Zdravko Mršić – Konsenzus

Snažno nakupljanje i pomno čuvanje kapitala na Zapadu počelo je u vrijeme Renesanse, kad su se počela razvijati europska tržišta. Kapital se uglavnom nakupljao trgovinom na širim dijelovima europskog kontinenta, posebice u Baltiku, uz Sjeverno more i u Sredozemlju. Europljani su s vremenom počeli trgovati po cijelom svijetu. Napravili su odvojena kolonijalna carstva (portugalsko, španjolsko, nizozemsko, francusko, englesko), unutar kojih je trgovina bila slobodna, ali su se carstva međusobno borila za prostor i za monopol u trgovini. Međutim, iako se kapital prikupljao po cijelom svijetu, on bi se u određenom razdoblju nakupljao samo u jednom gradu. To su zaredom bili Genova, Amsterdam, London i New York.

Prvo kolo snažnog nakupljanja kapitala odigravalo se u Sjevernoj Italiji (Genova, Milano, Firenca) i u Jadranu (Venecija, Dubrovnik). Tomu su bila dva razloga. Prvo, na sjeveru Italije nije bilo jake kraljevske vlasti, a ondje je i utjecaj Papinske države bio slab. U Jadranu je bila oslabila vlast Bizanta. Nositeljice nakupljanja kapitala bile su uglavnom republike. (Milano je imao slabog pokrajinskog kralja.) Drugo, navedene i druge republike imale su snažnu robnu razmjenu preko Sredozemlja i Crnog mora s Prednjim Istokom i Azijom.

Međutim, poslije uspona Osmanske carevine u petnaestom stoljeću znatno je smanjena trgovina s Istokom, koju je političkom urotom preuzela Francuska temeljem sporazuma francuskog kralja Françoisa I i sultana Sulejmana I 1536. godine. Sjevernotalijanske i jadranske republike počele su brzo propadati i gubiti nakupljeni kapital. Kapital je sačuvala samo Genova, koju je ranije Venecija bila isključila iz trgovine s Istokom. Đenovljani su se poslije toga u dijaspori bavili bankarstvom te trgovinom novcem, zlatom, srebrom i financijskim vrijednosnicama. Usto, Genova se rano uključila prvo u portugalska, a poslije i u španjolska prekooceanska istraživanja i osvajanja. Početkom šesnaestog stoljeća Genova je stupila u spregu s kućom Habsburga, koja je vladala Središnjom Europom i Španjolskom. Đenovski kapital imao je „vanjsku“ zaštitu Habsburga.

Drugo kolo nakupljanja zapadnog kapitala odigralo se u Nizozemskoj, koja je ubrzo poslije oslobođenja od habsburške krune 1588. godine postala prvom političkom, pomorskom, trgovinskom i financijskom velesilom svijeta. Nizozemska je vladala Europom i svjetskim morima do početka osamnaestog stoljeća. Posjedi su joj bili u Sjevernoj Americi i na karipskim otocima, u Australiji i Indoneziji. (Nizozemci su u jednom času na svjetskim morima imali 10.000 brodova s više od 150.000 mornara.) Nizozemci su napravili prvo „otvoreno društvo“ pa su se u Nizozemsku bili sjatili Židovi, hugenoti, kalvinci, puritanci te pripadnici drugih manjina i otpadničkih sljedbi. Oni su u Nizozemsku donijeli vještine, znanje i kapital, koji se ondje snažno množio. Značajan dio đenovskog kapitala prelio se u Nizozemsku, kad je taj kapital izgubio zaštitu oslabljenih Habsburga.

Novo političko, gospodarsko i financijsko središte svijeta postao je početkom osamnaestog stoljeća London poslije utemeljenja privatne Banke Engleske 1694. godine, koja je kreditirala izgradnju kraljevske mornarice. Mornarica je osvajajući svijet služila bankarima, trgovcima, zlatarima i draguljarima. Engleski kraljevi bili su sluge kapitala. Prije toga, Genova uopće nije imala kralja, a kralja nije bilo ni u Sjedinjenim nizozemskim pokrajinama, koje su imale „namjesnika“, koji je bio zapovjednik nizozemske vojske za slučaj rata, ali koji je imao svoju kraljevinu u odvojenoj pokrajini Oranje. Golem dio kapitala nakupljenog u drugom, nizozemskom kolu prelio se iz Amsterdama u Londonski City.

Osim što su bili osvojili golema područja na svim dalekim kontinentima Englezi odnosno Britanci su za nakupljanje kapitala iskoristili Industrijsku revoluciju, u kojoj je naporan ljudski rad bio zamijenjen radom golemih strojeva i postrojenja (željeznica, ratni i trgovački parni brodovi, golema industrijska postrojenja), koje su posluživala mnoštva radnika. Englezi su kapital nakupljali trgovinom, industrijskom proizvodnjom, vojnom silom, pljačkom i financijskim poslovanjem.

Za snažno nakupljanje kapitala na red su došle SAD i to poslije krvavog Građanskog rata (1861.-1865.), koji je predsjednik Abraham Lincoln zapodjenuo u prvoj godini prvog mandata, upravo kako bi se nakupljao kapital, koji je bio potreban za osvajanje cijelog (domorodačkog) prostora do Tihog oceana između Kanade i Meksika. Prostor je trebalo osvojiti te u njemu postaviti prijevoznu i komunikacijsku infrastrukturu. U razdoblju do konca stoljeća odnosno do izbijanja Prvoga svjetskog rata SAD su visokim carinama i trošarinama štitile svoje tržište i poletnu mladu industriju, tako da se u SAD mogao uvoziti samo kapital. Došlo je i do prelijevanja britanskog kapitala u SAD, jer se taj kapital jače plodio u SAD, nego u Britaniji. SAD su do kraja devetnaestog stoljeća postale prvom gospodarskom, industrijskom, financijskom, vojnom i političkom velesilom svijeta.

Kapital se u četvrtom, američkom kolu nakupljanja množio industrijskom proizvodnjom, otimanjem zemlje domorodačkom pučanstvu, uspostavom monopola i kartela, bezobzirnim iskorištavanjem rada zatečenih ljudi i useljenika, financijskim domišljajima ili spekulacijama te kreditiranjem zaraćenih država u dvama svjetskim ratovima. Predsjednik Woodrow Wilson je poslije Prvoga svjetskog rata nastojao uspostaviti američku hegemoniju u svijetu putem izvoza kapitala i izvoza demokracije rabeći Ligu naroda. U tomu su ga na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine spriječile kolonijalne sile Britanija i Francuska, koje su također bile pobjednice rata. Takvu zamisao je za poraće Drugoga svjetskog rata imao predsjednik Franklin Roosevelt, koji je još za rata predvidio uspostavu Ujedinjenih naroda, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i (pobačene) Međunarodne trgovinske organizacije. Uspostavljen je svjetski monetarni sustav s podlogom u zlatu, koje je tijekom rata gotovo potpuno došlo u vlasništvo SAD. Provedbu američkih nakana spriječio je Sovjetski Savez, koji je bio najveći pobjednik novog rata. Svijet je bio podijeljen „željeznom zavjesom“, koja se nije mogla uklopiti u američku hegemoniju.

Zbog uspjeha komunizma u Drugom svjetskom ratu kapitalizam je iz navale prešao u obranu. Kapitalizam je vidio opasnost u istočnom komunizmu i u zapadnom radništvu. Trebalo je spasiti kapitalizam. Stvoren je takozvani dogovorni kapitalizam ili jedna vrsta korporatizma, jer su se o obujmu proizvodnje, o cijenama proizvoda i o visini radničkih plaća dogovarali poslodavci i sindikati. Zaustavljanje vanjske, komunističke opasnosti izvedeno je užurbanom reindustrijalizacijom Njemačke i Japana. U razdoblju takozvanog zlatnog razdoblja kapitalizma dobro su prolazili radnici i države poražene u ratu, ali ne i kapital, koji se slabo gomilao.

Međutim, Richard Nixon bio je doveden za predsjednika SAD, kako bi razbio Rooseveltov svjetski financijski i trgovinski sustav. Predsjednik Nixon je 15. kolovoza 1971. godine raskinuo vezu između zlata i dolara pa se za monete članica Međunarodnog monetarnog fonda nije više moglo kupovati američko zlato. Zlato i sve svjetske monete postale su robom na slobodnom tržištu. Za sve monete i zlato umjesto čvrstih uvedeni su „plivajući“ tečajevi. Kapital je od 1971 godine mogao slobodno kolati svjetskim tržištem. To se posebice odnosilo na „eurodolare“, koji su se bili nakupili kao zarada američkih industrijskih korporacija u Europi. Londonski city spremno je preuzeo ulogu upravljanja slobodnim kapitalom.

Nakon sloma komunističkog bloka u Europi kao sredstvo kapitala nakupljenog u SAD poslužila je Svjetska trgovinska organizacija (WTO), koju je predsjednik Bill Clinton utemeljio 1. siječnja 1995. godine, u drugoj godini svojega prvog mandata. Točno godinu dana prije predsjednik Clinton utemeljio je tržišnu organizaciju NAFTA, koja je u jedno tržište povezala SAD, Meksiko i Kanadu. Administracija predsjednik Georgea W. Busha, koja je naveliko ratovala u Aziji nije po republikanskom običaju ni pokušala multilateralnu strategiju Demokrata zamijeniti bilateralnom suradnjom. Pod administracijom predsjednika Baracka Obame došlo je do novog zamaha multilateralnosti nastojanjem da se u jedno tržište spoje Europska unija i Sjeverna Amerika (TTIP), a u drugo Sjeverna Amerika i Istočna Azija, ali bez Kine (TTP).

U razdoblju od 1993. do 2017. godine Amerika je propadala kao zemlja ili kao država. Došlo je do deindustrijalizacije SAD izvozom industrijskog kapitala i američkih radnih mjesta prvo u Meksiko, a zatim diljem svijeta i poglavito u Kinu. U SAD su propali stari industrijski gradovi i prijevozna infrastruktura. Došlo je do tehnološkog zaostajanja SAD u komunikacijama, a bujanje privatnih digitalnih mreža – u kojima se nakuplja zarada na koju se ne plaća porez – predstavlja proširenje holivudske industrije razbibrige. Golemi dio američkog kapitala trati se u medijima. Američke industrijske korporacije su se financijalizirale, što znači da veću zaradu prave uporabom slobodnog kapitala nego tehnološkim izumima i proizvodnjom tvarnih dobara. (Boeing, General Motors)

Deindustrijalizacija gospodarstva i financijalizacija industrijskih korporacija stvorile su u SAD potrebu za financijskim spekulacijama, koje su dovele do financijske krize i Velike recesije 2008. godine. Amerika je prestajala raditi i proizvoditi pa su se federacija, savezne države, gradovi, proizvodne korporacije, potrošačke banke i građani naveliko zaduživali kod domaćega privatnog i tuđega državnog kapitala. Uvriježeni domaći, američki kapital koji je imao uporište u poljoprivredi, vojnoj industriji i energetici (nafta, plin, ugljen) počeo se osipati u korist slobodnog, kozmopolitskog, svjetskog kapitala. Budući da kapital upravlja Amerikom i budući da je kapital u SAD podijeljen i međusobno suprotstavljen, došlo je do oštre podjele Amerikanaca u dva naroda, od kojih jedan čini „šutljiva“ anglosaska većina, a drugi skup glasnih manjinskih naroda, koji su stalno zastupljeni u programima „istočnih medija“.

Predsjednik Donald Trump, kojega je u Bijelu kuću nedvojbeno doveo ugroženi domaći kapital, nastojao je uspostaviti uobičajenu republikansku geopolitičku strategiju, koja se temelji na bilateralnoj suradnji s drugim državama. Međutim, Donald Trump je doveden u Bijelu kuću i da suzbije uspon Kine pa je on bilateralnu suradnju SAD s jednim državama dopunio (1) odbijanjem suradnje SAD s nekim drugim državama te (2) političkim i gospodarskim kažnjavanjem brojnih trećih država. Predsjednik Trump je ozbiljno smanjio poreze, kako bi potaknuo gospodarstvo i otvorio dodatna radna mjesta. On je do pojave pandemije koronavirusa bio više nego upola smanjio nezaposlenost (od 7,3% na 3.4%), ali je većina novih radnih mjesta bila otvorena u području usluga, koje se malo i teško izvoze. Zato se američki trgovinski manjak povećao. (Predsjednik Trump je trošarinama prisiljavao američke korporacije, da svoj kapitala vrate u SAD i da u njima otvaraju radna mjesta, ali u tomu nije uspio. Nova radna mjesta otvarao je on sam i to smanjenjem poreza kako bi se povećalo ulaganje, s tim što je oslobođeni novac dijelom uložen u dionice na burzama, a nova radna mjesta otvarana su u uslužnim granama, a ne u proizvodnji tvarnih dobara za izvoz.)

Za provedbu političke i gospodarske preobrazbe SAD Donald Trump je napravio pokret, putem kojega je iz temelja promijenio američku nacionalnu strategiju. Donald Trump je stvorio trampizam, kao političku misao, po kojoj je Amerika prije svega (America First!) pa čak i prije kozmopolitskog, svjetskog, slobodnog kapitala, koji je napravio sve što je mogao da Donalda Trumpa ukloni iz Bijele kuće. Međutim, Trump je otišao, ali je trampizam ostao kao noćna mora nove, demokratske administracije predsjednika Joea Bidena.

Od neslužbene objave rezultata predsjedničkih izbora 2020. godine mudrosne zaklade su se počele međusobno utrkivati u davanju savjeta novoj administraciji o tomu, kako treba obnoviti američku hegemoniju u svijetu, koja je prestala zbog slabljenja Amerike kao države. Savjeti su davani temeljem uvriježene zamisli, da Americi zauvijek pripada svjetsko političko, gospodarsko, vojno i ideološko predvodništvo. Takvo neumjesno ulagivanje zaklada novoj američkoj administraciji počiva na dvojbenoj pretpostavci, da u SAD ima dovoljno svjetskog, kozmopolitskog kapitala da one mogu ponovo zavladati svijetom. Novi kapital koji je nedavno nakupljen u privatnim mrežama (Amazon, Google, Facebook, Twitter, Disney) počiva na monopolima i najčešće je vezan uz nepotrebne usluge te će jamačno doći na udar diljem svijeta zbog monopolizma i zbog izravnog, ali neopreznog upletanja u politiku. Internet i elektronička pošta pomažu ljudima da uče i da znaju odnosno da obave posao, a privatne mreže služe samo za razbibrigu pa će njihova mogućnost nakupljanja kapitala usahnuti. Odranije nakupljeni kapital se dobrim dijelom već rasuo po svijetu i sebi na korist omogućio industrijski razvitak mnogim nerazvijenim zemljama.

Međutim, dok su SAD propadale gotovo tri desetljeća ostatak svijeta se politički, tehnološki i gospodarski razvijao. Došlo je do stvaranja ili do usavršavanja autoritativnih političkih sustava u brojnim zemljama (Kina, Iran, Rusija, Indija, Japan, Indonezija, Južna Koreja, Australija, Turska, Brazil, Malezija, zemlje Zaljeva, Filipini, neke zemlje Europske unije i druge zemlje), koje njihovi građani poštuju. Savršenu prigodu za uvođenje politizma pružila je svim narodima pošast koronavirusa, za suzbijanje koje se nisu mogle pokrenuti kapitalističke zemlje liberalne demokracije. (U kapitalizmu kapital ima nadzor nad politikom, gospodarstvom, zaštitom i ideologijom. U politizmu politika ima prevagu nad kapitalom, gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja.) Britansko istupanje iz EU također je sračunato na uspostavu gospodarskog nacionalizma. Sve se više zemalja odaje gospodarskom nacionalizmu i odustaje od liberalizma, čime jača njihova suverenost. Usto, znanost i tehnologija se brže razvijaju u zemljama starih azijskih i nekih europskih naroda, nego u Sjedinjenim Američkim Državama. To se posebno očituje u područjima vojne, svemirske i digitalne tehnologije te biotehnologije.

Uz sadašnje stanje u SAD – nakon što je Donald Trump neuspjelo nastojao spasiti SAD od daljnjeg propadanja – temeljna pitanja su: „Mogu li SAD i dalje ostati mjestom nakupljanja svjetskog slobodnog kapitala?“ i „Može li neka druga zemlja postati mjestom novoga, petog kola nakupljanja kapitala?“ Po tomu, tko se dokopao vlasti na američkim izborima u studenomu 2020. godine moglo bi se zaključiti, da bi moglo doći do obnove multilateralnosti, izvoza američkog kapitala i američke „demokracije“ te do izvoza obojenih revolucija kakve su bile uobičajene za vladavine predsjednika Baracka Obame. U tom slučaju bi se iz SAD mogao izvoziti samo kapital, koji se gomila financijskim domišljajima, koji ne pomažu SAD, u kojima su ugroženi i životni prostor i dobrobiti ljudi u njemu.

Po mojemu, ako SAD više nisu izdašne za nakupljanje kapitala – kao što se to prije dogodilo Genovi, Nizozemskoj i Velikoj Britaniji – te ako bi se kapital koji se množi diljem svijeta morao nakupljati na jednom mjestu, to bi se moglo ubuduće dogoditi na jednom od dvaju mjesta: u Izraelu ili u Kini. Taj uvjetni zaključak počiva na pravocrtnom protezanju ili na „linearnoj ekstrapolaciji“ dosadašnjeg postupka nakupljanja kapitala od Genove do New Yorka: poslije četvrtoga moralo bi doći peto kolo nakupljanja kapitala. Izrael je kandidat zato (1) što bi se u tu zemlju bez muke mogao preliti dosad nakupljeni svjetski, kozmopolitski kapital; (2) što je izraelski narod oduvijek ili od praoca Abrahama pokazivao volju za uspostavu svjetske hegemonije; te (3) što Izrael ima vrhunsku znanost i tehnologiju, koju bi mogao s kapitalom ponuditi mnogim narodima u razvitku, kako bi u njima došlo do stvaranja pravog proizvodnog gospodarstva. Izrael bi ujedno takvim narodima mogao ponuditi zaštitu, jer je nuklearna sila te jer ima svenazočnu i učinkovitu obavještajnu službu. Najbolju zaštitu narodima pružio bi ostvareni gospodarski rast i uživanje blagostanja. Tako su SAD desetljećima slabijim narodima pružale zaštitu putem Atlantskog saveza ili drugih područnih vojnih saveza. SAD su bile dobroćudan hegemon, koji je narodima ostavljao suverenost i samoupravu, ali im nije dopuštao vođenje vanjske politike.

Mnogi ekonomist smatraju da bi i Kina mogla postati mjestom petog kola nakupljanja svjetskog kapitala. Takva zamisao se temelji isključivo na gospodarskom rastu i na ukupnoj snazi Kine. (U 2020. godini Kina je bila prva u svijetu po industrijskoj proizvodnji, po obujmu međunarodne trgovine, po ukupnoj kupovnoj sposobnosti, po mreži autocesta (155.000 km), po brzoj željezničkoj mreži (38.000 km), po broju priključaka na digitalnu mrežu 5G (200,000.000) i po proizvodnji žitarica (670 milijuna tona). Kinesko gospodarstvo dosegnulo obujam od 15,4 trilijuna dolara i pandemijski godišnji gospodarski rast od 2,3%, kakav 2020. godine nije zabilježen u drugim razvijenim zemljama, u kojima se gospodarstvo znatno smanjilo.)

Ipak, ne može se očekivati da Kina postane uporištem nakupljanja svjetskog kapitala, ako se uvaže svi čimbenici vezani uz Kinu, uz njezinu posebnu i dugotrajnu civilizaciju te uz njezinu političku povijest. Prvo, u Kini već dugo postoji golem pravi narod, a ne „otvoreno društvo“ ili dijaspora pa kapital nikad neće zavladati Kinom i Kinezima. Drugo, Kina ima jednostranački sustav za stvaranje i održavanje „socijalizma s kineskim značajkama za dvadeset prvo stoljeće“. Taj sustav počiva na prihvaćanju naroda, da jedina politička stranka vodi Kinu. To prihvaćanje će trajati dok Komunistička stranka Kine bude narodu pružala napredak i blagostanje. To sili Kinu da se prvobitno posveti sebi i potrebama svoje životne zajednice, a stvaranje svjetske hegemonije bi nužno dovelo do zanemarivanja domaćih potreba. Hegemonija je velika obveza, koja je upropastila SAD i američko pučanstvo.

Treće, Kina traje dvadeset dva stoljeća, tijekom kojih se nije upuštala u militarizam, kolonijalizam i imperijalizam: Kad je početnim širenjem izbila na „prirodne granice“ koje se daju braniti Kina se posvetila obrani, a ne navali na druge narode. Osvajanjima su se bavili Mongoli, Mandžurci i Japanci te dakako europski narodi. U Kinu su europski narodi bili zasjekli svoje kolonijalne posjede u donjim tokovima plovnih rijeka te u obalnim područjima Hong Konga i Makaoa. Kina je duže od jednog stoljeća (1840.-1949.) bila kolonija. Kina je još za prvog cara Čin Ši Huangdija oko sebe postavljala zaštitne zidove, koji očito nisu bili sračunati na imperijalizam i na širenje prostora, nego na zaštitu prostora. Carevi su sredinom petnaestog stoljeća odustali od daljnje izgradnje mornarice i od financiranja istraživanja u Indijskom oceanu, jer je proračunska sredstva trebalo rabiti za obranu od kopnenih napada iz Središnje Azije. Po mojemu, Kina nema ni volju ni sposobnost ni hrabrost za uspostavu svjetske hegemonije. Kini odgovara izvjesnost bilateralne suradnje među državama. To je smisao kineskog projekta „Jedna cesta jedan pojas“, koji će s vremenom dovesti do uspostave svjetske prijevozne infrastrukture, koja je potrebna globalnom svijetu i globaliziranoj vrsti Homo sapiens.

Ipak, čvrsto sam uvjeren, da se peto kolo nakupljanja kapitala neće više nigdje zasnovati. To je posljedica globalizacije poslovanja i globalizacije vrste Homo sapiens, koje se podcjenjuju i koje pismoznalci kapitala iz mudrosnih zaklada ne uvažavaju pri svojim prosudbama. Kapital je globalizirao poslovanje zahvaljujući prisvojenoj i sebičnoj slobodi kolanja svijetom, a sad se našao u stupici, koju je sam sebi postavio. Zbog globalnosti poslovanja i uspostave svjetskih opskrbnih mreža kapital više ne može lako kolati s mjesta na mjesto, jer se kapital najčešće ulaže s nakanom dugotrajnije oplodnje, a količina slobodnog kapitala je ipak ograničena.

U našoj vrsti se iznenada pojavila skupna svijest, o tomu da poremećena svjetska klima i pandemija koronavirusa ozbiljno ugrožavaju našu vrstu i općenito život na Zemlji. Za potrebe oporavka klime i upriličenja trajnog „suživota“ s virusima bit će potrebno silovito, istovremeno i ujednačeno ulaganje kapitala diljem Zemlje odnosno ulaganje kapitala u sve životne prostore. Trebat će napraviti svjetski zdravstveni sustav, koji će imati dovoljno liječnika i ostalog medicinskog osoblja, dovoljno bolničkog prostora i bolničkih postelja, dovoljno opreme i pribora te svjetsku digitalnu mrežu za praćenje gibanja ljudi i traganje za zaraženim osobama. Vrsti će biti potrebna svjetska mreža vrhunskih javnih instituta za proučavanje pandemija i za sustavan rad na istraživanju i nalaženju cjepiva te pouzdana i razgranata svjetska mreža za cijepljenje. Vrsti će trebati više dobro školovanih liječnika, a manje priučenih konobara, glazbenih voditelja u noćnim klubovima ili vještaka tetoviranja.

Poremećaj klime postavlja kapitalu teže zahtjeve od tih koje nose pandemije virusa. Kapital, privatni ili državni, trebat će napadno ulagati u novu tehnologiju, u novu energetiku, u novu proizvodnju, u nov način prijevoza, u novu poljoprivredu, u novu opskrbu vodom, u novo zgradarstvo i u novi način života ljudi. Ulaganja u oporavak klime moraju biti posvudašnja i ujednačeno raspoređena. Uređenje mjesnog okoliša i napori za oporavak klime na jednom mjestu ne mogu poboljšati opće stanje klime, ako se na drugim mjestima klima kvari. Nema ni opće zaštite od virusa, ako ta zaštita ne bude posvudašnja. Globalizacija, poremećena klima i pandemije virusa stvorile su u vrsti potpunu međuovisnost.

Osim ulaganja u oporavak klime i u suzbijanje pandemija golema će ulaganja biti potrebna i za uklanjanje siromaštva te za dobro školovanje ljudi diljem Zemlje. To će siromašnim zemljama omogućiti brži gospodarski razvitak, koji će ukloniti potrebu opakih mnoštvenih migracija, koje sad potresaju našu vrstu. Migracijom najteže pogođenih ljudi će se moći upravljati.

Svjetsko se poslovanje više ne može odglobalizirati i prostorno usitniti. Klima se ne može odglobalizirati. Vrsta Coronavirinae se ne može odglobalizirati i podijeliti u sojeve omeđene nacionalnim granicama. Globalna vrsta Homo sapiens više se ne može upretinčiti u omeđene životne prostore. Budući da se život na Zemlji ne može odglobalizirati, neizbježno će doći i do globalizacije kapitala odnosno do njegove prostorno i demografski ujednačene razdiobe, koja stoji u opreci s globalnom slobodom kapitala i njegovim nagonom da se prikuplja diljem svijeta, a nakuplja na jednom mjestu ili u jednim rukama.

Kapital će neizbježnim i prisilnim gubitkom slobode promijeniti i ćud, a ne samo dlaku. Kapital će morati preuzeti odgovornost za prostor, ljude, klimu, zdravlje naše vrste te za Zemlju i za život na njoj. Kapital će prestati gospodariti vrstom i Zemljom te će joj početi služiti. Time će prestati kapitalizam kao pristup uređenju gospodarstva i životnih zajednica u našoj vrsti. Dotrajala zaprežna kola kapitala ne može učiniti uporabljivima ni peti kotač ili peto kolo.

Neizbježno raspršenje kapitala na zemlje i narode dovest će do vezanosti kapitala uz rad i prostor. To će omogućiti zamjenu kapitalizma politizmom i zamjenu suverenosti kapitala suverenošću naroda. Suverenost naroda sparena je s njihovom odgovornosti. Kapital će preuzeti odgovornost, ali će izgubiti dosadašnju suverenost. Kapital će se od gospodara pretvoriti u slugu vrste. To je velika i presudna posljedica globalizacije.

Continue Reading

Za početak ću reći, da sam čim sam vidio pitanja za ovaj osvrt pomislio na to, da bi urednik mogao poslati kakva lakša pitanja. Usto ću natuknuti dvoje. Prvo, kad je novinar Sunday Timesa u razgovoru za njegov osamdeseti rođendan (10.02.1974.) pitao Harolda Macmillana, nekadašnjeg britanskog premijera, što mu je padalo najteže u vladanju zemljom, premijer je odgovorio: „Događaji, sinko, događaji.“ Mislio je na opasnu aferu Profumo, koja je Konzervativce stajala slijedećih izbora. Drugo, Robert McNamara kao predsjednik Korporacije Ford uveo je u svoju korporaciji strategijsko odlučivanje na temelju silnih ekonometrijskih podataka. Usto je financirao uvođenje takvog strategijskog planiranja kao predmeta na Sveučilište u Harvardu, a kao Kennedyjev ministar obrane svoj je način strategijskog planiranja uporabio za vođenje rata u Vijetnamu i izgubio taj rat.

Danas teoretičari strategije smatraju, da je za poslovne sustave često bolje ne pripravljati strategiju, nego imati obvezujuću strategiju, jer se okolnosti poslovanja neprestance i brzo mijenjaju. To posebice vrijedi u globaliziranom svijetu, u kojemu ima mnogo međusobno povezanih političkih i gospodarskih subjekata, koji samostalno donose odluke. Važnije od straegije je imati zdravu i korisnu zamisao za poslovanje ili za vođenje države te pravo, odgovorno, brižno i savjesno postupanje.

Stoga se od prošle godine ne treba upuštati u predviđanja događaja i događanja. Događaji i postupci diljem naše vrste u Staroj godini samo su oštro upozorili državnike, političare, poslovne ljude, gradonačelnike, obitelji i sve pripadnike naše vrste, da se u svijet zavukla neizvjesnost, koja će trajati naraštajima. To posebice vrijedi za Hrvatsku, koja je u dva navrata bila iznenađena dvama jakim potresima u istom trusnom području usred Hrvatske. Međutim, neizvjesnost je zavladala cijelom vrstom Homo sapiens zbog (1) ozbiljnog pogoršavanja klime, (2) pandemijâ koronavirusa, (3) teške slabosti kapitalističkog pristupa uređenju gospodarstva i političkih zajednica, i (4), što nije malo važno, burnog i nenadziranog razvitka tehnologije, koju za spas vrste treba usmjeriti u stvaranje nasušnih proizvoda i usluga, kako bi se iz vrste uklonile nevolje, koje su nabrojene od (1) do (3).

Prije nekoliko desetljeća u poslovnom se svijetu govorilo o „upravljanju putem dobro postavljenih meta“. Već tad sam pisao i poučavao studente, da se poslovnim sustavima treba „upravljati putem dobrog poslovnog postupanja“. (Na jesenskom, godišnjem zasjedanju Svekineskog nacionalnog kongresa prvi put u četiri desetljeća nije postavljena meta gospodarskog rasta Kine izražena u postotcima. Kongres je odlučio samo to, što treba raditi i kako treba postupati u pojedinim područjima narodnog života, primjerice u uklanjanju siromaštva i u proizvodnji sjemena.)

Prvo oko čega se naša vrsta treba početi trsiti je jačanje ljudskog zajedništva u obitelji, među susjedima, na poslu, u školi, u gradu, u narodu, u državi, među narodima i u cijeloj vrsti. Zajedništvo omogućuje, da se više napravi i postigne; da se tegobe lakše podnose; ali i da se svi ljudi odgovorno ponašaju.

Drugo, ljudi trebaju odbaciti sve ideologije, koje omogućuju da se ljudima daljinski upravlja i da ih se navodi na nekorisno ili štetno postupanje. Umjesto ideologija, vodič za postupanje treba biti uvažavanje probitaka zajednica i dobrobiti za ljude. Za primjer odbacivanja uvriježene zapadne ideologije navest ću nedavno dogovoreni Dvostrani sporazum o ulaganju (Sveobuhvatan ugovor o ulaganju) između EU i Kine. Sporazum o ulaganju napravljen za ostvarenje probitaka i Europe i Kine, iako su odlazeći američki političari tražili od EU da se „ideološki solidarizira“ sa SAD te da nakon sedam godina pregovaranja sebi na štetu odustane od dogovara s Kinom. SAD i EU bi se trebale skupsa uprotstavljati Kini, koja nudi samo suradnju. SAD nastoje kazniti Kinu, pri čemu bi EU bila usputna žrtva. U drugom primjeru, hrvatske su se vlasti „ideološki solidarizirale“ sa SAD, kad su poništile natječaj za pravljenje kontejnerskog odredišta u Rijeci. Natječaj je bio otvoren godinu i pol dana, a potkraj prošle godine je poništen, jer je ponuda uglednog kineskog konzorcija Ningbo-Tianđin-CRBC bila znatno, znatno povoljnija od ponude grupe A.P. Möller-Mærsk. Usto se pitam, kako se poništavanje natječaja u Rijeci uklapa u europsko-kineski sporazum o uzajamnom ulaganju. Hrvati su ispali „papskijima od pape“.

Treće, hrvatska država treba obnoviti svoju teško stečenu i olako prepuštenu suverenost. Hrvatska od „europske“ treba postati nacionalnom državom. To vrijedi i za ostale članice Europske unije. Neka se poslovi Unije obavljaju u obnovljenom zajedništvu, a ne u dosadašnjoj činovničkoj stezi ili, što je opasnije, u jarmu SAD. Zajedništvo je djelotvornije od vanjskih ili daljinskih zapovijedi.

Četvrto, svaka se država pa i Hrvatska treba prestati oslanjati na kapital i ideologiju (liberalizma). Treba se početi oslanjati na vlastiti narod, ako ga ima. SAD nemaju vlastiti narod pa se zato i zabadaju u tuđe narode. Hrvatska ima vrijedan i dobar narod, što su pokazali i Domovinski rat i nevolje s potresima. Hrvatski narod je bolji i jači od svoje države pa zato mora napraviti jaku, dobru i djelotvornu državu. Ojačana hrvatska država moći će se spokojno osloniti na svoj narod.

Sve dugoročne ili kronične nevolje, koje su postale očitima u Staroj godini sile sve ljude da uzmu novi pristup životu općenito. Pošast koronavirusa upozorila je sve ljude, da pripadaju biološko-kulturnoj vrsti Homo sapiens i da sebe moraju smatrati pripadnicima vrste. Pripadnost vrsti ili poistovjećivanje s vrstom i pripadanje životnom prostoru trebaju kod svakog čovjeka zamijeniti pripadanje bilo čemu drugomu: vjeri, ideologiji, rasi, spolu, poslovnom staležu ili političkom određenju. Po meni, pripadanje životnom prostoru povlači pripadnost narodu ili životnoj zajednici, koja kao cjelina dograđuje životni prostor i koja je životna jedinica vrste Homo sapiens. Cijela vrsta treba pripadati Zemlji, a ne kapitalu.

Stanje klime, kriza kapitalizma, onečišćenost Zemlje, pandemije virusa i pritisak novog, beskrajnoga tehnološkog vala sile ljude da umjesto svih zatečenih vjera i ideologija uzmu za svoj sustav uvjerenja štovanje života, kakav se bio razrastao na Zemlji. Pravo rečeno, čovjek kao svoje ima samo vlastiti život, koji je stručak života na Zemlji. „Čime možeš nadomjestiti svoj život?“ Svakog čovjeka na tom putu obraćenja čeka radosna vijest Isusa iz Nazareta, koji je u svojemu globaliziranom svijetu predlagao ljudima, da jedni u druge, bližnji u bližnje, unose radost života. Ako prihvati pravi, jedini spasonosan stav prema životu, našoj se vrsti u Staroj godini možda dogodila sreća u nesreći.

Continue Reading

U tjednu od 7. do 13. prosinca ove godine u RH bilo je prosječno 4.000 novih zaraženih osoba dnevno na približno četiri milijuna stanovnika ili prosječno 1%0 pučanstva. Takav stupanj širenja pandemije zakuži 1% pučanstva u deset dana, a u tri mjeseca 9%. U Britaniji je u isto vrijeme bilo prosječno 20.000 novih zaraženih osoba dnevno na 68 milijuna stanovnika ili 0,3%0 pučanstva. U SAD je u istom razdoblju bilo prosječno 220.000 novih zaraženih osoba dnevno na 330 milijuna stanovnika ili prosječno 0,67%0 stanovništva. Kad bi dnevni stupanj zaraze u Britaniji bio kao u Hrvatskoj u toj bi zemlji bilo 66.000 novih zaraženih osoba dnevno, a da je tako u SAD ondje bi bilo 328.000 novih zaraženih osoba dnevno. U istom razdoblju u RH je od koronavirusa dnevno preminulo prosječno 65 osoba, u SAD prosječno 2.500 osoba iako je njihovo pučanstvo 80 puta brojnije od hrvatskoga, a u UK oko 500 osoba, iako je pučanstvo u toj zemlji 16 puta brojnije od hrvatskoga. U Kini već mjesecima nitko ne umire od zaraze koronavirusom. U Kini koja ima 1,44 milijarde stanovnika u istom razdoblju bilo je između 10 i 15 novih zaraženih osoba dnevno.

Napravio sam usporedbu stanja pandemije u Hrvatskoj sa stanjem u trima navedenim tuđim državama, jer SAD imaju najveći broj zaraženih i preminulih osoba usred sadašnje pandemije. Kinu sam naveo, jer je ona prva i gotovo jedina zemlja, koja je uspjelo suzbila pandemiju. Britaniju sam naveo, jer ona napušta Uniju pa se nalazi u posvemašnjoj političkoj zbrci. Zajedničko Hrvatskoj, SAD i Velikoj Britaniji je to, da ni u jednoj od tih zemalja uistinu nema prave političke vlasti te da pučanstvo do vlasti malo drži. To se vidi po ponašanju građana, koji sami, mimo preporuka vlasti, srljaju u zarazu u SAD, UK i RH. U Kini postoji vlast, koju građani poštuju.

Tko je pratio postupanje hrvatske vlasti u teškom stanju stvorenom prodorom koronavirusa u Hrvatsku lako je uvidio, da hrvatske vlasti nisu imale strategiju za suprotstavljanje pandemiji, nego su prigodice, ovisno u stupnju širenja ili povlačenja zaraze, građanima davale preporuke, prijedloge i savjete te donosile i prevrtale slabe mjere za zaštitu ljudi, za zaštitu poslovanja ili za zaštitu zdravstvenog sustava. U isto vrijeme koronavirus se nemilice širio i donosio bolest i smrt. Što je najgore, hrvatske vlasti ni danas nemaju nikakvu, a kamoli dugoročnu strategiju za suzbijanje pandemije i za oslobođenje građana od nje, jer se Hrvatska ne smije zavaravati fikcijom ili domišljajem da će cjepiva Phizera, Moderne ili posebice AstraZeneke donijeti brz spas od pošasti koronavirusa. [Ni Svjetska zdravstvena organizacija, a ni tri spomenute ljekarničke kuće ne znaju ni (1) koliko će trajati moguća imunost cijepljenih osoba ni (2) hoće li cijepljeni građani i nakon cijepljenja biti prijenosnici zaraze.]

To što su hrvatske vlasti u pogledu samozaštite predlagale, savjetovale i preporučivale građanima te plahe mjere koje su donosile i stalno mijenjale ili povlačile stvarali su pomutnju u narodu, koji se prestao obazirati na molbe ili zahtjeve vlasti. Ispada, da se hrvatske vlasti ne suprotstavljaju pandemiji koronavirusa, nego da samo mrcvare narod. Mjesecima su hrvatski pandemijski stožernici govorili, da je stanje u zemlji očekivano i da je možda zabrinjavajuće, ali da nije nikako alarmantno ili uzbunjujuće. Ispada, da je dobro ili slabo to, što vlasti kažu da je dobro ili slabo. U Hrvatskom saboru zastupnici vladajuće stranke odbijaju sve prigovore upućene političkim vlastima zbog nedjelotvorne borbe protiv pandemije, tvrdeći da je HDZ na izborima dobio „povjerenje“ građana i da građani do novih izbora moraju podnositi izabranu vlast. Ispada, da izabrana vlast ima pravo na samovoljno postupanje. Međutim, od političkih vlasti se očekuje, da rade to što treba raditi. Život općenito ne dopušta ni slobodu, a kamoli proizvoljnost. Ne može se izbjegnuti zaključak, da uvriježeni politički krugovi u Hrvatskoj imaju naopaku zamisao o političkoj vlasti, o njezinu dobrom postupanju i o njezinoj odgovornosti.

Osim toga, sadašnje nezrele hrvatske vlasti nisu u stanju ili ne smiju donijeti nikakvu odluku. Oklijevanje vlasti da zatvore ugostiteljska mjesta i ostala mnoštvena okupljališta navodi na zaključak, da Hrvatsku vode hrvatski kapitalisti: gostioničari, hotelijeri, frizeri, vlasnici klubova za promicanje tjelesne spremnosti i vlasnici salona za tetoviranje. Međutim, bilo je očitim to, da sadašnje vlasti nisu u stanju donijeti nikakvu odluku. Mislim, da mogu i smijem napisati, da su se u vrhu hrvatske vlasti našli ljudi, koji nisu naviknuti donositi odluke i koji prije stupanja u vlast nisu donosili ozbiljne odluke. Većinom su činovnički provodili to što im se zapovjedi da naprave ili su na računalnim zaslonima premetali slova, riječi, rečenice i vidne zapise. Stanje političke vlasti u RH je uistinu postalo zabrinjavajućim i „uzbunjujućim“, jer je 2020. godina rijetka i jedincata godina odluke za svijet i za vrstu života Homo sapiens, koju je žestoko napala vrsta života Coronavirinae. Takav sastav i takvo stanje hrvatskih vlasti ozbiljno nameću potrebu pretresa i promjene hrvatskog političkog sustava, jer će naša vrsta – htjela to ili ne htjela – morati dugoročno uspostaviti suživot s virusima. Virus neće brzo uminuti.

Napadna razlika u suzbijanju pandemije u Kini, s jedne strane, te u HR, UK i SAD, s druge, pokazuje (1) da Kina ima politički sustav primjeren sadašnjim potrebama životnih zajednica (klima, okoliš, pandemija) i (2) da je Kina zemlja s dobrom prijevoznom, komunikacijskom i životnom infrastrukturom. Kako bi zaustavile širenje koronavirusa iz grada Vuhana, kineske vlasti su uputile 100.000 mladih komunista da uspostave blokadu grada. Kina u svojoj životnoj infrastrukturi rabi umjetnu inteligenciju (AI) i obradu golemih nakupina državnih podataka (BD – Big data) kako bi se otkrila mjesta i vremena, u kojima je zaražena osoba bila u blizini drugih osoba. U Kini se obavljaju mnoštvene provjere zaraženosti ili nezaraženosti osoba i traganje za osobama, koje su mogle preuzeti virus. (U gradu Kašgaru u pokrajini Šinđang zbog jednog slučaja zaraze sa znakovima bolesti obavljeno je 4,7 milijuna provjera zaraze u roku od tri i pol dana.)

U RH i SAD nije bilo nastojanja da se sustavno traga za moguće zaraženim osobama, a u UK propalo je nekoliko pokušaja da se uspostavi sustav traganja. (Na svoju sramotu vlasti u UK su za to rabile Excel, skučeni sustav Microsofta za tablično računanje, koji nije prikladan za BD.) Sve je svršilo na nesustavnoj provjeri zaraženosti najčešće osoba koje već pokazuju znakove bolesti. RH, SAD i UK su životne zajednice, koje su tehnološki nespremne za borbu protiv pandemije koronavirusa. Sadašnje stanje pandemije u trima zemljama sili odgovorne vlasti da se tehnološki osuvremene.

Ipak, najoštrija upozorba vlastima odnosi se na potrebu stvaranja političkih sustava, kojima će se životne zajednice moći nositi s trojnom krizom klime, koronavirusa i kapitalizma, koji više ne može pomoći našoj vrsti.

Continue Reading

Upustili smo se u ovaj posao, da nešto napravimo za našu zajednicu, za koju su političke vlasti malo ili nimalo napravile. Prvo što želimo napraviti je sve vas, sve nas, sve ovdašnje ljude povezati u zajednicu. Ne u političku zajednicu, kojom se vlada, nego u životnu zajednicu, u kojoj se skupno radi i u kojoj se pomaže ljudima da zadovolje životne potrebe i da dožive to, da su ljudi.

Životne potrebe nisu samo materijalne naravi. Tjelesne potrebe valja zadovoljiti, ali životne potrebe daleko premašuju materijalne potrebe. „Ne živi se samo o kruhu!“ Zar nije potreba imati pravo životno i stručno znanje? Zar nije potreba pravo odgojiti djecu? Zar nije potreba nešto donijeti starijim slabo pokretljivim ljudima? Zar nije potreba porazgovarati s nekim tko je osamljen? Zar u našem mjestu nije potreba imati dobru dječju ambulantu, dnevnu dječju bolnicu ili pravu dječju bolnicu?

Mi smo se upustili u ovaj posao, da unesemo više života u sve nas. Mi taj posao ne možemo obaviti sami, ali taj posao možemo obaviti svi zajedno, kao prava životna zajednica. Mi ćemo podmetnuti leđa, ali očekujemo da nam se svi voljno pridružite, kako bismo umnožili svoje sitne osobne sile i stvorili novu silu zajedništva.

Od gradskih ili državnih vlasti ne trebamo mnogo očekivati, dok mi sami ne obavimo to što sami, skupno, zajednički možemo obaviti. Kad obavimo to, što ovdje, u našoj kući, možemo obaviti pročut ćemo se kao zajednica, jer se ovakav, novi posao dosad u Hrvatskoj nije obavljao. Kad se za naš posao bude čulo i drugi će nam pomoći i pridružit će nam se. Na naš učinak se neće moći oglušiti ni gradske ni državne političke vlasti ni Europska unija. A mi ćemo ići dalje i širiti svoju zamisao i svoj zajednički uspjeh.

Mi se s vama upuštamo u novu vrstu politike. Politika nije ništa drugo nego obavljanje javnog, skupnog posla naroda ili životne zajednice. To je definicija politike. Naša politika se neće sastojati u vladanju drugim ljudima, nego u služenju drugim ljudima. Mi želimo da svi skupno služimo jedni drugima i to ne u ispunjavanju prohtjeva, nego upravo u zadovoljavanju potreba, koje su i materijalne i ljudske. Zar svi ne trpimo u strahu, da nećemo moći zadovoljiti ljudske potrebe? Naš zajednički posao odagnat će iz nas strah i zabrinutost. Mi moramo i možemo postati životnom zajednicom. Zajednicom možemo postati samo zajedničkim radom za dobro naše zajednice, za dobro svake naše obitelji i za dobro svakoga od nas osobno.

To što počinjemo ovdje počet će se raditi po cijelom svijetu. Stanje Zemlje, stanje klime, stanje nas ljudi, gospodarska recesija koja potresa sve zemlje i ugroza pošasti koronavirusa prisiljavaju sve ljude na zajedništvo, na uzajamnost i na solidarnost. Mi ne smijemo čekati druge, da nešto naprave ni vlasti da nas usreće. Mi već počinjemo.

To što trebamo učiniti svi koji to možemo je samo uporabiti svoje vrijeme, a naša mala politička zajednica dat će svoj sitniš, koji će omogućiti da uporaba našeg vremena donese urod.

Mnogi od nas žele imati svoju zajednicu, žele živjeti u životnoj zajednici. Zajedništva se ne treba se bojati, ako se zajednički radi, ako se zajednički nešto napravi i ako od nas zajedništvo napravi bolje ljude. Dobri ljudi su velika dragocjenost. Zajedništvo nam jamči, da drugi neće vladati nama, nego da ćemo sami vladati sobom. Samo nas zajednički rad može obraniti od tuđe vlasti. Pružit ćemo primjer drugima, ali ćemo skupno raditi za sebe.

Continue Reading

The Homo genus, to which today’s species Homo sapiens belongs, had undergone the biological evolution, during which our ancestors have continued to live in communities. Homo sapiens had inherited the living togetherness. At one stage of our species’ biological evolution the brain of our ancestors became so developed, that it made them capable of symbolic, conceptual or abstract thinking. Humans subsequently developed concepts of space and time. They also became conscious of themselves and of the world surrounding them. In addition, they have acquired a concept of purpose. The slow biological evolution was amended by the rapid cultural evolution. Cultural evolution is driven primarily by the use of human brain or human mind and not by the appearance of gene mutations. Homo sapiens even became capable of changing circumstances or living environment. Cultural evolution enabled our species to direct to a considerable degree its own further evolution. For instance, our species can intentionally and purposefully abandon the selection within itself.

Therefore, the future evolution of our species can continue by adapting to circumstances without selection of individuals. Homo sapiens was continuously changing both itself and the entire system of life on the Earth. In the most recent centuries, capitalism fiercely accelerated the changes in our species and in the world in which the species occurs. In the present situation, when the Earth is overheated and its climate thoroughly deranged, our species must carefully and purposefully adapt to the current, ever-changing conditions. Our species must continue to adapt but it must also abandon selection within itself in any form or shape, since as such selection hurts many human beings, who are conscious of their suffering.

Since the beginning of civilization our species has undergone an evolution without adaptation but with selection within itself. Our species has had a master in the form of political power and it was doing what its master commanded and not what it had to do or what suited it. In all past and present civilizations social differentiation brought to individuals either survival and life, or disappearance and death. In all civilizations, including the Roman one, members of our divided species became subjects to local rulers. At present human beings are subject to capital and the free market.

The strategic political idea of Jesus of Nazareth that is usually known as the Good News or Glad Tidings or the Gospel de facto outlines the way and means our species has to use for adapting to the adverse circumstances that civilization has imposed on us. Jesus of Nazareth also told his listeners, that people have to change themselves, their attitude to life and their behaviour. Men have to “mutate culturally” and transform themselves into different human beings. Their lives will be dedicated to the creation of a world without civilization and without submission to the political power, which was extracted from the earlier primitive or original communities.

Jesus of Nazareth called his first followers “little flock”. They were the seed-bed of his counter-evolution or of the re-enacted cultural evolution. Jesus used to dispatch two-by-two of his early followers to spread his glad tidings but also to recruit new followers. Jesus was creating a new species. Jesus’ Good News has planted in our cultural species and in Jesus’ native community a new stock of people, who finally adapted to prevailing circumstances as a new cultural species, which I call Homo consideratus (considerate man).

Jesus’ idea that people could on their own build the living space, Lebensraum, in which everyone could have a full life, seemed to be very powerful and attractive. It had prompted numerous people to change and improve themselves, and their attitude and behaviour. Jesus’ words, his activity and his deeds have led people to make themselves worth of participating in the new, living, willingly accepted communal life. The new human togetherness had to replace the artificial, empty, virtual and futile communality, which was offered to peoples by their respective religions or imposed on them by the guardians of public morality. Life for all, in living togetherness and without social or life divisions was an attractive and plausible possibility. The most attractive was Jesus’ idea that peoples themselves, without interference of political powers, could manage their own existential affairs: people are capable of establishing a new, better world on their own. Jesus’ Good News was a very simple issue. People had understood that the price for participating in such a grand, splendid and marvellous undertaking is just a personal conversion: swapping selfishness for generosity, rent for work, greed for mutuality, self-centredness for solidarity. Their participation in the creation of the new world of renewed living communality, which civilization had discarded, brings to people a rtrue experience of humanness and the satisfaction with one’s own life. One must have a purpose in life. Jesus offered a purpose and a hope in the current, earthly life.

Cultural evolution comes from the useof human mind. However, from the ascent of civilization human mind was under control of the established political powers, which in governing people use physical force, arbitrary laws and obligatory religions or other ideologies. In order to establish the new world Homo sapiens has to take over the control of human mind with the purpose of directing its future cultural evolution. Cultural evolution will start from the present conditions on the Earth taking into account the needs of our species. The creative use of mind does not stand either force or licence. It will be directed by consent. The species has to act for its own good. Jesus of Nazareth had advised on exactly such approach: people themselves can and must establish a living regime that suits their needs and is based on the prevailing conditions, our species is capable of changing and improving. Our species has to return to the cultural evolution, which was running smoothly before the advent of civilization. The species has to carry out its counter-evolution, which will remove selection from our species and warrant a collective adaptation to circumstances.

Jesus once said to his disciples: “Does a person gain anything if he wins the whole world but loses his life? There is nothing he can give to regain his life.” Rightly so, a person has nothing else except his unique, short, occurring only once and unrepeatable life. It happens in every species of life: relatively short life of individuals enables the species to last long. (All species would have been extinct if their individuals had lived much longer than they live now. Homo sapiens as a species incurred immense social problems because of its recently acquired additional longevity.) People should use their short life for the good of our species and to the benefit of their neighbours. That is the only way for humans to experience humanness and to become satisfied with their own lives. The use of life is a critical asset of every human being.

In his speeches or sermons Jesus of Nazareth often used parables to appeal to the residue of image thinking in his listeners. His parables were always related to the natural processes people were familiar with and not to steady states. Once he said: “Kingdom of God is like this. A man scatters seed in his field. He sleeps at night, is up and about during the day, and all the while the seeds are sprouting and growing. Yet he does not know how it happens. The soil itself makes the plant grow and bear fruit; first the tender stalk appears then the ear, and finally the ear full of corn. When the corn is ripe, the man starts cutting it with his sickle, because the harvest time has come.”

Jesus of Nazareth carried in himself a strong current of life, which he tried to transplant or replicate in his disciples and his listeners. For Jesus, life was the only real value in the visible world. Jesus thought out a system of conviction for our entire species, the system all people can willingly and gladly accept. It is the only system, on which human living togetherness can be established. Without human solidarity the precious and critical tasks that have befallen our species cannot be undertaken and carried out.

Jesus of Nazareth undoubtedly succeeded in his endeavour. The populace in the vast Mediterranean world has accepted his idea of return to human solidarity and mutuality. He had succeeded, because he established a movement and not an institution. An evolution needs just a movement and a revolution needs an institution. As Christianity in due course started to exert political power, it split into two streams. The mainstream Christianity built an institution and became a religion capable of serving the Roman Empire. The adherents of Jesus’ Good News withdrew to the margins of the Christian community, as they could not “live according to Jesus’ ideal”. By the mid fifth century both the Empire and the imperial Christianity collapsed.

The field became clear for the revival of the Christian forces which were steadfast to Jesus’ idea of the Good News. The Benedictine reform implemented “by example and not by preaching” renewed the broken European agriculture, integrated all newly arrived barbarian peoples and tribes, created one system of conviction for entire Europe and established an unprecedented level of solidarity and mutuality. Europe was reborn. It created material abundance and cultural progress without having a central political power. It was a unique example in the history of our species. Europe was ruled by consent and became the cradle of parliamentarianism.

Continue Reading

Predsjednički izbori u SAD 2020. godine – koji su počeli dva tjedna prije 3. studenoga i koji nisu minuli ni do 10. studenoga i koji vjerojatno neće minuti ni do sastanka Zborova elektora po saveznim državama predviđenih za 14. prosinca – otkrivaju nakaznost načina izbora američkog predsjednika. Umjesto da američki građani izravno biraju predsjednika pri čemu bi cijele SAD bile jedna izborna jedinica, građani po državama i po kongresnim izbornim okruzima biraju državne ili republičke izbornike ili elektore, koji kao zbor trebaju dati svoje glasove u federalne izborne kutije predsjedničkih kandidata.

Takav način biranja predsjednika u konačnici je baština engleskog (britanskog) kolonijalizma u Americi. Englezi svojim posjedima u Sjevernoj Americi nisu vladali kao cjelinom, nego su vladali posebice svakom od trinaest svojih kolonija. Svaka kolonija ili nova naseobina imala je svojeg autoritarnog upravitelja (guvernera), kojega su imenovale kraljevske vlasti u Londonu i koji je imao svoju vojsku. Neposredno prije osamostaljenja Amerike, središnji ured za svih trinaest američkih kolonija imao je ministra i samo pet činovnika. Nakon osamostaljenja kolonija i stvaranja SAD, svaka od dotadašnjih trinaest kolonija nastojala je sačuvati najveći mogući stupanj autonomije. Tako je došlo do toga, da de facto savezne države, a ne pučanstvo SAD biraju zajedničkog, federalnog predsjednika. Dosadašnji način biranja predsjednika SAD postao je uistinu nakaznim, ako se uzmu u obzir silne novovjeke unutarnje migracije pučanstva, koje su izazvane tehnološkim i gospodarskim razvitkom SAD. Američko pučanstvo seli sa sjeverno-istočnih dijelova u jugo-zapadne, jer je američka trgovina preko Tihog oceana već 1980. godine nadmašila američku trgovinu preko Atlantskog oceana. Kapital i ljudi se premještaju bliže Aziji i Latinskoj Americi.

Za ovogodišnje predsjedničke izbore, koji su se održavali usred nove plime pandemije koronavirusa, savezne države, gradovi i izborni okruzi određivali su svoj način i svoje razdoblje glasovanja te način i razdoblje brojenja glasova ili listića po predsjedničkim kandidatima. Primjerice, savezna država Pennsylvania – u kojoj će biti velikih poslijeizbornih okapanja – odredila je, da se dopisni glasovi ne smiju brojiti prije zatvaranja birališta s izbornim kutijama. Golem broj ljudi, mahom glasača Demokratske stranke, glasovao je dopisnim putem zbog pandemije koronavirusa. Jednim od glavnih sukrivaca za sadašnju izbornu zbrku postala je Poštanska služba SAD. Još od lipnja ove godine predsjednik Trump je upozoravao da će dopisno glasovanje biti izvor izbornih pronevjera. Demokrati su u isto vrijeme zatražili, da se Poštanska služba, koja je u rasulu na vrijeme osposobi za izvanredan izborni posao posebnim ulaganjem, ali su Republikanci koji su imali većinu u Senatu SAD odbacili prijedlog Demokrata. (Ulaganju u Poštansku službu SAD protive se privatne dopremne ili kurirske kuće i internetski trgovci poput Amazona.)

U SAD nije nakazan samo predsjednički izborni sustav, nego je nakazan cijeli politički sustav, koji je saveznim državama ostavio goleme ovlasti naslijeđene od kolonijalnih vremena. Zadržavanje velikih političkih i gospodarskih ovlasti saveznih država dobilo je dodatno opravdanje poslije osamostaljenja kolonija. U SAD bilo je malo ljudi, a mnogo zemljopisnog prostora. Sporazumom u Passyju kod Pariza 1782. godine Britanci su prepustili SAD sav prostor između današnje Kanade i današnjeg Meksika, od Atlantika do Pacifika. Središnje vlasti u Washingtonu nisu se mogle hrvati s tim silnim prostorom pa su nadzor nad njim prepuštale saveznom državama. Iako se suverenost svake države sastoji u pravu nadzora nad prostorom i pučanstvom u njemu, američki ustav se pobrinuo samo za nadzor prostora, ali ne i za nadzor ljudi. Stoga vlasti u SAD nisu bile u stanju od useljenika stvoriti narod. SAD se još uvijek sastoje od useljenika, koji su razvrstani po zemlji ili po kontinentu podrijetla.

Pet dana nakon „izbornog“ dana, 3. studenoga, američki mediji, a ne neka središnja izborna komisija proglasili su pobjednika izbora. Nakon toga se i predsjednički kandidat Demokrata proglasio pobjednikom izbora. Kandidat Republikanaca još ne priznaje svoj poraz, nije čestitao „pobjedniku“ i kani podnijeti tužbe zbog „krađe izbora“ u nekoliko saveznih država. Dosad je u SAD pobjednika izbora proglašavao potučeni kandidat priznavanjem poraza, ali zasad je takav potez izostao. Po svemu se čini, da će pobjednika izbora konačno proglasiti Vrhovni sud, za koji ne treba vjerovati da će biti na strani sadašnjeg predsjednika, usprkos trojim članovima, koje je u Sud imenovao upravo sadašnji predsjednik.

Zahvaljujući nakaznosti svojega izbornog sustava, SAD su i dalje izborno, politički i ljudski podijeljene. Obično se kaže, da je Donald Trump svojom nepredvidljivom, neobazrivom i bezobzirnom politikom podijelio narod (koji nikad nije bio ni stvoren) u SAD. Međutim, podjela naroda je stvorena zauzimanjem demokratskih „liberalnih“ medija, koji su od dana njegove inauguracije za predsjednika SAD nastojali politički izolirati Donalda Trumpa. (Na posebnom skupu u Washingtonu šesto tisuća uglavnom prosvjednica iz cijele Amerike tražilo je impičment ili podizanje kongresne optužnice protiv Donalda Trumpa, upravo kad je polagao prisegu.) Uslijedile su „neovisne“ kongresne istrage protiv predsjednika Trumpa u svezi s tobožnjim uplitanjem Rusije u izborni postupak, uhićenja nekih od predsjednikovih najbližih suradnika, impičment vezan uz vojnu pomoć Ukrajini, uskraćivanje suglasnosti Donjeg doma Kongresa za predsjedničke projekte i drugo. Američki uvriježeni krugovi nisu nikad prihvatili ni Trumpov ulazak u politiku ni njegovu izbornu pobjedu 2016. godine. Otpor Donaldu Trumpu kao političaru trajno se pojačavao, jer je Trump kao predsjednik izabrao nov način i nova sredstva za održanje američkog imperijalizma u svijetu, koji je (1) globaliziran i u kojemu je (2) Kina u mnogomu sustigla, a u mnogomu i prestigla SAD.

Za vladavine Billa Clintona SAD su nastojale američku hegemoniju protegnuti na cijeli svijet putem širenja svjetskog tržišta i izvoza liberalne demokracije. George W. Bush je mimo uvriježene strategije Republikanaca silom prilika – rušenje Tornjeva – obilno rabio vojnu silu i vojno nasilje. Administracija Baracka Obame kao sredstva hegemonije odabrala je obavještajno potkopavanje nepoćudnih država s à la carte političkim sustavima, kojih nema na jelovniku svjetskog kapitala. Administracija Donalda Trumpa kao sredstva hegemonije odabrala je političke i gospodarske kaznene mjere protiv nepoćudnih država i

te uporabu dronova (hrv. trutova) ili letjelica bez posade. Tomu treba dodati trgovinski i tehnološki rat SAD protiv Kine. Usto predsjednik Trump je zapovjedio da SAD napuste niz međunarodnih sporazuma (Pariški protokol, Iranski nuklearni sporazum, NAFTA, TTP, TTIP) i niz svjetskih ustanova (WHO, UNESCO). Takva sredstva i takvi načini ugrozili su američke gospodarske probitke i zarade korporacija u mnogim industrijskim granama (poljoprivreda, energetika, digitalne industrija).

Privremeni, nepotpuni, nepotvrđeni i nepresuđeni rezultati predsjedničkih izbora te promijenjen način glasovanja izgleda da pokazuju, da je Donald Turmp postao nepoćudan stvarnim američkim vladajućim krugovima. Ti krugovi zagovaraju uporabu provjerenijih, neeksperimentalnih načina i sredstava održavanja svjetske hegemonije kapitala. Donald Trump je prije bio gurnut u američku i svjetsku politiku, kako bi dosegnuo prijeporne i teško dosežne svrhe, koje su trebale zajamčiti nastavak svjetske hegemonije američkog kapitala. Sad se čini da bi Trump mogao biti žrtvovan, jer i Vrhovni sud pripada uvriježenim krugovima vlasti u SAD. Međutim, iako su Demokrati ukupno prikupili 4 milijuna (3%) više glasova od Republikanaca, predsjednik Trump je prikupio više glasova, nego što ih je ikad prikupio ijedan republikanski predsjednički kandidat. Trump ima svoje glasače, a čini da ih Republikanci nemaju. Mogući konačan izborni poraz Donalda Trumpa pogodit će silno Republikansku stranku, njezinu vjerodostojnost i njezinu zamisao za Ameriku. Republikanska stranka bit će bočna, kolateralna žrtva mogućeg uklanjanja Donalda Trumpa s vlasti.

Način i sredstva kojima je administracija Donalda Trumpa nastojala sačuvati svjetsku hegemoniju kapitala doveli su ne do ostanka te hegemonije, nego do stvaranja posvemašnje političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne zbrke u svijetu. U drugomu predsjedničkom mandatu Donalda Trumpa ta bi se zbrka samo povećala, a u zbrci se bolje od uvriježenih snalaze nove političke i gospodarske snage. (Zar se Turska nije dobro snašla u svjetskoj političkoj zbrci?) Zbrku u svijetu treba smanjiti, kako bi se spasilo i samu Ameriku. Po govoru Joea Bidena u kojemu se on sam proglasio pobjednikom, moglo se zaključiti, da bi on kao predsjednik SAD nastojao spasiti Ameriku. Rekao je, da će „spasiti dušu Amerike“. Od političkih zadaća posebno je izdvojio borbu protiv pandemije koronavirusa. To je također vidik spašavanja same Amerike. O spašavanju američke hegemonije nije izustio ni riječi. Jedino je rekao da će „opet učiniti velikim ugled Amerike u svijetu“. Joe Biden bi mogao zaliječiti ljute rane Amerike, ali Donald Trump ne bi mogao ni to, jer je krajnje ideološki zadojen i zato krajnje neobazriv. Njemu pogotovo ne bi pošlo za rukom ukloniti zbrku u globalnom svijetu nakon neuspjela samoubilačkog napada na globaliziranu vrstu Homo sapiens. Unakažena klima i pandemija nakaznog koronavirusa pokazuju da političke sile imaju prečeg posla od uspostave hegemonije, koje u globalnoj vrsti ionako ne može biti. Dobriša Cesarić je propisao način liječenja za svaku silu, koja trpi od napasti uspostave svjetske hegemonije. Kao voćka poslije kiše, „neka bude kao prvo, obično, jadno malo drvo“. Tako se Amerika može pomiriti sa svijetom i sama sa sobom.

Continue Reading

https://sveti-kriz-zacretje.hr/2020/10/virtualno-predstavljanje-knjige-zdravka-mrsica-zivot-ugroza-i-zastita/

Continue Reading

The world of today is characterized by (1) a sudden advent of globalization of economy, but also of the species Homo sapiens; (2) the economic rise of China, that has shuttered American world hegemony; (3) the complete awareness of a dangerous climate worsening; and (4) most recently by the persistent COVID-19 pandemic.

The pandemic has made chronic economic malaise acute and has seriously stalled the world economy exacerbating closures of many small and medium-sized companies and wiping out the entire branches of gig industries. The nascent world recession has not been caused as it usually happened by economic “internalities”, but by COVID-19 “externality”.

The COVID-19 pandemic provides an enormous stimulus to our species to sort out the internal political, economic, security and cultural relationships. The present overall world chaos presses our species to introduce a new governance of its dynamic affairs.

In planning new strategy either corporate or national one has to take into account an unstoppable development, until now unseen sophistication and accrual of new technologies. The use of new technologies should be directed towards the industries that make products and offer services that meet human existential needs and not consumers’ whims. During two previous centuries the development of technology was driven by desire of private capitalists to maximise their profits and not to fulfil the needs of our species.

The direst need of our species is the continuation of its existence. In order to last, our brave species – which has conceptual or symbolic thinking and knowledge and whose individuals have consciousness – has to stop harming and heating the planet Earth and start reversing climate change. In addition, our species must begin to heel itself physically and mentally. Human beings must change their attitude and their behaviour. That will be the price of healing humans and of saving life on Earth.

The world-wide chaos and the deepening poverty in the world testify abundantly to the incapability of the “free” (world) market to regulate activities and relationships of corporations, national economies and of nations or “living communities”. The heavy mesh of the world market has oppressed our species and has separated it from the nature. The world market is not free for nations or countries’ corporations. It is free only for capital, which is the ruler of the market. There is no free market. The world market is populated by monopolies, which are not created as earlier by the groups of corporation, but by single corporations as Amazon, Facebook, Google or Apple.

As the present world recession was caused by the COVID-19 “externality”, the cure for it has to be “external” too. It has become obvious, that the responsibility for the present world-wide chaos (WWC) falls beyond doubt on capital, which has been concentrated only in private hands. The nation-states, nations or local living communities have been barred from accumulating common, collective wealth or capital. The nation-states, national economies and nations or living communities have only debts to private (hidden) individuals.[1]

The present recession proves that world market cannot regulate world’s affairs any longer and that private capital is not capable of ruling the world. The present state of the species’ affairs casts long and deep shadow of doubt on capitalism as an approach of neither regulating behaviour and relationships within individual living communities nor the behaviour and relationship within the entire species. It calls into question the viability and usefulness of capitalism.

The present crisis presses all individual members of our species to abandon the lifeless concept of “society” and “humanity”. The globalization of species Homo sapiens has not brought a prematurely announced end of history, geography and politics, but an end of society and humanity. We human beings belong to one of the species of life. When one looks at the present burning issues (environment, climate, poor human condition, viral aggression) from the standpoint of the species, one must put in the centre of human concern and activities the life itself. Our species is made of conscious, capable of work, knowledgeable, inventive and enterprising individuals. It is an organism in its own right. The species has to acquire possibility and capability to act on its own, without following any one’s orders.

The species had a master since the establishment of the first civilizations many millennia ago. Civilization is characterized primarily by extracting political power and decision-making from the communities that lived in togetherness in the valleys of the great Asian and African rivers. In civilizations political power was tied to the privatized and appropriated communal property and wealth. Civilization had deprived our species of the possibility to adapt to ever changing circumstances. The species’ rulers have even willingly changed circumstances. Capitalism is just one of the models or examples of civilization. In order to acquire “freedom” or possibility to adapt as a species, globalized living community has to overthrow not only capitalism, but civilization as a ruler over our species.

Capitalism can and should be replaced by politism.^® What is politism? In each political community or nation-state there are four interwoven and inseparable networks of influence or power: politics or state, economy, security and ideology or system of basic beliefs and convictions. In capitalism, the production relationships and the private ownership of means of production encompasses other three networks of power. In capitalism, capital directs market relationships, the market rules economy, and economy decides the destiny of nations and the condition of human life. In politism, politics or the managing of common, public affairs encompass economy, security or protection and ideology or the system of basic tenets of human behaviour. In politism, the species or its living communities decide for themselves. Politism will bring back our species from wilderness, neglect and disregard to self rule and self government.

Although our globalized species cannot be governed as a whole, in its entirety, it is possible to establish in it the consistent and complete connectivity. However, individual local living communities can be efficiently and fruitfully governed on its own. Managing the affairs of the entire species can be achieved by consent and by cooperation between “state and state” or by bilateral cooperation. Instead of being covered by the heavy grille of market, the living space of our species will be covered by the network of bilateral agreements between nation-states. Bilateral agreements as opposed to multilateral arrangements preserve sovereignty of the agreeing parties. That is very important as sovereignty also implies responsibility. The most dangerous tenet of capitalism or its Achilles’ heel is a complete abrogation of responsibility. Those who have means to discharge responsibility have abrogated it and those who want to be responsible are penniless.

The governing of any human community or political system requires an adequate system of human conviction, ideology or religion. In the past almost all systems of behaviour and human values have been sacral in nature. Liberalism as the ideology of capitalism is a worldly system of beliefs. Liberals ardently believe or profess that the invisible hand of the free market will in time iron out all differences among peoples and “will stand everyone in good stead”. Liberals profess that the purpose of human endeavour is an unbridled economic growth and that human beings are possessed by an insatiable “animal spirit”, as Allan Greenspan has put it, which compels them to hoard only material wealth. Our liberated species will put emphasis on the cultural goods as it has strong conceptual or symbolic knowledge and has strong cultural needs.

The governing of our globalized species requires a completely new system of convictions, which will replace all inherited endemic and outlived systems of beliefs, whether sacral or worldly. In my humble opinion, that system could be only the cult of life as it has been developed on Earth. Another decisive aspect of the new system of conviction is that all humans should belong to our globalized and interconnected species and to the local living space.[2] The humans must abandon the present identification with nation, class, place of origin or race. One must embrace new place of abode as a homeland and the people one finds there as neighbours. Individuals of all species feed themselves, defend themselves and obviously procreate together. All species as species participate in the food network of life on Earth. That the reason I believe every human being must be thoroughly knowledgeable about anthropology.

[1] In Latin language “privatus” means hidden, sheltered or removed.

[2] Living space or Lebesraum is valid and important concept in social geography. It comprises everything that people develop or build in the geographic space: physical and social infrastructure, political institution, school and universities and the rest. The humans are not born any longer in the open nature like rabbits, but in a developed living space. I have defined the index of development of living space. It is a relative number, which one gets dividing the annual GDP of a country by the area of a country and additionally by the number of inhabitants. In 2015, if the development index for China is taken as 1, it was 7 for USA, 80 for Germany and 2000 for Switzerland.

Continue Reading

The world of today is characterized by (1) a sudden advent of globalization of economy, but also of the species Homo sapiens; (2) the economic rise of China, that has shuttered American world hegemony; (3) the complete awareness of a dangerous climate worsening; and (4) most recently by the persistent COVID-19 pandemic.

The pandemic has made chronic economic malaise acute and has seriously stalled the world economy exacerbating closures of many small and medium-sized companies and wiping out the entire branches of gig industries. The nascent world recession has not been caused as it usually happened by economic “internalities”, but by COVID-19 “externality”.

The COVID-19 pandemic provides an enormous stimulus to our species to sort out the internal political, economic, security and cultural relationships. The present overall world chaos presses our species to introduce a new governance of its dynamic affairs.

In planning new strategy either corporate or national one has to take into account an unstoppable development, until now unseen sophistication and accrual of new technologies. The use of new technologies should be directed towards the industries that make products and offer services that meet human existential needs and not consumers’ whims. During two previous centuries the development of technology was driven by desire of private capitalists to maximise their profits and not to fulfil the needs of our species.

The direst need of our species is the continuation of its existence. In order to last, our brave species – which has conceptual or symbolic thinking and knowledge and whose individuals have consciousness – has to stop harming and heating the planet Earth and start reversing climate change. In addition, our species must begin to heel itself physically and mentally. Human beings must change their attitude and their behaviour. That will be the price of healing humans and of saving life on Earth.

The world-wide chaos and the deepening poverty in the world testify abundantly to the incapability of the “free” (world) market to regulate activities and relationships of corporations, national economies and of nations or “living communities”. The heavy mesh of the world market has oppressed our species and has separated it from the nature. The world market is not free for nations or countries’ corporations. It is free only for capital, which is the ruler of the market. There is no free market. The world market is populated by monopolies, which are not created as earlier by the groups of corporation, but by single corporations as Amazon, Facebook, Google or Apple.

As the present world recession was caused by the COVID-19 “externality”, the cure for it has to be “external” too. It has become obvious, that the responsibility for the present world-wide chaos (WWC) falls beyond doubt on capital, which has been concentrated only in private hands. The nation-states, nations or local living communities have been barred from accumulating common, collective wealth or capital. The nation-states, national economies and nations or living communities have only debts to private (hidden) individuals.[1]

The present recession proves that world market cannot regulate world’s affairs any longer and that private capital is not capable of ruling the world. The present state of the species’ affairs casts long and deep shadow of doubt on capitalism as an approach of neither regulating behaviour and relationships within individual living communities nor the behaviour and relationship within the entire species. It calls into question the viability and usefulness of capitalism.

The present crisis presses all individual members of our species to abandon the lifeless concept of “society” and “humanity”. The globalization of species Homo sapiens has not brought a prematurely announced end of history, geography and politics, but an end of society and humanity. We human beings belong to one of the species of life. When one looks at the present burning issues (environment, climate, poor human condition, viral aggression) from the standpoint of the species, one must put in the centre of human concern and activities the life itself. Our species is made of conscious, capable of work, knowledgeable, inventive and enterprising individuals. It is an organism in its own right. The species has to acquire possibility and capability to act on its own, without following any one’s orders.

The species had a master since the establishment of the first civilizations many millennia ago. Civilization is characterized primarily by extracting political power and decision-making from the communities that lived in togetherness in the valleys of the great Asian and African rivers. In civilizations political power was tied to the privatized and appropriated communal property and wealth. Civilization had deprived our species of the possibility to adapt to ever changing circumstances. The species’ rulers have even willingly changed circumstances. Capitalism is just one of the models or examples of civilization. In order to acquire “freedom” or possibility to adapt as a species, globalized living community has to overthrow not only capitalism, but civilization as a ruler over our species.

Capitalism can and should be replaced by politism.^® What is politism? In each political community or nation-state there are four interwoven and inseparable networks of influence or power: politics or state, economy, security and ideology or system of basic beliefs and convictions. In capitalism, the production relationships and the private ownership of means of production encompasses other three networks of power. In capitalism, capital directs market relationships, the market rules economy, and economy decides the destiny of nations and the condition of human life. In politism, politics or the managing of common, public affairs encompass economy, security or protection and ideology or the system of basic tenets of human behaviour. In politism, the species or its living communities decide for themselves. Politism will bring back our species from wilderness, neglect and disregard to self rule and self government.

Although our globalized species cannot be governed as a whole, in its entirety, it is possible to establish in it the consistent and complete connectivity. However, individual local living communities can be efficiently and fruitfully governed on its own. Managing the affairs of the entire species can be achieved by consent and by cooperation between “state and state” or by bilateral cooperation. Instead of being covered by the heavy grille of market, the living space of our species will be covered by the network of bilateral agreements between nation-states. Bilateral agreements as opposed to multilateral arrangements preserve sovereignty of the agreeing parties. That is very important as sovereignty also implies responsibility. The most dangerous tenet of capitalism or its Achilles’ heel is a complete abrogation of responsibility. Those who have means to discharge responsibility have abrogated it and those who want to be responsible are penniless. The governing of any human community or political system requires an adequate

[1] In Latin language “privatus” means hidden, sheltered or removed.

Continue Reading

Život: Ugroza i čuvanje je knjiga o dugoročnim, milenijskim promjenama u životu na Zemlji. To je knjiga i o tomu, kako čovjek kao vrsta može poboljšati sadašnje slabo stanje života. Život na Zemlji polagano sahne.

Knjiga ima tri dijela: Život po volji Stvoritelja, Život po volji Sapiensa i Spašavanje života.

U prvom sam dijelu objasnio svoje poimanje nastanka života, koji sam pripisao stvarateljskoj sili izvan tvari. Život se pojavio u tvari, koja ga nije mogla stvoriti. Život je rođen iz klice, ključa ili riječi života, što ne može proizvesti tvar. Poslije sam opisao kako su evolucijom na istim životnim načelima nastale nebrojene vrste, kako je nastala silna bioraznoličnost, kako opstanak vrsta ovisi o hranidbenoj mreži i kako je putem kulturne evolucije nastao čovjek, koji za razliku od drugih vrsta ima pojmovno znanje. Kulturnu evoluciju prolazi samo naša vrsta. Ta se evolucija sastoji u promjeni ljudskog organizma putem uporabe uma, a ne pojavom genskih mutacija. To pokazuje, da se čovjek kao vrsta može smišljeno i svrhovito mijenjati. Naglašavao sam, da se vrste zajednički hrane, brane i množe te da je životno zajedništvo u vrstama temeljna zasada života.

Drugi dio opisuje propadanje života na Zemlji, koje dolazi od prljanja i zagrijavanja Zemlje te od poremećaja klime, a očituje se u izumiranju vrsta, smanjenju bioraznoličnosti, pobolijevanju naše vrste te u goropadnom napadu virusa na ljudske organizme. Izravan počinitelj kvarenja života na Zemlji je naša vrsta, ali je pravi krivac tomu kapital. Kapitalisti samo u svrhu izlišnog gomilanja privatnoga, a ne skupnog bogatstva rabe goleme fizičke sile da prekopavaju Zemlju i da kvare okoliš u kojemu žive biljke, životinje i čovjek. Kapitalizam je otkrio izvore energije u ugljenu, nafti i zemnom plinu pa je njihovom neumjerenom uporabom pregrijao Zemlju, pokvario klimu i oslabio uvjete za život općenito.

Treći dio naglašava potrebu povratka vrste kulturnoj evoluciji, jer su civilizacija općenito i kapitalizam posebno uzeli vrsti mogućnost da se prilagođuje okolnostima. Uspostavom civilizacije vrsta je dobila gospodara. Vrsta je radila, što je morala. Sad se vrsta sa zakašnjenjem treba prihvatiti prilagodbe okolnostima. Još je važnije da vrsta mijenja okolnosti u kojima se zatekla. Ona će to moći raditi, ako se opremi životnim i stručnim znanjem, ako umjesto dosadašnje prljave razvije čistu, zelenu tehnologiju i ako umjesto prljave izgradi čistu, zelenu industriju. Vrsta to ne može obaviti s ljudima kakvi je sad sastavljaju. Čovjek se mora promijeniti ili obratiti na novi život. Zemlja je unakažena, a život na njoj ugrožen zato što je kapitalizam vrstu navukao da prekomjerno nakuplja i rabi materijalna dobra. Stoga ljudi trebaju više posezati za kulturnim dobrima, u koje svakako spada znanje, ali i doživljaj ljudskosti i stjecanje zadovoljstva čovjeka vlastitim životom. (Kod uživanja kulturnih dobara nema otpada.)

Čovjek je prisiljen zauzeti novi stav prema životu i prema sebi kao posebnoj vrsti života, u kojoj su jedinke svjesne svijeta i sebe. Čovjek nije robot. Čovjek se mora upitati, što želi imati od života. Kako bi mogli pravo obavljati posao vrste, ljudi moraju odbaciti sadašnju samoživost i prigrliti životno zajedništvo. Ljudi će prihvatiti pripadnost vrsti, umjesto pripadnosti društvu, naciji, čovječanstvu ili vjeri. Pripadnost vrsti će stvoriti životno zajedništvo. Ona nije potrebna samo za obavljanje posla vrste, nego i za to, da ljudi dožive ljudskost te da ostvare zadovoljstvo vlastitim životom. Ljudi jedni u druge mogu unositi život.

Svaki čovjek kao svoje ima samo život, a sve drugo je tuđe. Zato se čovjek treba trsiti, da u sebi ima više života. Zajedništvo proizvodi život.

Zar Isus iz Nazareta nije rekao: „Došao sam, da svi imaju život!“ i „Čime čovjek može nadomjestiti svoj život?“ Isus je bio velik i jedini učitelj životnog zajedništva.

Continue Reading