Zašto zapadne države zaziru od slobodne, neprisilne suradnje?
Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi izbjegavanjem mnogih država, da stupe u ravnopravnu opću i posebice u gospodarsku suradnju s ostalim državama svijeta. Mnoge države, među kojima se ističu zapadne, biraju zemlje s kojima će surađivati. Takva probirljivost više govori o državama koje izbjegavaju suradnju, nego o ostalim državama.
Zašto zapadne države zaziru od suradnje? Po meni, tomu je više neopravdanih i neshvatljivih razloga. Jedan je jamačno sustav uvjerenja, kakav njeguju mnoge zapadne države. Po liberalizmu, koji je ideologija ili svjetovna vjera kapitalističkih zemalja, sve bi se države svijeta – kakve god bile prilike u njima i okolnosti oko njih – trebale prihvatiti liberalne demokracije. Posljedično, zemlje koje to ne žele napraviti nisu vrijedne suradnje navodno vjerodostojnih i uzvišenih zapadnih zemalja.
Postoji mnogo sustava uvjerenja. Jedan je prihvatljiv za Kinu, drugi za Europsku uniju kao cjelinu, treći za drevnu iransku ili perzijsku državu i tako redom. Budući da prilike u zemljama i okolnosti oko njih nisu jednake, ne trebaju ni njihovi politički sustavi i posljedično njihovi sustavi uvjerenja biti jednaki. Jednoličnost političkih sustava zapadnih zemalja i njihovih sustava uvjerenja ne dolazi od jednakosti prilika i okolnosti u njima odnosno oko njih, nego od gospodstva kapitala nad zapadnim zemljama.
Kapitalizam kao politički sustav je urođena, samonikla ili endemična europska pojava. Kapitalizam se je počeo javljati u četrnaestom stoljeću u sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima kad su u tim područjima papinska, kraljevska i carska vlast bile slabe. Drugdje kapitalizma nije bilo, iako su izvan Europe trajali mnogi narodi, koji su stariji od europskih. Takvi narodi su birali i njegovali drukčije, nekapitalističke političke sustave.
Drugi razlog izbjegavanja opće suradnje zapadnih zemalja je lažna potreba za postojanjem neprijatelja. To je milenijska baština europskog odnosno atlantskog svijeta, na koji se je europski svijet proširio. Ako se za izvore Europe uzmu drevna Grčka i drevni Rim, te su zemlje bile naviknute na strategijske neprijatelje. To su za Grčku bile Fenicija (grč. Phoinike – grimizna zemlja) i Perzija, a za Rim su bile Grčka, Fenicija i Kartaga. Ugroza za Grčku i za Rim dolazila je i od lutalačkih naroda, koji su sa sjevera Eurazije dolazili na sjeverne obale Sredozemnog mora.
Od sedmog stoljeća ugroza je za cijelu Europu dolazila od Arapa, koji su bili zaposjeli cijelu Sjevernu Afriku i gotovo cijeli Iberijski poluotok. Europu su poslije Arapa ugrožavali Seldžučki Turci, Mongoli i posebno Osmanski Turci, koji su bili zauzeli veliki dio Mađarske i napravili dvije opsade Beča. Europa se je povezivala i ujedinjavala pred zajedničkim neprijateljima. Osmanska Turska je u petnaestom stoljeću kao saveznicu u Europi imala Firencu, a u šesnaestom stoljeću Francusku. Španjolska je bila potpuno oslobođena istom 1492. godine. Te godine je Kolumbo otkrio Ameriku novcem otetim Židovima u Granadi.
Kao što su ranije mnoge jake političke zajednice stvarno ugrožavale Europu sad Zapad odnosno kapital koji nadzire Zapad izmišlja neprijatelje: države koje imaju politički sustav drukčiji od liberalne demokracije. Zapad to čini, kako bi nametnuo stegu zapadnim političkim zajednicama. Svrha nametanja stege zapadnim zemljama je očuvanje usahnule američke hegemonije ili hegemonije kapitala. Rečena američka hegemonija je sredstvo odbacivanja nebrojenih zemalja uistinu slobodnog svijeta ili Svjetske većine te usredotočenje na prisilnu suradnju unutar Zapada. Kapital je Americi i ostalim zapadnim političkim zajednicama zabranio suradnju s „neprijateljima“, u kojima živi golema većina svjetskog pučanstva.
Tako je moglo biti u podijeljenom svijetu: životne zajednice su imale slobodu i izbor u određivanju mjesnog ili područnog sustava uvjerenja. Vrsta je bila razlučena na suverene države, koje su se uzajamno priznavale. U dobrom slučaju suverenost u odvojenim političkim zajednicama pripadala je njihovim narodima.
Ipak, tako se ne može upravljati globaliziranom vrstom Homo sapiens, koja je postala cjelinom ili organizmom. Vrsta sad može opstati samo uspostavom ustaljenih odnosa u njoj. Po meni, nužan uvjet uspostave takvih odnosa je unutarnja uskladba politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja, koji čine jedina četiri temeljna vidika vlasti ili utjecaja.
Snaga gospodarstava slobodnog svijeta ili Svjetske većine očito odnosi prevagu nad snagom gospodarstava zapadnih zemalja. Prevaga u gospodarskim odnosima neizbježno stvara prevagu Svjetske većine i u političkim odnosima. Globalizacija je našu vrstu nepovratno učinila političkom zajednicom, kakve su dosad bile jedinačne države, koje moraju uvažiti postojanje nove političke nadzajednice te skupno sudjelovati u upravljanu njom.
Unatoč takvom razvitku u svijetu ili u našoj vrsti života, nositelji kapitala se ne žele pomiri s gubitkom vladavine nad svijetom. Zato se kapital, koji je smišljeno globalizirao poslovanje velikih korporacija sad uzalud trsi deglobalizirati poslovanje korporacija, kako bi spriječio političku globalizaciju naše vrste. Svjetski privatni kapital koji je sad usredotočen u Americi ne želi se pomiriti s gubitkom vladavine nad svijetom, koju je pomno izgrađivao od vremena Renesanse putem presađivanja pučanstva Europe na druge kontinente te kolonizacijom naroda i plemena na ostalim kontinentima. Kolonijama kapitala bile su, primjerice, Kina, Indija, Iran, Egipat i kratko Rusija do 1917. godine. To zemlje su bile kolijevke drevnih ili starih naroda.
Zapad je vladavinu nad svijetom utkao u svoj sustav uvjerenja ili u svoju svjetovnu vjeru, koja uključuje i postojanje neprijatelja. Zato Zapad još nije slobodan i pripravan za opću i gospodarsku suradnju sa slobodnim zemljama. Ipak, svjetska zbilja s gospodarskom i političkom prevagom Svjetske većine nad Zapadom i posebice nad Skupinom sedam (G7) prisilit će Zapad da se kad-tad konačno upusti u opću suradnju. Kako vrijeme bude odmicalo Zapadu će biti sve teže sadašnje sukobljavanje zamijeniti suradnjom, jer će politički i gospodarski bivati slabijim. Zapad će svoje ideološke izmišljaje morati zamijeniti prihvaćenjem stvarnosti.
Politička globalizacija nameće našoj vrsti uspostavu vlastitog, svjetskog sustava uvjerenja. Taj sustav treba biti prihvatljiv svim jedinačnim ljudima, svim narodima ili životnim zajednicama te svim postojećim političkim zajednicama. Sustav treba jamčiti održavanje ustaljenih odnosa u golemom organizmu naše vrste i to putem, prvo, uskladbe četiriju bitnih izvora vlasti ili utjecaja (politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja) i, drugo, putem neometane, sustavne i potpune gospodarske suradnje svih nacionalnih gospodarstava te slobodne, bezuvjetne i neprekidne političke suradnje svih država.
Uspostava općeg, svjetskog i diljem naše vrste prihvaćenog sustava uvjerenja ujednačit će i na čvrste temelje postaviti odnosno aksiomatizirati razmišljanje ljudi. Taj sustav mora spriječiti obnavljanje samoživosti jedinačnih ljudi, zavazda obuzdati uzdizanje jednih naroda nad druge te iz naše vrste zauvijek odagnati zamisli o mogućnosti uspostave hegemonije kapitala ili kojeg od naroda u našoj vrsti. Izvorne ljudske životne zajednice su se djelatno borile protiv samoživosti, koju su poslije sve civilizacije jarile, a kapitalizam razjario. Nije li globalna vrsta nova, svjetska izvorna zajednica? Vrsta opstaje na slobodnoj suradnji, a ne na hegemoniji.
Najnoviji komentari