izvoza i 62% ukupnog kanadskog uvoza. Navedeni podatci nedvojbeno pokazuju veliku ovisnost kanadskog gospodarstva o američkom tržištu.

Takvi gospodarski odnosi Amerike i Kanade su se potezali desetljećima, ali se je ove godine u vrlo kratkom vremenu dogodila velika preobrazba u gospodarskim i političkim odnosima tih dviju zemalja. Vladimir Iljič Lenjin je navodno rekao, da „postoje desetljeća u kojima se ništa ne dogodi, ali postoje tjedni u kojima se dogode desetljeća“. U američko-kanadskim odnosima nije bilo promjene doslovce desetljećima (poslije Drugoga svjetskog rata), ali se je u malo tjedana dogodila silna, revolucionarna promjena. Kanada je uistinu u političkom i geopolitičkom prevratu.

Kanada poduzima veliki politički i geopolitički zahvat koji će je pretvoriti u pravu svjetsku gospodarsku i političku velesilu. Za uspjeh tog zahvata prvobitno jamči golemi kanadski zemljopisni prostor, koji je bogat prirodnim blagom, posebice u usporedbi s Amerikom, koja je svoje blago djelomice iscrpila.

(Amerika ima velike pričuve nafte, ali obujam proizvodnje nafte bitno ovisi o svjetskim cijenama tog energenta, jer se u Americi nafta uvelike dobiva iz škriljevca skupim postupkom, koji traži puno kapitala i rada. Sad američki upravni ustroj moljaka Kanadu, da Americi obnovi isporuke nafte, ali je Kanada već sklopila ugovore za prijevoz nafte na tihooceansku obalu za prodaju Kini, Japanu u Južnoj Koreji. Amerika je gotovo potpuno iscrpila svoja nalazišta boksita i ima samo 1% svjetskih pričuva.)

Kanada za Amerikom znatno zaostaje u broju stanovnika, ali se njezino pučanstvo brzo povećava. Godine 1980. Kanada je imala 24 milijuna stanovnika. Te je godine porast pučanstva bio 244 tisuće ili 1%. Te se je godine u Kanadu uselilo 57 tisuća tuđih ljudi. Godine 2000. Kanada je imala 31 milijun stanovnika uz povećanje od 285 tisuća stanovnika, što prirodnim prirastom što useljavanjem. Po procjenama, sad Kanada ima 40 milijuna stanovnika. Po meni, ako uspije osamostaljenje Kanade od Amerike, nema razloga da mnogi useljenici ne dolaze radije u Kanadu, nego u Ameriku.

Nova kanadska vlada pod Markom Carneyjem prihvatila se je promjene zastarjelog kanadskog političkog sustava, u kojemu je dosad vladala samostalnost ili proizvoljnost politike vlada deset jedinačnih pokrajina (Alberte, Britanske Kolumbije, Manitobe, New Brunswicka, Nove Škotske, Ontarija, Otoka Kneževića Edwarda, Quebeca, Grada Quebeca i Saskatchewana).

Vlast je u Kanadi više raspačana, nego u bilo kojoj drugoj državi. Pokrajine raspolažu poreznom i zakonodavnom samostalnosti, koja premašuje pokrajinsku samostalnost u bilo kojoj drugoj državi. Odluke jedinačnih pokrajina često nose posljedice i izvan njihovih granica i granica Kanade. (Nedavno je pokrajina Ontario odlučila, da neće isporučivati električnu struju Americi.)

Jedno od područja u kojemu će središnja vlada posebno djelovati je iskorištavanje prirodnih izvora. Dosad su nad prirodnim izvorima ovlast imale pokrajinske vlasti, iako njihovo iskorištavanje nosi posljedice za gospodarstvo i okoliš ostalih pokrajina. To posebice vrijedi, ako jedna pokrajinska vlada potpuno iscrpi svoje prirodne izvore.

Kanadski okoštali ustav iz 1867. godine ne dopušta značajne promjene u ovlastima središnje vlade i pokrajinskih vlada. Međutim, odgovor kanadskih građana na američki namet trošarina i na pobačeno pripojenje Americi cijele Kanade kao savezne države pokazuje, da oni žele nastupati kao cjelina ili kao narod. Nasrtljivost Amerike prema Kanadi otvara nove mogućnosti saveznoj vladi u Otavi uključujući i mogućnost promjene ustava. Ipak, ključnu ulogu u povezivanju kanadskog pučanstva u narod imat će postavljanje kanadske nacionalne prijevozne, energetske, komunikacijske i upravne podloge. U Kanadi se vlast neće moći usredotočiti, ali će se moći uspostaviti skupna načela, a ne skupna pravila ponašanja

(Ponovit ću, da je prvi car obnovljene kineske carevine Čin Ši Huang (221.-210.) stvorio kineski narod povezujući pučanstvo Kine putem (1) stvaranja cjelovite cestovne i riječne prijevozne podloge, (2) uspostave cjelovitog sustava mjera za prostor, težinu i obujam te (3) zamjene sedam različitih slikovnih pisama jednim.)

U prvom prijašnjem osvrtu o preobrazbi Kanade pod naslovom Kanadski politizam pisao sam u pojačanoj ulozi države u Kanadi. U drugomu, koji je bio naslovljen Nova Kanada pisao sam o strategijskim ugovorima, koje su šest država udruge BRICS i Švicarska sklopile s Kanadom, kako bi zaobišle plaćanje uvoznih trošarina kod prodaje svojih proizvoda u Ameriku skrivanjem iza ugovora USMCA (United States-Mexico-Canada). Spomenuo sam i to, da je Brazil ponudio Kanadi članstvo u Mercosuru (Južnom slobodnom tržištu).

Osim što je od Kanade zahtijevao ili Kanadi nametao njezino uključenje u SAD američki je predsjednik htio nasilu kupiti cijeli otok Grenland. Međutim, kanadski premijer Carney za posjeta Europskoj uniji koncem lipnja ove godine nije samo zagovarao jačanje gospodarskih i političkih odnosa EU i Kanade, nego je i tražio suradnju dviju političkih zajednica u obrani Grenlanda od američke napasti.

Budući da Grenland obiluje prirodnim blagom, Kanada je odlučila, da će se i ona uključiti u gospodarski razvitak Grenlanda. Kanada je počela ulagati 3,5 milijardi američkih dolara u istraživanje i crpljenje rudnog blaga Grenlanda, jer se je i ona kao Grenland bila našla pod napadom Amerike. Kanada je s Grenlandom napravila sigurnosni sporazum, koji jača odredbe članka 5 Atlantskog ugovora o skupnoj obrani napadnute države. Kanada će redovito opskrbljivati Grenland potrebnim sigurnosnim obavijestima. Kanada i Grenland moraju djelovati skupa. Zato se Kanada iz susjede pretvara u ortakinju Grenlanda.

Ipak, za gospodarstvo Grenlanda je važan i početak vađenja rijetke zemlje i izlučivanje iz nje dragocjenih kovina. Kina će po važećem strategijskom ugovoru omogućiti Kanadi izlučivanje dragocjenih kovina iz njezine rijetke zemlje, pri čemu će se obaviti i prijenos kineske tehnologije kanadskim korporacijama. Tako se je i Kina neizravno uključila u zaštitu Grenlanda.

SAD su svojom nasrtljivošću potaknule buđenje kanadske politike. Usklađeni odgovor savezne kanadske vlade, pokrajinskih vlada i kanadskog pučanstva ne upućuje samo na stvaranje kanadskog naroda, nego i na stvaranje svjetske velesile Kanade. To je sukladno spomenutoj Lenjinovoj izreci. Kanada ne postaje svjetskom velesilom nametanjem trošarina i postavljanjem drugih trgovinskih pregrada, nego svestranom gospodarskom i političkom suradnjom, kakva je potrebna našoj globaliziranoj vrsti. Novi geopolitički stav Kanade poučan je i za američko političko vodstvo. Sadašnja Amerika nema čemu poučiti svijet.

Prije se je često rabila izreka: „Ne diraj lava dok spava!“ Trošarine su probudile Kanadu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim događajem te važnom i jedinom promjenom, koji je taj događaj donio. Osvrt se bavi sastankom predsjednika Putina i predsjednika Trumpa te pravom novinom u američkom razumijevanju Rata za Ukrajinu, koja je jedini rezultat tog sastanka. Predsjednik Trump je zasad prihvatio rusku postavku – utemeljenu na dosadašnjem ukrajinskom zastupanju primirjetvorstva – po kojoj uspostava primirja ili prekida paljbe ne bi rat skratila, nego produžila. Kažem „zasad“, jer se nikad ne zna kad Donald Trump može svoj stav promijeniti „milom ili silom“ odnosno sam od sebe ili pod prisilom neokonzervativaca.

Sastanak predsjednika Amerike i Rusije održan je u petak, 15. kolovoza, a u ponedjeljak, 18. kolovoza u Bijeloj kući održan je vjerojatno najneobičniji sastanak u povijesti diplomacije. Sastanak je održan u dva poluvremena. Prvo su se dvojno sastali predsjednici Trump i Zelenski, a poslije su sastanku bili pripušteni probrani, važni ili voljni čelnici nekih europskih političkih zajednica i tvorevina: Atlantskog saveza, Britanije, Europske unije, Finske, Francuske, Italije i Njemačke. (Zapadni mediji su pisali, da je finski predsjednik Alexander Stubb bio uključen među europske „volontere“, jer je s Donaldom Trumpom znao igrati golf.) Utakmica u Bijeloj kući imala je i produžetak: telefonski razgovor predsjednika Trumpa i predsjednika Putina.

Po meni, zborovanje u Washingtonu nije donijelo rezultat bolji ili drukčiji od rezultata rusko-američkog sastanka na Aljasci: mir u Ukrajini se može uspostaviti i bez prekida paljbe na bojištu. U Washingtonu se je govorilo o (1) mogućem i Zapadu poželjnom dvojnom rusko-ukrajinskom sastanku na vrhuncu; (2) slijednom trojnom rusko-američko-ukrajinskom sastanku na vrhuncu; te (3) tobožnjem zapadnom sigurnosnom jamstvu Ukrajini u mogućem mirovnom sporazumu. Nasreću, za sva tri navedena predmeta razgovora potreban je ruski pristanak. Moskva se ni dan poslije sastanka u Washingtonu o tomu nije očitovala. Predsjednik Trump je na osobnoj mreži Truth Social napisao, da će sigurnosna jamstva Ukrajini dati europske sile „uz koordinaciju Amerike“. To bi trebalo značiti, da Amerika neće Ukrajini biti jamac.

Zapadni mediji izvješćuju, da je predsjednik Zelenski odbacio zamisao o predaji dijela ukrajinskog prostora Rusiji. Ukrajinski mediji pišu, da rat nije najveće zlo na svijetu, uzdajući se u skoro dovršenje izradbe nove „ukrajinske“ rakete dosega 3.000 kilometra, kojom bi se moglo napadati Moskvu i Sankt-Petersburg i koja bi omogućila Ukrajini pobjedu nad Rusijom. Ukrajinska vojska je navodno naručila i 50.000 pasolikih robota kao zamjenu za vojnike.

Tijekom sastanka na vrhuncu na Aljasci predsjednik Trump je bio velikodušan domaćin. Srdačno je dočekao predsjednika Putina pred zrakoplovom u (vojnoj) zračnoj luci i u svojem ga je automobilu dovezao od zračne luke do mjesta sastanka. Zluradi zapadni mediji su pisali, da je predsjednik Putin morao vidjeti američke borbene zrakoplove i da mu je to bilo veliko upozorenje. Nisu pisali, da su dva američka borbena zrakoplova do zračne luke dopratila Putinov predsjednički zrakoplov.

U američkom izaslanstvu bili su podpredsjednik vlade, ministar vanjskih poslova, ministar financija, glavni predsjednikov pregovaratelj za Rusiju te ravnatelj središnje obavještajne službe (CIA), a u zadnji čas je u izaslanstvo uključen ministar obrane. Zanimljivo je to, što u izaslanstvu nije bio predsjednikov savjetnik za zaštitu. Iz izaslanstva je bio izostavljen i general Keith Kellogg, kojega nazivaju „Mr. Ceasefire“ (prekid paljbe).

Predsjednik Putin je pomno probrao suradnike, koji su s njim doputovali u Anchorage. Ondje su bili ministar vanjskih poslova, glavni savjetnik predsjednika za zaštitu, ministar obrane, ministar financija, predvodnik ruskog izaslanstva za zamrle pregovore u Carigradu koji je po struci povjesničar i predsjednik ruskog državnog investicijskog fonda.

Predsjednik Putin je poslije sastanka na Aljasci za vrijeme zajedničke konferencije za novinare rekao, da se je on trsio još u vrijeme predsjednika Bidena da spriječi izbijanje rata u Ukrajini. Predsjednici Biden i Putin su sastali u Ženevi 16. lipnja 2021. godine, ali – kako je predsjednik Putin rekao – predsjednik Biden nije slušao. Predsjednik Putin je pohvalio predsjednika Trumpa, da zna slušati i da je pomno slušao što su govorili i objašnjavali članovi ruskog izaslanstva. Smatram, da se može opravdano reći, da je u Anchorageu na Aljasci održan „sat povijesti“. Predsjednik Putin je naglasio, da su ruski izaslanici dobro govorili o razlozima i o postupku postanka rata u Ukrajini.

Privođenje rata u Ukrajini njegovu kraju bio je samo jedan od predmeta, o kojima su raspravljali predsjednici Trump i Putin. Sudjelovanje u izaslanstvu Johna Ratcliffea, ravnatelja službe CIA, govori o mogućoj razmjeni uhićenih američkih i ruskih obavještajaca. Zna se da su izaslanstva razgovarala o zajedničkoj suradnji u Arktičkom moru, jer i američka Aljaska i ruska Samostalna čukotska oblast izlaze na Arktički ocean. Ta suradnja bi uključila zajedničko traženje i iskorištavanje poznatih i mogućih nalazišta nafte i prirodnog plina. Amerika posebno zanima i traženje te korištenje rijetke zemlje i izvlačenje iz nje traženih i danas dragocjenih kovina.

Uoči sastanka na vrhuncu na Aljasci zapadni mediji su naveliko pisali o izricanju novih kazni Rusiji i drugotnih trošarina Kini, zato što Kina naveliko kupuje ruske energente (ugljen, naftu, prirodni plin u ukapljeni plin), mnoge poljoprivredne proizvode, minerale, kovine, umjetno gnojivo, ribu i ostale plodove mora te nebrojene ostale sirovine i proizvode. Medijske najave nisu samo tlapnje ili priželjkivanja, nego su sredstva utjecaja na politiku. U primjeru sastanka na Aljasci medijske se najave nisu obistinile i za to su mediji okrivili predsjednika Trumpa.

[Poslije sastanka u Bijeloj kući o kaznama Rusiji govorio je i to iznimno žestoko predsjednik Macron. On je nedržavnički – i u tomu podsjeća na predsjednika Bidena – predsjednika Putina nazvao „grabežljivcem“ i „ljudožderom (ogre) pred vratima“. Predsjednik Biden je 19. ožujka 2021. godine nazvao ruskog predsjednika „ubojicom“ (killer). Kad je jedan novinar pitao predsjednika Bidena za tu izjavu na konferenciji za tisak tijekom spomenutog sastanka u Ženevi on se je samo nasmijao. Po meni, predsjednik Macron unatoč tomu, što je navršio samo 47 godina starosti pokazuje znakove staračke zagrižljivosti.]

Do dvojnog sastanka na Aljasci postojala su dva oprečna pristupa okončanju rata u Ukrajini. Europske sile, Ukrajina i dio američkog upravnog ustroja predvođenog generalom Kelloggom zagovarali su prvo uspostavu primirja, što bi omogućilo dodatno naoružavanje Ukrajine i slijedno nastavak rata. Rusko vodstvo nije to prihvaćalo.

Rusija je zagovarala početak mirovnih pregovora dok traju ratni zahvati očekujući da se tim načinom dođe do mira prihvatljivog svim stranama u ratu: Zapadu i Ukrajini s jedne strane i Rusiji s druge. Čini se, da je Amerika prihvatila ruski pristup okončanju rata.

Dok su pristupi okončanju rata dviju ratnih strana oprečni u načelu nema posla za političare i diplomate. Čini se, da su nakon američko-ruskog sastanka na Aljasci obje glavne ratne strane prihvatile jednak pristup: početi odmah pregovore o uspostavi mira. Sastanak u Bijeloj kući je pokazao, da se neokonzervativna Europa i Ukrajina s tim ne slažu. Na sadašnjoj će razdjelnici ili Amerika nametnuti svoju volju Europi i Ukrajini ili će se rat nastaviti na štetu svih europskih naroda uključujući ukrajinski i ruski.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi američkim nametom Indiji drugotnih uvoznih trošarina u visini 50% te odgovorom Indije na izricanje tih trošarina. Drugotne trošarine nametnute su Indiji zbog njezine nabave energenata iz Rusije. (Američki senator Lindsey Graham je predlagao, da drugotne trošarine iznose 500% vrijednosti uvezenih proizvoda te ih je nazvao kostolomnima.)

Poticaj za pisanje ovog i ovakvog osvrta pružilo mi je pouzdano i podrobno izvješće o tomu, koliko koja zemlja nabavlja ruskih energenata (ugljena, sirove nafte, ukapljenog plina i prirodnog plina). U tom izvješću se ne spominje američka nabava ruskog urana, koji je Americi potreban kao gorivo u nuklearnim elektranama.

Tko što kupuje od Rusije? Ruski ugljen najviše nabavlja Kina, koja uzima 44% ugljena, koji Rusija izveze. Indija uzima 19%, Turska 11%, Južna Afrika 9%, a Tajvan 4%. Najviše izvezene ruske sirove nafte uzme Kina (47%), a slijede je Indija (38%), Europska unija (6%) i Turska (6%). Najviše ukapljenog plina u Rusiji kupi Europska unija (51%), a slijede je Kina (21%) i Japan (18%). Ostatak izvezenog ruskog ukapljenog plina uzmu sitni kupci. Najviše ruskog prirodnog plina uzme Europska unija (37%), a slijede je Kina (30%) i Turska (27%).

Među kupcima ruskog plina u svakoj vrsti energenta zastupljena je Turska, koja je saveznica Amerike i članica Atlantskog saveza. Među kupcima ruskih energenata vidno mjesto zauzima i Europska unija, članice koje su većinom i članice NATO-a. Među kažnjenim državama nema ni Japana, kojega politiku od Drugoga svjetskog rata stvarno vodi Amerika. Nema ni Tajvana, kojim de facto gospodari Amerika. Među kažnjenicama nema ni Kine, koje se Amerika očito plaši.

Zašto je američki predsjednik među svim zemljama, koje kupuju energente u Rusiji izdvojio upravo Indiju? Po meni, američki predsjednik je to napravio zbog navodnog kolebanja indijske politike između Amerike te zemalja BRICS-a i Svjetske većine. Američki namet drugotnih uvoznih trošarina Indiji bio je pogrešno sračunat na kroćenje Indije i na podređivanje indijske geopolitike američkoj. Predsjednik Trump bi od indijske geopolitike htio napraviti politiku sličnu japanskoj ili britanskoj.

To je bila potpuno pogrešna zamisao predsjednika Trumpa i to iz dvaju razloga. Prvi razlog je Trumpovo nepoznavanje prošlosti Indije. U dolini rijeke Ind u današnjem Pakistanu postojala je izvorna civilizacija u trećem i drugom tisućljeću prije Isusa. Novija povijest Indije počela je dolaskom indijskih naroda, koji su u Indiju došli pod imenom Arija sredinom drugog tisućljeća prije Isusa. (Arya znači „plemenit“.) Drugo krilo Arijaca spustilo se je u Grčku. Arijci su i ondje napravili velebnu civilizaciju.

Za vrijeme Maurijske carevine (322.-185.), koja je obuhvaćala današnji Afganistana, Indiju i Pakistan Indijci ili Arijci su počeli prihvaćati budizam. Cijelo tisućljeće kasnije uspostavljen je Delhijski sultanat (1206.-1526.), u kojemu se je izredalo pet sultanskih loza od mamlučke do lodijske. Delhijski sultanat zamijenila je Mugalska (mogulska) carevina, koja je imenom trajala do 1858. godine. Za Delhijskog sultanata i Mogulske carevine u Indiji je došlo do ozbiljnog širenja islama. U prošlosti Indije dolazilo je do širenja budizma i islama, ali je poslije osamostaljenja došlo do obnove indijstva (arijstva ili hinduizma).

Poslije obračuna Francuske i Britanije 1759. godine Indijom je vladala britanska poslovna korporacija East India Company, koju je 1600. godine utemeljila kraljica Elizabeta I. East India Company bila je raspuštena zbog korupcije pa je vladavinu Indijom 1858. godine preuzela britanska kruna, koja je Indijom vladala do njezina osamostaljenja 1947. godine.

Gotovo cijela povijest Indije je pokazala, da je Indija bila privlačna za mnoge narode, koji su do provale u Indiju  zaposjedali sušne, grube, negostoljubljive i uglavnom hladne prostore. Indija je bila meta za osvajače: Perzijance, Grke, Seleukovce, Kušane iz Središnje Azije, Hune, Afganistance, Mongole pod Timurom Hromim, Portugalce, Francuze i konačno Britance. Od 1947. godine Indija je neovisna zemlja, koja zna cijeniti svoju neovisnost. Predsjednik Trump ne pozna dovoljno prošlost Indije i vrijednosti koje se je Indija dokopala.

Drugi razlog promašaja trošarinskog napada predsjednika Trumpa na Indiju je iznimna osobnost indijskog premijera Narendre Modija. Premijer Modi je prihvaćen u Indiji i cijenjen u svijetu. Valja se pitati, kakvi su bili američki predsjednici novijeg vremena, ako su izuzmu ratni predsjednik Franklin Roosevelt i ratnik Dwight Eeisenhower te ako se preskoči mudrog i sretnog Ronalda Reagana. Valja usporediti premijera Modija s predsjednicima Trumanom, Kennedyjem, Johnsonom, Nixonom, Fordom, Carterom, Bushom ocem, Clintonom, Bushom sinom, Obamom, Trumpom, Bidenom i opet Trumpom. Premijer Modi svojom mudrošću ne natkriljuje samo vrlo mali broj svjetskih prvaka.

Ako se povežu obnovljeno dostojanstvo Indije i istinska politička veličina premijera Modija, postaje jasno da je trošarinski namet predsjednika Trumpa morao propasti. Američki namet trošarina je sredstvo političke iznude. Predsjednik Trump je prijetnjom nameta trošarina uspio slomiti Britaniju i Japan. (Japan je još uvijek pod američkom vojnom upravom, a Britanija je američki kudrov (kudro ili Pudel). Međutim, premijer Modi nije ni japanski premijer Shigeru Ishiba ni britanski Keir Starmer.

Indijski premijer Modi je na američki namet trošarina odvratio njemu jedinim mogućim načinom: odlučnim odbijanjem iznude. Indijci su poslije osamostaljenja postali ponosnim narodom, koji nije kao kineski narod pretrpio samo „stoljeće poniženja“ od Prvog opijumskog rata (1842.) do pobjede nad Japanom 1945. godine. Indijci su u svojoj zemlji pretrpjeli „tisućljeće poniženja“.

Slično Indiji na pokušaj nameta trošarina i političke iznude odvratili su Kanada i Meksiko, koji svoja gospodarstva već izravno međusobno povezuju, ali koji će svoja gospodarstva strategijski povezati s europskim gospodarstvima i s gospodarstvima zemalja Svjetske većine. Predsjednik Trump je računao, da su Indija i premijer Modi slabi, ali se je u računu prevario. Predsjednik Trump je nametom drugotnih, „kostolomnih“ trošarina potpuno zaobišao Kinu, jer pred Kinom mora biti ponizan, kako bi od Kine dobio kovine, bez kojih nema pravljenja suvremenih proizvoda.

Uspio otpor Indije Americi nosi ozbiljnu poruku Americi, koja se je navadila određivati pravac razvitka svijeta dok su ostali narodi trebali nju slijediti. Mnogi narodi su se povlačili pred Amerikom. Indija je pokazala, da ne želi slijediti tuđu volju. Odbijanjem američke iznude Indija je pokazala samopouzdanje, da traži jednakost umjesto postupanja po tuđoj volji. Indija nije pokazala prkos i napad na politiku Amerike, nego je samo tražila uzajamno poštivanje. Indija je poručila cijelom svijetu, da ne želi biti mali sudionik u velikoj svjetskoj igri.

To Indija nije postigla suprotstavljanjem slabijima, nego jačima. Indija je otporom trošarinskoj opsjednutosti Amerike pokazala, da ne želi samo sudjelovati u svjetskom poslovanju i svjetskoj politici, nego da želi i suodlučivati. Indija zna svoju vrijednost i ne traži više tuđe dopuštenje za svoje postupke, nego samo uzajamno poštivanje.

Svijet sad budno motri postupke Indije. Indija je ostalim narodima pružila primjer dobroga geopolitičkog postupanja, jer će budućnost svijeta određivati mnogi narodi. Mislim da će svijet upamtiti, tko je dostojanstveno i čvrsto stao na put Americi, kojoj su u nametanju svoje volje svijetu prethodile mnoge zapadne sile. To Indija dobro pamti.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim iznimnim političkim događajem. Osvrt se bavi najavljenim sastankom američkog predsjednika Trumpa i ruskog predsjednika Putina, za koji se predviđa da će se održati „negdje na Aljasci“ u petak, 15. kolovoza, na Veliku Gospu ove godine. Aljaska je jedna od pedeset američkih saveznih država.

Nedavni posjet Moskvi posebnog američkog izaslanika za Bliski Istok i za odnos s Rusijom Stevea Witkoffa – general Keith Kellogg je zadužen za odnos s Ukrajinom – bio je sračunat na ugovaranje sastanka dvojice predsjednika, na kojemu bi se raspravila obustava Rata za Ukrajinu. Po mišljenju mnogih geopolitičkih promatrača, pravo je da o mogućoj uspostavi primirja ili mira u Ukrajini pregovaraju strane u ratu: Sjedinjene Američke Države i Ruska Federacija.

Predsjednik Trump je često naglašavao, da rat u Ukrajini „nije njegov rat, nego rat Joea Bidena i da taj rat ne bi ni izbio, da je on bio izabran za predsjednika 2020. godine“. Ipak, predsjednik Trump je za svojega novog predsjedničkog razdoblja nastojao dobiti taj rat, iako je tijekom izbornog pothvata tvrdio, da će rat u Ukrajini zaustaviti za jedan dan. Predsjednik Trump je to mogao jamačno izvesti da je htio i to ustezanjem vojne i financijske pomoći Ukrajini.

Međutim, izgovorenim ili napisanim riječima predsjednika Trumpa ne treba davati veliku vjerodostojnost, posebice ako su nedomišljeno izgovorene u prolaznom susretu s novinarima ili napisane na predsjednikovoj osobnoj mreži Truth Social. Predsjednikove izjave su često u međusobnoj opreci. Stekao sam dojam, da predsjednik Trump nekad namjerno daje povoljne ili nepovoljne izjave o nekomu, kako bi prikrio svoje prave nakane. Primjerice, predsjednik Trump se je nedavno okomio na ruskog predsjednika tvrdeći, da ga je „razočarao“. Dodao je, da je Rusija neprijateljski raspoložena prema Americi. Par dana kasnije američki predsjednik je tražio, da se sastane s ruskim predsjednikom, kako bi skupa okončali rat u Ukrajini. Izjave službenih osoba Bijele kuće imaju veću mjeru vjerodostojnosti.

Većinu geopolitičkih promatrača je iznenadilo to, što će se sastanak na vrhuncu održati u Americi. Ne nosi li mjesto održavanja sastanka opasnost za predsjednika Putina? Predsjednik Putin bi načelno mogao biti uhićen, pritvoren i čak suđen. Ne tvrdim, da bi nalog za to dao osobno predsjednik Trump, ali se u američkom pravosudnom sustavu mogu naći tužitelji i sudci, koji bi rado dali nalog za uhićenje ruskog predsjednika protiv kojega postoji prijava pri Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) u den Haagu. Amerika nije članica tog suda, a nedavno je izrekla kazne nekim sucima tog suda, koji su prihvatili optužbe za genocid protiv izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg zapovjednika izraelske vojske Yoava Gallanta. Ipak, predsjednik Putin je u stanovitoj pogibelji. (Pitali Bračanina zašto po velikoj žezi nosi sklopljeni kišobran preko ruke. Odgovorio je: „Nije Bogu virovat’!“)

Ruska strana je pristala na održavanje sastanka na vrhuncu na Aljasci, koja je u blizini Rusije. Nagađam, da ruski predsjednik može na Aljasku doći (ratnim) brodom, koji bi pratili dobro naoružani drugi ratni brodovi i podmornice. Ruski predsjednik će nedvojbeno imati i jaku osobnu zaštitu, koja bi mogla spriječiti njegovo moguće uhićenje. Neki promatrači nagađaju, da bi predsjednik Putin na Aljasku doputovao zrakoplovom, čime ne bi bila uvažena zemljopisna „blizina“ Amerike i Rusije. Predsjednik Putin je pristankom na sastanak u Americi pokazao i osobnu hrabrost.

(U Kanadi je za prve Trumpove vladavine Amerikom na zahtjev američkog ministarstva pravosuđa 1. prosinca 2018. godine zbog navodne prijevare uhićena Meng Wanžu, financijska direktorica i kći utemeljitelja kineske korporacije Huawei. Američko ministarstvo je bilo tražilo i izručenje direktorice Meng. Meng je držana u kućnom zatvoru u Kanadi. Ona je nakon mukotrpnih pregovora Kine i Kanade bila oslobođena 25. rujna 2021. godine nakon što je američko ministarstvo pravosuđa povuklo zahtjev za njezino izručenje.)

Američki podpredsjednik JD Vance je 9. kolovoza u Londonu obavijestio europske saveznice (Britaniju, Europsku uniju, Finsku, Francusku, Italiju, Njemačku i Poljsku) te predsjednika Ukrajine o dogovoru za očekivani sastanak predsjednika Amerike i Rusije. Poslije tog sastanka u Londonu je održan sastanak europske ratne struje, na kojemu je zatraženo, da se Europa i Ukrajina uključe u rusko-američke pregovore. Ukrajinski predsjednik je izjavio, da će „američko-ruski dogovor bez Ukrajine biti mrtva odluka“. Bijela kuća je naknadno objavila, da će početno biti održani dvostrani razgovori te da bi se kasnije u pregovore mogla uključiti i Ukrajina. Očito, Europi je „mjesto za vratima“.

Ratna europska struja smatra, da je Europa isto strana u ratu te da bi se i ona s Amerikom trebala otprve uključiti u pregovore. Po meni, Europa je kao i Ukrajina više žrtva američkog Rata za Ukrajinu, nego strana u ratu.

Čemu iznenadan sastanak dvojice predsjednika, nakon što je predsjednik Trump koncem mjeseca srpnja odredio vrijeme od pedeset dana, da se Rusija i Ukrajina dogovore o uspostavi kopnenog i zračnog primirja? Predsjednik Trump je poslije to razdoblje naprasno skratio do 8. kolovoza, za koji su dan bile najavljene već pobačene drugotne „kostolomne“ uvozne trošarine za države, koje nastave kupovati rusku naftu i ruski ukapljeni plin. Poslije je došlo do američkog traženja sastanka na vrhuncu predsjednika Rusije i Amerike.

U zbrci koju američki predsjednik neprestance stvara svojim prijepornim izjavama ipak se razaznaje temeljna svrha njegova pripetavanja s Rusijom. Po meni, predsjednik Trump je u velikoj žurbi, jer želi preduhitriti slom ukrajinske vojske te napredovanje ruske vojske do rijeke Dnjepra u njezinu srednjem toku i prelazak preko te rijeke u njezinu donjem toku. Zapadni mediji obilno pišu o rusko-američkoj pogodbi i o trampi prostora, ali je više riječ o nagađanju i priželjkivanju, nego o dobrim prosudbama. Usto, predsjednik Trump istinski želi uspostavu mira u Ukrajini, jer u drugim područjima djelovanja ima uglavnom promašaje.

Računa se, da se sporazum o miru u Ukrajini ne može postići za jednog sastanka dvojice predsjednika, što bi vodilo novom sastanku na vrhuncu i to u Rusiji. Pregovori između Amerike i Rusije uključit će osim vrućeg pitanja Ukrajine i pitanja opće suradnje dviju država, posebice gospodarske i energetske suradnje u području Arktika, jer je Rusija prvorazredna arktička sila, a upravo američka savezna država Aljaska izbija na Arktički ocean.

Očekuje se, da će kad-tad doći do sporazuma Rusije i Amerike o obustavi Rata za Ukrajinu. Zato se postavlja pitanje o tomu, kako će dvije velesile nagovoriti predsjednika Zelenskog, da prihvati njihov sporazum te da napusti i svoj sadašnji položaj i Ukrajinu. Stavljanjem pred gotov čin! Predsjednik Zelenski će od nastojanja Europe imati malu korist.

Ako predsjednik Zelenski unatoč sporazumu velesila bude uz pomoć europskih sila ustrajavao na nastavku rata ili na njegovu dodatnom razbuktavanju, Americi će biti lako okrenuti leđa i Ukrajini i Europi. To američki upravni ustroj željno očekuje. Time bi i Ukrajina, ali i Europa bile prepuštene budućnosti, koju će neizbježno donijeti politički i vojni slom „nacrta Ukrajina“. Ideološki zadojeni ukrajinski i europski politički umovi ne uviđaju, da je našoj globaliziranoj vrsti mir preči od svih ostalih životnih vrijednosti.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi dogovorom Kanade i Meksika, da ubuduće prijevoz proizvoda iz jedne države u drugu ne obavljaju cestama preko Amerike, nego pomorskim putem između njihovih luka na atlantskoj obali i luka na tihooceanskoj obali. Obilaženje Amerike u prijevozu proizvoda između Meksika i Kanade nosi ozbiljne posljedice Americi, značajne prednosti Kanadi i Meksiku te znatne promjene u međunarodnoj trgovini. Stvaranje pomorskih putova između Meksika i Kanade izazvano je bezobzirnim američkim nametom uvoznih trošarina, koji bi mogao pogoditi i međusobnu trgovinu tih dviju država.

Izaslanstva Kanade i Meksika sastala su se u Ottawi 15. srpnja ove godine i napravila sporazum bez ranije najave, bez izjava za medije i bez samohvale. Dosad su se proizvodi između Meksika i Kanade prevozili takozvanim Sjevernim prolazom (Nothern Corridor). Tihoocenski put između Kanade i Meksika uključit će i 200 kilometara željezničke pruge. Dosadašnja godišnja trgovina tih dviju zemalja iznosila je 120 milijardi američkih dolara.

Posljedice obilaženja američkog zemljopisnog prostora u prijevozu proizvoda između američkih izravnih susjeda za Ameriku su neočekivane i ozbiljne. Američki državni ustroj neće znati čime međusobno trguju američki susjedi. Usto, novi prijevozni put spriječit će Ameriku, da nameće uvozne trošarine za kanadske i meksičke konačne proizvode, ali i za dijelove i sklopove, koji se ugrađuju u takve proizvode i koje se zna i višekratno prevoziti preko međusobnih granica Amerike, Meksika i Kanade. To se događa prvobitno u proizvodnji automobila.

Obilaženje američkog zemljopisnog prostora znatno smanjuje prihod mnogim američkim korporacijama, koje prodaju gorivo za tegljače i ostala tovarna vozila ili koje pružaju usluge održavanja vozila te smještaja i prehrane voznog osoblja.

Ipak, najteža posljedica obilaženja američkog kopnenog prostora je prestanak Amerike kao središnje sile u Sjevernoj Americi. Kanada i Meksiko postaju sve manje ovisni o Americi i postaju samostalnijim gospodarskim silama ne samo u Sjevernoj Americi, nego i u svijetu. Kanada ima golem zemljopisni prostor (9,98 milijuna km²) i druga je prostorno najveća zemlja  u svijetu te ima silne prirodne izvore, ali i razvijenu industrijsku proizvodnju. Meksiko ima površinu 2 milijuna km² i trinaesta je zemlja po površini u svijetu, a ima pučanstvo gotovo četiri puta veće od kanadskoga. Meksiko ima izvanredan zemljopisni položaj: on je spona između dviju Amerika te ima dugačke obale na dva oceana. Prirodni izvori Meksika uključuju minerale (zlato, bakar, naftu, srebro i druge minerale), drvo iz golemih šuma i mnogo poljoprivrednog zemljišta. Meksička industrijska proizvodnja se povećava i postaje suvremenijom.

Veće osamostaljenje gospodarstava prvih američkih susjeda nedvojbeno je prouzročeno američkim nametom trošarina diljem svijeta. Samostalnija gospodarska politika Kanade i Meksika s vremenom će od tih država učiniti istinske gospodarske velesile. Donošenje takva zaključka počiva na prostranosti tih zemalja, na golemim prirodnim izvorima i razvijenosti industrijske proizvodnje u njima te na odlučnosti naroda Kanade i Meksika, da njihove države vode samostalnu gospodarsku politiku.

Samostalnost gospodarske politike svake države vodi samostalnosti njezine državne politike i geopolitike. U Kanadi se sad odvija unutarnji pretres cijele kanadske politike, koji je izazvan američkim nametom trošarina, ali i zahtjevom Amerike, da Kanada kao članica Atlantskog saveza i Skupine sedam (G7) poveća izdatke za obranu i za oružje. Ako uistinu želi voditi samostalnu i suvislu državnu politiku, Kanada treba slobodno određivati visinu proračuna i raspored izdataka u njemu. Meksiko je u političkom stanju znatno povoljnijem od kanadskoga, jer Meksiko ne sapinju obveze prema Atlantskom savezu i dogovori u Skupini sedam. Međusobni politički odnosi Amerike i Meksika nikad nisu bili ustaljeni i uređeni. Usto, Meksiko pripada drugom kulturnom i civilizacijskom krugu, koji je podrijetlom romanski i katolički, a ne anglosaski i protestantski ili puritanski.

[Kako bi poboljšao „civilizacijsku“ čistoću Južne Amerike, američki predsjednik James Monroe (1817.-1825.) tražio je u svojem nauku o Južnoj Americi (Monroe Doctrine, 1823.), da u Južnu Ameriku ne useljavaju državljani pretežito katoličkih zemalja (Austrije, Belgije, Francuske, Italije, Poljske, Portugala i Španjolske).]

Nedvojbeno je, da će Meksiko i Kanada kad budu vodili samostalniju gospodarsku i državnu politiku biti objeručke prihvaćeni od država udruge BRICS i Svjetske većine. Bila bi riječ je o „zapadnim“ državama, koje se odmeću od američke jednovlasti (monopola) i time slabe američki jednostožerni svijet, koji je trnu u oku mnogim odgovornim političarima slobodnih naroda.

Gospodarsko i političko udaljavanje Kanade i Meksika od Amerike je poglavito pitanje zaštite suverenosti. Pritom, nije riječ samo o bijegu tih zemalja iz američke hegemonije, nego i privlačnosti zajednice zemalja BRICS i zemalja Svjetske većine. BRICS sad ima 10 članica i deset zemalja-ortakinja, od kojih je – ako se izuzmu novaci Bolivija, Brazil i Kuba – najzapadnija zemlja Južna Afrika. Stoga bi pristupanje Kanade i Meksika udruzi država BRICS na bilo koji način poboljšalo prostorni raspored članica i ortakinja BRICS-a.

Političko buđenje i osamostaljivanje mnogih naroda, koji su dosad čamili u neokolonijalizmu uzima mah. Nova predsjednica Namibije Ndemupelila Netumbo Nandi-Ndaitwah (NNN), koja je preuzela dužnost 21. ožujka ove godine uvela je vize za građane zapadnih zemalja, koji su dosad slobodno dolazili u Namibiju. Po riječima predsjednice NNN,  „odsad će građani zapadnih zemalja prolaziti pakao, kakvim su prolazili stanovnici Afrike pri ulasku u SAD i ostale zapadne zemlje“. Predsjednica Nandi-Ndaitwah ujedno je ukinula vize za ulazak u Namibiju građana svih afričkih zemalja.

Države udruge BRICS i Svjetske većine međusobno se povezuju i produbljuju svoje međusobne odnose. Nedavno je Kina potpuno otvorila svoja tržišta za sirovine i proizvode svih afričkih zemalja temeljem posebnih sporazuma, koje su potpisale 53 od 54 afričke zemlje. Sporazum s Kinom nije potpisala država Esvatini (prije Svaziland), s kojom Kina nema diplomatske odnose. Kina više nema uvozne trošarine na afričke proizvode. Nedavno je objavljeno, da će indijski premijer Modi nakon sedam godina posjetiti Kinu 31. kolovoza i 1. rujna. Brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva traži, da se održi novi hitan sastanak na vrhuncu udruge BRICS, kako bi se napravio zajednički odgovor američkom nametu uvoznih trošarina.

Kanada i Meksiko nisu zemlje nekadašnjeg Globalnog juga kako se je prije nazivalo Svjetsku većinu. To su države „sjeverne“ polukugle Zemlje i Sjeverne Amerike. Prve američke susjede. Kanada je od početka američkog nameta uvoznih trošarina već dogovorila prodaju mnogih svojih proizvoda Europskoj uniji i mnogim azijskim zemljama. Meksiko već pruža dobre uvjete za kineska ulaganja u proizvodnju suvremenih proizvoda. Bez obzira hoće li Meksiko i Kanada pristupiti BRICS-u ili neće, te dvije države se nastoje otrgnuti s lanca američke hegemonijske geopolitike. Kanada i Meksiko svojom novom politikom mrve hegemoniju svjetskoga privatnog kapitala i pomažu stvaranje višestožernog svijeta.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi oštrim prijeporom brazilskog predsjednika Luiza Inácia Lule da Silve i američkog predsjednika Donalda Johna Trumpa. Sadašnji prijepor dvojice predsjednika dobio je osobnu crtu, iako je riječ o sukobu Brazila i Amerike oko američkog nameta uvoznih trošarina na proizvode i sirovine iz Brazila u stupnju od 50%. Sukob ima i dodatnu širinu, jer je Brazil utemeljitelj udruge država BRICS, a predsjednik Trump smatra da BRICS ugrožava položaj dolara kao svjetskog pričuvnog i svjetskog razmjenskog novca.

Naslovom osvrta nisam htio umanjiti ugled dvojice predsjednika, jer su obojica ljudi u trećoj životnoj dobi. Predsjednik Lula rođen je 27. listopada 1945. godine, a predsjednik Trump 14. lipnja 1946. godine. Obojica predsjednika su „prevalila“ sedamdeset devet godina. Po meni, naprasite i otresite javne izjave dvojice predsjednika ne pokazuju samo nedostatak diplomatskog postupanja, nego i staračku neobazrivost. To se usudim reći, jer sam ja davno „prevalio“ sedamdeset devet godina.

Ipak, predsjednici Trump i Lula imali su različit politički put. Predsjednik Luiz Inácio da Silva ušao je u politiku radom u sindikatu metalaca, u kojemu je bio izabran za predsjednika 1975. godine i ponovo 1978. godine. Bio je više puta uhićen od tadašnjih vojnih vlasti. Poslije prestanka vojnog režima Luiz Inácio da Silva je za odštetu dobio mirovinu. Godine 1980. suutemeljio je Radničku stranku. Otad do 1988. godine obnašao je dužnost njezina predsjednika. Godine 1987. Luiz Inácio da Silva izabran je u savezni parlament u izbornom okrugu Sao Paolo. Bez uspjeha se natjecao na predsjedničkim izborima 1989., 1994. i 1998. godine, ali je bio izabran za predsjednika 2002. i 2006. godine. (Lulina slijednica Dilma Rousseff bila je izabrana za predsjednicu 2010. i 2014. godine, ali je za njezina drugoga predsjedničkog razdoblja bila smijenjena, uhićena i u zatvoru mučena.)

Luiz Inácio da Silva bio je uhićen 2018. godine i osuđen na devet godina i šest mjeseci zatvora, što ga je spriječilo, da se ponovo natječe za položaj predsjednika. Presuda je kasnije bila ukinuta pa je Luiz Inácio Lula da Silva 2022. godine bio je izabran za predsjednika. Međutim, dotadašnji predsjednik Jair Bolsonaro odbio je priznati poraz i pokušao je nagovoriti vojsku, da izvede državni udarac. Jair Bolsonaro je sad u kućnom pritvoru i čeka suđenje.

Politički put Donalda Trumpa bio je drukčiji. Prije uključenja u politiku Trump je bio poduzetnik u području graditeljstva i prometa nekretninama. Trump je i sad vlasnik i predsjednik Organizacije Trump. Tijekom svoje uspjele poduzetničke karijere, izgradio je brojne raskošne hotele, kockarnice, nebodere i igrališta za golf. Od 1996. do 2015. godine bio je vlasnik natjecanja u ljepoti za izbor Miss Amerike i Miss Svemira. Svoje ime je koristio za promicanje svojih proizvoda, građevina i medija. Donald Trump je višestruki milijarder, a u javnosti je bio razglašen vođenjem televizijskog natjecanja Šegrt ili Pripravnik (Apprentice) na televizijskoj mreži NBC.

Donald Trump je politički put počeo u Reformskoj stranci kad se je u ime te stranke natjecao za mjesto predsjednika SAD na izborima 2000. godine. Trump je ubrzo prešao u Demokratsku stranku, koju je napustio, jer su ga razočarali jednoumlje i jednovlast (monopol) obitelji Clinton te izbor Baracka Obame za predsjednika SAD 2008. godine. Poslije toga je jedno vrijeme nastupao kao neovisan i nestranački kandidat za predsjednika Amerike. Ubrzo je stupio u Republikansku stranku i iz nje se je pokušao natjecati na izborima 2012. godine, ali se je zbog slabe potpore kao potpredsjednički kandidat brzo povukao iz izborne utrke.

U lipnju 2015. godine službeno je objavio svoju nakanu, da se natječe za predsjednika Amerike na izborima 2016. godine. Izborni pothvat vodio je iz svojeg sjedišta u New Yorku zvanom Trumpov toranj. U srpnju 2016. godine službeno je potvrđen kao predsjednički kandidat Republikanske stranke na stranačkom zasjedanju u Clevelandu u saveznoj državi Ohio. Donald Trump je u studenomu te godine pobijedio prijepornu demokratkinju Hillary Clinton.

(Ustrajavanje Donalda Trumpa da postane predsjednik SAD podsjetilo me je na jednu šalu iz mojih studentskih dana. Pitali su majku jednog mladića – koji je bio otišao na studij kiparstva u Zagreb – gdje joj je sin. Odgovorila je: „Pošao je u Zagreb učiti za Meštrovića. Ili će biti Meštrović ili ništa!“)

Opaki prijepor američkog predsjednika i brazilskog predsjednika nastao je zbog američkog nameta uvoznih trošarina na brazilske proizvode i sirovine. Takav prijepor je nastao između mnogih neovisnih država i Amerike, s tim što su različite države na namet trošarina Americi odvraćale na različite načine. Američki namet uvoznih trošarina nije gospodarsko, nego političko i geopolitičko pitanje. Primjerice, Kanada može izbjeći namet trošarina, ako prihvati postati 51. američkom saveznom državom ili ako prihvati protezanje američkog sustava zaštite neba nad svoj zemljopisni prostor. Japan i EU mogu izbjeći namet trošarina, ako u američko gospodarstvo ulože po 600 milijardi dolara. Brazil može donekle izbjeći namet trošarina, ako brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva obustavi neovisni sudski progon prijašnjeg predsjednika Jaira Bolsonara.

Brazilski predsjednik je odbio upletanje američkog predsjednika u unutarnja pitanja Brazila. U razgovoru s voditeljicom u televizijskoj mreži CNN Christiane Amanpour brazilski predsjednik je rekao, da je Donald Trump izabran za predsjednika Amerike, a ne za diktatora svijeta. U razgovoru s novinama New York Times brazilski predsjednik je rekao, da SAD ne žele, da bilo koja država Latinske Amerike ima vodeću ulogu u području. Amerika želi, da sve latinsko-američke države slušaju zapovijedi američkog Državnog tajništva. „Amerika se ne može odreći uloge svjetskog policajca.“

Očito je, da prijepor Brazila i Amerike dolazi od različitosti njihovih svjetonazora ili političkih pogleda na svijet. Ta razlika je primjer različitosti pogleda na uređivanje ukupnih političkih odnosa u svijetu. Različitost pogleda na tekuće uređivanje svijeta dolazi, s jedne strane, od naravi kapitala, koji je mrtav i koji vlada ili gospodari Zapadom i, s druge strane, od naravi naroda kao naroda, koji su žive zajednice. Kapital kao tvar, koja se ne mijenja, nego koja se samo nakuplja nosi svijetu mrtvilo. Zato je američki politički filozof Francis Fukuyama u knjizi The End of History and the Last Man (Kraj povijesti i posljednji čovjek)objavljenoj 1992. godine i mogao napisati, da „dolaze kraj povijesti, kraj politike i kraj geografije“. Po Fukuyami, sva će mjesta na Zemlji biti jednaka.

Ipak, narodi kakve su donijele evolucija života i kulturna evolucija naše vrste su živi. Narodi se u svojem trajanju stalno mijenjaju kao što se za života mijenjaju i jedinačni ljudi. Zato narodi ne prihvaćaju mrtvilo koje im nameće kapital. Dodatnu silinu (dinamiku) u narode je unijela globalizacija naše vrste. Globalizacija je narodima pružila prigodu, da množe i naprijede međusobnu suradnju.

Sadašnji postupci nositelja kapitala i zapadnih država predvođenih Amerikom te potezi američkog predsjednika vuku svijet natrag. Naprotiv tomu, narodi prihvaćaju nove mogućnosti suradnje. Narodi uživaju u poslu, koji sad obavljaju. Taj užitak stvara u njima samopouzdanje i učvršćuje njihovu nadu, da će Zemlja postati mjestom života za ljude i narode, a ne ostati mjestom sablasnog plesa kapitala.

Continue Reading