Zdravko Mršić – Konsenzus

Nakon mojega nedavnog izlaganja na prvoj hrvatskoj „izljevnoj“ televiziji (streaming tv) jedna je gledateljica na moju prosudbu o očekivanom nestanku kapitalizma iz globalizirane vrste Homo sapiens napisala. „Mudro, ali odmak od stvarnosti, jer kapital nikad neće abdicirati, a novac upravlja globalizmom i kako to razmontirati?“

Po mojem uviđanju, ne treba čekati odreknuće od vlasti ili abdikaciju kapitala. Kapitalizam treba ukloniti. U ovom ću sastavku nastojati pojasniti to, zašto je ne samo moguće, nego i neizbježno uklanjanje kapitalizma kao pristupa uređenju čovjekovih životnih zajednica i naše cijele vrste.

Što je kapitalizam? Kapitalizam je sadašnji i nadam se krajnji uzorak civilizacije. Civilizacija je način vladanja životnim zajednicama, po kojemu je (1) vlast izdvojena iz zajednice, (2) zajednička imovina oteta zajednici i privatizirana, te (3) vlast vezana uz privatnu imovinu. Privatna imovina se dugo sastojala od nekretnina i od njihova zemljopisnog položaja te od prisilnog rada podanika, koji su prije bili pripadnici zajednice. U kapitalizmu kao sadašnjem uzorku civilizacije vlast je vezana uz slobodan svjetski kapital, koji se na Zapadu nakupljao od Renesanse.

Gdje se i kako se nakupljao zapadni kapital? Prvi kapital koji se s vremenom nije rasuo bio je nakupljen u Genovi tijekom petnaestog i šesnaestog stoljeća. U tom prvomkolu nakupljanja kapitala Genova je uživala vanjsku zaštitu loze Habsburga, koja je imala posjede raspoređene diljem Europe i golemo svjetsko kolonijalno carstvo. Poslije slabljenja Habsburga drugo kolo nakupljanja kapitala zbivalo se u Nizozemskoj, u koju se slio i nakupljeni đenovski kapital. Nizozemski kapital uživao je unutarnju zaštitu Ujedinjenih Nizozemskih Pokrajina, koje su zbacile vlast Habsburga 1588. godine. Nizozemska je cijelo stoljeće bila neospornom gospodaricom svijeta. [Slabljenje Nizozemske počelo je sklapanjem Vestfalijskog mira, koji je upriličila upravo Nizozemska, jer je ona u prethodnom Tridesetogodišnjem ratu (1618.-1648.) bila bez europskog tržišta za svoju kolonijalnu robu. Poslije 1648. godine za potrebe mira uvedeni su apsolutizam, koji je bio opreka „otvorenom društvu“ koje je imala Nizozemska i merkantilizam, koji je bio opreka liberalnom kapitalizmu te koji se očitovao u zatvaranju proizvodnih postupaka u državne granice i u ravnoteži robne razmjene među zemljama. U vrijeme merkantilizma tržište je bilo pod nadzorom (apsolutističkih) državnih vlasti. Usto, prekooceanski kolonijalni sustavi europskih država bili su međusono razlučeni i zatvoreni monopoli.]

Treće kolo nakupljanja kapitala teklo je tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća u Engleskoj, u koju se s vremenom slio i nizozemski kapital, jer se kapital u Engleskoj bolje plodio. U engleskom slučaju kraljevina je bila sredstvo kapitala, koji je pružao zaštitu kraljevini. (To je pokazalo utemeljenje Banke Engleske 1694. godine.) U prva dva kola kapital se nakupljao trgovinom i pljačkom tuđeg bogatstva uključujući i otimanje ljudi, kojima se trgovalo kao robljem. U engleskom kolu kapital se u devetnaestom stoljeću nakupljao i industrijskom proizvodnjom, ali je do sredine tog stoljeća zatvaranjem tržišta hrane Britanija štitila svoju skupu poljoprivrednu proizvodnju.

Poslije „ujedinjenja“ SAD u krvavom Građanskom ratu (1861.-1865.) kapital se počeo snažno gomilati u SAD uporabom domaćih prirodnih izvora, razvitkom tehnologije i industrijske proizvodnje, ali bez vanjske trgovine i bez pljačke tuđeg bogatstva. SAD su bile izolirale svoje gospodarstvo: uvoza gotovih proizvoda nije bilo, ali je objeručke priman vanjski kapitala, koji se obilno slijevao iz Engleske. Tako je sprega kapitala i američke države, s jedne strane, omogućila snažno nakupljanje kapitala, a s druge su strane SAD prije Prvoga svjetskog rata postale najjačom političkom, gospodarskom i vojnom silom svijeta. Novost u četvrtom, američkom kolu nakupljanja kapitala bila je uporaba novca kao robe, a ne kao razmjenskog sredstva. Robom na tržištu osim novca postali su i priroda i ljudi. Kapital je u SAD – kao što je prije bilo i u Nizozemskoj i u Engleskoj – imao unutarnju zaštitu. U SAD kapital se prvobitno nakupljao u područjima financija, prijevoza i komunikacija (banke, željeznica, telegraf, telefon) te u području razbibrige (fotografija, film, Hollywood, Broadway).

Usporedo s usponom SAD došlo je i do jačanja gospodarstva, politike i vojne sile u Njemačkoj i u Japanu i to po amerčkom predlošku: ograničenje uvoza, razvitak tehnologije, industrijalizacija i stvaranje kartela. Uoči Prvoga svjetskog rata njemačka industrijska proizvodnja bila je jednaka ukupnoj industrijskoj proizvodnji Britanije i Francuske. Atlantski kapital se nije mogao pomiriti s takvim razvitkom u Europi pa je cijelu Europu gurnuo u rat. Prvi svjetski rat bio je rezultat uporabe država ili politike za probitke kapitala. Wall Street je zaraćenim zemljama davao ratne kredite. (Odgovor britanskom liberalizmu devetnaestog stoljeća bio je dvojak: Bismarckov gospodarski nacionalizam i marksizam, koji se kasnije iz Njemačke premjestio u Rusiju.)

Svrha nakupljanja kapitala nije povećanje osobne ili obiteljske potrošnje kapitalista ili ljudi koji nakupe kapital. Svrhe prekomjernog nakupljanja kapitala su uspostava i jaćanje političke vlasti. Kapitala je do kraja devetnaestog stoljeća bilo dovoljno da odvojeno vlada narodima u njihovim povijesnim državama. Početkom dvadesetog stoljeća u SAD se bilo nakupilo toliko kapitala, da su se američki kapitalisti bili odlučili zavladati svijetom ili cijelom vrstom Homo sapiens.

Ukratko, višestoljetni postupak nakupljanja kapitala na Zapadu pokazuje tijesnu spregu nakupljanja kapitala i uporabe države. Do početka Prvoga svjetskog rata kapital je nadzirao nacionalne države, a poslije tog rata SAD su nastojale zavladati svijetom putem izvoza kapitala i američke demokracije te putem Lige naroda. (Kapital je išao za ideološkim ujednačivanjem svijeta.) Tomu su se uspjelo usprotivile Francuska i Britanija kao pobjednice rata i kao kolonijalne sile. Usto, u Rusiji je izvedena Velika oktobarska revolucija. Gospodarska kriza koju je stvorio rat i kasnija Velika depresija koju su u SAD prouzročile financijske spekulacije slobodnog kapitala izazvale su niz nacionalističkih revolucija u Europi. Do lipnja 1940. godine gotova cijela Europa bila je pod režimima nacionalnog socijalizma, fašizma ili korporatizma. (Odgovor ranijem nizozemskom kapitalizmu bili su apsolutizam i merkantilizam.)

Tadašnja pojava gospodarskih i političkih sustava koji su opreka kapitalizmu bila je rezultat neujednačenoga gospodarskog razvitka, koji je kapitalizam stvorio proizvoljnom uporabom nakupljenog kapitala. (Kapital se bolje nakuplja zagrijavanjem razvijenih tržišta, nego širenjem prodaje proizvoda na manje razvijenim tržištima.) Kapitalizam je prostorno neujednačenim razvitkom pogodio i jedinačne ljude i narode. U Rusiji se kapitalu suprotstavio radnički stalež, a u ostatku Europe – izuzevši Britaniju – kapitalu su se suprotstavili narodi. Između svjetskih ratova svijet su razdirale tri ideologije: liberalizam, komunizam i nacionalni socijalizam. Dotad ideologije nisu igrale presudnu ulogu, jer je Zapad bio „kršćanski“. Ideologija Trećeg Reicha i nezrela, ideologizirana njemačka geopolitika tog vremena naveli su Treći Reich da napadne Sovjetski Savez, s kojim je do tog napada Reich bio saveznik. Da do tog napada nije došlo, danas bi svijet drukčije politički izgledao.

Svjetski kapital nakupljen u SAD nastojao je zavladati svijetom i poslije Drugoga svjetskog rata i to opet putem izvoza kapitala i demokracije, ali i uporabom svjetskih političkih i financijskih ustanova: UN, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i pobačene Međunarodne trgovinske organizacije (ITO), koja je istom 1995. godine uspostavljena kao Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Provedbu te zamisli spriječio je Sovjetski Savez, koji je „izveo“ socijalističke revolucije u Istočnoj Europi te u Kini, Mongoliji, Sjevernoj Koreji i Vijetnamu. Američka država bila je najjača država svijeta, ali je bila preslaba da kapitalu pomogne uspostaviti svjetsku vlast. Od Velike oktobarske revolucije do konca Hladnog rata kapitalizam je imao alternativu u socijalizmu, u kojemu je kapital pripadao narodu, državi ili radničkom staležu.

Poslije Hladnog rata kapital je upregnuo SAD u uspostavu svoje svjetske hegemonije, ali je ta hegemonija trajala samo desetak godina. Nova politička stvaranost nastala je obnovom nacionalne vlasti u Rusiji (1999.) te stupanjem Kine na svjetsku gospodarsku pozornicu i njezinim pristupanjem Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (2001.).Usto, američki kapital se počeo prelijevati u Kinu, ali ne kao financijski, nego kao proizvodni kapital, koji je postao vezan uz „rad i prostor“. (U četiri zapadna kola nakupljanja kapitala iz jedne u drugu zemlju prelijevao se financijski kapital ili gotovina.) Uz Kinu i Rusiju i druge su zemlje u gospodarstvu pošle putem gospodarskom nacionalizma: Iran, Turska, Indija, Japan, Vijetnam, Izrael, Južna Koreja, Saudijska Arabija te druge zemlje Azije i mnoge zemlje u Africi i Latinskoj Americi. Stvara se nova alternativa liberalnom kapitalizmu, koji ne trpi alternativne političke sustave.

Naglasit ću da u današnje vrijeme u globaliziranom svijetu alternativa liberalnom kapitalizmu nisu ni radnički ni nacionalni socijalizam, nego nova alternativa, koju nazivam politizmom. Politizam je pristup uređenju države, po kojemu politika ili obavljanje skupnog posla naroda ili životne zajednice nosi prevagu nad uskim gospodarskim probitcima, nad zaštitom i nad ideologijom. Kapital već postupno prepušta narodima njihove države koje je dosad nadzirao. Kakvim će državama poslije potrebnog sređivanja postati Afganistan, Irak, Sirija, Jemen, Egipat, Libija i druge zemlje, u kojima je svjetski kapital izlišno nastojao „izgraditi“ svoje režime? Kojim putem će poći Europska unija, u kojoj je liberalni kapitalizam stvorio rasulo? Kakav će politički sustav postaviti Hrvatska, ako ne želi da u njoj dođe do potpune smjene pučanstva? Tako je u brojnim zemljama svijeta. Naglasit ću, da je kapital promicanjem potrošaštva i zagovaranjem najvećeg mogućeg gospodarskog rasta stvorio opće dužničko ropstvo država, naroda, korporacija, financijskih ustanova, obitelji i jedinačnih ljudi. Države su u dugovima i nemoćne su da pomognu svojem pučanstvu. Međutim, vrstom se širi svijest o tomu, da svijet na sadašnji način ne može dugo potrajati.

U svijetu u kojemu su brojne države već pokazale neposluh, kapital će sve brže gubiti vlast nad vrstom. Kapital bi tu vlast mogao sačuvati, samo ako bi uspostavio opću svjetsku državu, u kojoj bi bio uspostavljen jedinstven politički sustav, jedna vojna sila koju zakonito može rabiti samo slobodan kapital i ideologija liberalizma kao jedini sustav uvjerenja. Do toga ne može doći, jer postoje suvereni narodi, koji se ne kane odreći svojih država i jer se sustavi uvjerenja ne kupuju iz kataloga, nego nastaju evolucijom u povijesnim narodima, od kojih mnogi traju tisućljećima. Sve manje naroda nerado uzima „brzu hranu“ svjetskog kapitala. Kapitalizam će biti ozbiljno ugrožen kad države skuče slobodu kapitala i kad kapital počnu vezati uz prostor i rad.

Prvo ubojito sredstvo kapitalizma bili su silno usredotočenje kapitala i sloboda njegova kolanja. Stoga vrsta treba rasuti kapital na zemlje i narode te ga vezati uz Zemlju i život na njoj. Drugo sredstvo kapitalizma je slobodno svjetsko tržište. Kapitalu je nepoćudan državni nadzor tržišta, jer se slobodnom prodajom poželjnih i razglašenih proizvoda i usluga kapital odlijeva s mjesnih tržišta i gomila na mjestima s kojih se kreditira proizvodnja, koja je također iskorištavana i zadužena. Zarada od prodaje na mjesnim tržištima konačno se slijeva u riznicu slobodnoga svjetskog kapitala. Uz postojanje svjetskog slobodnog tržišta teško dolazi do nakupljanja kapitala na mjesnim tržištima. Na njima može doći do povećavanja zapošljananja, ali zaposlenost slabo plaćenih radnika nije sredstvo nakupljanja kapitala. Narodi od svojih država traže uspostavu nadzora nad vlastitim tržištima. Zar zapadne zemlje u kojima se bio nakupio kapital nisu za nakupljanja kapitala potpuno nadzirale svoja tržišta i zar mnoge od njih nisu uspostavljale kolonijalne monopole? Preuzimanjem nadzora nad vlastitim tržištima narodi će ozbiljno ugroziti kapitalizam. Trgovinske ugovore mogu sklapati i države, a ne samo privatne korporacije.

Treće ubojito sredstvo kapitalizma bio je izbor tehnologije. Kapital je odlučivao u kojim gospodarskim granama će se razvijati tehnologija. Svrha ulaganja u tehnologiju bila je uvijek ista: stvoriti nove proizvode i usluge koje će omogućiti (prekomjeran) gospodarski rast i posebno snažno dodatno nakupljanje slobodnog kapitala. Na Zapadu je u minulim desetljećima kapital bio ulagan u digitalnu tehnologiju, koja je omogućila stvaranje privatnih mreža, koje služe za razbibrigu i za razmjenu izlišnih obavijesti često i štetnih za ljude. Nasuprot Zapadu, Kina je uložila golem kapital u stvaranje zelene energetike putem iskorištavanja obnovljivih izvora energije. (U Kini se i digitalne mreže 5G s ugrađenom umjetnom inteligencijom rabe za suzbijanje pandemije koronavirusa i za obavljanje dnevnog obiteljskog, korporacijskog i javnog posla. Vrsta Homo sapiens vapi za novom tehnologijom, kojom će se zaustaviti propadanje Zemlje i života na njoj. Narodi će ukrotiti slobodan kapital i ukloniti kapitalizam i preuzimanjem nadzora nad razvitkom i uporabom tehnologije koju ne stvara kapital, nego ljudi svojim znanjem i izumiteljstvom.

Jedna od poraznih posljedica velike nagomilanosti i potpune slobode kapitala su neujednačena podjela dohotka i bogatstva među narodima i unutar naroda. Sloboda i proizvoljnost kapitala otkrivaju rasizam kapitala. Zemlje s razvijenim tržištima su jedno, a zemlje koje obiluju prirodnim blagom su drugo. Dobro plaćeni stručnjaci, zabavljači ili sportaši putem kojih se gomila slobodan kapital u svim narodima su jedno, a drugo su slabo plaćeni radnici koji svojim oskudnim dohotkom stvaraju malu potražnju na tržištu. Podjele među narodima i u narodima učinile su svijet nezaštićenim i opasnim mjestom. Pravednost nije suvišna riječ. Pravednost u obrazovanju, poslovanju, ulaganju te u nagrađivanju znanja i rada stvara svijet mirnijim, a vrstu zaštićenijom. Kapital će morati prihvatiti pravednost u svojem odnosu s vrstom, koja je globalizirana i koja od sitnih ljudskih sila može stvoriti jaku i prijeteću skupnu životnu silu.

Vrsta Homo sapiens treba čišću i uredniju Zemlju. Ona treba više života u sebi i oko sebe odnosno u biomu. Vrsta hitno treba zaustavljanje pogoršavanja i poboljšavanje klime. Zadovoljavanje tih potreba vrste treba zamijeniti ispunjavanje prohtjeva kapitala, koji ide samo za gospodarskim rastom i za daljnjom samomnožidbom. Vrsta i njezini narodi trebaju ukrotiti kapital i učiniti ga odgovornim. Kapital ne treba vezati samo uz prostor i rad, nego i uz Zemlju, život na njoj i uz klimu. Vezani kapital je dobar i koristan kapital. Slobodan kapital je zlo. Sloboda kapitala je sužanjstvo vrste. Vrsta se treba otresti kapitala i treba ukloniti kapitalizam, kako bi se u njoj popravilo zdravlje i kako bi se u nju vratio život. Globalizirana vrsta ima veliku životnu silu. Dosta je strahopoštovanja prema kapitalu!

Pandemija koronavirusa zaoštrila je pitanje opstanka vrste Homo sapiens. (Nedavno se u Indiji pojavio soj koronavirusa, koji je pretrpio tri istovremene mutacije. U SAD u jednom domu umirovljenika nedavno su se zarazili štićenici, koji su bili cijepljeni očito početkom ove godine. Zarazu je unio jedan necijepljeni zaposlenik doma.) Nije isključeno da bi vrsta Coronavirinae mogla nadjačati i sa Zemlje ukloniti vrstu Homo sapiens. Soga se naša vrsta treba braniti od navale koronavirusa, ali kapitalizam nije politički i gospodarski sustav, iz kojega bi se vrsta mogla suprotstavljati pandemijama. Kapitalizam je namnožio vrstu, stjerao ju je u goleme, višemilijunske gradove (Tokyo, Mumbai, Grad Meksiko) te stijesnio ljude uz životinje, koje nose viruse, ali koje su na njih otporne.

Vrsta će morati ulagati golema novčana sredstva u suzbijanje pandemija, u traženje cjepiva i lijekova, u životno znanje ljudi, u odgoj ljudi za suživot s virusima, u znanost i novu tehnologiju te u proizvodnju novih dobara potrebnih zdravstvenom sustavu i zdravstvenim radnicima. Vrsta će morati stvoriti svjetski zdravstveni sustav. Sad su vrsta, narodi i države dužnici, a kapitalisti su vjerovnici. Takav odnos je neprihvatljiv za vrstu. Stoga sav slobodni kapital treba vezati uz vrstu, narode, ljude i zdravlje ljudi. Pandemija koronavirusa je pokazala, da je kapitalizam iznevjerio vrstu, jer kapital ne želi i ne može preuzeti odgovornost za Zemlju, život i za našu vrstu. Kapitalizam je napravio veleizdaju vrste, a vrsta sad uistinu treba novac. Nagomilani novac treba ili porezom uzeti kapitalistima ili ga treba obezvrijediti stalnom državnom emisijom novca za potrebe Zemlje i života. (Tako je postupila Francuska 1945. i 1946. godine, kad je konfiscirala imovinu i poduzeća kolaboracionista te prekomjerno emitiranim novcem vratila sve unutarnje državne dugove.) Vrsta je u ratu i još će dugo biti u ratu protiv virusa pa mora imati ratni porezni sustav.

Sažeto rečeno, nacionalne države mogu i moraju (1) spriječiti mogućnost daljnjeg gomilanja privatnog kapitala, (2) oduzeti kapitalu slobodu kolanja, (3) uzeti slobodu svjetskom tržištu, (4) preuzeti razvijanje tehnologije i uspostavu nove, čiste energetike i industrije, (5) presudno smanjiti razlike u dohotku i bogatstvu naroda i ljudi unutar naroda te (6) uložiti golemo bogatstvo u čišćenje Zemlje, obnovu života na njoj, u poboljšavanje klime i u oporavak tjelesnog i duševnog zdravlja ljudi. Tako će se, kako bi rekla spomenuta slušateljica, „razmontirati“ kapitalizam. Vrsta nema drugo rješenje. Ili kapitalizam ili vrsta!

Prelazak ili tranzicija globalizirane vrste iz kapitalizma kao uzorka civilizacija u politizam kao uzorak zajedništva sračunat je na samozaštitu vrste, a predstavljat će prilagodbu vrste okolnostima koje je ona sama stvorila pod prisilom kapitala. Vrstu prije svega čeka zadaća poboljšavanja sadašnjih okolnosti koje su opasne po život.

Continue Reading

Minulih desetljeća izvedena je globalizacija poslovanja korporacija. Kapitalizam je stvorio svjetsko tržište proizvoda i svjetsko tržište rada, ali je prouzročio i premještanje kapitala i miješanje pučanstva. Nad slobodom svjetskog tržišta bdije Svjetska trgovinska organizacija (WTO). U tom postupku kapital je nehotice globalizirao i našu vrstu. Vrsta je nepovratno globalizirana. Ona je u sebi potpuno povezana.

Političari, gospodarstvenici, medijski ljudi i posebice kapitalisti trebaju prihvatiti činjenicu, da više nema „čovječanstva“, „međunarodne zajednice“ ili „društva“, nego da skup ljudi na Zemlji sastavlja jednu od vrsta života, kojih na svijetu ima milijunima. Pandemija koronavirusa – u kojoj je vrsta života Coronavirinae napala vrstu Homo sapiens – pokazala je, da su svi ljudi samo pripadnici iste vrste života.

Čovjek je iznimna vrsta života ponajviše po razvijenu mozgu, koji je čovjeku omogućio da osim slikovnog opažanja, znanja, pamćenja i odlučivanja – kakvo imaju uglavnom sve životinje – ima i pojmovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Pojmovno razmišljanje učinilo je to, da je čovjekovo ponašanje samo djelomice urođeno i da ono prvobitno ovisi o sadržaju čovjekova uma.

Za razliku od ostalih životinja kojih mozak barata samo istinitim slikama, u čovjekovu umu koji počiva na iznimno razvijenu mozgu mogu biti i istina i laž, i dobra zamisao i obmana. Čovjek mora bdjeti nad svojim umom. Od pojave pojmovnog mišljenja u našoj vrsti čovjek je podložan ne samo biološkoj, nego i kulturnoj evoluciji, koju ne nose mutacije gena, nego uporaba uma, koja putem prilagodbe i odabira postupno mijenja i čovjekovo tijelo. U ranom razdoblju svojeg razvitka naša vrsta je stekla ili izgradila pojmove prostora i vremena, koji od čovjeka traže (1) brigu za stanište i (2) rad koji je zapravo uporaba vremena. Čovjek nije nesvjestan lutalac, nego svjestan radnik i stvaratelj.

Vrstom Homo sapiens sad ne upravljaju političke vlasti jedinačnih naroda, nego kapital koji je iscrpljen iz rada ljudi i prirodnih izvora. Kapital i kapitalizam doveli su Zemlju i život na njoj u neodržljivo stanje. Kapital je doveo Zemlju, život i našu vrstu u teško i kritično stanje, jer je vrstom upravljao putem tržišta, a ne putem brige za zadovoljavanje životnih potreba puka.

Vrsta je globalizirana i u sebi povezana, ali su u njoj kao umetci ostali države i svjetsko tržište. Države su dosad za kapital štitile mjesna tržišta. Globalizacija naše vrste nameće novu ulogu i državama i trgovanju. Kritično stanje Zemlje, života i već globalizirane vrste prisiljava vrstu da se posveti zadovoljavanju svojih tvarnih i kulturnih potreba. Globalizacija vrste učinila je to, da se vrstom iznenadno počela širiti skupna svijest o njoj samoj i o stanju u kojemu se ona zatekla. Vrsta je postala svjesnom, da je pred nju iskrsnuo težak i zahtjevan posao, koji ona mora obavljati i obaviti kao vrsta i to radom, znanjem te uporabom primjerene tehnologije.

Vrsti je prije svega potrebno životno znanje, sračunato na zaštitu života i čovjeka. Vrsti je potrebno ujednačeno temeljno znanje o životu, koje neće u umovima ljudi ostaviti mjesto za ideologije. Vrsti su potrebni novo stručno znanje i tehnologija, kojima će se mijenjati nepovoljne okolnosti koje je vrsta sama stvorila, prihvaćajući jaram kapitalizma.

Vrsti je potreban i novi odgoj. Ona je odnedavno odgajala djecu za tržište, a ne za život. Ljudima je potreban odgoj za život u vrsti i za obavljanje skupnog posla, koji se ispriječio pred njom. Vrsti je osim ujednačivanja temeljnog znanja o životu potrebno i usklađivanje držanja i ponašanja jedinačnih ljudi. Usto, vrsti je potrebno ujednačivanje držanja i međusobnog ponašanja životnih zajednica. Homo sapiens je jedina životinjska vrsta, u kojoj nema odgoja za vrstu i život, iako je zbog postojanja pojmovnog mišljenja i zbog dugog razvitka mozga čovjekove mladunčadi čovjeku potreban odgoj duži od odgoja u bilo kojoj drugoj životinjskoj vrsti.

U svakoj političkoj zajednici postoje četiri neraspletljive mreže utjecaja: politika ili obavljanje skupnog posla naroda, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja ili sustav vrijednosti. Te četiri mreže sad prožimaju i našu vrstu kao globalnu životnu zajednicu. Politika ili obavljanje skupnog posla vrste je prije svega. U sadašnjem stanju života gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja trebaju biti podređeni politici vrste odnosno skupnom poslu oporavka Zemlje, života, klime i čovjeka.

Gospodarstvo, uključujući ulaganja i uporabu tehnologije, mora biti sračunato na oporavak života na Zemlji te na zadovoljavanje tvarnih i kulturnih potreba u vrsti, a ne sračunato – kao što je bilo dosad – na nakupljanje slobodnog privatnoga kapitala, kojemu je smisao u vladanju vrstom. S obzirom na sadašnje okolnosti na Zemlji zaštita treba biti sračunata na oporavak života. Treba štititi prostor i život i to bez traćenja vremena i rada. Sustav uvjerenja treba biti sračunat na obnovu zajedništva u vrsti, koje je uvjet obavljanja teškoga skupnog posla vrste. U globaliziranoj vrsti nema mjesta ideologijama, koje komadaju vrstu.

Stanje Zemlje nameće potrebu da vrsta, njezine životne zajednice i jedinačni ljudi preuzmu odgovornost za Zemlju i život. Politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni posao vrste trebaju predvoditi uvriježene prostorne države ili političke zajednice naroda ili životnih zajednica. Narodi nose suverenost pa moraju ponijeti i odgovornost za prostor i za obavljanje posla vrste. Kapital je nesuverena vlast, a nije u stanju preuzeti životnu odgovornost, jer je opsjednut samo svojim množenjem. Globalnost vrste nameće uklanjanje kapitalizma. Vrsta treba ukrotiti svjetsko tržište stavljajući ga pod nadzor država. Narodi ili životne zajednice vrste trebaju uzeti svoje države u svoje ruke. Globalizacija nameće i tijesnu međusobnu suradnju naroda i njihovih država.

U živom svijetu nema slobode i proizvoljnosti. Života nema izvan jedinačnih organizama, a svi organizmi imaju samo potrebe i sposobnost da zadovolje potrebe. Naša vrsta sad treba raditi to, što je potrebno za obnovu i za daljnje odvijanje života na Zemlji, koji je uistinu postao upitan. Dosta je neživotne kapitalističke proizvoljnosti i prohtjevnosti! Jedinačni ljudi također moraju preuzeti odgovornost za život. Ljude treba odgajati za preuzimanje odgovornosti. Odgovornost nosi suverenost pa ljudi trebaju prestati biti podanicima tržišta. Oni trebaju postati djelatnim dionicima života na Zemlji. Ljudi od podanika trebaju postati bližnjima, tako da cijela vrsta može postati u sebi povezanim organizmom.

Globalizacija goni vrstu da odbaci štovanje izmišljenih božanstava i da za opći sustav uvjerenja uzme štovanje života. Taj sustav uvjerenja treba ukloniti sve povijesne i suvremene, endemne i svjetske vjere i ideologije, jer one vežu ljude uz prošlost, a u vrsti stvaraju raskol i nejedinstvo, što sprječava vrstu da djeluje kao vrsta. Dosta je kršćanstva, judaizma, islama, liberalizma, multikuturnosti, nacionalne izabranosti, američke izuzetnosti i ostalih ideologija! Ideologije razjedinjuju vrstu. Uvjeren sam da je zamisao o štovanju života srž radosne vijesti Isusa iz Nazareta, kojom je on nastojao spasiti vrstu od samouništenja.

U opreci s iznesenim stanjem vrste i sa navedenim zadaćama koje su se pred nju ispriječile, domaći i svjetski političari se međusobno kavgaju, međusobno teško optužuju, neprestano bacaju krivnju jedni na druge te stalno presuđuju jedni drugima. Politika je postala svadljivom. Uz takvo stanje politike u narodima i među narodima, države će teško pomoći svojem pučanstvu, a još teže će uspostaviti suradnju „države i države“ koja je potrebna za obavljanje prijekih zadaća vrste. Usto, sadašnji političari, koji svi odreda žive u prošlosti smatraju se velikim i zaslužnim ljudima, iako Zemlja, život i čovjek propadaju.

Uspon Kine, koja odnedavno ima drugo najveće gospodarstvo svijeta te koja je najveća industrijska i najveća trgovinska sila svijeta, na Zapadu se uzima kao prijetnja umjesto da se uzme za poticaj suradnji, ulaganju i razvitku nove tehnologije. U minulim godinama na svjetskoj pozornici počele su se nadmetati i države, a ne samo korporacije koje su se nadmetale na svjetskom tržištu. Države se nadmeću politikom i kaznenim mjerama, a ne pripravnošću na suradnju i brigom za život. Međudržavno političko nadmetanje počele su SAD, jer gube predvodničku ulogu u svijetu i nadu da će obnoviti svoju kratkotrajnu svjetsku hegemoniju, koja je bila uspostavljena poslije sloma Istočnog bloka i europskog komunizma. Svjetski kapital opet treba pomoć američke države, koju je bio oslabio do mjere u kojoj američko pučanstvo više ne poštuje svoju državu. Građani ne poštuju svoju državu ni u ostalim kapitalističkim zemljama.

Minulih godina kapital je svoju samoživost proširio na zapadne države i na zapadne političare, koji ne uviđaju da je suradnja među narodima i među njihovim državama nužan uvjet za usklađeno i djelotvorno spašavanje Zemlje, života na njoj i vrste Homo sapiens. Politička nezrelost i potkupljivost sadašnjeg naraštaja političara vape za revolucijom bez predvodnika odnosno za revolucijom vrste, koja će na čela država umjesto političara dovesti državnike. Svijet neće dugo potrajati uz sadašnji način vođenja politike ili obavljanja javnog posla za narode. Veličina naroda i njihovih država nije u žestini njihovih prijetnji i u oštrini kaznenih mjera, nego u dobrom obavljanju posla vrste.

Continue Reading

1. COVID – kako smo ga stekli i kako ga se riješiti?

Možda bi bilo uputnije pitati kako je koronavirus stekao našu vrstu, koju kolonizira kao što su Europljani prije kolonizirali daleke kontinente. Teško će se doznati kako je počela sadašnja pandemija, za koju se zna da je buknula u Kini, u gradu Vuhanu. Bit će potrebna dugotrajna istraživanja o tomu kako je koronavirus prodro do vuhanske veletržnice, koja je nudila i domaće i uvezeno meso.

Valja prikupiti golemo mnoštvo podataka iz vremena pandemije, ali i iz vremena neposredno prije njezina izbijanja. Primjerice, u Milanu su u uzorcima otpadne vode uzetim u kolovozu 2019. godine naknadno našli kronavirus. U Španjolskoj su naknadno našli koronavirus u uzorcima otpadne vode uzetim u ožujku 2019. godine. U Kaliforniji su naknadnom autopsijom našli koronavirus u tijelima ljudi, koji su preminuli u siječnju 2020. godine, a čija smrt je ranije bila pripisana drugim uzrocima.

Ipak smatram, da se unatoč svim podatcima koji su već prikupljeni i koji će biti prikupljeni – makar se za njihovu raščlambu uporabi i umjetna inteligencija – neće stvoriti suglasje ni stručnjaka, a kamoli političara o tomu kako je došlo do zaraze koronavirusom prvog bolesnika. Dosad se krivnja za izbijanje pandemije koronavirusa olako pripisivala pojedinim državama. Krivnja je pripisivana uzajamno i to iz političkih pobuda. Svjetski mediji i privatne mreže – sudeći prema njihovu sadašnjem držanju – neće dopustiti, da se dozna prava istina o useljenju koronavirusa u našu vrstu.

Kad se govori o pripisivanju krivnje za izbijanje pandemije koronavirusa dobro je spomenuti to, da je poslije Drugoga svjetskog rata postalo uvriježenim, da se nepoćudnim narodima, političkim sustavima, crkvenim prvacima ili istaknutim povijesnim osobama pripisuje krivnja. Ako nekomu ne ide dobro u bilo čemu i iz bilo kojeg razloga kriv je netko drugi. Države, mediji ili poslovni sustavi za svoje nedaće pripravno pripisuju krivnju drugima. Začuđuje to, koliko je ljudi pripravno istovremeno se staviti u ulogu tužitelja, sudca i izvršitelja. Potreba za izmišljanjem i dodjelom krivnje je virus opakiji od koronavirusa.

Koronavirus zasad nastavlja kolonizaciju naše vrste i njom se brzo širi. Sve više ljudi u svijetu biva zaraženo, sve ih više boluje i sve ih više umire. Već se govori o „četvrtom valu“ pandemije. Političari koji vode države i koji smatraju da imaju vlast u njima očito nisu mnogo naučili od triju početnih valova plime koronavirusa. Drugdje sam rekao, da u Hrvatskoj postoje dva krizna stožera za pandemiju: „nacionalni stožer“ koji vode gostioničari, kafemajstori i vlasnici noćnih klubova te „državni stožer“ koji vode državni dužnosnici. Svaka država ili čak svaka politička stranka u svijetu izabrala je svoj način suzbijanja pandemije. Političari tvrde da slušaju savjete znanstvenika, a znanstvenici i sami teško dolaze do stručnog suglasja. Znanost je također politizirana.

Odgovor izazovu pandemije nije bio ni primjeren ni primjeran. On mora biti jednoznačan. U našoj vrsti treba zavladati jednodušnost i glede znanja o pandemiji i glede njezina djelatnog suzbijanja. Naša vrsta je napadnuta kao vrsta života i ona treba dati jednoznačan i jedinstven odgovor pandemiji. Naša vrsta je odnedavno globalizirana. Biološka evolucija života donijela je nebrojene vrste, koje se sve osim Homo sapiensa skupno množe, hrane i brane. Naša vrsta se ni ne hrani ni ne brani skupno. U njoj je zavladala samoživost pojedinaca, korporacija, naroda, rasa pa čak i rodova, kao da množidbe ima bez dvaju bioloških rodova. Pandemija koronavirusa poučila je našu vrstu, da se u svemu postavi kao vrsta: bez samoživosti i bez unutarnjih podjela.

Smatram, da se naša vrsta neće riješiti virusnih pandemija i da će morati naći način suživota s virusima. Za to će se vrsta morati postaviti kao vrsta života, a u njoj će se svaki pojedinac, narod i poslovni sustav morati postaviti na nov, primjeren način. Svi će morati promijeniti svoje držanje prema životu. To vrsti dodatno nameću i slabo stanje Zemlje, okoliša, života općenito, klime te posebice slabo tjelesno i duševno stanje čovjeka. Pandemija koronavirusa upozorila je vrstu na nevolje koje je vrsta sama stvorila. Nasreću, vrsta postupno dolazi do skupne svijesti, koja u njoj nikad prije nije postojala.

2. Svijet prije COVIDA i svijet poslije COVIDA?

Svijet prije COVIDA bio je svijet kapitala ili kapitalizam, koji se u Europi stvarao od vremena Renesanse. Kapitalizam je vrsta civilizacije. U civilizaciji su i vlast i skupna imovina bile oduzete izvornim zajednicama, a vlast se vezala uz privatnu imovinu.

Posebnost kapitalizma kao civilizacije je u tomu, što vlast u državama ima slobodan kapital ili novac. Otkad je naša vrsta globalizirana kapital je zagospodario cijelom vrstom. Obvezujuća vjera kapitala je liberalizam, koji nagoni ljude da se međusobno nadmeću na tržištu proizvoda i rada. Kapitalizam je (1) namnožio vrstu i u njoj stvorio silno usredotočenje ljudi u mamutskim gradovima, (2) zaprljao Zemlju, (3) ozbiljno poremetio klimu, te (4) u vrsti stvorio bolesno tjelesno i duševno stanje.

U ovom času koronavirus vlada i kapitalom i našom vrstom. Kapitalisti vode račun o djelovanju virusa posebice zato, što se koronavirus lako prilagođuje i mutacijama stvara nove sojeve. Kapitalističke korporacije su se nastojale prilagoditi virusu privremenim zatvaranjem proizvodnih pogona; obustavom izravne nastave u školama i na sveučilištima; virtualnim sastancima, kongresima i pregovorima; premještanjem uredskog rada u domove zaposlenika; obavljanjem sportskih natjecanja pred praznim gledalištima; i na druge načine.

Znanstveni instituti uz pomoć država i uz ulaganje poslovnih korporacija napravili su desetke cjepiva kao što je SPUTNIK V ili pripravaka za gensku terapiju kao što je Pfeizerov pripravak BNT162b2. Međutim, zapadni političari i mediji politizirali su pitanja cjepiva i cijepljenja, tako da vrsta Homo sapiens nije na izazov koronavirusa odgovorila kao vrsta. To je rezultat gospodstva kapitala nad našom vrstom. Usto je došlo do grabeža cjepiva od određenih političkih zajednica (SAD, UK, Izrael), koji je razotkrio zadržavanje političkog rasizma u našoj vrsti.

Djelotvorno suprotstavljanje vrste pandemiji koronavirusa traži prilagodbu cijele vrste putem obnove zajedništva u njoj, koja će se očitovati u jednodušnom postupanju pripadnika naše vrste prema životu na Zemlji i u zdušnom usklađivanju ponašanja unutar vrste. Po mojem uviđanju – posebno imajući u vidu trajnu ugrozu od razjarenih virusa – vrsta će se trebati otresti kapitalizma. Neće biti riječ o revoluciji, nego upravo o daljnjoj evoluciji u našoj vrsti.

Za svijet poslije COVIDA trebat će razviti i rabiti novu, primjerenu tehnologiju, na kojoj će se temeljiti novi proizvodi primjereni ne samo svladavanju izazova koronavirusa, nego i potrebi čišćenja Zemlje, spašavanja života na njoj, oporavka klime i liječenja čovjeka. U svijetu poslije COVIDA tehnologiju neće birati kapital kao što je bilo dosad, nego životne zajednice. U svijetu poslije COVIDA bit će potrebna golema ulaganja u zdravlje ljudi; u stručno i životno znanje; u novu energetiku, industriju, prijevoz, poljoprivredu te u novi način gradnje stanova, ureda, bolnica i industrijskih objekata. Bit će potrebno stvoriti novu prijevoznu, komunikacijsku i životnu infrastrukturu. Vrsti je posebice potreban cjelovit i jedinstven svjetski zdravstveni sustav.

Vrsta će morati sama preuzeti vođenje svojega skupnog posla. Dosad je poslovima vrste upravljao neodgovorni kapital putem svjetskoga slobodnog tržišta. On je poslovima vrste upravljao bez odgovornosti za Zemlju, život i za ljude. Teško stanje Zemlje koje je prouzročio kapital nameće pomno i odgovorno postupanje imajući u vidu ne nakupljanje kapitala, nego zadovoljenje životnih potreba vrste, koje su i tjelesne i kulturne naravi.

U gospodarskom smislu kapitalizam treba zamijeniti gospodarskim nacionalizmom, u kojemu se svaka životna zajednica stara za dogradnju životnog prostora na svojem zemljopisnom prostoru. U političkom smislu kapitalizam treba zamijeniti politizmom, po kojemu politika ili obavljanje skupnog posla zajednice prevladava nad gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja. Ideologije treba ukloniti iz vrste, jer joj je potrebna jednodušnost u znanju i postupanju. Vrsti je potreban svijet bez mnogo slobodnoga privatnog kapitala.

3. Kineski avioni sve češće nadlijeću Tajvan – je li moguć rat između Kine i SAD-a?

Možda je uputnije reći da kineski zrakoplovi sve češće oblijeću Tajvan. Zrakoplovci moraju letjeti određeni broj sati tjedno, mjesečno i godišnje. Kad već moraju letjeti, kineski zrakoplovci u zrakoplovima oblijeću Tajvan, kako bi upozorili tajvanske vlasti, da su i SAD i UN bili prihvatili suverenost Pekinga nad Tajvanom. Oblijetanje Tajvana nema kao svrhu pripravu za rat.

Rat između Kine i SAD je moguć, ali do njega neće doći. Mislim, da rat nema tko početi: Kini zasad odgovora status quo na Tajvanu; SAD ne mogu rat dobiti nadomak kineskom kopnu; a rat najmanje odgovara Tajvanu. Uostalom, čemu bi poslužio taj rat? Drevni kineski političar Sun Cu iz petog stoljeća prije Isusa napisao je, da je „svaka bitka dobivena ili izgubljena i prije nego što je se zapodjene“. Savjetovao je strani koja misli, da bi mogla bitku izgubiti da se na svaki način kloni rata. Strani koja smatra da je jaka i da bi bitku mogla dobiti savjetovao je, da to što bi htjela postići ratom ostvari drugim načinom.

Povijest SAD i povijest Kine pokazuju zanemarljivu mogućnost da izbije ratni sukob između tih dviju zemalja. Prvo o Kini. Kina se ujedinila u Središnju kraljevinu koncem trećeg stoljeća prije Isusa nakon ratovanja sedam dotadašnjih kraljevina tijekom dvaju i pol stoljeća. Car ujedinitelj Čin Ši Huangdi vidio je političku vlast kao sredstvo brige za zemlju i ljude. Od uspostave carstva Kina nije imala osvajačke, nego samo obrambene ratove. Mnogi su narodi nastojali provaliti u Kinu, jer je Kina bila stvorila zamjerno bogatstvo i nadaleko cijenjenu civilizaciju. Kinezi su u petnaestom stoljeću, kad su Europljani polazili u kolonijalna osvajanja, obustavili pomorska istraživanja zemalja u Indijskom oceanu, kako bi se na kopnu mogli suprotstavljati provalama tuđih naroda u Kinu. Kineski zid koji je počeo zidati car Čin Ši nije nikako bio sredstvo imperijalizma. Ako bi Kina zametnula rat za pripojenje Tajvana „matici zemlji“, izgubila bi sav ugled koji je stekla u svijetu minulih četrdeset godina. Kina ne smije rabiti silu koju ima!

Nasuprot Kini, SAD su ratovale samo u tuđim zemljama i to od vremena kad su izbile na Tihi ocean. SAD su poslije obaju svjetskih ratova te poslije Hladnog rata nastojale uspostaviti svjetsku hegemoniju, ali su tu hegemoniju imale samo jedno desetljeće pod predsjednikom Billom Clintonom. SAD su izgubile sve ratove koje su vodile poslije Drugoga svjetskog rata, posebice ratove u Vijetnamu, Afganistanu i Iraku. Morale su probaviti i islamsku revoluciju u Iranu 1979. godine. Američke intervencije putem „obojenih revolucija“ ostavljale su politički i ljudski kaos. SAD su rabile nasilje, a ne suradnju. Treba li SAD gubitak još jednog rata?

Koncem ožujka ove godine američki državni tajnik Anthony Blinken optužio je Kinu „za nastojanje da potkopa svjetski poredak koji predvode SAD i za izostanak poštivanja pravila igre koja su uspostavljena u poraću Drugoga svjetskog rata“. Blinken je nastojao naglasiti, da SAD ne prisiljavaju svoje saveznike, da biraju između Washingtona i Pekinga te da svrha SAD nije omeđiti ili tlačiti Kinu, nego da im je stalo sačuvati međunarodni poredak utemeljen na pravilima, u koji je mnogo uloženo tijekom minulih 75 godina te koji je dobro služio zapadne probitke i zapadne vrijednosti. Blinken je izričito rekao: „Kad netko osporava naš sustav – bilo Kina ili netko drugi – kad oni ne igraju po pravilima, kad ne poštuju pravila ili kad nastoje potkopati obveze koji su preuzeli drugi, mi svi imamo razlog usprotiviti se.“ U nastavku Blinken je optužio Kinu, da „potkopava sadašnji poredak, da krši ljudska prava i da odustaje od preuzetih obveza“.

Naveo sam riječi američkog državnog tajnika, jer one pokazuju ne samo to, da će SAD voditi rat samo riječima, a ne i oružjem, nego i to da se američka administracija ne snalazi u svijetu, koji se silno promijenio od 2001. godine kad je Kina stupila u WTO. Sadašnja američka administracija nema nikakvu geopolitičku strategiju, a kako je i može imati, ako – kako se čini – SAD nemaju ni predsjednika. SAD su ustavno nesređena te mnogostruko politički i kulturno podijeljena zemlja.

U isto vrijeme američko ministarstvo obrane objavilo je vlastiti prijedlog suprotstavljanja Kini i Rusiji, koje šire trgovinsku i ulagateljsku suradnju sa zemljama na svim kontinentima. Američka vojska predlaže da SAD pojačaju „verbalno nadmetanje“ s Kinom i Rusijom, kako bi odvratile „saveznice i ortakinje“ od suradnje s tim zemljama. U SAD se i ministarstvo vanjskih poslova i ministarstvo obrane bave „verbalnim nadmetanjem“. Nasuprot tomu, Kina naglašava da joj ne trebaju saveznici, nego samo prijatelji.

4. Koliko su planet Zemlja i čovječanstvo ugroženi?

U drevnom grčkom prirodoslovlju uvedena su četiri elementa ili sastavnice Zemlje i svijeta. To su bili zemlja, voda, zrak i vatra. Danas se govori o kopnu, vodi, atmosferi i energiji, koje ima u Zemlji, ali koja do Zemlje trajno dopire i od Sunca. Naša vrsta je u jarmu kapitalizma zlorabila i gotovo upropastila Zemlju, vodu i atmosferu, posebice pretjeranom uporabom prljavih energenata.

Voda je glavni sastojak svih organizama. Ona je raspoređena na tlu, nad tlom i ispod tla, ali ona stalno kruži putem isparavanja, hlapljenja iz organizama, ukapljivanja, padanja i otjecanja, tako da se voda kao tekućina nalazi u morima, oceanima, jezerima i podzemnim spremištima. Voda teče nadzemnim i podzemnim rijekama, a u smrznutom stanju nalazi se u planinskim ledenjacima i u polarnom ledenom pokrovu. Voda kao para kola atmosferom Zemlje.

Poremećaj klime stvara krajnje vremenske pojave pa za oluja nabujale rijeke odnesu previše vode u more, a premalo vode upije tlo, što sprječava prirodno popunjavanje podzemnih spremišta zdrave vode. Opskrba vodom kućanstava, industrije i poljoprivrede postala je ozbiljnim sigurnosnim i političkim pitanjem. Voda ne pripada jedinačnim životnim prostorima, nego je na uporabu cijeloj vrsti.

Od Industrijske revolucije kapitalisti su postavljali ljudska naselja u blizini prirodnih izvora i izvora radne snage, ne vodeći račun o raspoložljivosti vode. Danas, primjerice, grad Tokyo treba vodom opskrbljivati 44 milijuna stanovnika, a Grad Meksiko 21 milijun. Problem opskrbe gradova vodom djelomice dolazi zbog neumjerene i prekomjerne uporabe vode u poljoprivredi, ali i u kućanstvima.

Voda nije potrebna samo ljudima, nego je potrebna i za održavanje cijelog životnog sustava. U mnogim područjima svijeta klimatske promijene donijet će veću potražnju za pitkom, zdravom i uporabljivom vodom dok će se u isto vrijeme opskrba vodom smanjivati. Svake zime pada sve manje snijega, što će smanjivati prirodnu pričuvu vode za uporabu kasnije u godini. Zbog više temperature povećavat će se isparavanje vode iz jezera i otvorenih spremišta vode u tolikoj mjeri, da povećanje padalina neće moći nadoknaditi isparavanje. Promjenljiva količina padalina vodi do čestih i teških poplava i suša.

Sve češće i snažnije oluje povećavaju otjecanje onečišćene vode iz gradova i s poljoprivrednih gospodarstava, pri čemu se tvari koje zagađuju vodu sručuju u obližnje vodne tokove. Poplave koje donose nabujale rijeke teško pogađaju gradove, posebice u Europi. Promjene u stupnju obnove vode u jezerima imaju široke ekološke i životne posljedice. Već su suha mnoga velika jezera u Latinskoj Americi i Aziji.

Ledenjaci u visokom gorju se tanje, a njihova granica se pomiče uvis. Kopnjenje ledenjaka pomaže podizanju razine mora. Prostor pokriven polarnim ledenjacima se burno smanjuje posljednjih 30 godina. Znanstvenici predviđaju, da će se Sjeverni pol ubrzo pretvoriti u golemo slano jezero. Na Sjevernom polu godišnje se gubi oko 1.500 km² ledenjaka.

Ako bi se sav ledeni pokrivač na Antarktici otopio, razina mora bi se povisila 58 metara. Potpuno topljenje leda na Grenlandu donijelo bi povišenju razine oceana za dodatnih 12 metara. Minulih desetljeća došlo je do kravljenja područja permafrosta ili trajno smrznutog tla. Znanstvene procjene dopuštaju mogućnost, da količina ugljika, koji se oslobađa kravljenjem permafrosta dosegne 15% količine ugljika koji se oslobađa izravnim ljudskim djelovanjem.

Života nema bez vode, ali ga nema ni bez kopnenih prostranstava, koja pružaju tlo za rast bilja i za trajanje brojnih životinjskih vrsta, koji čine životnu hranidbenu mrežu. Međutim, Homo sapiens kao izumiteljska i stvaralačka vrsta nije koristio životne izvore na Zemlji samo uzimanjem hrane, vode i zraka. Čovjek je rabio prirodne tvari, kako bi od njih pravio predmete i proizvode za uporabu i trgovanje. Posebno štetna bila je uporaba teško obnovljivih izvora energije, koji se obnavljaju tisućljećima.

Uporaba i gorenje fosilnog goriva poput ugljena, nafte i prirodnog plina oslobađaju ugljični dioksid u atmosferu. Nakupljanje CO₂ u atmosferi uzroči povišenje temperature Zemlje. CO₂ kao kakav pokrivač zadržava toplinu koja dolazi od Sunca i koja se sve manjim dijelom ponovo zrači u svemirski prostor. Otpuštanje CO₂  uzročit će kopnjenje ledenjaka i topljenje polarnog lednog pokrova, kravljenje trajno smrznutog tla u subpolarnim krajevima te učestalu pojavu krajnjih temperatura, što će voditi do dodatnog podizanja razine mora.

Širenje i nastanak novih pustinjskih područja ili opustinjavanje tla nosi veliku pogibelj ekološkom sustavu Zemlje. Opustinjavanje kopna je značajan ekološki problem, koji ima teške životne, gospodarske, političke i sigurnosne posljedice. U minulim desetljećima došlo je i do odšumljavanja.

Zagrijavanje Zemlje i posljedično pogoršavanje klime učinili su Zemlju negostoljubljivom: nastanljivo je sve manje kopna. Stoga sadašnje premještanje pučanstva valja prihvatiti kao potrebu te kao sredstvo prilagodbe naše vrste okolnostima života, koje je vrsta sama stvorila. Politička zbrka koju mnoštveno doseljavanje stvara u bogatijim i razvijenijim životnim zajednicama neposredna je posljedica izostanka sustava uvjerenja za cijelu globaliziranu vrstu Homo sapiens. Naša vrsta je promijenila okolnosti života na Zemlji i promijenila prilike unutar sebe, ali nije promijenila stanje u području sustava uvjerenja, koji bi uvijek morao biti primjeren potrebama ljudi u danim prilikama. Mnoštvo sustava uvjerenja u globaliziranoj vrsti otkriva slabost i izlišnost svakog od tih sustava. Vrsti je kao komad kruha potreban jedinstven sustav uvjerenja.

Sve brže klimatske promjene smanjuju kakvoću zraka koji udišemo. Klimatske promjene znatno utječu na zdravlje ljudi. Stoga se životne zajednice trebaju štititi brigom za zdravlje, dobrobit i kakvoću života jedinačnih ljudi. Sve češći i sve žešći divlji šumski i prašumski požari koji uzroče pogoršavanje klime mogu također znatno smanjiti kakvoću zraka i ugroziti zdravlje ljudi.

Zagrijavanje Zemlje i klimatske promjene koje je ono izazivalo od početka Industrijske revolucije pojačali su ulogu vode i „vatre“ ili topline nauštrb kopna i zraka. Zrak i kopno postaju sve podložnijima vodi i „vatri“. Voda i toplina sve više prožimaju zrak i obuimaju kopno. Nastanljivog kopna je sve manje, a i nastanljivo kopno je sve prljavije i sve zatrovanije. Zrak je sve vrući, vlažniji i otrovniji. Takav zrak postaje novim staništem mikroorganizama, koji su dosad živjeli u tlu te u organizmima ili na organizmima.

Onečišćenje životnog okoliša naše vrste je toliko, da se ona sve teže prilagođuje novonastalim okolnostima. Stoga je potrebno, da vrsta dok to još može popravi okolnosti u kojima su se našli i ona i život koji je prije eona zametnut na Zemlji. Vrsta treba poboljšati i stanje biosfere i vlastito stanje, jer je i ona sama stradala pod nasiljem kapitalizma, koji je smislio i provodio industrijalizaciju putem prljave tehnologije. Bolesna vrsta našla se u teškim okolnostima.

5. Kako iznaći rješenje krize Europske unije i svijeta?

Pandemija koronavirusa otkrila je veliku ranjivost svjetskog gospodarskoga i svjetskog političkoga sustava. Svijetom je dosad upravljao kapital, a politički sustav svjetske države Kapital bilo je svjetsko tržište. Tržište je kao kakav državni ustroj određivalo ponašanje i postupanje ljudi, korporacija i država. Kad jenja sadašnja pandemija otkrit će se kriza kapitalizma.

Vrsta je sad pod imperativom zaštite poremećenog tjelesnog i duševnog zdravlja ljudi te pod imperativom čišćenja Zemlje, oporavka ukupnog života na njoj i zaustavljanja pogoršavanja klime. Sve narode čeka golem i odgovoran posao. Taj posao bi mogle obavljati nacionalne države, ali one nisu u vlasti svojih naroda. Kako bi se pravo obavio posao vrste, države moraju doći pod nadzor naroda. Države se mora istrgnuti iz vlasti kapitala.

Europska unija se nalazi u smrtnoj krizi i narodi okupljeni u njoj trebaju je pustiti da umre sama od sebe. Unija je sputala poduzetnost i stvaralaštvo svojih naroda, a cijelu Europu učinila je privjeskom američkom tržištu. Već dugo se ne govori o „supsidijarnosti“. EU i SAD postale su kolonijama svjetskog kapitala. Svjetski kapital treba spriječiti da Uniju i dalje „drži na aparatima“. Virus je vanjski, a kapitalizam unutarnji neprijatelj naše vrste.

Naša globalizirana vrsta mora odbaciti kapitalizam, jer se pokazalo da kapital, tržište i liberalizam ne mogu ukloniti velike nevolje koje su pogodile vrstu. Dolazi vrijeme preuzimanja odgovornosti za Zemlju, život, klimu, prostor i za ljude na njemu. Kapital je po svojoj naravi neodgovoran. On vodi račun samo o svojim probitcima. Za obračun s kapitalom i za uklanjanje kapitalizma ne treba čekati novu svjetsku recesiju ili depresiju. Vrsta treba početi krotiti kapitalizam odmah po smirivanju pandemije koronavirusa.

Pandemija je pokazala nesposobnost, neuračunljivost i nebrigu stranačkih političara, koje je kapital probrao po nespremnosti da obavljaju posao za narode. Pogledajte na što sliče i čime se bave vodeći hrvatski političari, a ni u ostalim razvijenijim zemljama stanje politike nije bolje. Ni u njima nema državnika. Došao je krajnji čas da se narodi riješe stranačkih političara koji ih „vuku za nos“ u ime kapitala. Vrsti je dosta kapitalizma, jarma tržišta i obmana liberalizma. Zašto bi se trebalo tražiti rješenje za izbavljenje kapitalizma, koji u krizu nije doveo samo sebe, nego i našu vrstu i život na Zemlji?

Continue Reading

Naša vrsta je sva u neredu. U svjetskoj politici vlada posvemašnji kaos. Pobačena svjetska hegemonija SAD i promašena zamjena Europske zajednice Europskom unijom politički su onesposobile zapadne narode, koji su stoljećima vodili svjetsku politiku. Kina još nije sposobna voditi svjetsku politiku i ona se prvobitno brine za svoj narod i za svoj prostor. Gospodarski rast i razvitak su zemljopisno neujednačeni. Kapital svojim slobodnim kolanjem stvara neizvjesnost u narodima, koja uzroči neželjene seobe pučanstva. Usto, svjetski slobodan kapital rabi američku državu za političko upletanje u zaštićena nacionalna tržišta te za izazivanje unutarnjih pobuna i čak građanskih ratova u državama. Američka država u napadu na druge, kapitalu nepoćudne države rabi i vojnu silu država iz njihove blizine. (Koliko je obližnjih ili odaljih zemalja slalo svoje postrojbe te vojnu i materijalnu pomoć pobunjenicima u Siriji ili u Jemenu?) Pripadnici nebrojenih suverenih naroda žive u tjeskobi i strahu. Zapadni mediji potkopavaju diljem svijeta ustaljene sustave uvjerenja i posebno katolištvo, koje zagovara životno zajedništvo, a ne samoživost. U modu su došli ljudska prava, multikulturnost, nerodnost, istorodno rodno usmjerenje i preinaka roda.

Vrsta nije samo izložena silnom pritisku kapitala, nego i ispašta prljanje Zemlje; opće zagrijavanje vode, tla i zraka; posljedično pogoršavanje klime koje nosi krajnje vremenske pojave; pandemije virusa; a jedinačni ljudi sve su više podložni trajnim tjelesnim i duševnim bolestima. Nepovoljna i opasna promjena okolnosti života na Zemlji očituje se u svim narodima, u njihovim životnim prostorima i u njihovim državama. U minula tri desetljeća svjetski slobodan kapital je znatno oslabio države, koje su usto pale u dugove, a da on pritom nije preuzeo odgovornost za Zemlju i život na njoj, za zemljopisne i životne prostore, za narode i ljude.

Unatoč globalnim nevoljama koje se očituju u svim životnim prostorima i u svim životnim zajednicama, u nebrojenim državama nema politike kao poduzetnog obavljanja javnog posla za životnu zajednicu. Političari obavljaju posao za kapital, a ne za narod. Njih kapital novači po političkoj nesposobnosti i po ravnodušnosti prema dobrobiti ljudi. Danas bi narodima bili potrebni sposobni političari, koji bi predano tražili prave odgovore na današnje mjesne i globalne izazove. Današnji političari na sjeveru i jugu, na istoku i zapadu – uz iznimke u rijetkim zemljama – ne sudjeluju u politici koja se sastoji u obavljanju javnog, skupnog posla, nego u borbi za vlast. Stranački političari se dodvoravaju nositeljima kapitala i nude im vlastiti, poseban način izbornog prikupljanja glasova. Tako postupaju političari svih stranaka, a nositelji kapitala samo procjenjuju, koja će stranka biti spretnija u prikupljanju glasova. Takva stranka dobiva potporu kapitala uz obvezu, da će provoditi zamisli i slušati zapovijedi kapitala. Nositelji kapitala od političkih stranaka iznuđuju politiku. Izborno uporište stranaka nisu birači, nego nositelji kapitala te njihove mudrosne zaklade i njihovi mediji. (Američki predsjednik Franklin Roosevelt je govorio, da glasači imaju izbor, kad drugi naprave odabir.)

Političko višestranačje na Zapadu ima dvije urođene pogreške. Prva je potreba međusobnog razlučivanja stranaka. Stranke se međusobno razlučuju po biračima, koje nastoje o izborima pridobiti za sebe. Razlučuju se i po sitničavim vidicima svojih programa, kojih provedbu obećavaju glasačima, kao da poslije izbora neće provoditi volju kapitala. Kapitalizam njeguje višestranačje, jer u nadmetanju stranaka za osvajanje paravlasti nositelji kapitala mogu iznuđivati politiku, koja odgovara probitcima kapitala. Kapital treba političke stranke, jer on sam kao gospodarski izvor ne može voditi politiku ili obavljati javni, skupni posao naroda. Životne zajednice ne mogu bez politike. Kako bez države nema politike, kapitalu je država još uvijek potrebna, jer od nje može kupiti politiku. Jednostranačje je nepoželjno kapitalu i kapitalizmu, jer u jednostračju kapital ne može kupovati politiku. Podjela nacionalnog političkog tijela u stranke neizbježno vodi podjeli naroda ili životne zajednice, što odgovara kapitalu, jer se nositelji kapitala plaše „urote kolektivističkih snaga“. Jednostranački sustavi – de iure ili de facto – su prokletstvo za kapitalizam. Jednostranačje je sredstvo borbe protiv kapitala.

Druga urođena pogreška višestranačja je ovisnost stranaka o ideologiji ili „svjetonazoru“. Stranke se ne razlučuju samo po soju birača koje vabe ili po političkim i gospodarskim programima koje obećavaju provesti, nego i po tomu kako gledaju na život i na „čovjeka“. Po mojemu, na život i na čovjeka može se gledati samo na jedan način: sve živo pa i pripadnici naše vrste ima potrebe, koje treba zadovoljiti. Politika se sastoji u nalaženju načina i sredstava da se zadovoljavaju tekuće tjelesne i kulturne potrebe pučanstva te u postavljanju strategije, koja će omogućiti zadovoljavanje životnih potreba i u budućnosti. „Svjetonazor“ ili ideologija određuje politiku stranke za duže vrijeme i sputava njezine djelovanje, jer stranka „mora ostati vjerna svojim načelima“, iako se stanje naroda stalno mijenja.

U Europi je poslije Drugoga svjetskog rata u većini zapadnih zemalja bilo uspostavljeno dvostranačje, iako su osim dviju glavnih stranaka postojale i sitnije stranke. Demokršćanske i socijaldemokratske stranke dugo su se izmjenjivale na vlasti, iako su znale i konsensualno voditi politiku u suočenju s istočnom opasnošću, koja je prijetila i suverenosti jedinačnih država i kapitalizmu. Otkad je počeo „detant“ ili popuštanje među političkim i vojnim blokovima, u Zapadnoj Europi su se počele množiti nove stranke pa su s vremenom u njoj uglavnom nestale prve poslijeratne stranke. Sad je socijaldemokracija na umoru i u Njemačkoj, a njemački Demokršćani su se pretvorili u liberalnu stranku po svemu osim po nazivu stranke.

U kapitalističkom političkom sustavu višestranačje je zapreka određivanju suvisle političke zamisli te uspostavi cjelovite političke strategije političkog i gospodarskog djelovanja životne zajednice. Uspostavljene političke stranke priječe okupljanje i pokretanje naroda, kako sam narod ne bi određivao svoju budućnost. Političke stranke se staraju za budućnost kapitala.

Minulih desetljeća se zbog nastalog teškog stanja javljaju mnogi novi pokreti kratkog daha i ograničenog uspjeha. Usredotočeni su na jedinačna pitanja života naroda: migracije, prava većinskog naroda, prevelike ovlasti središnjih vlasti ili Europske komisije, pravo na samoodređenje domaćih manjinskih naroda, autonomiju pojedinih područja unutar država, pogoršavanje klime, zaštitu okoliša, haranje pandemije, borbu protiv terorizma, islamizam i drugo. Takvi pokreti nailaze na otpor postojećih stranaka i njihovih medija. Njihove pripadnike se najčešće proglašava ekstremistima, urotnicima, nacionalistima, nacionalnim socijalistima ili populistima. Međutim, kako je predvodnicima novih pokreta stalo do vlasti, oni svoje pokrete ne žele jačati izvan postojećeg političkog i stranačkog sustava, nego se uključuju u parlamentarnu borbu. Time se takvi pokreti nužno pretvaraju u političke stranke. Kad se pokret pretvori u političku stranku on se mora držati kao politička stranka, a tad se suočuje sa zidom stranačja, kapitala i kapitalističkih medija. Novi pokreti koji se posvete jednom pitanju narodnog života brzo se ugase. Sadašnji politički sustavi zarobljavaju i zaustavljaju pokrete. (Što je ostalo od pokreta Žuti prsluci u Francuskoj, Cinque Stelle u Italiji, Baskijskog pokreta otpora u Španjolskoj i Francuskoj, Alternative za Njemačku, Nacionalnog okupljanja u Francuskoj, Slobodarske stranke u Nizozemskoj, pokreta Occupy i Anonymous ili od Pokreta protiv obveznog cijepljenja protiv koronavirusa?)

Porazno ukupno stanje u većini zemalja, koje se stalno pogoršava traži okupljanje i pokretanje cijelog pučanstva mimo postojećeg (stranačkog) političkog sustava. Potrebni pokreti trebaju okupiti cio narod i biti za cijelu državu te trebaju biti upereni u temeljitu promjenu političkog sustava. Takvi su se pokreti podizali tijekom cijelog trajanja civilizacije. Kao primjere uspjelih pokreta spomenut ću pokret za osamostaljenje Amerike iz druge polovice osamnaestog stoljeća; prosvjetiteljski pokret Enciklopedista koji je doveo do Francuske revolucije; Kemalistički pokret za zamjenu Osmanskog carstva Republikom Turskom; Hitlerov pokret Neue Ordnunug koji je bio napravljen za promjenu njemačkog političkog sustava, koji nije odgovarao stanju i potrebama njemačkog naroda nastalim u poraću Prvoga svjetskog rata; te pokret u nastajanju America First, koji se podiže za potrebe oporavka američke države i za ponovno stvaranje američkog naroda, koji se izgubio u moru etničkih, rasnih i vjerskih skupina.

Naveo sam nužne uvjete za uspjeh novih pokreta. Međutim, budući da su nevolje u gotovo svim zemljama stvorene globalnom ugrozom, ugrozi se moraju skupno suprotstaviti svi narodi, bez obzira kojim će se redoslijedom oni okupljati i pokretati. Stoga pokreti svih naroda trebaju počivati na istoj zamisli zaštite vrste, zaštite Zemlje i zaštite života. Uz sadašnje stanje Zemlje i života na njoj te uz stanje čovjeka pokret naše vrste treba biti pokret za zaštitu života. Stoga zamisao o zaštiti života treba uporno, gorljivo i nepopustljivo zastupati i širiti. Ljudi će se zdušno pridruživati pokretu. Koncem veljače 2021. godine David Attenborough se dramatičnim izlaganjem izravno obratio Vijeću sigurnosti, u kojemu je rekao: „Prekasno je da se izbjegne trajna promjena klime. … Klimatska kriza je najveća prijetnja sigurnosti koju su ljudi iskusili.“ Na kraju je ipak rekao, da će „akcija za uređenje klime imati javnu potporu“. Nedvojbeno je to, da će se vrsta okupiti i pokrenuti, ako joj se jasno iznese zamisao o zaštiti života.

Vrsta će se povezati unutar sebe, okupiti i pokrenuti. O tomu će ovisiti njezin opstanak. Vrsta u pokretu ima životnu silu, koja će nadvladati silu kapitala i ukloniti kapitalizam. Kapitalizam sprječava vrstu, da poboljša okolnosti života na Zemlji i da nastavi svoju kulturnu evoluciju.

Continue Reading

Naša vrsta je sva u neredu. U svjetskoj politici vlada posvemašnji kaos. Pobačena svjetska hegemonija SAD i promašena zamjena Europske zajednice Europskom unijom politički su onesposobile zapadne narode, koji su stoljećima vodili svjetsku politiku. Kina još nije sposobna voditi svjetsku politiku i ona se prvobitno brine za svoj narod i za svoj prostor. Gospodarski rast i razvitak su zemljopisno neujednačeni. Kapital svojim slobodnim kolanjem stvara neizvjesnost u narodima, koja uzroči neželjene seobe pučanstva. Usto, svjetski slobodan kapital rabi američku državu za političko upletanje u zaštićena nacionalna tržišta te za izazivanje unutarnjih pobuna i čak građanskih ratova u državama. Američka država u napadu na druge, kapitalu nepoćudne države rabi i vojnu silu država iz njihove blizine. (Koliko je obližnjih ili odaljih zemalja slalo svoje postrojbe te vojnu i materijalnu pomoć pobunjenicima u Siriji ili u Jemenu?) Pripadnici nebrojenih suverenih naroda žive u tjeskobi i strahu. Zapadni mediji potkopavaju diljem svijeta ustaljene sustave uvjerenja i posebno katolištvo, koje zagovara životno zajedništvo, a ne samoživost. U modu su došli ljudska prava, multikulturnost, nerodnost, istorodno rodno usmjerenje i preinaka roda.

Vrsta nije samo izložena silnom pritisku kapitala, nego i ispašta prljanje Zemlje; opće zagrijavanje vode, tla i zraka; posljedično pogoršavanje klime koje nosi krajnje vremenske pojave; pandemije virusa; a jedinačni ljudi sve su više podložni trajnim tjelesnim i duševnim bolestima. Nepovoljna i opasna promjena okolnosti života na Zemlji očituje se u svim narodima, u njihovim životnim prostorima i u njihovim državama. U minula tri desetljeća svjetski slobodan kapital je znatno oslabio države, koje su usto pale u dugove, a da on pritom nije preuzeo odgovornost za Zemlju i život na njoj, za zemljopisne i životne prostore, za narode i ljude.

Unatoč globalnim nevoljama koje se očituju u svim životnim prostorima i u svim životnim zajednicama, u nebrojenim državama nema politike kao poduzetnog obavljanja javnog posla za životnu zajednicu. Političari obavljaju posao za kapital, a ne za narod. Njih kapital novači po političkoj nesposobnosti i po ravnodušnosti prema dobrobiti ljudi. Danas bi narodima bili potrebni sposobni političari, koji bi predano tražili prave odgovore na današnje mjesne i globalne izazove. Današnji političari na sjeveru i jugu, na istoku i zapadu – uz iznimke u rijetkim zemljama – ne sudjeluju u politici koja se sastoji u obavljanju javnog, skupnog posla, nego u borbi za vlast. Stranački političari se dodvoravaju nositeljima kapitala i nude im vlastiti, poseban način izbornog prikupljanja glasova. Tako postupaju političari svih stranaka, a nositelji kapitala samo procjenjuju, koja će stranka biti spretnija u prikupljanju glasova. Takva stranka dobiva potporu kapitala uz obvezu, da će provoditi zamisli i slušati zapovijedi kapitala. Nositelji kapitala od političkih stranaka iznuđuju politiku. Izborno uporište stranaka nisu birači, nego nositelji kapitala te njihove mudrosne zaklade i njihovi mediji. (Američki predsjednik Franklin Roosevelt je govorio, da glasači imaju izbor, kad drugi naprave odabir.)

Političko višestranačje na Zapadu ima dvije urođene pogreške. Prva je potreba međusobnog razlučivanja stranaka. Stranke se međusobno razlučuju po biračima, koje nastoje o izborima pridobiti za sebe. Razlučuju se i po sitničavim vidicima svojih programa, kojih provedbu obećavaju glasačima, kao da poslije izbora neće provoditi volju kapitala. Kapitalizam njeguje višestranačje, jer u nadmetanju stranaka za osvajanje paravlasti nositelji kapitala mogu iznuđivati politiku, koja odgovara probitcima kapitala. Kapital treba političke stranke, jer on sam kao gospodarski izvor ne može voditi politiku ili obavljati javni, skupni posao naroda. Životne zajednice ne mogu bez politike. Kako bez države nema politike, kapitalu je država još uvijek potrebna, jer od nje može kupiti politiku. Jednostranačje je nepoželjno kapitalu i kapitalizmu, jer u jednostračju kapital ne može kupovati politiku. Podjela nacionalnog političkog tijela u stranke neizbježno vodi podjeli naroda ili životne zajednice, što odgovara kapitalu, jer se nositelji kapitala plaše „urote kolektivističkih snaga“. Jednostranački sustavi – de iure ili de facto – su prokletstvo za kapitalizam. Jednostranačje je sredstvo borbe protiv kapitala.

Druga urođena pogreška višestranačja je ovisnost stranaka o ideologiji ili „svjetonazoru“. Stranke se ne razlučuju samo po soju birača koje vabe ili po političkim i gospodarskim programima koje obećavaju provesti, nego i po tomu kako gledaju na život i na „čovjeka“. Po mojemu, na život i na čovjeka može se gledati samo na jedan način: sve živo pa i pripadnici naše vrste ima potrebe, koje treba zadovoljiti. Politika se sastoji u nalaženju načina i sredstava da se zadovoljavaju tekuće tjelesne i kulturne potrebe pučanstva te u postavljanju strategije, koja će omogućiti zadovoljavanje životnih potreba i u budućnosti. „Svjetonazor“ ili ideologija određuje politiku stranke za duže vrijeme i sputava njezine djelovanje, jer stranka „mora ostati vjerna svojim načelima“, iako se stanje naroda stalno mijenja.

U Europi je poslije Drugoga svjetskog rata u većini zapadnih zemalja bilo uspostavljeno dvostranačje, iako su osim dviju glavnih stranaka postojale i sitnije stranke. Demokršćanske i socijaldemokratske stranke dugo su se izmjenjivale na vlasti, iako su znale i konsensualno voditi politiku u suočenju s istočnom opasnošću, koja je prijetila i suverenosti jedinačnih država i kapitalizmu. Otkad je počeo „detant“ ili popuštanje među političkim i vojnim blokovima, u Zapadnoj Europi su se počele množiti nove stranke pa su s vremenom u njoj uglavnom nestale prve poslijeratne stranke. Sad je socijaldemokracija na umoru i u Njemačkoj, a njemački Demokršćani su se pretvorili u liberalnu stranku po svemu osim po nazivu stranke.

U kapitalističkom političkom sustavu višestranačje je zapreka određivanju suvisle političke zamisli te uspostavi cjelovite političke strategije političkog i gospodarskog djelovanja životne zajednice. Uspostavljene političke stranke priječe okupljanje i pokretanje naroda, kako sam narod ne bi određivao svoju budućnost. Političke stranke se staraju za budućnost kapitala.

Minulih desetljeća se zbog nastalog teškog stanja javljaju mnogi novi pokreti kratkog daha i ograničenog uspjeha. Usredotočeni su na jedinačna pitanja života naroda: migracije, prava većinskog naroda, prevelike ovlasti središnjih vlasti ili Europske komisije, pravo na samoodređenje domaćih manjinskih naroda, autonomiju pojedinih područja unutar država, pogoršavanje klime, zaštitu okoliša, haranje pandemije, borbu protiv terorizma, islamizam i drugo. Takvi pokreti nailaze na otpor postojećih stranaka i njihovih medija. Njihove pripadnike se najčešće proglašava ekstremistima, urotnicima, nacionalistima, nacionalnim socijalistima ili populistima. Međutim, kako je predvodnicima novih pokreta stalo do vlasti, oni svoje pokrete ne žele jačati izvan postojećeg političkog i stranačkog sustava, nego se uključuju u parlamentarnu borbu. Time se takvi pokreti nužno pretvaraju u političke stranke. Kad se pokret pretvori u političku stranku on se mora držati kao politička stranka, a tad se suočuje sa zidom stranačja, kapitala i kapitalističkih medija. Novi pokreti koji se posvete jednom pitanju narodnog života brzo se ugase. Sadašnji politički sustavi zarobljavaju i zaustavljaju pokrete. (Što je ostalo od pokreta Žuti prsluci u Francuskoj, Cinque Stelle u Italiji, Baskijskog pokreta otpora u Španjolskoj i Francuskoj, Alternative za Njemačku, Nacionalnog okupljanja u Francuskoj, Slobodarske stranke u Nizozemskoj, pokreta Occupy i Anonymous ili od Pokreta protiv obveznog cijepljenja protiv koronavirusa?)

Porazno ukupno stanje u većini zemalja, koje se stalno pogoršava traži okupljanje i pokretanje cijelog pučanstva mimo postojećeg (stranačkog) političkog sustava. Potrebni pokreti trebaju okupiti cio narod i biti za cijelu državu te trebaju biti upereni u temeljitu promjenu političkog sustava. Takvi su se pokreti podizali tijekom cijelog trajanja civilizacije. Kao primjere uspjelih pokreta spomenut ću pokret za osamostaljenje Amerike iz druge polovice osamnaestog stoljeća; prosvjetiteljski pokret Enciklopedista koji je doveo do Francuske revolucije; Kemalistički pokret za zamjenu Osmanskog carstva Republikom Turskom; Hitlerov pokret Neue Ordnunug koji je bio napravljen za promjenu njemačkog političkog sustava, koji nije odgovarao stanju i potrebama njemačkog naroda nastalim u poraću Prvoga svjetskog rata; te pokret u nastajanju America First, koji se podiže za potrebe oporavka američke države i za ponovno stvaranje američkog naroda, koji se izgubio u moru etničkih, rasnih i vjerskih skupina.

Naveo sam nužne uvjete za uspjeh novih pokreta. Međutim, budući da su nevolje u gotovo svim zemljama stvorene globalnom ugrozom, ugrozi se moraju skupno suprotstaviti svi narodi, bez obzira kojim će se redoslijedom oni okupljati i pokretati. Stoga pokreti svih naroda trebaju počivati na istoj zamisli zaštite vrste, zaštite Zemlje i zaštite života. Uz sadašnje stanje Zemlje i života na njoj te uz stanje čovjeka pokret naše vrste treba biti pokret za zaštitu života. Stoga zamisao o zaštiti života treba uporno, gorljivo i nepopustljivo zastupati i širiti. Ljudi će se zdušno pridruživati pokretu. Koncem veljače 2021. godine David Attenborough se dramatičnim izlaganjem izravno obratio Vijeću sigurnosti, u kojemu je rekao: „Prekasno je da se izbjegne trajna promjena klime. … Klimatska kriza je najveća prijetnja sigurnosti koju su ljudi iskusili.“ Na kraju je ipak rekao, da će „akcija za uređenje klime imati javnu potporu“. Nedvojbeno je to, da će se vrsta okupiti i pokrenuti, ako joj se jasno iznese zamisao o zaštiti života.

Vrsta će se povezati unutar sebe, okupiti i pokrenuti. O tomu će ovisiti njezin opstanak. Vrsta u pokretu ima životnu silu, koja će nadvladati silu kapitala i ukloniti kapitalizam. Kapitalizam sprječava vrstu, da poboljša okolnosti života na Zemlji i da nastavi svoju kulturnu evoluciju.

Continue Reading

The strong accumulation and careful preservation of capital in the West began during the Renaissance, when European markets began to develop. Capital was mainly accumulated through trade in the wider parts of the European continent, especially in the Baltic, along the North Sea and in the Mediterranean. Over time, Europeans began to trade around the world. They created separate colonial empires (Portuguese, Spanish, Dutch, French, English), within which trade was free, but the empires fought each other for space and for a monopoly in trade. However, although capital was collected all over the world, it would accumulate in only one city at a time. These were Genoa, Amsterdam, London and New York in a row.

The first round of strong capital accumulation took place in Northern Italy (Genoa, Milan, Florence) and in the Adriatic (Venice, Dubrovnik). There were two reasons for this. First, there was no strong royal authority in northern Italy, and there the influence of the Papal State was weak. Byzantine rule had weakened in the Adriatic. The holders of capital accumulation were mostly republics. (Milan had a weak provincial king.) Second, these and other republics had strong trade across the Mediterranean and the Black Sea with the Far East and Asia.

However, after the rise of the Ottoman Empire in the fifteenth century, trade with the East was significantly reduced and was taken over by France through a political conspiracy under an agreement between French King François I and Sultan Suleiman I in 1536. The northern Italian and Adriatic republics began to decline rapidly and lose accumulated capital. The capital was preserved only by Genoa, which Venice had previously excluded from trade with the East. After that, the Genoese in the diaspora were engaged in banking and trade in money, gold, silver and financial securities. In addition, Genoa was early involved first in Portuguese and later in Spanish overseas explorations and conquests. In the early sixteenth century, Genoa came into alliance with the House of Habsburg, which ruled Central Europe and Spain. Genoese capital had the “external” protection of the Habsburgs.

The second round of accumulation of Western capital took place in the Netherlands, which soon after the liberation from the Habsburg crown in 1588 became the world’s first political, naval, trade and financial superpower. The Netherlands ruled Europe and the world’s seas until the early eighteenth century. Her estates were in North America and the Caribbean, Australia and Indonesia. (The Dutch had 10,000 ships with more than 150,000 sailors in the world at one time.) The Dutch formed the first “open society,” so Jews, Huguenots, Calvinists, Puritans, and members of other minorities and apostates flocked to the Netherlands. They brought skills, knowledge and capital to the Netherlands, which multiplied strongly there. A considerable part of the Genoese capital overflowed into the Netherlands, when that capital lost the protection of the weakened Habsburgs.

The next political, economic and financial center of the world became London in the early eighteenth century after the founding of the private Bank of England in 1694, which credited the construction of the Royal Navy. The navy conquered the world by serving bankers, merchants, goldsmiths and jewelers. The English kings were servants of capital. Prior to that, Genoa had no king at all, and there was no king in the United Dutch provinces either, which had a “regent,” who was the commander of the Dutch army in case of war, but who had his kingdom in the separate province of Oranje. Much of the capital accumulated in the second, Dutch round flowed from Amsterdam to the City of London.

In addition to conquering vast areas on all distant continents, the English and the British used the Industrial Revolution to raise capital, in which hard human labor was replaced by the work of huge machines and plants (railways, warships and merchant steamboats, huge industrial plants), which were served by crowds of workers. The English accumulated capital through trade, industrial production, military force, plunder, and financial business.

For a strong accumulation of capital, it was the turn of the United States after the bloody Civil War (1861-1865), which President Abraham Lincoln started in the first year of his first term, precisely to accumulate the capital needed to conquer the whole ( indigenous) area to the Pacific Ocean between Canada and Mexico. The area was to be conquered and transport and communication infrastructure set up in it. In the period until the end of the century, ie until the outbreak of the First World War, the USA protected its market and the booming young industry with high tariffs and excise duties, so that only capital could be imported into the USA. There was also an overflow of British capital into the United States, because that capital was more prolific in the United States than in Britain. By the end of the nineteenth century, the United States had become the world’s first economic, industrial, financial, military, and political world power.

In the fourth, American round of accumulation, capital multiplied by industrial production, the seizure of land from indigenous peoples, the establishment of monopolies and cartels, the reckless exploitation of the labor of domestic people and immigrants, financial imaginations or speculation, and lending to warring nations in two world wars. After World War I, President Woodrow Wilson sought to establish American hegemony in the world through the export of capital and the export of democracy using the League of Nations. He was prevented from doing so at the Paris Peace Conference in 1919 by the colonial powers Britain and France, which were also the victors of the war. Such an idea for the postwar World War II was held by President Franklin Roosevelt, who foresaw the establishment of the United Nations, the World Bank, the International Monetary Fund and the (aborted) International Trade Organization during the war. A world monetary system was established with a base in gold, which came almost entirely into US ownership during the war. The implementation of American intentions was prevented by the Soviet Union, which was the biggest winner of the new war. The world was divided by an “iron curtain” that could not fit into American hegemony.

Due to the success of communism in World War II, capitalism shifted from the onslaught to the defense. Capitalism saw danger in Eastern Communism and in Western Labor. Capitalism needed to be saved. The so-called social capitalism or a kind of corporatism was created, because the volume of production, product prices and the level of workers’ wages were agreed upon by employers and trade unions. Stopping the external, communist danger was accomplished by the hasty reindustrialization of Germany and Japan. In the period of the so-called golden age of capitalism, workers and states defeated in the war did well, but not capital, which accumulated poorly.

However, Richard Nixon was brought in for the presidency of the United States, in order to break Roosevelt’s world financial and trade system. On August 15, 1971, President Nixon severed the link between gold and the dollar, so American gold could no longer be bought for national currencies of members of the International Monetary Fund. Gold and all world currencies became commodities on the free market. For all currencies and gold, “floating” rates were introduced instead of fixed ones. Since 1971, capital has been able to circulate freely on the world market. This was especially true of the “eurodollars,” which had accumulated as the earnings of American industrial corporations in Europe. The city of London has readily taken on the role of free capital management.

After the collapse of the communist bloc in Europe, the World Trade Organization (WTO), founded by President Bill Clinton on January 1, 1995, in the second year of his first term, served as a means of capital accumulated in the United States. Exactly one year earlier, President Clinton founded the market organization NAFTA, which connected the United States, Mexico and Canada into single market. The administration of President George W. Bush, which fought a large-scale wars in Asia, did not, according to Republican custom, try to replace the multilateral strategy of the Democrats with bilateral cooperation. Under the administration of President Barack Obama, there was a new momentum of multilateralism by trying to merge the European Union and North America (TTIP) into one single market, and North America and East Asia into another, but without China (TTP).

In the period from 1993 to 2017, America collapsed as a country or as a state. There has been a deindustrialization of the U.S. by exporting industrial capital and U.S. jobs first to Mexico and then around the world and especially to China. In the US, old industrial cities and transportation infrastructure have collapsed. There has been a technological lag in the US in communications, but the proliferation of private digital networks – where tax-free earnings accumulate – represents an expansion of the Hollywood entertainment industry. A huge portion of American capital is wasted in the media. American industrial corporations have become financialized, which means that they make more money by using free capital than by technological inventions and the production of material goods. (Boeing, General Motors)

The deindustrialization of the economy and the financialization of industrial corporations created the need for financial speculation in the United States, which led to the financial crisis and the Great Recession of 2008. America stopped working and producing, so the federation, federal states, cities, manufacturing corporations, consumer banks, and citizens borrowed heavily from domestic private and foreign state capital. Ingrained domestic, American capital that had a foothold in agriculture, the military industry, and energy (oil, gas, coal) began to crumble in favor of free, cosmopolitan, world capital. Because capital governs America and because capital in the United States is divided and opposed to each other, there has been a sharp division of Americans into two nations, one of which is the “silent” Anglo-Saxon majority and the other a set of vocal minority nations supported by “Eastern media”.

President Donald Trump, who was undoubtedly brought to the White House by endangered domestic capital, sought to establish the usual republican geopolitical strategy, based on bilateral cooperation with other states. However, Donald Trump was also brought to the White House to curb China’s rise, so he supplemented US bilateral cooperation with one group of countries by (1) refusing US cooperation with other countries and (2) political and economic punishment of many third countries. President Trump has seriously cut taxes, to boost the economy and create additional jobs. By the time the coronavirus pandemic broke, it had more than halved unemployment (from 7.3% to 3.4%), but most new jobs had been created in services, which were difficult to export. That is why the American trade deficit has increased. (President Trump used excise duties to force American corporations to return their capital to the United States and create jobs there, but he failed to do so. He created new jobs himself by reducing taxes in order to increase investment, while the released money was partly invested in shares on the stock exchanges, and new jobs were created in the service industries, not in the production of tangible goods for export.)

To implement the political and economic transformation of the United States, Donald Trump created a political movement, through which he fundamentally changed the American national strategy. Donald Trump created Trumpism, as a political thought, according to which America is first and foremost (America First!) and even before cosmopolitan, world, free capital, which did everything it could to remove Donald Trump from the White House. However, Trump left, but Trumpism remained a nightmare of the new, democratic administration of President Joe Biden.

Since the unofficial announcement of the results of the 2020 presidential election, think tanks have begun to compete with each other in advising the new administration on how to restore American hegemony in the world, which ceased due to the weakening of America as a state. The advice was given on the basis of the common notion that America forever has world political, economic, military and ideological leadership. Such inappropriate flattery of think tanks to the new American administration is based on the dubious assumption that there is enough world, cosmopolitan capital in the United States that they can rule the world again. New capital recently accumulated in private networks (Amazon, Google, Facebook, Twitter, Disney) rests on monopolies and is most often tied to unnecessary services and is sure to come under attack around the world for monopolies and for recent direct but careless interference in politics. The Internet and e-mail help people learn and know or do business, and private networks are only for entertainment, so their ability to raise capital will dry up. For the most part, the previously accumulated industrial capital has already spread around the world and enabled the industrial development of many underdeveloped countries to its advantage.

However, as the U.S. declined for nearly three decades, the rest of the world developed politically, technologically, and economically. Authoritative political systems have been created or improved in many countries (China, Iran, Russia, India, Japan, Indonesia, South Korea, Australia, Turkey, Brazil, Malaysia, Gulf countries, Philippines, some EU countries and other countries), which their citizens respect. The perfect opportunity for the introduction of politism was provided to all peoples by the pandemic of the coronavirus, for the suppression of which the capitalist states of liberal democracy could not be set in motion. (In capitalism, capital has control over politics, the economy, security, and ideology. In politism, politics has precedence over capital, the economy, security, and the belief system.) Britain’s withdrawal from the EU is also calculated to establish economic nationalism. More and more countries are indulging in economic nationalism and giving up liberalism, thus strengthening their sovereignty. In addition, science and technology are developing faster in the countries of ancient Asian and some European nations than in the United States. This is especially evident in the areas of military, space and digital technology, and biotechnology.

With the current situation in the United States – after Donald Trump failed to save the United States from further decline – the fundamental questions are: “Can the United States still remain a place of accumulation of world free capital?” And “Can another country become a place of a new, fifth round of capital accumulation?” The outcome of the US presidential elections in November 2020 suggests that there could be a resumption of multilateralism, exports of US capital and US “democracy” and the export of colored revolutions, which happened so often during the presidency of Barack Obama. In that case, the only capital which could be exported from the United States, would be the capital created by financial speculations, which do not help the United States, in which the living space and the well-being of the people in it are endangered.

In my view, if the US is no longer prolific in accumulating capital – as it used to be in Genoa, the Netherlands and the UK – and if capital multiplying around the world would have to accumulate in one place, it could happen in one of the two future places: in Israel or in China. This conditional conclusion is based on a “linear extrapolation” of the past process of capital accumulation from Genoa to New York: after the fourth, the fifth round of capital accumulation should come. Israel is a candidate because (1) the world’s accumulated cosmopolitan capital could easily flow into that country; (2) that the people of Israel have always or since their progenitor Abraham shown a will to establish world hegemony; and (3) that Israel has state-of-the-art science and technology, which it could offer with capital to many developing nations, in order to create in them a true productive economy. At the same time, Israel could offer protection to such nations, because it is a nuclear power and because it has an ubiquitous and effective intelligence service. The best protection for nations would be provided by achieved economic growth and the enjoyment of prosperity. Thus, for decades, the United States provided protection to weaker nations through the Atlantic Alliance or other regional military alliances. The United States was a benevolent hegemon, leaving nations sovereignty and self-government but not allowing them to conduct foreign policy.

Many economists believe that China could also become the site of the fifth round of world capital accumulation. Such an idea is based solely on economic growth and China’s overall strength. In 2020, China was the first in the world in terms of industrial production, in terms of international trade, in terms of total purchasing power, in terms of highway network (155,000 km), in terms of high-speed rail network (38,000 km), in terms of 5G digital network connections ( 200,000,000) and in grain production (670 million tons) The Chinese economy reached a volume of $ 15.4 trillion and a „pandemic“ annual economic growth of 2.3%, which was not recorded in 2020 in other developed countries, where the economy has shrunk significantly.)

However, China cannot be expected to become a stronghold for the accumulation of world capital, if all the factors related to China, to its special and long-lasting civilization and to its political history are taken into account. First, there has long been a populous real nation in China, not an “open society” or diaspora, so capital will never rule China and the Chinese. Second, China has a one-party system for creating and maintaining “socialism with Chinese characteristics for the twenty-first century.” This system is based on the acceptance by the people, that the only political party leads China. This acceptance will last as long as the Chinese Communist Party provides the people with progress and prosperity. This forces China to primarily dedicate itself to the needs of its living community. Contrary to that, the creation of world hegemony would necessarily lead to the neglect of domestic needs. Hegemony is a great obligation, which has ruined the United States and the American people.

Third, China has lasted for twenty-two centuries, during which it did not indulge in militarism, colonialism, and imperialism: When it initially broke through to the “natural borders” that can be defended, China devoted itself to defense rather than invading other nations. The conquests were organized by the Mongols, Manchus and Japanese, and of course by the European peoples. In China, European peoples had cut down their colonial possessions in the lower reaches of navigable rivers and in the coastal areas of Hong Kong and Macao. China was a colony for more than a century (1840-1949). Even during the reign of the first emperor Qin Shi Huangdi, the Chinese set up protective walls around themselves, which were obviously not calculated on imperialism and the expansion of space, but on the protection of space. The emperors in the mid-fifteenth century gave up further naval construction and funding for exploration in the Indian Ocean because budget funds were to be used to defend against ground attacks from Central Asia. In my opinion, China has neither the will nor the ability nor the courage to establish world hegemony. The certainty of bilateral cooperation between the countries suits China. This is the meaning of the Chinese project “One Road, One Belt”, which in time will lead to the establishment of a global transport infrastructure, which is needed by the global world and the globalized species of Homo sapiens.

Nevertheless, I am firmly convinced that the fifth round of capital accumulation will no longer be based anywhere. This is a consequence of the globalization of business and the globalization of the species Homo sapiens, which are underestimated and which the scribes of capitalism from the think tanks do not take into account in their judgments. Capital has globalized business thanks to the appropriated and selfish freedom to travel the world, and now it has found itself in a trap, which it has set for itself. Due to the global nature of operations and the establishment of global supply networks, capital can no longer easily move from place to place, because capital is most often invested with the intention of longer-term fertilization, and the amount of free capital is still limited.

A collective awareness has suddenly emerged in our species, that the disturbed world climate and the coronavirus pandemic are seriously endangering our species and life on Earth in general. For the needs of climate recovery and the establishment of permanent “coexistence” with viruses, it will be necessary to strongly, synchronously and evenly invest capital throughout the Earth, ie to invest capital in all living spaces. It will be necessary to create a global health system, which will have enough doctors and other medical staff, enough hospital space and hospital beds, enough equipment and supplies, and a global digital network to monitor the movement of people and search for infected people. The species will need a worldwide network of top public institutes to study pandemics and to work systematically on vaccine research and discovery, as well as a reliable and extensive global vaccination network. The species will need more well-educated doctors, and fewer trained waiters, disc jokeys in nightclubs or tattoo experts.

Climate disturbance places heavier demands on capital than those carried by virus pandemics. Capital, private or public, will need to invest heavily in new technology, in new energy, in new production, in new modes of transport, in new agriculture, in new water supply, in new housing and in new ways of life. Investments in climate recovery must be ubiquitous and evenly distributed. Cleaning of environment and climate recovery efforts in one place cannot improve the general state of the climate if the climate deteriorates in other places. There is also no general protection against viruses, if that protection is not ubiquitous. Globalization, a disrupted climate, and virus pandemics have created complete interdependence in the species.

In addition to investing in climate recovery and pandemic control, huge investments will be needed to eradicate poverty and educate people around the world. This will allow poor countries to develop faster, which will eliminate the need for vicious mass migration, which is now shaking our species. The migration of the hardest hit people will be manageable.

World business can no longer be globalized and spatially fragmented. Climate cannot be globalized. The species Coronavirinae cannot be globalized and divided into strains bounded by national borders. The global species Homo sapiens can no longer be confined to limited habitats. Since life on Earth cannot be deglobalized, there will inevitably be a globalization of capital, ie its spatially and demographically uniform distribution, which is at odds with global freedom of capital and its urge to be gathered around the world and accumulate in one place or in few hands.

Capital, by the inevitable and forced loss of freedom, will change nature or temper, not just hair. Capital will have to take responsibility for space, people, climate, the health of our species, and for the Earth and for life on it. Capital will cease to rule the species and the Earth, and will begin to serve them. This will put an end to capitalism as a way to regulate the economy and living communities in our species. A worn-out carriage of capital cannot be usable even with the fifth wheel.

The inevitable scattering of capital to countries and peoples will lead to the attachment of capital to labor and space. This will make it possible to replace capitalism with politism and to replace the sovereignty of capital with the sovereignty of the people. The sovereignty of the people is paired with their responsibility. Capital will take responsibility, but it will lose its former sovereignty. Capital will turn from a master into a servant of the species. This is a great and crucial consequence of globalization.

Continue Reading

Snažno nakupljanje i pomno čuvanje kapitala na Zapadu počelo je u vrijeme Renesanse, kad su se počela razvijati europska tržišta. Kapital se uglavnom nakupljao trgovinom na širim dijelovima europskog kontinenta, posebice u Baltiku, uz Sjeverno more i u Sredozemlju. Europljani su s vremenom počeli trgovati po cijelom svijetu. Napravili su odvojena kolonijalna carstva (portugalsko, španjolsko, nizozemsko, francusko, englesko), unutar kojih je trgovina bila slobodna, ali su se carstva međusobno borila za prostor i za monopol u trgovini. Međutim, iako se kapital prikupljao po cijelom svijetu, on bi se u određenom razdoblju nakupljao samo u jednom gradu. To su zaredom bili Genova, Amsterdam, London i New York.

Prvo kolo snažnog nakupljanja kapitala odigravalo se u Sjevernoj Italiji (Genova, Milano, Firenca) i u Jadranu (Venecija, Dubrovnik). Tomu su bila dva razloga. Prvo, na sjeveru Italije nije bilo jake kraljevske vlasti, a ondje je i utjecaj Papinske države bio slab. U Jadranu je bila oslabila vlast Bizanta. Nositeljice nakupljanja kapitala bile su uglavnom republike. (Milano je imao slabog pokrajinskog kralja.) Drugo, navedene i druge republike imale su snažnu robnu razmjenu preko Sredozemlja i Crnog mora s Prednjim Istokom i Azijom.

Međutim, poslije uspona Osmanske carevine u petnaestom stoljeću znatno je smanjena trgovina s Istokom, koju je političkom urotom preuzela Francuska temeljem sporazuma francuskog kralja Françoisa I i sultana Sulejmana I 1536. godine. Sjevernotalijanske i jadranske republike počele su brzo propadati i gubiti nakupljeni kapital. Kapital je sačuvala samo Genova, koju je ranije Venecija bila isključila iz trgovine s Istokom. Đenovljani su se poslije toga u dijaspori bavili bankarstvom te trgovinom novcem, zlatom, srebrom i financijskim vrijednosnicama. Usto, Genova se rano uključila prvo u portugalska, a poslije i u španjolska prekooceanska istraživanja i osvajanja. Početkom šesnaestog stoljeća Genova je stupila u spregu s kućom Habsburga, koja je vladala Središnjom Europom i Španjolskom. Đenovski kapital imao je „vanjsku“ zaštitu Habsburga.

Drugo kolo nakupljanja zapadnog kapitala odigralo se u Nizozemskoj, koja je ubrzo poslije oslobođenja od habsburške krune 1588. godine postala prvom političkom, pomorskom, trgovinskom i financijskom velesilom svijeta. Nizozemska je vladala Europom i svjetskim morima do početka osamnaestog stoljeća. Posjedi su joj bili u Sjevernoj Americi i na karipskim otocima, u Australiji i Indoneziji. (Nizozemci su u jednom času na svjetskim morima imali 10.000 brodova s više od 150.000 mornara.) Nizozemci su napravili prvo „otvoreno društvo“ pa su se u Nizozemsku bili sjatili Židovi, hugenoti, kalvinci, puritanci te pripadnici drugih manjina i otpadničkih sljedbi. Oni su u Nizozemsku donijeli vještine, znanje i kapital, koji se ondje snažno množio. Značajan dio đenovskog kapitala prelio se u Nizozemsku, kad je taj kapital izgubio zaštitu oslabljenih Habsburga.

Novo političko, gospodarsko i financijsko središte svijeta postao je početkom osamnaestog stoljeća London poslije utemeljenja privatne Banke Engleske 1694. godine, koja je kreditirala izgradnju kraljevske mornarice. Mornarica je osvajajući svijet služila bankarima, trgovcima, zlatarima i draguljarima. Engleski kraljevi bili su sluge kapitala. Prije toga, Genova uopće nije imala kralja, a kralja nije bilo ni u Sjedinjenim nizozemskim pokrajinama, koje su imale „namjesnika“, koji je bio zapovjednik nizozemske vojske za slučaj rata, ali koji je imao svoju kraljevinu u odvojenoj pokrajini Oranje. Golem dio kapitala nakupljenog u drugom, nizozemskom kolu prelio se iz Amsterdama u Londonski City.

Osim što su bili osvojili golema područja na svim dalekim kontinentima Englezi odnosno Britanci su za nakupljanje kapitala iskoristili Industrijsku revoluciju, u kojoj je naporan ljudski rad bio zamijenjen radom golemih strojeva i postrojenja (željeznica, ratni i trgovački parni brodovi, golema industrijska postrojenja), koje su posluživala mnoštva radnika. Englezi su kapital nakupljali trgovinom, industrijskom proizvodnjom, vojnom silom, pljačkom i financijskim poslovanjem.

Za snažno nakupljanje kapitala na red su došle SAD i to poslije krvavog Građanskog rata (1861.-1865.), koji je predsjednik Abraham Lincoln zapodjenuo u prvoj godini prvog mandata, upravo kako bi se nakupljao kapital, koji je bio potreban za osvajanje cijelog (domorodačkog) prostora do Tihog oceana između Kanade i Meksika. Prostor je trebalo osvojiti te u njemu postaviti prijevoznu i komunikacijsku infrastrukturu. U razdoblju do konca stoljeća odnosno do izbijanja Prvoga svjetskog rata SAD su visokim carinama i trošarinama štitile svoje tržište i poletnu mladu industriju, tako da se u SAD mogao uvoziti samo kapital. Došlo je i do prelijevanja britanskog kapitala u SAD, jer se taj kapital jače plodio u SAD, nego u Britaniji. SAD su do kraja devetnaestog stoljeća postale prvom gospodarskom, industrijskom, financijskom, vojnom i političkom velesilom svijeta.

Kapital se u četvrtom, američkom kolu nakupljanja množio industrijskom proizvodnjom, otimanjem zemlje domorodačkom pučanstvu, uspostavom monopola i kartela, bezobzirnim iskorištavanjem rada zatečenih ljudi i useljenika, financijskim domišljajima ili spekulacijama te kreditiranjem zaraćenih država u dvama svjetskim ratovima. Predsjednik Woodrow Wilson je poslije Prvoga svjetskog rata nastojao uspostaviti američku hegemoniju u svijetu putem izvoza kapitala i izvoza demokracije rabeći Ligu naroda. U tomu su ga na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine spriječile kolonijalne sile Britanija i Francuska, koje su također bile pobjednice rata. Takvu zamisao je za poraće Drugoga svjetskog rata imao predsjednik Franklin Roosevelt, koji je još za rata predvidio uspostavu Ujedinjenih naroda, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i (pobačene) Međunarodne trgovinske organizacije. Uspostavljen je svjetski monetarni sustav s podlogom u zlatu, koje je tijekom rata gotovo potpuno došlo u vlasništvo SAD. Provedbu američkih nakana spriječio je Sovjetski Savez, koji je bio najveći pobjednik novog rata. Svijet je bio podijeljen „željeznom zavjesom“, koja se nije mogla uklopiti u američku hegemoniju.

Zbog uspjeha komunizma u Drugom svjetskom ratu kapitalizam je iz navale prešao u obranu. Kapitalizam je vidio opasnost u istočnom komunizmu i u zapadnom radništvu. Trebalo je spasiti kapitalizam. Stvoren je takozvani dogovorni kapitalizam ili jedna vrsta korporatizma, jer su se o obujmu proizvodnje, o cijenama proizvoda i o visini radničkih plaća dogovarali poslodavci i sindikati. Zaustavljanje vanjske, komunističke opasnosti izvedeno je užurbanom reindustrijalizacijom Njemačke i Japana. U razdoblju takozvanog zlatnog razdoblja kapitalizma dobro su prolazili radnici i države poražene u ratu, ali ne i kapital, koji se slabo gomilao.

Međutim, Richard Nixon bio je doveden za predsjednika SAD, kako bi razbio Rooseveltov svjetski financijski i trgovinski sustav. Predsjednik Nixon je 15. kolovoza 1971. godine raskinuo vezu između zlata i dolara pa se za monete članica Međunarodnog monetarnog fonda nije više moglo kupovati američko zlato. Zlato i sve svjetske monete postale su robom na slobodnom tržištu. Za sve monete i zlato umjesto čvrstih uvedeni su „plivajući“ tečajevi. Kapital je od 1971 godine mogao slobodno kolati svjetskim tržištem. To se posebice odnosilo na „eurodolare“, koji su se bili nakupili kao zarada američkih industrijskih korporacija u Europi. Londonski city spremno je preuzeo ulogu upravljanja slobodnim kapitalom.

Nakon sloma komunističkog bloka u Europi kao sredstvo kapitala nakupljenog u SAD poslužila je Svjetska trgovinska organizacija (WTO), koju je predsjednik Bill Clinton utemeljio 1. siječnja 1995. godine, u drugoj godini svojega prvog mandata. Točno godinu dana prije predsjednik Clinton utemeljio je tržišnu organizaciju NAFTA, koja je u jedno tržište povezala SAD, Meksiko i Kanadu. Administracija predsjednik Georgea W. Busha, koja je naveliko ratovala u Aziji nije po republikanskom običaju ni pokušala multilateralnu strategiju Demokrata zamijeniti bilateralnom suradnjom. Pod administracijom predsjednika Baracka Obame došlo je do novog zamaha multilateralnosti nastojanjem da se u jedno tržište spoje Europska unija i Sjeverna Amerika (TTIP), a u drugo Sjeverna Amerika i Istočna Azija, ali bez Kine (TTP).

U razdoblju od 1993. do 2017. godine Amerika je propadala kao zemlja ili kao država. Došlo je do deindustrijalizacije SAD izvozom industrijskog kapitala i američkih radnih mjesta prvo u Meksiko, a zatim diljem svijeta i poglavito u Kinu. U SAD su propali stari industrijski gradovi i prijevozna infrastruktura. Došlo je do tehnološkog zaostajanja SAD u komunikacijama, a bujanje privatnih digitalnih mreža – u kojima se nakuplja zarada na koju se ne plaća porez – predstavlja proširenje holivudske industrije razbibrige. Golemi dio američkog kapitala trati se u medijima. Američke industrijske korporacije su se financijalizirale, što znači da veću zaradu prave uporabom slobodnog kapitala nego tehnološkim izumima i proizvodnjom tvarnih dobara. (Boeing, General Motors)

Deindustrijalizacija gospodarstva i financijalizacija industrijskih korporacija stvorile su u SAD potrebu za financijskim spekulacijama, koje su dovele do financijske krize i Velike recesije 2008. godine. Amerika je prestajala raditi i proizvoditi pa su se federacija, savezne države, gradovi, proizvodne korporacije, potrošačke banke i građani naveliko zaduživali kod domaćega privatnog i tuđega državnog kapitala. Uvriježeni domaći, američki kapital koji je imao uporište u poljoprivredi, vojnoj industriji i energetici (nafta, plin, ugljen) počeo se osipati u korist slobodnog, kozmopolitskog, svjetskog kapitala. Budući da kapital upravlja Amerikom i budući da je kapital u SAD podijeljen i međusobno suprotstavljen, došlo je do oštre podjele Amerikanaca u dva naroda, od kojih jedan čini „šutljiva“ anglosaska većina, a drugi skup glasnih manjinskih naroda, koji su stalno zastupljeni u programima „istočnih medija“.

Predsjednik Donald Trump, kojega je u Bijelu kuću nedvojbeno doveo ugroženi domaći kapital, nastojao je uspostaviti uobičajenu republikansku geopolitičku strategiju, koja se temelji na bilateralnoj suradnji s drugim državama. Međutim, Donald Trump je doveden u Bijelu kuću i da suzbije uspon Kine pa je on bilateralnu suradnju SAD s jednim državama dopunio (1) odbijanjem suradnje SAD s nekim drugim državama te (2) političkim i gospodarskim kažnjavanjem brojnih trećih država. Predsjednik Trump je ozbiljno smanjio poreze, kako bi potaknuo gospodarstvo i otvorio dodatna radna mjesta. On je do pojave pandemije koronavirusa bio više nego upola smanjio nezaposlenost (od 7,3% na 3.4%), ali je većina novih radnih mjesta bila otvorena u području usluga, koje se malo i teško izvoze. Zato se američki trgovinski manjak povećao. (Predsjednik Trump je trošarinama prisiljavao američke korporacije, da svoj kapitala vrate u SAD i da u njima otvaraju radna mjesta, ali u tomu nije uspio. Nova radna mjesta otvarao je on sam i to smanjenjem poreza kako bi se povećalo ulaganje, s tim što je oslobođeni novac dijelom uložen u dionice na burzama, a nova radna mjesta otvarana su u uslužnim granama, a ne u proizvodnji tvarnih dobara za izvoz.)

Za provedbu političke i gospodarske preobrazbe SAD Donald Trump je napravio pokret, putem kojega je iz temelja promijenio američku nacionalnu strategiju. Donald Trump je stvorio trampizam, kao političku misao, po kojoj je Amerika prije svega (America First!) pa čak i prije kozmopolitskog, svjetskog, slobodnog kapitala, koji je napravio sve što je mogao da Donalda Trumpa ukloni iz Bijele kuće. Međutim, Trump je otišao, ali je trampizam ostao kao noćna mora nove, demokratske administracije predsjednika Joea Bidena.

Od neslužbene objave rezultata predsjedničkih izbora 2020. godine mudrosne zaklade su se počele međusobno utrkivati u davanju savjeta novoj administraciji o tomu, kako treba obnoviti američku hegemoniju u svijetu, koja je prestala zbog slabljenja Amerike kao države. Savjeti su davani temeljem uvriježene zamisli, da Americi zauvijek pripada svjetsko političko, gospodarsko, vojno i ideološko predvodništvo. Takvo neumjesno ulagivanje zaklada novoj američkoj administraciji počiva na dvojbenoj pretpostavci, da u SAD ima dovoljno svjetskog, kozmopolitskog kapitala da one mogu ponovo zavladati svijetom. Novi kapital koji je nedavno nakupljen u privatnim mrežama (Amazon, Google, Facebook, Twitter, Disney) počiva na monopolima i najčešće je vezan uz nepotrebne usluge te će jamačno doći na udar diljem svijeta zbog monopolizma i zbog izravnog, ali neopreznog upletanja u politiku. Internet i elektronička pošta pomažu ljudima da uče i da znaju odnosno da obave posao, a privatne mreže služe samo za razbibrigu pa će njihova mogućnost nakupljanja kapitala usahnuti. Odranije nakupljeni kapital se dobrim dijelom već rasuo po svijetu i sebi na korist omogućio industrijski razvitak mnogim nerazvijenim zemljama.

Međutim, dok su SAD propadale gotovo tri desetljeća ostatak svijeta se politički, tehnološki i gospodarski razvijao. Došlo je do stvaranja ili do usavršavanja autoritativnih političkih sustava u brojnim zemljama (Kina, Iran, Rusija, Indija, Japan, Indonezija, Južna Koreja, Australija, Turska, Brazil, Malezija, zemlje Zaljeva, Filipini, neke zemlje Europske unije i druge zemlje), koje njihovi građani poštuju. Savršenu prigodu za uvođenje politizma pružila je svim narodima pošast koronavirusa, za suzbijanje koje se nisu mogle pokrenuti kapitalističke zemlje liberalne demokracije. (U kapitalizmu kapital ima nadzor nad politikom, gospodarstvom, zaštitom i ideologijom. U politizmu politika ima prevagu nad kapitalom, gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja.) Britansko istupanje iz EU također je sračunato na uspostavu gospodarskog nacionalizma. Sve se više zemalja odaje gospodarskom nacionalizmu i odustaje od liberalizma, čime jača njihova suverenost. Usto, znanost i tehnologija se brže razvijaju u zemljama starih azijskih i nekih europskih naroda, nego u Sjedinjenim Američkim Državama. To se posebno očituje u područjima vojne, svemirske i digitalne tehnologije te biotehnologije.

Uz sadašnje stanje u SAD – nakon što je Donald Trump neuspjelo nastojao spasiti SAD od daljnjeg propadanja – temeljna pitanja su: „Mogu li SAD i dalje ostati mjestom nakupljanja svjetskog slobodnog kapitala?“ i „Može li neka druga zemlja postati mjestom novoga, petog kola nakupljanja kapitala?“ Po tomu, tko se dokopao vlasti na američkim izborima u studenomu 2020. godine moglo bi se zaključiti, da bi moglo doći do obnove multilateralnosti, izvoza američkog kapitala i američke „demokracije“ te do izvoza obojenih revolucija kakve su bile uobičajene za vladavine predsjednika Baracka Obame. U tom slučaju bi se iz SAD mogao izvoziti samo kapital, koji se gomila financijskim domišljajima, koji ne pomažu SAD, u kojima su ugroženi i životni prostor i dobrobiti ljudi u njemu.

Po mojemu, ako SAD više nisu izdašne za nakupljanje kapitala – kao što se to prije dogodilo Genovi, Nizozemskoj i Velikoj Britaniji – te ako bi se kapital koji se množi diljem svijeta morao nakupljati na jednom mjestu, to bi se moglo ubuduće dogoditi na jednom od dvaju mjesta: u Izraelu ili u Kini. Taj uvjetni zaključak počiva na pravocrtnom protezanju ili na „linearnoj ekstrapolaciji“ dosadašnjeg postupka nakupljanja kapitala od Genove do New Yorka: poslije četvrtoga moralo bi doći peto kolo nakupljanja kapitala. Izrael je kandidat zato (1) što bi se u tu zemlju bez muke mogao preliti dosad nakupljeni svjetski, kozmopolitski kapital; (2) što je izraelski narod oduvijek ili od praoca Abrahama pokazivao volju za uspostavu svjetske hegemonije; te (3) što Izrael ima vrhunsku znanost i tehnologiju, koju bi mogao s kapitalom ponuditi mnogim narodima u razvitku, kako bi u njima došlo do stvaranja pravog proizvodnog gospodarstva. Izrael bi ujedno takvim narodima mogao ponuditi zaštitu, jer je nuklearna sila te jer ima svenazočnu i učinkovitu obavještajnu službu. Najbolju zaštitu narodima pružio bi ostvareni gospodarski rast i uživanje blagostanja. Tako su SAD desetljećima slabijim narodima pružale zaštitu putem Atlantskog saveza ili drugih područnih vojnih saveza. SAD su bile dobroćudan hegemon, koji je narodima ostavljao suverenost i samoupravu, ali im nije dopuštao vođenje vanjske politike.

Mnogi ekonomist smatraju da bi i Kina mogla postati mjestom petog kola nakupljanja svjetskog kapitala. Takva zamisao se temelji isključivo na gospodarskom rastu i na ukupnoj snazi Kine. (U 2020. godini Kina je bila prva u svijetu po industrijskoj proizvodnji, po obujmu međunarodne trgovine, po ukupnoj kupovnoj sposobnosti, po mreži autocesta (155.000 km), po brzoj željezničkoj mreži (38.000 km), po broju priključaka na digitalnu mrežu 5G (200,000.000) i po proizvodnji žitarica (670 milijuna tona). Kinesko gospodarstvo dosegnulo obujam od 15,4 trilijuna dolara i pandemijski godišnji gospodarski rast od 2,3%, kakav 2020. godine nije zabilježen u drugim razvijenim zemljama, u kojima se gospodarstvo znatno smanjilo.)

Ipak, ne može se očekivati da Kina postane uporištem nakupljanja svjetskog kapitala, ako se uvaže svi čimbenici vezani uz Kinu, uz njezinu posebnu i dugotrajnu civilizaciju te uz njezinu političku povijest. Prvo, u Kini već dugo postoji golem pravi narod, a ne „otvoreno društvo“ ili dijaspora pa kapital nikad neće zavladati Kinom i Kinezima. Drugo, Kina ima jednostranački sustav za stvaranje i održavanje „socijalizma s kineskim značajkama za dvadeset prvo stoljeće“. Taj sustav počiva na prihvaćanju naroda, da jedina politička stranka vodi Kinu. To prihvaćanje će trajati dok Komunistička stranka Kine bude narodu pružala napredak i blagostanje. To sili Kinu da se prvobitno posveti sebi i potrebama svoje životne zajednice, a stvaranje svjetske hegemonije bi nužno dovelo do zanemarivanja domaćih potreba. Hegemonija je velika obveza, koja je upropastila SAD i američko pučanstvo.

Treće, Kina traje dvadeset dva stoljeća, tijekom kojih se nije upuštala u militarizam, kolonijalizam i imperijalizam: Kad je početnim širenjem izbila na „prirodne granice“ koje se daju braniti Kina se posvetila obrani, a ne navali na druge narode. Osvajanjima su se bavili Mongoli, Mandžurci i Japanci te dakako europski narodi. U Kinu su europski narodi bili zasjekli svoje kolonijalne posjede u donjim tokovima plovnih rijeka te u obalnim područjima Hong Konga i Makaoa. Kina je duže od jednog stoljeća (1840.-1949.) bila kolonija. Kina je još za prvog cara Čin Ši Huangdija oko sebe postavljala zaštitne zidove, koji očito nisu bili sračunati na imperijalizam i na širenje prostora, nego na zaštitu prostora. Carevi su sredinom petnaestog stoljeća odustali od daljnje izgradnje mornarice i od financiranja istraživanja u Indijskom oceanu, jer je proračunska sredstva trebalo rabiti za obranu od kopnenih napada iz Središnje Azije. Po mojemu, Kina nema ni volju ni sposobnost ni hrabrost za uspostavu svjetske hegemonije. Kini odgovara izvjesnost bilateralne suradnje među državama. To je smisao kineskog projekta „Jedna cesta jedan pojas“, koji će s vremenom dovesti do uspostave svjetske prijevozne infrastrukture, koja je potrebna globalnom svijetu i globaliziranoj vrsti Homo sapiens.

Ipak, čvrsto sam uvjeren, da se peto kolo nakupljanja kapitala neće više nigdje zasnovati. To je posljedica globalizacije poslovanja i globalizacije vrste Homo sapiens, koje se podcjenjuju i koje pismoznalci kapitala iz mudrosnih zaklada ne uvažavaju pri svojim prosudbama. Kapital je globalizirao poslovanje zahvaljujući prisvojenoj i sebičnoj slobodi kolanja svijetom, a sad se našao u stupici, koju je sam sebi postavio. Zbog globalnosti poslovanja i uspostave svjetskih opskrbnih mreža kapital više ne može lako kolati s mjesta na mjesto, jer se kapital najčešće ulaže s nakanom dugotrajnije oplodnje, a količina slobodnog kapitala je ipak ograničena.

U našoj vrsti se iznenada pojavila skupna svijest, o tomu da poremećena svjetska klima i pandemija koronavirusa ozbiljno ugrožavaju našu vrstu i općenito život na Zemlji. Za potrebe oporavka klime i upriličenja trajnog „suživota“ s virusima bit će potrebno silovito, istovremeno i ujednačeno ulaganje kapitala diljem Zemlje odnosno ulaganje kapitala u sve životne prostore. Trebat će napraviti svjetski zdravstveni sustav, koji će imati dovoljno liječnika i ostalog medicinskog osoblja, dovoljno bolničkog prostora i bolničkih postelja, dovoljno opreme i pribora te svjetsku digitalnu mrežu za praćenje gibanja ljudi i traganje za zaraženim osobama. Vrsti će biti potrebna svjetska mreža vrhunskih javnih instituta za proučavanje pandemija i za sustavan rad na istraživanju i nalaženju cjepiva te pouzdana i razgranata svjetska mreža za cijepljenje. Vrsti će trebati više dobro školovanih liječnika, a manje priučenih konobara, glazbenih voditelja u noćnim klubovima ili vještaka tetoviranja.

Poremećaj klime postavlja kapitalu teže zahtjeve od tih koje nose pandemije virusa. Kapital, privatni ili državni, trebat će napadno ulagati u novu tehnologiju, u novu energetiku, u novu proizvodnju, u nov način prijevoza, u novu poljoprivredu, u novu opskrbu vodom, u novo zgradarstvo i u novi način života ljudi. Ulaganja u oporavak klime moraju biti posvudašnja i ujednačeno raspoređena. Uređenje mjesnog okoliša i napori za oporavak klime na jednom mjestu ne mogu poboljšati opće stanje klime, ako se na drugim mjestima klima kvari. Nema ni opće zaštite od virusa, ako ta zaštita ne bude posvudašnja. Globalizacija, poremećena klima i pandemije virusa stvorile su u vrsti potpunu međuovisnost.

Osim ulaganja u oporavak klime i u suzbijanje pandemija golema će ulaganja biti potrebna i za uklanjanje siromaštva te za dobro školovanje ljudi diljem Zemlje. To će siromašnim zemljama omogućiti brži gospodarski razvitak, koji će ukloniti potrebu opakih mnoštvenih migracija, koje sad potresaju našu vrstu. Migracijom najteže pogođenih ljudi će se moći upravljati.

Svjetsko se poslovanje više ne može odglobalizirati i prostorno usitniti. Klima se ne može odglobalizirati. Vrsta Coronavirinae se ne može odglobalizirati i podijeliti u sojeve omeđene nacionalnim granicama. Globalna vrsta Homo sapiens više se ne može upretinčiti u omeđene životne prostore. Budući da se život na Zemlji ne može odglobalizirati, neizbježno će doći i do globalizacije kapitala odnosno do njegove prostorno i demografski ujednačene razdiobe, koja stoji u opreci s globalnom slobodom kapitala i njegovim nagonom da se prikuplja diljem svijeta, a nakuplja na jednom mjestu ili u jednim rukama.

Kapital će neizbježnim i prisilnim gubitkom slobode promijeniti i ćud, a ne samo dlaku. Kapital će morati preuzeti odgovornost za prostor, ljude, klimu, zdravlje naše vrste te za Zemlju i za život na njoj. Kapital će prestati gospodariti vrstom i Zemljom te će joj početi služiti. Time će prestati kapitalizam kao pristup uređenju gospodarstva i životnih zajednica u našoj vrsti. Dotrajala zaprežna kola kapitala ne može učiniti uporabljivima ni peti kotač ili peto kolo.

Neizbježno raspršenje kapitala na zemlje i narode dovest će do vezanosti kapitala uz rad i prostor. To će omogućiti zamjenu kapitalizma politizmom i zamjenu suverenosti kapitala suverenošću naroda. Suverenost naroda sparena je s njihovom odgovornosti. Kapital će preuzeti odgovornost, ali će izgubiti dosadašnju suverenost. Kapital će se od gospodara pretvoriti u slugu vrste. To je velika i presudna posljedica globalizacije.

Continue Reading

Za početak ću reći, da sam čim sam vidio pitanja za ovaj osvrt pomislio na to, da bi urednik mogao poslati kakva lakša pitanja. Usto ću natuknuti dvoje. Prvo, kad je novinar Sunday Timesa u razgovoru za njegov osamdeseti rođendan (10.02.1974.) pitao Harolda Macmillana, nekadašnjeg britanskog premijera, što mu je padalo najteže u vladanju zemljom, premijer je odgovorio: „Događaji, sinko, događaji.“ Mislio je na opasnu aferu Profumo, koja je Konzervativce stajala slijedećih izbora. Drugo, Robert McNamara kao predsjednik Korporacije Ford uveo je u svoju korporaciji strategijsko odlučivanje na temelju silnih ekonometrijskih podataka. Usto je financirao uvođenje takvog strategijskog planiranja kao predmeta na Sveučilište u Harvardu, a kao Kennedyjev ministar obrane svoj je način strategijskog planiranja uporabio za vođenje rata u Vijetnamu i izgubio taj rat.

Danas teoretičari strategije smatraju, da je za poslovne sustave često bolje ne pripravljati strategiju, nego imati obvezujuću strategiju, jer se okolnosti poslovanja neprestance i brzo mijenjaju. To posebice vrijedi u globaliziranom svijetu, u kojemu ima mnogo međusobno povezanih političkih i gospodarskih subjekata, koji samostalno donose odluke. Važnije od straegije je imati zdravu i korisnu zamisao za poslovanje ili za vođenje države te pravo, odgovorno, brižno i savjesno postupanje.

Stoga se od prošle godine ne treba upuštati u predviđanja događaja i događanja. Događaji i postupci diljem naše vrste u Staroj godini samo su oštro upozorili državnike, političare, poslovne ljude, gradonačelnike, obitelji i sve pripadnike naše vrste, da se u svijet zavukla neizvjesnost, koja će trajati naraštajima. To posebice vrijedi za Hrvatsku, koja je u dva navrata bila iznenađena dvama jakim potresima u istom trusnom području usred Hrvatske. Međutim, neizvjesnost je zavladala cijelom vrstom Homo sapiens zbog (1) ozbiljnog pogoršavanja klime, (2) pandemijâ koronavirusa, (3) teške slabosti kapitalističkog pristupa uređenju gospodarstva i političkih zajednica, i (4), što nije malo važno, burnog i nenadziranog razvitka tehnologije, koju za spas vrste treba usmjeriti u stvaranje nasušnih proizvoda i usluga, kako bi se iz vrste uklonile nevolje, koje su nabrojene od (1) do (3).

Prije nekoliko desetljeća u poslovnom se svijetu govorilo o „upravljanju putem dobro postavljenih meta“. Već tad sam pisao i poučavao studente, da se poslovnim sustavima treba „upravljati putem dobrog poslovnog postupanja“. (Na jesenskom, godišnjem zasjedanju Svekineskog nacionalnog kongresa prvi put u četiri desetljeća nije postavljena meta gospodarskog rasta Kine izražena u postotcima. Kongres je odlučio samo to, što treba raditi i kako treba postupati u pojedinim područjima narodnog života, primjerice u uklanjanju siromaštva i u proizvodnji sjemena.)

Prvo oko čega se naša vrsta treba početi trsiti je jačanje ljudskog zajedništva u obitelji, među susjedima, na poslu, u školi, u gradu, u narodu, u državi, među narodima i u cijeloj vrsti. Zajedništvo omogućuje, da se više napravi i postigne; da se tegobe lakše podnose; ali i da se svi ljudi odgovorno ponašaju.

Drugo, ljudi trebaju odbaciti sve ideologije, koje omogućuju da se ljudima daljinski upravlja i da ih se navodi na nekorisno ili štetno postupanje. Umjesto ideologija, vodič za postupanje treba biti uvažavanje probitaka zajednica i dobrobiti za ljude. Za primjer odbacivanja uvriježene zapadne ideologije navest ću nedavno dogovoreni Dvostrani sporazum o ulaganju (Sveobuhvatan ugovor o ulaganju) između EU i Kine. Sporazum o ulaganju napravljen za ostvarenje probitaka i Europe i Kine, iako su odlazeći američki političari tražili od EU da se „ideološki solidarizira“ sa SAD te da nakon sedam godina pregovaranja sebi na štetu odustane od dogovara s Kinom. SAD i EU bi se trebale skupsa uprotstavljati Kini, koja nudi samo suradnju. SAD nastoje kazniti Kinu, pri čemu bi EU bila usputna žrtva. U drugom primjeru, hrvatske su se vlasti „ideološki solidarizirale“ sa SAD, kad su poništile natječaj za pravljenje kontejnerskog odredišta u Rijeci. Natječaj je bio otvoren godinu i pol dana, a potkraj prošle godine je poništen, jer je ponuda uglednog kineskog konzorcija Ningbo-Tianđin-CRBC bila znatno, znatno povoljnija od ponude grupe A.P. Möller-Mærsk. Usto se pitam, kako se poništavanje natječaja u Rijeci uklapa u europsko-kineski sporazum o uzajamnom ulaganju. Hrvati su ispali „papskijima od pape“.

Treće, hrvatska država treba obnoviti svoju teško stečenu i olako prepuštenu suverenost. Hrvatska od „europske“ treba postati nacionalnom državom. To vrijedi i za ostale članice Europske unije. Neka se poslovi Unije obavljaju u obnovljenom zajedništvu, a ne u dosadašnjoj činovničkoj stezi ili, što je opasnije, u jarmu SAD. Zajedništvo je djelotvornije od vanjskih ili daljinskih zapovijedi.

Četvrto, svaka se država pa i Hrvatska treba prestati oslanjati na kapital i ideologiju (liberalizma). Treba se početi oslanjati na vlastiti narod, ako ga ima. SAD nemaju vlastiti narod pa se zato i zabadaju u tuđe narode. Hrvatska ima vrijedan i dobar narod, što su pokazali i Domovinski rat i nevolje s potresima. Hrvatski narod je bolji i jači od svoje države pa zato mora napraviti jaku, dobru i djelotvornu državu. Ojačana hrvatska država moći će se spokojno osloniti na svoj narod.

Sve dugoročne ili kronične nevolje, koje su postale očitima u Staroj godini sile sve ljude da uzmu novi pristup životu općenito. Pošast koronavirusa upozorila je sve ljude, da pripadaju biološko-kulturnoj vrsti Homo sapiens i da sebe moraju smatrati pripadnicima vrste. Pripadnost vrsti ili poistovjećivanje s vrstom i pripadanje životnom prostoru trebaju kod svakog čovjeka zamijeniti pripadanje bilo čemu drugomu: vjeri, ideologiji, rasi, spolu, poslovnom staležu ili političkom određenju. Po meni, pripadanje životnom prostoru povlači pripadnost narodu ili životnoj zajednici, koja kao cjelina dograđuje životni prostor i koja je životna jedinica vrste Homo sapiens. Cijela vrsta treba pripadati Zemlji, a ne kapitalu.

Stanje klime, kriza kapitalizma, onečišćenost Zemlje, pandemije virusa i pritisak novog, beskrajnoga tehnološkog vala sile ljude da umjesto svih zatečenih vjera i ideologija uzmu za svoj sustav uvjerenja štovanje života, kakav se bio razrastao na Zemlji. Pravo rečeno, čovjek kao svoje ima samo vlastiti život, koji je stručak života na Zemlji. „Čime možeš nadomjestiti svoj život?“ Svakog čovjeka na tom putu obraćenja čeka radosna vijest Isusa iz Nazareta, koji je u svojemu globaliziranom svijetu predlagao ljudima, da jedni u druge, bližnji u bližnje, unose radost života. Ako prihvati pravi, jedini spasonosan stav prema životu, našoj se vrsti u Staroj godini možda dogodila sreća u nesreći.

Continue Reading

U tjednu od 7. do 13. prosinca ove godine u RH bilo je prosječno 4.000 novih zaraženih osoba dnevno na približno četiri milijuna stanovnika ili prosječno 1%0 pučanstva. Takav stupanj širenja pandemije zakuži 1% pučanstva u deset dana, a u tri mjeseca 9%. U Britaniji je u isto vrijeme bilo prosječno 20.000 novih zaraženih osoba dnevno na 68 milijuna stanovnika ili 0,3%0 pučanstva. U SAD je u istom razdoblju bilo prosječno 220.000 novih zaraženih osoba dnevno na 330 milijuna stanovnika ili prosječno 0,67%0 stanovništva. Kad bi dnevni stupanj zaraze u Britaniji bio kao u Hrvatskoj u toj bi zemlji bilo 66.000 novih zaraženih osoba dnevno, a da je tako u SAD ondje bi bilo 328.000 novih zaraženih osoba dnevno. U istom razdoblju u RH je od koronavirusa dnevno preminulo prosječno 65 osoba, u SAD prosječno 2.500 osoba iako je njihovo pučanstvo 80 puta brojnije od hrvatskoga, a u UK oko 500 osoba, iako je pučanstvo u toj zemlji 16 puta brojnije od hrvatskoga. U Kini već mjesecima nitko ne umire od zaraze koronavirusom. U Kini koja ima 1,44 milijarde stanovnika u istom razdoblju bilo je između 10 i 15 novih zaraženih osoba dnevno.

Napravio sam usporedbu stanja pandemije u Hrvatskoj sa stanjem u trima navedenim tuđim državama, jer SAD imaju najveći broj zaraženih i preminulih osoba usred sadašnje pandemije. Kinu sam naveo, jer je ona prva i gotovo jedina zemlja, koja je uspjelo suzbila pandemiju. Britaniju sam naveo, jer ona napušta Uniju pa se nalazi u posvemašnjoj političkoj zbrci. Zajedničko Hrvatskoj, SAD i Velikoj Britaniji je to, da ni u jednoj od tih zemalja uistinu nema prave političke vlasti te da pučanstvo do vlasti malo drži. To se vidi po ponašanju građana, koji sami, mimo preporuka vlasti, srljaju u zarazu u SAD, UK i RH. U Kini postoji vlast, koju građani poštuju.

Tko je pratio postupanje hrvatske vlasti u teškom stanju stvorenom prodorom koronavirusa u Hrvatsku lako je uvidio, da hrvatske vlasti nisu imale strategiju za suprotstavljanje pandemiji, nego su prigodice, ovisno u stupnju širenja ili povlačenja zaraze, građanima davale preporuke, prijedloge i savjete te donosile i prevrtale slabe mjere za zaštitu ljudi, za zaštitu poslovanja ili za zaštitu zdravstvenog sustava. U isto vrijeme koronavirus se nemilice širio i donosio bolest i smrt. Što je najgore, hrvatske vlasti ni danas nemaju nikakvu, a kamoli dugoročnu strategiju za suzbijanje pandemije i za oslobođenje građana od nje, jer se Hrvatska ne smije zavaravati fikcijom ili domišljajem da će cjepiva Phizera, Moderne ili posebice AstraZeneke donijeti brz spas od pošasti koronavirusa. [Ni Svjetska zdravstvena organizacija, a ni tri spomenute ljekarničke kuće ne znaju ni (1) koliko će trajati moguća imunost cijepljenih osoba ni (2) hoće li cijepljeni građani i nakon cijepljenja biti prijenosnici zaraze.]

To što su hrvatske vlasti u pogledu samozaštite predlagale, savjetovale i preporučivale građanima te plahe mjere koje su donosile i stalno mijenjale ili povlačile stvarali su pomutnju u narodu, koji se prestao obazirati na molbe ili zahtjeve vlasti. Ispada, da se hrvatske vlasti ne suprotstavljaju pandemiji koronavirusa, nego da samo mrcvare narod. Mjesecima su hrvatski pandemijski stožernici govorili, da je stanje u zemlji očekivano i da je možda zabrinjavajuće, ali da nije nikako alarmantno ili uzbunjujuće. Ispada, da je dobro ili slabo to, što vlasti kažu da je dobro ili slabo. U Hrvatskom saboru zastupnici vladajuće stranke odbijaju sve prigovore upućene političkim vlastima zbog nedjelotvorne borbe protiv pandemije, tvrdeći da je HDZ na izborima dobio „povjerenje“ građana i da građani do novih izbora moraju podnositi izabranu vlast. Ispada, da izabrana vlast ima pravo na samovoljno postupanje. Međutim, od političkih vlasti se očekuje, da rade to što treba raditi. Život općenito ne dopušta ni slobodu, a kamoli proizvoljnost. Ne može se izbjegnuti zaključak, da uvriježeni politički krugovi u Hrvatskoj imaju naopaku zamisao o političkoj vlasti, o njezinu dobrom postupanju i o njezinoj odgovornosti.

Osim toga, sadašnje nezrele hrvatske vlasti nisu u stanju ili ne smiju donijeti nikakvu odluku. Oklijevanje vlasti da zatvore ugostiteljska mjesta i ostala mnoštvena okupljališta navodi na zaključak, da Hrvatsku vode hrvatski kapitalisti: gostioničari, hotelijeri, frizeri, vlasnici klubova za promicanje tjelesne spremnosti i vlasnici salona za tetoviranje. Međutim, bilo je očitim to, da sadašnje vlasti nisu u stanju donijeti nikakvu odluku. Mislim, da mogu i smijem napisati, da su se u vrhu hrvatske vlasti našli ljudi, koji nisu naviknuti donositi odluke i koji prije stupanja u vlast nisu donosili ozbiljne odluke. Većinom su činovnički provodili to što im se zapovjedi da naprave ili su na računalnim zaslonima premetali slova, riječi, rečenice i vidne zapise. Stanje političke vlasti u RH je uistinu postalo zabrinjavajućim i „uzbunjujućim“, jer je 2020. godina rijetka i jedincata godina odluke za svijet i za vrstu života Homo sapiens, koju je žestoko napala vrsta života Coronavirinae. Takav sastav i takvo stanje hrvatskih vlasti ozbiljno nameću potrebu pretresa i promjene hrvatskog političkog sustava, jer će naša vrsta – htjela to ili ne htjela – morati dugoročno uspostaviti suživot s virusima. Virus neće brzo uminuti.

Napadna razlika u suzbijanju pandemije u Kini, s jedne strane, te u HR, UK i SAD, s druge, pokazuje (1) da Kina ima politički sustav primjeren sadašnjim potrebama životnih zajednica (klima, okoliš, pandemija) i (2) da je Kina zemlja s dobrom prijevoznom, komunikacijskom i životnom infrastrukturom. Kako bi zaustavile širenje koronavirusa iz grada Vuhana, kineske vlasti su uputile 100.000 mladih komunista da uspostave blokadu grada. Kina u svojoj životnoj infrastrukturi rabi umjetnu inteligenciju (AI) i obradu golemih nakupina državnih podataka (BD – Big data) kako bi se otkrila mjesta i vremena, u kojima je zaražena osoba bila u blizini drugih osoba. U Kini se obavljaju mnoštvene provjere zaraženosti ili nezaraženosti osoba i traganje za osobama, koje su mogle preuzeti virus. (U gradu Kašgaru u pokrajini Šinđang zbog jednog slučaja zaraze sa znakovima bolesti obavljeno je 4,7 milijuna provjera zaraze u roku od tri i pol dana.)

U RH i SAD nije bilo nastojanja da se sustavno traga za moguće zaraženim osobama, a u UK propalo je nekoliko pokušaja da se uspostavi sustav traganja. (Na svoju sramotu vlasti u UK su za to rabile Excel, skučeni sustav Microsofta za tablično računanje, koji nije prikladan za BD.) Sve je svršilo na nesustavnoj provjeri zaraženosti najčešće osoba koje već pokazuju znakove bolesti. RH, SAD i UK su životne zajednice, koje su tehnološki nespremne za borbu protiv pandemije koronavirusa. Sadašnje stanje pandemije u trima zemljama sili odgovorne vlasti da se tehnološki osuvremene.

Ipak, najoštrija upozorba vlastima odnosi se na potrebu stvaranja političkih sustava, kojima će se životne zajednice moći nositi s trojnom krizom klime, koronavirusa i kapitalizma, koji više ne može pomoći našoj vrsti.

Continue Reading

Upustili smo se u ovaj posao, da nešto napravimo za našu zajednicu, za koju su političke vlasti malo ili nimalo napravile. Prvo što želimo napraviti je sve vas, sve nas, sve ovdašnje ljude povezati u zajednicu. Ne u političku zajednicu, kojom se vlada, nego u životnu zajednicu, u kojoj se skupno radi i u kojoj se pomaže ljudima da zadovolje životne potrebe i da dožive to, da su ljudi.

Životne potrebe nisu samo materijalne naravi. Tjelesne potrebe valja zadovoljiti, ali životne potrebe daleko premašuju materijalne potrebe. „Ne živi se samo o kruhu!“ Zar nije potreba imati pravo životno i stručno znanje? Zar nije potreba pravo odgojiti djecu? Zar nije potreba nešto donijeti starijim slabo pokretljivim ljudima? Zar nije potreba porazgovarati s nekim tko je osamljen? Zar u našem mjestu nije potreba imati dobru dječju ambulantu, dnevnu dječju bolnicu ili pravu dječju bolnicu?

Mi smo se upustili u ovaj posao, da unesemo više života u sve nas. Mi taj posao ne možemo obaviti sami, ali taj posao možemo obaviti svi zajedno, kao prava životna zajednica. Mi ćemo podmetnuti leđa, ali očekujemo da nam se svi voljno pridružite, kako bismo umnožili svoje sitne osobne sile i stvorili novu silu zajedništva.

Od gradskih ili državnih vlasti ne trebamo mnogo očekivati, dok mi sami ne obavimo to što sami, skupno, zajednički možemo obaviti. Kad obavimo to, što ovdje, u našoj kući, možemo obaviti pročut ćemo se kao zajednica, jer se ovakav, novi posao dosad u Hrvatskoj nije obavljao. Kad se za naš posao bude čulo i drugi će nam pomoći i pridružit će nam se. Na naš učinak se neće moći oglušiti ni gradske ni državne političke vlasti ni Europska unija. A mi ćemo ići dalje i širiti svoju zamisao i svoj zajednički uspjeh.

Mi se s vama upuštamo u novu vrstu politike. Politika nije ništa drugo nego obavljanje javnog, skupnog posla naroda ili životne zajednice. To je definicija politike. Naša politika se neće sastojati u vladanju drugim ljudima, nego u služenju drugim ljudima. Mi želimo da svi skupno služimo jedni drugima i to ne u ispunjavanju prohtjeva, nego upravo u zadovoljavanju potreba, koje su i materijalne i ljudske. Zar svi ne trpimo u strahu, da nećemo moći zadovoljiti ljudske potrebe? Naš zajednički posao odagnat će iz nas strah i zabrinutost. Mi moramo i možemo postati životnom zajednicom. Zajednicom možemo postati samo zajedničkim radom za dobro naše zajednice, za dobro svake naše obitelji i za dobro svakoga od nas osobno.

To što počinjemo ovdje počet će se raditi po cijelom svijetu. Stanje Zemlje, stanje klime, stanje nas ljudi, gospodarska recesija koja potresa sve zemlje i ugroza pošasti koronavirusa prisiljavaju sve ljude na zajedništvo, na uzajamnost i na solidarnost. Mi ne smijemo čekati druge, da nešto naprave ni vlasti da nas usreće. Mi već počinjemo.

To što trebamo učiniti svi koji to možemo je samo uporabiti svoje vrijeme, a naša mala politička zajednica dat će svoj sitniš, koji će omogućiti da uporaba našeg vremena donese urod.

Mnogi od nas žele imati svoju zajednicu, žele živjeti u životnoj zajednici. Zajedništva se ne treba se bojati, ako se zajednički radi, ako se zajednički nešto napravi i ako od nas zajedništvo napravi bolje ljude. Dobri ljudi su velika dragocjenost. Zajedništvo nam jamči, da drugi neće vladati nama, nego da ćemo sami vladati sobom. Samo nas zajednički rad može obraniti od tuđe vlasti. Pružit ćemo primjer drugima, ali ćemo skupno raditi za sebe.

Continue Reading