Zdravko Mršić – Konsenzus

Minulih godina kapitalisti su ponovo promijenili svoj stav prema ulozi i važnosti tržišta. Minulih desetljeća posebno je bilo važno svjetsko tržište, koje je novovjeka pojava, ali se čini, da kapital za nj više nema volje. U davnini nisu postajala ni zemaljska tržišta, iako se od drevnih vremena trgovalo. Postojali su sajmovi, kojih poslovanje su uređivali vladari, ali nisu postojala trajna slobodna tržišta. Tržišta su nastala istom kad se pojavio trajan višak mjesnih proizvoda.

Od drevnih vremena, u kojima su uspostavljene izvorne civilizacije kojima su upravljali jaki i bogati pojedinci, političke zajednice mučile su muku s tim, što se danas naziva javnim financijama. Vladarima nije bilo lagano nakupiti bogatstvo i prikupiti dostatan porez, a prve civilizacije su i nastale na zatečenom bogatstvu naplavina plodnog mulja uz velike rijeke Azije i Afrike.

Nakupljanje održljivog kapitala počelo je istom u renesansnim gradovima ili republikama Sjeverne Italije i Jadranskog mora, nad kojima je bila slaba politička vlast (Bizanta, europskih kraljeva i rimskog pape). Kapital koji je bio nakupljen trgovinom i financijskim zahvatima te koji se našao u velikim bankarskim obiteljima (Bardi, Peruzzi, Medici) preuzeo je mjesnu političku vlast. Iza knezova ili duždeva stajale su bogate gradske obitelji.

Tako je bilo i u kasnijim jakim „nacionalnim“ monarhijama, koje su od petnaestog stoljeća počele kolonijalna osvajanja. Na dvorovima vladara kao izvršitelji vlasti bili su spretni članovi bogatih poslovnih (financijskih i trgovinskih) obitelji. U takvim državama, posebice u maurskim kalifatima u Sjevernoj Africi djelovale su i židovske obitelji, koje su bile nametnice na domaćem poduzetništvu i na svjetskim poslovnim pustolovinama. U europskom kolonijalnom razdoblju nije se samo trgovalo, nego su bili otimani prirodno blago i ljudi. U tom razdoblju postojali su ropstvo ljudi, trgovina i dražbe robovima te posebno dužničko služenje siromašnih ljudi bogatima bilo zbog zapadanja u dug bilo odlukom suda.

Kapitalizam se ponovo preobrazio za Industrijske revolucije, koja je donijela golemo povećanje proizvodnosti „rada“ putem golemih strojeva, koji su stvarali velike radne sile i koje je posluživalo mnogo ljudi. U devetnaestom stoljeću došlo je među industrijaliziranim zemljama do jagme za kolonijama posebice u Aziji i Africi. Stvoreni su zatvoreni kolonijalni sustavi europskih atlantskih industrijskih zemalja: Engleske, Francuske, Nizozemske i Belgije. Međutim, Industrijska revolucija s počekom je stvorila i tri nove velesile: SAD, Japan i Njemačku. (Na prijelazu u dvadeseto stoljeće njemačka industrijska proizvodnja bila je jednaka ukupnoj proizvodnju Engleske i Francuske.) Tri nove velesile su se u podjelu svijeta uključile militarizmom. Tako je napravila i carska Rusija.

Europski kapital se nakupljao u četiri ulančana kola nakupljanja. Prvo kolo odigralo se u Renesansi u talijanskim i jadranskim republikama među kojima je bila i Genova. Đenovski kapital se putem Habsburga prelio u Nizozemsku, gdje se silno oplodio ratnim kreditiranjem europski vladara i trgovanjem diljem svijeta. Nizozemski kapital se s vremenom prelio u Englesku, koja je od konca sedamnaestog stoljeća putem kolonijalnih osvajanja nudila viši stupanj oplodnje kapitala trgovinom i financiranjem poduzetništva. Engleska je predvodila Industrijsku revoluciju. Engleski kapital se konačno slio u SAD i ondje postao svjetskim kapitalom. U sva četiri navedena kola židovske su obitelji znanjem, vještinama i gotovinom pomogle većem nakupljanju kapitala.

U Prvomu svjetskom ratu SAD su državni kolonijalizam zamijenile izravnim imperijalizmom kapitala. Četiri predsjednika iz Demokratske stranke su izvozom kapitala i američke demokracije nastojala zavladati svijetom: Wilson uporabom Lige naroda, Roosevelt putem Ujedinjenih naroda, Clinton putem WTO, a Obama putem pobačenih „multilateralnih“ trgovinskih sporazuma (TTP, TTIP). Najviše uspjeha imao je predsjednik Clinton, koji je uistinu uspostavo svjetsko tržište, kao politički sustav svjetske države Kapital. (Politički sustav svake političke zajednice uređuje odnose unutar zajednice i omogućuje dobro obavljanje javnog posla zajednice.)

Uspostavom svjetskog tržišta globalizirani su poslovanje korporacija, ali i naša vrsta. Svjetski kapital je dosegnuo sve narode, ali među njima i neka drevne, koji  su sačuvali svoju povijesnu političku misao o vođenju javnih poslova. Takvi su narodi prihvatili kapital, ali ne i američku demokraciju. Kina je naprečac postala drugom silom svijeta te prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta. Osim vlastite političke filozofije Kina ima i povijesni sustav uvjerenja, po kojemu su jedinstvo i cjelovitost zemlje na prvom mjestu, što je bilo podupirano široko i gusto postavljenom prijevoznom podlogom. Sad Kina pravi svjetsku prijevoznu i komunikacijsku podlogu. Kina nije nikad bila imperijalnom silom. Sebe je smatrala samo Središnjom Kraljevinom.

Poslije predsjednika Clintona nadzor nad Bijelom kućom preuzela je urotnička skupina neokonzervativaca, koja je poslije napada na Tornjeve potpuno zaokupila predsjednika Busha Mlađega, kojega je i bila dovela na vlast. Neokonzervativce su utemeljili došljaci iz Sovjetskog Saveza, koji su oduvijek bili i zavazda ostaju odani „izvozu revolucije“. Neokoni su i sad prerušeni trockisti (prije Rumsfeld, Dick Cheney i Wolfowitz, a sad Kagan, Nuland, Sherman, Blinken i Sullivan). Neokonzervativci su pod Bushom napali Afganistan i Irak, a pod Obamom su izveli brojne „obojene revolucije“ uključujući i ukrajinsku. Neokonima ne odgovara postupno širenje američke hegemonije, nego nagla i nasilna izvedba mjesnih revolucija. Oni su se u globalnom svijetu zatekli kao Alica u zemlji čuda.

Predsjednik Obama je posumnjao u tržište kao izdašan svjetski politički sustav i kao sredstvo svjetskog kapitala za upravljanje globalnim svijetom. Stoga je – nakon što je ratovanje omrznulo Amerikancima – „nobelovski“ posegnuo za uporabom obavještajnih sredstava i načina, kojom je zamijenio ratovanje. On je umjesto otvorenih vojnih napada marljivo izvodio obojene revolucije. Oboje je imalo iste svrhe: pretvaranje tuđih zemalja i država u nekretnine te njihovih naroda u potrošače.

Predsjednik Trump kao predstavnik američkog nacionalnog kapitala (energetika, vojna industrija, prijevoz, hrana) prvi je upozorio na kinesku opasnost za američko gospodarstvo. On je po uvriježenoj navadi Republikanaca nastojao postići novu nagodbu s Kinom. (Predsjednik Nixon je svojevremeno posjetio Kinu i uredio odnose SAD i Kine, a dvaput je posjetio Sovjetski Savez. Slično je postupio i predsjednik Eisenhower kad u prvih šest mjeseci svoje vladavine i ubrzo poslije smrti Josifa Staljina napravio u Koreji primirje koje još traje.)

Neokoni su pod predsjednikom Bushom zbog napada na Tornjeve prvo napali Afganistan pa ubrzo poslije i Irak, a pod predsjednikom Bidenom – kojega su kao i Busha doveli na vlast – su gospodarskim sankcijama ili kaznama napali Rusiju. U groznici prijetnji Rusiji, koja je počela ulaskom Bidena u Bijelu kuću, prednjačio je Atlantski savez, koji se poslije Hladnog rata pretvorio u političku ustanovu za nadzor nad narodima Europe, pod izlikom „istočne“ opasnosti. Posvemašnji rat sankcijama novina je u povijesti kapitalizma, koji je još jednom promijenio dlaku, ali nije i ćud. Kapitalizam je odbacio tržište kao glavno sredstvo uređenja svjetskog poslovanja i nadzora nad našom vrstom. Kapital je sit svjetsko-tržišnog pokusa, koji je uspostavio predsjednik Clinton i koji pruža prigodu razvitka svim narodima. Izgleda da u globalnom svijetu nadmetanje više ne odgovara svjetskom kapitalu. Gospodarske kazne su ubitačnije i od otvorenog rata i od potajnog obavještajnog potkopavanja naroda. U globalnom svijetu međuovisnosti naroda nijedna se zemlja ne može sama obraniti od napada sankcijama, koje su uperene izravno u narode i u njihovo stvaranje skupnog bogatstva. NATO je djelotvorno sredstvo prisiljavanja europskih zemalja da pristaju uz gospodarske kazne, koje smišljaju i određuju SAD.

Napadaj sankcijama nije novovjeka pojava. Bonaparte je Kontinentalnim sustavom isključio i kažnjavao Englesku. Francuska je Versajskim sporazumom 1919. godine kažnjavala Vajmarsku Njemačku. Poslije Oktobarske revolucije 1917. godine Sovjetski Savez je bio pod teškim kaznama: nije bilo trgovanja, a zapadna ulaganja u SSSR bila su potpuno izostala, kako nije bilo za carske Rusije. Ipak, poslije 1941. godine Zapad je izdašno pomagao SSSR. SSSR je došao pod kazne čim je rat prošao, ali je komunistički svijet imao golem i bogat prostor u Europi i Aziji pa je neovisno o Zapadu stvorio usporedno ili inačno gospodarstvo. Taj svijet je u nekim područjima imao i razvijenu tehnologiju. (Sovjeti su poslali u nebesa prvi kružeći satelit s ljudskom posadom.) Sovjeti su razvili široku suradnju i s „nesvrstanim“ zemljama, posebice s Indijom i Egiptom. Zapad je dio svijeta izolirao gospodarskim kaznama, ali je ipak s vremenom bio prisiljen na „detant“ ili opuštanje napetosti. (Zapad je poslije novog rata bio kanio gospodarski kazniti i Njemačku i Japan te ih pretvoriti u agrarne zemlje s kućnom radinosti, ali su obje te zemlje bili potrebne kapitalistima, da kapitalizam obrane od socijalizma. Zapad je u tim zemljama ulaganjima stvorio suvremenu industriju.)

Međutim, sadašnje gospodarske kazne se smišljaju u globaliziranom svijetu, u kojemu su se nacionalna gospodarstva ispreplela putem WTO-a, djelovanja multinacionalnih korporacija i silne seobe naroda. Ako se zabrane ulaganja u bilo koju zemlju dolazi do njezina zaostajanja, a ako se raskinu svjetske opskrbne mreže za njezinu industriju zaustavit će se djelomice i proizvodnja. Obje te mjere nose smanjenje zaposlenosti domaćeg puka, što nužno stvara siromaštvo u narodu i slabljenje države. Novo stanje bi moglo potaknuti podizanje ne obojenih, nego „blijedih“ revolucija. S tim i računaju donositelji kazni.

Proglašene američke kazne protiv bilo koje zemlje postaju svetinjom za zemlje koje ih podržavaju ili vrhovnim načelom, koje je starije od uspostavljenog međunarodnog prava, sklopljenih međudržavnih ugovora, ugovora među korporacijama ili bankarskih običaja i propisa. Sankcije opravdavaju oduzimanje državne i privatne imovine koja se kod izricanja kazni fizički zatekla u tuđim zemljama. (Romanu Abramoviču je zabranjeno voditi nogometni klub Chelsea u Londonu. Pravo na pričuve zlata države Venezuele u Londonu bilo je dodijeljeno samozvanom predsjedniku Juanu Guaidóu, s kojim se već dugo spori zakoniti predsjednik parlamenta.) Kaznama se zabranjuje pristajanje zračnih, morskih i kopnenih vozila u tuđe zemlje te zatvara zračni prostor. SAD su upozorile mnoge afričke zemlje, da će i one biti kažnjene, ako u Rusiji kupljeno žito budu plaćale rubljima. Osim država i njihovih korporacija kažnjavaju se političari i njihove moguće „prijateljice“, poslovni ljudi, medijske kuće, novinari, sportaši i drugi stručni ljudi. (Kanada je na temelju vrhovništva gospodarskih sankcija odbila u Njemačku vratiti Siemensove tlačne postaje, koje je Siemens poslao na obnovu u Kanadu, a koje se rabe za Sjeverni tok 1. Stoga je dotok ruskog plina u Europu smanjen 60%.)

Ipak, kazne izrečene svakoj razvijenijoj zemlji pogađaju i zemlje koje su ih izrekle ili poduprle. Na Zapadu se silno povisila inflacija, koja u mnogim zemljama doseže 9-11%, kakva u SAD nije zabilježena od 1981. godine, iako je sržna inflacija samo 3-4%. (U izračun sržne inflacije se ne unose proizvodi kojih se cijene naglo mijenjaju, kao što je sad slučaj s energentima, hranom i nekim uslugama.) Velika razlika inflacije i sržne inflacije pokazuje, da su izvan nadzora cijene energenata i hrane. Ako se uzme u obzir to, da su se cijene energije i hrane počele povećavati daleko prije ruskog napada na Ukrajinu i to u vrijeme kad su ranije kazne prema Rusiji pojačane, lako je zaključiti, da je inflacija na Zapadu rezultat sankcija, a ne ruskog napada na Ukrajinu. To vodi zaključku, da gospodarske kazne pogađaju i strijelce i mete. Drukčije ni ne može biti u globalnom svijetu. (Američke sankcije protiv Kine pogodile su američke potrošače, ali i najveće američke proizvođače automobila, zbog zemljopisnog rasporeda nalazišta rijetkih kovina.) Rusija ima istom jedanaesto najveće gospodarstvo svijeta, ali je ona najveća izvoznica energenata, žitarica, suncokretova zrnja, umjetnih gnojiva te mnogih rijetkih i vrijednih kovina. Stoga su kazne izrečene Rusiji osim potrošače posebno pogodile i mnoge industrijske grane na Zapadu.

Ukratko, unatoč svim neizvjesnostima koje nosi ratovanje sankcijama, kapital se odlučio za taj način ratovanja i protiv jakih neposlušnih država, koje ne dijele američku političku filozofiju. Taj obrat u svjetskoj strategiji kapitala izveden je pod cijenu razgradnje i uništenja svjetskog slobodnog tržišta. Kapitalist su žrtvovali svjetsko tržište, računajući da će svoj naum daljnjeg nakupljana kapitala u globaliziranom svijetu lakše ostvarivati nasiljem nad zemljama, narodima i nad samim tržištem, koje je dugo vjerno služilo kapitalu. Preinačujući poznatu izreku Carla von Clausewitza moglo bi se reći: „Gospodarske kazne su nastavak nakupljanja kapitala drugim sredstvima.“

Continue Reading

Nedavno sam u osvrtu „Što je dobro za našu vrstu“ spomenuo, da se u Hrvatskoj pojavio novi naraštaj katoličkih propovjednika, koji traže novi smisao katolištva, primjeren današnjem stanju svijeta, u kojemu vlada duboka politička, gospodarska, sigurnosna i ljudska zbrka te koji opako ugrožava život na Zemlji. Napisao sam da naglašavam katolištvo, jer „vjere koje su smišljene poslije pojave Isusa iz Nazareta smatram otpadničkima“. Tu tvrdnju ću nastojati poduprijeti u ovom osvrtu. Ključ tog nastojanja je u dobrom objašnjenju iznimne povijesne pojave Isusa iz Nazareta.

Isus je bio jedincat tvorac sustava uvjerenja. Svaka životna zajednica mora imati sustav uvjerenja, kakav god on bio. Pravi smisao sustava uvjerenja je stvaranje kohezije ili sljubljenosti u životnoj pa i u političkoj zajednici te održavanje životnog zajedništva. Životno zajedništvo svih vrsta života je baština biološke evolucije. Homo sapiens je također baštinio životno zajedništvo, koje je bilo ujednačeno usađeno u organizme i u mozgove prvih ljudi, koji su u svojem mozgu imali iste slike stvarnosti. Međutim, s razvitkom pojmovnog mišljenja stvarnost se neujednačeno pretvara u pojmove pa jedinačni ljudski umovi imaju različite predodžbe o stvarnosti. Pojmovno mišljenje može u ljudskim umovima stvarati želju za samoživosti. Stoga su religije u izvornim životnim zajednicama sastavljenim od ljudi s razvijenim pojmovnim mišljenjem rabile i um i osjećaje ljudi za jačanje zajedništva, o kojemu je ovisio opstanak svih pripadnika zajednice. Ljudi su morali skupno živjeti i skupno raditi, jer su fizičke sile jedinačnih ljudi bile slabe prema prirodnim silama.

U svakoj životnoj zajednici su četiri izvora utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Međutim, primjeren sustav uvjerenja pomaže i proizvodnju odnosno gospodarstvo i zaštitu, a znatno olakšava i vođenje politike.

Spočetka su čovjekove životne zajednice upravljale same sobom i one su same smišljale svoje sustave uvjerenja, koji su se rađali iz života. Međutim, u civilizacijskoj revoluciji od prije kojih šest tisuća godina vlast je bila oteta zajednicama i stavljena iznad njih. Vlast je postala vezanom uz privatnu, a ne kao dotad uz skupnu imovinu. Ljudi su od bližnjih postali podanicima vladara. Novu vrstu vjere su propisivali vladari, a nad njom je bdio poseban svećenički stalež.

U vrijeme Isusa iz Nazareta rimska imperijalna vlast globalizirala je Sredozemlje, Europu i Prednju Aziju. Jedna jedina vlast nadvila se nad dotad najširi zemljopisni prostor te nad nebrojene narode i plemena, koji su imali svoje izvorne vjere. Rimsko višeboštvo kao vjera nije moglo stvoriti potrebnu životnu ili političku koheziju među podanicima carevine. Počelo je vjersko previranje unutar svih naroda i vjera carevine.

Vjerski zahvat Isusa iz Nazareta očitovao se u ponudi jednog sustava uvjerenja svim pritisnutim i podjarmljenim narodima, a ne samo njegovom, židovskom narodu. On svoj sustav uvjerenja – suprotno tomu što su činili svi raniji i svi kasniji utemeljitelji religija – nije ponudio vlastima, ni rimskim ni svojim, židovskim vlastima. On nije uspostavio javnu vjersku ustanovu, nego samo životni pokret za uspostavu potpuno novog i nečuvenog sustava uvjerenja. Zauzimao se za postupno i prirodno širenje novog skupnog uvjerenja, a ne za naglu vladavinsku uspostavu nove vjere. Širenje i postupnost nisu značajke vjera, koje se nameću silom vlasti. Isus je naglašavao, da će ljudi svoj i njegov novi svijet izgraditi mimo političkih vlasti pa čak i protiv njih. Zato su Isusa na smrt osudile sve tri tadašnje vlasti: židovska vjerska, židovska kraljevska i rimska carska vlast, koje su imale pravo smaknuća kamenovanjem, odsijecanjem glave odnosno raspinjanjem. Isus je pod cijenu života izveo civilizacijsku kontrarevoluciju upravo vraćanjem sustava uvjerenja i stvarne vlasti u životne zajednice.

Što se dogodilo Isusovu pokretu poslije Isusova smaknuća? Kao temeljni rezultat Isusova pokreta stvaranja novoga, ljudskog, necivilizacijskog svijeta bilo je neosporno slamanje rimske carevine, ali je Crkva za to platila cijenu vezanja uz već slabu carsku vlast. Židovi su zavazda odbacili Isusov novi sustav uvjerenja i na smrt osudili Isusa. Usto, u kršćanstvu su se u njegovu ranom razdoblju pojavile brojne sljedbe ili frakcije, koje su bile vezane uz različite prostore, narode i govore, iako su se očitovale u različitim objašnjenjima teoloških zasada, koje u katolištvo nije unio Isus, nego Pavao iz Tarza, obraćeni farizej i rabin te progonitelj katolika. U Europi je poslije sloma Rima Red sv. Benedikta stvorio pokret obnove na izvornim Isusovim zasadama, koje se nazivane „pustinjačkim idealom“. („Pustinjaci“ su živjeli u povučenim zajednicama, jer su smatrali da u matici opće zajednice ne mogu živjeti kao katolici.)

Stoljeće poslije Benedikta iz Nursije pojavio se islam kao „vjera za Arape“, koja je svoj radikalizam prikrila prihvaćanjem Abrahama kao praoca i Isusa kao jednog od proroka nove vjere. Židovi su ostali narodom- za sebe, a katolištvo Muhamedu nije moglo poslužiti kao osnova za arapski imperijalizam u vrijeme kad je prestao rimski. Muhamedu nije odgovaralo ni Isusovo opće ljudsko zajedništvo ni Isusovo protivljenje uspostavi sustava uvjerenja putem vlasti i ovlaštene vjerske ustanove. Separatistima nikad ne odgovara opće ljudsko zajedništvo.

Crkvene raskole kojima su uspostavljeni pravoslavlje, evangelištvo i anglikanstvo jedva treba spomenuti. Te su se vjere bile vezale uz carsku bizantsku, njemačku kneževsku ili englesku kraljevsku vlast. Evangelištvo je potaknulo pojavu kapitalizma i liberalizma, koji kao sustav uvjerenja promiče svjetovnu vjeru samoživosti. Kapitalizam je upravo djelatnim promicanjem samoživosti doveo svijet u sadašnje teško stanje.

Sadašnje stanje Zemlje i života na njoj nameće dvojbu: katolištvo ili iščezavanje vrste i života na Zemlji. Kako bi spasila Zemlju i život, Crkva ne treba provoditi „novu evangelizaciju“, o kojoj se mnogo govorilo za pape Ivana Pavla II niti treba tratiti snage i vrijeme na „sjedinjenje kršćana“ i na takozvani ekumenizam. Crkva će dobiti pravi smisao djelovanja i postojanja, ako obnovi Isusov pokret stvaranja općeg životnog zajedništva u našoj vrsti. Neka se pripadnici ostalih vjera pridružuju tom pokretu, koji će predvoditi Katolička crkva, ali bez stupanja u crkvu kao ustanovu. Takav opći pokret u vrsti i za vrstu može predvoditi samo Crkva, jer su ostale vjerske ustanove ostale vezane uz posebne probitke. (Predvodnici tih ustanova privrženi su načelima, koja su vodila u otpadništvo.) Jedino se tako može provesti civilizacijska kontrarevolucija.

Sustav uvjerenja za cijelu vrstu može biti samo sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta, koji uključuje pripadnost čovjeka samo vrsti i dijelu Zemljine plohe, na kojemu čovjek skupno izgrađuje životni prostor. Pripadnost čovjeka narodu, plemenu, političkoj stranci, boji kože ili spolu isključuje pripadnost vrsti. Pripadnost tržištu, novcu ili vlasti isključuje pripadnost prostoru.

Continue Reading

Vrhovni sud SAD (SCOTUS – Supreme Court of the United States) poništio je 24. lipnja presudu istog suda izrečenu 22. siječnja 1973. godine u Slučaju Roe protiv Wade. Prvotna odluka bila je utemeljena na Stavku o primjeni Četrnaeste dopune (amandmana) Ustava SAD, koji navodno pruža „temeljno pravo na privatnost ili intimu trudnih ženama, koje se žele riješiti začetog ploda“. (U izvornom slučaju tužiteljica je bila Norma McCorvey, koja je uzela pseudonim Jane Roe, koja kao majka dvoje djece nije željela roditi treće začeto dijete. Henry Wade bio je državni odvjetnik okruga Dallas u Texasu.)

Sud je prvotnom odlukom trudnoću podijelio u tri tromjesečja. U prvom tromjesečju trudnoće vlada SAD nema nikakve druge ovlasti, osim da ovlašćuje neke liječnike za obavljanje pobačaja. U drugom tromjesečju vlada SAD može urediti postupak pobačaja, samo da zaštiti zdravlje trudnice, ali ne i njezina ploda. U trećem tromjesečju trudnoće vlada može donositi zakone koji uređuju ili čak sprječavaju pobačaj, kako bi spasila „zdravlje ili život“ majke. Sud je prvotnom odlukom postavio pravo na pobačaj kao temeljno pravo majke pa je od nižih sudova zlobno tražio, da strogo preispituju sve zakone saveznih država, koji bi uređivali pitanje pobačaja.

Pravi smisao donošenja nove odluke Vrhovnog suda SAD je u tomu, da se uređivanje pobačaja prepusti upravo saveznim državama, od kojih su mnoge, u kojima vlast imaju Republikanci, minulih godina na svoju ruku donijele zakone, koji ograničavaju mogućnost pobačaja na najranije razdoblje trudnoće kad još ne kuca srce ploda ili začetog novog čovjeka. Sadašnjom odlukom Vrhovnog suda postaju valjanima takvi zakoni, koji su već doneseni u petnaestak saveznih država, među kojima su Mississippi i Texas. Prepuštanje odlučivanja u pitanja pobačaja saveznim državama pokazuje i dokazuje koliko je Amerika u sebi podijeljena.

Svrha nove odluke Vrhovnog suda je spriječiti saveznu vladu da uređuje pitanje pobačaja, jer se u Washingtonu na vlasti smjenjuju Republikanci i Demokrati. Međutim, važan je i razlog zbog kojega je uklonjena ranija odluka Vrhovnog suda. Sadašnji sudci SCOTUS-a su na tužbu države Mississippi protiv odluke suda iz 1973. godine temeljito razmotrili sve odredbe te odluke i zaključili – prema riječima Samuela Alita, jednog od vrhovnih sudaca – da je prva odluka Suda bila „proizvoljna ili ranije nečuvena“ te da nije bila utemeljena na odredbama Ustava. Sudac Alito je posebno naglasio, da „temeljno pravo na privatnost ili intimu trudnih ženama“ (koje se žele riješiti začetog ploda) nije utemeljeno na Ustavu SAD. (Kako ustav može jamčiti „intimu“, „prisnost“ ili „privatnost“?)

Valja istaknuti opće okolnosti, u kojima je donesena prvotna odluka Vrhovnog suda. To je bilo vrijeme unošenja jeftinog rada (udatih) žena u proizvodnju i posebice u usluge. Žene su trebale zapuštati brigu za obitelj i zapošljavati se. U takvim okolnostima za poslodavce je bilo posebno osjetljivo pitanje trudnoće radnica. Zašto bi udate i druge trudne žene uzimale porodiljski dopust, ako plod mogu ukloniti kratkim liječničkim zahvatom? Ubrzo potom počelo se naveliko rabiti i umjetno sprječavanje neželjene trudnoće suvremenim načinima, koji se rabe samo prema ženama. Usto, u vrijeme donošenja prve odluke Vrhovnog suda buktio je Slučaj Watergate, koji je počeo u lipnju 1972. godine, a kulminirao početkom postupka opoziva (impeachment) predsjednika Nixona koncem listopada 1973. godine.

Zapošljavanje udatih žena predstavljalo je drugi val unošenja jeftinog rada u industriju i usluge (prijevoz, komunikacije, hotelijerstvo, ugostiteljstvo, obrazovanje i odgoj, skrb za djecu, starije i bolesne osobe te drugo). Prvi val uporabe jeftinog rada sastojao se u uključivanju poljoprivrednih radnika u industriju. Treći val se sastojao u uvozu radnika iz zemalja u razvitku u SAD i u ostale razvijene zemlje kad su selo i obitelj bili iscrpljeni kao izvori jeftinog rada. U četvrtom valu potrage za jeftinim radom kapital je pohrlio u zemlje u razvitku kao što su Koreja, Turska, Indija, Kina, Tajvan, Bangladeš, Vijetnam i druge zemlje. (SAD nisu u stanju same stvarati stručne ljude. One uvoze s juga slabo školovane ljude, a iz Europe, Indije i Kine znanstvenike i inženjere. Rođeni Amerikanci se školuju za financije, osiguranje, pravo, savjetodavne usluge, raspačavanje proizvoda i za upravljanje poslovnim sustavima.)

Pogonska sila iza nove odluke Vrhovnog suda bila je republikanka Lynn Finch, koja je kao državna odvjetnica savezne države Mississippi podignula tužbu i napravila pravnu podlogu, na temelju koje je Vrhovni sud ukinuo odluku iz 1973. godine. Lynn Finch je prije toga u dva trogodišnja roka bila ministrica financija svoje savezne države, a u sva tri navrata je položaj izborila na slobodnim višestranačkim izborima. Nije bila imenovana na izvršne položaje, koje je obnašala. Odvjetnica Finch je samohrana majka troje vlastite djece, a ima i brojnu unučad. Ona je životom pokazala da žena može uspjeti u struci, a da ne okrene leđa obitelji i odustane od rađanja djece. (U SAD se stručni ljudi uglavnom uvoze, a ne rađaju se u njima.)

Pobornici pobačaja – među kojima zapažen dio čine LGBTQ, koji se bore za posvajanje, a ne za rađanje djece – nisu ogorčeni samo na sudce SCOTUS-a, nego i na Lynn Finch, jer im je ona navodno otela geslo „osnaživanja“ ili „jačanja“ (empowerment) uloge žena u politici i poslovanju. Što osnažuje ili osposobljava žene za politiku i poslovanje? Lynn Finch tvrdi da su to i sudjelovanje u javnom životu i istovremena briga za obitelj. Pobornici pobačaja smatraju, slobodno rečeno, da ženi daje snagu, da se uspjelo hrve s muškarcima uklanjanje ploda iz njezina tijela.

Ukidanje četrdeset godina stare odluke SCOTUS-a pokazuje do koje su mjere američka politika i poslovanje podvrgnuti ideologiji. Demokrati u ime kapitala, a ne u ime rada i ljudi zastupaju individualizam i samoživost pojedinaca. Republikancima je stalo do zajedništva, uzajamnosti i suodgovornosti. Demokratima je stalo da ljudi budu raspršeni, kako bi kapitalu bilo lakše vladati. Republikanci još uvijek od Amerikanaca žele napraviti narod. Nova odluka Vrhovnog suda donesena je većinom 5:4, ali je republikanac Trump za svojeg mandata imenovao čak tri vrhovna sudca.

Nova odluka Vrhovnog suda izazvala je snažan odziv u cijelom svijetu. Jedni ljudi žestoko osuđuju odluku, a drugi je snažno podupiru. Od prve do druge odluke SCOTUS-a u svijetu su mnoge zemlje prihvatile liberalizaciju pobačaja pod utjecajem rješenja tog pitanja u SAD. SAD su na poseban način, ali neosporno vladale cijelim svijetom. Mislilo se: „Što je dobro za Ameriku dobro je i za cijeli svijet.“ Globalizacija je promijenila svijet. Sad će mnoge liberalizirane zemlje, kao što su europske koje imaju nizak prirodni priraštaj pučanstva ponovo razmotriti svoj stav prema pobačaju.

Pitanje pobačaja nije poslovno pitanje, kao što smatraju kapitalisti, nego pitanje sustava uvjerenja kao što smatraju ljudi. Riječ je o stavu čovjeka prema životu. Ljudski je imati porod.

Continue Reading

Početak uporabe izraza „desnica“ i „ljevica“ u političkom smislu pada u vrijeme Francuske revolucije, dokad nije bilo takve podjele u francuskoj politici. Dana 28. kolovoza 1789. godine, u vrijeme parlamentarne rasprave o zabrani (vetu) kralja Louisa XVI na novi ustav, zastupnici koji su bili protiv kraljevske zabrane bili su se okupili lijevo ispred predsjedavajućeg skupštine, dok su se zagovornici kraljevske zabrane bili okupili desno od predsjedavajućega. (Saborska dvorana nije imala oblik polukruga ili amfiteatra.) Svrstavanje na političku ljevicu i političku desnicu uzelo je mah istom početkom Treće republike u Francuskoj i posebno od Slučaja Dreyfus. (Pod Trećom republikom smatra se republikanski, višestranački način vladanja, koji je bio na snazi od sloma Druge carevine 1870. godine do njemačkog zauzimanja Francuske 1940. godine.)

Do zrelosti kapitalizma vladala je opreka naroda i vlasti odnosno vladara. Ta je opreka bila uspostavljena u prvim izvornim civilizacijama, koje su se pojavile u plodnim dolinama velikih svjetskih rijeka. Ponovit ću, da su ljudi od pripadnika izvornih životnih zajednica – koje su dotad vladale sobom i birale svoje predvodnike – postali podanicima vladara, kojima je vladar određivao i sustav uvjerenja.

Međutim, ta opreka je u devetnaestom stoljeću snažne industrijalizacije prerasla u opreku rada i kapitala. Pojavio se snažan radnički ili sindikalni pokret, koji se suprotstavljao poslodavcima putem kojih je djelovao kapital. Bilo je mnogo obustava rada koje su smanjivale zaradu poslodavaca, ali radnici nisu mogli osvojiti vlast ni u jednoj jedinačnoj zemlji, a kamoli u cijelom svijetu. Ipak, u drugoj polovici devetnaestog stoljeća mimo uvriježenih kolonijalnih i razvijenih industrijskih sila Zapadne Europe zbio se nagli gospodarski i politički uspon Japana, SAD i Njemačke. Taj uspon je pokazao snagu i otpornost narodâ te slabost proletarijata.

Početkom dvadesetog stoljeća Rusi su u Velikoj oktobarskoj revoluciji potpuno napustili kapitalizam, koji je Rusiji bio donio velike državne dugove, iskorištavanje mineralnog blaga i energenata te nakazno iskorištavanje radnika.

U dvadesetom stoljeću ideologizacije politike otpor kapitalu predvodili su narodi, koji su izveli nacionalne revolucije (Mađari, Talijani, Turci, Nijemci, Portugalci, Kinezi, Japanci, Španjolci, Francuzi, Rusi pod Staljinom) pod novom ideologijom napuštanja privatnog kapitalizma. Pojavili su se korporatizam, fašizam i nacionalni socijalizam, a Adolf Hitler je izrijekom povezao te sastavio ljevicu i desnicu putem Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei (NSDAP). Hitler je bio izjednačio ljevicu i desnicu, klasu i narod. Staljin je u to vrijeme klasni socijalizam pretvorio u državni kapitalizam.

Kapital se poslije Drugoga svjetskog rata – djelomice i zbog sovjetske opasnosti za privatni kapitalizam – s desnice premjestio u političku sredinu pa su mu kasnije, kad je minula sovjetska opasnost za kapitalizam, zatrebali osuda, anatemiziranje ili proklinjanje desnice i ljevice. Do tog prevrata u kapitalizmu došlo je sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Po ulasku Richarda Nixona u Bijelu kuću privatni kapitalizam se razgoropadio i učas s kapitalizma skinuo privremenu masku socijalnog kapitalizma, ali je nastavio politički djelovati iz političkog centra. Stoga je kapital proglasio, a kapitalistički mediji su ozloglasili sve stranke izvan političke sredine (centra, lijevog centra i desnog centra) kao ekstremističke, totalitarističke, nacionalističke, autoritarne ili populističke.

Koncem prošlog stoljeća globalizacija poslovanja dovela je do globalizacije naše vrste i do istovremenog prerastanja narodâ u životne zajednice. Snažne seobe naroda u globaliziranoj vrsti iz temelja su promijenile sastav i dušu naroda. Po čemu bi dosadašnji narodi i dalje bili narodima, ako više nemaju ni svoj jezik ni svoju povijesnu baštinu, a pogotovo nemaju iste pređe?

S globalizacijom vrste javila se prijeka potreba uspostave novoga svjetskog, globalnog, multipolarnog (višestožernog) nekapitalističkog poretka, što zahtijeva unutarnju homogenizaciju životnih zajednica i njihovu međusobnu mirnu dvojnu (bilateralnu) suradnju. Ja taj poredak nazivam politizmom, jer u njemu politika obuima ostale vidike vlasti (gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja) i jer je ona u ovlasti životne zajednice, a ne u ovlasti privatnog kapitala.

Globalizacija vrste dovela je do presudne vladavinske promjene pa se valja pitati, što bi u životnoj zajednici – u koju se prometnuo narod – bila politička ljevica, a što desnica. Zar nacionalisti ne mogu osim naroda zastupati i radnike? Zar socijalisti i komunisti ne smiju zastupati cio narod? Potrebu za desnicom i ljevicom ima samo kapital, koji je usto te uzorke politike razlučio i prognao na krajeve političke ljestvice. Stoga su u dosadašnjemu dotrajalom svijetu privatnog kapitalizma potkupljeni mediji razglašavali neprimjerenost ljevice i desnice, uveličavali opasnost koju one navodno nose i ozloglašavali njihovo postojanje.

Francuski revolucionarni parlamentarni izbori u lipnju 2022. godine istovremeno su ponovo potvrdili ili reafirmirali „krajnju“ političku ljevicu i „krajnju“ političku desnicu, koje prisežu na gotovo jednaku nacionalnu unutarnju i vanjsku politiku, kao opreku tekućoj „europskoj“ politici dosadašnje vlasti.

Tko god u Francuskoj bude sastavio novu vladu, ostaju poruke koje su francuski glasači uputili cijelom svijetu. Prvo, privatnom kapitalu više nema mjesta u politici, ni u desnoj ni u središnjoj. Neka kapital ostane u poslovanju! Drugo, ljevica i desnica su jedno i u globalnom svijetu i u životnim zajednicama, koje se homogeniziraju. Francuski glasači utiru Francuskoj i Europi novi politički put i to mirnim parlamentarnim načinom te bez revolucija i medijskog pretvaranja osrednjih ljudi u velike državnike i predvodnike. Mediji su uz kapital veliki sukrivci sadašnjeg stanja u vrsti.

Građani i radnici su isto; narod i većinska klasa su isto; ljevica i desnica su isto; narod i životna zajednica su isto. S obzirom na novo, globalno stanje vrste, potrebno je da ona sastavi ili dobije novi, nekapitalistički i svjetovan sustav uvjerenja. Taj sustav uvjerenja treba istovremeno njegovati pripadnost prostoru i vrsti Homo sapiens. Samo to može biti podlogom novoga globalnog zajedničarskog životnog sustava uvjerenja. Taj sustav uvjerenja je smislio i prvi razglašavao Isus iz Nazareta. Taj sustav uvjerenja je sad više nego ikad potreban za spas Zemlje i života na njoj. Pripadajmo samo Zemlji i vrsti!

Baskijski, francuski i europski pjesnik Francis Jammes (1868.-1938.) je u pjesmi Kad s magarcima pođem u raj napisao: „Nema pakla u zemlji dobroga Boga!“ Mi možemo reći: „Dosta je ideologija na Zemlji globalizirane vrste!“ Kapitalizam uzalud nastoji sačuvati ideološki razdor u vrsti. Povijesno razdoblje kapitalizma prestaje. Globalizacija je sila, koja će se uspjelije od radničke klase i od povijesnih naroda suprotstaviti kapitalizmu, kao najnakaznijem uzorku civilizacije.

Continue Reading

Životno zajedništvo među ljudima baština je biološke evolucije. U svim vrstama života zajednice upravljaju sobom i same biraju svoje predvodnike. Nastanak prvih civilizacija u dolinama velikih rijeka označio je vladavinsku revoluciju: ljudskim zajednicama počeli su upravljati jaki pojedinci, koje one nisu birale i pripadnici kojih su postajali podanici vladara.

Drevne civilizacije obično su stvarale narode, koje su političke vlasti homogenizirale putem nametanih sustava uvjerenja. Neki od tih naroda još traju. Takvi su Kinezi, Indijci, Perzijanci, Japanci i Židovi. Neki drevni narodi su nestali ili su gotovo izumrli. Takvi su Feničani, Grci, Rimljani, Asirci, Babilonjani.

Vladari nekih drevnih naroda poduzimali su prostorna osvajanja u potrazi za novim podanicima, njihovim blagom i njihovom zemljom. Većina drevnih naroda, koji su se bili odali imperijalizmu prestala je postojati. Takvi narodi su spomenuti. Golem tuđi prostor koji bi oni zauzeli tražio je široku prijevoznu ili prijenosnu podlogu, koja bi s vremenom postala ponorom bogatstva koje je bilo stvarano ili otimano.

Kad su posustale mnoge izvorne azijske civilizacije došlo je do snažne seobe azijskih (arijskih) plemena u Europu. Otad je od mnoštva doseljenih plemena počelo mukotrpno stvaranje europskih naroda. Grci su shvatili da su narod istom u petom stoljeću prije Isusa kad su u bitkama kod Termopila i Salamisa potukli Perzijance. Nijemci su od mnoštva doseljenih germanskih plemena te od pučana malih srednjovjekovnih kneževina i biskupija postali narodom istom poslije Francusko-pruskog rata 1871. godine.

U drevnim vremenima u Aziji i Africi kao i u novom vremenu u Europi političke su zajednice po civilizacijskom vladavinskom načelu bile podijeljene na vladara i puk. Postojali su knezovi i kneževine, biskupi i biskupije, papa i papinska država, kraljevi i kraljevine ili carevi i carevine.

Unatoč takvom vladavinskom sustavu, u Europi je razlučivanje naroda (plemena) ili životnih zajednica po krvi postupno ustupalo mjesto razlučivanju po prostoru. Germanska i keltska plemena u Francuskoj, koja je od Julija Cezara bila rimskom provincijom, a ne kolonijom kao što je bila Germanija – počela su se slijevati u narod ubrzo nakon prestanka Karolinške franačke države koncem devetog stoljeća.

U vrijeme Renesanse počela se približavati nova vladavinska revolucija, koje je dozrela za Industrijske revolucije na prijelazu u devetnaesto stoljeće. Političkim zajednicama postupno su počeli vladati ljudi koji bi nakupili kapital. Tako je bilo u sjevernotalijanskim gradovima i Dubrovniku, koji su se osilili zbog slabe kraljevske ili carske vlasti. Kapital je nakupljan ponajviše trgovinom, a ne proizvodnjom, pljačkom ili zauzimanjem tuđeg prostora. Tako se uspostavljao kapitalizam kao europska endemska, mjesna pojava.

U razdoblju od dobrih šest stoljeća u Europi je stvoren značajan broj država, koje nisu bile države ni političkih vladara ni naroda, nego upravo države kapitala. U takvim državama – kao što je bila Nizozemska od 17. stoljeća – vlast je pripadala kapitalu, koji bi na odijeljenim državnim prostorima stvarao mjesne narode. Takvi razlučeni narodi (prvo Portugalci i Španjolci, Nizozemci i Englezi, Švicarci, Škoti te poslije Talijani i Nijemci) bili su najamnici, a ne podanici kapitala.

U tom razdoblju u Europi se naveliko ratovalo, što je dovelo do razvitka tehnologije i znanosti, koja je bila utemeljena na mjerenju i matematici, a ne na nagađanju. Kapitalizam, prava znanost i suvremena tehnologija stvoreni su u Europi.

Europljani su u Renesansi bili stiješnjeni s istoka pa su iz zapadnog Sredozemlja i s obala Atlantskog oceana tražili odušak preko svjetskih mora. Svoje su oružje tad uperili uglavnom u afrička i američka plemena te u azijske narode. Taj se europski pohod na ostatak svijeta naziva kolonijalizmom. Kolonijalna vladavina nije stvarala nove narode u zauzetim zemljama pa je – poslije rasapa kolonijalnog sustava poslije Drugoga svjetskog rata – razlučenim bivšim kolonijalnim posjedima pripala uloga stvaranja novih naroda od podanika kolonijalnih gospodara.

Stoga je poslije Drugoga svjetskog rata – u dijelu svijeta koji nije pripao komunističkom bloku, u kojemu se držalo do naroda – kapitalu odnosno SAD kao njegovom političkom i vojnom sredstvu bilo razmjerno lagano uspostaviti hegemoniju. Poslije Hladnog rata i poslije sloma komunizma u Europi kapital je nastojao takvu hegemoniji protegnuti na cio svijet. Za to je predsjedniku Clintonu trebala poslužiti Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Kapital je nastojao zavladati svijetom putem slobodnog svjetskog tržišta, koje je mreža za hvatanje i kroćenje naroda, ali je Kinu članstvo u WTO napravilo neželjenom velesilom.

Ipak, na veliku sreću narodima, s globalizacijom poslovanja globalizirana je i vrsta Homo sapiens. Usto, presudno se povećala uloga kopna u stvaranju svjetske prijevozne podloge, a SAD od ostatka svijeta odvajaju dva najveća svjetska oceana. Na širokom eurazijskom kopnu, na kojemu se stvara prijevozna podloga, našli su se neki od drevnih naroda (Kinezi, Indijci i Perzijanci) i neki stari europski narodi (Rusi i Turci).

Globalizacija vrste i stalno pogoršavanje klime – koje je prouzročio kapitalizam – nameću potrebu, da svaki narod preuzme odgovornost za život na svojem dijelu Zemlje. Tako je u globaliziranoj vrsti naglo došlo do goleme važnosti drevnih i starih naroda. Kinezi su nedvojbeno svjetska velesila. Indija to postaje. Te zemlje imaju po petinu svjetskog pučanstva, koje je dobro školovano. Rusija ima najveći kopneni prostor na svijetu i golem dio Arktika. Turska i Perzija su na iznimno važnim zemljopisnim mjestima. Izraelci su važan stari narod, koji se silom prilika vezao uz tekući novac, a ne uz prostor i nekretnine. (Japan i Njemačka su još pod američkom okupacijom.)

Globalizacija vrste i odgovornost za prostor nameću uspostavu globalnog višestožernog poretka u svijetu. Hegemonija kapitala upravo prestaje. Ipak, SAD upravo sad nastoje obnoviti tu hegemoniji, koja nikad nije bila potpuna. Usto, jedinačni državni prostori se neprekidno nadovezuju jedni na druge. Ljudi iz mudrosnih zaklada kapitala ne vide iznesenu zemaljsku stvarnost pa nagovaraju kapitaliste, da prijetnjama i obavještajnim načinom unose razdor i rat u vrstu. Plaćeni savjetnici kapitala ne uviđaju, da se u svijetu ubrzano uspostavlja novi višestožerni savez spomenutih prekaljenih drevnih i starih naroda, koji predvode ostale narode i koji neće propustiti prigodu da postanu suvereni. Suverenost je naličje odgovornosti. Jedan je svijet! Sad je našem jedinom svijetu potreban trajan mir. Globalnost naše vrste je stvarnost. Svaki rat u vrsti je „građanski“ rat. Isus je rekao: „Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i nijedan grad ili nijedna kuća u sebi razdijeljena neće opstati.“ Život na Zemlji mogu spasiti samo odgovornost za vlastiti prostor i suradnja životnih zajednica. Zapad će se morati uklopiti u novi globalni poredak. Europa se s Atlantika mora premjestiti u Euraziju.

Continue Reading

Svjetski kapital nakupljen u SAD se, rabeći politiku predsjednika-demokrata Wilsona, okomio na Lenjina i crvenu Rusiju pa je u Rusiji ubrzo poslije Oktobarske revolucije upriličio građanski rat, koji je trajao do 1922. godine. Wilson je plan o novom uređenju svijeta iznio Kongresu u Četrnaest točaka 8. siječnja 1918. godine, dva mjeseca poslije Revolucije. Plan je bio uperen prvobitno u rusku državu, jer je Rusija prestala biti kapitalističkom zemljom.

Predsjednik-demokrat Obama upriličio je u Ukrajini 2014. godine narančastu revoluciju, koja je bila uperena u Rusku Federaciju. Poslije dolaska na vlast republikanca Trumpa SAD su prema Rusiji vodile pomirljivu politiku, ali su za probitak američkog domaćeg kapitala zaoštrile odnose s Kinom, koja je strategijska saveznica Rusije.

Početkom prošle godine došlo je do nove promjene u Bijeloj kući. U nju su se uselili Demokrati i neokonzervativci, koji su za kapital i bili izveli narančastu revoluciju u Ukrajini. Otad je počela protivruska histerija. SAD, NATO i EU počeli su žestoko prijetiti Rusiji. Rusiji se prijetilo i pristupom Ukrajine NATO-u. Sad se politika prema Rusiji vodi niz zapovjedni lanac: kapital-SAD-NATO-EU-umreženi europski narodi-potkupljene ukrajinske vlasti. Izvedena je opaka instrumentalizacija ukrajinskog naroda, koji sad vodi rat za svjetski kapital. U Ukrajini ne ratuju Ukrajina i Rusija, nego svjetski kapital i narodi svijeta, koji svi žele biti suvereni u svojim zemljama.

Rusi su na intervencije Zapada u Ukrajini 2014. i 2022. godine odgovorili dvama zahvatima. U prvomu su uzeli dio Ukrajine uz granicu u kojemu pretežito žive Rusi i poluotok Krim, koji je za Sovjetskog Saveza administrativnom odlukom uzet Ruskoj Republici i predan Ukrajini. U drugom su primjeru Rusi napravili ozbiljniji zahvat, kojim su dosad osvojili gotovo cijeli Donbas te napravili stotine kilometara dugačak i više od sto kilometara širok pojas za zaštitu Krima i za dobru kopnenu povezanost Krima s Rusijom.

Neposredne posljedice Ukrajinskog rata očite su diljem globaliziranog svijeta. To su nezapamćeno visoka inflacija, koju ne prati povišenje cijena rada i znanja; skupoća energenata; skupoća hrane; te u mnogim dijelovima svijeta prava nestašica hrane, neishranjenost pučanstva, gladovanje i posebice umiranje djece. Do nestašice hrane djelomice je došlo i zbog suše, posebice na istoku Afrike. U Etiopiji se usto vodi građanski rat.

Nestašicu hrane, visoku inflaciju te skupoću hrane i energenata zapadni političari i mediji pripisuju izravno ruskom zahvatu ili ratu u Ukrajini. Pritom ne spominju, da je cijena europske nafte iznosila: 20. kolovoza 65, 1. prosinca 69, 24. siječnja 86, a 24. svibnja, tri mjeseca od početka rata, „samo“ 113 američkih dolara. Ne spominju se ni gospodarske kazne protiv Rusije, koje uključuju djelomičnu zabranu uvoza energenata i hrane iz Rusije.

Za svjetski kapitalizam nije važno to, kako zbog rata i posljedica rata prolaze narodi i ljudi svijeta, nego samo koliko se kapitala dodatno nakuplja među opskrbljivačima energijom, proizvođačima gnojiva i trgovcima hranom. (Energetski div Shell je u prvoj četvrtini 2021. godine imao čistu zaradu 3 milijarde dolara, a 2022. godine 9 milijarda, a umirovljenica u UK kaže: „Ako ne budemo manje jeli, nećemo moći strujom puniti bateriju u invalidskim kolicima mojeg muža.“)

Skupoća hrane i energenata te visoka inflacija odnijele su običnim potrošačima golem dio sposobnosti kupnje, što se očituje u smanjenoj potražnji drugih proizvoda i što neizbježno vodi u gospodarsku krizu pa i u recesiju i depresiju. Činjenica, da su isti dan (10. lipnja) silno pale cijene dionica na svim velikim burzama osim u Šangaju i da je silno pala cijena energenata i ostale robe (osim zlata i srebra) pokazuje da se približava gospodarski zastoj. (Cijene dionica obično rastu kad cijene sirovina padaju.)

Međutim, u ovom času neprimjetna, neizravna, ali dugoročno najteža žrtva Ukrajinskog rata je klima. Zbog skupoće energenata i umjetnog gnojiva smanjena je potražnja fosilnog goriva pa se, kako bi izbjegle energetsku krizu, sve više zemalja vraća napuštenoj proizvodnji električne struje iz ugljena. U tomu prednjače Kina i Indija, ali se tom načinu vraća i Njemačka, unatoč sudjelovanju Zelenih u njemačkoj vladinoj koaliciji. Iako se visoke zarade slijevaju u riznice i dividende energetskih i trgovačkih divova, izostaje njihovo ulaganje u zelenu energetiku i u zeleno gospodarstvo. S druge strane, države su već prekomjerno zadužene, što zbog financiranja zaposlenika „na čekanju“ u jeku pandemije koronavirusa što zbog poticaja građanima i obiteljima da sad izdrže inflaciju i posebice skupoću hrane i energenata.

Stoga je ulaganje u zeleno gospodarstvo velika nevolja i teška zadaće: ti koji imaju novac čuvaju ga za sebe, a ti koji su već zaduženi trebali bi dodatno „na vjeru“ ozeleniti gospodarstvo. Države su na velikoj muci, jer bi one trebale na bilo koji način uzimati kapital privatnicima i pretvarati ga u zajedničko bogatstvo. S obzirom na dugotrajnost pogoršavanja klime pretvorba privatnog kapitala u skupni trebala bi biti trajan postupak, a ne jednokratna mjera uljepšavanja stanja. Za dobro klime kapitalizam treba ukloniti i zamijeniti ga politizmom. U politizmu je prvo politika, kao obavljanje posla životne zajednice, a gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja su sluge narodne politike.

Po najavljenom velikom dvojnom programu ulaganja EU, 300 milijardi eura bi se uložilo u novu energetsku podlogu (infrastrukturu) za skuplju prekomorsku opskrbu Europe energentima bez kopnene opskrbe iz Rusije. To EU čini iz posluha prema SAD. Jednak iznos bi se uložio u zelenu energetiku na vjetar, sunce, plimu, jezgre atoma i na vodik. Čini se, da se prvo navedeno ulaganje mora izvesti, a pitanje je postoji li za drugo ulaganje politička volja. Osim toga, u očekivanoj krizi možda neće biti novca nizašto.

Gotovo sve svjetske ustanove smatraju, da je sadašnje stanje kratkotrajno. Jedino FAO (Organizacija za hranu i poljoprivredu) tvrdi, da će se sadašnje stanje zadržati do 2027. godine. Mnogo će ovisiti o evoluciji Ukrajinskog rata: ne zna se koliko mogu trajati vojni zahvati, a još se manje može znati to, koliko bi trajali mirovni pregovori.

U svakom slučaju je neizvjesno to, hoće li naša vrsta uspjeti zaustaviti pogoršavanje klime do 2030. godine. Ako joj to ne uspije, pogoršavanja klime bit će nepovratno. Stoga sve sile svih naroda treba odmah upregnuti u najvažniju i najtežu zadaću naše vrste. Treba potpuno zanemariti prohtjev kapitalista za gomilanje kapitala. Oni bi kapital uložili u zeleno gospodarstvo istom kad vide, da je državama uspjelo zauzdati pogoršavanje klime.

Vrsta ima sve manje vremena za posao oporavka klime. Ljudska vremenska ljestvica se sve više stišće, a pogoršavanje klime ima svoj hod. Stoga vrsta svoj hod treba uskladiti sa svojim nasušnim  potrebama, od kojih je najvažnija očuvanje Zemlje te dobre klime i života na njoj. Zar nije sablažnjivo to, da vrsta od 8 milijarda ljudi ovisi o šačici kapitalista?

Continue Reading

It is not going well to our species of life. The situation in it has become worrying and it is not known whether it and life on Earth will survive. That’s what everyone knows about.

However, there is some good news. The participating in Catholic mass celebrations through HRT reveals a great novelty. As much as Sunday’s attendance at mass offers the possibility of meeting other fellow parishioners, participating in mass celebrations via television provides the opportunity to observe and listen to the sermons of many celebrants throughout Croatia (and Bosnia and Herzegovina).

It is obvious that a new generation of preachers has emerged, seeking a new meaning of Catholicism, appropriate to today’s circumstances and to the state of our species. I would like to point out the sermon of the auxiliary bishop of Đakovo-Osijek Ivan Ćurić at the shrine of Udbina on the occasion of the anniversary of the Croatian way of the Cross, May 1945-May 2022. The current confusion in the world requires a thorough explanation of and a coherent proposal to improve the state of the species.

I emphasized Catholicism, because I consider apostate the faiths, which were thought out after the appearance of Jesus of Nazareth (JoN). They were created by abandoning the care of the common, Catholic good and by taking care of special interests. Islam has taken care of the interests of Arab tribes (and later of  “developing” tribes, who after the collapse of colonialism began to suddenly turn into nations). The Orthodox Christianity was concerned with the care for the Byzantine Empire. Evangelism was originally created as the faith of the Northern Germans, and Anglicanism as a new faith of the English. Even before Jesus, Judaism was the faith of a nation or a race.

Catholicism is the faith of deliberate immersion in all that exists, including the divine. It is one thing to adhere only to the people, tribe or race, to a certain living space, to a particular worldview and to a certain political party, and quite another matter to belong to our species, to life as the only value in the “dead” matter and to the Earth. In the first case, it is an ideology that binds people to power, and in the second it is about the general human, living and collectivist faith.

This is particularly true of recent ideologies: liberalism, nationalism, communism and national socialism. Liberalism is the ideology of capital, the market impregnation of interpersonal relationships and of self-centeredness. Nationalism is an aggressive ideology of individual nations. Communism is the ideology of waged labor. National socialism is the vengeful ideology of state capitalism. These ideologies have deeply divided the species. During the Second World War, they had fatally divided the Croatian people, who will never recover from all the sustained suffering. „A kingdom that is divided within itself will perish.” (JoN)

New Croatian Catholic preachers regularly mention and denounce ideology as a means of division among people. They do not yet emphasize, that ideologies in particular try to replace Catholicism. (Other, apostate faiths are ideologies in themselves, as they adhere to the special interests not the common good.) It is worth of emphasizing that the ideologies seek to displace Catholicism, and that Catholicism should consider ideologies as harmful and make them redundant. The natural association of people into nations by common language and history has a justification, and it can be ennobled by Catholicism to the extent that prevents it from turning into nationalism.

The capitalism that has been ravaging our species for six or seven centuries has made all people and nations needy and unfortunate. Globalization has made this fact obvious, as the species is affected by enormous troubles: severe climate change, the indecision of politicians to introduce green energy and economy, the coronavirus pandemic, the loss of human habitats, the disruption of supply networks, the absence in our species of the upbringing for the species and consequently the outspread of mental illnesses.

The troubles of the species began not in capitalism, but in the early civilizations six or seven millennia ago. In them, strong individuals have taken over the power of the original communities and have treated them as their property. Power rested on private property, into which the earlier collective wealth was transformed. Human connectivity or collectivity has disappeared, and people have been transformed into subjects. In civilization, ideology as an additional means of governing has replaced faith, which until then strengthened the cohesion of communities. Mature capitalism is a civilization, in which the accumulated capital rules the entire species.

Liberalism as an ideology of capital, capitalism and markets declared self-centeredness a virtue, although the original communities had tried to eradicate it, because they considered it a vice. Nowadays, the severe threat for the species – as it was in its beginnings – self- centeredness really proves to be the most severe vice of capitalism.

When one wonders what is good for our species it is worth knowing what kind of the species of life it is. Homo sapiens is an exceptional species of life. He has a conceptual, abstract or symbolic thinking, an awareness of the world and of himself, and the ability to judge his own attitude and his own actions. Man is not programmable. Man is a worker, creator and inventor. He was not begotten to be a subject and he can take personal and group responsibility for his own actions in God’s world or on the Earth. Other species can not carry responsibility, and the capital does not want to hear about it.

The instructions for the action of Homo sapiens as a whole were first and only given by Jesus of Nazareth. „Go, then, to all peoples everywhere and make them my disciples: baptize them … and teach them to hold all I have commanded you to do!” (JoN) The founders of other belief systems have taken into account particular interests rather than the benefits of the species. Jesus’ good news is the real and only novelty in civilization. Jesus went after replacing self-centeredness with solidarity and mutuality. He went after the restoration of the original collectivity in our species, which is the heritage of evolution.

The underlying controversy that shakes the species involves care for the common, collective good on one side and, on the other side, an effort to accumulate private wealth. The struggle between self-centeredness and mutuality has so far been fought in the realm of material goods. Nevertheless, even if mutuality won such a fight, the species would have only satisfaction, but not contentment. The possible new, fairer distribution of material goods is not enough for humans, who have an awareness of themselves and of the world. Many people waste their lives on accumulating material goods without ever tasting life satisfaction and experiencing humanity, which is the most a man can have. „I have come that all might have life, and that they might have it more abundantly.” (JoN) The species must help its members to implant in themselves life satisfaction and to experience humanity, which can only be achieved through human togetherness. „Whenever you sit down to eat together, remember me.” (JoN to his disciples)

Somebody must bear the burden of the expected new wave of spreading Jesus’ good tidings. It can be undertaken only by Jesus’ Catholic Church, whatever it is now. It is about a new mission for Catholicism and for the Church, as the authorized bearer of Jesus’ idea of togetherness among all people and among all life communities. It is not about ecumenism or about a compromise of Catholicism with promoters of special and most frequently opposing interests. It is a about removal from our species of carriers of such interests, because they are against any kind od collectivism. There is no substitute for Catholicism or the fellowship within the species. The spreading of Catholicism is a necessary condition to save Homo sapiens, the existing biodiversity, the life that evolution has brought and the Earth itself. The new common mission of Catholicism and the Church can bring salvation to the two of them too. That’s exactly why the new preachers are looking for the new meaning of Catholicism.

Continue Reading

Našoj vrsti života ne ide dobro. Stanje u njoj je postalo zabrinjavajuće i ne zna se hoće li opstati i ona i život na Zemlji. To svi znamo.

Međutim, ima i dobrih vijesti. Praćenje katoličkih misnih slavlja putem HRT-a otkriva veliku novost. Koliko god dolazak nedjeljom k misi pruža mogućnost sastajanja i razgovora župljana, sudjelovanje u misnim slavljima putem televizije pruža mogućnost promatranja i slušanja propovijedi mnogih misnika diljem Hrvatske (i BiH).

Očito je, da se pojavio novi naraštaj propovjednika, koji traže novi smisao katolištva, primjeren današnjem vremenu i stanju u našoj vrsti. Posebno bih naglasio propovijed pomoćnoga biskupa đakovačko-osječkoga Ivana Ćurića na Udbini prigodom obljetnice Križnog puta. (Za biskupa se može predvidjeti, da neće dugo ostati pomoćnim biskupom, a možda ni u svojoj sadašnjoj biskupiji.) Sadašnja zbrka u svijetu traži temeljito objašnjenje i suvisao prijedlog za poboljšanje stanja vrste.

Naglasio sam katolištvo, jer otpadničkima smatram vjere, koje su smišljene poslije pojave Isusa iz Nazareta (IIN). One su nastale napuštanjem brige za opće, katoličko dobro i preuzimanjem brige za posebne probitke. Islam se starao za probitke arapskih plemena (i kasnije plemena „u razvitku“, koja su se nakon sloma kolonijalizma počela naglo pretvarati u narode). Pravoslavlje je smišljeno u brizi za Bizantsku carevinu. Evangelištvo je prvotno nastalo kao vjera sjevernih Nijemaca, a anglikanstvo kao nova vjera Engleza. Judejstvo je i prije Isusa bilo vjerom jednog naroda ili jedne rase.

Katolištvo je vjera namjernog uranjanja u sve što postoji, uključujući božansko. Jedno je prianjati samo uz narod, pleme ili rasu, uz određeni prostor, uz koji poseban svjetonazor i uz određenu političku stranku, a drugo je pripadati našoj vrsti, životu kao jedinoj vrijednosti u „mrtvoj“ tvari i Zemlji. U prvomu je riječ o ideologiji koja veže ljude uz vlast, a u drugomu o općeljudskoj, životnoj i zajedničarskoj vjeri.

To posebice vrijedi za novije ideologije: liberalizam, nacionalizam, komunizam i nacionalni socijalizam. Liberalizam je ideologija kapitala, otržištenja međuljudskih odnosa i samoživosti. Nacionalizam je napadačka ideologija jedinačnih naroda. Komunizam je ideologija najamnog radništva. Nacionalni socijalizam je osvetnička ideologija državnog kapitalizma. Te ideologije su duboko podijelile vrstu. One su u ratnim okolnostima bile kobno podijelile hrvatski narod, koji se ne može oporaviti od silnog stradanja. „Kraljevina koja je u sebi podijeljena propast će!“(IIN)

Novi hrvatski katolički propovjednici redovito spominju i osuđuju ideologiju kao sredstvo podjele među ljudima. Još ne naglašavaju to, da ideologije posebice nastoje zamijeniti katolištvo. (Ostale, otpadničke vjere su zbog prianjanja uz posebne probitke same po sebi ideologije.) Valja naglašavati to, da ideologije nastoje istisnuti katolištvo, a da katolištvo treba ideologije učiniti neumjesnim. Prirodno povezivanje ljudi u narode po jeziku ima izliku i ono se katolištvom može oplemeniti u mjeri, koja ga priječi da preraste u nacionalizam.

Kapitalizam koji već šest-sedam stoljeća hara vrstom učinio je sve ljude i narode nevoljnima. Globalizacija je učinila da to postane očitim, jer vrstu pogađaju goleme nevolje: težak poremećaj klime, neodlučnost političara da uvedu zelenu energiju, pandemija koronavirusa, gubitak ljudskih staništa, poremećaj opskrbnih mreža, nestanak iz vrste odgoja za vrstu i posljedična raširenost duševnih bolesti.

Nevolje vrste nisu počele u kapitalizmu, nego još u civilizaciji prije šest-sedam tisućljeća. U njoj su jaki pojedinci vlast oteli izvornim zajednicama i njima zavladali kao svojom imovinom. Vlast je počivala na osobnom bogatstvu, u koje je pretvoreno ranije skupno bogatstvo. Nestalo je ljudsko zajedništvo, a ljudi su pretvoreni u podanike. U civilizaciji je ideologija kao dodatno sredstvo vladanja zamijenila vjeru, koja je dotad jačala koheziju zajednica. Zreli kapitalizam je civilizacija, u kojoj nakupljeni kapital vlada cijelom vrstom.

Liberalizam kao ideologija kapitala, kapitalizma i tržišta proglasio je samoživost poželjnom, iako su se izvorne zajednice borile protiv nje, jer su je smatrale porokom. U današnje vrijeme teške ugroze vrste – kakvo je bilo i u njezinu početku – samoživost se uistinu pokazuje teškim porokom kapitalizma.

Kad se pita što je dobro za našu vrstu valja znati o kakvoj je vrsti  života riječ. Homo sapiens je iznimna vrsta života. On ima pojmovno mišljenje, svijest o svijetu i o sebi te sposobnost prosudbe vlastitog držanja i vlastitih postupaka. Čovjek je radnik, stvaratelj i izumitelj. On nije za podanika i on može preuzeti osobnu i skupnu odgovornost za svoje djelovanje u Božjem svijetu odnosno na Zemlji. Ostale vrste ne mogu nositi odgovornost, a kapital za nju ne želi ni čuti.

Upute za djelovanje Homo sapiensa kao cjeline prvi i jedini dao je Isus iz Nazareta. „Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih i učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!“(IIN) Utemeljitelji ostalih sustava uvjerenja zastupali su posebne probitke, a ne dobrobiti vrste. Isusova radosna vijest je prava i jedina novost u civilizaciji. Isus je išao za zamjenom samoživosti zajedništvom. Išao je za obnovom izvornog zajedništva u vrsti, koje je baština evolucije.

U temeljni prijepor koji potresa vrstu uključeni su skrb za opće, skupno dobro i, s druge strane, nastojanje za namicanje posebnih probitaka. Borba između samoživosti i uzajamnosti dosad se vodila u području tvarnih dobara. Ipak, sve da uzajamnost i pobijedi u takvoj borbi, vrsta bi imala zadovoljštinu, ali ne i zadovoljstvo. Nova razdioba tvarnih dobara nije dovoljna za čovjeka, koji ima svijest o sebi i o svijetu. Mnogi ljudi potrate životno vrijeme na namicanje tvarnih dobara, a da nikad ne okuse zadovoljstvo životom i ne dožive ljudskost, što je najviše što čovjek može imati. „Došao sam da svi imaju život i to u obilju!“(IIN) Vrsta mora pomoći svakom pripadniku, da u se usadi zadovoljstvo životom i da doživi ljudskost, što se može ostvariti samo ljudskim zajedništvom. „Kad god sjednete da skupa blagujete sjetite se mene!“(IIN učenicima kratko prije smaknuća)

Netko mora ponijeti teret za novi zamah širenja Isusove radosne vijesti. To može učiniti samo Isusova, katolička crkva, kakva god ona sad bila. Riječ je o novom poslanju za katolištvo i za Crkvu, kao ovlaštenu nositeljicu Isusove zamisli zajedništva među svim ljudima i među svim životnim zajednicama. Nije riječ o „ekumenizmu“ odnosno o nagodbi katolištva s promicateljima posebnih i najčešće suprotstavljenih probitaka. Riječ je o istiskivanju iz vrste nositelja takvih probitaka, zato što njima smeta zajedništvo. Nema zamjene za katolištvo ili zajedništvo vrste, a ono je nužan uvjet spašavanja Homo sapiensa, zatečene bioraznolikosti, života kakav je donijela evolucija i same Zemlje. Novo zajedničarsko poslanje katolištva i Crkve može donijeti spas i njima dvoma. Naši novi propovjednici upravo zato i traže novi smisao katolištva.

Continue Reading

Ni u jednom narodu nije sve u politici, ali je politika bitan vidik djelovanja u svakoj političkoj zajednici. Osim politike postoje i drugi vidici vlasti: gospodarstvo, zaštita ili obrana i ideologija ili sustav uvjerenja. Svaki vidik vlasti ima svoj poseban smisao: zajednica treba trajati; ljudi trebaju zadovoljavati svoje potrebe; treba štititi prostor, ljude i bogatstvo; i treba jamčiti životnu koheziju ili sljubljenost pučanstva. Zbog njihove izvornosti, nijedan vidik vlasti ne može nadomjestiti nijedan drugi. Primjerice, rat ne može zamijeniti politiku, a ideologija ili vjera ne može biti nadomjestak za gospodarstvo.

Politika je obavljanje skupnog posla naroda ili životne zajednice. Politiku za narod vodi država. Prva briga državne politike je očuvanje suverenosti naroda i njegove države. Suverenost ili vrhovništvo se sastoji u pravu i potrebi države, da na svojem prostoru samostalno, bez upletanja vanjskih sila, djeluje na svoje ljudi. Suverenost nosi odgovornost za prostor i ljude. Država putem politike jamči ljudima zaštitu i blagostanje. Kako bi to mogla činiti, država treba postaviti primjeren politički sustav, koji uključuje ustav i druge zakone, administrativni i sigurnosni sustav, prometnu i životnu infrastrukturu, ali i opravdana očekivanja pučanstva.

Tako je bilo u svijetu podijeljenom na razlučene i prostorno omeđene države. Nacionalna politika seže do granica države. Vojska i oružje mogu u ograničenoj mjeri preći granice države. Međunarodna trgovina i poslovna ulaganja imaju neograničen doseg. Sustav uvjerenja i prateći mediji su nezaustavljivi. Ipak, globalizacija je promijenila odnos među državama. Nije globalizirano samo gospodarstvo, nego i cijela vrsta Homo sapiens. Stoga se u naše dane postupno stvara globalni sustav uvjerenja: u globalnom svijetu briga država za njihov prostor i ljude traži punu suradnju država i njihovih naroda.

Hrvatska je zajednica različitih ljudi. Kako različitost ne bi prerasla u podjele, građane mora povezivati skupni sustav uvjerenja pripadnosti jednom prostoru i jednom narodu. Podjelu stvaraju i razlike u prihodu i bogatstvu pa se i jedno i drugo trebaju ujednačivati. Hrvatska treba povećati stvaranje bogatstva i znanja, koje je u sadašnjem svijetu izvor bogatstva. Tomu vode državna ulaganja. Hrvatskoj je kao i svakoj državi s teškim susjedima potrebna dobra zaštita. Stoga RH mora voditi vlastitu politiku.

Europska unija je zajednica različitih naroda, koji imaju svoju povijest i svoju političku misao. Europa je dugo bila podijeljena po bogatstvu, znanju i poduzetnosti, po politici i sposobnosti ratovanja, po vjeri i po pripadnosti suvremenim svjetskim ideologijama: liberalizmu, nacionalizmu, komunizmu i fašizmu. Ako želi opstati, EU mora među svojim narodima u uzrujanom globalnom svijetu postići to, što RH mora ostvariti među svojim građanima.

SAD su – usprkos svojoj nametljivoj geopolitici – jedna od najugroženijih političkih zajednica. One se ne brinu ni za svoj prostor ni za svoje ljude, koji se nisu ni nakon 250 godina slili u narod. SAD su duboko podijeljene na brojne načine. Američki kapital se više ulaže u druge zemlje, nego u SAD. Kao što EU ne može opstati bez uvoza sirovina i energenata, tako SAD ne mogu opstati bez uvoza školovanih ljudi. Kao zemlja i kao životna zajednica SAD se moraju prenuti i umjesto svjetske politike voditi politiku za svoj prostor i za svoje ljude. SAD će se morati pomiriti s tim, da uskoro više neće biti prvom, a možda ni drugom industrijskom i trgovinskom silom svijeta. SAD imaju privatno, ali nemaju skupno bogatstvo, koje vodi općem dobru.

Od svih vrsta života najnevoljnija je vrsta Homo sapiens, koju je globalizacija učinila životnom zajednicom, ali koja se ne ponaša kao zajednica. Naša vrsta ugrožava samu sebe putem (1) ratovanja unutar sebe, (2) stalnim unutarnjim prijetnjama, (3) nametanjem gospodarskih kazni, (4) remećenjem opskrbnih mreža, (5) nebrigom za Zemlju, klimu i život te ponajviše (6) upornim pristajanjem uz kapitalizam kao politički i gospodarski sustav, koji je najteži porok naše vrste. Vrsta je sama sebi najljući neprijatelj. Vrsta u sebi mora uspostaviti stanje mira i opću suradnju među narodima.

Naša prva briga je Hrvatska. Nad njom je uspostavljen višeslojan sustav vlasti. Hrvatska ne upravlja sama sobom, nego slijedi politiku EU, koja ne slijedi potrebe Europljana, nego krivu i opaku politiku SAD. Međutim, ni SAD ne vode politiku brige za svoj prostor i za svoje ljude, nego ispunjaju zahtjeve nositelja kapitala, kojima je prijeka briga pretvaranje svih država s njihovim prostorom i ljudima u podružnice svjetskog tržišta, što nosi daljnje nakupljanje kapitala. Pritom kapitalisti koji svime upravljaju ne žele preuzeti odgovornost ni za što.

Ubojito sredstvo politike SAD je Atlantski savez. NATO je politički, a ne vojni sustav kojim SAD žestoko prijete narodima, stvaraju podjelu unutar Europe te stvaraju prostornu podjelu svijeta na bijeli, atlantski svijet i na tamnoputi svijet u razvitku. NATO je u svojoj srčici rasistička ustanova. NATO kvari i razara globalni svijet. Ta je ustanova štetna za svijet i ona je svijetu suvišna. NATO je imao smisao za Hladnog rata, ali je u minulih dvadeset godina razarao zemlje, stvarao pustoš i trpio poraz za porazom.

Sad je na globaliziranoj vrsti da upriliči otpor kapitalizmu, kako bi se zajedništvo u vrsti ostvarivalo putem suradnje životnih zajednica i njihovih država, a ne putem djelovanja privatnih korporacija na svjetskom tržištu. Tržište je nebrojene narode „ostavilo na cjedilu“. Međutim, otpor ne može upriličiti vrsta kao cjelina, nego to mogu učiniti pogođeni narodi, posebice oni veći s velikim zemljopisnim prostorom, primjerice BRICS. Pod konac devetnaestog stoljeća svjetskom kapitalu uspjelo su se suprotstavili Amerikanci, Nijemci i Japanci, a ne po Marxovu naputku radnička klasa.

Otpor naroda kapitalu bio je počeo, ali kapital sad nastoji izvesti protivudar. Unatoč priči kapitalističkih medija, sadašnji rat u Ukrajini je jamačno rat kapitala protiv ruskog naroda. Svrha tog rata, kojemu su najteža žrtva Ukrajinci, je pretvoriti Rusiju od zemlje ruskog naroda u nekretninu, kojom će slobodno baratati kapital. Žrtve su i svi zapadni narodi, kojima gospodarstvo propada, koji trpe inflaciju i poremećaj opskrbnih lanaca te koji se sad kao ni ostali narodi ne mogu posvetiti rješavanju teških pitanja klime, zaštite života na Zemlji i liječenja navučenih duševnih bolesti.

Početkom svibnja papa Franjo je razgovarao s listom Corriere della Sera. Rekao je da kani poći u Kiiv, ali da bi prije morao poći u Moskvu, kako bi Vladimira Putina – kojega nije javno osudio – naveo na prestanak paljbe i razaranja. Dodao je, da je stvarna „sablazan“ Putinova rata to, „što je NATO lajao na vratima Rusije, a to je navelo Kremlj, da slabo reagira i da počne rat“. Kapital i Zapad stalno trebaju neprijatelje.

Koga god se okrivljivalo i osuđivalo za rat u Ukrajini pripadnici naše vrste više ne smiju podnositi političare koji počinju i prihvaćaju ratovanje.

Continue Reading

Stanje svijeta se učas, od početka stoljeća, silno promijenilo. Početkom 2001. godine u svijetu je uglavnom vladao red, koji je počivao na potpunoj slobodi trgovine. Proizvođači i trgovci bili su slobodni. Učinak im je ovisio o sposobnosti uporabe tehnologije, koja sve brže napreduje. Naprotiv tomu, danas u svijetu vlada politička, poslovna, trgovinska, sigurnosna i ljudska zbrka. Tako je bilo i prije sadašnjega europskog rata, koji je prikritu zbrku svima učinio vidljivom.

Čemu pripisati naglu i presudnu promjenu stanja svijeta, ako se zna da privatni kapital, koji je početno bio nakupljen u Europi, neprekidno upravlja svijetom od šesnaestog stoljeća? Po meni, red koji je kapital bio uspostavio nije za globalni svijet. Taj se ‚red‘ u globalnom svijetu pretvara u nered. Kapital se nije znao prilagoditi globalizaciji Homo sapiensa, najznačajnije vrste na Zemlji. Kapitalisti ne mogu vladati globalnom vrstom tako, kako su vladali razdijeljenim ili zavađenim narodima i njihovim prostorima.

U životnim zajednicama djeluju četiri „poluge“ vlasti: država ili politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. U povijesnim civilizacijama politika je u ime zajednice imala posljednju riječ: vladali su vladari U kapitalističkoj civilizaciji posljednju riječ ima kapital, koji spada u gospodarstvo, a ne u politiku. Kapitalisti su od naroda preuzeli vođenje politike, jer su mogli ucijeniti, kupiti ili potkupiti političare, da politiku umjesto na dobrobit naroda vode za probitke kapitala.

Kapital nije zlo sam po sebi. Međutim, nevolja naše vrste s kapitalizmom je u tomu, što kapital nije javni ili skupni odnosno što nije u vlasti zajednica, nego je privatni. Šačica bogatih ljudi naopako je upravljala milijardama ljudi, cijelom Zemljom i životom na njoj te životnim okolišem i klimom.

Kapitalisti su svojom pohlepom upropastili Zemlju, okoliš s klimom i narode naše vrste te ugrozili život na Zemlji. Kapital je dosad za sebe tražio potpunu slobodu djelovanja, ali ni u čemu nije htio preuzeti odgovornost. Svijet i život su sad toliko ugroženi, da svatko, uključujući kapital, mora sa svojeg mjesta preuzeti odgovornost za prostor i život.

Naličje djelovanja kapitala je ratovanje. Rat je prokušano sredstvo kapitala za stvaranje novih tržišta, koja su jedina mjesta gomilanja kapitala. Kapital je prouzročio kolonijalna osvajanja, nebrojene europske ratove, dva svjetska rata, a najnoviji europski rat prouzročio je gomilanjem oružja i postrojbi u blizini zapadne ruske granice. Prijetnje Rusiji i politička hajka na Rusiju traju od dolaska Joea Bidena na vlast. Rusija je za kapital samo tržište i ‚nekretnina‘, a ne narod i domovina.

Svijet je za vladavine predsjednika Clintona bio slobodan za djelovanje gospodarskih sila, uključujući kapital. Tu slobodu je jamčio dogovor država u okviru Svjetske trgovinske organizacije (WTO), kojoj su postupno pristupile sve države, uključujući Kinu. Bilo je jedno tržište, svijet je bio nepodijeljen, a svaki narod se snalazio kako je „znao i umio“.

U Clintonovu svijetu kapital je koristio svoju slobodu kolanja i posezao za jeftinim radom u zemljama u razvitku, prvobitno u Kini, u kojoj je oduvijek bilo znanja i radnih vještina. Američki kapital i kinesko znanje su u dva desetljeća od siromašne Kine napravili drugo najveće gospodarstvo, najveću industrijsku i najveću trgovinsku silu svijeta, s vlastitim tehnološkim izumima, svemirskim programom i velikom vojnom silom.

Za predsjednika Busha sina politika se u ime kapitala prestala voditi putem sveameričkog političkog suglasja ili konsenzusa. Nju je u ime kapitala preuzela udruga neokonzervativaca, koju su utemeljili ruski useljenici, koji su prije pristajali uz ideologiju Trockoga, a ne Lenjina ili Staljina. Za neokone je – kao što je bio i za trockiste – važan izvoz revolucije. Iz SAD se osim kapitala nasilno izvozi američka demokracija. To su najteže podnijeli Afganistan i Irak.

Predsjednik Obama je preuzeo Bushevu neokonzervativnu politiku, ali Obamini neokoni nisu rabili golu silu, nego (1) područna višedržavna trgovinska ortaštva (TTP za Aziju bez Kine i TTIP za Europu bez Rusije) i (2) obavještajno potkopavanje tuđih političkih sustava (Tunis, Egipat, Sirija, Jemen, Libija, Ukrajina, … ). Za predsjednika Obame stvoreno je mnoštvo nepostojanih nacionalnih političkih sustava, koji koče narode da pođu putem blagostanja i da se uključe u stvaranje podnošljivijeg i sigurnijeg svijeta s više života. Barack Obama je za tu preinaku dobio Nobelovu nagradu za mir.

Predsjednik Trump je okrenuo leđa neokonzervativcima. On je u brizi za američki domaći, a ne za američki kozmopolitski kapital oglasio uzbunu i proglasio Kinu neprijateljem SAD broj jedan. Tražio je povratak izvezenoga američkog kapitala, iako se taj kapital bolje plodi u Kini, nego u SAD, gdje se plodi samo u uslugama. Trump je nebrojene države stavio pod političke i gospodarske kaznene mjere (EU, Kina, Iran, Venezuela, Kuba, Indija, Siruja, Turska, … ) te uveo uvozne trošarine na kineske i na mnoge europske proizvode.

Predsjednik Biden je u vrh svoje administracije ponovo usadio neokonzervativce. Oni su odmah – imajući u vidu strategijski savez Kine i Rusije – trampovske kaznene mjere uperili u Rusiju, kao slabijeg ortaka u sprezi. Kažnjavanjem Rusije kapital kažnjava i sve europske narode.

Prosuđujući – a možda i oslanjajući se na dogovor sa SAD – da SAD i NATO neće izravno stupiti u mogući rat za Ukrajinu, Rusija se upustila u preventivni rat. Ipak, rusko vodstvo je moglo i trebalo znati, da svatko, tko u globalnom svijetu počne rat izgubi vlast. Stoga se SAD, koje su dobile dvodesetljećnu pouku, ne usude zaratiti. Očito je, da je napad Rusije na Ukrajinu donio dobitak kapitalu, a gubitak svim narodima.

Sadašnja strategija kapitala donijela je goleme nevolje svim državama i narodima. Zemlje koji su znatno ovisile o turizmu izgubile su dohodak (Costarika, Šri Lanka, … ). Pretežito agrarne zemlje gube proizvodnju, jer su poskupjeli energenti i gnojivo (Peru, Zambia, Zimbabve, … ). Poljoprivrednici svagdje u svijetu trpe gubitke. Hrana i energenti nemilice poskupljuju, jer su zbog zapadnih sankcija poremećene opskrbne mreže. Veliki proizvođači žitarica obustavljaju njihov izvoz (Kazahstan, Indija, Rusija, Ukrajina, … ). Sad je na ‚slobodnom‘ tržištu teško trgovati.

Opći poremećaj opskrbih mreža donio je mnogim narodima nestašicu proizvoda i životnu oskudicu. Ljudi manje putuju i jedu te se slabije griju. Mario Draghi kaže: „Ili klimatizacija ili mir!“ Inflacija je postala globalnom pojavom. U Njemačkoj je zbog skupoće ugroženo srednje i malo gospodarstvo, glasoviti Mittelstand. Narode su pritisnule nove nevolje, a da stare (rašireno gladovanje, svjetska recesija, pandemija koronavirusa, poremećaj klime) još nisu uklonjene. Za dobro vrste sadašnji rat treba prestati, a Bidenova neokonzervativna administracija mora povući sve uvedene sankcije.

Politika SAD je zaokupljena obnovom neobnovljive američke hegemonije, iako našu vrstu pritiskuju stvarne životne nedaće: rašireno siromaštvo, neumorna pošast koronavirusa, građanski ratovi, nasrtaj kapitala na narode, gotovo nepovratno pogoršavanje klime, zaprljana Zemlja, gubitak životnih staništa, nestajanje vrsta i ugroza života općenito.

Vlast SAD tvrdi, da sve što poduzima služi zaštiti američkih interesa, koji su postali „svetim kravama“. Probitci ostalih naroda se ne uvažavaju. Međutim, SAD su silno zaštićene prvobitno prostornom odvojenošću od ostatka svijeta dvama svjetskim oceanima. Nije nezaštićena Amerika, nego svjetski kapital nakupljen u njoj, a ni taj kapital nije ugrožen u SAD, nego u svijetu. Privatni kapital skupljen u SAD ima pravo na žetvu na svim tržištima svijeta, ali kapitalisti ne pitaju kako stoje narodi i život na svim kontinentima svijeta?

Svijetu je potrebna zaštita ljudi i života, a ne kapitala, koji se ionako stvara ljudskim znanjem i ljudskim radom na tvarima, koje pruža već nevoljna priroda. Nepromišljen i promašen ruski napad na Ukrajinu ohrabrio je svjetski kapital i oslabio borbu naroda. Međutim, narodi za dobro života i naše vrste moraju obnoviti obračun s kapitalizmom, koji je najveći povijesni porok u našoj vrsti.

Continue Reading