Zdravko Mršić – Konsenzus

U Engleskoj je u dvanaestom stoljeću došlo do pokreta „ograđivanja“ zajedničkog ili komunalnog zemljišta, kako bi se povećala površina pod pašnjacima na privatnim, velikaškim posjedima. Taj postupak je bio uzeo maha u petnaestom stoljeću i bio okončan u sedamnaestomu. Tad su Englezi naveliko izvozili vunu, iako su donekle izvozili i vunene tkanine. To je bio jedan od primjera oduzimanja i prisvajanja bogomdanog zajedničkog bogatstva.

Međutim, i nastanak prvih civilizacija bio je praćen „ograđivanjem“. U civilizacijama nije došlo samo do oduzimanja i prisvajanja bogomdanog zajedničkog bogatstva unutar životnih zajednica, nego i do „ograđivanja“ dijelova Zemlje i njihova odvajanja od ostatka Zemlje. Planet Zemlja prestala je skupno pripadati našoj vrsti i ostalim vrstama života.

Ipak, osim „ograđenih“ civilizacijskih prostora, koje su antropolozi nazvali krletkama, postojao je i neograđen prostor, na kojemu su trajali brojna plemena i narodi. Tako je bilo, jer je Zemlja konačan planet s konačnom plohom, na kojoj nema ruba ili vanjske granice. To je značajka svake kugle, lopte i sfere. S civilizacijama je Zemlja počela dobivati unutarnje granice, jer su vladari nastojali zaštititi svoje bogatstvo od ostatka vrste. S vremenom je cijela Zemlja postala ispresijecanom (unutarnjim) međama.[1]

Izvan prostora civilizacija postojali su plemena i konfederacije plemena, koji su se često premještali s jednog mjesta na drugo, izdašnije mjesto. Poslije se govorilo o seobama naroda. Ljudske životne zajednice su se u jednom času od premještanja dale u osvajanja. Ograđene izvorne civilizacije koristile su bogatstvo koje su im pružale naplavine plodnog mulja u dolinama velikih rijeka Afrike i Azije. S vremenom se pokazalo da su bogate „krletke“ oskudijevale u mnogočemu, primjerice u drvu, kovinama te u brzim jahaćim konjima i u tovarnim životinjama. Civilizacije su usprkos zidinama, kojima su se ogradile bile prisiljene trgovati s okolnim „neciviliziranim“ plemenima ili plemenskim konfederacijama. Trgovanjem je došlo do doticaja i upoznavanja „gorštaka“, koji su nadzirali ratnu tehnologiju (pašnjake, nalazišta željezne rudače i uzgoj konja) i civilizacija, u kojima su žitelji bolje, bogatije i sređenije živjeli.

Slobodna, gorštačka plemena uviđala su razliku u načinu i izvjesnosti života u gradu i na otvorenom prostoru. U njima se pojavila želja da dođu na bolje ili želja za napretkom. Kad bi se u njima nakupio dovoljan životni i politički naboj združena plemena bi se kao narod sručila na oslabljeno carstvo u blizini, za koje se moglo znati da trpi od ozbiljnih unutarnjih poteškoća. Narodima su bile privlačne i civilizacije, zbog života u gradu, pitomijeg ophođenja i pismenosti, ali su im bila privlačna i carstva. Prigoda da se dođe na bolje te da se osvoji primamljivo i privlačno carstvo od plemena bi stvorilo poduzetan učinkovit i djelatan narod. Narodi su se pokazali dobrim sredstvima za stvaranje novih carstava.

Prije upuštanja u osvajanje slabih obližnjih carstava narodi bi obično u tim carstvima imali svoje dijaspore. Slaba carstva su trebala useljenike, koji su često znali biti najamni vojnici.[2] U velikim carstvima se s vremenom pojavila potreba za tuđincima, a tuđinci su u njima stvarali svoju dijasporu, koja bi u zavičaj prenosila obavijesti i koja bi služila kao ratna prethodnica.

Poslije osvajanja natrulih civilizacija narodi, koji su dotad imali svoje predvodnike i jasnu ideju širenja i osvajanja, bi usvojili civilizaciju koju bi osvojili. Narodi bi se našli u civilizaciji, koja je za narode uistinu viša sila, koliko god im je ta sila prije bila privlačna. Ubrzo bi se uvidjelo, da su posebni probitci vlasti preči od skupnih dobrobiti naroda, koji su se radi namicanja tih dobrobiti i bili upustili u osvajanja. Narodi koji su prije trajali na otvorenom prostoru našli bi se ubrzo u krletci civilizacijskih vlasti, u koje bi se pretvarali nekadašnji predvodnici naroda.

Skupna svrha novog naroda bi se ubrzo pretvorila u posebnu svrhu nove vlasti. To je vodilo do prestanka naroda i pretvaranja pripadnika naroda koji je obavio posao u podanike vlasti. Tako se događa do današnjeg dana. Kako su prošli narodi koji su u novom vremenu izveli veličajne revolucije?[3]

Poslije pretvaranja pohoda ili pokreta naroda u civilizaciju otvorilo se ne samo pitanje sudbine naroda, nego i budućnosti novouspostavljene civilizacije. Otvorena je temeljna dvojba vlasti: dograđivati životni prostor za pučanstvo ili graditi veličajne građevina za stvaranje vlastitoga ispraznog ugleda? Treba li graditi životni prostor ili „piramide“? Otvara se i pitanje mogućnosti djelatnog nadzora prostora i zaštite ljudi bez primjerene prometne, komunikacijske i životne infrastrukture. Infrastruktura je dio životnog prostora, a ne imovina vladara ili vlasti. Izgradnja infrastrukture je skupna svrha, a ne poseban probitak vlasti. Izostanak skupne svrhe, koji se osvećuje svakoj vlasti postaje klicom njezine propasti. Usklađeno djelovanje („sinergija“) pučanstva ne može se nadoknaditi pojačanim naporom vlasti, koja obično uključuje i prisilu nad pučanstvom. Carstva su sama od sebe slabila i počinjala se rasipati dok ih ne bi ugrabio neki novi vlastoljubljiv narod.

Već sam spomenuo smjenjivanje carstava na Prednjim Istoku. Jedan za drugim sirovi okolno narodi bi se pod vlastitim političkim nabojem bacili na osvajanje istog prostora koji je tražio novu civilizacijsku vlast. Izredali su se Asirci dva puta, Babilonci dva puta, Perzijanci, Grci, Rimljani, Arapi, Mongoli i Seldžuci. Iznimkom su bili Osmanski Turci koji se svoje carstvo, kako sam spomenuo, nastojali napraviti u Europi.[4]

U povijesti naroda postoje određene iznimke. Jedna od njih se odnosi na kinesko carstvo ili na kineski narod. U Kini je napravljen obrat: umjesto da narod stvori državu i da se poslije toga raspline u podanike, carstvo je u drevna vremena stvorilo narod Han, koji postoji i danas te koji je još uvijek najmnogoljudniji narod na Zemlji. U Kini carstvo nije stvorio narod, jer je do pobjede Čin Ši Huangdija na kraju Razdoblja zaraćenih država postojalo više kraljevina sa sedam baštinjenih slikovnih pisama. Carstvo je stvorio Čin Ši. On nije bio predvodnik sirovih plemena ili naroda. Kina je i dotad bila civilizacija koja je imala svoju pisanu povijest, ali je bila razjedinjena.

Osim što je postavio veličajnu prometnu, komunikacijsku i životnu infrastrukturu (ceste, plovne kanale koji su spajali dvije velike rijeke, sustav mjera, jedno pismo) Čin Ši je stvorio narod, koji je Kinu držao na okupu, kao jedinstvenu zemlju. Narod je unio život u mrtvu carsku infrastrukturu. Kina se kao jedinstvena zemlja nije održala samo brigom vlasti, koja je imala „mandat nebesa“ da se brine za zemlju i ljude, nego i usklađenim djelovanjem pripadnika naroda, koji se i sad smatra narodom i koji se ponosi time, što je narod. Rimljani u stvaranju svojeg carstva nisu kanili stvoriti jedan sredozemni narod. Cijelo Sredozemlje postalo je rimsko, Mare nostrum.[5] Sovjetski komunisti nisu u Sovjetskom Savezu ni pokušali stvoriti jedan narod, jer im to ne bi uspjelo. Poslije svršetka Hladnog rata rasule se sve višenarodne države u Europi. Sad se rasipa Ujedinjena Kraljevina, koja se pružanjem autonomije trima manjim narodima nastojala spasiti.[6] Nepostojane su vlasti i u Belgiji i u Španjolskoj, koje su višenarodne zemlje.

U naše vrijeme obavljena je globalizacija poslovanja korporacija, ali i vrste Homo sapiens. U svijetu ima mnoštvo pritajenih naroda – od kojih je jedan i hrvatski – koji su se našli u civilizaciji kapitala. Globalnost je postala višom (civilizacijskom) silom, kao što su civilizacije uvijek bile višim silama za narode koji bi ih stvorili. Međutim, svjetskom slobodnomu privatnom kapitalu nije pošlo za rukom da napravio carstvo, jer je preslab da zavlada cijelom vrstom. Napor kojim je kapital nastojao stvoriti svjetsko carstvo ili kojim nastoji održati sadašnje krnje carstvo nikad neće biti dovoljan da zamijeni ljudsku infrastrukturu, kakvu u Kini, Iranu ili u Izraelu čine svjesni i ponosni pripadni narodi. Kako bi opstao, svijetu je potrebno da od mnoštva naroda dođe do jednoga. To se može izvesti samo putem uspostave jednog sustava uvjerenja za sve ljude. Međutim, taj sustav ne može stvoriti novi umjetni narod, nego ga se mora usaditi u postojeću vrstu Homo sapiens. To može biti samo sustav pripadnosti ljudi samo našoj ranjenoj i ugroženoj vrsti i štovanja života kakav se pojavio na Zemlji.

[1] Američki pjesnik Robert Lee Frost (1874.-1963.) napisao je pjesmu Popravak plotova, u kojoj stoji redak. „Dobri plotovi stvaraju dobre susjede.“ Zbog te pjesme Frost je bio protjeran iz SAD. U njih se vratio iz Engleske nakon tri godine (1915.) kao priznat i velik svjetski pjesnik.

[2] Prije nego što je Aleksandar Makedonski (356.-336.-323.) osvojio Perzijsko carstvo mnogi Grci su u uvježbanim falangama služili kao perzijski vojnici. Atenski prvak Temistoklo (534.-459.) nakon protjerivanja (ostrahe) iz Atene (478.) stupio je u službu perzijskog kralja Artakserksa (465.-424.) i postao upraviteljem (satrapom) pokrajine Magnezija, na kojoj dužnosti je i umro. Prije toga Temistoklo je pobijedio perzijsku mornaricu u bitkama kod Artemizija i Salamisa -480. godine. Očito je, da je grčka „dijaspora“ u Perziji znala za stanje tog carstva, kad se Aleksandar odlučio na pohod na Perziju.

[3] Kako je prošao francuski narod, koji je izveo Revoluciju 1789. godine; kako je prošao ruski narod, koji izveo Veliku oktobarsku revoluciju; ili kako je prošao hrvatski narod, koji je u vrlo teškim svjetskim, europskim i područnim okolnostima obnovio svoju državnost u uzorno izvedenom Domovinskom ratu? Kakvu vlast sad imaju Hrvati u obnovljenoj državi?

[4] Zanimljivu iznimku napravili su drevni Feničani, koji poslije sloma carstava Brončanog doba oko tisućite godine prije Isusa nisu nasrnuli na Prednji Istok, nego su se upustili u osvajanje južnih i zapadnijih sredozemnih priobalnih prostora. Prije stvaranja svoje napredne civilizacije – Feničani su smislili slogovno i glasovno pismo, kojim su zamijenili slikovno – Feničani su živjeli u „konfederaciji“ malih kraljevskih gradova na istočnoj obali Sredozemlja. Feničani nisu svoje nove naseobine rabili samo za trgovanje, kao što su radili Grci, nego su u svoje kolonije ulagali novac i tehnologiju. Feničani su bili stvorili Kartagu i naseobinu koja se danas zove Katalonija i u kojoj je jezgra današnje španjolske industrijske proizvodnje.

[5] Novo kinesko carstvo ili “Središnja kraljevina“ uspostavljeno je -221. godine, a Rimljani su pošli u pohod na Sredozemlje sredinom trećeg stoljeća prije Isusa, a Kartagu su razorili istom -146. godine. Rimljani su u Bitci kod Pidne pobijedili Makedonce -168. godine, a Korinćane u Bitci kod Korinta -146. godine. Što je ostalo od Rima poslije 476. godine?

[6] U Ujedinjenoj Kraljevini postoje četiri neovisna nacionalna nogometna saveza.

Continue Reading

Korupcija ili iskvarenost (pokvarenost) u politici i u poslovanju je obavljanje javnih i privatnih poslova mimo pravila koja su javno prihvaćenja ili koja su određena zakonima. Politika je javno obavljanje posla naroda ili životne zajednice. Životna zajednica ima državu kao jedino sredstvo za obavljanje svojeg posla. Država ili politička zajednica uspostavlja politički sustav, koji čine ustav, ostali zakoni, administrativni ustroj, porezni sustav, očekivanja građana i drugo. Politički sustav omogućuje državi da obavlja posao za narod. Političkim sustavom upravljaju nositelji vlasti, koje bi trebao birati narod i koji bi trebali biti odgovorni narodu.

U zapadnim i mnogim ostalim narodima u svijetu uspostavljena je vladavina kapitala. U dobrom dijelu svijeta uspostavljen je kapitalizam, po kojemu sva sredstva proizvodnje i sva zarada od poslovanja pripadaju pojedincima, a životna zajednica ili njezina država dobije neznatan dio stvorenog bogatstva, koji nije dovoljan da država obavlja nužan posao za narod. U kapitalizmu nitko nije odgovoran. Kapital ne želi biti odgovoran, a država je neuračunljiva. U kapitalističkom svijetu države su nemoćne, jer su siromašne i slabe. U malom broju naroda (kineskom, japanskom, ruskom, iranskom, židovskom, kubanskom, islandskom, vijetnamskom, južnokorejskom) uspostavljen je politizam. Po tom pristupu obavljanju posla naroda, politika ili obavljanje skupnog posla obuima gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. U politizmu država nije siromašna; ima potrebnu silu i snagu te dovoljna sredstva za obavljanje javnog posla; ima sposobnost odlučivanja; i sposobnost mobilizacije pučanstva za obavljanje potrebnog javnog posla. (Razlika u sposobnosti između kapitalističkih i politističkih država očitovala se u borbi protiv pošasti koronavirusa. Po broju ukupno oboljelih ljudi prednjače SAD te Brazil i Indija, dvije zemlje koje su se u posljednje vrijeme odlučile za superkapitalizam. Tri spomenute zemlje skupa imaju 25% svjetskog pučanstva, a 54% ukupno zaraženih ljudi. Nisu slučajno prva četiri cjepiva protiv koronavirusa napravljena i dobro isprobana u Rusiji i Kini.)

U našoj zemlji politika je nedvojbeno u rukama kapitala, a ne naroda ili životne zajednice. Usto, hrvatska politika ili obavljanje javnog posla stenje pod mrežom organiziranog kriminala. Slaba država kakva je i hrvatska ne može se ni oduprijeti vlasti kapitala niti može zadržati plimu korupcije ili kriminala u privatnom poslovanju i u javnim poslovima. Stoga bi najprječa zadaća hrvatske politike trebala biti jačanje hrvatske države, kao jedinog sredstva za obavljanje narodnog posla. Potreba obavljanja te zadaće otvara pitanje političke vjerodostojnosti nositelja vlasti.

Ni mene ni većinu Hrvata ne brine najnoviji primjer korupcije, u koju je Hrvatska zagrezla od prve vladavine HDZ-a. Nas brine jadna politička i ljudska razina stranačkih političara, koji jedni na druge gledaju samo kao na pripadnike stranaka, a ne kao na ljude s kojima bi mogli nešto napraviti za Hrvatsku i za narod. Svjedočimo međusobnom i uzajamnom nadigravanju političara suprotstavljenih stranaka. Oni rabe verbalnu ili govornu inteligenciju, kako bi pokazali da su domišljatiji, ne bi li se time zadržali na vlasti ili zauzeli vlast. Oni ne rabe strategijsko razmišljanje, putem kojega bi se mogli povezati i zajedno upregnuti da za narod naprave što treba, a neobavljenog narodnog posla je napretek. „Maslina je neobrana!“

Sve narode svijeta čeka upriličenje suživota s virusima, koji će tražiti veliko ulaganje u sustav zdravstvene zaštite (osiguranja) pučanstva i trajno velika sredstva za održavanje tog sustava. Sve narode očekuje posao promjene sastava gospodarstva, jer u novom gospodarstvu neće biti mjesta za ispunjavanje prohtjeva ljudi, kakvi su tetoviranje tijela ili zamjena dnevnog života ljudi noćnim životom. (U Britaniji je bez posla ostalo više od 10.000 disk-džokeja ili upravljača glazbom u noćnim „klubovima“.) Sve narode čeka posao suzbijanja zagrijavanja Zemlje i obnove biljnog, životinjskog i ljudskog života na njoj. Sve narode čeka posao nakupljanja nove tehnologije za stvaranje nove industrije i novih komunikacijskih sustava, koji će jamčiti liječenje naše vrste, oporavak klime i obnovu života na Zemlji. Svi će narodi morati uspostaviti primjerenu prometnu i životnu infrastrukturu unutar sebe i surađivati na uspostavi svjetske prometne i životne infrastrukture za cijelu globaliziranu vrstu Homo sapiens. Svi će se narodi morati naoružati znanjem i vještinama za uporabu nove spasonosne tehnologije, razvitak koje sad ne prati dužno povećavanje znanja i razumijevanja poslovanja i života. Te poslove za narode mogu obaviti samo njihove države.

Pojava pošasti koronavirusa spočetka je zasjenila pitanje sređivanje klime i obnove života na Zemlji. Međutim, nastavljanje pandemije i pojava njezina naknadnog vala otkrila je neprimjerenost dosadašnjeg sastava gospodarstva u gotovo svim zemljama. U sadašnjem zastoju gospodarstva već su propala nebrojena mala i srednja poduzeća, koje zbog njihove izlišnosti država ne smije održavati na „državnim financijskim aparatima“. Država treba uzajmljeni novac usmjeriti u novu tehnologiju i u novu industriju, koja će donijeti nova, kvalitetna i dobro plaćena radna mjesta, kakva će tražiti novo gospodarstvo. Ujedinjeni narodi su prošli tjedan objavili, da se više od šezdeset njihovih članica obvezalo, da do 2050. godine smanje na ništicu otpuštanje ugljičnog dioksida. U tom zelenom savezu nije riječ samo o dobronamjernosti i velikodušnosti naroda ili njihovih političara. Riječ je prvobitno o jagmi tih zemalja za novom tehnologijom i novom industrijskom proizvodnjom koju će svijet tražiti. Riječ je o novoj Zelenoj industrijskoj revoluciji koja će donijeti veliku zaposlenost s dobro plaćenim radništvom.

U Hrvatskoj je zelena politika, a ne industrijska revolucija.

Continue Reading

Civilizacija

Civilizacija je nastala velikim revolucijskim skokom, a ne sitnim evolucijskim pomacima. Ona je zamijenila izvorne ljudske zajednice. U civilizaciji su vlasti zajednici oduzele odlučivanje i prisvojile ga. Ljudsko zajedništvo zamijenjeno je podaništvom vlastima. Vlast se vezala uz privatnu (hramsku ili kraljevsku) imovinu, koja je prije bila zajednička kao i život, koji je Bog usadio u golu tvar. Vlasti su u civilizaciji uspostavile obvezujući sustav uvjerenja ili vjeru, za koju ljudi imaju potrebu, ali koja je korištena kao jedno od sredstava vladanja. Druga sredstva vladanja bili su tjelesna sila i zakoni koje su donosile vlasti. Vlasti su imale hram kao javnu ustanovu, a osoblje hrama se brinulo, da se podanici pridržavaju zasada vjere.

Rimska legionarska civilizacija Isusova vremena i današnja zapadna financijska civilizacija kapitalistički su društveni sustavi.

Isusovo globalno Sredozemlje

Rimska legionarska civilizacija globalizirala je Sredozemlje i ona je oko jedne vlasti okupljala 75 milijuna podanika ili četvrtinu tadašnjeg svjetskog pučanstva. Zatečene mjesne zajednice propadale su pod teretom legionarske infrastrukture. Ljudsko zajedništvo je sahnulo. Globalizacija je donijela seobe pučanstva i miješanje naroda, rasa, govora, običaja i vjera, koje su imale različita pravila ponašanja. Suočenje vjera uvijek donosi njihovu relativizaciju. Suočene vjere jedna drugoj obezvrjeđuju svih šest njihovih vidika: iskustvo utemeljitelja, mit, etiku, svjetonazor, ustanovu i obredna pravila. Isusovi Židovi su se u velikoj vjerskoj nedoumici podijelili u sljedbe.

Rimska legionarska infrastruktura teško je tištala sve zatečene mjesne zajednice. Ona je učinila život mučnim svim ljudima i narodima. Razarala je zajedništvo i oduzimala ljudima ljudskost. U svijet koji je bio u takvom stanju Isus je unio radosnu vijest: život se može poboljšati, a ljudi sami, mimo civilizacijskih vlasti, mogu stvoriti novi svijet. „Caru carevo, Božje Bogu!“ Dobar novi svijet, po Isusu, mogu stvoriti samo novi ljudi. Isus je u Govoru na Gori odredio „kraljevstvo nebesko“ kao sustav ljudskih vrijednosti, kojima se trebaju opremiti novi ljudi. Isus je ponudio jedan sustav uvjerenja za sve ljude, koji se sastojao u štovanju života, koji je jedina vrijednost u tvarnom, stvorenom svijetu. „Došao sam da svi imaju život!“ Isus ljudima nije ništa „objavio“, nego ih je poticao da promatraju život i da sami zaključuju što se zbiva i što se može poduzeti. Za to je rabio svoje jedincate usporedbe.

Kako bi se obračunao ne samo s rimskom civilizacijom, nego s civilizacijom općenito, Isus je u civilizaciju posijao sjeme ljudskog zajedništva. Zajedništvo će s vremenom potkopati, rastresti i nadrasti civilizaciju. Civilizacija će zarasti u novu vrstu ljudskog života. Po Isusu, spona ljudskog zajedništva je bližnji, svaki čovjek na kojega se ljudi namjere u životu i s kojim dograđuju životni prostor. Za promicanje rasta i širenja ljudskog zajedništva Isus nije uspostavio ustanovu, nego je stvorio pokret, u koji je on unio svoje riječi, svoja djela, svoju osobnost, svoje trpljenje i svoju smrt. Isus je svoj pokret nadahnuo samo vlastitim ljudskim iskustvom i svojom zaokupljenošću pružanjem dobra. Isus je svoj pokret nazvao crkvom, eklezijom, skupštinom. Isusov pokret je Isusovim jedincatim učenjem bio utemeljen tako dobro, da ga „ni vrata paklene ne mogu nadvladati“. Temelj crkve je radosna vijest o životnom zajedništvu. Isusov se pokret poslije njegove smrti tijekom stoljeća bio dobro proširio.

Ukratko, Isusovu pojavu označuju: globalnost, Isusov život utkan u Isusov jedincat opći ljudski sustav uvjerenja štovanja života, životno zajedništvo kao sredstvo stvaranja novog svijeta i pokret za širenje radosne vijesti.

Benediktova globalna Europa

Prodornost Isusovu pokretu dala je Isusova radosna vijest, koja se u biti sastoji u mogućnosti obnove životnog zajedništva. Međutim, Pavao iz Tarza, kao jedan od Isusovih posthumnih privrženika, zaodjenuo je Isusov sustav uvjerenja u kršćanstvo kao religiju, koje je kasnije upravo po tomu moglo postati sredstvom vlasti. Za razliku od Isusove radosne vijesti, kršćanstvo je imalo svih šest vidika religije: osobni doživljaj njegova utemeljitelja, mit o Isusu kao sredstvu ispunjenja drevnih obećanja koje je židovski nacionalni bog Jahve navodno dao samo svojem narodu, propisana etička pravila, ustanovu za nadzor vjere i javnog morala, nazor o nastanku i svršetku svijeta te vjerski obrednik. S vremenom se kršćanstvo parazitirajući na Isusovoj radosnoj vijesti osposobilo da postane obvezujućom religijom Carstva. S Carstvom je propalo i carsko kršćanstvo.

Poslije sloma Zapadnog rimskog carstva „globalizirana“ je bila Europa, koju je Carstvo prije demografski opustošilo, dovlačeći zatečeno europsko pučanstvo u Italiju kao roblje, koje je umiralo tako mlado, da se ni u Italiji nije uspjelo množiti. Stoga su u Europu prodrli brojni sjeverni i istočni narodi. Seoba pučanstva donijela je miješanje naroda, rasa, govora, običaja i vjera, koje su imale različita pravila ponašanja. Nastale su životne nevolje poput onih u Sredozemlju u Isusovo vrijeme.

Benedikt iz Nursije izveo je političku, gospodarsku, sigurnosnu i kulturnu ili ljudsku obnovu Europe posegnuvši, kako crkveni povjesničari kažu, za „pustinjačkim idealom“, koji je zapravo bio Isusova izvorna radosna vijest. Benedikt je stvorio novu Europu usađujući u nju zajedništvo, koje je on njegovao u svojim opatijama i samostanima, u kojima se mnogo radilo i molilo. Usto, Benediktinci su stvarali novu agrarnu tehnologiju te širili pismenost i učenost. Benediktinsko djelatno životno zajedništvo bilo je zarazno. Velikaški, biskupski i veliki seljački posjedi preuzimali su benediktinski način obrade tla te uzgoja bilja i životinja. Benedikt svojim ljudima nije dopuštao ni da propovijedaju ni da obilaze sela i tuđe posjede. Kao što je Isus svojim suvremenicama govorio, da motre život i da sami zaključuju što je dobro, tako je Benedikt govorio, da ljudi trebaju dolaziti k benediktincima, da vide pravi život. Dodatno, Benedikt nije napravio ustanovu, nego pokret, što se vidjelo po tomu što Red sv. Benedikta nije imao središnju upravu, nego samo „Pravilo života“, a svaka opatija je odlučivala sama za sebe i sama birala opata da joj dosmrtno služi. Benediktinci su uspjeli: do jedanaestog stoljeća utemeljili su 35.000 uzornih, pokaznih samostana i opatija.

Ukratko, benediktinsku obnovu Europe označili su: globalnost, Isus s jedincatim općim ljudskim sustavom uvjerenja štovanja života, životno zajedništvo kao sredstvo stvaranja novog svijeta i pokret za širenje radosne vijesti.

Ignacijev globalni svijet

Poslije propasti Zapadnog Rima vlast u Europi bila je podijeljena: Crkva je imala političku i duhovnu vlast, a za gospodarstvo i zaštitu skupno su se brinuli velikaši ili zemljoposjednici. U jedanaestom stoljeću – kad su Benediktinci već bili obavili svoj posao obnove – višak vrijednosti koji je nosila poljoprivreda omogućio je dodatnu podjelu posla. Novi stručni ljudi nastanjivali su se uglavnom u novopodignute gradove. Sukobi velikaša i novih gradova potaknuli su stvaranje obiteljskih država, u kojima su nasljedni kraljevi nadzirali svoj zemljopisni prostor, a na njemu i velikaše i gradove. Uspostavom kraljevina Crkva je izgubila (paneuropsku) političku vlast. U jedanaestom stoljeću došlo je i do Istočnog raskola pa je na istoku Europe Crkva izgubila i duhovnu vlast. Sjevernim raskolom u šesnaestom stoljeću duhovni utjecaj Crkve sveo se uglavnom na europske romanske zemlje. U istom stoljeću Osmansko carstvo bilo je duboko zašlo u Središnju Europu. Turci su prvi put opsjedali Beč 1529. godine, a presudan vjerski Sabor u Augsburgu održan je 1530. godine.

Katolištvo je bilo stiješnjeno sa sjevera, s istoka i s jugoistoka. Katolički vladari Portugala, Španjolske i Francuske uz izdašnu pomorsku i financijsku pomoć Genove počinju globalizaciju cijelog planeta Zemlja uz svesrdnu suradnju Crkve, koja je u prekomorskom širenju Europe vidjela prigodu i za širenje Isusove radosne vijesti diljem svijeta. Međutim, posao novog širenja radosne vijesti nije mogla obaviti Crkva kao ustanova pa je ona pokret Ignacija Loyole uzela kao svoj.

Crkva je bila u velikoj nevolji, jer se u njezinoj Europi pojavilo silno mnoštvo vjera, kao da ih je bila donijela kakva seoba naroda. Crkva je dio Europe prepustila otpadnicima, koji su uistinu bili otpadnicima, jer nisu mogli podnositi isusovsko životno zajedništvo, koje su u Europu bili usadili Benediktinci. Otpadnici su se bili priljubili uz posebne poslovne skupine, koje su svojim kapitalom stvorile protestantstvo i poticale njegovo širenje. Otpadničke zajednice su se više oslanjale na Stari zavjet, nego na Evanđelja, u kojima je iznesena radosna vijest.

Deset stoljeća poslije početka benediktinske obnove Europe Družba Isusova počela je u novim uvjetima obavljati ne samo posao nove obnove Europe, nego i posao povezivanja svijeta u kulturnu i životnu cjelinu. Kao što su Benediktinci stvorili novu agrarnu tehnologiju te širili pismenost i učenost, renesansna Družba Isusova širila je školstvo, temeljila sveučilišta, osuvremenjivala sveučilišnu nastavu i stvarala svjetsku znanost. Pripadnici Družbe Isusove, koji su svi odreda imali sveučilišnu naobrazbu i u jednoj od svjetovnih struka, bili su pravi znanstveni istraživači. Družba se znanjem suprotstavila protestantstvu u Europi, a putem znanja i znanosti počela je kulturno povezivati europske i velike stare azijske narode. Isusovci su učili tuđe jezike i pisali gramatike za te jezike. Družba je djelovala globalno.

Družba Isusova je usred same sebe usadila i u svoje djelovanje utkala pojavu Isusa iz Nazareta. Geslo Družbe „Sve na veću slavu Božju!“ otkriva smisao djelovanja njezinih pripadnika: uporaba vlastitog života za pružanje dobra ljudima diljem svijeta. Ignacije Loyola napravio je „misijski“ pokret. Prekooceanske provincije Družbe Isusove uživale su visok stupanj autonomije, kao što sastavnice pokreta moraju imati. Slobodu odlučivanja isusovačkih misionara i njihovih zajednica usađenih u daleke, dotad Europi nepoznate narode Ignacije je utemeljio na potpunoj odanosti jedinačnih isusovaca Družbi i Isusu. Ta odanost je stvarana u četverotjednim Duhovnim vježbama, koje bi isusovci prvi put obavili prije stupanja u Družbu. Duhovne vježbe su samostalno osobno unošenje u Isusov život, u Isusovo djelovanje i propovijedanje, u muku koju je Isus prolazio posljednjih dana svojeg života te konačno u Isusovu smrt. Isusovci su u Vježbama postajali potpuno Isusovima. Oni su govorili i djelovali umjesto Isusa i za Isusa.

Ukratko, isusovačku obnovu Europe i povezivanje svijeta u cjelinu označili su: globalnost, Isus s jedincatim općim ljudskim sustavom uvjerenja štovanja života, svjetsko životno zajedništvo kao sredstvo stvaranja novog svijeta i pokret za širenje radosne vijesti.

Globalna vrsta Homo sapiens

Kapital se u Europi od prije Renesanse nakupljao prvobitno trgovinom. Od početka Industrijske revolucije kapital se nakupljao prvobitno industrijskom proizvodnjom, u kojoj se rabio rad teških strojeva i golemih postrojenja, koji su razvijali jake sile i koje su posluživali slabo plaćeni radnici. Od prije Industrijske revolucije priroda, novac i rad odnosno ljudi postali su robom za preprodaju. Industrijska revolucija stvorila je goleme količine slobodnog privatnoga kapitala. Otkad su SAD postale prvom gospodarskom silom svijeta novo bogatstvo se ne stvara prvobitno trgovinom ili industrijskom proizvodnjom, nego uporabom kapitala kao robe. Od konca prošlog stoljeća novo bogatstvo se zapravo stvara slobodnom privatnom proizvodnjom ili tiskanjem novca i proizvoljnim stvaranjem digitalnih zapisa na računima bogatih i utjecajnih ljudi. Time je stvoren financijski kapitalizam. Financijalizirana su i industrijska poduzeća.

Kapitalizam kao društveni sustav ili kapitalistička civilizacija je sustav vlasti. Kao što se poslije sloma Zapadnog Rima Katolička crkva iz nužde prihvatila političke vlasti nad nebrojenim europskim feudima, tako je kapital tijekom minula dva stoljeća voljno i nametljivo preuzimao političku vlast nad svim nacionalnim državama i u njima. Politiku više ne vode narodi ili nacionalne vlade, nego bogati nositelji svjetskog kapitala. Politički sustav svjetske države Kapital je svjetsko tržište, jer ono uređuje i odnose u životnim zajednicama i odnose među njima.

Kapital je kao i svaka politička vlast uspostavio svoju vjeru ili ideologiju. To je liberalizam, koji ima sve spomenute vidike religije. Po svjetonazoru liberalizma čovjek je Homo oeconomicus, koji u sebi ima „animalni duh“, koji ga nagoni, da nezaustavljivo i bez ikakva obzira za sebe nakuplja bogatstvo. Liberalizam je vjera samoživosti. Zato se u kapitalizmu mlade ljude ne odgaja za život, nego za tržište. Svrha odgoja nije stvoriti nove ljude, nego nove potrošače. U vrsti Homo sapiens – u kojoj jedinke imaju izuzetno razvijen mozak, koji se dugo razvija i u kojoj ponašanje nije urođeno, nego dolazi od sadržaja čovjekova uma – nema odgoja, iako je čovjek vrsta života koja treba odgoj mnogo duži od odgoja u bilo kojoj drugoj vrsti. Neodgojene osobe eksperimentiraju u životu i mnoge od njih eksperimentirajući propadaju. (Pandemija koronavirusa je pokazala, da su mladi ljudi duševno neotporni i da se nisu u stanju obazirati ni na što i ni na koga.) Stanje u našoj vrsti života je u tolikoj mjeri teško, da ljudi sve više prestaju pripadati svojoj vrsti. Ljudi se kao vrsta ne hrane, ne štite pa čak ni ne množe.

Usto, kapitalizam je prekomjernom proizvodnjom materijalnih dobara i njihovom slijednom potrošnjom upropastio životni prostor naše vrste i smanjio mogućnosti života općenito. Za spas vrste Homo sapiens i za oporavak života na Zemlji potrebno je podignuti nove ljude i obnoviti uvjete za oporavak života na Zemlji, uključujući poboljšanje klime. Za to je potrebno „stvoriti skupnu svijest o pravom poslu, koji treba hitno početi obavljati“. Novi ljudi se jamačno mogu podignuti pravim odgojem za život, a posao koji stoji pred vrstom može se obaviti uz provjereno ljudsko izumiteljstvo i uz pomoć nove tehnologije za život.

Otvorenim je ostalo samo pitanje, o tomu tko će među ljudima potaknuti stvaranje svijesti o potrebi obnove životnog zajedništva, koje bi omogućilo i podizanje novih ljudi i obnovu uvjeta života. Tko će ljude navesti na to, da voljno pripadaju svojoj vrsti i da pripadaju životnom prostoru koji valja skupno dograđivati i poboljšavati? Tko će ljude osvijestiti, da se počnu smatrati bližnjima, a pojam bližnjega uključuje i pripadnost vrsti i pripadnost životnom prostoru? Tko će ljudima donijeti radosnu vijest, da oni sami mogu obaviti golemi ljudski posao, koji je stoljećima bio neobavljan? Ja ne znam, tko će napraviti pokret, ali znam da će se pokret zametnuti u Katoličkoj crkvi. Odakle bi još mogao doći? Kapitalu je sad dobro, a druge vjerske zajednice su svojim nastankom vezane uz posebne probitke, a ne vode račun o dobrobitima vrste. Katolička crkva je opća i jedna. Ona je Isusova crkva. Međutim, ni Crkva kao ustanova ne može nadahnuti novi spasonosan pokret. Teško stanje čovjeka u nekomu će stvoriti djelatno nadahnuće, koje će imati jeku u nebrojenim ljudima diljem svijeta.

U obnovi Zemlje i vrste na okupu će se ponovo naći globalnost, Isusova radosna vijest, obnova životnog zajedništva i pokret za širenje radosne vijesti.

Continue Reading

Nedavno sam iz „privatnih digitalnih mreža“ dobio jednu sliku, koja prikazuje premijera Plenkovića, kako u Sinju 9. kolovoza, na dan Alke, govori novinarima. Na sliku su dopisane riječi: „Danas se želim ispričati Turcima zbog njihova poraza kod Sinja.“ U toj je izmišljenoj rečenici, sažeta ocjena četverogodišnje vladavine HDZ-a Hrvatskom.

Kad se vladavina Plenkovićeva HDZ-a sažme političkim rječnikom valja reći, da je Plenković minule četiri godine, nakon što su neki HDZ-ovi zastupnici napustili stranku ili saborski klub HDZ-a, nemilice pridobivao za svoju većinu u Saboru ili „kupovao“ zastupnike drugih stranaka, primjerice SDP-a, ili cijele klubove nekih stranaka (HNS, Bandić Milan 365). Nakon minulih izbora HDZ je namaknuo najmanju moguću saborsku većinu okupljajući u „pobjedničku koaliciju“ sve zastupnike manjina (3 + 5 x 1) i sve zastupnike (1 + 1) HNS-a i Reformista. Malo je vjerojatno, da će u sadašnjem sazivu Sabora – kao što se dogodilo u prethodnomu – neki zastupnici napustiti klupe HDZ-a, jer ih je po privrženosti sebi probrao osobno predsjednik stranke. Premijer se mora dodvoravati „hrvatskim“ Srbima, o kojima ovisi HDZ-ova saborska većina. Podpredsjednik Vlade iz redova SDSS-a nije državnik, nego – sudeći po njegovoj službenoj biografiji – partijski i ljudskopravaški aktivist.

Otpadnici HDZ-a u prošlom sazivu Sabora nisu se slagali s politikom premijera, ali kako sad HDZ i Republika Hrvatska nemaju nikakvu politiku teško može doći do političkog neslaganja s premijerom. (Da u Hrvatskoj nema politike pokazuje stav HDZ-a prema pandemiji koronavirusa. Hrvatski premijer i njegova „teritorijalna obrana“ neprestance razmišljaju, neprestance se dogovaraju i neprestance oklijevaju, da zaštite mlade ljude od zaraze, a bolnički sustav od preopterećenosti. Zreli ljudi se štite sami.)

U prethodnom osvrtu pisao sam o pandemiji i novoj ulozi države. Pred svim državama svijeta stoji golem novi posao, jer će trajanje pandemije (1) preinačiti životne odnose među ljudima, (2) promijeniti sastav gospodarstva i način upravljanja poslovnim zavodima, (3) stvoriti potrebu za novom nacionalnom politikom i za novim načinom povezivanja država te (4) otvoriti novu bojišnicu prema svjetskoj klimi. Uređivanje odnosa među ljudima i narodima ne smije se više prepuštati „svjetskom tržištu“ odnosno kapitalu, ali će u uređivanju nacionalnog života i odnosa među državama ključnu ulogu imati ljudsko i umjetno znanje te tehnologija. Vrsta će se uporabom nove tehnologije suprotstavljati pandemiji; povećavati proizvodnost rada, sirovina, tvari i energenata; te uspostavljati novu prometnu i životnu infrastrukturu, kakvu svijet još nije vidio i koju se ne može ni zamisliti.

Pred Hrvatskom kao i pred ostalim državama ili političkim tvorevinama – Libanon, UK, EU, Iran, Izrael, Sirija, SAD, Rusija, Meksiko, Brazil, Južna Afrika, Kina, Indija, Filipini, Japan – stoje nove zadaće. Hrvatska kao ni druge zemlje nema mogućnost da bira zadaće i poslove. Hrvatska država ima samo jedan posao: čuvati suverenost, štititi zemlju i ljude te stvarati blagostanje za ljude i obitelji. U takozvanom liberalnom kapitalizmu, kojemu su odani vodstvo HDZ-a, Središnja banka Hrvatske, HUP, HNS i Reformisti, državni posao prepušten je političkim strankama, koje se međusobno bore za vlast, ali ne obavljaju državni, javni ili skupni nacionalni posao. Svoj posao obavljaju kapital, korporacije putem tržišta i organizirani kriminalci. (Objavljeno je, da je i papa Franjo uveo Vijeće za suzbijanje korupcije u Vatikanu!?!)

Ranije je Kaptolom u Zagrebu kolala šala o razlici između kanonika i prebendara. „Kanonici žive na Kaptolu i ništa ne rade, a prebendari žive u Novoj Vesi i pomažu kanonicima.“ Danas se s prvom može reći, da vladajuća koalicija sjedi u Banskim dvorima i ne radi ništa, a oporba sjedi u Saboru i pomaže vladajućoj koaliciji. Međutim, ozbiljno pišući valja se pitati: Čemu uopće služe hrvatske političke stranke?

Za Hrvatsku bi bilo bolje, da u njoj nema političkih stranaka, ali nakazan nehrvatski i manjinski izborni zakon prisiljava građane, da biraju upravo stranke, a ne ljude. Ta hrvatska politička i izborna zbilja predugo traje pa gospodarstvo propada, tehnologija se ne nakuplja, zemlja je zapuštena, a ljudi sve više napuštaju Hrvatsku. Kad bi u Hrvatskoj bio „većinski“ izborni sustav, ljudi koje bi građani „birali u glavu“ mislili bi svojom, a ne stranačkom glavom. Takvi bi ljudi u Saboru brzo uspostavili političko suglasje ili konsenzus, o tomu što narodu treba te što će oni napraviti za narod, a ne za organizirani kapital i za organizirani kriminal. Ako izravno birani zastupnici tako ne postupe, neće biti ponovo izabrani. (Zar tako nisu prošli nekad veliki HSLS, Bandić Milan 365, Reformisti, Laburisti, HNS i Mrtvi zid?) Uz sadašnji hrvatski politički i izborni sustav Hrvatskom se jednostavno ne da upravljati.

U političkom zastoju su i mnoge druge zemlje, iako svijetom burno teku politički i životni procesi. Divovske SAD su u težem političkom stanju, nego Hrvatska. Ondje političke nevolje ne dolaze samo do izbornog sustava, nego i od Ustava starog 244 godine. Prvi i „vječni“ američki ustav bio je smišljen samo za nadzor golemog američkog prostora, ali ne i za okupljanje ljudi u narod. Kao što hrvatska politika ovisi o manjinama, koje sve – osim Roma – žele imati dvije domovine, tako se Amerika sastoji od nebrojenih manjina: LGBT, Indijanaca, Crnaca – sad se mora reći „Afričkih Amerikanaca“, a ne znam kako bi se trebalo nazivati Crnce u Africi – Meksikanaca, Kubanaca, muslimana, žena, muškaraca, Iraca, Židova, Kineza, Tajvanaca, Japanaca i od mnogih drugih naroda.

Prije nego što se izborni sustav dužno iz manjinskoga promijeni u većinski premijer bi trebao čim prije napraviti ne „veliku“, nego najširu moguću koaliciju, kako bi u obavljanje državnog, narodnog ili javnog posla uključio sve stranke, od kojih su neke značajne stranke (SDP, Domovinski pokret, Most) isključene iz obavljanja državnog posla jednostavno zato što HDZ s njima ne želi dijeliti vlast. Svojatanje vlasti u Hrvatskoj isključuje podjelu posla. Podjela posla nameće podjelu vlasti, ali HDZ ne želi dijeliti vlast s hrvatskim, domovinskim strankama. Kad bi HDZ pristao na podjelu posla vidjelo bi se tko želi i zna, a tko ne zna raditi narodni posao. Vidjelo bi se, da je kralj gol.

Prvi predsjednik HDZ-a na svoja je pleća bio navalio silno breme i upustio se u sizifski posao izbavljenja Hrvatske iz ralja „Velike Srbije“. U prve dvije vlade Tuđman je uzeo ljude sposobne za obavljanje državnog posla. Nas desetorica od dvadesetorice članova Vlade bili smo nestranački ljudi, a dobro smo obavljali posao oslobođenja Hrvatske političkim sredstvima i načinom. Kad je Srbija uvidjela da gubi političku bitku s Hrvatskom upotrijebila je vojsku. Tuđman je na taj potez Srbije odgovorio stvaranjem Vlade demokratskog jedinstva, u kojoj su sudjelovale sve parlamentarne stranke. Hrvatska je i vojno, a ne samo politički potukla Srbiju.

Pred Hrvatskom su sad izazovi veći od velikosrpskoga.

Continue Reading

Posjetite dvorac Sveti Križ Začretje, Aleja Lavoslava Vukelića 2,

gdje je postavljena izložba hrvatskih akademskih slikarskih velikana

Dragana Melkusa (1860.-1917.),

Slavka Šohaja (1908.-2003,) i

Ivana Lovrenčića (1917.-2003.).

Continue Reading

Godine 476. Rimsko carstvo se u Europi rasulo na velika obiteljska gospodarstva ili feude. Slom rimske civilizacije omogućio je uspostavu europskog životnog zajedništva, kakvoga nigdje nije bilo od uspostave civilizacije. Povezivanje i sjedinjenje Europe predvodili su Crkva i Red benediktinaca.

Pred našim očima rasipa se Carstvo kapitala na postojeće nacionalne države. Slom kapitalističke civilizacije omogućit će uspostavu životnog zajedništva u cijeloj vrsti Homo sapiens. Ta jedincata pojava, kakva po snazi i posljedicama nije zabilježena u povijesti vladanja, rezultat je nagle globalizacije naše vrste, koju je nehotice izveo kapital u nastojanju da globalizira gospodarstvo.

Kapital je od početka industrijalizacije postupno uspostavljao vlast nad narodima, a poslije Hladnog rata nastojao je svoju vlast protegnuti na cijelu globaliziranu vrstu. To je bio neostvarljiv naum, što su pokazali neočekivano izbijanje financijske krize 2008. godine i slijedna Velika recesija. Kapital je pokazao da ne zna upravljati ni sobom.

U godinama liječenja gospodarstva ili zataškavanja pravih posljedica recesije kapitalisti su se donekle urazumili pa su nastojali prihvati konsenzus naroda o potrebi oporavka klime, u kojemu su vidjeli mogućnost dodatnog nakupljanja kapitala. Konsenzus naroda predviđao je razvijanje nove, čiste tehnologije, na kojoj bi se utemeljile nova, čista industrija i nova, čista energetika.

U svojem odgovoru na Veliku recesiju administracija predsjednika Baracka Obame upustila se u niz višestranih trgovinskih i političkih sporazuma (TTP, TTIP, PACC, JCPOA), za koje se računalo da će donijeti korist američkom gospodarstvu i svjetskom kapitalu. Obični ljudi i poslodavatelji očekivali su, da će se ti sporazumi ostvariti te da će nositi korist narodima i korporacijama.

Međutim, tegobe američkog gospodarstva nisu se mogle ukloniti dogovornim otvaranjem prekooceanskih tržišta, za koja SAD ionako nisu imale dovoljno industrijskih proizvoda, a od Amerike se očekivalo, da i ona otvori svoja tržišta. Tako je ispalo, jer su se SAD u postupku globalizacije pretvorile u poslijeindustrijsku poslovnu zajednicu, koja je gotovo prestala stvarati fizička dobra. U SAD industrija daje samo 10% BDP-a, poljoprivreda 1%, stručne, financijske i ostale usluge 40%, a zdravstvo 19%. U isto vrijeme Kina je postala drugim gospodarstvom te prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta. Minulih desetljeća SAD su ostvarivale gospodarski rast nezarađenim novcem, prodajući državne obveznice Kini i kupujući kineske proizvode, a Kina je pravila golem višak u robnoj razmjeni sa SAD.

Američki nacionalni kapital – koji čini znatan dio svjetskog kapitala, ali koji je ostao vezan uz nečistu energetiku i vojnu industriju odnosno uz američki zemljopisni prostor – nije mogao ili nije smio iskoristiti otvaranje Kine i u njoj se množiti. Nove bogate američke korporacije obogatile su se izradbom digitalnih programa i sustava te uspostavom jalovih privatnih komunikacijskih mreža. U pitanje je došla uloga američkog kapitalizma u svijetu.

Donald Trump je doveden za predsjednika SAD, kako bi njegova administracija poboljšala položaj američkog kapitala. „America First!“ SAD su trebale naći rješenje za svoje gospodarstvo mimo sklopljenih ili dogovaranih višestranih ugovora i sporazuma. Pod predsjednikom Trumpom SAD su istupile iz sjevernoameričkog sporazuma NAFTA, koji je stupio na snagu 1994. godine; pacifičkog sporazuma TTP, za koji SAD nisu imale dovoljno robe; pariškog sporazuma PACC, kako bi Amerika zadržala otvorene ugljenokope te kako bi nemilice i na sve načine vadila naftu; i iz iranskog sporazuma JPCOA, kako bi spriječile očekivanu gospodarsku suradnju europskih potpisnica sporazuma i Irana. SAD su se bez isprike povukle iz pregovora za TTIP. Neugovoreni atlantski sporazum TTIP nije za SAD imao pravi smisao, jer je američko gospodarstvo gotovo sukladno europskomu, a europska industrija je znatno veća od američke. SAD su bile računale, da će im TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership) otvoriti prvobitno europska tržišta kapitala, energenata i hrane. Administracija predsjednika Trumpa zamijenila je tržišni pristup svjetskom gospodarstvu političkim nasiljem, uvedbom ulaznih trošarina, odredbom gospodarskih i drugih kaznenih mjera te uspostavom kopnenih i pomorskih blokada. Takav pristup bio je oslonjen na američku vojnu silu, na dolar kao „pričuvnu“ monetu te na svjetski financijski sustav i njegovu infrastrukturu, koje još uvijek nadzire američka administracija. (Pri određivanju kaznenih mjera sadašnja američka administracija ne pravi razliku između saveznika i protivnika SAD.) Usto, američko proizvodno gospodarstvo bilo je financijalizirano: proizvodne korporacije su veću zaradu pravile izravnom uporabom kapitala, nego dobrim upravljanjem proizvodima. To je stvaralo nevolje u industrijskoj proizvodnji. Primjeri za to su nevolje korporacija Boeing i General Motors.

Neprimjeren sastav američkog gospodarstva doveo je do toga, da SAD najviše izvoze energente i oružje, po čemu su postale slične Rusiji. Ipak, zajedničko u pristupu dviju posljednjih američkih administracija je to, što su one nastojale gospodarski ograditi Rusiju, koja ima zemljopisni prostor 70% veći od američkoga i Kinu, koja ima 340% više stanovnika od SAD. Usto, Rusija i Kina su susjedne zemlje.

Sadašnja američka administracija nasilu je nastojala reindustrijalizirati SAD, iako se reindustrijalizacija može izvesti samo načinom, na koji su izvorno industrijalizirane SAD i prije njih vodeće europske zemlje: radom, znanjem, poduzetnošću i izumiteljstvom odnosno razvijanjem tehnologije te postavljanjem primjerene prometne, administrativne i životne (komunalne) infrastrukture. SAD su pokazale poduzetnost i izumiteljstvo, ali je kapital te sposobnosti ljudi uporabio za uspostavu komunikacijskih i privatnih mreža, koje ljudima trate vrijeme, a ne pomažu im da obave posao. SAD su bile postupile olako ili oportuno. Nasuprot američkim „tehnološkim“, mrežnim ili digitalnim korporacijama, kineska korporacija Huawei pomaže narodima da uspostave digitalne mreže, koje putem umjetne inteligencije i Interneta stvari omogućuju jedinačnim ljudima, obiteljima, korporacijama, gradovima, državama i savezima država da obavljaju koristan ljudski posao i da vode poslovanje. SAD bi se trebale i same tehnološki osposobiti za obavljanje prijekih poslova vrste, umjesto da sustavno i nasilno suzbijaju širenje poslovanja Huaweija te umjesto da nastoje spasiti svoju propalu svjetsku hegemoniju.

Pandemija koronavirusa još je u ophodnji Zemljom, ali se već uviđa kakvi će joj biti učinci i kad bi ona mogla jenjati. Azija i Europa se postupno posvećuju budućima poslovima vrste, a to su zaustavljanje pogoršavanja i oporavak klime, čišćenje i raskuženje Zemlje, uspostava „suživota“ s virusima i liječenje same vrste. Vrsta će poslije povlačenja pandemije nastaviti posao, od kojega su je odvratili sadašnji poremećaj ukupnih međunarodnih odnosa, koji su izazvale SAD i izbijanje pandemije koronavirusa.

Kako bi mogli dobro obavljati te poslove, narodi će se morati zdušno posvetiti stvaranju nove, čiste tehnologije za prelazak na novu, čistu industriju i na novu, čistu energetiku. U obavljanju tih zadaća vodeću ulogu neće imati kapital i korporacije, nego nacionalne države. Mnoge azijske i europske države već su počele usmjeravati razvitak nove tehnologije odlučnim promicanjem uporabe obnovljivih izvora energije i proizvodnje električnih automobila. Uvriježena automobilska industrija će uskoro iščeznuti putem djelovanja država, koje su dosad tu industriju poticale i pomagale. Države koje su uspjelo suzbijale i suzbile nasrtaj pandemije koronavirusa i ujedno spašavale poslodavce imaju moralno, ljudsko i prirodno pravo da usmjeruju poslovanje korporacija na korist, a ne na štetu vrsti. Pandemija koronavirusa otvorila je mogućnost i potrebu zamjene kapitalizma politizmom. (U politizmu politika ili obavljanje skupnog, javnog posla naroda obuima gospodarstvo s kapitalom, zaštitu zemlje i naroda te sustave uvjerenja i ljudskih vrijednosti.) Dolazi vrijeme jake države, a prestaje vrijeme jakog kapitala i jakih korporacija.

Na putu ili u tranziciji iz socijalizma u kapitalizam Kina se zaustavila u politizmu. Rusija je pod predsjednikom Borisom Jeljcinom usiljenim hodom zašla u kapitalizam, ali se pod predsjednikom Vladimirom Putinom vratila u politizam. Politizam vlada i u Izraelu, Južnoj Koreji, Iranu, Saudijkoj Arabiji, Japanu, Singapuru i u nekim drugim zemljama, a sad Europska unija kao cjelina i mnoge njezine članice polaze putem politizma. Vođenje poslova naroda više se ne smije prepuštati kapitalu, korporacijama i svjetskom tržištu. Kapital je pokleknuo pod naletom pandemije koronavirusa, a narodi i države nisu.

Opći uspon Kine u postupku globalizacije poslovanja i vrste Homo sapiens te posebice neosporno dobar rezultat Kine u suzbijanju pandemije koronavirusa treba vezati uz primjerenost i učinkovitost kineskog političkog sustava. (U vrijeme svršetka pisanja ovog priloga, Kina je imala 83.046 ukupno oboljelih ljudi, 4.634 umrla bolesnika i 55 ljudi na liječenju. U isto vrijeme SAD su imale 2.046.053 oboljela čovjeka, 114.167 umrlih bolesnika i 1.143.001 čovjeka na liječenju.) Međutim, Kinu je američka tekuća politika proglasila suštim zlom. To je učinjeno za potrebe američke domaće politike odnosno za očuvanje sadašnje vlasti, jer se sadašnja američka vlast ne može predstaviti kao dobra, ako se kinesku vlast ne ocrni kao zlu. Sadašnja američka administracija zametnula je u svijetu ideološku kavgu, umjesto da se svi narodi učinkovito povežu za obavljanje prijekih poslova vrste.

Pitanje naravi i smisla političkog sustava umjetno je postalo temeljnim političkim pitanjem današnjice. U današnje vrijeme kineski politički sustav je postao privlačan, jer je djelotvoran. Kineski politički sustav – „socijalizam s kineskim značajkama za dvadeset prvo stoljeće“ – je pokazao, ne samo da liberalna demokracija nije jedini mogući politički sustav, nego i da je ona štetna za narode koji su je prihvatili. Kineski politizam nije izmišljen niti je slobodno probran u katalogu uzoraka političkih sustava, nego je nastao postupnom preobrazbom kineskog „carskog“ sustava. Stoga kineski sustav nije uporabljiv u drugim narodima, od kojih svaki treba svoj politički sustav urediti u skladu s vlastitom političkom baštinom te s prilikama i potrebama zajednice. Neka svaki narod sam određuje i izgrađuje svoj politički sustav! Neka SAD osuvremene svoj politički sustav!

Često se kaže, da stanje postcorona neće biti isto kao stanje antecorona. Prave nòvine sutrašnjice bit će (1) zamjena vrhovne vlasti kapitala vlašću države i (2) razvijanje nove tehnologije za potrebe života, a ne za potrebe kapitala. Sadašnje je vrijeme donijelo dubok prevrat.

Continue Reading

Teče i teče, teče jedan slap.

Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u slapu se stvara

I sja i blista u tisuću šara.

Taj san u slapu  da bi mogo sjati

I moja kaplja pomaže ga tkati

Dobriša Cesarić

Continue Reading

Hrvatskim građanima u ovom trenutku nije lako, a nije ni vlastima. Kažu da smo u krizi nezapamćenoj od Domovinskog rata. Kao da su se sve novolje odjednom sručile na nas. Kako se vlasti s time nose?

Uistinu je teško i ljudima i vlastima. Mislim da je Hrvatskoj teže nego za Domovinskog rata, u kojemu smo imali nasilnog i žestokog, ali vidljivog i nesnalažljivog neprijatelja. Koronavirus je nevidljiv i podmukao neprijatelj ne samo Hrvata, nego i cijelog ljudskog roda. Koronavirus kao vrsta života neprijatelj je vrste života Homo sapiens.

Pošast koronavirusa iznenadila je mnoge državne vlasti na svijetu. Postupanje vlasti u suočenju s pojavom pošasti ili epidemije ovisi o mnogim okolnostima: o položaju i prostornoj odvojenosti države, o prostornoj gustoći i usredotočenju pučanstva, o jakosti kolanja ljudi u prostoru, o snazi međunarodne trgovine proizvoda i usluga, ali ovisi i o vremenskoj točki na epidemijskoj krivulju bolesti. Jedno vrijeme dobro su prolazile prostorno izolirane zemlje: Japan, Australija i Rusija. Nasuprot tomu prometne su zemlje brzo stradale. Kad je Luxemburg imao 3.705 oboljelih ljudi na milijun stanovnika, Švicarska je imala 1.980, Izrael 646, Slovenija 405, Hrvatska 235, a Japan 17. Sad je dnevni postotak porasta oboljelih u Italiji znatno manji od postotaka u Turskoj, Rusiji ili SAD.

Vlasti Južne Koreje i Japana brzo su i strogo reagirale na pojavu epidemije, jer su se našle blizu prvog žarišta pandemije u gradu Wuhanu u pokrajini Hubei u Kini. Sad je u Japanu broj oboljelih ljudi jednak broju oboljelih ljudi u Luxemburgu. Poslije je u Italiji i slijedno u Europi izbilo drugo žarište, a sad se pošast širi iz trećega velikog žarišta u SAD, posebice u New Yorku.

Naše državne vlasti su kasno uvele stroge mjere ograničenja. Sjetite se odbijanja zahtjeva Istre da se zatvore škole. Granice i škole su prekasno zatvorene, dugo se održavao opskrbni prijevoz s Italijom, primljen je trajekt iz Italije s putnicima za Crnu Goru., a primani su i talijanski jedriličari. Stoga je dnevni porast oboljelih ljudi u Hrvatskoj početkom prošlog tjedna bio 21%. Sad je 11%. Mjere ograničenja kretanja ljudi još pravo ne djeluju. Oštre su mjere kasno uvele Italija, SAD i Rusija pa je u tim zemljama epidemija buknula. Britanske vlasti su dugo oklijevale uvesti stroge mjere pa je ondje početkom prošlog tjedna dnevni porast broja oboljelih bio 20%. Otad je taj postotak smanjen na 17. U Italiji je ovih dana porast oboljelih pao na 4,5%. Epidemiju treba suzbijati u početku. Posebnost epidemije u Hrvatskoj je to, što su neke bolnice postale mjestima zaraze, jer su neki lakomisleni liječnici kriomice putovali u područja zahvaćena pošašću.

Hrvatski zdravstveni sustav zasad se nosi s koronavirusom, ali u Italiji, Španjolskoj, a pogotovo u SAD-u teško mogu odgovoriti na izazove. Kako to da su zdravstveni sustavi u zemljama Zapada na rubu kolapsa?

Naš se zdravstveni sustav dobro drži i dobro pomaže ljudima, koji su ni krivi ni dužni pali u nevolju. To najbolje pokazuje to, što je dosad preminulo vrlo malo bolesnika. Usto, dolaze izvješća da se broj izliječenih ljudi znatno povećava. Nanesreću, neke bolnice su stradale u nedavnom potresu, ali su se neke bolnice zbilja iskazale kao središta izvrsnosti.

Pokazalo se, da u mnogim zemljama zdravstveni sustav nije bio dovoljno pripravljen za borbu protiv pošasti, ali tomu su pridonijele političke vlasti, koje nisu na vrijeme poduzele opskrbne i zaštitne mjere, tako da je došlo do iznenadne navale bolesnika na bolnice. Mnoge bolnice nisu bile u stanju zaštititi ni svoje osoblje. U Španjolskoj je u jednom času među 40.000 oboljelih bilo pet tisuća zdravstvenih radnika. Vojska je preuzela neke domove umirovljenika, koje je osoblje napustilo. Zatekla je umiruće ljude i umrle u krevetima. Ondje je sad dnevni porast oboljelih samo 6%.

Stroge mjere protiv kolanja i druženja ljudi, koje su odredile središnje i pokrajinske vlasti u mnogim zemljama donijele su smanjenje broja novooboljelih. Iz SAD još ne stižu puno bolje vijesti ni iz države New York, koja je uvela izvanredno stanje. Stanje u nekim saveznim državama je sve slabije. Usto, sve se manje putuje. Turizam, ugostiteljstvo te hotelsko, sportsko i zabavljačko poslovanje su zamrli. Zamro je i poslovni turizam. Sastanak na vrhuncu zemalja G20, koji je bio posvećen suzbijanju pandemije obavljen je putem vidnoga, a ne tjelesnog sastanka prvaka. Stoga je i pritisak na zdravstvo smanjen.

Zdravstvenom sustavu u svim zemljama početno su nedostajali pribor kao što su zaštitne maske, odjeća, obuća, sredstva za dezinfekciju te oprema za pročišćavanje zraka, respiratori i drugo. U mnogim zemljama nedostajali su kompleti za ustanovljenje oboljenja. Neki su se pokazali nepouzdanima, a u mnogim zemljama se dugo čeka na nalaz. Međutim, u tako teškom stanju mnoge su zemlje dobile vanjsku pomoć u priboru i opremi, a hvalevrijedna je pomoć koju je Rusija pružila talijanskom narodu. Petnaest velikih tovarnih vojnih zrakoplova u jedan je dan donijelo pomoć u priboru, opremi, strojevima za dezinfekciju prostora i u vojnim stručnim epidemiolozima. Rusija je prvog travnja vojnim transportnim zrakoplovom Antonov 124 uputila medicinsku pomoć SAD.

Kako ocjenjujete to što je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen oštro kritizirala izvanredne mjere u borbi protiv koronavirusa, kojima pojedine članice EU-a narušavaju ljudska prava i slobode te demokraciju? Mislila je vjerojatno na Mađarsku, ali je nije spomenula.

U jeku svojeg rata protiv koronavirusa SAD su i dalje opsjednute rastućom ulogom i političkim utjecajem Kine u svijetu. U jeku europskog rata protiv virusa liberalistički mediji i liberalistički krugovi u EU opterećeni su povećavanjem „deficita demokracije“ u sve većem broju članica Unije. Posebno ih je razjarila odluka mađarskog parlamenta o prenošenju svojih ovlasti na vladu i to bez vremenskog ograničenja, kako bi vlada uspjelije suzbila epidemiju, koja je pogodila sve članice i sve narode Unije. Mađarska vlada dobila je ovlast, da upravlja uredbama te da krivično goni objavu „lažnih vijesti“ o širenju i suzbijanju epidemije i o posljedicama epidemije na gospodarstvo. Liberalni mediji sadašnji prijenos ovlasti na mađarsku vladu uspoređuju s prijenosom ovlasti parlamenta 1920. godine na „regenta“, admirala Mikloša Hortyja, čime je uspostavljen prvi nacionalistički režim u Europi.

Sama Unija nije maknula ni mali prst, da svojim članicama olakša brigu za nevoljne ljude. Na pobačenom sastanku koncem prošlog tjedna Unija se nije mogla složiti ni da uspostavi Koronafond za ublažavanje nevolja korporacija i nacionalnih gospodarstava. Neosporno je i to, da su odgovornost za ljude i za obranu od napada virusa preuzele članice Unije, iako su neke od njih to učinile donekle kasno pa su trebale i pomoć izvan Europe. Odgovornost se ne može obnašati bez ljudskih, financijskih i organizacijskih sredstava. Napad koronavirusa na Europu pokazao je, da su zdravstveni sustavi rastrojeni te da nemaju dovoljno osoblja, tvarnih i financijskih sredstava, bolesničkih kreveta, mjesta za intenzivnu njegu i sredstava zaštite zdravstvenog osoblja.

Crni kapitalizam koji zastupa Unija oduzeo je nacionalnim državama diljem svijeta ovlasti i novac. Napadi medija i središnjice EU na mnoge nacionalne države sračunati su na obranu i održanje jalove Unije.

Kako objašnjavate da među velikim zemljama jedino Kina i Rusija nekako vladaju situacijom i solidarno pomažu drugim narodima u borbi protiv epidemije, šaljući im zrakoplove medicinske opreme. Je li to “propagandni trik”, kako kažu neki mediji na Zapadu?

Tako kažu birani mediji zemalja, koje nisu bili u stanju pomoći ni sebi ni drugima. Kina je prva pružila privatnu pomoć u priboru i opremi Belgiji, Francuskoj i posebno Italiji. Državna pomoć Kine upućena je Italiji, koja se zatekla u najtežem stanju, ali i Hrvatskoj. Spomenuli smo rusku pomoć Italiji. Kina je u borbi protiv virusa također dobila 100 milijuna dolara privatne pomoći uglavnom iz SAD. Zna se, da su i Rusija i Kina pod teškim gospodarskim i financijskim sankcijama SAD. Rusija i Kina imaju „deficit demokracije“ pa su u stanju pomoći i drugima.

Pandemija koronavirusa razotkrit će mnoge zablude i poroke kapitalizma kao pristupa uređenju životnih zajednica. Jedno od toga je „Amerika prije svega!“ Kina i Rusija imaju veliko samopouzdanje, koje im dopušta suradnju s drugim životnim zajednicama, a suradnja je zapovijed koju je dala globalizacija naše vrste. Samožive zemlje zaziru od suradnje.

Spominjete da su države osiromašile (počevši od talijanske, hrvatske i drugih). Međutim, već tri-četiri desetljeća prevladava mišljenje prema kojem su države prejake, pa ih navodno treba svesti na najmanju mjeru, kresanjem poreza, provođenjem liberalizacije, deregulacije i privatizacije javnih dobara. Kome je to u interesu i kakve su posljedice za ljude?

Stara je izreka: „Prazna ruka mrtvoj druga!“ U svojem naletu poslije sloma socijalizma u Europi kapitalizam je razvlastio i osiromašio države upravo putem deregulacije, privatizacije i liberalizacije. U Italiji su, primjerice, javni i privatni sektor 1970. godine imali podjednako bogatstvo: dva godišnja domaća proizvoda. Godine 2010. privatni je sektor imao bogatstvo od sedam godišnjih domaćih proizvoda, a država je bila dužna jedan i pol domaći proizvod. Stoga nije čudno to, što se talijanska država bila pokazala nemoćnom u suzbijanju pandemije.

Po liberalnoj kapitalističkoj zamisli, „jadne“ korporacije kao što su Apple, Google, Microsoft i Amazon ne trebaju plaćati porez, da bi mogle preživjeti. Porez trebaju plaćati građani, a njihove se države trebaju zaduživati. Zadužuju se i građani. Tako se kapital povećava i iskorištavanjem rada i kreditiranjem potrošnje.

Zapadne države ne mogu zaštititi ljude ni od virusa, ni od pogoršanja klime ni u slučaju potresa. Pandemija je pokazala da u globalnom svijetu kapital ne može upravljati životnim zajednicama. On ne zna upravljati ni sam sobom. Kapital za kriza traži socijalnu pomoć.

Neki zapadni komentatori ovih dana poručuju da u predstojećoj ekonomskoj krizi treba provesti državnu intervenciju i snažne socijalističke mjere, kako bi se kapitalizam i slobodno tržište spasili od propasti. Kakvi su izgledi za spašavanje kapitalizma?

Minulih trideset godina množenje kapitala počivalo je na kombinaciji pretjeranog gospodarskog rasta i podjarivanja potrošaštva. Zna se u kakvo je stanje kapitalizam doveo klimu, ali zna se i kakvi su duševno i tjelesno zdravlje ljudi. Kapitalu je važno da se proizvodi roba i pružaju usluge, ali on ne želi preuzeti odgovornost za Zemlju i ljude. Kapital ne zna i ne može obavljati javne, skupne poslove životnih zajednica ni poslove vrste Homo sapiens. Treba li te poslove obavljati ili ne treba? Ako treba, a treba, njih trebaju u svoje ruke uzeti same životne zajednice, kojima su njihove države sredstva. Zajednice trebaju odlučivati same za sebe, a države vjerno provoditi odluke zajednica. To je jedini smisao demokracije ili narodovlašća. Kad se odlučivanje vrati u zajednice, kapital će se od gospodara pretvoriti u slugu. Neka kapital postoji, ali on ne mora biti privatan. Neka pripada zajednicama. Globalizacija nameće rušenje hegemonije kapitala. Prestanak kapitalizma označit će i prestanak civilizacije, koja je oduvijek bila kapitalistička pojava. Civilizacija je bitno označena oduzimanjem vlasti životnim zajednicama i njezinom privatizacijom.

Okršaj s gospodarskom krizom nije još pravo ni počeo, ali neki već unaprijed hrvatskoj Vladi poručuju neka pripazi da se u toj borbi previše ne zaduži. Hrvatskoj narodnoj banci istodobno poručuju da ne smije “pokrenuti tiskaru”, odnosno da ne smije novcem iz primarne emisije pokrivati manjak u državnom proračunu, iako bi to spriječilo novo zaduživanje Vlade kod privatnih banaka. Može li Hrvatska uz tako sputanu Vladu i HNB-u odgovoriti na najveću krizu nakon Domovinskog rata? Treba li pomoć očekivati iz Europske unije?

Pojavu svjetske recesije, a možda i depresije mnogi su neovisni ekonomisti i stručnjaci najavljivali i prije pojave sadašnje pandemije. Kapital je pretjeranim gospodarskim rastom pretrpao tržišta, ali su prezasićenima postali i potrošači odnosno ljudi. Ljudi počinju umjerenije razmišljati i skromnije živjeti. Osim toga, pogoršavanje klime, koje je zasjenila pojava koronavirusa, nameće ulaganje u novu, čistu tehnologiju za novu, čistu industriju. Dolazi vrijeme znanja i poduzetnosti.

Novoga, slobodnog privatnoga kapitala za novu tehnologiju i novu industriju u nas nema. Tko bi mogao uložiti novac u obnovu rada Imunuloškog zavoda, koji bi nam došao kao komad kruha? Obrtni i ulagateljski kapital u nas može stvoriti samo država i to emisijom novog novca. Možda ga za nas nađe i Kina. Tiskaru novca smiju imati SAD, UK, Kina, Rusija, EU, Turska i Izrael, ali je ne smije imati Hrvatska. Emisijom novca gube ti koji imaju, a ne ti koji znaju, rade i poduzimaju novo. Zagovaratelji monetarne strogosti samo otkrivaju svoju ideološku zadojenost. Oni žive u svijetu koji je već nestao. Životne zajednice preuzimaju odgovornost za svoju zemlju i za svoje ljude.

Continue Reading

U svakoj životnoj zajednici djeluju četiri mreže utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Povijest nije zabilježila postojanje zajednice bez sustava uvjerenja. Tako je zato, što čovjekovo ponašanje nije urođeno, nego prvobitno dolazi od sadržaja čovjekova uma. Stoga su sve životne zajednice ili vlasti u njima nastojale uspostaviti sustav uvjerenja primjeren prilikama života i potrebama vlasti. Svrha sustava uvjerenja je ujednačiti temelj misaonog sustava ljudi, kako bi ponašanje pripadnika zajednice bilo predvidljivo i koliko je moguće ujednačeno. Ujednačenju mišljenja i ponašanja također znatno prinose državna sila i državni zakoni.

Sustavi uvjerenja mogu biti svetovni ili sakralni i svjetovni ili životni. U starini su svi sustavi uvjerenja bili sakralni, jer su bili vezani uz božanstva, koja ljudi nisu vidjeli, a o čijem postojanju i o čijoj naravi su nagađali. Ipak, političke vlasti i njihove vjerske ustanove su se starale, da tako smišljeni sustavi uvjerenja obvezuju sve pripadnike zajednice odnosno sve podanike vlasti. U pradavnini je odgovornost ljudi prema božanstvima bila skupna ili kolektivna: božanstvima je bila odgovorna cijela zajednica, koja bi im davala zadovoljštinu i podnosila (krvne) žrtve. Međutim, s vremenom su se pojavile religije spasenja, koje su odgovornost (za spas u vječnosti) prema božanstvima prenosile na jedinačne pripadnike zajednice ili podanike vlasti.

Za života Isusa iz Nazareta pod jednom, rimskom vlašću bilo je okupljeno mnoštvo naroda s njihovim povijesnim i endemnim sustavima uvjerenja, kao što su bili judejstvo s brojnim sljedbama unutar njega, grčka mitologija i brojne grčke filozofske škole, rimsko praznovjerje i štovanje države, zaratustrijstvo, samaritanstvo te nebrojene izvorne ili „poganske“, često mnogobožačke vjere. Isusu iz Nazareta se činilo da ni judejstvo, u koji je on bio rođen nije primjereno novim prilikama u Sredozemlju, koje je bilo „globalizirano“. Usto, judejstvo je bilo krcato unutarnjim protuslovljima, što se zaključuje po tadašnjoj pojavi brojnih (suprotstavljenih) sljedbi unutar judejstva. Judejstvo je prvo bila potkopala grčka znanstvena i filozofska misao, a poslije je rimska legionarska infrastruktura pregazila mjesnu, judejsku kraljevsku vlast, kojoj je judejstvo služilo kao sustav uvjerenja.

U takvim okolnostima Isus iz Nazareta skovao je vlastiti sustav uvjerenja za novo, globalno doba i ponudio ga ljudima, a ne vlastima. Ipak, on nije ponudio vjeru ili sakralni sustav uvjerenja, nego svjetovan, životni sustav uvjerenja. Tako se mora zaključiti, ako se uzme u obzir to, da svaka vjera ima šest dimenzija ili vidika: (1) životno iskustvo utemeljitelja vjere, (2) mit, (3) etiku, (4) obrede, (5) javnu vjersku ustanovu te (6) posebno učenje o svijetu odnosno o ukupnosti postojanja. Sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta od šest spomenutih vidika (vjere) ima samo dva: Isusov osobni doživljaj svijeta i novu, izvornu etiku ili sustav ponašanja u životnoj zajednici i postupanja prema svemu u svijetu. Ipak, „etika“ Isusa iz Nazareta se ne sastoji od poštivanja postavljenih pravila, jer on nikakva pravila nije postavio. Ovu tvrdnju snažno potkrjepljuje to, što je Isus iz Nazareta unizio i uistinu uklonio zamisao grijeha, na kojoj je počivala etika Židova. Za drevne Židove grijeh je bio prekršiti „božji“ zakon ili Zakon.

Tako u sustavu uvjerenja Isusa iz Nazareta nema mita ili izmišljene pripovijesti, kakva u svim vjerama služi za prenošenje ili preslikavanje izvornog iskustva ili doživljaja samog utemeljitelja vjere u iskustveni prostor vjernika. Isus iz Nazareta nije utemeljio ni javnu ustanovu za promicanje i čuvanje vjere, nego raspačanu mrežu učenika, koji su izravno u životnim okolnostima širili novu Isusovu zamisao o čovjeku i životu. Isus iz Nazareta nije propisao nikakve obrede, kojima bi se iskazivali privrženost učenika njegovu sustavu uvjerenja i štovanje božanstava. Nasuprot tomu, Isus iz Nazareta i njegovi učenici iskazivali su životno zajedništvo zajedničkim blagovanjem, u koje bi znali biti uključeni i „putnici namjernici“. (Židovska vjerska policija optuživala je Isusa iz Nazareta da „jede, pije i banči čak i s carinicima“ odnosno sa Židovima, koji bi od carskih rimskih vlasti zakupljivali pravo skupljanja poreza.) Konačno, Isus iz Nazareta nije ni imao ni nudio, a kamoli nametao svoju posebnu predodžbu ili zamisao o Svemiru ili o svemu što postoji ili što može postojati. Tako Isusov sustav uvjerenja nema ni doktrinarni ili dogmatski vidik.

Dodatan dokaz tomu, da Isus iz Nazareta nije kanio uspostaviti ili objaviti novu vjeru, nego novi životni sustav uvjerenja je to, što on nije bio u potrazi za vlastima, koje bi poduprle njegovo učenje i njegovu zamisao, nego je marljivo tragao za budućim učenicima. Isus iz Nazareta je očekivao da njegovi učenici uvide to, što je on uvidio i da sami (poslije njega) istu, zajedničku zamisao šire svijetom. Isusovo učenje bilo je opće, univerzalno, cjelovito životno učenje, koje mogu slobodno prihvatiti „svi narodi svijeta“. Isusovo jedincato učenje bilo je učenje za vrstu Homo sapiens. Dovoljna bi bila potpora samo jednih državnih vlasti sustavu uvjerenja, da on ne bude općenito, univerzalno, globalno prihvaćen.

(Kako bi čvrsto utemeljio svoje novo učenje, Isus iz Nazareta uzeo je samo to, da ima Bog, što je bilo neizbježno u njegovom vremenu, u kojemu su svi ljudi vjerovali u Boga, bogove ili božanstva. Međutim, osim što je uzeo Boga kao oslonac za svoje učenje, Isus iz Nazareta nije govorio o tomu kakav je ili što je Bog „sam u sebi“ ili „sam po sebi“. Bog je to, kako se on očituje u svijetu. Isus je na Boga gledao funkcionalno ili djelatno, a ne kao na bitak. Isus iz Nazareta Boga je nazivao ocem, jer je smatrao da je Bog izvor života te da se Bog očituje u rođenju, postojanju i održavanju života, kao čudesne pojave u mrtvoj tvari. Uz takav pristup Isus iz Nazareta mogao se posvetiti životu, kao jedinoj pravoj pravcatoj vrijednosti Svemira.)

Za razumijevanje životne zamisli Isusa iz Nazareta za vrstu Homo sapiens valja obratiti pozornost na dvije ključne činjenice. Prvo, Isus iz Nazareta bio je očaranosti životom. Život u stvorenom svijetu kao sustavna pojava, život u zajednicama i život u jedinačnim ljudima prvi je stožer Isusova učenja. Isus iz Nazareta je govorio, da „čovjek ničim ne može kupiti život“. Govorio je i to, da čovjek „ničim ne može zamijeniti svoj život“. Mnoge Isusove usporedbe ili parabole govore o sjemenu kao izvoru novog života, o kvascu, o rastu, o ljepoti pojedinih cvjetnih stabljika, o jatima ptica koje se radosno okupljaju na razgranatim stablima pa čak o bogatstvu, koje se množi dobrim ulaganjem. Isus iz Nazareta je shvaćao, da je život postupak ili pojava, u kojoj čovjek može svjesno, smišljeno i stvarateljski sudjelovati. On je prigrlio upravo takav život, udubio se u nj i učinio ga jednim od dvaju stožera svojeg učenja. Isus iz Nazareta je uočio, da svi ljudi mogu djelatno surađivati s nezaustavljivom silom života.

U životu i u djelovanju svih utemeljitelja ili velikih reformatora vjera ili sustava uvjerenja – od Zaratustre, preko Sidarte Gautame (Bude), Pavla iz Tarza, Muhameda, Benedikta iz Nursije, Ignacija Loyole pa čak i puritanskog prvaka Olivera Cromwella do Martina Luther Kinga – bilo je presudno njihovo veliko i snažno prosvjetljenje, potresan osobni doživljaj ili duboko osobno unutarnje iskustvo. Veliko i snažno prosvjetljenje dogodilo bi se i velikim znanstvenicima, kad bi im sinula zamisao, koja bi razriješila prividan nesklad i zbrku koje bi nosila jedinačna, djelomična znanstvena otkrića.

Za Isusa iz Nazareta dobro se zna, da je dugo oklijevao da počne svoj pokret za uspostavu novog sustava uvjerenja. On se nije obazirao ni na poticaje svojeg rođaka, suradnika i štovatelja Ivana Krstitelja, da započne kampanju za stvaranje novog svijeta odnosno novog odnosa među ljudima. Međutim, kad je na Ivanovo preklinjanje došao da se uvjeri u spremnost mnoštva, da zakorači u novi ljudski svijet, Isus je doživio veliko prosvjetljenje te duboko potresno iskustvo. Isus je doživio veličajnost i dragocjenost života. On je uvidio golemu mogućnost unošenja života u ljude. Isus iz Nazareta uvidio da on, upravo on kakav je bio, može nadahnuti ljude da počnu stvarati novi ljudski svijet, tako što će jedni u druge izravno unositi život. Isus je računao s tim, da se život ne proizvodi ili pravi, nego da se rađa. Isus je učas shvatio, da bujan ljudski život, život kakav je on nosio u sebi, ljudi mogu osloboditi jedni u drugima.

Drugo, Isus iz Nazareta je odrješito odbio da preinaka odnosa u životnim zajednicama, među ljudima ili u vrsti Homo sapiens teče uz sudioništvo vlasti. Žestoka i gruba fizička sila vlasti ne može se uskladiti s istančanom silom života. Ljudi trebaju mimo vlasti uspostaviti novi, ljudski režim u svojim zajednicama. To je ključna zasada Isusova učenja i jedan od dvaju stožera njegova pokreta. Isus je započeo pokret i to evolucijski pokret. Svrha Isusova pokreta bila je ponovo uspostaviti pravo, ljudsko, izvorno životno zajedništvo. Životno zajedništvo je ujedno i sredstvo liječenja i oporavka vrste, koju je civilizacija odvratila od kulturne evolucije. Isus je uviđao da su političke vlasti, koje su se same uzvisile nad životne zajednice veliko zlo u vrsti. Isus iz Nazareta je predložio, da se životna dinamika razbukta mimo političkih vlasti. Isus je smatrao da zajednice vlastima trebaju platiti porez, ali da im poslije toga trebaju okrenuti leđa. Moglo bi se reći, da je u odbijanju Isusa iz Nazareta da njegov pokret surađuje s političkim vlastima sadržana njegova etika, koja uključuje stav i ponašanje te vrijednosti, značajke ili vrline, koje će resiti nove, Isusove ljude.

Isus iz Nazareta na svoj je način objasnio smisao svojeg pokreta za stvaranje nove ljudske dinamike u životnim zajednicama. „Došao sam da svi imaju život i da ga imaju u obilju!“ Isus iz Nazareta nosio je u sebi pun, čudesan i čaroban život. On je, prema tomu što je govorio i što je radio bio iznimno domišljat i bistar čovjek, ali je ostao skromnim i umjerenim čovjekom, iako je bio domislio velebnu, jedincatu i spasonosnu zamisao za našu vrstu. Isus iz Nazareta je smatrao, da čaroban i bogat ljudski život koji se u njemu razvio nije izniman. Smatrao je da svi ljudi imaju goleme ljudske sposobnosti ili sposobnosti duha, ali da nemaju priliku i mogućnost da se u njima razraste pravi ljudski život. Isus je kudio svoje protivnike farizeje, koji su upravljali hramskom vjerskom policijom: „Navalili ste na pleća ljudi glomazan teret, a ne želite maknuti ni malim prstom, da im olakšate nošenje tog tereta.“ Uspostavljeni političko-vjerski sustav u Izraelu sprječavao je ljude da rade pravi ljudski posao. Nasuprot tomu, Isus iz Nazareta je govorio: „Moje breme je lako, a moj jaram je udoban.“

Smisao pokreta Isusa iz Nazareta bio je osloboditi ljude, sve ljude, prisilnog služenja političkim, gospodarskim, vojnim ili vjerskim vlastima i omogućiti svim ljudima da jedni u druge unose život. Ljudi kakve je Isus iz Nazareta zatekao u svojem zavičaju na rubu golemog Rimskog carstva, ali ni ostali ljudi njegova vremena ne bi bili kadri stvoriti novo, ljudsko ozračje u svojim životnim zajednicama. Trebalo je početi stvarati ljude novog životnog raspoloženja. Isusov pokret bio je rasadnik novih ljudi, uzgajalište novih ljudskih vrijednosti, kojima se ljudi moraju opremiti, kako bi se mogli ponašati i kako bi mogli postupati tako, kako zahtijeva potreba stvaranja novog svijeta. Isus iz Nazareta je stvorio „simulator“ za uvježbavanje širenja svoje zamisli o štovanju, čuvanju i promicanju života u ljudima. Isus je držao živu školu u životnoj zajednici, „školsku vježbaonicu u prirodi“.

Budući da su ponašanje i postupanje ljudi posljedice sadržaja ljudskog uma, Isus je nastojao u umove svojih učenika usaditi zamisao o prijekosti života kao takvog pred svim jedinačnim dobrobitima, koje se mogu stvoriti u životnim zajednicama. Isus je među učenicima, ali i u puku zagovarao štovanje života, zaštitu života i brigu za unošenje života u sve ljude.

Sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta izriče se dobrim djelima, a ne slatkim riječima. Isusova vjera bila je u djelima, a ne u riječima. Sve su civilizacijske vlasti – pa i domaće židovske – pravile i održavale sustav uvjerenja sastavljen od riječi, koje iskazuju obveze prema božanstvima i vlastima, a ne vode razmjeni dobra među ljudima. Stoga Isusov sustav nije uključio pravila ponašanja. Uključivao je rad za dobrobit drugih ljudi i za dobro zajednice.

Isus iz Nazareta je u Govoru na gori pobrojio značajke ili vrline ljudi, koje im omogućuju da se međusobno pravo odnose i da pravo postupaju prema životu. Isus hvali ljude koji žude, da imaju više ljudskog duha u sebi, jer će ući u novi svijet. Hvali potištene, jer će ih borba za novi svijet zadovoljiti. Hvali skromne, jer će povećati skupno dobro. Hvali ljude, koji ne slijede svoju samovolju, nego koji rade to što je potrebno za sve ljude. Hvali samilosne ljude, jer svima dobro dođe tuđe razumijevanje. Hvali dobronamjerne, otvorene i iskrene ljude, jer će ostvariti zadovoljstvo životom. Isus hvali ljude koji čuvaju mir, jer je mir uvjet ljudskog života i rasta. Isus posebno hvali ljude, koji su progonjeni, zato što unose dobro u zajednice. Isus izdvojeno naveliko hvali ljude, koji su progonjeni, zato što su se s njim prihvatili pravog, nesebičnog posla unošenja dobra u životne zajednice. Isus dodaje, da su svi ljudi koji su u prošlosti unosili dobro među ljude bili također progonjeni. (Razdioba dobrobiti među obične ljude ugrožava probitke bogataša.)

[Blago gladnima duha, jer je njihovo nebesko kraljevstvo!/Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!/Blago skromnima, jer će baštiniti zemlju!/Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi!/Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe!/Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!/Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovima Božjim!/Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo nebesko kraljevstvo!/Blago vama kad vas budu kudili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine!/Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima!/Tà, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas! (Mt 5, 3-12)]

U svakom stihu svojega nadahnutog govora Isus iz Nazareta spominje Boga. Spominjanje Boga bilo je neizostavno u ondašnjem svijetu iskrene vjere u Boga i priznavanja Boga. Spominjanjem Boga Isus naglašava, da su se on sam i njegovi učenici – koji su se bili odmetnuli od dotadašnjeg političkog i vjerskog poretka – prihvatili Božjeg posla. Isus je svoj pothvat, svoj projekt stvaranja novog svijeta shvatio kao izvedbu Božjeg posla. Pothvat Isusa iz Nazareta i njegovih učenika nije bio samovoljno djelovanje, nego posao koji ljudi trebaju obavljati u ime života i u ime dobra. Isus nastoji pred mnoštvom slušatelja uvjeriti svoje ljude da su pošli pravim putem. Isus i njegovi učenici bili su uistinu Božji aktivisti. Isusova zamisao o mogućnosti uspostave boljeg svijeta, svijeta za ljude bila je smišljena da potakne ljudski aktivizam.

U Govoru na gori Isus iz Nazareta objavio je svoju „etiku“ u kojoj nema pravila ponašanja ili postupnika. Isusova etika je sredstvo proizvodnje dobra, pružanja dobra bližnjima i širenja dobra životnim zajednicama. Za razliku od svih drugih učitelja sustava uvjerenja, Isus nije postavio pravila ili „zapovijedi“ o ispravnom postupanju. Prihvatljivo je postupanje, koje pruža ljudima dobro i koje unosi život u njih. Riječ je o unošenju života u sve ljude.

Isus iz Nazareta je usred svojega novog svijeta i usred svojeg sustava uvjerenja usadio pojam bližnjega. Bližnji je bilo koji čovjek na kojega se naiđe na životnom prostoru ili u životnoj zajednici. Svi su ljudi bližnji svim ostalim ljudima. Bližnji je životna jezgra, koja uzajamnom razmjenom dobra i života s ostalim životnim jezgrama čini životnu mrežu, koja životnu zajednicu povezuje u cjelinu. Bližnji su prenosnici dobra, koje se raspoređuje životnom zajednicom. „Nebesko kraljevstvo“ nije sustav „dokapavanja probitaka“ s kapitalističkih bogataških visova u sirotinjske radničke dolove, nego uistinu sredstvo razlijeganja dobra tijesno povezanom zajednicom. Riječ je uistinu o životnoj dinamici bez sudjelovanja vlasti i mimo političkih vlasti. Novi svijet Isusa iz Nazareta, njegovo nebesno „nebesko kraljevstvo“ kipti od životne dinamike, kakva je u vrsti umrtvljena uspostavom civilizacije.

Isus je živio u vrijeme, u kojemu su sve male mjesne i poslovne zajednice diljem Rimskog carstva stenjale pod stegom rimske imperijalne legionarske infrastrukture. Carstvo je bilo ukrotilo, ukrutilo i zakočilo poslovne zajednice stručnih ljudi koje su bile rasprostrte Prednjim Istokom, Malom Azijom i obalnim pojasima u Sredozemlju. Isusova „blagovijest“ bila je za ljude u tim zajednicama uistinu velika, dotad nečuvena novost: ljudi sami, mimo vlasti stvaraju životnu dinamiku. Dolazilo je do ljudskog povezivanja, a ne do državne mobilizacije. Isus je de facto bio blagovjesnik revolucije. Od šest najznačajnijih staleža diljem Rimskog carstva Isusovu blagovijest prve su prihvatile mjesne zajednice stručnih ljudi u Sredozemlju. Njima su pripadali i trgovci, koji su pod cijenu života raznosili i razglašavali Isusovu blagovijest. Posljednje je tu vijest prihvatilo siromašno izraelsko seljaštvo, a pretposljednji su bili siromašni talijanski seljaci.

Isus iz Nazareta nije svoj nauk zasnovao u pustinji ili smislio pred vidnim zaslonom i za računalnom tipkovnicom. On je nedvojbeno bio nadahnut ljudskim duhom, koji nije isprazna pojava, nego je usađen u život ljudi. Rimsko carstvo je u Isusovo vrijeme bilo na političkom i vojnom vrhuncu, ali je već pokazivalo znakove propadanja u jeku unutarnjih krvavih obračuna u borbi za vlast. U Isusovo vrijeme svijet – koji je okupljao četvrtinu svjetskog pučanstva – bio je na prekretnici. Urušavala se jedna nenadmašena civilizacija. U istom se vremenu pojavila zamisao jedincatog sustava uvjerenja, koji predstavlja obećanje za cijelu vrstu Homo sapiens: ljudi sami od sebe, svojom životnom dinamikom i bez skrbništva vlasti mogu umnažati život u sebi i upravljati svojim životnim zajednicama. Moguće je da život zađe u sve ljude!

Continue Reading

Desetih godina ovog stoljeća naša je vrsta postala potpuno svjesnom zagrijavanja Zemlje i teškog pogoršanja klime, koji mogu ugroziti život na Zemlji. Usto, vrstu su pogodile nova vrsta gospodarske recesije i pošast koronavirusa. Vrsta je postala svjesnom prijekih teških poslova, kojih se mora prihvatiti: (1) zaustavljanje pogoršavanja i oporavak klime; (2) čišćenje Zemlje; (3) prilagodba novim okolnostima; (4) preinaka životnih okolnosti, koje je vrsta sama stvorila; (5) liječenje ljudi, uređenje odnosa unutar vrste, produbljivanje i širenje životnog znanja te uvođenje u vrstu odgoja za život; te (6) izbor i širenje novog sustava uvjerenja za globaliziranu vrstu. Sadašnja potreba temeljite, zakašnjele prilagodbe vrste najnovijim opakim životnim okolnostima vodi vrstu u novo razdoblje kulturne evolucije, koja će – kao i prije – uključiti i biološki odabir. Preinaka okolnosti i uvjeta života ne uključuje samo preuređivanje fizičkih okolnosti života, kao što su poboljšavanje klime i stvaranje nove, čiste industrije, nego i zauzimanje novog životnog stava i uspostavu novog ponašanja ljudi.

Kako bi se mogla prihvatiti presudnog posla koji stoji pred njom, vrsta se treba osloboditi okova kapitala. Vrsta se mora žurno osloboditi, kako bi mogla sama (1) postaviti svrhu svojeg djelovanja, (2) slobodno se okupiti za obavljanje posla te (3) slobodno birati sredstva i načine obavljanja posla. Od početka civilizacije slojevi koji su prisvojili i držali vlast priječili su vrstu da obavlja svoj posao (prilagodbe), a u minulih nekoliko stoljeća to je činio kapital. Kapital je rabio vrstu kao sredstvo za ispunjenje svojih ispraznih nakana i nije joj dopuštao da se sama brine za sebe. Posao vrste ostao je tisućljećima neobavljan pa sad vrstu čeka golem neobavljen posao prilagodbe.

Stanje koje je u svijetu stvoreno krivnjom kapitala vodi slomu kapitalizma. Kapital je upropastio klimu, zaprljao Zemlju, ugrozio vrstu i život na Zemlji te se sam doveo na rub ponora. Kapitalizam je pristup uređenju ljudskih zajednica i cijele vrste, u kojemu se bogatstvo – koje svojim radom, znanjem, izumima i poduzetnošću stvara vrsta – sve više gomila u rukama pojedinaca, a ne u krilu životnih zajednica. Svrha gomilanja kapitala je držanje vlasti nad vrstom, a ne osobna potrošnja kapitalista. Kao sredstvo gomilanja kapitala izabran je gospodarski rast: više rada; veća uporaba prirodnih izvora; neprestano stvaranje nove tehnologije, novih materijala i novih industrijskih postupaka; pružanje novih usluga; i sve veće množenje kapitala samozačećem u financijskim ustanovama.

Kako bi omogućio neprestan i sve veći rast gospodarstva – bez obzira na to, je li potrebno to što se proizvodi ili nije – kapital je u vrstu unio porok potrošaštva ili ovisnost ljudi o ispunjenju prohtjeva. Prohtjevi koji nemaju mjeru i granicu stvaraju potražnju. Opsjednutost kapitala gospodarskim rastom dovela je do prekomjerne izgradnje proizvodnih, uslužnih i bankovnih sposobnosti ili kapaciteta. Kako bi izlučili što više kapitala, kapitalisti slabo plaćaju radnike, a to stvara slabu potražnju na tržištu. Stoga kapitalisti dio izlučenog kapitala u sudvojenju s potrošaštvom rabe za kreditiranje krajnjih potrošača, trgovinskih posrednika i proizvođača. Tako se kapital ne gomila samo izlučivanjem iz proizvodnog i uslužnog gospodarstva, nego i kreditiranjem i potražnje i ponude. Time su proizvođači i potrošači – cijela vrsta Homo sapiens – dvojno iskorištavani.

Prekomjerno veliki proizvodni kapaciteti stvaraju sve više potrebnih i nepotrebnih proizvoda. Međutim, da bi se nastavile proizvodnja i potrošnja tržišnih dobara potrebno je i odbacivati sve više dobara koja su još u uporabi. Moda, smišljanje novih uzoraka ili naraštaja postojećih proizvoda te smišljanje potpuno novih proizvoda neka su od sredstava zastarijevanja i odbacivanja ranije kupljenih proizvoda. Sitni i glomazni otpad stvaraju novu potražnju i prave mjesto za nove proizvode. Kapital je naučio vrstu, da prihvaća prekomjernu proizvodnju i da se tako miri s traćenjem prirodnih izvora.

U jezgri sustava kapitalističkog iskorištavanja naše vrste je to, što se slobodan kapital ili gotov novac uzima kao roba, a ne kao razmjensko sredstvo. Ti koji imaju mnogo ukradenoga, drugim ljudima otetoga ili iz prirode i gospodarstva iscrpljenog novca imaju dodatnu robu za preprodaju na tržištu. Kapitalisti dodatno prisvajaju ljudsko znanje odnosno tehnologiju, koju vrsta unaprjeđuje izumima novih tvari i postupaka. Usto, kapitalisti prisvajaju, privatiziraju, jeftino zakupljuju ili pljačkaju zajedničke prirodne izvore.

Kapitalistima je od svih izvora rasta gospodarstva ipak najmiliji rad. Kako bi se dokopao više rada i znanja, kapital je u industriju prvo novačio poljoprivredne radnike. Poslije su na red došle žene te tuđi uvozni radnici i stručnjaci. Od početka sadašnjeg navrata globalizacije poslovanja kapital je išao za jeftinim radom u nerazvijene zemlje, a na koncu je počeo rabiti besplatne robote ili „umjetne intelektualce“. U postupku traženja i nalaženja sve jeftinijeg rada kapital je zapošljavanjem žena i majki rastočio obitelj, kao uvriježeno i pouzdano sijelo ljudskog odgoja te vrsti uskratio mogućnost odgoja ljudi za život. Kapitalu su ljudi potrebni samo za tržište. Kapital je ljude istjerao iz njihove vrste i zatvorio ih u tržište. Vrsta kao cjelina nepoželjna je kapitalu, koji treba samo jedinačne potrošače.

Kapitalisti su opsjednuti učinkovitošću svojih jedinačnih proizvodnih poduzeća, uslužnih i trgovinskih mreža, sustava raspačavanja, banaka i ulagateljskih zavoda, ali ni u najmanjoj mjeri se ne brinu za učinkovitost nacionalnih gospodarstava, za sređenost javnih financija, za zdravlje naroda ni za opstanak ili održljivost prirode i života na Zemlji. Kapitalisti nastoje čuvati svoje poslovne zavode i putem njih izlučivati bogatstvo, ali im je tuđa zamisao, da bi biosfera mogla imati svoj proračun, svoje računovodstvo, svoj sustav pretresa ustaljenih odnosa i svoju životnu povratnu spregu. Biosfera je strpljiva, ali nije lakomislena. Organizam biosfere ima urođen sustav opažanja, znanja, pamćenja i odlučivanja, kao što ga imaju biljni i životinjski organizmi. Kapitalisti su dosad računali, da su oni mudriji od sustava života, kojemu je naša vrsta jedan od mnogobrojnih podsustava. Biosfera je sustav života.

Neobazrivo srljanje kapitalista za gomilanjem slobodnog, vlastonosnog kapitala dovelo je kapitalizam kao pristup uređenju čovjekovih zajednica u teško, neizlječivo stanje, koje je otkrilo njegovu iscrpljenost i dotrajalost. Nakon izbijanja financijske krize 2008. godine i slijednog prožimanja proizvodnog gospodarstva Velikom recesijom, koja de facto još nije prestala, u najnovije vrijeme došlo je do produbljivanja postojeće recesije i do golemog prevraćanja u njoj. Događa se prva duboka i dugotrajna recesije u globaliziranom svijetu. Proizvoljne i jednostrane američke trgovinske kaznene mjere protiv Kine i mnogih drugih država, koje su određivane od 2017. godine te svjetska pandemija koronavirusa početkom 2020. godine poremetile su izdašnost svjetskih opskrbnih mreža i dovele do velikog zastoja u proizvodnji robe i u pružanju usluga. Produbljivanje recesije nije došlo od nove financijske krize, nego od dosad nezabilježene proizvodne krize. Svjetsko tržište je prvi put otkad ono traje istovremeno ostalo i bez potražnje i bez ponude. Malo je kupaca, ali je malo i proizvođača.

Stvoreno je stanje u gospodarstvu i u zbiljskom životu, kakvo dosad nije viđeno. Dotrajali su i kapitalizam i civilizacija, koja je u zapadnom kapitalizmu dosegnula svoj vrhunac i koja u njemu ide svojem kraju. Dovedeni su u pitanje: (1) gomilanje golemog novca na privatnim računima, u privatnim korporacijskim udjelima i u ulagateljskim zavodima, (2) dosadašnji usiljen gospodarski rast, (3) smisao i način stvaranja i uporabe tehnologije, (4) mjera i prostorni raspored proizvodnih snaga, (5) smisao potrošaštva, (6) položaj radničkog i stručnog staleža, (7) opće stanje čovjeka, (8) stanje klime te (9) opće zdravlje života na Zemlji.

U jeku pandemije koronavirusa početkom 2020. godine postavljene su karantene („četrdesetnice“) diljem razvijenog sjevernog svijeta. Karantene su obuimale cijele male države, velike dijelove srednjih država ili velike mnogoljudne pokrajine prostorno velikih država. Bile su zatvorene škole; otkazane sportske i kulturne priredbe; roditelji su bili s djecom u kućama i stanovima, a ne na radnim mjestima; cestovni, željeznički, morski i posebice zračni promet bio je uvelike obustavljen. Ulice, trgovi i parkovi gradova bili su prazni i djelovali su sablasno. Nebrojeni zrakoplovi, vlakovi, autobusi, trgovački, putnički i krstareći putnički brodovi bili su izvan uporabe. Broj poslovnih putnika i turista bio se silno smanjio, a mnoge turističke i hotelske rezervacije bile su otkazane.

Pošast koronavirusa i način borbe protiv te opake pošasti pokazali su, da u svijetu ima previše proizvodnih sredstava i pretek materijalnih dobara. Ujedno se pokazalo da ljudi mogu skromnije živjeti i umjerenije trošiti zarađen novac. Iskustvo prisilne uzdržanosti za vrijeme pošasti ostavit će trajne posljedice, jer će ljudi početi razlikovati prohtjeve od potreba. To će dovesti do smanjenja broja poslovnih subjekata, posebice u području usluga (trgovina, turizam, razbibriga, ugostiteljstvo, uljepšavanje tijela i izgleda, sport, odijevanje). Ljudi će sami više raditi za sebe i u kućanstvu. U sadašnjoj recesiji posebno su stradala nacionalna gospodarstva s visokim udjelom usluga u domaćem proizvodu, jer se usluge ne mogu držati na skladištu „dovršenih“ proizvoda, kao što se mogu držati industrijski proizvodi. Malo je izostalih usluga, koje se mogu naknadno prodati. Ljudi će manje polaziti na daleka hodočasnička, kongresna i turistička putovanja. Manje će sudjelovati na svjetskim sportskim natjecanjima i poslovnim forumima. Studenti će učiti na domaćim, mjesnim sveučilištima. Ljudi će biti zadovoljni što uživaju manje materijalnih dobara i više će boraviti u obitelji. Današnje digitalne mreže omogućuju ljudsko i poslovno općenje bez izravne fizičke nazočnosti.

Međutim, najznačajnija promjena u životu ljudi doći će od prevage kulturnih vrijednosti nad materijalnim i tjelesnim vrijednostima. Mijenjat će se način života: samoživost će se povlačiti pred zajedništvom, a odgoju će se pridavati veća vrijednost. Rast će broj mladih ljudi, koji će radije osobno živjeti po danu, a ne po noći, a manje mladih ljudi će rano napuštati roditeljske „gnijezdo“. Postoji mogućnost, da se mnogi ljudi nakon nekog vremena vrate dosadašnjem režimu života. To bi bilo vjerojatno, da je pošast koronavirusa prvi i pravi uzročnik izvanrednog i hitnog stanja koje je nastalo 2020. godine. Epidemija je samo do kraja razotkrila duboku provaliju, u kojoj se našao kapitalizam. Pošast koronavirusa bila je samo najava gospodarske oluje.

Sadašnja Velika recesija je novo trajno stanje kapitalističkog gospodarstva i kapitalističkog životnog sustava. Pandemija koronavirusa je treća velika pandemija u samo dva desetljeća globalnosti poslovanja i globalnosti naše vrste, ako se ne računaju epidemije ebole u Africi. Može se postaviti pitanje, koliko kapitalizam i svjetsko tržište pridonose pojavi i širenju kužnih bolesti? Je li sadašnja pandemija koronavirusa posljednja pandemija u globalnom svijetu prekrivenom svjetskim tržištem te industrijskim opskrbnim i digitalnim komunikacijskim mrežama?

Epidemija koronavirusa prolazna je nevolja, koja vrsti neće nanijeti velike ljudske gubitke. Ona će donijeti ozbiljno smanjenje domaćeg proizvoda i propast mnogih malih i srednjih poduzeća, posebno uslužnih. (Zar u svijetu ne postoji pretjeran broj poslovnih subjekata i zavoda?) Pandemija je ipak uputila ozbiljno upozorenje i kapitalizmu i našoj vrsti: sitne sile života, koji je jedan i jedinstven, svladale su iz koronavirusa jake sile koje je vrsta razvila pod vlašću kapitala.

Pred vrstom stoji krajnje složena zadaća popravljanja klime, čišćenja Zemlje, liječenja čovjeka i obnove postupka kulturne evolucije. To su poslovi, koje korporacije ne mogu obaviti. Vođenje vrste bilo je odavno prepušteno privatnim nositeljima bogatstva i kapitala. (Možda je kapital stvaranjem obilja i potražnjom za radom bio sprječavao prirodan odabir u vrsti?) Minulih stoljeća kapitalisti su svoje poslove obavljali putem korporacija, a u vrsti se zna kako korporacije obavljaju posao i kakav im je bio učinak: pokvarena klima, prljava Zemlja i iskvarena vrsta. Korporacije su posao za kapital obavljale na tržištu i to po uskogrudnom i nepromjenljivom postupniku: ujarmiti ljude, crpiti prirodu, priličiti gospodarski rast, lučiti gotov novac i jačati vlast kapitala. Ipak, pokazalo se, da kapital ne zna upravljati ni vrstom ni sam sobom. Međutim, poprište posla koji stoji pred vrstom je sam život. Taj posao mogu obaviti samo ljudi, koji su se, nažalost, i sami zatekli u krajnje nepovoljnim fizičkim okolnostima te u nesređenim prilikama unutar vrste. Ljudi se i sami moraju oporaviti, a to će najlakše napraviti upravo obavljajući pravi posao za vrstu: popravljati klimu, čistiti Zemlju i obnavljati ljudsko zajedništvo.

Vrsta može dobro obaviti zadaću koja ju je zapala, ako od kapitala uzme vlast i ovlast za obavljanje posla. Odluke o tomu što, gdje, kada, čime i kako raditi donosit će vrsta odnosno njezine životne zajednice, koje svoje izvršne, djelatne ovlasti i ovlasti cijele vrste trebaju dodijeliti svojim političkim zajednicama odnosno područnim suverenim i odgovornim državama. Vrstu, obujam i zemljopisnu razdiobu proizvodnje materijalnih dobara globalno će dogovarati države, a neće ih više birati korporacije. Posvemašnju dvostranu i višestranu suradnju država nameće globalnost vrste, koja se zauvijek zatekla na konačnoj plohi Zemlje. Stvaranje nove, čiste industrije za potrebe uređenja klime pružit će vrsti mogućnost zdravog gospodarskog rasta. U postupku prelaska od kapitalističkih proizvodnih odnosa do životnih ili politističkih, ključna uloga pripast će suradnji najvećih država, koje imaju velika prostranstva, bogate prirodne izvore, brojno i obrazovano pučanstvo te razvijenu znanost i naprednu tehnologiju. Četiri jake sile trebaju napraviti kartel, koji će promicati dobrobiti vrste i vrstu štititi od kapitala i samoživosti.

U postupku opće obnove života na Zemlji države će samo provoditi životnu i političku volju svojih životnih zajednica. U tomu je smisao demokracije: odluke će donositi životne zajednice, a provoditi ih njihove države ili političke zajednice, koje više neće slušati kapital, nego svoje životne zajednice. Životne zajednice će svojom jakom životnom silom opunomoćiti svoje političke zajednice. Država mora postati učinkovitom, jer se težak i zahtjevan posao životne zajednice mora obaviti. Vrsti je sad: biti ili ne biti. Od utrke u naoružavanju, od rata među državama i od žestokog nadmetanja među korporacijama do posvemašnje suradnje među državama samo je jedan kratak korak.

Novi zamah kulturne evolucije naše vrste donijet će (1) smanjenje proizvodnje materijalnih dobara, (2) svođenje najvećeg mogućeg gospodarskog rasta na najmanji potreban, (3) unošenje dobra u životne zajednice, (4) povećanje proizvodnje ljudskih, kulturnih dobara te, konačno i najvažnije, (5) vraćanje u vrstu odgoja za život, koji će omogućiti uzgoj pravih ljudi, kakve traži obavljanje zadaća, koje stoje pred vrstom. Međutim, da se daleko dopre na putu oporavka života potrebno je sustavno smanjivati razlike u dohotku, bogatstvu i znanju unutar životnih zajednica i među njima. Vrsta kao organizam ne može opstati bez ustaljenih odnosa. Iz vrste Homo sapiens treba ukloniti virus kapitala.

Continue Reading