Zdravko Mršić – Konsenzus

The Homo genus, to which today’s species Homo sapiens belongs, had undergone the biological evolution, during which our ancestors have continued to live in communities. Homo sapiens had inherited the living togetherness. At one stage of our species’ biological evolution the brain of our ancestors became so developed, that it made them capable of symbolic, conceptual or abstract thinking. Humans subsequently developed concepts of space and time. They also became conscious of themselves and of the world surrounding them. In addition, they have acquired a concept of purpose. The slow biological evolution was amended by the rapid cultural evolution. Cultural evolution is driven primarily by the use of human brain or human mind and not by the appearance of gene mutations. Homo sapiens even became capable of changing circumstances or living environment. Cultural evolution enabled our species to direct to a considerable degree its own further evolution. For instance, our species can intentionally and purposefully abandon the selection within itself.

Therefore, the future evolution of our species can continue by adapting to circumstances without selection of individuals. Homo sapiens was continuously changing both itself and the entire system of life on the Earth. In the most recent centuries, capitalism fiercely accelerated the changes in our species and in the world in which the species occurs. In the present situation, when the Earth is overheated and its climate thoroughly deranged, our species must carefully and purposefully adapt to the current, ever-changing conditions. Our species must continue to adapt but it must also abandon selection within itself in any form or shape, since as such selection hurts many human beings, who are conscious of their suffering.

Since the beginning of civilization our species has undergone an evolution without adaptation but with selection within itself. Our species has had a master in the form of political power and it was doing what its master commanded and not what it had to do or what suited it. In all past and present civilizations social differentiation brought to individuals either survival and life, or disappearance and death. In all civilizations, including the Roman one, members of our divided species became subjects to local rulers. At present human beings are subject to capital and the free market.

The strategic political idea of Jesus of Nazareth that is usually known as the Good News or Glad Tidings or the Gospel de facto outlines the way and means our species has to use for adapting to the adverse circumstances that civilization has imposed on us. Jesus of Nazareth also told his listeners, that people have to change themselves, their attitude to life and their behaviour. Men have to “mutate culturally” and transform themselves into different human beings. Their lives will be dedicated to the creation of a world without civilization and without submission to the political power, which was extracted from the earlier primitive or original communities.

Jesus of Nazareth called his first followers “little flock”. They were the seed-bed of his counter-evolution or of the re-enacted cultural evolution. Jesus used to dispatch two-by-two of his early followers to spread his glad tidings but also to recruit new followers. Jesus was creating a new species. Jesus’ Good News has planted in our cultural species and in Jesus’ native community a new stock of people, who finally adapted to prevailing circumstances as a new cultural species, which I call Homo consideratus (considerate man).

Jesus’ idea that people could on their own build the living space, Lebensraum, in which everyone could have a full life, seemed to be very powerful and attractive. It had prompted numerous people to change and improve themselves, and their attitude and behaviour. Jesus’ words, his activity and his deeds have led people to make themselves worth of participating in the new, living, willingly accepted communal life. The new human togetherness had to replace the artificial, empty, virtual and futile communality, which was offered to peoples by their respective religions or imposed on them by the guardians of public morality. Life for all, in living togetherness and without social or life divisions was an attractive and plausible possibility. The most attractive was Jesus’ idea that peoples themselves, without interference of political powers, could manage their own existential affairs: people are capable of establishing a new, better world on their own. Jesus’ Good News was a very simple issue. People had understood that the price for participating in such a grand, splendid and marvellous undertaking is just a personal conversion: swapping selfishness for generosity, rent for work, greed for mutuality, self-centredness for solidarity. Their participation in the creation of the new world of renewed living communality, which civilization had discarded, brings to people a rtrue experience of humanness and the satisfaction with one’s own life. One must have a purpose in life. Jesus offered a purpose and a hope in the current, earthly life.

Cultural evolution comes from the useof human mind. However, from the ascent of civilization human mind was under control of the established political powers, which in governing people use physical force, arbitrary laws and obligatory religions or other ideologies. In order to establish the new world Homo sapiens has to take over the control of human mind with the purpose of directing its future cultural evolution. Cultural evolution will start from the present conditions on the Earth taking into account the needs of our species. The creative use of mind does not stand either force or licence. It will be directed by consent. The species has to act for its own good. Jesus of Nazareth had advised on exactly such approach: people themselves can and must establish a living regime that suits their needs and is based on the prevailing conditions, our species is capable of changing and improving. Our species has to return to the cultural evolution, which was running smoothly before the advent of civilization. The species has to carry out its counter-evolution, which will remove selection from our species and warrant a collective adaptation to circumstances.

Jesus once said to his disciples: “Does a person gain anything if he wins the whole world but loses his life? There is nothing he can give to regain his life.” Rightly so, a person has nothing else except his unique, short, occurring only once and unrepeatable life. It happens in every species of life: relatively short life of individuals enables the species to last long. (All species would have been extinct if their individuals had lived much longer than they live now. Homo sapiens as a species incurred immense social problems because of its recently acquired additional longevity.) People should use their short life for the good of our species and to the benefit of their neighbours. That is the only way for humans to experience humanness and to become satisfied with their own lives. The use of life is a critical asset of every human being.

In his speeches or sermons Jesus of Nazareth often used parables to appeal to the residue of image thinking in his listeners. His parables were always related to the natural processes people were familiar with and not to steady states. Once he said: “Kingdom of God is like this. A man scatters seed in his field. He sleeps at night, is up and about during the day, and all the while the seeds are sprouting and growing. Yet he does not know how it happens. The soil itself makes the plant grow and bear fruit; first the tender stalk appears then the ear, and finally the ear full of corn. When the corn is ripe, the man starts cutting it with his sickle, because the harvest time has come.”

Jesus of Nazareth carried in himself a strong current of life, which he tried to transplant or replicate in his disciples and his listeners. For Jesus, life was the only real value in the visible world. Jesus thought out a system of conviction for our entire species, the system all people can willingly and gladly accept. It is the only system, on which human living togetherness can be established. Without human solidarity the precious and critical tasks that have befallen our species cannot be undertaken and carried out.

Jesus of Nazareth undoubtedly succeeded in his endeavour. The populace in the vast Mediterranean world has accepted his idea of return to human solidarity and mutuality. He had succeeded, because he established a movement and not an institution. An evolution needs just a movement and a revolution needs an institution. As Christianity in due course started to exert political power, it split into two streams. The mainstream Christianity built an institution and became a religion capable of serving the Roman Empire. The adherents of Jesus’ Good News withdrew to the margins of the Christian community, as they could not “live according to Jesus’ ideal”. By the mid fifth century both the Empire and the imperial Christianity collapsed.

The field became clear for the revival of the Christian forces which were steadfast to Jesus’ idea of the Good News. The Benedictine reform implemented “by example and not by preaching” renewed the broken European agriculture, integrated all newly arrived barbarian peoples and tribes, created one system of conviction for entire Europe and established an unprecedented level of solidarity and mutuality. Europe was reborn. It created material abundance and cultural progress without having a central political power. It was a unique example in the history of our species. Europe was ruled by consent and became the cradle of parliamentarianism.

Continue Reading

Predsjednički izbori u SAD 2020. godine – koji su počeli dva tjedna prije 3. studenoga i koji nisu minuli ni do 10. studenoga i koji vjerojatno neće minuti ni do sastanka Zborova elektora po saveznim državama predviđenih za 14. prosinca – otkrivaju nakaznost načina izbora američkog predsjednika. Umjesto da američki građani izravno biraju predsjednika pri čemu bi cijele SAD bile jedna izborna jedinica, građani po državama i po kongresnim izbornim okruzima biraju državne ili republičke izbornike ili elektore, koji kao zbor trebaju dati svoje glasove u federalne izborne kutije predsjedničkih kandidata.

Takav način biranja predsjednika u konačnici je baština engleskog (britanskog) kolonijalizma u Americi. Englezi svojim posjedima u Sjevernoj Americi nisu vladali kao cjelinom, nego su vladali posebice svakom od trinaest svojih kolonija. Svaka kolonija ili nova naseobina imala je svojeg autoritarnog upravitelja (guvernera), kojega su imenovale kraljevske vlasti u Londonu i koji je imao svoju vojsku. Neposredno prije osamostaljenja Amerike, središnji ured za svih trinaest američkih kolonija imao je ministra i samo pet činovnika. Nakon osamostaljenja kolonija i stvaranja SAD, svaka od dotadašnjih trinaest kolonija nastojala je sačuvati najveći mogući stupanj autonomije. Tako je došlo do toga, da de facto savezne države, a ne pučanstvo SAD biraju zajedničkog, federalnog predsjednika. Dosadašnji način biranja predsjednika SAD postao je uistinu nakaznim, ako se uzmu u obzir silne novovjeke unutarnje migracije pučanstva, koje su izazvane tehnološkim i gospodarskim razvitkom SAD. Američko pučanstvo seli sa sjeverno-istočnih dijelova u jugo-zapadne, jer je američka trgovina preko Tihog oceana već 1980. godine nadmašila američku trgovinu preko Atlantskog oceana. Kapital i ljudi se premještaju bliže Aziji i Latinskoj Americi.

Za ovogodišnje predsjedničke izbore, koji su se održavali usred nove plime pandemije koronavirusa, savezne države, gradovi i izborni okruzi određivali su svoj način i svoje razdoblje glasovanja te način i razdoblje brojenja glasova ili listića po predsjedničkim kandidatima. Primjerice, savezna država Pennsylvania – u kojoj će biti velikih poslijeizbornih okapanja – odredila je, da se dopisni glasovi ne smiju brojiti prije zatvaranja birališta s izbornim kutijama. Golem broj ljudi, mahom glasača Demokratske stranke, glasovao je dopisnim putem zbog pandemije koronavirusa. Jednim od glavnih sukrivaca za sadašnju izbornu zbrku postala je Poštanska služba SAD. Još od lipnja ove godine predsjednik Trump je upozoravao da će dopisno glasovanje biti izvor izbornih pronevjera. Demokrati su u isto vrijeme zatražili, da se Poštanska služba, koja je u rasulu na vrijeme osposobi za izvanredan izborni posao posebnim ulaganjem, ali su Republikanci koji su imali većinu u Senatu SAD odbacili prijedlog Demokrata. (Ulaganju u Poštansku službu SAD protive se privatne dopremne ili kurirske kuće i internetski trgovci poput Amazona.)

U SAD nije nakazan samo predsjednički izborni sustav, nego je nakazan cijeli politički sustav, koji je saveznim državama ostavio goleme ovlasti naslijeđene od kolonijalnih vremena. Zadržavanje velikih političkih i gospodarskih ovlasti saveznih država dobilo je dodatno opravdanje poslije osamostaljenja kolonija. U SAD bilo je malo ljudi, a mnogo zemljopisnog prostora. Sporazumom u Passyju kod Pariza 1782. godine Britanci su prepustili SAD sav prostor između današnje Kanade i današnjeg Meksika, od Atlantika do Pacifika. Središnje vlasti u Washingtonu nisu se mogle hrvati s tim silnim prostorom pa su nadzor nad njim prepuštale saveznom državama. Iako se suverenost svake države sastoji u pravu nadzora nad prostorom i pučanstvom u njemu, američki ustav se pobrinuo samo za nadzor prostora, ali ne i za nadzor ljudi. Stoga vlasti u SAD nisu bile u stanju od useljenika stvoriti narod. SAD se još uvijek sastoje od useljenika, koji su razvrstani po zemlji ili po kontinentu podrijetla.

Pet dana nakon „izbornog“ dana, 3. studenoga, američki mediji, a ne neka središnja izborna komisija proglasili su pobjednika izbora. Nakon toga se i predsjednički kandidat Demokrata proglasio pobjednikom izbora. Kandidat Republikanaca još ne priznaje svoj poraz, nije čestitao „pobjedniku“ i kani podnijeti tužbe zbog „krađe izbora“ u nekoliko saveznih država. Dosad je u SAD pobjednika izbora proglašavao potučeni kandidat priznavanjem poraza, ali zasad je takav potez izostao. Po svemu se čini, da će pobjednika izbora konačno proglasiti Vrhovni sud, za koji ne treba vjerovati da će biti na strani sadašnjeg predsjednika, usprkos trojim članovima, koje je u Sud imenovao upravo sadašnji predsjednik.

Zahvaljujući nakaznosti svojega izbornog sustava, SAD su i dalje izborno, politički i ljudski podijeljene. Obično se kaže, da je Donald Trump svojom nepredvidljivom, neobazrivom i bezobzirnom politikom podijelio narod (koji nikad nije bio ni stvoren) u SAD. Međutim, podjela naroda je stvorena zauzimanjem demokratskih „liberalnih“ medija, koji su od dana njegove inauguracije za predsjednika SAD nastojali politički izolirati Donalda Trumpa. (Na posebnom skupu u Washingtonu šesto tisuća uglavnom prosvjednica iz cijele Amerike tražilo je impičment ili podizanje kongresne optužnice protiv Donalda Trumpa, upravo kad je polagao prisegu.) Uslijedile su „neovisne“ kongresne istrage protiv predsjednika Trumpa u svezi s tobožnjim uplitanjem Rusije u izborni postupak, uhićenja nekih od predsjednikovih najbližih suradnika, impičment vezan uz vojnu pomoć Ukrajini, uskraćivanje suglasnosti Donjeg doma Kongresa za predsjedničke projekte i drugo. Američki uvriježeni krugovi nisu nikad prihvatili ni Trumpov ulazak u politiku ni njegovu izbornu pobjedu 2016. godine. Otpor Donaldu Trumpu kao političaru trajno se pojačavao, jer je Trump kao predsjednik izabrao nov način i nova sredstva za održanje američkog imperijalizma u svijetu, koji je (1) globaliziran i u kojemu je (2) Kina u mnogomu sustigla, a u mnogomu i prestigla SAD.

Za vladavine Billa Clintona SAD su nastojale američku hegemoniju protegnuti na cijeli svijet putem širenja svjetskog tržišta i izvoza liberalne demokracije. George W. Bush je mimo uvriježene strategije Republikanaca silom prilika – rušenje Tornjeva – obilno rabio vojnu silu i vojno nasilje. Administracija Baracka Obame kao sredstva hegemonije odabrala je obavještajno potkopavanje nepoćudnih država s à la carte političkim sustavima, kojih nema na jelovniku svjetskog kapitala. Administracija Donalda Trumpa kao sredstva hegemonije odabrala je političke i gospodarske kaznene mjere protiv nepoćudnih država i

te uporabu dronova (hrv. trutova) ili letjelica bez posade. Tomu treba dodati trgovinski i tehnološki rat SAD protiv Kine. Usto predsjednik Trump je zapovjedio da SAD napuste niz međunarodnih sporazuma (Pariški protokol, Iranski nuklearni sporazum, NAFTA, TTP, TTIP) i niz svjetskih ustanova (WHO, UNESCO). Takva sredstva i takvi načini ugrozili su američke gospodarske probitke i zarade korporacija u mnogim industrijskim granama (poljoprivreda, energetika, digitalne industrija).

Privremeni, nepotpuni, nepotvrđeni i nepresuđeni rezultati predsjedničkih izbora te promijenjen način glasovanja izgleda da pokazuju, da je Donald Turmp postao nepoćudan stvarnim američkim vladajućim krugovima. Ti krugovi zagovaraju uporabu provjerenijih, neeksperimentalnih načina i sredstava održavanja svjetske hegemonije kapitala. Donald Trump je prije bio gurnut u američku i svjetsku politiku, kako bi dosegnuo prijeporne i teško dosežne svrhe, koje su trebale zajamčiti nastavak svjetske hegemonije američkog kapitala. Sad se čini da bi Trump mogao biti žrtvovan, jer i Vrhovni sud pripada uvriježenim krugovima vlasti u SAD. Međutim, iako su Demokrati ukupno prikupili 4 milijuna (3%) više glasova od Republikanaca, predsjednik Trump je prikupio više glasova, nego što ih je ikad prikupio ijedan republikanski predsjednički kandidat. Trump ima svoje glasače, a čini da ih Republikanci nemaju. Mogući konačan izborni poraz Donalda Trumpa pogodit će silno Republikansku stranku, njezinu vjerodostojnost i njezinu zamisao za Ameriku. Republikanska stranka bit će bočna, kolateralna žrtva mogućeg uklanjanja Donalda Trumpa s vlasti.

Način i sredstva kojima je administracija Donalda Trumpa nastojala sačuvati svjetsku hegemoniju kapitala doveli su ne do ostanka te hegemonije, nego do stvaranja posvemašnje političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne zbrke u svijetu. U drugomu predsjedničkom mandatu Donalda Trumpa ta bi se zbrka samo povećala, a u zbrci se bolje od uvriježenih snalaze nove političke i gospodarske snage. (Zar se Turska nije dobro snašla u svjetskoj političkoj zbrci?) Zbrku u svijetu treba smanjiti, kako bi se spasilo i samu Ameriku. Po govoru Joea Bidena u kojemu se on sam proglasio pobjednikom, moglo se zaključiti, da bi on kao predsjednik SAD nastojao spasiti Ameriku. Rekao je, da će „spasiti dušu Amerike“. Od političkih zadaća posebno je izdvojio borbu protiv pandemije koronavirusa. To je također vidik spašavanja same Amerike. O spašavanju američke hegemonije nije izustio ni riječi. Jedino je rekao da će „opet učiniti velikim ugled Amerike u svijetu“. Joe Biden bi mogao zaliječiti ljute rane Amerike, ali Donald Trump ne bi mogao ni to, jer je krajnje ideološki zadojen i zato krajnje neobazriv. Njemu pogotovo ne bi pošlo za rukom ukloniti zbrku u globalnom svijetu nakon neuspjela samoubilačkog napada na globaliziranu vrstu Homo sapiens. Unakažena klima i pandemija nakaznog koronavirusa pokazuju da političke sile imaju prečeg posla od uspostave hegemonije, koje u globalnoj vrsti ionako ne može biti. Dobriša Cesarić je propisao način liječenja za svaku silu, koja trpi od napasti uspostave svjetske hegemonije. Kao voćka poslije kiše, „neka bude kao prvo, obično, jadno malo drvo“. Tako se Amerika može pomiriti sa svijetom i sama sa sobom.

Continue Reading

https://sveti-kriz-zacretje.hr/2020/10/virtualno-predstavljanje-knjige-zdravka-mrsica-zivot-ugroza-i-zastita/

Continue Reading

The world of today is characterized by (1) a sudden advent of globalization of economy, but also of the species Homo sapiens; (2) the economic rise of China, that has shuttered American world hegemony; (3) the complete awareness of a dangerous climate worsening; and (4) most recently by the persistent COVID-19 pandemic.

The pandemic has made chronic economic malaise acute and has seriously stalled the world economy exacerbating closures of many small and medium-sized companies and wiping out the entire branches of gig industries. The nascent world recession has not been caused as it usually happened by economic “internalities”, but by COVID-19 “externality”.

The COVID-19 pandemic provides an enormous stimulus to our species to sort out the internal political, economic, security and cultural relationships. The present overall world chaos presses our species to introduce a new governance of its dynamic affairs.

In planning new strategy either corporate or national one has to take into account an unstoppable development, until now unseen sophistication and accrual of new technologies. The use of new technologies should be directed towards the industries that make products and offer services that meet human existential needs and not consumers’ whims. During two previous centuries the development of technology was driven by desire of private capitalists to maximise their profits and not to fulfil the needs of our species.

The direst need of our species is the continuation of its existence. In order to last, our brave species – which has conceptual or symbolic thinking and knowledge and whose individuals have consciousness – has to stop harming and heating the planet Earth and start reversing climate change. In addition, our species must begin to heel itself physically and mentally. Human beings must change their attitude and their behaviour. That will be the price of healing humans and of saving life on Earth.

The world-wide chaos and the deepening poverty in the world testify abundantly to the incapability of the “free” (world) market to regulate activities and relationships of corporations, national economies and of nations or “living communities”. The heavy mesh of the world market has oppressed our species and has separated it from the nature. The world market is not free for nations or countries’ corporations. It is free only for capital, which is the ruler of the market. There is no free market. The world market is populated by monopolies, which are not created as earlier by the groups of corporation, but by single corporations as Amazon, Facebook, Google or Apple.

As the present world recession was caused by the COVID-19 “externality”, the cure for it has to be “external” too. It has become obvious, that the responsibility for the present world-wide chaos (WWC) falls beyond doubt on capital, which has been concentrated only in private hands. The nation-states, nations or local living communities have been barred from accumulating common, collective wealth or capital. The nation-states, national economies and nations or living communities have only debts to private (hidden) individuals.[1]

The present recession proves that world market cannot regulate world’s affairs any longer and that private capital is not capable of ruling the world. The present state of the species’ affairs casts long and deep shadow of doubt on capitalism as an approach of neither regulating behaviour and relationships within individual living communities nor the behaviour and relationship within the entire species. It calls into question the viability and usefulness of capitalism.

The present crisis presses all individual members of our species to abandon the lifeless concept of “society” and “humanity”. The globalization of species Homo sapiens has not brought a prematurely announced end of history, geography and politics, but an end of society and humanity. We human beings belong to one of the species of life. When one looks at the present burning issues (environment, climate, poor human condition, viral aggression) from the standpoint of the species, one must put in the centre of human concern and activities the life itself. Our species is made of conscious, capable of work, knowledgeable, inventive and enterprising individuals. It is an organism in its own right. The species has to acquire possibility and capability to act on its own, without following any one’s orders.

The species had a master since the establishment of the first civilizations many millennia ago. Civilization is characterized primarily by extracting political power and decision-making from the communities that lived in togetherness in the valleys of the great Asian and African rivers. In civilizations political power was tied to the privatized and appropriated communal property and wealth. Civilization had deprived our species of the possibility to adapt to ever changing circumstances. The species’ rulers have even willingly changed circumstances. Capitalism is just one of the models or examples of civilization. In order to acquire “freedom” or possibility to adapt as a species, globalized living community has to overthrow not only capitalism, but civilization as a ruler over our species.

Capitalism can and should be replaced by politism.^® What is politism? In each political community or nation-state there are four interwoven and inseparable networks of influence or power: politics or state, economy, security and ideology or system of basic beliefs and convictions. In capitalism, the production relationships and the private ownership of means of production encompasses other three networks of power. In capitalism, capital directs market relationships, the market rules economy, and economy decides the destiny of nations and the condition of human life. In politism, politics or the managing of common, public affairs encompass economy, security or protection and ideology or the system of basic tenets of human behaviour. In politism, the species or its living communities decide for themselves. Politism will bring back our species from wilderness, neglect and disregard to self rule and self government.

Although our globalized species cannot be governed as a whole, in its entirety, it is possible to establish in it the consistent and complete connectivity. However, individual local living communities can be efficiently and fruitfully governed on its own. Managing the affairs of the entire species can be achieved by consent and by cooperation between “state and state” or by bilateral cooperation. Instead of being covered by the heavy grille of market, the living space of our species will be covered by the network of bilateral agreements between nation-states. Bilateral agreements as opposed to multilateral arrangements preserve sovereignty of the agreeing parties. That is very important as sovereignty also implies responsibility. The most dangerous tenet of capitalism or its Achilles’ heel is a complete abrogation of responsibility. Those who have means to discharge responsibility have abrogated it and those who want to be responsible are penniless.

The governing of any human community or political system requires an adequate system of human conviction, ideology or religion. In the past almost all systems of behaviour and human values have been sacral in nature. Liberalism as the ideology of capitalism is a worldly system of beliefs. Liberals ardently believe or profess that the invisible hand of the free market will in time iron out all differences among peoples and “will stand everyone in good stead”. Liberals profess that the purpose of human endeavour is an unbridled economic growth and that human beings are possessed by an insatiable “animal spirit”, as Allan Greenspan has put it, which compels them to hoard only material wealth. Our liberated species will put emphasis on the cultural goods as it has strong conceptual or symbolic knowledge and has strong cultural needs.

The governing of our globalized species requires a completely new system of convictions, which will replace all inherited endemic and outlived systems of beliefs, whether sacral or worldly. In my humble opinion, that system could be only the cult of life as it has been developed on Earth. Another decisive aspect of the new system of conviction is that all humans should belong to our globalized and interconnected species and to the local living space.[2] The humans must abandon the present identification with nation, class, place of origin or race. One must embrace new place of abode as a homeland and the people one finds there as neighbours. Individuals of all species feed themselves, defend themselves and obviously procreate together. All species as species participate in the food network of life on Earth. That the reason I believe every human being must be thoroughly knowledgeable about anthropology.

[1] In Latin language “privatus” means hidden, sheltered or removed.

[2] Living space or Lebesraum is valid and important concept in social geography. It comprises everything that people develop or build in the geographic space: physical and social infrastructure, political institution, school and universities and the rest. The humans are not born any longer in the open nature like rabbits, but in a developed living space. I have defined the index of development of living space. It is a relative number, which one gets dividing the annual GDP of a country by the area of a country and additionally by the number of inhabitants. In 2015, if the development index for China is taken as 1, it was 7 for USA, 80 for Germany and 2000 for Switzerland.

Continue Reading

The world of today is characterized by (1) a sudden advent of globalization of economy, but also of the species Homo sapiens; (2) the economic rise of China, that has shuttered American world hegemony; (3) the complete awareness of a dangerous climate worsening; and (4) most recently by the persistent COVID-19 pandemic.

The pandemic has made chronic economic malaise acute and has seriously stalled the world economy exacerbating closures of many small and medium-sized companies and wiping out the entire branches of gig industries. The nascent world recession has not been caused as it usually happened by economic “internalities”, but by COVID-19 “externality”.

The COVID-19 pandemic provides an enormous stimulus to our species to sort out the internal political, economic, security and cultural relationships. The present overall world chaos presses our species to introduce a new governance of its dynamic affairs.

In planning new strategy either corporate or national one has to take into account an unstoppable development, until now unseen sophistication and accrual of new technologies. The use of new technologies should be directed towards the industries that make products and offer services that meet human existential needs and not consumers’ whims. During two previous centuries the development of technology was driven by desire of private capitalists to maximise their profits and not to fulfil the needs of our species.

The direst need of our species is the continuation of its existence. In order to last, our brave species – which has conceptual or symbolic thinking and knowledge and whose individuals have consciousness – has to stop harming and heating the planet Earth and start reversing climate change. In addition, our species must begin to heel itself physically and mentally. Human beings must change their attitude and their behaviour. That will be the price of healing humans and of saving life on Earth.

The world-wide chaos and the deepening poverty in the world testify abundantly to the incapability of the “free” (world) market to regulate activities and relationships of corporations, national economies and of nations or “living communities”. The heavy mesh of the world market has oppressed our species and has separated it from the nature. The world market is not free for nations or countries’ corporations. It is free only for capital, which is the ruler of the market. There is no free market. The world market is populated by monopolies, which are not created as earlier by the groups of corporation, but by single corporations as Amazon, Facebook, Google or Apple.

As the present world recession was caused by the COVID-19 “externality”, the cure for it has to be “external” too. It has become obvious, that the responsibility for the present world-wide chaos (WWC) falls beyond doubt on capital, which has been concentrated only in private hands. The nation-states, nations or local living communities have been barred from accumulating common, collective wealth or capital. The nation-states, national economies and nations or living communities have only debts to private (hidden) individuals.[1]

The present recession proves that world market cannot regulate world’s affairs any longer and that private capital is not capable of ruling the world. The present state of the species’ affairs casts long and deep shadow of doubt on capitalism as an approach of neither regulating behaviour and relationships within individual living communities nor the behaviour and relationship within the entire species. It calls into question the viability and usefulness of capitalism.

The present crisis presses all individual members of our species to abandon the lifeless concept of “society” and “humanity”. The globalization of species Homo sapiens has not brought a prematurely announced end of history, geography and politics, but an end of society and humanity. We human beings belong to one of the species of life. When one looks at the present burning issues (environment, climate, poor human condition, viral aggression) from the standpoint of the species, one must put in the centre of human concern and activities the life itself. Our species is made of conscious, capable of work, knowledgeable, inventive and enterprising individuals. It is an organism in its own right. The species has to acquire possibility and capability to act on its own, without following any one’s orders.

The species had a master since the establishment of the first civilizations many millennia ago. Civilization is characterized primarily by extracting political power and decision-making from the communities that lived in togetherness in the valleys of the great Asian and African rivers. In civilizations political power was tied to the privatized and appropriated communal property and wealth. Civilization had deprived our species of the possibility to adapt to ever changing circumstances. The species’ rulers have even willingly changed circumstances. Capitalism is just one of the models or examples of civilization. In order to acquire “freedom” or possibility to adapt as a species, globalized living community has to overthrow not only capitalism, but civilization as a ruler over our species.

Capitalism can and should be replaced by politism.^® What is politism? In each political community or nation-state there are four interwoven and inseparable networks of influence or power: politics or state, economy, security and ideology or system of basic beliefs and convictions. In capitalism, the production relationships and the private ownership of means of production encompasses other three networks of power. In capitalism, capital directs market relationships, the market rules economy, and economy decides the destiny of nations and the condition of human life. In politism, politics or the managing of common, public affairs encompass economy, security or protection and ideology or the system of basic tenets of human behaviour. In politism, the species or its living communities decide for themselves. Politism will bring back our species from wilderness, neglect and disregard to self rule and self government.

Although our globalized species cannot be governed as a whole, in its entirety, it is possible to establish in it the consistent and complete connectivity. However, individual local living communities can be efficiently and fruitfully governed on its own. Managing the affairs of the entire species can be achieved by consent and by cooperation between “state and state” or by bilateral cooperation. Instead of being covered by the heavy grille of market, the living space of our species will be covered by the network of bilateral agreements between nation-states. Bilateral agreements as opposed to multilateral arrangements preserve sovereignty of the agreeing parties. That is very important as sovereignty also implies responsibility. The most dangerous tenet of capitalism or its Achilles’ heel is a complete abrogation of responsibility. Those who have means to discharge responsibility have abrogated it and those who want to be responsible are penniless. The governing of any human community or political system requires an adequate

[1] In Latin language “privatus” means hidden, sheltered or removed.

Continue Reading

Život: Ugroza i čuvanje je knjiga o dugoročnim, milenijskim promjenama u životu na Zemlji. To je knjiga i o tomu, kako čovjek kao vrsta može poboljšati sadašnje slabo stanje života. Život na Zemlji polagano sahne.

Knjiga ima tri dijela: Život po volji Stvoritelja, Život po volji Sapiensa i Spašavanje života.

U prvom sam dijelu objasnio svoje poimanje nastanka života, koji sam pripisao stvarateljskoj sili izvan tvari. Život se pojavio u tvari, koja ga nije mogla stvoriti. Život je rođen iz klice, ključa ili riječi života, što ne može proizvesti tvar. Poslije sam opisao kako su evolucijom na istim životnim načelima nastale nebrojene vrste, kako je nastala silna bioraznoličnost, kako opstanak vrsta ovisi o hranidbenoj mreži i kako je putem kulturne evolucije nastao čovjek, koji za razliku od drugih vrsta ima pojmovno znanje. Kulturnu evoluciju prolazi samo naša vrsta. Ta se evolucija sastoji u promjeni ljudskog organizma putem uporabe uma, a ne pojavom genskih mutacija. To pokazuje, da se čovjek kao vrsta može smišljeno i svrhovito mijenjati. Naglašavao sam, da se vrste zajednički hrane, brane i množe te da je životno zajedništvo u vrstama temeljna zasada života.

Drugi dio opisuje propadanje života na Zemlji, koje dolazi od prljanja i zagrijavanja Zemlje te od poremećaja klime, a očituje se u izumiranju vrsta, smanjenju bioraznoličnosti, pobolijevanju naše vrste te u goropadnom napadu virusa na ljudske organizme. Izravan počinitelj kvarenja života na Zemlji je naša vrsta, ali je pravi krivac tomu kapital. Kapitalisti samo u svrhu izlišnog gomilanja privatnoga, a ne skupnog bogatstva rabe goleme fizičke sile da prekopavaju Zemlju i da kvare okoliš u kojemu žive biljke, životinje i čovjek. Kapitalizam je otkrio izvore energije u ugljenu, nafti i zemnom plinu pa je njihovom neumjerenom uporabom pregrijao Zemlju, pokvario klimu i oslabio uvjete za život općenito.

Treći dio naglašava potrebu povratka vrste kulturnoj evoluciji, jer su civilizacija općenito i kapitalizam posebno uzeli vrsti mogućnost da se prilagođuje okolnostima. Uspostavom civilizacije vrsta je dobila gospodara. Vrsta je radila, što je morala. Sad se vrsta sa zakašnjenjem treba prihvatiti prilagodbe okolnostima. Još je važnije da vrsta mijenja okolnosti u kojima se zatekla. Ona će to moći raditi, ako se opremi životnim i stručnim znanjem, ako umjesto dosadašnje prljave razvije čistu, zelenu tehnologiju i ako umjesto prljave izgradi čistu, zelenu industriju. Vrsta to ne može obaviti s ljudima kakvi je sad sastavljaju. Čovjek se mora promijeniti ili obratiti na novi život. Zemlja je unakažena, a život na njoj ugrožen zato što je kapitalizam vrstu navukao da prekomjerno nakuplja i rabi materijalna dobra. Stoga ljudi trebaju više posezati za kulturnim dobrima, u koje svakako spada znanje, ali i doživljaj ljudskosti i stjecanje zadovoljstva čovjeka vlastitim životom. (Kod uživanja kulturnih dobara nema otpada.)

Čovjek je prisiljen zauzeti novi stav prema životu i prema sebi kao posebnoj vrsti života, u kojoj su jedinke svjesne svijeta i sebe. Čovjek nije robot. Čovjek se mora upitati, što želi imati od života. Kako bi mogli pravo obavljati posao vrste, ljudi moraju odbaciti sadašnju samoživost i prigrliti životno zajedništvo. Ljudi će prihvatiti pripadnost vrsti, umjesto pripadnosti društvu, naciji, čovječanstvu ili vjeri. Pripadnost vrsti će stvoriti životno zajedništvo. Ona nije potrebna samo za obavljanje posla vrste, nego i za to, da ljudi dožive ljudskost te da ostvare zadovoljstvo vlastitim životom. Ljudi jedni u druge mogu unositi život.

Svaki čovjek kao svoje ima samo život, a sve drugo je tuđe. Zato se čovjek treba trsiti, da u sebi ima više života. Zajedništvo proizvodi život.

Zar Isus iz Nazareta nije rekao: „Došao sam, da svi imaju život!“ i „Čime čovjek može nadomjestiti svoj život?“ Isus je bio velik i jedini učitelj životnog zajedništva.

Continue Reading

U Engleskoj je u dvanaestom stoljeću došlo do pokreta „ograđivanja“ zajedničkog ili komunalnog zemljišta, kako bi se povećala površina pod pašnjacima na privatnim, velikaškim posjedima. Taj postupak je bio uzeo maha u petnaestom stoljeću i bio okončan u sedamnaestomu. Tad su Englezi naveliko izvozili vunu, iako su donekle izvozili i vunene tkanine. To je bio jedan od primjera oduzimanja i prisvajanja bogomdanog zajedničkog bogatstva.

Međutim, i nastanak prvih civilizacija bio je praćen „ograđivanjem“. U civilizacijama nije došlo samo do oduzimanja i prisvajanja bogomdanog zajedničkog bogatstva unutar životnih zajednica, nego i do „ograđivanja“ dijelova Zemlje i njihova odvajanja od ostatka Zemlje. Planet Zemlja prestala je skupno pripadati našoj vrsti i ostalim vrstama života.

Ipak, osim „ograđenih“ civilizacijskih prostora, koje su antropolozi nazvali krletkama, postojao je i neograđen prostor, na kojemu su trajali brojna plemena i narodi. Tako je bilo, jer je Zemlja konačan planet s konačnom plohom, na kojoj nema ruba ili vanjske granice. To je značajka svake kugle, lopte i sfere. S civilizacijama je Zemlja počela dobivati unutarnje granice, jer su vladari nastojali zaštititi svoje bogatstvo od ostatka vrste. S vremenom je cijela Zemlja postala ispresijecanom (unutarnjim) međama.[1]

Izvan prostora civilizacija postojali su plemena i konfederacije plemena, koji su se često premještali s jednog mjesta na drugo, izdašnije mjesto. Poslije se govorilo o seobama naroda. Ljudske životne zajednice su se u jednom času od premještanja dale u osvajanja. Ograđene izvorne civilizacije koristile su bogatstvo koje su im pružale naplavine plodnog mulja u dolinama velikih rijeka Afrike i Azije. S vremenom se pokazalo da su bogate „krletke“ oskudijevale u mnogočemu, primjerice u drvu, kovinama te u brzim jahaćim konjima i u tovarnim životinjama. Civilizacije su usprkos zidinama, kojima su se ogradile bile prisiljene trgovati s okolnim „neciviliziranim“ plemenima ili plemenskim konfederacijama. Trgovanjem je došlo do doticaja i upoznavanja „gorštaka“, koji su nadzirali ratnu tehnologiju (pašnjake, nalazišta željezne rudače i uzgoj konja) i civilizacija, u kojima su žitelji bolje, bogatije i sređenije živjeli.

Slobodna, gorštačka plemena uviđala su razliku u načinu i izvjesnosti života u gradu i na otvorenom prostoru. U njima se pojavila želja da dođu na bolje ili želja za napretkom. Kad bi se u njima nakupio dovoljan životni i politički naboj združena plemena bi se kao narod sručila na oslabljeno carstvo u blizini, za koje se moglo znati da trpi od ozbiljnih unutarnjih poteškoća. Narodima su bile privlačne i civilizacije, zbog života u gradu, pitomijeg ophođenja i pismenosti, ali su im bila privlačna i carstva. Prigoda da se dođe na bolje te da se osvoji primamljivo i privlačno carstvo od plemena bi stvorilo poduzetan učinkovit i djelatan narod. Narodi su se pokazali dobrim sredstvima za stvaranje novih carstava.

Prije upuštanja u osvajanje slabih obližnjih carstava narodi bi obično u tim carstvima imali svoje dijaspore. Slaba carstva su trebala useljenike, koji su često znali biti najamni vojnici.[2] U velikim carstvima se s vremenom pojavila potreba za tuđincima, a tuđinci su u njima stvarali svoju dijasporu, koja bi u zavičaj prenosila obavijesti i koja bi služila kao ratna prethodnica.

Poslije osvajanja natrulih civilizacija narodi, koji su dotad imali svoje predvodnike i jasnu ideju širenja i osvajanja, bi usvojili civilizaciju koju bi osvojili. Narodi bi se našli u civilizaciji, koja je za narode uistinu viša sila, koliko god im je ta sila prije bila privlačna. Ubrzo bi se uvidjelo, da su posebni probitci vlasti preči od skupnih dobrobiti naroda, koji su se radi namicanja tih dobrobiti i bili upustili u osvajanja. Narodi koji su prije trajali na otvorenom prostoru našli bi se ubrzo u krletci civilizacijskih vlasti, u koje bi se pretvarali nekadašnji predvodnici naroda.

Skupna svrha novog naroda bi se ubrzo pretvorila u posebnu svrhu nove vlasti. To je vodilo do prestanka naroda i pretvaranja pripadnika naroda koji je obavio posao u podanike vlasti. Tako se događa do današnjeg dana. Kako su prošli narodi koji su u novom vremenu izveli veličajne revolucije?[3]

Poslije pretvaranja pohoda ili pokreta naroda u civilizaciju otvorilo se ne samo pitanje sudbine naroda, nego i budućnosti novouspostavljene civilizacije. Otvorena je temeljna dvojba vlasti: dograđivati životni prostor za pučanstvo ili graditi veličajne građevina za stvaranje vlastitoga ispraznog ugleda? Treba li graditi životni prostor ili „piramide“? Otvara se i pitanje mogućnosti djelatnog nadzora prostora i zaštite ljudi bez primjerene prometne, komunikacijske i životne infrastrukture. Infrastruktura je dio životnog prostora, a ne imovina vladara ili vlasti. Izgradnja infrastrukture je skupna svrha, a ne poseban probitak vlasti. Izostanak skupne svrhe, koji se osvećuje svakoj vlasti postaje klicom njezine propasti. Usklađeno djelovanje („sinergija“) pučanstva ne može se nadoknaditi pojačanim naporom vlasti, koja obično uključuje i prisilu nad pučanstvom. Carstva su sama od sebe slabila i počinjala se rasipati dok ih ne bi ugrabio neki novi vlastoljubljiv narod.

Već sam spomenuo smjenjivanje carstava na Prednjim Istoku. Jedan za drugim sirovi okolno narodi bi se pod vlastitim političkim nabojem bacili na osvajanje istog prostora koji je tražio novu civilizacijsku vlast. Izredali su se Asirci dva puta, Babilonci dva puta, Perzijanci, Grci, Rimljani, Arapi, Mongoli i Seldžuci. Iznimkom su bili Osmanski Turci koji se svoje carstvo, kako sam spomenuo, nastojali napraviti u Europi.[4]

U povijesti naroda postoje određene iznimke. Jedna od njih se odnosi na kinesko carstvo ili na kineski narod. U Kini je napravljen obrat: umjesto da narod stvori državu i da se poslije toga raspline u podanike, carstvo je u drevna vremena stvorilo narod Han, koji postoji i danas te koji je još uvijek najmnogoljudniji narod na Zemlji. U Kini carstvo nije stvorio narod, jer je do pobjede Čin Ši Huangdija na kraju Razdoblja zaraćenih država postojalo više kraljevina sa sedam baštinjenih slikovnih pisama. Carstvo je stvorio Čin Ši. On nije bio predvodnik sirovih plemena ili naroda. Kina je i dotad bila civilizacija koja je imala svoju pisanu povijest, ali je bila razjedinjena.

Osim što je postavio veličajnu prometnu, komunikacijsku i životnu infrastrukturu (ceste, plovne kanale koji su spajali dvije velike rijeke, sustav mjera, jedno pismo) Čin Ši je stvorio narod, koji je Kinu držao na okupu, kao jedinstvenu zemlju. Narod je unio život u mrtvu carsku infrastrukturu. Kina se kao jedinstvena zemlja nije održala samo brigom vlasti, koja je imala „mandat nebesa“ da se brine za zemlju i ljude, nego i usklađenim djelovanjem pripadnika naroda, koji se i sad smatra narodom i koji se ponosi time, što je narod. Rimljani u stvaranju svojeg carstva nisu kanili stvoriti jedan sredozemni narod. Cijelo Sredozemlje postalo je rimsko, Mare nostrum.[5] Sovjetski komunisti nisu u Sovjetskom Savezu ni pokušali stvoriti jedan narod, jer im to ne bi uspjelo. Poslije svršetka Hladnog rata rasule se sve višenarodne države u Europi. Sad se rasipa Ujedinjena Kraljevina, koja se pružanjem autonomije trima manjim narodima nastojala spasiti.[6] Nepostojane su vlasti i u Belgiji i u Španjolskoj, koje su višenarodne zemlje.

U naše vrijeme obavljena je globalizacija poslovanja korporacija, ali i vrste Homo sapiens. U svijetu ima mnoštvo pritajenih naroda – od kojih je jedan i hrvatski – koji su se našli u civilizaciji kapitala. Globalnost je postala višom (civilizacijskom) silom, kao što su civilizacije uvijek bile višim silama za narode koji bi ih stvorili. Međutim, svjetskom slobodnomu privatnom kapitalu nije pošlo za rukom da napravio carstvo, jer je preslab da zavlada cijelom vrstom. Napor kojim je kapital nastojao stvoriti svjetsko carstvo ili kojim nastoji održati sadašnje krnje carstvo nikad neće biti dovoljan da zamijeni ljudsku infrastrukturu, kakvu u Kini, Iranu ili u Izraelu čine svjesni i ponosni pripadni narodi. Kako bi opstao, svijetu je potrebno da od mnoštva naroda dođe do jednoga. To se može izvesti samo putem uspostave jednog sustava uvjerenja za sve ljude. Međutim, taj sustav ne može stvoriti novi umjetni narod, nego ga se mora usaditi u postojeću vrstu Homo sapiens. To može biti samo sustav pripadnosti ljudi samo našoj ranjenoj i ugroženoj vrsti i štovanja života kakav se pojavio na Zemlji.

[1] Američki pjesnik Robert Lee Frost (1874.-1963.) napisao je pjesmu Popravak plotova, u kojoj stoji redak. „Dobri plotovi stvaraju dobre susjede.“ Zbog te pjesme Frost je bio protjeran iz SAD. U njih se vratio iz Engleske nakon tri godine (1915.) kao priznat i velik svjetski pjesnik.

[2] Prije nego što je Aleksandar Makedonski (356.-336.-323.) osvojio Perzijsko carstvo mnogi Grci su u uvježbanim falangama služili kao perzijski vojnici. Atenski prvak Temistoklo (534.-459.) nakon protjerivanja (ostrahe) iz Atene (478.) stupio je u službu perzijskog kralja Artakserksa (465.-424.) i postao upraviteljem (satrapom) pokrajine Magnezija, na kojoj dužnosti je i umro. Prije toga Temistoklo je pobijedio perzijsku mornaricu u bitkama kod Artemizija i Salamisa -480. godine. Očito je, da je grčka „dijaspora“ u Perziji znala za stanje tog carstva, kad se Aleksandar odlučio na pohod na Perziju.

[3] Kako je prošao francuski narod, koji je izveo Revoluciju 1789. godine; kako je prošao ruski narod, koji izveo Veliku oktobarsku revoluciju; ili kako je prošao hrvatski narod, koji je u vrlo teškim svjetskim, europskim i područnim okolnostima obnovio svoju državnost u uzorno izvedenom Domovinskom ratu? Kakvu vlast sad imaju Hrvati u obnovljenoj državi?

[4] Zanimljivu iznimku napravili su drevni Feničani, koji poslije sloma carstava Brončanog doba oko tisućite godine prije Isusa nisu nasrnuli na Prednji Istok, nego su se upustili u osvajanje južnih i zapadnijih sredozemnih priobalnih prostora. Prije stvaranja svoje napredne civilizacije – Feničani su smislili slogovno i glasovno pismo, kojim su zamijenili slikovno – Feničani su živjeli u „konfederaciji“ malih kraljevskih gradova na istočnoj obali Sredozemlja. Feničani nisu svoje nove naseobine rabili samo za trgovanje, kao što su radili Grci, nego su u svoje kolonije ulagali novac i tehnologiju. Feničani su bili stvorili Kartagu i naseobinu koja se danas zove Katalonija i u kojoj je jezgra današnje španjolske industrijske proizvodnje.

[5] Novo kinesko carstvo ili “Središnja kraljevina“ uspostavljeno je -221. godine, a Rimljani su pošli u pohod na Sredozemlje sredinom trećeg stoljeća prije Isusa, a Kartagu su razorili istom -146. godine. Rimljani su u Bitci kod Pidne pobijedili Makedonce -168. godine, a Korinćane u Bitci kod Korinta -146. godine. Što je ostalo od Rima poslije 476. godine?

[6] U Ujedinjenoj Kraljevini postoje četiri neovisna nacionalna nogometna saveza.

Continue Reading

Korupcija ili iskvarenost (pokvarenost) u politici i u poslovanju je obavljanje javnih i privatnih poslova mimo pravila koja su javno prihvaćenja ili koja su određena zakonima. Politika je javno obavljanje posla naroda ili životne zajednice. Životna zajednica ima državu kao jedino sredstvo za obavljanje svojeg posla. Država ili politička zajednica uspostavlja politički sustav, koji čine ustav, ostali zakoni, administrativni ustroj, porezni sustav, očekivanja građana i drugo. Politički sustav omogućuje državi da obavlja posao za narod. Političkim sustavom upravljaju nositelji vlasti, koje bi trebao birati narod i koji bi trebali biti odgovorni narodu.

U zapadnim i mnogim ostalim narodima u svijetu uspostavljena je vladavina kapitala. U dobrom dijelu svijeta uspostavljen je kapitalizam, po kojemu sva sredstva proizvodnje i sva zarada od poslovanja pripadaju pojedincima, a životna zajednica ili njezina država dobije neznatan dio stvorenog bogatstva, koji nije dovoljan da država obavlja nužan posao za narod. U kapitalizmu nitko nije odgovoran. Kapital ne želi biti odgovoran, a država je neuračunljiva. U kapitalističkom svijetu države su nemoćne, jer su siromašne i slabe. U malom broju naroda (kineskom, japanskom, ruskom, iranskom, židovskom, kubanskom, islandskom, vijetnamskom, južnokorejskom) uspostavljen je politizam. Po tom pristupu obavljanju posla naroda, politika ili obavljanje skupnog posla obuima gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. U politizmu država nije siromašna; ima potrebnu silu i snagu te dovoljna sredstva za obavljanje javnog posla; ima sposobnost odlučivanja; i sposobnost mobilizacije pučanstva za obavljanje potrebnog javnog posla. (Razlika u sposobnosti između kapitalističkih i politističkih država očitovala se u borbi protiv pošasti koronavirusa. Po broju ukupno oboljelih ljudi prednjače SAD te Brazil i Indija, dvije zemlje koje su se u posljednje vrijeme odlučile za superkapitalizam. Tri spomenute zemlje skupa imaju 25% svjetskog pučanstva, a 54% ukupno zaraženih ljudi. Nisu slučajno prva četiri cjepiva protiv koronavirusa napravljena i dobro isprobana u Rusiji i Kini.)

U našoj zemlji politika je nedvojbeno u rukama kapitala, a ne naroda ili životne zajednice. Usto, hrvatska politika ili obavljanje javnog posla stenje pod mrežom organiziranog kriminala. Slaba država kakva je i hrvatska ne može se ni oduprijeti vlasti kapitala niti može zadržati plimu korupcije ili kriminala u privatnom poslovanju i u javnim poslovima. Stoga bi najprječa zadaća hrvatske politike trebala biti jačanje hrvatske države, kao jedinog sredstva za obavljanje narodnog posla. Potreba obavljanja te zadaće otvara pitanje političke vjerodostojnosti nositelja vlasti.

Ni mene ni većinu Hrvata ne brine najnoviji primjer korupcije, u koju je Hrvatska zagrezla od prve vladavine HDZ-a. Nas brine jadna politička i ljudska razina stranačkih političara, koji jedni na druge gledaju samo kao na pripadnike stranaka, a ne kao na ljude s kojima bi mogli nešto napraviti za Hrvatsku i za narod. Svjedočimo međusobnom i uzajamnom nadigravanju političara suprotstavljenih stranaka. Oni rabe verbalnu ili govornu inteligenciju, kako bi pokazali da su domišljatiji, ne bi li se time zadržali na vlasti ili zauzeli vlast. Oni ne rabe strategijsko razmišljanje, putem kojega bi se mogli povezati i zajedno upregnuti da za narod naprave što treba, a neobavljenog narodnog posla je napretek. „Maslina je neobrana!“

Sve narode svijeta čeka upriličenje suživota s virusima, koji će tražiti veliko ulaganje u sustav zdravstvene zaštite (osiguranja) pučanstva i trajno velika sredstva za održavanje tog sustava. Sve narode očekuje posao promjene sastava gospodarstva, jer u novom gospodarstvu neće biti mjesta za ispunjavanje prohtjeva ljudi, kakvi su tetoviranje tijela ili zamjena dnevnog života ljudi noćnim životom. (U Britaniji je bez posla ostalo više od 10.000 disk-džokeja ili upravljača glazbom u noćnim „klubovima“.) Sve narode čeka posao suzbijanja zagrijavanja Zemlje i obnove biljnog, životinjskog i ljudskog života na njoj. Sve narode čeka posao nakupljanja nove tehnologije za stvaranje nove industrije i novih komunikacijskih sustava, koji će jamčiti liječenje naše vrste, oporavak klime i obnovu života na Zemlji. Svi će narodi morati uspostaviti primjerenu prometnu i životnu infrastrukturu unutar sebe i surađivati na uspostavi svjetske prometne i životne infrastrukture za cijelu globaliziranu vrstu Homo sapiens. Svi će se narodi morati naoružati znanjem i vještinama za uporabu nove spasonosne tehnologije, razvitak koje sad ne prati dužno povećavanje znanja i razumijevanja poslovanja i života. Te poslove za narode mogu obaviti samo njihove države.

Pojava pošasti koronavirusa spočetka je zasjenila pitanje sređivanje klime i obnove života na Zemlji. Međutim, nastavljanje pandemije i pojava njezina naknadnog vala otkrila je neprimjerenost dosadašnjeg sastava gospodarstva u gotovo svim zemljama. U sadašnjem zastoju gospodarstva već su propala nebrojena mala i srednja poduzeća, koje zbog njihove izlišnosti država ne smije održavati na „državnim financijskim aparatima“. Država treba uzajmljeni novac usmjeriti u novu tehnologiju i u novu industriju, koja će donijeti nova, kvalitetna i dobro plaćena radna mjesta, kakva će tražiti novo gospodarstvo. Ujedinjeni narodi su prošli tjedan objavili, da se više od šezdeset njihovih članica obvezalo, da do 2050. godine smanje na ništicu otpuštanje ugljičnog dioksida. U tom zelenom savezu nije riječ samo o dobronamjernosti i velikodušnosti naroda ili njihovih političara. Riječ je prvobitno o jagmi tih zemalja za novom tehnologijom i novom industrijskom proizvodnjom koju će svijet tražiti. Riječ je o novoj Zelenoj industrijskoj revoluciji koja će donijeti veliku zaposlenost s dobro plaćenim radništvom.

U Hrvatskoj je zelena politika, a ne industrijska revolucija.

Continue Reading

Civilizacija

Civilizacija je nastala velikim revolucijskim skokom, a ne sitnim evolucijskim pomacima. Ona je zamijenila izvorne ljudske zajednice. U civilizaciji su vlasti zajednici oduzele odlučivanje i prisvojile ga. Ljudsko zajedništvo zamijenjeno je podaništvom vlastima. Vlast se vezala uz privatnu (hramsku ili kraljevsku) imovinu, koja je prije bila zajednička kao i život, koji je Bog usadio u golu tvar. Vlasti su u civilizaciji uspostavile obvezujući sustav uvjerenja ili vjeru, za koju ljudi imaju potrebu, ali koja je korištena kao jedno od sredstava vladanja. Druga sredstva vladanja bili su tjelesna sila i zakoni koje su donosile vlasti. Vlasti su imale hram kao javnu ustanovu, a osoblje hrama se brinulo, da se podanici pridržavaju zasada vjere.

Rimska legionarska civilizacija Isusova vremena i današnja zapadna financijska civilizacija kapitalistički su društveni sustavi.

Isusovo globalno Sredozemlje

Rimska legionarska civilizacija globalizirala je Sredozemlje i ona je oko jedne vlasti okupljala 75 milijuna podanika ili četvrtinu tadašnjeg svjetskog pučanstva. Zatečene mjesne zajednice propadale su pod teretom legionarske infrastrukture. Ljudsko zajedništvo je sahnulo. Globalizacija je donijela seobe pučanstva i miješanje naroda, rasa, govora, običaja i vjera, koje su imale različita pravila ponašanja. Suočenje vjera uvijek donosi njihovu relativizaciju. Suočene vjere jedna drugoj obezvrjeđuju svih šest njihovih vidika: iskustvo utemeljitelja, mit, etiku, svjetonazor, ustanovu i obredna pravila. Isusovi Židovi su se u velikoj vjerskoj nedoumici podijelili u sljedbe.

Rimska legionarska infrastruktura teško je tištala sve zatečene mjesne zajednice. Ona je učinila život mučnim svim ljudima i narodima. Razarala je zajedništvo i oduzimala ljudima ljudskost. U svijet koji je bio u takvom stanju Isus je unio radosnu vijest: život se može poboljšati, a ljudi sami, mimo civilizacijskih vlasti, mogu stvoriti novi svijet. „Caru carevo, Božje Bogu!“ Dobar novi svijet, po Isusu, mogu stvoriti samo novi ljudi. Isus je u Govoru na Gori odredio „kraljevstvo nebesko“ kao sustav ljudskih vrijednosti, kojima se trebaju opremiti novi ljudi. Isus je ponudio jedan sustav uvjerenja za sve ljude, koji se sastojao u štovanju života, koji je jedina vrijednost u tvarnom, stvorenom svijetu. „Došao sam da svi imaju život!“ Isus ljudima nije ništa „objavio“, nego ih je poticao da promatraju život i da sami zaključuju što se zbiva i što se može poduzeti. Za to je rabio svoje jedincate usporedbe.

Kako bi se obračunao ne samo s rimskom civilizacijom, nego s civilizacijom općenito, Isus je u civilizaciju posijao sjeme ljudskog zajedništva. Zajedništvo će s vremenom potkopati, rastresti i nadrasti civilizaciju. Civilizacija će zarasti u novu vrstu ljudskog života. Po Isusu, spona ljudskog zajedništva je bližnji, svaki čovjek na kojega se ljudi namjere u životu i s kojim dograđuju životni prostor. Za promicanje rasta i širenja ljudskog zajedništva Isus nije uspostavio ustanovu, nego je stvorio pokret, u koji je on unio svoje riječi, svoja djela, svoju osobnost, svoje trpljenje i svoju smrt. Isus je svoj pokret nadahnuo samo vlastitim ljudskim iskustvom i svojom zaokupljenošću pružanjem dobra. Isus je svoj pokret nazvao crkvom, eklezijom, skupštinom. Isusov pokret je Isusovim jedincatim učenjem bio utemeljen tako dobro, da ga „ni vrata paklene ne mogu nadvladati“. Temelj crkve je radosna vijest o životnom zajedništvu. Isusov se pokret poslije njegove smrti tijekom stoljeća bio dobro proširio.

Ukratko, Isusovu pojavu označuju: globalnost, Isusov život utkan u Isusov jedincat opći ljudski sustav uvjerenja štovanja života, životno zajedništvo kao sredstvo stvaranja novog svijeta i pokret za širenje radosne vijesti.

Benediktova globalna Europa

Prodornost Isusovu pokretu dala je Isusova radosna vijest, koja se u biti sastoji u mogućnosti obnove životnog zajedništva. Međutim, Pavao iz Tarza, kao jedan od Isusovih posthumnih privrženika, zaodjenuo je Isusov sustav uvjerenja u kršćanstvo kao religiju, koje je kasnije upravo po tomu moglo postati sredstvom vlasti. Za razliku od Isusove radosne vijesti, kršćanstvo je imalo svih šest vidika religije: osobni doživljaj njegova utemeljitelja, mit o Isusu kao sredstvu ispunjenja drevnih obećanja koje je židovski nacionalni bog Jahve navodno dao samo svojem narodu, propisana etička pravila, ustanovu za nadzor vjere i javnog morala, nazor o nastanku i svršetku svijeta te vjerski obrednik. S vremenom se kršćanstvo parazitirajući na Isusovoj radosnoj vijesti osposobilo da postane obvezujućom religijom Carstva. S Carstvom je propalo i carsko kršćanstvo.

Poslije sloma Zapadnog rimskog carstva „globalizirana“ je bila Europa, koju je Carstvo prije demografski opustošilo, dovlačeći zatečeno europsko pučanstvo u Italiju kao roblje, koje je umiralo tako mlado, da se ni u Italiji nije uspjelo množiti. Stoga su u Europu prodrli brojni sjeverni i istočni narodi. Seoba pučanstva donijela je miješanje naroda, rasa, govora, običaja i vjera, koje su imale različita pravila ponašanja. Nastale su životne nevolje poput onih u Sredozemlju u Isusovo vrijeme.

Benedikt iz Nursije izveo je političku, gospodarsku, sigurnosnu i kulturnu ili ljudsku obnovu Europe posegnuvši, kako crkveni povjesničari kažu, za „pustinjačkim idealom“, koji je zapravo bio Isusova izvorna radosna vijest. Benedikt je stvorio novu Europu usađujući u nju zajedništvo, koje je on njegovao u svojim opatijama i samostanima, u kojima se mnogo radilo i molilo. Usto, Benediktinci su stvarali novu agrarnu tehnologiju te širili pismenost i učenost. Benediktinsko djelatno životno zajedništvo bilo je zarazno. Velikaški, biskupski i veliki seljački posjedi preuzimali su benediktinski način obrade tla te uzgoja bilja i životinja. Benedikt svojim ljudima nije dopuštao ni da propovijedaju ni da obilaze sela i tuđe posjede. Kao što je Isus svojim suvremenicama govorio, da motre život i da sami zaključuju što je dobro, tako je Benedikt govorio, da ljudi trebaju dolaziti k benediktincima, da vide pravi život. Dodatno, Benedikt nije napravio ustanovu, nego pokret, što se vidjelo po tomu što Red sv. Benedikta nije imao središnju upravu, nego samo „Pravilo života“, a svaka opatija je odlučivala sama za sebe i sama birala opata da joj dosmrtno služi. Benediktinci su uspjeli: do jedanaestog stoljeća utemeljili su 35.000 uzornih, pokaznih samostana i opatija.

Ukratko, benediktinsku obnovu Europe označili su: globalnost, Isus s jedincatim općim ljudskim sustavom uvjerenja štovanja života, životno zajedništvo kao sredstvo stvaranja novog svijeta i pokret za širenje radosne vijesti.

Ignacijev globalni svijet

Poslije propasti Zapadnog Rima vlast u Europi bila je podijeljena: Crkva je imala političku i duhovnu vlast, a za gospodarstvo i zaštitu skupno su se brinuli velikaši ili zemljoposjednici. U jedanaestom stoljeću – kad su Benediktinci već bili obavili svoj posao obnove – višak vrijednosti koji je nosila poljoprivreda omogućio je dodatnu podjelu posla. Novi stručni ljudi nastanjivali su se uglavnom u novopodignute gradove. Sukobi velikaša i novih gradova potaknuli su stvaranje obiteljskih država, u kojima su nasljedni kraljevi nadzirali svoj zemljopisni prostor, a na njemu i velikaše i gradove. Uspostavom kraljevina Crkva je izgubila (paneuropsku) političku vlast. U jedanaestom stoljeću došlo je i do Istočnog raskola pa je na istoku Europe Crkva izgubila i duhovnu vlast. Sjevernim raskolom u šesnaestom stoljeću duhovni utjecaj Crkve sveo se uglavnom na europske romanske zemlje. U istom stoljeću Osmansko carstvo bilo je duboko zašlo u Središnju Europu. Turci su prvi put opsjedali Beč 1529. godine, a presudan vjerski Sabor u Augsburgu održan je 1530. godine.

Katolištvo je bilo stiješnjeno sa sjevera, s istoka i s jugoistoka. Katolički vladari Portugala, Španjolske i Francuske uz izdašnu pomorsku i financijsku pomoć Genove počinju globalizaciju cijelog planeta Zemlja uz svesrdnu suradnju Crkve, koja je u prekomorskom širenju Europe vidjela prigodu i za širenje Isusove radosne vijesti diljem svijeta. Međutim, posao novog širenja radosne vijesti nije mogla obaviti Crkva kao ustanova pa je ona pokret Ignacija Loyole uzela kao svoj.

Crkva je bila u velikoj nevolji, jer se u njezinoj Europi pojavilo silno mnoštvo vjera, kao da ih je bila donijela kakva seoba naroda. Crkva je dio Europe prepustila otpadnicima, koji su uistinu bili otpadnicima, jer nisu mogli podnositi isusovsko životno zajedništvo, koje su u Europu bili usadili Benediktinci. Otpadnici su se bili priljubili uz posebne poslovne skupine, koje su svojim kapitalom stvorile protestantstvo i poticale njegovo širenje. Otpadničke zajednice su se više oslanjale na Stari zavjet, nego na Evanđelja, u kojima je iznesena radosna vijest.

Deset stoljeća poslije početka benediktinske obnove Europe Družba Isusova počela je u novim uvjetima obavljati ne samo posao nove obnove Europe, nego i posao povezivanja svijeta u kulturnu i životnu cjelinu. Kao što su Benediktinci stvorili novu agrarnu tehnologiju te širili pismenost i učenost, renesansna Družba Isusova širila je školstvo, temeljila sveučilišta, osuvremenjivala sveučilišnu nastavu i stvarala svjetsku znanost. Pripadnici Družbe Isusove, koji su svi odreda imali sveučilišnu naobrazbu i u jednoj od svjetovnih struka, bili su pravi znanstveni istraživači. Družba se znanjem suprotstavila protestantstvu u Europi, a putem znanja i znanosti počela je kulturno povezivati europske i velike stare azijske narode. Isusovci su učili tuđe jezike i pisali gramatike za te jezike. Družba je djelovala globalno.

Družba Isusova je usred same sebe usadila i u svoje djelovanje utkala pojavu Isusa iz Nazareta. Geslo Družbe „Sve na veću slavu Božju!“ otkriva smisao djelovanja njezinih pripadnika: uporaba vlastitog života za pružanje dobra ljudima diljem svijeta. Ignacije Loyola napravio je „misijski“ pokret. Prekooceanske provincije Družbe Isusove uživale su visok stupanj autonomije, kao što sastavnice pokreta moraju imati. Slobodu odlučivanja isusovačkih misionara i njihovih zajednica usađenih u daleke, dotad Europi nepoznate narode Ignacije je utemeljio na potpunoj odanosti jedinačnih isusovaca Družbi i Isusu. Ta odanost je stvarana u četverotjednim Duhovnim vježbama, koje bi isusovci prvi put obavili prije stupanja u Družbu. Duhovne vježbe su samostalno osobno unošenje u Isusov život, u Isusovo djelovanje i propovijedanje, u muku koju je Isus prolazio posljednjih dana svojeg života te konačno u Isusovu smrt. Isusovci su u Vježbama postajali potpuno Isusovima. Oni su govorili i djelovali umjesto Isusa i za Isusa.

Ukratko, isusovačku obnovu Europe i povezivanje svijeta u cjelinu označili su: globalnost, Isus s jedincatim općim ljudskim sustavom uvjerenja štovanja života, svjetsko životno zajedništvo kao sredstvo stvaranja novog svijeta i pokret za širenje radosne vijesti.

Globalna vrsta Homo sapiens

Kapital se u Europi od prije Renesanse nakupljao prvobitno trgovinom. Od početka Industrijske revolucije kapital se nakupljao prvobitno industrijskom proizvodnjom, u kojoj se rabio rad teških strojeva i golemih postrojenja, koji su razvijali jake sile i koje su posluživali slabo plaćeni radnici. Od prije Industrijske revolucije priroda, novac i rad odnosno ljudi postali su robom za preprodaju. Industrijska revolucija stvorila je goleme količine slobodnog privatnoga kapitala. Otkad su SAD postale prvom gospodarskom silom svijeta novo bogatstvo se ne stvara prvobitno trgovinom ili industrijskom proizvodnjom, nego uporabom kapitala kao robe. Od konca prošlog stoljeća novo bogatstvo se zapravo stvara slobodnom privatnom proizvodnjom ili tiskanjem novca i proizvoljnim stvaranjem digitalnih zapisa na računima bogatih i utjecajnih ljudi. Time je stvoren financijski kapitalizam. Financijalizirana su i industrijska poduzeća.

Kapitalizam kao društveni sustav ili kapitalistička civilizacija je sustav vlasti. Kao što se poslije sloma Zapadnog Rima Katolička crkva iz nužde prihvatila političke vlasti nad nebrojenim europskim feudima, tako je kapital tijekom minula dva stoljeća voljno i nametljivo preuzimao političku vlast nad svim nacionalnim državama i u njima. Politiku više ne vode narodi ili nacionalne vlade, nego bogati nositelji svjetskog kapitala. Politički sustav svjetske države Kapital je svjetsko tržište, jer ono uređuje i odnose u životnim zajednicama i odnose među njima.

Kapital je kao i svaka politička vlast uspostavio svoju vjeru ili ideologiju. To je liberalizam, koji ima sve spomenute vidike religije. Po svjetonazoru liberalizma čovjek je Homo oeconomicus, koji u sebi ima „animalni duh“, koji ga nagoni, da nezaustavljivo i bez ikakva obzira za sebe nakuplja bogatstvo. Liberalizam je vjera samoživosti. Zato se u kapitalizmu mlade ljude ne odgaja za život, nego za tržište. Svrha odgoja nije stvoriti nove ljude, nego nove potrošače. U vrsti Homo sapiens – u kojoj jedinke imaju izuzetno razvijen mozak, koji se dugo razvija i u kojoj ponašanje nije urođeno, nego dolazi od sadržaja čovjekova uma – nema odgoja, iako je čovjek vrsta života koja treba odgoj mnogo duži od odgoja u bilo kojoj drugoj vrsti. Neodgojene osobe eksperimentiraju u životu i mnoge od njih eksperimentirajući propadaju. (Pandemija koronavirusa je pokazala, da su mladi ljudi duševno neotporni i da se nisu u stanju obazirati ni na što i ni na koga.) Stanje u našoj vrsti života je u tolikoj mjeri teško, da ljudi sve više prestaju pripadati svojoj vrsti. Ljudi se kao vrsta ne hrane, ne štite pa čak ni ne množe.

Usto, kapitalizam je prekomjernom proizvodnjom materijalnih dobara i njihovom slijednom potrošnjom upropastio životni prostor naše vrste i smanjio mogućnosti života općenito. Za spas vrste Homo sapiens i za oporavak života na Zemlji potrebno je podignuti nove ljude i obnoviti uvjete za oporavak života na Zemlji, uključujući poboljšanje klime. Za to je potrebno „stvoriti skupnu svijest o pravom poslu, koji treba hitno početi obavljati“. Novi ljudi se jamačno mogu podignuti pravim odgojem za život, a posao koji stoji pred vrstom može se obaviti uz provjereno ljudsko izumiteljstvo i uz pomoć nove tehnologije za život.

Otvorenim je ostalo samo pitanje, o tomu tko će među ljudima potaknuti stvaranje svijesti o potrebi obnove životnog zajedništva, koje bi omogućilo i podizanje novih ljudi i obnovu uvjeta života. Tko će ljude navesti na to, da voljno pripadaju svojoj vrsti i da pripadaju životnom prostoru koji valja skupno dograđivati i poboljšavati? Tko će ljude osvijestiti, da se počnu smatrati bližnjima, a pojam bližnjega uključuje i pripadnost vrsti i pripadnost životnom prostoru? Tko će ljudima donijeti radosnu vijest, da oni sami mogu obaviti golemi ljudski posao, koji je stoljećima bio neobavljan? Ja ne znam, tko će napraviti pokret, ali znam da će se pokret zametnuti u Katoličkoj crkvi. Odakle bi još mogao doći? Kapitalu je sad dobro, a druge vjerske zajednice su svojim nastankom vezane uz posebne probitke, a ne vode račun o dobrobitima vrste. Katolička crkva je opća i jedna. Ona je Isusova crkva. Međutim, ni Crkva kao ustanova ne može nadahnuti novi spasonosan pokret. Teško stanje čovjeka u nekomu će stvoriti djelatno nadahnuće, koje će imati jeku u nebrojenim ljudima diljem svijeta.

U obnovi Zemlje i vrste na okupu će se ponovo naći globalnost, Isusova radosna vijest, obnova životnog zajedništva i pokret za širenje radosne vijesti.

Continue Reading

Nedavno sam iz „privatnih digitalnih mreža“ dobio jednu sliku, koja prikazuje premijera Plenkovića, kako u Sinju 9. kolovoza, na dan Alke, govori novinarima. Na sliku su dopisane riječi: „Danas se želim ispričati Turcima zbog njihova poraza kod Sinja.“ U toj je izmišljenoj rečenici, sažeta ocjena četverogodišnje vladavine HDZ-a Hrvatskom.

Kad se vladavina Plenkovićeva HDZ-a sažme političkim rječnikom valja reći, da je Plenković minule četiri godine, nakon što su neki HDZ-ovi zastupnici napustili stranku ili saborski klub HDZ-a, nemilice pridobivao za svoju većinu u Saboru ili „kupovao“ zastupnike drugih stranaka, primjerice SDP-a, ili cijele klubove nekih stranaka (HNS, Bandić Milan 365). Nakon minulih izbora HDZ je namaknuo najmanju moguću saborsku većinu okupljajući u „pobjedničku koaliciju“ sve zastupnike manjina (3 + 5 x 1) i sve zastupnike (1 + 1) HNS-a i Reformista. Malo je vjerojatno, da će u sadašnjem sazivu Sabora – kao što se dogodilo u prethodnomu – neki zastupnici napustiti klupe HDZ-a, jer ih je po privrženosti sebi probrao osobno predsjednik stranke. Premijer se mora dodvoravati „hrvatskim“ Srbima, o kojima ovisi HDZ-ova saborska većina. Podpredsjednik Vlade iz redova SDSS-a nije državnik, nego – sudeći po njegovoj službenoj biografiji – partijski i ljudskopravaški aktivist.

Otpadnici HDZ-a u prošlom sazivu Sabora nisu se slagali s politikom premijera, ali kako sad HDZ i Republika Hrvatska nemaju nikakvu politiku teško može doći do političkog neslaganja s premijerom. (Da u Hrvatskoj nema politike pokazuje stav HDZ-a prema pandemiji koronavirusa. Hrvatski premijer i njegova „teritorijalna obrana“ neprestance razmišljaju, neprestance se dogovaraju i neprestance oklijevaju, da zaštite mlade ljude od zaraze, a bolnički sustav od preopterećenosti. Zreli ljudi se štite sami.)

U prethodnom osvrtu pisao sam o pandemiji i novoj ulozi države. Pred svim državama svijeta stoji golem novi posao, jer će trajanje pandemije (1) preinačiti životne odnose među ljudima, (2) promijeniti sastav gospodarstva i način upravljanja poslovnim zavodima, (3) stvoriti potrebu za novom nacionalnom politikom i za novim načinom povezivanja država te (4) otvoriti novu bojišnicu prema svjetskoj klimi. Uređivanje odnosa među ljudima i narodima ne smije se više prepuštati „svjetskom tržištu“ odnosno kapitalu, ali će u uređivanju nacionalnog života i odnosa među državama ključnu ulogu imati ljudsko i umjetno znanje te tehnologija. Vrsta će se uporabom nove tehnologije suprotstavljati pandemiji; povećavati proizvodnost rada, sirovina, tvari i energenata; te uspostavljati novu prometnu i životnu infrastrukturu, kakvu svijet još nije vidio i koju se ne može ni zamisliti.

Pred Hrvatskom kao i pred ostalim državama ili političkim tvorevinama – Libanon, UK, EU, Iran, Izrael, Sirija, SAD, Rusija, Meksiko, Brazil, Južna Afrika, Kina, Indija, Filipini, Japan – stoje nove zadaće. Hrvatska kao ni druge zemlje nema mogućnost da bira zadaće i poslove. Hrvatska država ima samo jedan posao: čuvati suverenost, štititi zemlju i ljude te stvarati blagostanje za ljude i obitelji. U takozvanom liberalnom kapitalizmu, kojemu su odani vodstvo HDZ-a, Središnja banka Hrvatske, HUP, HNS i Reformisti, državni posao prepušten je političkim strankama, koje se međusobno bore za vlast, ali ne obavljaju državni, javni ili skupni nacionalni posao. Svoj posao obavljaju kapital, korporacije putem tržišta i organizirani kriminalci. (Objavljeno je, da je i papa Franjo uveo Vijeće za suzbijanje korupcije u Vatikanu!?!)

Ranije je Kaptolom u Zagrebu kolala šala o razlici između kanonika i prebendara. „Kanonici žive na Kaptolu i ništa ne rade, a prebendari žive u Novoj Vesi i pomažu kanonicima.“ Danas se s prvom može reći, da vladajuća koalicija sjedi u Banskim dvorima i ne radi ništa, a oporba sjedi u Saboru i pomaže vladajućoj koaliciji. Međutim, ozbiljno pišući valja se pitati: Čemu uopće služe hrvatske političke stranke?

Za Hrvatsku bi bilo bolje, da u njoj nema političkih stranaka, ali nakazan nehrvatski i manjinski izborni zakon prisiljava građane, da biraju upravo stranke, a ne ljude. Ta hrvatska politička i izborna zbilja predugo traje pa gospodarstvo propada, tehnologija se ne nakuplja, zemlja je zapuštena, a ljudi sve više napuštaju Hrvatsku. Kad bi u Hrvatskoj bio „većinski“ izborni sustav, ljudi koje bi građani „birali u glavu“ mislili bi svojom, a ne stranačkom glavom. Takvi bi ljudi u Saboru brzo uspostavili političko suglasje ili konsenzus, o tomu što narodu treba te što će oni napraviti za narod, a ne za organizirani kapital i za organizirani kriminal. Ako izravno birani zastupnici tako ne postupe, neće biti ponovo izabrani. (Zar tako nisu prošli nekad veliki HSLS, Bandić Milan 365, Reformisti, Laburisti, HNS i Mrtvi zid?) Uz sadašnji hrvatski politički i izborni sustav Hrvatskom se jednostavno ne da upravljati.

U političkom zastoju su i mnoge druge zemlje, iako svijetom burno teku politički i životni procesi. Divovske SAD su u težem političkom stanju, nego Hrvatska. Ondje političke nevolje ne dolaze samo do izbornog sustava, nego i od Ustava starog 244 godine. Prvi i „vječni“ američki ustav bio je smišljen samo za nadzor golemog američkog prostora, ali ne i za okupljanje ljudi u narod. Kao što hrvatska politika ovisi o manjinama, koje sve – osim Roma – žele imati dvije domovine, tako se Amerika sastoji od nebrojenih manjina: LGBT, Indijanaca, Crnaca – sad se mora reći „Afričkih Amerikanaca“, a ne znam kako bi se trebalo nazivati Crnce u Africi – Meksikanaca, Kubanaca, muslimana, žena, muškaraca, Iraca, Židova, Kineza, Tajvanaca, Japanaca i od mnogih drugih naroda.

Prije nego što se izborni sustav dužno iz manjinskoga promijeni u većinski premijer bi trebao čim prije napraviti ne „veliku“, nego najširu moguću koaliciju, kako bi u obavljanje državnog, narodnog ili javnog posla uključio sve stranke, od kojih su neke značajne stranke (SDP, Domovinski pokret, Most) isključene iz obavljanja državnog posla jednostavno zato što HDZ s njima ne želi dijeliti vlast. Svojatanje vlasti u Hrvatskoj isključuje podjelu posla. Podjela posla nameće podjelu vlasti, ali HDZ ne želi dijeliti vlast s hrvatskim, domovinskim strankama. Kad bi HDZ pristao na podjelu posla vidjelo bi se tko želi i zna, a tko ne zna raditi narodni posao. Vidjelo bi se, da je kralj gol.

Prvi predsjednik HDZ-a na svoja je pleća bio navalio silno breme i upustio se u sizifski posao izbavljenja Hrvatske iz ralja „Velike Srbije“. U prve dvije vlade Tuđman je uzeo ljude sposobne za obavljanje državnog posla. Nas desetorica od dvadesetorice članova Vlade bili smo nestranački ljudi, a dobro smo obavljali posao oslobođenja Hrvatske političkim sredstvima i načinom. Kad je Srbija uvidjela da gubi političku bitku s Hrvatskom upotrijebila je vojsku. Tuđman je na taj potez Srbije odgovorio stvaranjem Vlade demokratskog jedinstva, u kojoj su sudjelovale sve parlamentarne stranke. Hrvatska je i vojno, a ne samo politički potukla Srbiju.

Pred Hrvatskom su sad izazovi veći od velikosrpskoga.

Continue Reading