Posjetite dvorac Sveti Križ Začretje, Aleja Lavoslava Vukelića 2,
gdje je postavljena izložba hrvatskih akademskih slikarskih velikana
Dragana Melkusa (1860.-1917.),
Slavka Šohaja (1908.-2003,) i
Ivana Lovrenčića (1917.-2003.).
Godine 476. Rimsko carstvo se u Europi rasulo na velika obiteljska gospodarstva ili feude. Slom rimske civilizacije omogućio je uspostavu europskog životnog zajedništva, kakvoga nigdje nije bilo od uspostave civilizacije. Povezivanje i sjedinjenje Europe predvodili su Crkva i Red benediktinaca.
Pred našim očima rasipa se Carstvo kapitala na postojeće nacionalne države. Slom kapitalističke civilizacije omogućit će uspostavu životnog zajedništva u cijeloj vrsti Homo sapiens. Ta jedincata pojava, kakva po snazi i posljedicama nije zabilježena u povijesti vladanja, rezultat je nagle globalizacije naše vrste, koju je nehotice izveo kapital u nastojanju da globalizira gospodarstvo.
Kapital je od početka industrijalizacije postupno uspostavljao vlast nad narodima, a poslije Hladnog rata nastojao je svoju vlast protegnuti na cijelu globaliziranu vrstu. To je bio neostvarljiv naum, što su pokazali neočekivano izbijanje financijske krize 2008. godine i slijedna Velika recesija. Kapital je pokazao da ne zna upravljati ni sobom.
U godinama liječenja gospodarstva ili zataškavanja pravih posljedica recesije kapitalisti su se donekle urazumili pa su nastojali prihvati konsenzus naroda o potrebi oporavka klime, u kojemu su vidjeli mogućnost dodatnog nakupljanja kapitala. Konsenzus naroda predviđao je razvijanje nove, čiste tehnologije, na kojoj bi se utemeljile nova, čista industrija i nova, čista energetika.
U svojem odgovoru na Veliku recesiju administracija predsjednika Baracka Obame upustila se u niz višestranih trgovinskih i političkih sporazuma (TTP, TTIP, PACC, JCPOA), za koje se računalo da će donijeti korist američkom gospodarstvu i svjetskom kapitalu. Obični ljudi i poslodavatelji očekivali su, da će se ti sporazumi ostvariti te da će nositi korist narodima i korporacijama.
Međutim, tegobe američkog gospodarstva nisu se mogle ukloniti dogovornim otvaranjem prekooceanskih tržišta, za koja SAD ionako nisu imale dovoljno industrijskih proizvoda, a od Amerike se očekivalo, da i ona otvori svoja tržišta. Tako je ispalo, jer su se SAD u postupku globalizacije pretvorile u poslijeindustrijsku poslovnu zajednicu, koja je gotovo prestala stvarati fizička dobra. U SAD industrija daje samo 10% BDP-a, poljoprivreda 1%, stručne, financijske i ostale usluge 40%, a zdravstvo 19%. U isto vrijeme Kina je postala drugim gospodarstvom te prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta. Minulih desetljeća SAD su ostvarivale gospodarski rast nezarađenim novcem, prodajući državne obveznice Kini i kupujući kineske proizvode, a Kina je pravila golem višak u robnoj razmjeni sa SAD.
Američki nacionalni kapital – koji čini znatan dio svjetskog kapitala, ali koji je ostao vezan uz nečistu energetiku i vojnu industriju odnosno uz američki zemljopisni prostor – nije mogao ili nije smio iskoristiti otvaranje Kine i u njoj se množiti. Nove bogate američke korporacije obogatile su se izradbom digitalnih programa i sustava te uspostavom jalovih privatnih komunikacijskih mreža. U pitanje je došla uloga američkog kapitalizma u svijetu.
Donald Trump je doveden za predsjednika SAD, kako bi njegova administracija poboljšala položaj američkog kapitala. „America First!“ SAD su trebale naći rješenje za svoje gospodarstvo mimo sklopljenih ili dogovaranih višestranih ugovora i sporazuma. Pod predsjednikom Trumpom SAD su istupile iz sjevernoameričkog sporazuma NAFTA, koji je stupio na snagu 1994. godine; pacifičkog sporazuma TTP, za koji SAD nisu imale dovoljno robe; pariškog sporazuma PACC, kako bi Amerika zadržala otvorene ugljenokope te kako bi nemilice i na sve načine vadila naftu; i iz iranskog sporazuma JPCOA, kako bi spriječile očekivanu gospodarsku suradnju europskih potpisnica sporazuma i Irana. SAD su se bez isprike povukle iz pregovora za TTIP. Neugovoreni atlantski sporazum TTIP nije za SAD imao pravi smisao, jer je američko gospodarstvo gotovo sukladno europskomu, a europska industrija je znatno veća od američke. SAD su bile računale, da će im TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership) otvoriti prvobitno europska tržišta kapitala, energenata i hrane. Administracija predsjednika Trumpa zamijenila je tržišni pristup svjetskom gospodarstvu političkim nasiljem, uvedbom ulaznih trošarina, odredbom gospodarskih i drugih kaznenih mjera te uspostavom kopnenih i pomorskih blokada. Takav pristup bio je oslonjen na američku vojnu silu, na dolar kao „pričuvnu“ monetu te na svjetski financijski sustav i njegovu infrastrukturu, koje još uvijek nadzire američka administracija. (Pri određivanju kaznenih mjera sadašnja američka administracija ne pravi razliku između saveznika i protivnika SAD.) Usto, američko proizvodno gospodarstvo bilo je financijalizirano: proizvodne korporacije su veću zaradu pravile izravnom uporabom kapitala, nego dobrim upravljanjem proizvodima. To je stvaralo nevolje u industrijskoj proizvodnji. Primjeri za to su nevolje korporacija Boeing i General Motors.
Neprimjeren sastav američkog gospodarstva doveo je do toga, da SAD najviše izvoze energente i oružje, po čemu su postale slične Rusiji. Ipak, zajedničko u pristupu dviju posljednjih američkih administracija je to, što su one nastojale gospodarski ograditi Rusiju, koja ima zemljopisni prostor 70% veći od američkoga i Kinu, koja ima 340% više stanovnika od SAD. Usto, Rusija i Kina su susjedne zemlje.
Sadašnja američka administracija nasilu je nastojala reindustrijalizirati SAD, iako se reindustrijalizacija može izvesti samo načinom, na koji su izvorno industrijalizirane SAD i prije njih vodeće europske zemlje: radom, znanjem, poduzetnošću i izumiteljstvom odnosno razvijanjem tehnologije te postavljanjem primjerene prometne, administrativne i životne (komunalne) infrastrukture. SAD su pokazale poduzetnost i izumiteljstvo, ali je kapital te sposobnosti ljudi uporabio za uspostavu komunikacijskih i privatnih mreža, koje ljudima trate vrijeme, a ne pomažu im da obave posao. SAD su bile postupile olako ili oportuno. Nasuprot američkim „tehnološkim“, mrežnim ili digitalnim korporacijama, kineska korporacija Huawei pomaže narodima da uspostave digitalne mreže, koje putem umjetne inteligencije i Interneta stvari omogućuju jedinačnim ljudima, obiteljima, korporacijama, gradovima, državama i savezima država da obavljaju koristan ljudski posao i da vode poslovanje. SAD bi se trebale i same tehnološki osposobiti za obavljanje prijekih poslova vrste, umjesto da sustavno i nasilno suzbijaju širenje poslovanja Huaweija te umjesto da nastoje spasiti svoju propalu svjetsku hegemoniju.
Pandemija koronavirusa još je u ophodnji Zemljom, ali se već uviđa kakvi će joj biti učinci i kad bi ona mogla jenjati. Azija i Europa se postupno posvećuju budućima poslovima vrste, a to su zaustavljanje pogoršavanja i oporavak klime, čišćenje i raskuženje Zemlje, uspostava „suživota“ s virusima i liječenje same vrste. Vrsta će poslije povlačenja pandemije nastaviti posao, od kojega su je odvratili sadašnji poremećaj ukupnih međunarodnih odnosa, koji su izazvale SAD i izbijanje pandemije koronavirusa.
Kako bi mogli dobro obavljati te poslove, narodi će se morati zdušno posvetiti stvaranju nove, čiste tehnologije za prelazak na novu, čistu industriju i na novu, čistu energetiku. U obavljanju tih zadaća vodeću ulogu neće imati kapital i korporacije, nego nacionalne države. Mnoge azijske i europske države već su počele usmjeravati razvitak nove tehnologije odlučnim promicanjem uporabe obnovljivih izvora energije i proizvodnje električnih automobila. Uvriježena automobilska industrija će uskoro iščeznuti putem djelovanja država, koje su dosad tu industriju poticale i pomagale. Države koje su uspjelo suzbijale i suzbile nasrtaj pandemije koronavirusa i ujedno spašavale poslodavce imaju moralno, ljudsko i prirodno pravo da usmjeruju poslovanje korporacija na korist, a ne na štetu vrsti. Pandemija koronavirusa otvorila je mogućnost i potrebu zamjene kapitalizma politizmom. (U politizmu politika ili obavljanje skupnog, javnog posla naroda obuima gospodarstvo s kapitalom, zaštitu zemlje i naroda te sustave uvjerenja i ljudskih vrijednosti.) Dolazi vrijeme jake države, a prestaje vrijeme jakog kapitala i jakih korporacija.
Na putu ili u tranziciji iz socijalizma u kapitalizam Kina se zaustavila u politizmu. Rusija je pod predsjednikom Borisom Jeljcinom usiljenim hodom zašla u kapitalizam, ali se pod predsjednikom Vladimirom Putinom vratila u politizam. Politizam vlada i u Izraelu, Južnoj Koreji, Iranu, Saudijkoj Arabiji, Japanu, Singapuru i u nekim drugim zemljama, a sad Europska unija kao cjelina i mnoge njezine članice polaze putem politizma. Vođenje poslova naroda više se ne smije prepuštati kapitalu, korporacijama i svjetskom tržištu. Kapital je pokleknuo pod naletom pandemije koronavirusa, a narodi i države nisu.
Opći uspon Kine u postupku globalizacije poslovanja i vrste Homo sapiens te posebice neosporno dobar rezultat Kine u suzbijanju pandemije koronavirusa treba vezati uz primjerenost i učinkovitost kineskog političkog sustava. (U vrijeme svršetka pisanja ovog priloga, Kina je imala 83.046 ukupno oboljelih ljudi, 4.634 umrla bolesnika i 55 ljudi na liječenju. U isto vrijeme SAD su imale 2.046.053 oboljela čovjeka, 114.167 umrlih bolesnika i 1.143.001 čovjeka na liječenju.) Međutim, Kinu je američka tekuća politika proglasila suštim zlom. To je učinjeno za potrebe američke domaće politike odnosno za očuvanje sadašnje vlasti, jer se sadašnja američka vlast ne može predstaviti kao dobra, ako se kinesku vlast ne ocrni kao zlu. Sadašnja američka administracija zametnula je u svijetu ideološku kavgu, umjesto da se svi narodi učinkovito povežu za obavljanje prijekih poslova vrste.
Pitanje naravi i smisla političkog sustava umjetno je postalo temeljnim političkim pitanjem današnjice. U današnje vrijeme kineski politički sustav je postao privlačan, jer je djelotvoran. Kineski politički sustav – „socijalizam s kineskim značajkama za dvadeset prvo stoljeće“ – je pokazao, ne samo da liberalna demokracija nije jedini mogući politički sustav, nego i da je ona štetna za narode koji su je prihvatili. Kineski politizam nije izmišljen niti je slobodno probran u katalogu uzoraka političkih sustava, nego je nastao postupnom preobrazbom kineskog „carskog“ sustava. Stoga kineski sustav nije uporabljiv u drugim narodima, od kojih svaki treba svoj politički sustav urediti u skladu s vlastitom političkom baštinom te s prilikama i potrebama zajednice. Neka svaki narod sam određuje i izgrađuje svoj politički sustav! Neka SAD osuvremene svoj politički sustav!
Često se kaže, da stanje postcorona neće biti isto kao stanje antecorona. Prave nòvine sutrašnjice bit će (1) zamjena vrhovne vlasti kapitala vlašću države i (2) razvijanje nove tehnologije za potrebe života, a ne za potrebe kapitala. Sadašnje je vrijeme donijelo dubok prevrat.
Teče i teče, teče jedan slap.
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u slapu se stvara
I sja i blista u tisuću šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati
I moja kaplja pomaže ga tkati
Dobriša Cesarić
Hrvatskim građanima u ovom trenutku nije lako, a nije ni vlastima. Kažu da smo u krizi nezapamćenoj od Domovinskog rata. Kao da su se sve novolje odjednom sručile na nas. Kako se vlasti s time nose?
Uistinu je teško i ljudima i vlastima. Mislim da je Hrvatskoj teže nego za Domovinskog rata, u kojemu smo imali nasilnog i žestokog, ali vidljivog i nesnalažljivog neprijatelja. Koronavirus je nevidljiv i podmukao neprijatelj ne samo Hrvata, nego i cijelog ljudskog roda. Koronavirus kao vrsta života neprijatelj je vrste života Homo sapiens.
Pošast koronavirusa iznenadila je mnoge državne vlasti na svijetu. Postupanje vlasti u suočenju s pojavom pošasti ili epidemije ovisi o mnogim okolnostima: o položaju i prostornoj odvojenosti države, o prostornoj gustoći i usredotočenju pučanstva, o jakosti kolanja ljudi u prostoru, o snazi međunarodne trgovine proizvoda i usluga, ali ovisi i o vremenskoj točki na epidemijskoj krivulju bolesti. Jedno vrijeme dobro su prolazile prostorno izolirane zemlje: Japan, Australija i Rusija. Nasuprot tomu prometne su zemlje brzo stradale. Kad je Luxemburg imao 3.705 oboljelih ljudi na milijun stanovnika, Švicarska je imala 1.980, Izrael 646, Slovenija 405, Hrvatska 235, a Japan 17. Sad je dnevni postotak porasta oboljelih u Italiji znatno manji od postotaka u Turskoj, Rusiji ili SAD.
Vlasti Južne Koreje i Japana brzo su i strogo reagirale na pojavu epidemije, jer su se našle blizu prvog žarišta pandemije u gradu Wuhanu u pokrajini Hubei u Kini. Sad je u Japanu broj oboljelih ljudi jednak broju oboljelih ljudi u Luxemburgu. Poslije je u Italiji i slijedno u Europi izbilo drugo žarište, a sad se pošast širi iz trećega velikog žarišta u SAD, posebice u New Yorku.
Naše državne vlasti su kasno uvele stroge mjere ograničenja. Sjetite se odbijanja zahtjeva Istre da se zatvore škole. Granice i škole su prekasno zatvorene, dugo se održavao opskrbni prijevoz s Italijom, primljen je trajekt iz Italije s putnicima za Crnu Goru., a primani su i talijanski jedriličari. Stoga je dnevni porast oboljelih ljudi u Hrvatskoj početkom prošlog tjedna bio 21%. Sad je 11%. Mjere ograničenja kretanja ljudi još pravo ne djeluju. Oštre su mjere kasno uvele Italija, SAD i Rusija pa je u tim zemljama epidemija buknula. Britanske vlasti su dugo oklijevale uvesti stroge mjere pa je ondje početkom prošlog tjedna dnevni porast broja oboljelih bio 20%. Otad je taj postotak smanjen na 17. U Italiji je ovih dana porast oboljelih pao na 4,5%. Epidemiju treba suzbijati u početku. Posebnost epidemije u Hrvatskoj je to, što su neke bolnice postale mjestima zaraze, jer su neki lakomisleni liječnici kriomice putovali u područja zahvaćena pošašću.
Hrvatski zdravstveni sustav zasad se nosi s koronavirusom, ali u Italiji, Španjolskoj, a pogotovo u SAD-u teško mogu odgovoriti na izazove. Kako to da su zdravstveni sustavi u zemljama Zapada na rubu kolapsa?
Naš se zdravstveni sustav dobro drži i dobro pomaže ljudima, koji su ni krivi ni dužni pali u nevolju. To najbolje pokazuje to, što je dosad preminulo vrlo malo bolesnika. Usto, dolaze izvješća da se broj izliječenih ljudi znatno povećava. Nanesreću, neke bolnice su stradale u nedavnom potresu, ali su se neke bolnice zbilja iskazale kao središta izvrsnosti.
Pokazalo se, da u mnogim zemljama zdravstveni sustav nije bio dovoljno pripravljen za borbu protiv pošasti, ali tomu su pridonijele političke vlasti, koje nisu na vrijeme poduzele opskrbne i zaštitne mjere, tako da je došlo do iznenadne navale bolesnika na bolnice. Mnoge bolnice nisu bile u stanju zaštititi ni svoje osoblje. U Španjolskoj je u jednom času među 40.000 oboljelih bilo pet tisuća zdravstvenih radnika. Vojska je preuzela neke domove umirovljenika, koje je osoblje napustilo. Zatekla je umiruće ljude i umrle u krevetima. Ondje je sad dnevni porast oboljelih samo 6%.
Stroge mjere protiv kolanja i druženja ljudi, koje su odredile središnje i pokrajinske vlasti u mnogim zemljama donijele su smanjenje broja novooboljelih. Iz SAD još ne stižu puno bolje vijesti ni iz države New York, koja je uvela izvanredno stanje. Stanje u nekim saveznim državama je sve slabije. Usto, sve se manje putuje. Turizam, ugostiteljstvo te hotelsko, sportsko i zabavljačko poslovanje su zamrli. Zamro je i poslovni turizam. Sastanak na vrhuncu zemalja G20, koji je bio posvećen suzbijanju pandemije obavljen je putem vidnoga, a ne tjelesnog sastanka prvaka. Stoga je i pritisak na zdravstvo smanjen.
Zdravstvenom sustavu u svim zemljama početno su nedostajali pribor kao što su zaštitne maske, odjeća, obuća, sredstva za dezinfekciju te oprema za pročišćavanje zraka, respiratori i drugo. U mnogim zemljama nedostajali su kompleti za ustanovljenje oboljenja. Neki su se pokazali nepouzdanima, a u mnogim zemljama se dugo čeka na nalaz. Međutim, u tako teškom stanju mnoge su zemlje dobile vanjsku pomoć u priboru i opremi, a hvalevrijedna je pomoć koju je Rusija pružila talijanskom narodu. Petnaest velikih tovarnih vojnih zrakoplova u jedan je dan donijelo pomoć u priboru, opremi, strojevima za dezinfekciju prostora i u vojnim stručnim epidemiolozima. Rusija je prvog travnja vojnim transportnim zrakoplovom Antonov 124 uputila medicinsku pomoć SAD.
Kako ocjenjujete to što je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen oštro kritizirala izvanredne mjere u borbi protiv koronavirusa, kojima pojedine članice EU-a narušavaju ljudska prava i slobode te demokraciju? Mislila je vjerojatno na Mađarsku, ali je nije spomenula.
U jeku svojeg rata protiv koronavirusa SAD su i dalje opsjednute rastućom ulogom i političkim utjecajem Kine u svijetu. U jeku europskog rata protiv virusa liberalistički mediji i liberalistički krugovi u EU opterećeni su povećavanjem „deficita demokracije“ u sve većem broju članica Unije. Posebno ih je razjarila odluka mađarskog parlamenta o prenošenju svojih ovlasti na vladu i to bez vremenskog ograničenja, kako bi vlada uspjelije suzbila epidemiju, koja je pogodila sve članice i sve narode Unije. Mađarska vlada dobila je ovlast, da upravlja uredbama te da krivično goni objavu „lažnih vijesti“ o širenju i suzbijanju epidemije i o posljedicama epidemije na gospodarstvo. Liberalni mediji sadašnji prijenos ovlasti na mađarsku vladu uspoređuju s prijenosom ovlasti parlamenta 1920. godine na „regenta“, admirala Mikloša Hortyja, čime je uspostavljen prvi nacionalistički režim u Europi.
Sama Unija nije maknula ni mali prst, da svojim članicama olakša brigu za nevoljne ljude. Na pobačenom sastanku koncem prošlog tjedna Unija se nije mogla složiti ni da uspostavi Koronafond za ublažavanje nevolja korporacija i nacionalnih gospodarstava. Neosporno je i to, da su odgovornost za ljude i za obranu od napada virusa preuzele članice Unije, iako su neke od njih to učinile donekle kasno pa su trebale i pomoć izvan Europe. Odgovornost se ne može obnašati bez ljudskih, financijskih i organizacijskih sredstava. Napad koronavirusa na Europu pokazao je, da su zdravstveni sustavi rastrojeni te da nemaju dovoljno osoblja, tvarnih i financijskih sredstava, bolesničkih kreveta, mjesta za intenzivnu njegu i sredstava zaštite zdravstvenog osoblja.
Crni kapitalizam koji zastupa Unija oduzeo je nacionalnim državama diljem svijeta ovlasti i novac. Napadi medija i središnjice EU na mnoge nacionalne države sračunati su na obranu i održanje jalove Unije.
Kako objašnjavate da među velikim zemljama jedino Kina i Rusija nekako vladaju situacijom i solidarno pomažu drugim narodima u borbi protiv epidemije, šaljući im zrakoplove medicinske opreme. Je li to “propagandni trik”, kako kažu neki mediji na Zapadu?
Tako kažu birani mediji zemalja, koje nisu bili u stanju pomoći ni sebi ni drugima. Kina je prva pružila privatnu pomoć u priboru i opremi Belgiji, Francuskoj i posebno Italiji. Državna pomoć Kine upućena je Italiji, koja se zatekla u najtežem stanju, ali i Hrvatskoj. Spomenuli smo rusku pomoć Italiji. Kina je u borbi protiv virusa također dobila 100 milijuna dolara privatne pomoći uglavnom iz SAD. Zna se, da su i Rusija i Kina pod teškim gospodarskim i financijskim sankcijama SAD. Rusija i Kina imaju „deficit demokracije“ pa su u stanju pomoći i drugima.
Pandemija koronavirusa razotkrit će mnoge zablude i poroke kapitalizma kao pristupa uređenju životnih zajednica. Jedno od toga je „Amerika prije svega!“ Kina i Rusija imaju veliko samopouzdanje, koje im dopušta suradnju s drugim životnim zajednicama, a suradnja je zapovijed koju je dala globalizacija naše vrste. Samožive zemlje zaziru od suradnje.
Spominjete da su države osiromašile (počevši od talijanske, hrvatske i drugih). Međutim, već tri-četiri desetljeća prevladava mišljenje prema kojem su države prejake, pa ih navodno treba svesti na najmanju mjeru, kresanjem poreza, provođenjem liberalizacije, deregulacije i privatizacije javnih dobara. Kome je to u interesu i kakve su posljedice za ljude?
Stara je izreka: „Prazna ruka mrtvoj druga!“ U svojem naletu poslije sloma socijalizma u Europi kapitalizam je razvlastio i osiromašio države upravo putem deregulacije, privatizacije i liberalizacije. U Italiji su, primjerice, javni i privatni sektor 1970. godine imali podjednako bogatstvo: dva godišnja domaća proizvoda. Godine 2010. privatni je sektor imao bogatstvo od sedam godišnjih domaćih proizvoda, a država je bila dužna jedan i pol domaći proizvod. Stoga nije čudno to, što se talijanska država bila pokazala nemoćnom u suzbijanju pandemije.
Po liberalnoj kapitalističkoj zamisli, „jadne“ korporacije kao što su Apple, Google, Microsoft i Amazon ne trebaju plaćati porez, da bi mogle preživjeti. Porez trebaju plaćati građani, a njihove se države trebaju zaduživati. Zadužuju se i građani. Tako se kapital povećava i iskorištavanjem rada i kreditiranjem potrošnje.
Zapadne države ne mogu zaštititi ljude ni od virusa, ni od pogoršanja klime ni u slučaju potresa. Pandemija je pokazala da u globalnom svijetu kapital ne može upravljati životnim zajednicama. On ne zna upravljati ni sam sobom. Kapital za kriza traži socijalnu pomoć.
Neki zapadni komentatori ovih dana poručuju da u predstojećoj ekonomskoj krizi treba provesti državnu intervenciju i snažne socijalističke mjere, kako bi se kapitalizam i slobodno tržište spasili od propasti. Kakvi su izgledi za spašavanje kapitalizma?
Minulih trideset godina množenje kapitala počivalo je na kombinaciji pretjeranog gospodarskog rasta i podjarivanja potrošaštva. Zna se u kakvo je stanje kapitalizam doveo klimu, ali zna se i kakvi su duševno i tjelesno zdravlje ljudi. Kapitalu je važno da se proizvodi roba i pružaju usluge, ali on ne želi preuzeti odgovornost za Zemlju i ljude. Kapital ne zna i ne može obavljati javne, skupne poslove životnih zajednica ni poslove vrste Homo sapiens. Treba li te poslove obavljati ili ne treba? Ako treba, a treba, njih trebaju u svoje ruke uzeti same životne zajednice, kojima su njihove države sredstva. Zajednice trebaju odlučivati same za sebe, a države vjerno provoditi odluke zajednica. To je jedini smisao demokracije ili narodovlašća. Kad se odlučivanje vrati u zajednice, kapital će se od gospodara pretvoriti u slugu. Neka kapital postoji, ali on ne mora biti privatan. Neka pripada zajednicama. Globalizacija nameće rušenje hegemonije kapitala. Prestanak kapitalizma označit će i prestanak civilizacije, koja je oduvijek bila kapitalistička pojava. Civilizacija je bitno označena oduzimanjem vlasti životnim zajednicama i njezinom privatizacijom.
Okršaj s gospodarskom krizom nije još pravo ni počeo, ali neki već unaprijed hrvatskoj Vladi poručuju neka pripazi da se u toj borbi previše ne zaduži. Hrvatskoj narodnoj banci istodobno poručuju da ne smije “pokrenuti tiskaru”, odnosno da ne smije novcem iz primarne emisije pokrivati manjak u državnom proračunu, iako bi to spriječilo novo zaduživanje Vlade kod privatnih banaka. Može li Hrvatska uz tako sputanu Vladu i HNB-u odgovoriti na najveću krizu nakon Domovinskog rata? Treba li pomoć očekivati iz Europske unije?
Pojavu svjetske recesije, a možda i depresije mnogi su neovisni ekonomisti i stručnjaci najavljivali i prije pojave sadašnje pandemije. Kapital je pretjeranim gospodarskim rastom pretrpao tržišta, ali su prezasićenima postali i potrošači odnosno ljudi. Ljudi počinju umjerenije razmišljati i skromnije živjeti. Osim toga, pogoršavanje klime, koje je zasjenila pojava koronavirusa, nameće ulaganje u novu, čistu tehnologiju za novu, čistu industriju. Dolazi vrijeme znanja i poduzetnosti.
Novoga, slobodnog privatnoga kapitala za novu tehnologiju i novu industriju u nas nema. Tko bi mogao uložiti novac u obnovu rada Imunuloškog zavoda, koji bi nam došao kao komad kruha? Obrtni i ulagateljski kapital u nas može stvoriti samo država i to emisijom novog novca. Možda ga za nas nađe i Kina. Tiskaru novca smiju imati SAD, UK, Kina, Rusija, EU, Turska i Izrael, ali je ne smije imati Hrvatska. Emisijom novca gube ti koji imaju, a ne ti koji znaju, rade i poduzimaju novo. Zagovaratelji monetarne strogosti samo otkrivaju svoju ideološku zadojenost. Oni žive u svijetu koji je već nestao. Životne zajednice preuzimaju odgovornost za svoju zemlju i za svoje ljude.
U svakoj životnoj zajednici djeluju četiri mreže utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Povijest nije zabilježila postojanje zajednice bez sustava uvjerenja. Tako je zato, što čovjekovo ponašanje nije urođeno, nego prvobitno dolazi od sadržaja čovjekova uma. Stoga su sve životne zajednice ili vlasti u njima nastojale uspostaviti sustav uvjerenja primjeren prilikama života i potrebama vlasti. Svrha sustava uvjerenja je ujednačiti temelj misaonog sustava ljudi, kako bi ponašanje pripadnika zajednice bilo predvidljivo i koliko je moguće ujednačeno. Ujednačenju mišljenja i ponašanja također znatno prinose državna sila i državni zakoni.
Sustavi uvjerenja mogu biti svetovni ili sakralni i svjetovni ili životni. U starini su svi sustavi uvjerenja bili sakralni, jer su bili vezani uz božanstva, koja ljudi nisu vidjeli, a o čijem postojanju i o čijoj naravi su nagađali. Ipak, političke vlasti i njihove vjerske ustanove su se starale, da tako smišljeni sustavi uvjerenja obvezuju sve pripadnike zajednice odnosno sve podanike vlasti. U pradavnini je odgovornost ljudi prema božanstvima bila skupna ili kolektivna: božanstvima je bila odgovorna cijela zajednica, koja bi im davala zadovoljštinu i podnosila (krvne) žrtve. Međutim, s vremenom su se pojavile religije spasenja, koje su odgovornost (za spas u vječnosti) prema božanstvima prenosile na jedinačne pripadnike zajednice ili podanike vlasti.
Za života Isusa iz Nazareta pod jednom, rimskom vlašću bilo je okupljeno mnoštvo naroda s njihovim povijesnim i endemnim sustavima uvjerenja, kao što su bili judejstvo s brojnim sljedbama unutar njega, grčka mitologija i brojne grčke filozofske škole, rimsko praznovjerje i štovanje države, zaratustrijstvo, samaritanstvo te nebrojene izvorne ili „poganske“, često mnogobožačke vjere. Isusu iz Nazareta se činilo da ni judejstvo, u koji je on bio rođen nije primjereno novim prilikama u Sredozemlju, koje je bilo „globalizirano“. Usto, judejstvo je bilo krcato unutarnjim protuslovljima, što se zaključuje po tadašnjoj pojavi brojnih (suprotstavljenih) sljedbi unutar judejstva. Judejstvo je prvo bila potkopala grčka znanstvena i filozofska misao, a poslije je rimska legionarska infrastruktura pregazila mjesnu, judejsku kraljevsku vlast, kojoj je judejstvo služilo kao sustav uvjerenja.
U takvim okolnostima Isus iz Nazareta skovao je vlastiti sustav uvjerenja za novo, globalno doba i ponudio ga ljudima, a ne vlastima. Ipak, on nije ponudio vjeru ili sakralni sustav uvjerenja, nego svjetovan, životni sustav uvjerenja. Tako se mora zaključiti, ako se uzme u obzir to, da svaka vjera ima šest dimenzija ili vidika: (1) životno iskustvo utemeljitelja vjere, (2) mit, (3) etiku, (4) obrede, (5) javnu vjersku ustanovu te (6) posebno učenje o svijetu odnosno o ukupnosti postojanja. Sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta od šest spomenutih vidika (vjere) ima samo dva: Isusov osobni doživljaj svijeta i novu, izvornu etiku ili sustav ponašanja u životnoj zajednici i postupanja prema svemu u svijetu. Ipak, „etika“ Isusa iz Nazareta se ne sastoji od poštivanja postavljenih pravila, jer on nikakva pravila nije postavio. Ovu tvrdnju snažno potkrjepljuje to, što je Isus iz Nazareta unizio i uistinu uklonio zamisao grijeha, na kojoj je počivala etika Židova. Za drevne Židove grijeh je bio prekršiti „božji“ zakon ili Zakon.
Tako u sustavu uvjerenja Isusa iz Nazareta nema mita ili izmišljene pripovijesti, kakva u svim vjerama služi za prenošenje ili preslikavanje izvornog iskustva ili doživljaja samog utemeljitelja vjere u iskustveni prostor vjernika. Isus iz Nazareta nije utemeljio ni javnu ustanovu za promicanje i čuvanje vjere, nego raspačanu mrežu učenika, koji su izravno u životnim okolnostima širili novu Isusovu zamisao o čovjeku i životu. Isus iz Nazareta nije propisao nikakve obrede, kojima bi se iskazivali privrženost učenika njegovu sustavu uvjerenja i štovanje božanstava. Nasuprot tomu, Isus iz Nazareta i njegovi učenici iskazivali su životno zajedništvo zajedničkim blagovanjem, u koje bi znali biti uključeni i „putnici namjernici“. (Židovska vjerska policija optuživala je Isusa iz Nazareta da „jede, pije i banči čak i s carinicima“ odnosno sa Židovima, koji bi od carskih rimskih vlasti zakupljivali pravo skupljanja poreza.) Konačno, Isus iz Nazareta nije ni imao ni nudio, a kamoli nametao svoju posebnu predodžbu ili zamisao o Svemiru ili o svemu što postoji ili što može postojati. Tako Isusov sustav uvjerenja nema ni doktrinarni ili dogmatski vidik.
Dodatan dokaz tomu, da Isus iz Nazareta nije kanio uspostaviti ili objaviti novu vjeru, nego novi životni sustav uvjerenja je to, što on nije bio u potrazi za vlastima, koje bi poduprle njegovo učenje i njegovu zamisao, nego je marljivo tragao za budućim učenicima. Isus iz Nazareta je očekivao da njegovi učenici uvide to, što je on uvidio i da sami (poslije njega) istu, zajedničku zamisao šire svijetom. Isusovo učenje bilo je opće, univerzalno, cjelovito životno učenje, koje mogu slobodno prihvatiti „svi narodi svijeta“. Isusovo jedincato učenje bilo je učenje za vrstu Homo sapiens. Dovoljna bi bila potpora samo jednih državnih vlasti sustavu uvjerenja, da on ne bude općenito, univerzalno, globalno prihvaćen.
(Kako bi čvrsto utemeljio svoje novo učenje, Isus iz Nazareta uzeo je samo to, da ima Bog, što je bilo neizbježno u njegovom vremenu, u kojemu su svi ljudi vjerovali u Boga, bogove ili božanstva. Međutim, osim što je uzeo Boga kao oslonac za svoje učenje, Isus iz Nazareta nije govorio o tomu kakav je ili što je Bog „sam u sebi“ ili „sam po sebi“. Bog je to, kako se on očituje u svijetu. Isus je na Boga gledao funkcionalno ili djelatno, a ne kao na bitak. Isus iz Nazareta Boga je nazivao ocem, jer je smatrao da je Bog izvor života te da se Bog očituje u rođenju, postojanju i održavanju života, kao čudesne pojave u mrtvoj tvari. Uz takav pristup Isus iz Nazareta mogao se posvetiti životu, kao jedinoj pravoj pravcatoj vrijednosti Svemira.)
Za razumijevanje životne zamisli Isusa iz Nazareta za vrstu Homo sapiens valja obratiti pozornost na dvije ključne činjenice. Prvo, Isus iz Nazareta bio je očaranosti životom. Život u stvorenom svijetu kao sustavna pojava, život u zajednicama i život u jedinačnim ljudima prvi je stožer Isusova učenja. Isus iz Nazareta je govorio, da „čovjek ničim ne može kupiti život“. Govorio je i to, da čovjek „ničim ne može zamijeniti svoj život“. Mnoge Isusove usporedbe ili parabole govore o sjemenu kao izvoru novog života, o kvascu, o rastu, o ljepoti pojedinih cvjetnih stabljika, o jatima ptica koje se radosno okupljaju na razgranatim stablima pa čak o bogatstvu, koje se množi dobrim ulaganjem. Isus iz Nazareta je shvaćao, da je život postupak ili pojava, u kojoj čovjek može svjesno, smišljeno i stvarateljski sudjelovati. On je prigrlio upravo takav život, udubio se u nj i učinio ga jednim od dvaju stožera svojeg učenja. Isus iz Nazareta je uočio, da svi ljudi mogu djelatno surađivati s nezaustavljivom silom života.
U životu i u djelovanju svih utemeljitelja ili velikih reformatora vjera ili sustava uvjerenja – od Zaratustre, preko Sidarte Gautame (Bude), Pavla iz Tarza, Muhameda, Benedikta iz Nursije, Ignacija Loyole pa čak i puritanskog prvaka Olivera Cromwella do Martina Luther Kinga – bilo je presudno njihovo veliko i snažno prosvjetljenje, potresan osobni doživljaj ili duboko osobno unutarnje iskustvo. Veliko i snažno prosvjetljenje dogodilo bi se i velikim znanstvenicima, kad bi im sinula zamisao, koja bi razriješila prividan nesklad i zbrku koje bi nosila jedinačna, djelomična znanstvena otkrića.
Za Isusa iz Nazareta dobro se zna, da je dugo oklijevao da počne svoj pokret za uspostavu novog sustava uvjerenja. On se nije obazirao ni na poticaje svojeg rođaka, suradnika i štovatelja Ivana Krstitelja, da započne kampanju za stvaranje novog svijeta odnosno novog odnosa među ljudima. Međutim, kad je na Ivanovo preklinjanje došao da se uvjeri u spremnost mnoštva, da zakorači u novi ljudski svijet, Isus je doživio veliko prosvjetljenje te duboko potresno iskustvo. Isus je doživio veličajnost i dragocjenost života. On je uvidio golemu mogućnost unošenja života u ljude. Isus iz Nazareta uvidio da on, upravo on kakav je bio, može nadahnuti ljude da počnu stvarati novi ljudski svijet, tako što će jedni u druge izravno unositi život. Isus je računao s tim, da se život ne proizvodi ili pravi, nego da se rađa. Isus je učas shvatio, da bujan ljudski život, život kakav je on nosio u sebi, ljudi mogu osloboditi jedni u drugima.
Drugo, Isus iz Nazareta je odrješito odbio da preinaka odnosa u životnim zajednicama, među ljudima ili u vrsti Homo sapiens teče uz sudioništvo vlasti. Žestoka i gruba fizička sila vlasti ne može se uskladiti s istančanom silom života. Ljudi trebaju mimo vlasti uspostaviti novi, ljudski režim u svojim zajednicama. To je ključna zasada Isusova učenja i jedan od dvaju stožera njegova pokreta. Isus je započeo pokret i to evolucijski pokret. Svrha Isusova pokreta bila je ponovo uspostaviti pravo, ljudsko, izvorno životno zajedništvo. Životno zajedništvo je ujedno i sredstvo liječenja i oporavka vrste, koju je civilizacija odvratila od kulturne evolucije. Isus je uviđao da su političke vlasti, koje su se same uzvisile nad životne zajednice veliko zlo u vrsti. Isus iz Nazareta je predložio, da se životna dinamika razbukta mimo političkih vlasti. Isus je smatrao da zajednice vlastima trebaju platiti porez, ali da im poslije toga trebaju okrenuti leđa. Moglo bi se reći, da je u odbijanju Isusa iz Nazareta da njegov pokret surađuje s političkim vlastima sadržana njegova etika, koja uključuje stav i ponašanje te vrijednosti, značajke ili vrline, koje će resiti nove, Isusove ljude.
Isus iz Nazareta na svoj je način objasnio smisao svojeg pokreta za stvaranje nove ljudske dinamike u životnim zajednicama. „Došao sam da svi imaju život i da ga imaju u obilju!“ Isus iz Nazareta nosio je u sebi pun, čudesan i čaroban život. On je, prema tomu što je govorio i što je radio bio iznimno domišljat i bistar čovjek, ali je ostao skromnim i umjerenim čovjekom, iako je bio domislio velebnu, jedincatu i spasonosnu zamisao za našu vrstu. Isus iz Nazareta je smatrao, da čaroban i bogat ljudski život koji se u njemu razvio nije izniman. Smatrao je da svi ljudi imaju goleme ljudske sposobnosti ili sposobnosti duha, ali da nemaju priliku i mogućnost da se u njima razraste pravi ljudski život. Isus je kudio svoje protivnike farizeje, koji su upravljali hramskom vjerskom policijom: „Navalili ste na pleća ljudi glomazan teret, a ne želite maknuti ni malim prstom, da im olakšate nošenje tog tereta.“ Uspostavljeni političko-vjerski sustav u Izraelu sprječavao je ljude da rade pravi ljudski posao. Nasuprot tomu, Isus iz Nazareta je govorio: „Moje breme je lako, a moj jaram je udoban.“
Smisao pokreta Isusa iz Nazareta bio je osloboditi ljude, sve ljude, prisilnog služenja političkim, gospodarskim, vojnim ili vjerskim vlastima i omogućiti svim ljudima da jedni u druge unose život. Ljudi kakve je Isus iz Nazareta zatekao u svojem zavičaju na rubu golemog Rimskog carstva, ali ni ostali ljudi njegova vremena ne bi bili kadri stvoriti novo, ljudsko ozračje u svojim životnim zajednicama. Trebalo je početi stvarati ljude novog životnog raspoloženja. Isusov pokret bio je rasadnik novih ljudi, uzgajalište novih ljudskih vrijednosti, kojima se ljudi moraju opremiti, kako bi se mogli ponašati i kako bi mogli postupati tako, kako zahtijeva potreba stvaranja novog svijeta. Isus iz Nazareta je stvorio „simulator“ za uvježbavanje širenja svoje zamisli o štovanju, čuvanju i promicanju života u ljudima. Isus je držao živu školu u životnoj zajednici, „školsku vježbaonicu u prirodi“.
Budući da su ponašanje i postupanje ljudi posljedice sadržaja ljudskog uma, Isus je nastojao u umove svojih učenika usaditi zamisao o prijekosti života kao takvog pred svim jedinačnim dobrobitima, koje se mogu stvoriti u životnim zajednicama. Isus je među učenicima, ali i u puku zagovarao štovanje života, zaštitu života i brigu za unošenje života u sve ljude.
Sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta izriče se dobrim djelima, a ne slatkim riječima. Isusova vjera bila je u djelima, a ne u riječima. Sve su civilizacijske vlasti – pa i domaće židovske – pravile i održavale sustav uvjerenja sastavljen od riječi, koje iskazuju obveze prema božanstvima i vlastima, a ne vode razmjeni dobra među ljudima. Stoga Isusov sustav nije uključio pravila ponašanja. Uključivao je rad za dobrobit drugih ljudi i za dobro zajednice.
Isus iz Nazareta je u Govoru na gori pobrojio značajke ili vrline ljudi, koje im omogućuju da se međusobno pravo odnose i da pravo postupaju prema životu. Isus hvali ljude koji žude, da imaju više ljudskog duha u sebi, jer će ući u novi svijet. Hvali potištene, jer će ih borba za novi svijet zadovoljiti. Hvali skromne, jer će povećati skupno dobro. Hvali ljude, koji ne slijede svoju samovolju, nego koji rade to što je potrebno za sve ljude. Hvali samilosne ljude, jer svima dobro dođe tuđe razumijevanje. Hvali dobronamjerne, otvorene i iskrene ljude, jer će ostvariti zadovoljstvo životom. Isus hvali ljude koji čuvaju mir, jer je mir uvjet ljudskog života i rasta. Isus posebno hvali ljude, koji su progonjeni, zato što unose dobro u zajednice. Isus izdvojeno naveliko hvali ljude, koji su progonjeni, zato što su se s njim prihvatili pravog, nesebičnog posla unošenja dobra u životne zajednice. Isus dodaje, da su svi ljudi koji su u prošlosti unosili dobro među ljude bili također progonjeni. (Razdioba dobrobiti među obične ljude ugrožava probitke bogataša.)
[Blago gladnima duha, jer je njihovo nebesko kraljevstvo!/Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!/Blago skromnima, jer će baštiniti zemlju!/Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi!/Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe!/Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!/Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovima Božjim!/Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo nebesko kraljevstvo!/Blago vama kad vas budu kudili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine!/Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima!/Tà, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas! (Mt 5, 3-12)]
U svakom stihu svojega nadahnutog govora Isus iz Nazareta spominje Boga. Spominjanje Boga bilo je neizostavno u ondašnjem svijetu iskrene vjere u Boga i priznavanja Boga. Spominjanjem Boga Isus naglašava, da su se on sam i njegovi učenici – koji su se bili odmetnuli od dotadašnjeg političkog i vjerskog poretka – prihvatili Božjeg posla. Isus je svoj pothvat, svoj projekt stvaranja novog svijeta shvatio kao izvedbu Božjeg posla. Pothvat Isusa iz Nazareta i njegovih učenika nije bio samovoljno djelovanje, nego posao koji ljudi trebaju obavljati u ime života i u ime dobra. Isus nastoji pred mnoštvom slušatelja uvjeriti svoje ljude da su pošli pravim putem. Isus i njegovi učenici bili su uistinu Božji aktivisti. Isusova zamisao o mogućnosti uspostave boljeg svijeta, svijeta za ljude bila je smišljena da potakne ljudski aktivizam.
U Govoru na gori Isus iz Nazareta objavio je svoju „etiku“ u kojoj nema pravila ponašanja ili postupnika. Isusova etika je sredstvo proizvodnje dobra, pružanja dobra bližnjima i širenja dobra životnim zajednicama. Za razliku od svih drugih učitelja sustava uvjerenja, Isus nije postavio pravila ili „zapovijedi“ o ispravnom postupanju. Prihvatljivo je postupanje, koje pruža ljudima dobro i koje unosi život u njih. Riječ je o unošenju života u sve ljude.
Isus iz Nazareta je usred svojega novog svijeta i usred svojeg sustava uvjerenja usadio pojam bližnjega. Bližnji je bilo koji čovjek na kojega se naiđe na životnom prostoru ili u životnoj zajednici. Svi su ljudi bližnji svim ostalim ljudima. Bližnji je životna jezgra, koja uzajamnom razmjenom dobra i života s ostalim životnim jezgrama čini životnu mrežu, koja životnu zajednicu povezuje u cjelinu. Bližnji su prenosnici dobra, koje se raspoređuje životnom zajednicom. „Nebesko kraljevstvo“ nije sustav „dokapavanja probitaka“ s kapitalističkih bogataških visova u sirotinjske radničke dolove, nego uistinu sredstvo razlijeganja dobra tijesno povezanom zajednicom. Riječ je uistinu o životnoj dinamici bez sudjelovanja vlasti i mimo političkih vlasti. Novi svijet Isusa iz Nazareta, njegovo nebesno „nebesko kraljevstvo“ kipti od životne dinamike, kakva je u vrsti umrtvljena uspostavom civilizacije.
Isus je živio u vrijeme, u kojemu su sve male mjesne i poslovne zajednice diljem Rimskog carstva stenjale pod stegom rimske imperijalne legionarske infrastrukture. Carstvo je bilo ukrotilo, ukrutilo i zakočilo poslovne zajednice stručnih ljudi koje su bile rasprostrte Prednjim Istokom, Malom Azijom i obalnim pojasima u Sredozemlju. Isusova „blagovijest“ bila je za ljude u tim zajednicama uistinu velika, dotad nečuvena novost: ljudi sami, mimo vlasti stvaraju životnu dinamiku. Dolazilo je do ljudskog povezivanja, a ne do državne mobilizacije. Isus je de facto bio blagovjesnik revolucije. Od šest najznačajnijih staleža diljem Rimskog carstva Isusovu blagovijest prve su prihvatile mjesne zajednice stručnih ljudi u Sredozemlju. Njima su pripadali i trgovci, koji su pod cijenu života raznosili i razglašavali Isusovu blagovijest. Posljednje je tu vijest prihvatilo siromašno izraelsko seljaštvo, a pretposljednji su bili siromašni talijanski seljaci.
Isus iz Nazareta nije svoj nauk zasnovao u pustinji ili smislio pred vidnim zaslonom i za računalnom tipkovnicom. On je nedvojbeno bio nadahnut ljudskim duhom, koji nije isprazna pojava, nego je usađen u život ljudi. Rimsko carstvo je u Isusovo vrijeme bilo na političkom i vojnom vrhuncu, ali je već pokazivalo znakove propadanja u jeku unutarnjih krvavih obračuna u borbi za vlast. U Isusovo vrijeme svijet – koji je okupljao četvrtinu svjetskog pučanstva – bio je na prekretnici. Urušavala se jedna nenadmašena civilizacija. U istom se vremenu pojavila zamisao jedincatog sustava uvjerenja, koji predstavlja obećanje za cijelu vrstu Homo sapiens: ljudi sami od sebe, svojom životnom dinamikom i bez skrbništva vlasti mogu umnažati život u sebi i upravljati svojim životnim zajednicama. Moguće je da život zađe u sve ljude!
Desetih godina ovog stoljeća naša je vrsta postala potpuno svjesnom zagrijavanja Zemlje i teškog pogoršanja klime, koji mogu ugroziti život na Zemlji. Usto, vrstu su pogodile nova vrsta gospodarske recesije i pošast koronavirusa. Vrsta je postala svjesnom prijekih teških poslova, kojih se mora prihvatiti: (1) zaustavljanje pogoršavanja i oporavak klime; (2) čišćenje Zemlje; (3) prilagodba novim okolnostima; (4) preinaka životnih okolnosti, koje je vrsta sama stvorila; (5) liječenje ljudi, uređenje odnosa unutar vrste, produbljivanje i širenje životnog znanja te uvođenje u vrstu odgoja za život; te (6) izbor i širenje novog sustava uvjerenja za globaliziranu vrstu. Sadašnja potreba temeljite, zakašnjele prilagodbe vrste najnovijim opakim životnim okolnostima vodi vrstu u novo razdoblje kulturne evolucije, koja će – kao i prije – uključiti i biološki odabir. Preinaka okolnosti i uvjeta života ne uključuje samo preuređivanje fizičkih okolnosti života, kao što su poboljšavanje klime i stvaranje nove, čiste industrije, nego i zauzimanje novog životnog stava i uspostavu novog ponašanja ljudi.
Kako bi se mogla prihvatiti presudnog posla koji stoji pred njom, vrsta se treba osloboditi okova kapitala. Vrsta se mora žurno osloboditi, kako bi mogla sama (1) postaviti svrhu svojeg djelovanja, (2) slobodno se okupiti za obavljanje posla te (3) slobodno birati sredstva i načine obavljanja posla. Od početka civilizacije slojevi koji su prisvojili i držali vlast priječili su vrstu da obavlja svoj posao (prilagodbe), a u minulih nekoliko stoljeća to je činio kapital. Kapital je rabio vrstu kao sredstvo za ispunjenje svojih ispraznih nakana i nije joj dopuštao da se sama brine za sebe. Posao vrste ostao je tisućljećima neobavljan pa sad vrstu čeka golem neobavljen posao prilagodbe.
Stanje koje je u svijetu stvoreno krivnjom kapitala vodi slomu kapitalizma. Kapital je upropastio klimu, zaprljao Zemlju, ugrozio vrstu i život na Zemlji te se sam doveo na rub ponora. Kapitalizam je pristup uređenju ljudskih zajednica i cijele vrste, u kojemu se bogatstvo – koje svojim radom, znanjem, izumima i poduzetnošću stvara vrsta – sve više gomila u rukama pojedinaca, a ne u krilu životnih zajednica. Svrha gomilanja kapitala je držanje vlasti nad vrstom, a ne osobna potrošnja kapitalista. Kao sredstvo gomilanja kapitala izabran je gospodarski rast: više rada; veća uporaba prirodnih izvora; neprestano stvaranje nove tehnologije, novih materijala i novih industrijskih postupaka; pružanje novih usluga; i sve veće množenje kapitala samozačećem u financijskim ustanovama.
Kako bi omogućio neprestan i sve veći rast gospodarstva – bez obzira na to, je li potrebno to što se proizvodi ili nije – kapital je u vrstu unio porok potrošaštva ili ovisnost ljudi o ispunjenju prohtjeva. Prohtjevi koji nemaju mjeru i granicu stvaraju potražnju. Opsjednutost kapitala gospodarskim rastom dovela je do prekomjerne izgradnje proizvodnih, uslužnih i bankovnih sposobnosti ili kapaciteta. Kako bi izlučili što više kapitala, kapitalisti slabo plaćaju radnike, a to stvara slabu potražnju na tržištu. Stoga kapitalisti dio izlučenog kapitala u sudvojenju s potrošaštvom rabe za kreditiranje krajnjih potrošača, trgovinskih posrednika i proizvođača. Tako se kapital ne gomila samo izlučivanjem iz proizvodnog i uslužnog gospodarstva, nego i kreditiranjem i potražnje i ponude. Time su proizvođači i potrošači – cijela vrsta Homo sapiens – dvojno iskorištavani.
Prekomjerno veliki proizvodni kapaciteti stvaraju sve više potrebnih i nepotrebnih proizvoda. Međutim, da bi se nastavile proizvodnja i potrošnja tržišnih dobara potrebno je i odbacivati sve više dobara koja su još u uporabi. Moda, smišljanje novih uzoraka ili naraštaja postojećih proizvoda te smišljanje potpuno novih proizvoda neka su od sredstava zastarijevanja i odbacivanja ranije kupljenih proizvoda. Sitni i glomazni otpad stvaraju novu potražnju i prave mjesto za nove proizvode. Kapital je naučio vrstu, da prihvaća prekomjernu proizvodnju i da se tako miri s traćenjem prirodnih izvora.
U jezgri sustava kapitalističkog iskorištavanja naše vrste je to, što se slobodan kapital ili gotov novac uzima kao roba, a ne kao razmjensko sredstvo. Ti koji imaju mnogo ukradenoga, drugim ljudima otetoga ili iz prirode i gospodarstva iscrpljenog novca imaju dodatnu robu za preprodaju na tržištu. Kapitalisti dodatno prisvajaju ljudsko znanje odnosno tehnologiju, koju vrsta unaprjeđuje izumima novih tvari i postupaka. Usto, kapitalisti prisvajaju, privatiziraju, jeftino zakupljuju ili pljačkaju zajedničke prirodne izvore.
Kapitalistima je od svih izvora rasta gospodarstva ipak najmiliji rad. Kako bi se dokopao više rada i znanja, kapital je u industriju prvo novačio poljoprivredne radnike. Poslije su na red došle žene te tuđi uvozni radnici i stručnjaci. Od početka sadašnjeg navrata globalizacije poslovanja kapital je išao za jeftinim radom u nerazvijene zemlje, a na koncu je počeo rabiti besplatne robote ili „umjetne intelektualce“. U postupku traženja i nalaženja sve jeftinijeg rada kapital je zapošljavanjem žena i majki rastočio obitelj, kao uvriježeno i pouzdano sijelo ljudskog odgoja te vrsti uskratio mogućnost odgoja ljudi za život. Kapitalu su ljudi potrebni samo za tržište. Kapital je ljude istjerao iz njihove vrste i zatvorio ih u tržište. Vrsta kao cjelina nepoželjna je kapitalu, koji treba samo jedinačne potrošače.
Kapitalisti su opsjednuti učinkovitošću svojih jedinačnih proizvodnih poduzeća, uslužnih i trgovinskih mreža, sustava raspačavanja, banaka i ulagateljskih zavoda, ali ni u najmanjoj mjeri se ne brinu za učinkovitost nacionalnih gospodarstava, za sređenost javnih financija, za zdravlje naroda ni za opstanak ili održljivost prirode i života na Zemlji. Kapitalisti nastoje čuvati svoje poslovne zavode i putem njih izlučivati bogatstvo, ali im je tuđa zamisao, da bi biosfera mogla imati svoj proračun, svoje računovodstvo, svoj sustav pretresa ustaljenih odnosa i svoju životnu povratnu spregu. Biosfera je strpljiva, ali nije lakomislena. Organizam biosfere ima urođen sustav opažanja, znanja, pamćenja i odlučivanja, kao što ga imaju biljni i životinjski organizmi. Kapitalisti su dosad računali, da su oni mudriji od sustava života, kojemu je naša vrsta jedan od mnogobrojnih podsustava. Biosfera je sustav života.
Neobazrivo srljanje kapitalista za gomilanjem slobodnog, vlastonosnog kapitala dovelo je kapitalizam kao pristup uređenju čovjekovih zajednica u teško, neizlječivo stanje, koje je otkrilo njegovu iscrpljenost i dotrajalost. Nakon izbijanja financijske krize 2008. godine i slijednog prožimanja proizvodnog gospodarstva Velikom recesijom, koja de facto još nije prestala, u najnovije vrijeme došlo je do produbljivanja postojeće recesije i do golemog prevraćanja u njoj. Događa se prva duboka i dugotrajna recesije u globaliziranom svijetu. Proizvoljne i jednostrane američke trgovinske kaznene mjere protiv Kine i mnogih drugih država, koje su određivane od 2017. godine te svjetska pandemija koronavirusa početkom 2020. godine poremetile su izdašnost svjetskih opskrbnih mreža i dovele do velikog zastoja u proizvodnji robe i u pružanju usluga. Produbljivanje recesije nije došlo od nove financijske krize, nego od dosad nezabilježene proizvodne krize. Svjetsko tržište je prvi put otkad ono traje istovremeno ostalo i bez potražnje i bez ponude. Malo je kupaca, ali je malo i proizvođača.
Stvoreno je stanje u gospodarstvu i u zbiljskom životu, kakvo dosad nije viđeno. Dotrajali su i kapitalizam i civilizacija, koja je u zapadnom kapitalizmu dosegnula svoj vrhunac i koja u njemu ide svojem kraju. Dovedeni su u pitanje: (1) gomilanje golemog novca na privatnim računima, u privatnim korporacijskim udjelima i u ulagateljskim zavodima, (2) dosadašnji usiljen gospodarski rast, (3) smisao i način stvaranja i uporabe tehnologije, (4) mjera i prostorni raspored proizvodnih snaga, (5) smisao potrošaštva, (6) položaj radničkog i stručnog staleža, (7) opće stanje čovjeka, (8) stanje klime te (9) opće zdravlje života na Zemlji.
U jeku pandemije koronavirusa početkom 2020. godine postavljene su karantene („četrdesetnice“) diljem razvijenog sjevernog svijeta. Karantene su obuimale cijele male države, velike dijelove srednjih država ili velike mnogoljudne pokrajine prostorno velikih država. Bile su zatvorene škole; otkazane sportske i kulturne priredbe; roditelji su bili s djecom u kućama i stanovima, a ne na radnim mjestima; cestovni, željeznički, morski i posebice zračni promet bio je uvelike obustavljen. Ulice, trgovi i parkovi gradova bili su prazni i djelovali su sablasno. Nebrojeni zrakoplovi, vlakovi, autobusi, trgovački, putnički i krstareći putnički brodovi bili su izvan uporabe. Broj poslovnih putnika i turista bio se silno smanjio, a mnoge turističke i hotelske rezervacije bile su otkazane.
Pošast koronavirusa i način borbe protiv te opake pošasti pokazali su, da u svijetu ima previše proizvodnih sredstava i pretek materijalnih dobara. Ujedno se pokazalo da ljudi mogu skromnije živjeti i umjerenije trošiti zarađen novac. Iskustvo prisilne uzdržanosti za vrijeme pošasti ostavit će trajne posljedice, jer će ljudi početi razlikovati prohtjeve od potreba. To će dovesti do smanjenja broja poslovnih subjekata, posebice u području usluga (trgovina, turizam, razbibriga, ugostiteljstvo, uljepšavanje tijela i izgleda, sport, odijevanje). Ljudi će sami više raditi za sebe i u kućanstvu. U sadašnjoj recesiji posebno su stradala nacionalna gospodarstva s visokim udjelom usluga u domaćem proizvodu, jer se usluge ne mogu držati na skladištu „dovršenih“ proizvoda, kao što se mogu držati industrijski proizvodi. Malo je izostalih usluga, koje se mogu naknadno prodati. Ljudi će manje polaziti na daleka hodočasnička, kongresna i turistička putovanja. Manje će sudjelovati na svjetskim sportskim natjecanjima i poslovnim forumima. Studenti će učiti na domaćim, mjesnim sveučilištima. Ljudi će biti zadovoljni što uživaju manje materijalnih dobara i više će boraviti u obitelji. Današnje digitalne mreže omogućuju ljudsko i poslovno općenje bez izravne fizičke nazočnosti.
Međutim, najznačajnija promjena u životu ljudi doći će od prevage kulturnih vrijednosti nad materijalnim i tjelesnim vrijednostima. Mijenjat će se način života: samoživost će se povlačiti pred zajedništvom, a odgoju će se pridavati veća vrijednost. Rast će broj mladih ljudi, koji će radije osobno živjeti po danu, a ne po noći, a manje mladih ljudi će rano napuštati roditeljske „gnijezdo“. Postoji mogućnost, da se mnogi ljudi nakon nekog vremena vrate dosadašnjem režimu života. To bi bilo vjerojatno, da je pošast koronavirusa prvi i pravi uzročnik izvanrednog i hitnog stanja koje je nastalo 2020. godine. Epidemija je samo do kraja razotkrila duboku provaliju, u kojoj se našao kapitalizam. Pošast koronavirusa bila je samo najava gospodarske oluje.
Sadašnja Velika recesija je novo trajno stanje kapitalističkog gospodarstva i kapitalističkog životnog sustava. Pandemija koronavirusa je treća velika pandemija u samo dva desetljeća globalnosti poslovanja i globalnosti naše vrste, ako se ne računaju epidemije ebole u Africi. Može se postaviti pitanje, koliko kapitalizam i svjetsko tržište pridonose pojavi i širenju kužnih bolesti? Je li sadašnja pandemija koronavirusa posljednja pandemija u globalnom svijetu prekrivenom svjetskim tržištem te industrijskim opskrbnim i digitalnim komunikacijskim mrežama?
Epidemija koronavirusa prolazna je nevolja, koja vrsti neće nanijeti velike ljudske gubitke. Ona će donijeti ozbiljno smanjenje domaćeg proizvoda i propast mnogih malih i srednjih poduzeća, posebno uslužnih. (Zar u svijetu ne postoji pretjeran broj poslovnih subjekata i zavoda?) Pandemija je ipak uputila ozbiljno upozorenje i kapitalizmu i našoj vrsti: sitne sile života, koji je jedan i jedinstven, svladale su iz koronavirusa jake sile koje je vrsta razvila pod vlašću kapitala.
Pred vrstom stoji krajnje složena zadaća popravljanja klime, čišćenja Zemlje, liječenja čovjeka i obnove postupka kulturne evolucije. To su poslovi, koje korporacije ne mogu obaviti. Vođenje vrste bilo je odavno prepušteno privatnim nositeljima bogatstva i kapitala. (Možda je kapital stvaranjem obilja i potražnjom za radom bio sprječavao prirodan odabir u vrsti?) Minulih stoljeća kapitalisti su svoje poslove obavljali putem korporacija, a u vrsti se zna kako korporacije obavljaju posao i kakav im je bio učinak: pokvarena klima, prljava Zemlja i iskvarena vrsta. Korporacije su posao za kapital obavljale na tržištu i to po uskogrudnom i nepromjenljivom postupniku: ujarmiti ljude, crpiti prirodu, priličiti gospodarski rast, lučiti gotov novac i jačati vlast kapitala. Ipak, pokazalo se, da kapital ne zna upravljati ni vrstom ni sam sobom. Međutim, poprište posla koji stoji pred vrstom je sam život. Taj posao mogu obaviti samo ljudi, koji su se, nažalost, i sami zatekli u krajnje nepovoljnim fizičkim okolnostima te u nesređenim prilikama unutar vrste. Ljudi se i sami moraju oporaviti, a to će najlakše napraviti upravo obavljajući pravi posao za vrstu: popravljati klimu, čistiti Zemlju i obnavljati ljudsko zajedništvo.
Vrsta može dobro obaviti zadaću koja ju je zapala, ako od kapitala uzme vlast i ovlast za obavljanje posla. Odluke o tomu što, gdje, kada, čime i kako raditi donosit će vrsta odnosno njezine životne zajednice, koje svoje izvršne, djelatne ovlasti i ovlasti cijele vrste trebaju dodijeliti svojim političkim zajednicama odnosno područnim suverenim i odgovornim državama. Vrstu, obujam i zemljopisnu razdiobu proizvodnje materijalnih dobara globalno će dogovarati države, a neće ih više birati korporacije. Posvemašnju dvostranu i višestranu suradnju država nameće globalnost vrste, koja se zauvijek zatekla na konačnoj plohi Zemlje. Stvaranje nove, čiste industrije za potrebe uređenja klime pružit će vrsti mogućnost zdravog gospodarskog rasta. U postupku prelaska od kapitalističkih proizvodnih odnosa do životnih ili politističkih, ključna uloga pripast će suradnji najvećih država, koje imaju velika prostranstva, bogate prirodne izvore, brojno i obrazovano pučanstvo te razvijenu znanost i naprednu tehnologiju. Četiri jake sile trebaju napraviti kartel, koji će promicati dobrobiti vrste i vrstu štititi od kapitala i samoživosti.
U postupku opće obnove života na Zemlji države će samo provoditi životnu i političku volju svojih životnih zajednica. U tomu je smisao demokracije: odluke će donositi životne zajednice, a provoditi ih njihove države ili političke zajednice, koje više neće slušati kapital, nego svoje životne zajednice. Životne zajednice će svojom jakom životnom silom opunomoćiti svoje političke zajednice. Država mora postati učinkovitom, jer se težak i zahtjevan posao životne zajednice mora obaviti. Vrsti je sad: biti ili ne biti. Od utrke u naoružavanju, od rata među državama i od žestokog nadmetanja među korporacijama do posvemašnje suradnje među državama samo je jedan kratak korak.
Novi zamah kulturne evolucije naše vrste donijet će (1) smanjenje proizvodnje materijalnih dobara, (2) svođenje najvećeg mogućeg gospodarskog rasta na najmanji potreban, (3) unošenje dobra u životne zajednice, (4) povećanje proizvodnje ljudskih, kulturnih dobara te, konačno i najvažnije, (5) vraćanje u vrstu odgoja za život, koji će omogućiti uzgoj pravih ljudi, kakve traži obavljanje zadaća, koje stoje pred vrstom. Međutim, da se daleko dopre na putu oporavka života potrebno je sustavno smanjivati razlike u dohotku, bogatstvu i znanju unutar životnih zajednica i među njima. Vrsta kao organizam ne može opstati bez ustaljenih odnosa. Iz vrste Homo sapiens treba ukloniti virus kapitala.
Zdravko Mršić predstavlja svoju novu knjigu JOSIF I NJEGOVA BRAĆA: Stoljetna navala Zapada na Rusiju 1918.-2019. Naslov predavanja: Nepovratna globalizacija vrste Homo sapiens
Mjesto predstavljanja knjige:Tribina Grada Zagreba, Kaptol 27
Vrijeme: Utorak 7. svibnja 2019. godine u 19 sati
Ne zna se ni je li život stvoren ili rođen ni kako je on stvoren ili rođen. Ipak se zna, da se život razvrstao ili uvrstio u postupku evolucije. Među vrstama života pojavila se i vrsta Homo sapiens s iznimno razvijenim mozgom, koji je jedinke vrste osposobio za pojmovno, simboličko ili ap-straktno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Jedinke biljnih vrsta imaju kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, a jedinke životinjskih vrsta imaju slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Stoga u biljnom i životinjskom svijetu nema laži, a u ljudskomu ima.
Zbog mogućnosti pojmovnog mišljenja u vrsti Homo sapiens, biološka evolucija dopunjena je kulturnom evolucijom ili evolucijom putem uporabe uma. U kulturnoj evoluciji također postoji odabir prilagođenijih jedinki, ali ne temeljem boljih gena, nego temeljem uporabe uma. Usto, ljudski postupci su daleko više posljedica stanja i sadržaja čovjekova uma, a manje su plod urođenih svojstava čovjekova organizma.
Do novijih vremena pripadnici vrste Homo sapiens živjeli su u manjim zajednicama, odvojenima jednih od drugih. Čovjekove životne zajednice bile su slobodne kao zajednice, iako su njihovi pripadnici morali ugađati svoje ponašanje unutar zajednice ponajviše u svrhu održavanja životnog zajedništva, o kojemu su ovisili sloboda, suverenost i opstanak zajednica. U najnovije vrijeme naša vrsta je nehotice globalizirana nastojanjem slobodnog privatnoga kapitala, koji je kanio globalizirati samo poslovanje.
Globalizacijom poslovanja slobodan privatni kapital učinio je neslobodnima ne samo pojedine povijesne životne zajednice – taj je posao obavljen u devetnaestom i dvadesetom stoljeću – nego i cijelu vrstu. Vrsta je svezana za svjetsko slobodno tržište, koje je sravnilo životne prostore vrste i pretvorilo ih u tržišna mjesta. Strategija ulaganja kapitala, koja je sračunata na njegovu samooplodnju, pokrenula je seobu svjetskog pučanstva, koje se nije moglo učas odreći mjesnih, povijesnih sustava uvjerenja. Seoba pučanstva je u sve povijesne životne zajednice usadila multikulturnost, koja je pogubna za njihovu nutarnju koheziju, slobodu, suverenost i zajedništvo. Liberalizam kao sustav uvjerenja, koji je kapital bio predvidio za vrstu bio je sračunat na poticanje nadmetanja među ljudima, a ne na jačanje životnog zajedništva.
Sadašnji kapitalizam, koji se može nazvati kapitalizmom Zapada, nije novovjeka pojava. Kapitalizam je star koliko i civilizacija, koja je kapitalistička pojava. Civilizacija je uklonila životno zajedništvo i dotadašnje slobodne životne zajednice svezala za vlast; vlast je vezala uz privatnu imovinu; pripadnike zajednica pretvorila je u podanike; dala je samo vlastima pravo na uporabu sile te je podanicima nametala sustav uvjerenja koji će služiti vlastima. (Vladari su u Mezopotamiji privatizirali plodan mulj; Rimljani su privatizirali legionarsku infrastrukturu; a zapadni narodi Industrijsku revoluciju, koja im je bila donijela privremenu vladavinu nad svijetom.) Civilizacija i kapitalizam u bitnomu su određeni time, (1) što su sredstva za proizvodnju, dodana vrijednost i zarada od poslovanja privatni, a ne skupni ili javni te (2) što postojeće bogatstvo stvara novo: u civilizaciji-kapitalizmu se živi od rente. Prije uspostave civilizacije, koja je bila udarac našoj vrsti, bogatstvo je bilo skupno, a ono se stvaralo radom, znanjem, poduzetnošću, izumiteljstvom i zajedništvom. U prijecivilizacijskim životnim zajednicama nije se živjelo i nije se moglo živjeti od rente. Dodana vrijednost se pretvarala u nove ljudske živote: vrsta se množila.
Ranija razlučenost životnih zajednica sprječavala je vrstu da dobro ocijeni svoje stanje i da pravo uvidi narav civilizacije i kapitalizma. Sadašnja globalnost vrste izlaže jasnom uvidu pravu narav civilizacije-kapitalizma. Vrsta i kapital su suočeni i sučeljeni. Civilizacija je dio kulturne evolucije u rodu Homo, kojemu su slijedno pripadale vrste Homo habilis, Homo erectus i Homo sapiens. Nakana kapitala pri usmjeravanju kulturne evolucije je vođenje odabira unutar naše vrste, kojim bi se nova vrsta izdvojila ili odračvala od naše postojeće vrste. Očito je da slobodan privatni kapital zagovara rasizam. Nije riječ o genskom rasizmu, nego o društvenom, kulturnom rasizmu, jer se odabir odmata u kulturnoj evoluciji.
Kapital je nestrpljiv i ne može čekati pojavu genskih mutacija koje bi stvorile genski odmak u jednom dijelu življa vrste. To u kulturnoj evoluciji nije ni potrebno: dosta je mijenjati sadržaj ljudskog uma, što bi bio posao liberalizma. Zamjenu za gene pruža kapital. Nakupljeni kapital kao imovina, kao sredstvo prikupljanja rente i kao sredstvo vlasti privlači samožive ljude, kojima ne odgovara stega zajedništva i koji se ne žele životno osloniti na zajednicu, nego na privatnu imovinu te koji žele vladati i živjeti od rente, a ne od rada i znanja. Time kapital obavlja odabir u rodu Homo. Kao što se jedinke bioloških vrsta množe (umnažaju, kopiraju) bacanjem, umetanjem ili ostavljanjem sjemena koje nosi gene, tako i vrsta samoživih ljudi traje ulaganjem kapitala. Postojeći kapital stvara novi.
Postupno izrastanje zapadnog kapitalizma iz feudalizma „Mračnog doba“, kojim je obnovljena Europa poslije sloma Zapadnog Rima, odvijalo se u prstenima nakupljanja slobodnog privatnoga kapitala. Kapital se početno nakupljao ponajviše u trgovačkim gradovima Sjeverne Italije i Jadranskog mora. Nakupljanje kapitala nastavljeno je prvobitno u Nizozemskoj, koja je uspostavila svjetski sustav trgovine i vlasti. Uslijedio je britanski prsten, u kojemu se novo bogatstvo nakupljalo trgovinom, raspačavanjem domaćih industrijskih proizvoda i uspostavom svjetskog financijskog sustava. Poslije Britanije red za dodatno nakupljanje kapitala došao je na SAD, koje su koncem devetnaestog stoljeća postale prvom svjetskom industrijskom, političkom, vojnom i financijskom silom. Otad pa do prve pojave Kine na svjetskoj političkoj, gospodarskoj, sigurnosnoj i kulturnoj pozornici koncem prošlog stoljeća te do uspostave globalnosti vrste SAD kao politička zajednica služile su kao političko, vojno i tehnološko uporište za uspostavu svjetske hegemonije slobodnog privatnog kapitala. Posebna značajka sadašnjeg zapadnog kapitalizma je financijalizacija ne samo bankarstva, nego i proizvodnog gospodarstva. Američka industrija je nastojala živjeti o renti, a ne o radu, znanju i znanosti, tehnološkom izumiteljstvu, poduzetnosti i o zajedništvu. U svakom povijesnom primjeru civilizacije nastojanje da se živi od rente s vremenom je ostavilo pustoš na mjestu nekadašnjih dinamičnih životnih zajednica: Mezopotamija i Egipat, Zapadni Rim, sadašnja Zapadna Europa koja je upravo zloporabom kapitala upriličila samouništenje u dva svjetska rata te konačno sadašnje SAD, koje nemaju zdravu i primjerenu fizičku infrastrukturu i koje su izgubile tehnološko prvedvodništvo u svijetu.
Nasuprot nastojanju samoživih ljudi, Isus iz Nazareta je usred rimskog globalnoga legionarskog kapitalizma zatražio od vrste Homo sapiens da se odmetne od civilizacije te da u stvaranju društvene i ljudske dinamike više ne računa na vlast, kao što ona na vlast nije računala ni prije pojave civilizacije kad nije bilo vlasti nad životnim zajednicama: vlast je bila u njima. Po Isusu, pripadnici naše vrste nisu podanici vlasti, nego jedni drugima bližnji u svojoj biološko-kulturnoj vrsti.
Globalna vlast kapitala te globalno tržište novca, prirodnih izvora, robe i ljudskog rada stvaraju pustoš na Zemlji i jad u vrsti Homo sapiens. To je posljedica nastojanja nositelja kapitala da žive od rente te da iskorištavaju vrstu i prirodu samo u svrhu daljnjeg vladanja vrstom. Vrsta Homo oeconomicus koja se privremeno izdvojila iz vrste Homo sapiens vlada našom vrstom na način sličan načinu, kojim je naša vrsta tijekom industrijske civilizacije vladala ostalim biološkim vrstama, biljnim i životinjskim, te kojim je mnoge od njih već uklonila sa Zemlje. Naša vrsta je za zapadni kapital obavljala prljavi posao uništenja života, a sad je i sama došla na red za uništenje. Kapital je dva cijela stoljeća rabio prljavu tehnologiju, koja je zatrovala život na Zemlji i koja klimu pretvara u zemaljsku „plinsku komoru“.
Vrsta se otvoreno suočila s kapitalom, kao svojim krvnikom. Vrsta se treba odmetnuti od civilizacije, kapitalizma i vlasti kapitalista te se ponovo – kao što je radila prije uspostave civilizacije – prihvatiti rada, znanja, tehnološkog izumiteljstva, poduzetnosti i zajedništva, kako bi sama ozdravila te kako bi obnovila klimu i spasila život na Zemlji. Vrsta, a ne kapital treba biti gospodaricom tehnološkog izumiteljstva koje je stvorilo vrstu. Odgojem mladih ljudi za zajedništvo uklonit će se samoživost i zaustaviti novačenje ljudi u vrstu Homo oeconomicus. U rodu Homo bila je oduvijek samo jedna vrsta, jer je tako u kulturnoj evoluciji. Ni sad u rodu Homo nema mjesta za dvije vrste. Naša vrsta koja je nastala i opstala na zajedništvu nadvladat će upravo silom zajedništva vrstu samoživih ljudi, koji se okupljaju u vrstu Homo oeconomicus. Naša vrsta će opet postati slobodnom za obavljanje posla kakav obavlja svaka vrsta života, a to je prilagodba okolnostima života. Osim toga, naša kulturna, stvarateljska i izumiteljska vrsta može i mora stvoriti nove okolnosti života, kako bi se – kao i prije u Mračnom dobu – obnovio život ne samo u Europi, nego i na Zemlji.
Izlaganje na sjednici Znanstevnog vijeća HAZU održanoj 17. siječnja 2017. godine u 11 sati u velikoj sjedničkoj dvorani Hrvatske akademije.
Sažetak
Položaj Europe kao kontinentalne životne zajednice je nepovoljan, a stanje u Europi kao životnom prostoru je slabo. Sadašnji položaj Europe ima korijene u civilizacijskom preokretu u Prvom svjetskom ratu, u kojemu je Europa naglo počela gubiti gospodstvo nad svijetom, koje je bila stvarala pet stoljeća. Sadašnje stanje u Europi rezultat je razvitka kapitalizma, koji je dovršio globalizaciju i uspostavio privremeno gospodstvo kapitala nad politikom, kao javnim poslom životnih zajednica.
Obnova i procvat Europe traže osamostaljenje Europe kao životnog prostora i us-postavu u njoj političkog sustava primjerenoga potrebama europskih naroda i globalnosti vrste Homo sapiens. Iznijet ću zamisao o mogućem novom političkom sustavu Europe.
Počet ću napomenom. U svakoj političkoj zajednici djeluju četiri neraspletljive mreže društvenog utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Putem njih se zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Nijedna od tih mreža nema trajnu prevagu nad drugima. Politika seže do državne granice; vojska može privremeno imati veći doseg; utjecaj gospodarstva seže daleko; a sustav uvjerenja djeluje raspršeno te gotovo bez granica i zapreka.
Europa kao životni prostor ili Lebensraum izgrađen na našem kontinentu sahne. U Eu-ropi je manje društvene i životne dinamike, nego na ostalim kontinentima. U njoj se oz-biljno povećava društvena entropija. Europa je nezaštićena. Temeljni faktor sadašnjeg propadanja Europe je nametnuti politički sustav, koji nije primjeren ni svjetskim okolnos-tima ni prilikama u Europi. Europski jedinačni povijesni životni prostori podloženi su dvoslojnoj hegemoniji Bruxellesa i Washingtona. (Hegemon mjesnim vlastima obično ostavlja ovlasti za vođenje unutarnje politike, ali Bruxelles svojim članicama ne prepušta niti to.) Takvo nasilje na Europi protivno je europskoj političkoj baštini. Europa nije nadugo trpjela središnju vlast.
Kako je Europa zapala u sadašnje stanje? Europa je uoči Prvoga svjetskog rata bila skupno gospodaricom svijeta, ali se ona u prvoj polovici dvadesetog stoljeća sama upropastila dvama svjetskim ratovima te brojnim nacionalnim revolucijama, u kojima su narodi nasto-jali nasilno promijeniti svoje političke sustave.
Skučeni, zapadni dio Europe počeo se obnavljati 1945. godine i obnovio se tijekom Zlatnog doba kapitalizma, u kojemu je kapital bio vezan uz rad i prostor, u kojemu su države zdušno surađivale te u kojemu su nacionalnim gospodarstvima vladali dogovori obazrivih poslodavaca, pomirljivih sindikata i poduzetne države. Strahujući za opstanak kapitalizma kapitalisti su se poslije Drugoga svjetskog rata i u Japanu i u Europi naglo pritajili te postali pomirljivi i obzirni.
Ipak, kapital je počeo pokazivati svoju ćud dolaskom u Bijelu kuću Richarda Nixona. Godine 1970. prekinuta je sveza američkog dolara i zlata te uklonjena američka obveza ob-rata dolara u zlato. Eurodolari, koje su američke korporacije nakupile u Europi bez plaćanja poreza, postali su slobodnim kapitalom koji je počeo proizvoljno kolati svijetom. Industrij-ski kapitalizam počeo se ubrzano povlačiti pred pravim, liberalnim, financijskim kapitaliz-mom. Liberalizam kao sustav uvjerenja postao je nasrtljivim. Kapital je počeo vladati tržiš-tem, tržište gospodarstvom, a gospodarstvo društvima, narodima, državama i životnim prostorima. Potrošaštvo je postalo bitnim vidikom sustava uvjerenja.
„Veliki prasak“ Berlinskog zida donio je prigodu za „veliki skok“ hegemonije kapitala. Prvo je obavljena zamjena Europske zajednice Europskom unijom. Dana 25. prosinca 1991. godine mirno su se razdružile republike nekadašnjeg Sovjetskog saveza. Time je prestala smrtna opasnost za kapitalizam. Samo šest tjedana kasnije, 7. veljače 1992. godine, potpisan je Ugovor u Maastrichtu, po kojemu se EZ kao zajednica država 1. studenoga 1993. godine pretvorila u unitarnu političku tvorevinu. U sprezi s Atlantskim savezom EU postala je sredstvom podjele Europe te ograđivanja Rusije i njezinog uklanjanja iz europske politike. To ograđivanje se pokušalo izvesti u upravo globaliziranom svijetu. Usporedo je teklo i ograđivanje Kine. Nositelji kapitala nastoje ograditi 27 milijuna četvornih kilometara povezanog prostora. Podjela Europe se nastavlja, ali narodi Europe uviđaju da je projekt stvaranja unitarne političke tvorevine u podijeljenoj Europi pred propašću.
Što se od začetka Unije događalo izvan nje? U svijetu se odvijao pokušaj kapitala naku-pljenog u SAD da uspostavi svjetsku hegemoniju. To je bio posljednji od tri pokušaja koje su zaredom predvodili predsjednik Wilson, predsjednici Roosevelt i Truman te predsjed-nici Clinton i Obama. „Američko stoljeće“ Henryja Lucea SAD su provele u izlišnom i neuspjelom nastojanju da zavladaju svijetom putem kapitala.
Osim trećega američkog pokušaja uspostave svjetske hegemonije u svijetu se dogodilo i to @ da su putem kapitala, korporacija i tehnologije globalizirani ne samo svjetsko poslo-vanje, nego i vrsta Homo sapiens; @ neprekidan val novih tehnologija mijenja rad i trgovinu; @ Kina kao najmnogoljudnija zemlja svijeta stupila je prvi put u povijesti na svjetsku političku pozornicu; @ došlo je do prevage kopna nad morem; @ dogovorom država, a ne nastojanjem korporacija postavlja se eurazijska infrastruktura za prijevoz sirovina i in-dustrijskih proizvoda te za prijenos energije i energenata; @ došlo je do sučeljenja, okršaja i uzajamne relativizacije endemnih sustava uvjerenja; @ međudržavni ratovi zamijenjeni su poticanim ratovima unutar država, sračunatim na prestanak politike i stvaranje kaosa; @ migracije su primile mjeru seobe naroda; @ sve su češće i snažnije krajnje klimatske pojave; @ stanje okoliša postalo je uzbunjujućim; @ rast međunarodne trgovine nije više presudan čimbenik rasta svjetskog gospodarstva; @ rast gospodarstva sve više počiva na poduzetnosti naroda u smišljanju i pravljenju novih proizvoda i usluga; @ na predsjednič-kim izborima u SAD 2016. godine pobijedio je alternativni, nestranački i uistinu protiv-stranački kandidat; @ države, što je dobro, zanemaruju svjetske trgovinske konvencije i međusobnim ugovorima uspostavljaju strategijsku gospodarsku suradnju; te @ SAD ko-načno su uvidjele da su se njihovo gospodstvo nad svijetom i poslijeratni svjetski poredak po njihovim pravilima primaknuli kraju.
Što je dogodilo u Uniji od njezina proširenja na istok? Uniji ne uspijeva gospodarski oporavak od financijske krize 2008. godine, u kojoj su europske financijske ustanove iz-gubile golem kapital; @ izostala su ulaganja u proizvodno gospodarstvo; @ zarađenog novca je malo, a nepouzdana likvidnost financijskog sektora i država održava se prekom-jernom emisijom novca Europske središnje banke; @ visoka nezaposlenost u Uniji ne jenjava; @ grčka državna kriza pokazala je neumjesnost i nakaznost europskog monetar-nog sustava; @ alternativne nacionalne političke stranke dobivaju sve više pristaša, koji traže vođenje politike u nacionalnom interesu; @ Unija nauštrb svojih članica nastavlja sukobljavanje s Rusijom i produžuje gospodarske sankcije protiv Rusije i protiv sebe; @ Britanija napušta Uniju zbog ugroze svoje prostorne, zakonodavne, gospodarske i mone-tarne suverenosti; @ izbjeglička plima stvorila je veliku političku pomutnju u Uniji, doda-tno oslabila koheziju naroda te u njima stvorila nesigurnost; @ nakon četvrtstoljetnoga služenju kapitalu, a ne narodima europska politika nije u stanju proizvesti mudre i sposobne političare, koji mogu upriličiti preobrazbu Unije.
Stanje u europskim mrežama društvenog utjecaja nameće zaključak da je EU kao politička tvorevina neodržljiva. Prvo, Unija nije u stanju stvarati i voditi vlastitu politiku, jer je podložna hegemoniji te jer je i sama uspostavila hegemoniju nad svojim članicama. Drugo, Unija je od Europske zajednice naslijedila snažno gospodarstvo, ali je ono malaksalo u postupku globalizacije poslovanja s političkim i gospodarskim usponom Kine te ostalih zemalja starih azijskih naroda. Unija nema gospodarstvo za globalni svijet. Europa nema vlastitu zaštitu, nego je zaštitu eksternizirala i prepustila je američkom Atlantskom savezu, koji je prestao biti vojnom i postao političkom ustanovom. Potpuno se rasuo naslijeđeni europski sustav uvjerenja. Europa je poprište nadmetanja liberalizma, islama, nacionalizma, antifašizma, potrošaštva, ljudskopravaštva, ideologija zelenosti i rodnosti, digitalne eugenike i društvenog rasizma. Navedene promjene u Europi i u svijetu pokazuju da je preobrazba EZ u EU bila neumjesna. Unija nije sposobna odgovoriti izazovu globalizacije.
Politička zajednica koja se zatekne u stanju i u okolnostima u kakvima se našla Unija mora pristupiti preobrazbi političkog sustava. Preobrazba autoritarne Unije kao životnog prostora ima kao svrhu stvoriti novi europski politički sustav. Politički sustavi se mijenjaju reformama i revolucijama. Autoritarni sustavi poput EU ne dopuštaju reforme i time pri-zivaju revolucije.
Za promjenu političkog sustava Unija ima tri trivijalna rješenja, rješenja male vrijednosti: (1) takozvanu sve tješnju integraciju (s najnovijom nedomišljenom zamišlju o Europskoj vojsci), (2) prepuštanje članicama da jedna po jedna napuštaju Uniju, i (3) dogovorno i nadzirano razdruženje Unije. Prvi način je neprovedljiv, a u provedbi bi pravio nove, teže, neuklonljive nevolje, koje bi vodile nenadziranom rasapu Unije. Na drugo rješenje se ne smije čekati. U trećem slučaju nijedna zemlja Europe pa ni Njemačka ne bi nakon rasapa Unije mnogo značila u globaliziranom svijetu. Europa bi time bila raskomadana. Usto bi se obnovile nekad uvriježene unutareuropske geopolitičke i geoekonomske kavge.
Preobrazba Unije treba (1) zajamčiti Europi mogućnost vođenja proeuropske politike; (2) omogućiti stvaranje i zaštitu gospodarske dinamike ponovnim vezanjem kapitala uz rad i prostor; (3) pružiti Europi vlastitu unutarnju i vanjsku zaštitu; te (4) osloboditi Europu da smisli i svijetom proširi sustav uvjerenja za vrstu Homo sapiens. To zadnje je bitno, zato što je promjena političkog sustava Europi samo nužna, ali ne i dovoljna te što za Europu nema izlaska iz nevolja bez istovremenog nalaska rješenja za globalni svijet. To se može postići putem sustava uvjerenja za vrstu.
Europska unija se treba domišljeno preobraziti u savez konfederacija suverenih država, koji bih nazvao Europskom zajednicom mira, rada i sigurnosti. Ta bi preobrazba predstavljala pravu političku revoluciju, ozbiljniju od revolucije, kojom se Europska zajednica naprečac prometnula u Europsku uniju. Četiri jedinačne konfederacije mogle bi nastati oko četiriju najjačih europskih gospodarstava odnosno oko četiriju najmnogoljudnijih zemalja sadašnje Unije: UK, Njemačke, Francuske i Italije, koje imaju snažnu povijesnu političku baštinu. Uz Britaniju bi se okupile ostale sjevernomorske zemlje: Irska, Nizozemska, Danska, Švedska i Finska. Uz Njemačku bi bili Luxemburg, baltičke zemlje Poljska, Litva, Latvija i Estonija te dunavske zemlje Austrija i Češka. Uz Francusku bi bile atlantske romanske zemlje: Belgija, Portugal i Španjolska. Uz Italiju bi se u luku okupile sredozemne i dunavske suverene drža-ve Malta, Slovenija, Hrvatska, Mađarska, Slovačka, Rumunjska, Bugarska, Grčka i Cipar.
Po pučanstvu, po gospodarskoj snazi, po veličini zemljopisnog prostora te po izgrađe-nosti životnog prostora četiri početne predložene konfederacije stoje u omjeru manjemu od 130:100. (Pokazatelj izgrađenosti životnog prostora je BDP zemlje po stanovniku po četvornom kilometru. To je mjera proizvodnosti rada i prostora. Ako je taj pokazatelj za Kinu 1, za SAD je 7, za Njemačku 141, a za Švicarsku čak 2.321!) Svaka konfederacija bi bila sposobna voditi domaću i svjetsku politiku; nakupljati i unapređivati tehnologiju; stva-rati, održavati i štititi gospodarsku dinamiku; upriličiti unutarnju i vanjsku zaštitu; te nje-govati paneuropski sustav uvjerenja primjeren globalnoj vrsti Homo sapiens. Savez bi vodio brigu za svoje proširenje i bdio nad novim, paneuropskim sustavom uvjerenja.
Kad vrijeme i njezina ustaljenost dopuste Europska zajednica mira, rada i sigurnosti mogla bi se proširiti i dodatno preobraziti. Ona bi mogla i trebala okupiti cijelu Europu, uključujući Rusiju, Tursku te preostale voljne zemlje Europe. Ako se to dogodi, Njemačka, Rusija i Turska mogle bi same biti izravnim članicama saveza, s tim što bi se Austrija i Češka nas-lanjale na Poljsku; što bi se napravio „pravoslavni“ koridor od Bjelorusije preko Srbije do Cipra; te što bi se uz Italiju i nadalje okupljale neke navedene sredozemne i dunavske dr-žave, ali i jadranske države BiH, Crna Gora, Albanija i Kosovo.
Iznesena moguća preobrazba Unije miran je i demokratski put izbavljenja Europe od američke hegemonije. Došlo je vrijeme paneuropske integracije i atlantske dezintegracije te vrijeme prevage kopna nad morem, koju je Halford Mackinder najavio već 1904. godine.
U
par minulih desetljeća kapital je globalizirao poslovanje i vrstu Homo sapiens. Globalizacija poslovanja donijela je novu prostornu razdiobu svjetskog prihoda i bogatstva, a time i novu razdiobu političkog i vojnog utjecaja. Svijet postaje politički ujednačenijim. Međutim, iako je svjetsko tržište učinilo vrstu globalnom, ona je i dalje i još izrazitije opasno podijeljena mnoštvom povijesnih i endemnih sustava uvjerenja. Tu opaku podjelu valja čim prije ukloniti iz vrste. Multikulturnost je veliko zlo za globalnu vrstu. Isusa je njegov globa-listički pristup bio naveo da naglasi, da „kraljevstvo koje je u sebi podijeljeno mora propasti“.
Vrsti je prijeko potreban jedan sustav uvjerenja. Takav sustav može domisliti samo Eu-ropa, a on se mora temeljiti na pripadnosti jedinačnih ljudi jedino vrsti i životnom prostoru, koji oni skupno dograđuju. Kovanjem novog sustava uvjerenja Europa će se osloboditi, ujediniti i zaštititi. Zato se Europljani trebaju prvi otresti svih sakralnih i svjetovnih vjera, ideologija te rasne, nacionalne i plemenske pripadnosti i prigrliti pripadnost vrsti. Bez takvog obrata globalizirana vrsta ne može obavljati posao (1) prilagodbe okolnostima koje ona sama mijenja i (2) ugađanja okolnosti potrebama zaštite Života. Taj posao je vrsti nametnula njezina globalnost.
Europa čuva povijesnu baštinu prilagodbe teškim okolnostima, koje su bili donijeli rimski imperijalizam i njegov slom te baštinu poboljšanja okoliša i obnove izdašnosti tla. Obično se govori o benediktinskom projektu obnove Europe „od stoljeća šestog“. Usto, Europa je uvijek imala zamisao i za sebe i za svijet. To je Europa preuzela od Isusa iz Na-zareta. Svi ostali reformatori sustava uvjerenja, svi životni prostori i svi narodi domišljali su ideje samo za sebe: drevni Egipat, Izrael, Grčka, Kina i Rim. Ostali kontinenti ni danas ne mogu proizvesti ideju za svijet. Europa to može, jer nije samoživa. Samoživosti su je oslobodile seobe naroda.
Zbrka u mreži sustava uvjerenja Ahilova je peta globalne vrste Homo sapiens. Budući da postupci i ponašanje čovjeka kao vrste nisu urođeni i budući da njima prvobitno ravna sadržaj čovjekova uma, nužno je da cijelom vrstom zavlada jedan sustav uvjerenja, koji bi aksiomatizirao, disciplinirao i pritegnuo rasipno ili razmetno čovjekovo umovanje. Homo sapiens je vrsta s posebnim potrebama. Kroćenje čovjekova uma može izvesti jedino sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi samo vrsti. Stvaranje jednog, općeg sustava uvjerenja oslobodit će i ujediniti vrstu. Ona bi time postala sposobnom za posao skupne prilagodbe, koja joj jedina može zajamčiti evoluciju, kakva će je sačuvati kao vrstu. Pierre Teilhard de Chardin je već 1931. godine rekao, da će „za motritelje budućnosti najvažniji događaji biti nagla pojava skupne svijesti i ljudskog posla koji treba obaviti“. Skupna se svijest treba temeljiti na pripadnosti čovjeka samo vrsti, a ljudski posao se sastoji u prilagodbi okolnostima, koje se stalno mijenjaju.
Na kraju, predložene europske konfederacije kao životni prostori mogu trajati samo ako budu sastavnicama svjetske mreže suradnje životnih prostora, životnih zajednica i suverenih dr-žava kao dvorkinja životnih zajednica. Za to je potrebno da i Europa i svijet prionu uz sus-tav uvjerenja za vrstu. Uza sve nevolje kojima je pritisnula vrstu i Europu, globalizacija je Europi pružila i jedincatu prigodu da počne uklanjati i svoje i svjetske nevolje. Sadašnji svjetski kaos je velika prigoda za Europu. Europa ima svjetsku misiju, ali ona je ne može ispuniti dok je sapeta Unijom i liberalizmom kao objavljenom svjetovnom vjerom. Vrsta se treba prilagođivati Životu, a ne tržištu. Problematika čovjeka zauvijek je podignuta na raz-nu vrste, a Europa je otprije zasijana sjemenom budućnosti.
Europa kao životni prostor ili Lebensraum izgrađen na zemljopisnom prostoru našeg kontinenta sahne. U Europi je manje društvene i životne dinamike, nego na ostalim kontinentima. U njoj se ozbiljno povećava društvena entropija ili ujednačivanje životnih mogućnosti odnosno potencijala. Temeljni razlog sadašnjem propadanju Europe je uspostavljeni politički sustav, koji nije primjeren ni svjetskim okolnostima ni prilikama u Europi. Europski jedinačni povijesni životni prostori podloženi su dvoslojnoj hegemoniji Bruxellesa i Washingtona. (Hegemon obično mjesnim vlastima ostavlja ovlasti za vođenje unutarnje politike, ali Bruxelles svojim članicama ne prepušta niti to.)
Takvo nasilje na Europi protivno je europskoj povijesnoj političkoj baštini. Europa je nastala dolaskom i suživotom povijesnih naroda i ona nije nikad dugo podnosila središnju vlast. Nastojanje da se Europom upravlja s jednog mjesta uvijek se pokazalo izlišnim.
Kako je Europa doprla do sadašnjeg stanja? Europa je uoči Prvoga svjetskog rata bila skupno gospodaricom svijeta, ali se ona sama skrhala i upropastila dvama svjetskim ratovima te nebrojenim nacionalnim revolucijama, u kojima su europske nacionalne države nastojale nasilno promijeniti svoje političke sustave. Sjever svijeta bio je u ratnom plamenu i revolucijskom vihoru cijele prve polovice stoljeća.
Skučeni, zapadni dio Europe počeo se obnavljati 1945. godine i obnovio se tijekom Zlatnog doba kapitalizma, u kojemu je kapital bio vezan uz rad i prostor, u kojemu su države međusobno djelatno surađivale te u kojemu su nacionalnim gospodarstvima vladali dogovori obazrivih poslodavaca, pomirljivih sindikata i poduzetne države. Strahujući za opstanak kapitalizma kao pristupa uređenju gospodarstva kapitalisti su i u Japanu i u Europi poslije Drugoga svjetskog rata naglo postali pomirljivi i obzirni.
Kapital je pokazao svoju ćud dolaskom Richarda Nixona u Bijelu kuću. Godine 1970. prekinuta je sveza američkog dolara i zlata te uklonjena mogućnost konverzije dolara u zlato; eurodolari, koje su bez plaćanja poreza nakupile američke korporacije u Europi, postali su slobodnim kapitalom koji je počeo proizvoljno kolati svijetom; a tri nove tehnologije – digitalna, molekularna i financijska – postale su sredstvima stvaranja novih proizvoda i usluga. Industrijski kapitalizam počeo se ubrzano povlačiti pred pravim, liberalnim, financijskim kapitalizmom. Liberalizam kao sustav uvjerenja postao je nasrtljivim. Kapital je počeo vladati tržištem, tržište gospodarstvom, a gospodarstvo društvom, narodima, državama i životnim prostorima. Potrošaštvo je postalo bitnim vidikom sustava uvjerenja.
Zamjena Europske ekonomske zajednice Europskom unijom američki je projekt, što nedvojbeno pokazuje europski politički kalendar. Dana 25. prosinca 1991. godine mirno su se razdružile republike nekadašnjeg Sovjetskog saveza. Šest tjedana kasnije, 10. veljače 1992. godine na vladinoj konferenciji u Maastrichtu donesena je odluka da se 1. studenoga 1993. godine EEZ kao zajednica država pretvori u unitarnu političku tvorevinu. U sprezi s Atlantskim savezom EU postala je sredstvom podjele Europe te političkog, gospodarskog i vojnog ograđivanja Rusije i njezinog uklanjanja iz europskih političkih poslova. To ograđivanje se pokušalo izvesti upravo u globalnom svijetu. Usporedo je teklo nastojanje i za ograđivanje Kine. Nositelji kapitala u srljanju za daljnjim nakupljanjem kapitala nisu ni pomišljali na to, da se ne može ograditi životni prostor, koji se dograđuje na 27 milijuna četvornih kilometara povezanog zemljopisnog prostora. Nastojanje kapitala da produbljuje podjelu Europe nastavljeno je do današnjeg dana, ali narodi i ljudi diljem Europe uviđaju da je projekt stvaranja unitarne političke tvorevine u podijeljenoj Europi pred propašću.
Što se od začetka Unije događalo i dogodilo izvan nje u širokom svijetu i što se događalo u njoj? U svijetu se odvijao, dakako neuspio, treći pokušaj kapitala nakupljenog u SAD da uspostavi svjetsku hegemoniju. Te su pokušaje predvodili predsjednik Wilson, predsjednici Roosevelt i Truman te predsjednici Clinton i Obama. Poslije triju prvih povijesnih prstena nakupljanja kapitala (Genova, Nizozemska i Engleska) i SAD su se odvažile da zavladaju svijetom temeljem nakupljenog kapitala. Nadalje, u svijetu su se dogodili: @ globalizacija putem kapitala, korporacija i tehnologije ne samo svjetskog poslovanja, nego i vrste Homo sapiens; @ Kina kao najmnogoljudnija zemlja svijeta stupila je prvi put u povijesti na svjetsku političku pozornicu; @ došlo je do prevage kopna nad morem; @ dogovorom država, a ne nastojanjem korporacija postavlja se kopnena infrastruktura za prijevoz industrijskih proizvoda te za prijenos energije i svih vrsta energenata; @ došlo je do sučeljenja i žestokog okršaja povijesnih endemnih sustava uvjerenja, a globalizirana vrsta Homo sapiens još nema jedan sustav uvjerenja primjeren njezinoj globalnosti; @ međudržavni ratovi zamijenjeni su poticanim ratovima unutar država, sračunatim na slabljenje država i naroda te na prestanak politike; @ migracije su poprimile mjeru seobe naroda, a njih je prouzročio slobodan kapital, koji stvara neujednačen razvitak i neizvjesnost diljem svijeta; @ sve su češće i snažnije krajnje klimatske pojave; @ stanje okoliša postalo je uzbunjujućim; @ rast međunarodne trgovine nije više presudan čimbenik rasta svjetskog gospodarstva – 2016. godine rast BDP-a bio je 3%, a porast trgovine samo 1.6%, iako je bilo uobičajeno da međunarodna trgovina raste 2-3 puta brže od svjetskog gospodarstva; @ postaje očitim da će rast gospodarstva sve više počivati na poduzetnosti naroda u smišljanju i pravljenju odnosno pružanju novih proizvoda i usluga; @ na predsjedničkim izborima u SAD 2016. godine pobijedio je nestranački i uistinu protivstranački kandidat, kojemu je izborno geslo bilo „Amerika prije svega!“; te @, što je pozitivno, države se odmeću od privrženosti svjetskim trgovinskim konvencijama i počinju poticati skupna ulaganja u infrastrukturu i strategijsku gospodarsku suradnju izravnim međudržavnim dogovorima.
Što je postalo očitim unutar Unije od njezina proširenja na istok? Uniji ne uspijeva gospodarski oporavak od financijske krize 2008. godine, u kojoj su europske financijske ustanove izgubile golem kapital; @ izostala su ulaganja u proizvodno gospodarstvo: u 2015. godini sva gospodarska ulaganja u najteže pogođena nacionalna gospodarstva došla su iz fondova Unije; @ zarađenost novca je malo, a nepouzdana tečnost financijskog sektora i država dolazi od prekomjerne emisije novca iz Europske središnje banke; @ visoka nezaposlenost u Uniji ne jenjava; @ grčka državna kriza pokazala je nakaznost i promašenost europskog monetarnog sustava; @ alternativne nacionalne političke stranke dobivaju sve više pristaša, koji traže vođenje politike u nacionalnom interesu; @ Unija na štetu svojih članica nastavlja sukobljavanje s Rusijom i produžuje gospodarske sankcije protiv Rusije i protiv sebe; @ Britanija napušta Uniju zbog ugroze svoje prostorne, zakonodavne, gospodarske i monetarne suverenosti; @ izbjeglička plima stvorila je veliku političku pomutnju u Uniji, dodatno i ozbiljno poremetila unutarnju koheziju europskih naroda te stvorila unutarnju nesigurnost u mnogim članicama Unije; @ nakon četvrtstoljetnoga otvorenog služenju kapitalu,, a ne narodima europska politika nije u stanju proizvesti mudre i sposobne političare, koji mogu upriličiti preobrazbu Unije; @ europski građani gube volju za opstanak ili ostanak Unije.
Ako se uvaži neizbježno postojanje četiriju mreža društvenog utjecaja, mora se zaključiti da je EU kao politička tvorevina neodržljiva. Prvo, Europske unija nije u stanju stvarati i voditi vlastitu politiku, jer je podložna hegemoniji i jer je i sama uspostavila hegemoniju nad svojim članicama. Drugo, Europa nema vlastitu zaštitu, nego je zaštitu eksternizirala i prepustila je američkom Atlantskom savezu, koji je prestao biti vojnom, a postao političkom ustanovom. Europska unija je spočetka imala snažno gospodarstvo, koje je naslijedila od Europske ekonomske zajednice, ali je ono malaksalo u postupku globalizacije poslovanja s političkim i gospodarskim usponom Kine i ostalih zemalja starih azijskih naroda. Unija nema gospodarstvo za globalizirani svijet. Konačno, potpuno se rasuo naslijeđeni europski sustav uvjerenja. Europa je poprište nadmetanja liberalizma, islamizma, nacionalizma, potrošaštva, ideologije zelenosti, ideologije rodnosti, digitalne eugenike i društvenog rasizma.
Kad se bilo koja politička zajednica ili državna tvorevina zatekne u stanju i u okolnostima u kojima se našla Unija, ona mora pristupiti preobrazbi političkog sustava. Preobrazba Europske unije kao životnog prostora brojnih povijesnih naroda, koji se ne daju staliti u slitinu, ima za jedinu svrhu stvoriti novi europski politički sustav. Politički sustavi se mijenjaju reformama, pobačenim revolucijama ili uspjelim revolucijama. Apsolutizam i totalitarizam ne dopuštaju preobrazbu ili reformu političkog sustava i prizivaju revolucije, kao što je bilo prije 1789. i 1917. godine u Francuskoj odnosno u Rusiji.
Za promjenu svojega političkog sustava Unija ima tri trivijalna rješenja, rješenja male vrijednosti: (1) takozvana sve tješnja integracija (s najnovijom nedomišljenom zamišlju o Europskoj vojsci), (2) prepuštanje članicama da jedna po jedna napuštaju Uniju, i (3) nadzirano razdruženje Unije poput razdruženja Sovjetskog Saveza. Prvi način je neprovedljiv, a u provedbi bi pravio nove, teže, neuklonljive nevolje narodima Unije, koji bi vodile njezinu nenadziranom rasapu. Na drugo rješenje se ne smije čekati. U trećem slučaju nijedna zemlja Europe pa ni Njemačka ne bi nakon rasapa Unije mnogo značila u globaliziranom svijetu. Golema većina sadašnjih članica Unije bila bi poput piladi bez kvočke, na koje vrebaju geopolitički jastrebovi od SAD, Britanije i Rusije do Turske, Izraela i Kine. Europa bi time bila podijeljena uzduž i poprijeko. Usto bi se obnovile nekad uvriježene unutareuropske geopolitičke i geoekonomske kavge.
Preobrazba Unije treba (1) zajamčiti Europi mogućnost vođenja proeuropske politike; (2) pružiti Europi vlastitu unutarnju i vanjsku zaštitu; (3) omogućiti stvaranje i zaštitu gospodarske i društvene dinamike i (4) osposobiti Europu da smisli i svijetom proširi sustav uvjerenja za vrstu Homo sapiens, jer za Europu nema izlaska iz nevolja ili rješenja problema bez izlaska ili rješenja za globalni svijet.
Europska unija se treba domišljeno preobraziti u savez konfederacija suverenih država, koji bih nazvao Europskom zajednicom mira i sigurnosti. Ta bi preobrazba predstavljala pravu političku revoluciju, ozbiljniju od revolucije, kojom je Europska ekonomska zajednica naprečac ili nazor preobražena u Europsku uniju. Četiri jedinačne konfederacije bi se okupile oko četiri najjača europska gospodarstva odnosno oko četiriju najmnogoljudnijih zemalja sadašnje Unije: UK, Njemačke, Francuske i Italije, koje imaju snažnu povijesnu političku baštinu. Uz Britaniju bi se okupile ostale sjevernomorske zemlje: Irska, Nizozemska, Danska, Švedska i Finska. Uz Njemačku bi bili Luxemburg, baltičke zemlje Poljska, Litva, Estonija i Latvija te podunavske zemlje Austrija i Češka. Uz Francusku bi se prirodno našle atlantske romanske zemlje: Belgija, Portugal i Španjolska. Uz Italiju bi se okupile podunavske i sredozemne države Malta, Slovenija, Hrvatska, Slovačka, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Grčka i Cipar. Sjedište te konfederacije prirodno bi palo u Budimpeštu, a cijelog Saveza u Beč. Bruxelles treba postati to što je uvijek i bio: središte podijeljene zemlje.
Četiri početne predložene konfederacije Saveza po pučanstvu, po gospodarskoj snazi, po veličini zemljopisnog prostora te po izgrađenosti životnog prostora stoje u omjeru manjem od 130:100. (Pokazatelj izgrađenosti životnog prostora je BDP zemlje po stanovniku po četvornom kilometru zemljopisnog prostora. Ako je taj pokazatelj za Kinu 1, za SAD je 7, za Njemačku 184, a za Švicarsku čak 2000!) Svaka od konfederacija bi mogla voditi domaću i svjetsku politiku, unapređivati i nakupljati tehnologiju, stvoriti, održavati i štititi gospodarsku i društvenu dinamiku, upriličiti unutarnju i vanjsku zaštitu te njegovati paneuropski sustav uvjerenja primjeren za globalnu vrstu Homo sapiens. Savez bi vodio brigu za svoje proširenje i bdio nad novim, paneuropskim sustavom uvjerenja.
Kad vrijeme i njezina ustaljenost dopuste Europska zajednica mira i sigurnosti mogla bi se i možda morala proširiti i dodatno preobraziti. Ona bi mogla okupiti cijelu Europu, uključujući Rusiju, Tursku te brojne voljne zemlje istočne i jugoistočne Europe koje su sad izvan Unije. Ako se to dogodi, Njemačka, Rusija i Turska mogle bi same biti izravnim članicama Saveza, s tim što bi se Austrija i Češka naslanjale na Poljsku, što bi se napravio „pravoslavni“ koridor od Bjelorusije preko Srbije do Cipra i što bi se uz Italiju i nadalje okupljale već predviđene podunavske države, ali i dodatne jadranske države BiH, Crna Gora, Albanija i Kosovo.
Iznesena moguća preobrazba Unije miran je i demokratski put izbavljenja Europe od američke hegemonije. Dolazi vrijeme europske integracije i vrijeme transatlantske dezintegracije. Ponovo je došlo vrijeme prevage kopna nad morem, koju je Halford Mackinder najavio još 1904. godine. Ako bi se američka hegemonija nastavila, pod njom bi putem TTIP-a suverenost sadašnjih jedinačnih članica Unije bila s Washingtona prenesena čak na američke korporacije, koje su sredstva hegemonije.
U par minulih desetljeća kapital je globalizirao poslovanje i vrstu Homo sapiens. Globalizacija poslovanja donijela je silom tržišta i mimo volje nositelja kapitala novu razdiobu svjetskog prihoda i bogatstva po zemljopisnom prostorima, a time i novu razdiobu političkog i vojnog utjecaja. Vidljivo se smanjio politički i vojni utjecaj životnih prostora, koji su poslužili kao politička uporišta kapitala. Svijet postaje politički ujednačenijim. Govori se o vojnoj i političkoj višestožernosti. Međutim, iako je mreža svjetskog tržišta povezala vrstu i učinila je globalnom, vrsta je opasno podijeljena mnoštvom povijesnih i endemnih sustava uvjerenja. Tu opaku podjelu valja čim prije ukloniti iz vrste. Isusov globalistički pristup ga je naveo da kaže, da „kraljevstvo koje je u sebi podijeljeno mora propasti“.
Vrsti je prijeko potreban novi, jedan sustav uvjerenja. Sustav uvjerenja za vrstu može domisliti samo Europa. Novi se sustav može uspostaviti samo na pripadnosti jedinačnih ljudi jedino vrsti i životnom prostoru, koji ljudi skupno dograđuju s bližnjima. U tom smislu smatram da narod sastavljaju svi ljudi, koji na određenomu povijesnom zemljopisnom prostoru dograđuju životni prostor. Kovanjem takvog sustava uvjerenja Europa će se sama osloboditi i ujediniti. Zato se ona prva treba otresti svih sakralnih i svjetovnih vjera, ideologija te rasne i plemenske pripadnosti. Bez takvog zahvata vrsta ne može početi obavljati goleme i teške zadaće (1) prilagodbe okolnostima koje vrsta sama mijenja i (2) prilagodbe okoliša potrebama zaštite i bujanja Života. Te zadaće je na vrstu navalila globalizacija.
Europa čuva povijesnu baštinu prilagodbe teškim okolnostima, koje su donijeli rimski imperijalizam i slom tog imperijalizma, ali ona čuva i baštinu poboljšanja okoliša i obnove izdašnosti tla. Obično se govori o benediktinskom projektu ili zamahu obnove Europe od šestog stoljeća. Usto, Europa je uvijek imala zamisao ili ideju ne samo za sebe, nego i za cio svijet. To je Europa uzela od Isusa od Nazareta. Svi drugi reformatori sustava uvjerenja, svi drugi životni prostori i svi drugi narodi domišljali su ideje samo za sebe: Kina, Rim, Grčka i Izrael. Kina, Izrael i Indija ni danas ne mogu proizvesti ideju za svijet. Samoživost je težak teret ljudima i narodima. Europa nije samoživa, jer su je samoživosti oslobodile seobe naroda.
Zbrka u mreži sustava uvjerenja Ahilova je peta globalne vrste Homo sapiens. Budući da postupci i ponašanje čovjeka kao vrste nisu urođeni i budući da njima ravna sadržaj čovjekova uma, nužno je da se cijelom vrstom raširi i da njome zavlada jedan sustav uvjerenja, koji bi aksiomatizirao, disciplinirao i pritegnuo rasipno ili razmetno čovjekovo umovanje. Tu ulogu može izvesti samo sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi samo vrsti i životnom prostoru, koji oni skupno dograđuju s obližnjim ljudima ili bližnjima. Stvaranje jednog, općeg sustava uvjerenja oslobodit će i ujediniti vrstu. Ona će time postati slobodnom i sposobnom za posao skupne prilagodbe, koja joj jedina može zajamčiti evoluciju, koja će je sačuvati kao vrstu. Pierre Teilhard de Chardin je 1931. godine rekao, da će „za motritelje budućnosti najvažniji događaji biti nagla pojava skupne svijesti i ljudskog posla koji treba obaviti“. Skupna svijest se treba temeljiti na pripadnosti čovjeka samo vrsti, a ljudski posao se sastoji u prilagodbi okolnostima, koje se stalno mijenjaju.
Na kraju, predložene europske konfederacije mogu trajati samo kao sastavnice svjetske mreže suradnje životnih prostora, životnih zajednica i suverenih država, kao sredstava životnih zajednica i jedino životnih zajednica. Stoga Europa za svoj spas i treba novi, svoj i svjetski, sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi samo vrsti. Nevolje Unije dolaze od nevolja Europe, kojoj je globalizacija nasreću pružila i jedincatu prigodu da u istom zamahu počne uklanjati i svoje i svjetske nevolje. Problematika čovjeka zauvijek je podignuta na raznu vrste.
Najnoviji komentari