Zdravko Mršić – Konsenzus

Od provale Berlinskog zida 9. studenoga 1989. godine do priznanja hrvatske države od Europske zajednice prošlo je manje od osamsto dana. Zid su provalili njemački građani, ali je u geopolitičkom svijetu ta provala donijela pretres ili reviziju ukupnih rezultata Drugoga svjetskog rata. Provalom Zida stvoreni su novi geopolitički i geogospodarski odnosi u svijetu. Ta provala je uistinu okinula i postupak globalizacije poslovanja korporacija i naroda. Stoga ne začuđuje to, što se svjetski, europski i nebrojeni balkanski političari nisu snalazili u novom svijetu u nastanku. Podjela Njemačke i stvaranje druge Jugoslavije bili su rezultati Drugoga svjetskog rata.

Ponovno ujedinjenje Njemačke (Wiedervereinigung) bio je neočekivan, nezamišljiv, čudesan postupak, jer su dvije njemačke države pripadale dvama suprotstavljenim svjetovima, političkim uređenjima, ratnim taborima i gospodarskim sustavima. Stoga ću spomenuti neke ranije zamisli o cjelovitosti i ponovnom ujedinjenu Njemačke.

Jedna je bila vezana uz general-pukovnika Vladimira Georgieviča Dekanozova (Dekanozišvilija ili Uspenskog), sovjetskog obavještajca i diplomata, koji je godinama bio zamjenik Laurentija Berije, upravitelja NKVD-a. Dekanozov je uspostavio sovjetsku vlast u trima baltičkim državama, koje su prestale postojati poslije podjele Poljske 1939. godine. On je poslije Sovjetsko-finskog rata 1939.-1940. godine uspostavio sovjetsku vlast u Kareliji ili Karelo-finskoj Sovjetskoj Republici. Od studenoga 1940. godine Dekanozov je bio sovjetski veleposlanik u Berlinu, iako je zadržao položaj zamjenika Laurentija Berije.

U jeku rata, u rujnu 1943. godine Dekanozov se zaputio u Švedsku kamo je pozvao na sastanak njemačkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa, kako bi raspravili pitanje sklapanja posebnog mira između Sovjetskog Saveza i Trećeg Reicha. Adolf Hitler nije dopustio von Ribbentropu ni da otputuje u Švedsku. To bi bio drugi poseban mir sklopljen između Moskve i Berlina u dvadesetom stoljeću. Prvi je bio sklopljen za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Brestu u Bjelorusiji 3. ožujka 1918. godine.

Na zamisao o ponovnom ujedinjenu Njemačke došao je Laurentije Berija odmah nakon smrti Josifa Staljina (5. ožujka 1953.godine) kad je Berija očekivao, da će naslijediti Staljina. On je dojavio Amerikancima (vjerojatno putem Dekanozova) da je voljan dopustiti ponovno ujedinjenje Njemačke u zamjenu za snažnu gospodarsku i financijsku pomoć Zapada Sovjetskom Savezu. Tad je Berija bio zamjenik sovjetskog premijera Georgija Maljenkova. Berija je ipak bio smijenjen sa svih položaja i uhićen poslije pobune u Istočnoj Njemačkoj u lipnju 1953. godine. Uhićenje je za sjednice CK obavio maršal Georgij Žukov, a ministar vojske i kasniji premijer Nikolaj Bulganjin izveo je tenkove na ulice i trgove Moskve te pohvatao Berijine ljude, koji su „štitili“ zasjedanje. Berija i Dekanozov smaknuti su istog dana, 23.prosinca 1953. godine.

Ipak, dvojica političara koja su se vrlo dobro snašla u zbunjenom svijetu bili su Helmut Kohl i Franjo Tuđman. Kohl je na telefonski poziv sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova od 10. studenoga – dan poslije provale Zida – pohitao u Moskvu i dogovorio ponovno ujedinjenje Njemačke, koje je Kohl predstavio Bundestagu kao „Plan od 10 točaka“ već 28. studenoga te godine. Britanska premijerka Margaret Thatcher još je 23. rujna 1989. godine rekla u Moskvi predsjedniku Gorbačovu, da „ni Britanija ni Zapadna Europa ne žele ponovno ujedinjenje Njemačke“ i jasno Gorbačovu stavila do znanja da od njega „očekuje da učini sve, kako bi spriječio ponovno ujedinjenje Njemačke“. (Nedavno je objavljeno i to, da je Thatcher naglasila „da destabilizacija Istočne Europe i slom Varšavskog ugovora ne bi bili u interesu Zapada. „U strahu od iznenadnoga političkog posla su velike oči.“) Moskvu je prije Margaret Thatcher posjetio francuski predsjednik François Mitterand po istom neobavljivom poslu. Mitterand je još 24. studenoga 1989. godine pisao istočnonjemačkom prvaku Egonu Krenzu o „perspektivi Istočne Njemačke u suradnji s Europskom zajednicom“.

Drugi čovjek koji se u svjetskom političkom i strategijskom metežu pravo snašao bio je Franjo Tuđman. Berlinski zid je provaljen 9. studenoga. Mjesec dana kasnije, od 11. do 13. prosinca održan je 11. kongres Saveza komunista Hrvatske, na kojemu je odlučeno, da se u Hrvatskoj te u njezinim gradovima i općinama u proljeće 1990. godine održe demokratski, višestranački izbori. (HDZ je bio utemeljen u lipnju 1989. godine.) Početkom 1990. godine Franjo Tuđman je počeo izborni pohod pod geslom „Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske!“. Helmut Kohl je ponovo ujedinio Njemačku, a Franjo Tuđman je „sa svojim ljudima“ ponovo obnovio hrvatsku državu.

Nažalost ili nasreću, hrvatska država je obnovljena ratom u vrijeme potpune zbrke u svjetskoj politici. Nasreću, jer Hrvatima država nije darovana, nego su je oni sami stvorili. Hrvatska je država obnovljena i ratom i politikom. Hrvatska politika bila je jasna i neprijeporna. Osobno sam sretan što sam u presudno vrijeme imao priliku obavljati dio političkog posla Hrvatske. Zapad je postupno počeo prihvaćati hrvatsku politiku.

Hrvatska politika i hrvatska borba dobile su veliku potporu dolaskom demokrata Billa Clintona u Bijelu kuću. Clinton je ne samo vodio pravu politiku prema Hrvatskoj – što se vidjelo po imenovanju vrhunskog i iznimno sposobnog obavještajnog dužnosnika za veleposlanika u Hrvatskoj – nego je u svoje ruke preuzeo i politiku Europske zajednice. SAD su svoju politiku prema Hrvatskoj vodile putem Atlantskog saveza, što je konačno dovelo do potpore NATO-a vojno-redarstvenoj akciji „Oluja“. Razbijanje SAO Krajine bio je jedini način da se spriječi novi srpski genocid, taj put u Bihaću. Predsjednik Clinton je osobno posjetio Zagreb 13. siječnja 1996. godine i nahvalio politiku Franje Tuđmana.

(Umjesto činovnice Mare Letice, koju su za veleposlanicu bili predložili Republikanci Georgea Busha oca, kao veleposlanik u RH došao je Peter Galbraith, dotadašnji tajnik vanjsko-političkog odbora Senata SAD, koji se prekalio u Afganistanu pomažući borbu „mudžahedina“ protiv sovjetskog zaposjednuća Afganistana.)

Mislim da je britanski politički stav prema Hrvatskoj nepotrebno ozloglašen. Britanska politika prema Hrvatskoj nije se mnogo razlikovala od „europske“. Savjetnik za vanjske poslove kancelara Helmuta Kohla (P. H.) mi je u rujnu 1991. godine izravno i iskreno rekao, da Bonn oklijeva poduprijeti hrvatsku politiku, jer se pribojava snage JNA kao treće vojne sile u Europi i jer želi zadržati dobre odnose s Beogradom. Odgovorio sam mu, prvo, da je JNA „tigar od papira“ i objasnio zašto je tako (Teritorijalna obrana, visok stupanj bježanja iz vojske i ostalo) te drugo, da se Hrvatska ne protivi dobrom odnosu Bonna i Beograda, jer bi Bonn putem dobrih odnosa s Beogradom mogao utjecati na politiku Srbije prema samostalnoj Hrvatskoj. Savjetnik je poslije razgovora bio vedar i zadovoljan. Bilješka o razgovoru bila je ubrzo na stolu kancelara Kohla.

Glede uloge Britanije, valja se sjetiti velikodušne i jasne potpore Hrvatskoj prijašnje premijerke Margaret Thatcher putem izjave za malu privatnu, našičku televizijsku kuću. Izjavu je svijetom raspačala Hrvatska televizija. Sjetimo se i filma „Dva sata od Londona“ koji je o srbijanskom napadu na Vukovar pripremio i snimio Michael Foot, prijašnji laburistički ministar i prijašnji predvodnik Laburističke stranke. Osobno sam bio pozvan na „sastanak na rubu“ godišnje konferencije vladajuće Konzervativne stranke u Blackpoolu u listopadu 1991. godine te na njemu bio iznimno dobro primljen. Zastupnici Konzervativne stranke su od mene tražili, iako više nisam bio u vladi, da im sastavljam pitanja, koja bi oni postavljali svojoj vladi na sjednicama Parlamenta. Peter Fry, konzervativni zastupnik koji je tad bio zadužen za odnose sa SFRJ, napisao je pismo potpore hrvatskoj politici, koje je pročitano na velikom hrvatskom skupu na Trgu Trafalgar u Londonu u studenome 1991. godine. Britanski veleposlanik u Zagrebu mi je 3. listopada 2006. godine kod obilježavanja 15. obljetnice ponovnog ujedinjenja Njemačke rekao, da mu je žao to, što se u hrvatskim medijima provlači odbojnost prema Britaniji, ali da je sretan što je toga dana za predsjedanja Britanije Unijom objavljeno da počinju pregovori Hrvatske za pristup Uniji. Britanija je priznala Hrvatsku kad i Njemačka.

Čini se da je Hrvatska od pristupa Uniji počela propadati. Nije riječ o krizi, nego uistinu o propadanju. Hrvatska prestaje biti samostalnom državom suverenog naroda. U „starogodišnjem“ prilogu za HKV sam napisao, da zemljopisni položaj hrvatskog naroda nameće hrvatskoj političkoj strategiji uravnoteženje vanjskih političkih, gospodarskih, demografskih i kulturnih utjecaja. S obzirom na malobrojnost hrvatskog naroda te na skučenost i oblik našeg zemljopisnog prostora, svrstavanje je dovelo Hrvatsku pod hegemoniju kapitala i europskih vlasti. To je pokazalo i ranije hrvatsko političko iskustvo za mađarske, austro-mađarske i dviju jugoslavenskih hegemonija.

Hrvatska se osamostalila u nečuveno teškim okolnostima čudesnim zahvatom hrvatske politike te nepokolebljivom vjerom i nemjerljivom hrabrošću hrvatskih branitelja. Međutim, poslije odlaska iz politike predsjednika Franje Tuđmana, hrvatski političari – ne znajući cijeniti žrtvu branitelja – izručili su Hrvatsku europskim kapitalistima i pretvorili je u podružnicu svjetskog tržišta. Sad se Hrvati kao narod trebaju s ostalim pokorenim narodima osloboditi hegemonije vodeći samostalnu, izvornu politiku. Politika je najlakši posao kad se ona vodi za narod i kad se oslanja na narod. Hrvatska politika često je bila izumiteljska. To hrvatskim političkim najamnicima treba doprijeti do glave. Bez toga će hrvatski narod i dalje sahnuti. Hrvatska glava na hrvatskom ramenu!

Continue Reading

U svojoj ovogodišnjoj božićnoj poruci Urbi et orbi papa Franjo upozorio je, da je svijet postao neosjetljiv za krize i trpljenje, koji se jedva zamjećuju. Posebno je izdvojio opću uzburkanost u Siriji, Jemenu i Iraku. Naglasio je da učinci pandemije ugrožavaju napor za rješenje sukoba i suštu potrebu „dijaloga među ljudima i narodima“. Po meni, dva su temeljna razloga političkoj pomutnji u svijetu: (1) nepovratna globalizacija vrste Homo sapiens s kojom se kapital ne želi pomiriti te (2) gubitak predvodničkog položaja SAD u svijetu. Naša vrsta je nakon smjene u Bijeloj kući 2021. godine postala svjesna pravog stanja svijeta: ni nove vlasti u SAD ne mogu ukloniti „povijesnu“ i životnu nužnost prelaska starog kapitalističkog svijeta u novi, životni svijet.

Prva jedinačna pojava koja je obilježila staru godinu je opće uviđanje, da antivirusni pripravci kao što su Pfizer, Moderna, AstraZeneca i drugi nisu zapravo cjepiva, koja u suradnji s čovjekovim imunosnim sustavom stvaraju trajnu imunost protiv koronavirusa, kao što prava cjepiva čine u primjerima difterije, tetanusa, ospica ili hripavca. Kako vrijeme nakon cijepljenja spomenutim pripravcima odmiče broj antitijela koja se nakupe od prvog do četvrtog tjedna postupno se smanjuje: nakon tri mjeseca na 50%, a nakon šest mjeseci na 15% početnog broja. Temeljni učinak pružanja „cjepiva“ je prelijevanje novca iz državnih proračuna u farmaceutske kuće. (Meni su triput ubrizgali obrok Pfizera, ali se držim kao da nisam cijepljen: u preventivnoj samoizolaciji.) Možda je pravi zdravstveni rezultat proizvodnje i pružanja cjepiva u tomu, da će se koronavirus iscrpljivati mutacijama i postajati sve manje opasnim? Pojedinci i dalje žive u neizvjesnosti.

Druga upadna pojava u 2021. godini je poremećaj svjetskih opskrbnih mreža, koji se samo djelomice može pripisati pandemiji. Drugi razlog tom poremećaju je politički, jer SAD nastoje zauzdati gospodarski uspon Kine, koja je u mnogim suvremenim područjima prvi i pretežit proizvođač u svijetu: izradba fotonaponskih ploča, elektroničkih sklopova, električnih automobila, kovina iz rijetke zemlje, letjelica bez posade, komunikacijskih mreža 5G, umjetne inteligencije pa čak i pamuka. Primjerice, nedostaju elektronički sklopovi za ugradnju u automobile pa su proizvođači automobila (Ford, GM, Toyota, drugi) zatvorili neke od svojih proizvodnih zavoda. Zbog nestašice novih vozila na tržištu, rabljena vozila su poskupjela, što je pridonijelo inflaciji. Postala je problematičnom opskrba energijom i energentima (Texas, Kina, Europa) zbog (1) nepouzdanosti proizvodnje „čiste“ energije, (2) prelaska europskih opskrbljivača plinom od dugoročnog ugovaranja plina na nabavu ad hoc i na tržišne spekulacije, (3) slabe elektroprijenosne infrastrukture te (4) povećanja potražnje plina u Aziji, u kojoj se zbog poremećaja klime napušta sagorijevanje ugljena i uvodi uporaba prirodnog plina u proizvodnji energije. Poteškoće u opskrbi proizvodima dolaze i od neprimjerena razmještaja brodskih škrinja (kontejnera) za prijevoz dijelova i proizvoda.

Pandemija koronavirusa i poteškoće u opskrbi prouzročili su i oskudicu rada i radnika u mnogim zahtjevnim i teškim djelatnostima i zvanjima. Tako je primjerice u zdravstvu, skrbi za starije osobe, prijevozu tegljačima, klaonicama i obradi mesa, nekim dijelovima poljoprivrede, raspačavanju proizvoda putem Interneta, u javnom putničkom prijevozu i drugdje. Ljudi se više ne žele žrtvovati za probitke poslodavaca od kojih obično primaju bijednu naknadu. Poslodavatelji su pod pritiskom pa nastoje oprezno i postupno povećavati nadnice, što uzroči inflaciju od koje kapitalisti zaziru, jer im nagriza nagomilani kapital. Ujedno dolazi do obnove sindikalnog pokreta. Problemi rada su izbili na vidjelo upravo 2021. godine, u kojoj se očekivala obnova gospodarstva. Prije toga, kapital se desetljećima selio svijetom u potrazi za slabije plaćenim radom.

U 2021. godini došlo je do uviđanja da – zbog kapitalističkoga neujednačenog gospodarskog razvitka u svijetu, pandemije koronavirusa te zbog političkih i životnih sukoba u narodima i među narodima – seobe naroda u potrazi za novim zavičajem postaju trajna stvarnost. Uzročnici sadašnje seobe naroda su kapitalizam i način upravljanja svjetskim tržištem.

Svi spomenuti znakovi koji su izišli na vidjelo u 2021. godini pokazuju, da je ugrožen kapitalizam kao način uređenja čovjekovih zajednica i općih (političkih, gospodarskih, sigurnosnih i kulturnih) odnosa u našoj vrsti. Kapitalisti su to dobro shvatili pa su navukli i prisilili SAD da uznastoje bar polovicu vrste Homo sapiens zadržati pod nadzorom kapitala. Tako su kapitalisti postupili i poslije Drugoga svjetskog rata. Tijekom sadašnje tranzicije vrste u jednu životnu cjelinu postavlja se grčevita obrana probitaka ne SAD nego kapitala. U pitanju nisu dobrobiti američkog naroda, nego probitci kapitala. U obrani svojih probitaka i svoje hegemonije kapitalisti duboko dijele vrstu.

U tom nastojanju vlasti SAD nastoje iskoristiti sva četiri izvora životnog utjecaja: politiku, gospodarstvo, vojsku i ideologiju. Međutim, vlasti SAD prvo su napravile ideološku dimnu zavjesu putem okupljanja „demokratskih“ zemalja, koje prisežu na očuvanje pravih ljudskih vrijednosti, na zaštiti ljudskih prava i na uspostavljena pravila ponašanja, koja idu na ruku kapitalu. (Pritom ne spominju ljudske potrebe, potrebe života općenito i potrebe Zemlje.) SAD (utaman) nastoje stvoriti demokratsku internacionalu, kojoj je svrha podijeliti vrstu na „demokratski svijet“ i autoritativne vladavine poput vladavina u Kini, Rusiji i mnogim drugim zemljama, koje štite svoju suverenost, brinu se za blagostanje svojih naroda i ne dopuštaju da se njihove životne zajednice pretvore u podružnice svjetskog tržišta. U 21. stoljeću narodi koji su pod američkom hegemonijom kapitala ne bi smjeli birati susjede te ne bi smjeli razgovarati i surađivati s njima. Nema razgovora „preko plota“!

Iza ideološke prethodnice došao je američki napad na opskrbnu mrežu, na kojoj počivaju gospodarstva Kine, Rusije i ostalih suverenih zemalja. Taj napad uključuje i bitku protiv kineske međukontinentalne trgovinske i komunikacijske inicijative zvane Jedan pojas, jedan put. (Kina je u davnini uspostavila unutarnju, svekinesku infrastrukturu, a sad stvara svjetsku poslovnu infrastrukturu prikladnu za globaliziranu, sjedinjenu vrstu.) Ukratko, kapital je putem SAD zapodjenuo pravi gospodarski rat, jer su kapitalisti uvidjeli da uspostava svjetskog tržišta (robe, usluga, rada i kapitala) nosi više koristi mjestima i narodima, u kojima ljudi marljivo i mudro proizvode, a ne žive od rente ili od nakupljenog kapitala.

Usto, SAD pristupile su jačanju postojećih kapitalističkih vojnih saveza i stvaranju novih ratnih koalicija. U to valja ubrojiti širenje Atlantskog saveza do granica Ruske Federacije i žestoko naoružavanje istočnoeuropskih zemalja (Norveške, Poljske, Ukrajine, triju malih baltičkih zemalja, Rumunjske, Bugarske). Na drugom kraju svijeta, bliže Kini stvaraju se nove ratne koalicije, kao što su AUKUS (Amerika, Britanija, Australija) odnosno projekt podmorničke nuklearizacije Tihog oceana i QUAD (Kvadrilaterala: SAD, Japan, Indija i Australija). „Indopacifički“ projekti sračunati su na omeđivanje Kine, ali s istoka i Rusije. Pritom se zlorabe tobožnja ugroženost Tajvana i slobode plovidbe u Južnokineskom moru. Indija se posebno trsi osporiti kinesku suverenost u Tibetu. Obilno se zlorabi lažno pitanje genocida i „prisilnog rada“ u pokrajini Šinđiang.

(U toj pokrajini koja je stavljala na svjetsko tržište većinu pamuka, 95% pamuka se strojno prikupi, a mali dronovi skraćuju gole grančice pamuka koje strše iznad zrelih čahura s pamukom, kako bi olakšali rad strojevima, koji rabe GPS. U Šinđiangu uistinu nema potrebe za prisilnim radom. Ondje mnogo posla obave roboti, a ne robovi. Za taj su se posao ranije u SAD rabili robovi, čiji je rad bio uistinu prisilan i besplatan.)

Na koncu, SAD rabe svoju političku nadmoć nad ostalim zapadnim zemljama sileći ih da se solidariziraju s nakanama SAD i odvraćajući ih od suradnje sa suverenim zemljama, koje nisu prigrlile liberalnu demokraciju kao politički sustav. Tako SAD nastoje rabiti sva četiri izvora vladanja: politiku, ideologiju, gospodarstvo i vojnu silu. Međutim, poslije sloma dvadesetogodišnjeg poslanja Atlantskog saveza i SAD u Afganistanu i poslije iščezavanja tamošnjih vlasti, stvorenih i podupiranih od SAD mali su izgledi da američki projekt demokratske internacionale uspije. (Od bliskoistočnih zemalja na nedavno održan virtualni „sajam demokracije“ bili su pozvani samo Izrael i Irak!?) Americi je uputnije da sredi političko, gospodarsko, sigurnosno i kulturno stanje u vlastitom pučanstvu, koje je kao nikad dosad duboko i višestruko podijeljeno.

Američko stoljeće je prohujalo. Američki san se pretvorio u noćnu moru. Američki kotao za taljene je nestao. U SAD je ostao snažnim samo privatni kapital. Američki narod treba spašavati sam sebe od kapitalizma, u kojemu je nakupljanje privatnog kapitala važnije od naroda, a zaštita takozvanih ljudskih prava važnija od zadovoljenja životnih potreba.

Godina 2021. donijela je našoj vrsti veliko upozorenje. Pred zapadnim narodima stoji potreba za buđenjem. Američki narod se treba otresti hegemonije kapitala, a ostali zapadni narodi američke hegemonije. Taj postupak je već počeo, na što upućuju Brexit te samostalnija politika Mađarske, Poljske i Francuske, koju su izigrale SAD i Britanija u svezi s podmorničkom nuklearizacijom Tihog oceana. Europska unija se treba osloniti na suverenost naroda koji je sastavljaju. Probuđeni narodi počet će se brinuti za svoju suverenost i za svoje blagostanje, počet će stupati u suradnju sa svim ostalim narodima te stvarati svijet bez svrstavanja.

Kako stoje Hrvatska i njezino geopolitičko i geogospodarsko određenje u sadašnjoj evolucijskoj tranziciji vrste? Zemljopisni položaj hrvatskog naroda nameće hrvatskoj političkoj strategiji uravnoteženje vanjskih političkih, gospodarskih, demografskih i kulturnih utjecaja. S obzirom na malobrojnost hrvatskog naroda te na skučenost i oblik našeg zemljopisnog prostora, svrstavanje je dovelo Hrvatsku pod hegemoniju kapitala i europskih vlasti. To je pokazalo i ranije hrvatsko političko iskustvo za mađarske, austro-mađarske i dviju jugoslavenskih hegemonija. Čudesnim zahvatom hrvatske politike (u kojoj sam i ja sudjelovao) te nepokolebljivom vjerom i nemjerljivom hrabrošću hrvatskih branitelja Hrvatska se osamostalila u nečuveno teškim okolnostima. Međutim, poslije odlaska iz politike predsjednika Franje Tuđmana, hrvatski političari – ne znajući cijeniti žrtvu branitelja – izručili su Hrvatsku europskim kapitalistima i pretvorili je u podružnicu svjetskog tržišta. Sad se Hrvati kao narod trebaju s ostalim pokorenim narodima osloboditi hegemonije vodeći samostalnu, izvornu politiku. Politika je najlakši posao kad se ona vodi za narod i kad se oslanja na narod. Hrvatska politika često je bila inovativna. To hrvatskim političkim najamnicima treba doprijeti do glave. Bez toga će hrvatski narod i dalje sahnuti. Hrvatska glava na hrvatskom ramenu!

Continue Reading

Sad je čovjeku kao vrsti voda došla do grla. „Stani, pa’ni!“ Čovjek je vrhunac stvaranja ili vrhunac evolucije života, kako tko želi uzeti. Čovjek se među ostalim vrstama života ističe sposobnošću pojmovnog, simboličkog ili apstraktnog mišljenja: bilje ima kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, a životinje slikovno. Čovjek misli i slikovno i pojmovno. Stoga čovjek kao vrsta jedini može shvatiti što se minulih stoljeća i posebno minulih desetljeća uistinu događalo na Zemlji.

Vrsti je postalo očitim to, što se događa Zemlji, što se događa općenito životu na njoj te kakvi su stanje vrste, njezin položaj i uvjeti njezina trajanja. Vrsta je svjesna toga, što bi morala poduzeti i svjesna je svojih sposobnosti da učini to, što bi valjalo učiniti. To što bi ljudi morali obaviti ne može izvesti nijedna druga vrsta, a nositelje slobodnog kapitala – koji su se kao kakvi nametnici zavukli u našu vrstu – zanimaju samo gomilanje kapitala i posljedično vladanje ljudima, narodima i cijelom vrstom. Fućka se njima za stanje klime ili za provalu pandemije koronavirusa u vrstu. Ne obaziru se ni na burne i nepodnošljive seobe pučanstva diljem svijeta. Kapitalistima je stalo samo do njih samih. Sebičnost koju je u vrsti razjario kapitalizam teška je, ali izlječiva bolest. Međutim, vrsta nije slobodna činiti to, što bi morala činiti za spas Zemlje i života. Vrsta je u vlasti ili u ropstvu kapitala i tržišta, koji određuju njezine postupke. Kapital je vlast na Zemlji odnosno nad vrstom, a tržište je uspostavljeno kao strog politički sustav svjetske države Kapital.

Posao koji bi vrsta trebala obaviti za svoj spas te za spas Zemlje i života ona može obaviti samo putem dobre i primjerene nacionalne politike te putem posvemašnje suradnje među nacionalnim, državama i to u općem miru. Obje, nacionalna politika i suradnja među državama, spadaju u politiku, koja je – jednostavno rečeno – obavljanje javnog posla ili skupnog posla životne zajednice.

U svim životnim zajednicama i u cijeloj vrsti djeluju četiri mreže vlasti ili utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Kapital je uspostavio monopol u gospodarstvu: države se ne smiju upletati u narodna gospodarstva. Kapital štiti samo sebe i „slobodu“ tržišta: nije mu stalo do zaštite života, Zemlje i ljudi. Kapitalizam je uspostavio liberalizam kao svoj sustav uvjerenja: putem „slobodnog tržišnog natjecanja“ vrsta je razmrvljena u jedinačne podanike tržišta ili gladijatore kapitala.

Međutim, najporočnije je to, što je kapital ljudima, narodima i vrsti oduzeo politiku: narodi su tako ostali bez sredstva za obavljanje svojeg posla i posla vrste u sadašnjem presudnom razdoblju trajanja života na Zemlji. Kapital je narodima ukrao politiku, ali se on njom ne služi za obavljanje posla vrste. Isus je govorio farizejima: „Licemjeri! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući onima koji bi htjeli.“ Ipak, vrsta se počela smatrati odgovornom za Zemlju i život, ali za obnašanje te velike odgovornosti ona se mora dokopati politike: mora je oteti iz prljavih ruku kapitala.

Briga za život se očituje u vođenju politike ili skupnog, javnog posla naroda. Stoga, zavičajno pučanstvo, narodi i cijela vrsta moraju početi određivati svoju politiku odnosno politiku vrste. Tako bi se mogli početi brinuti za Zemlju i život. U isto vrijeme i uz to vezano, narodi moraju početi birati političare – jer bez njih nema ni država ni naroda – i to tako da političari služe njima, a ne kapitalu. Ne može se dovoljno istaknuti to, koliko je važan izbor političara odnosno ljudi koji bi trebali voditi politiku odnosno obavljati posao naroda i vrste.

Posebno u minulim desetljećima zrelog i prezrelog kapitalizma iskustvo naroda i cijele vrste s političarima bilo je to, da su političari pristupali svojim i tuđim narodima kao „vuci u janjećim kožama“: jedno su obećavali narodima, a radili su to, što je trebalo kapitalu ili poslovnim krugovima, koji su po teoriji i zbilji kapitalizma i liberalizma samoživi. Narodima treba zajedništvo, a ne samoživost. Zajedništvo u svim vrstama je baština evolucije. (Nedavno sam naučio, da se jedinačne krave nalaze pod stresom, ako u stadu ima osam ili manje krava.) Narodima su potrebni iskreni političari, koji će uistinu raditi i obaviti to, što su o izborima obećali da će raditi i obaviti. Neiskrenost je velika ljudska opačina!

Kako bi mogli staviti politiku u dobre i pouzdane ruke, narodi moraju najpomnije birati svoje političare. Mogući narodni političari moraju iskreno preuzeti brigu za blagostanje naroda, za oporavak klime, za suzbijanje pandemija i za uređenje pitanja seobe naroda. Mjerila za prosudbu pravih nakana mogućih (novih i starih) političara bit će (1) njihovo zauzimanje za referendumsko odlučivanje; (2) njihova pripravnost na opću dvostranu (bilateralnu) suradnju među državama, njihovo odustajanje od svrstavanja i multilateralne suradnje među državama i od integracija bile one i „euroatlantske“; te (3) opća suradnja putem Ujedinjenih naroda u oporavku klime, u suzbijanju pandemija i u uređenju seobe naroda putem pomoći narodima, koji se nađu u nevolji.

Bilateralna suradnja ili suradnja “države i države“ ne krnji suverenost ili vrhovništvo naroda: kapitalistički poredak oduzima narodima suverenost, s tim što unutar kapitalizma postoji i politička hegemonija trenutačno najjače države nad slabijima (Nizozemska, UK, SAD, SSSR). Općom međusobnom suradnjom narodi potvrđuju pripadnost vrsti Homo sapiens, jer ako se čovjek ne postavi kao vrsta neće obaviti svoj posao u poremećenom svijetu: pripadnost vrsti potiče zajedništvo.

Međutim, pravo lakmusov papir – papir za cijeđenje prožet lišajevima u prahu – za provjeru iskrenosti nakana mogućih političara bit će referendumsko odlučivanje u strategijskim pitanjima naroda. U svakoj nacionalnoj državi suverenost pripada narodu, a ne vladi ili parlamentu. Stoga narod kao cjelina, narod kao birači trebaju nadzirati provođenje dogovorene politike. Iskreni političari – kojima je stalo do blagostanja i dobrobiti životne zajednice – objeručke će prihvatiti referendumsko odlučivanje kao veliku pomoć u vođenju posla naroda. Hrvatske vlasti djelatno i svim silama sprječavaju provedbu referenduma. Smatraju da referendumi mogu biti samo savjetodavni. Referendumska pitanja treba uobličiti tijekom opće javne rasprave. Prava, narodna vlada htjet će se koristiti javnom raspravom o uobličavanju pitanja, jer je to i za nju velika pomoć.

Zamisao o referendumskom odlučivanju počiva na uviđanju, da se kapitalizam neće olako odreći „demokracije“ kao velike vrijednosti, koja mu jamči slobodu tržišta, kojim neposredno vlada ljudima, narodima i vrstom. Stoga narodi trebaju izbornim putem zgrabiti „liberalnu demokraciju“ u svoje ruke i pretvoriti je u narodnu demokraciju. Ako kapitalizam odustane od svoje „demokracije“, pretvorit će se u diktaturu kapitala pa više neće moći zasljepljivati narode lažnom zaštitom i ispraznom slobodom. Vrsta će uvidjeti da je „kralj uistinu gol“.

Continue Reading

Osvrt koji čitate je prvi od dva dijela prikaza stanja, u koje je našu vrstu doveo kapitalizam. U prvom dijelu nastojat ću objasniti zašto naša vrsta općenito ne smije više trpjeti kapitalizam. U drugom dijelu nastojat ću iznijeti stanje u pojedinim područjima života, koje pokazuje da kapitalizam pogađa ljude, obitelji, narode i cijelu vrstu u tolikoj mjeri, da ga vrsta kao cjelina mora gurnuti s ruba u ponor povijesti.

Kapitalizam je najnoviji i završni uzorak civilizacije, koja je od početka određena (1) otimanjem vlasti zajednici i iznošenjem vlasti iz nje, (2) vezanjem vlasti uz imovinu i (3) uspostavom religije ili sustava uvjerenja obvezujućih za sve podanike vlasti, koji su prije uspostave civilizacije bili pripadnici životnih zajednica, koje su vladale sobom. Prije uspostave civilizacije imovina je skupno pripadala zajednicama, koje su same birale predvodnike. Nasuprot tomu, u civilizaciji je najvrjedniji i najveći dio imovine (zemljište, druge nekretnine, ljudi, znanje i rad, vojska i infrastruktura) pripadao vladaru, za kojega se ipak uzimalo, da ima odgovornost za prostor i ljude. Životno zajedništvo i predvodništvo u zajednicama naslijeđe je biološke evolucije života i kulturne evolucije naše vrste. Religija kao sredstvo vlasti navodila je ljude da želju za blagostanjem i zadovoljstvo životom zamijene nadom u blažen život poslije smrti. (Isusova radosna vijest je jedini sustav uvjerenja sračunat na obnovu izvornog zajedništva koje nosi blagostanje i zadovoljstvo ljudi vlastitim životom. Isus nije držao do vlasti.)

Posebnost kapitalizma kao civilizacije je u tomu, što je vlast vezana uz gotov novac ili slobodni kapital, koji pripada pojedincima koji nemaju nikakvu odgovornost prema prostoru, ljudima, prirodi, životnim zajednicama, klimi ni prema životu općenito. Kapitalistima su jedina briga njihovi vlastiti probitci. Kapitalisti zarađenim i nezarađenim novcem stvaraju proizvodna, uslužna i bankovna poduzeća, koja iskorištavaju tuđi rad i znanje, ali zarada pripada samo vlasnicima poduzeća. U kapitalizmu su ljudi, priroda i novac roba. (Novac nije sredstvo razmjene, nego roba za preprodaju i zaradu.) Kapitalizam svoju svjetovnu religiju ili sustav uvjerenja ima u liberalizmu, koji propovijeda da će najveće moguće dobro nastati tako, da se svatko brine samo za svoje probitke. Kapitalizam je stvorio liberalizam kao sustav uvjerenja spojivši suludu zamisao Adama Smitha o nevidljivoj ruci koja ispravlja pogreške tržišta sa socijalnim darvinizmom – kao krivotvorbom Darwinove zamisli evolucije – koji je prilagodbu okolnostima zamijenio međusobnom borbom jedinki vrsta za opstanak. „Jači tlači!“ U civilizaciji su ljudi od pripadnika zajednice bili pretvoreni u podanike vladara, a u kapitalizmu su pretvoreni u tržišne nadmetatelje, suparnike i gladijatore. (Isus iz Nazareta je smatrao da ljudi trebaju biti bližnji i da se život bogati zajedništvom.)

Kapitalizam kao sustav uređivanja životnih zajednica je domišljaj i proizvod Europe. Kapitalizam se počeo razvijati u vrijeme Renesanse, kad su sjevernotalijanski i jadranski gradovi (Genova, Milano, Firenca, Venecija i Dubrovnik) nakupili golem kapital europskom i istočnom trgovinom. Poslije se zbog prodora Osmanskih Turaka trgovina premjestila u Baltik i na Atlantik. Bogatstvo koje se tim trgovanjem slilo u Nizozemsku omogućilo je toj zemlji da u sedamnaestom stoljeću zavlada Europom i da uspostavi prekomorsko carstvo. Taj uzorak osvajanja su kasnije preuzeli Francuzi i Englezi, Belgijanci i Danci. Najveće i najtrajnije carstvo su napravili Englezi, koji su na prijelazu u devetnaesto stoljeće iskoristili Industrijsku revoluciju.

Europa kao cjelina stvorila je industrijski kapitalizam. Kad su SAD industrijski pretekle Britaniju, u njima se počeo stvarati kapitalizam velikih korporacija i velikih banaka. Stvoren je financijski kapitalizam, u kojemu su i proizvodna poduzeća i nacionalne države postali sluge kapitala te pali u dužničko ropstvo. Jezgra kapitalizma se iz Europe premjestila u SAD. Konačno, globalizacija poslovanja – koja je označena uspostavom Svjetske trgovinske organizacije (WTO) 1. siječnja 1995. godine – stvorila je slobodno svjetsko tržište, koje je de facto postalo svjetskom državom financijskog kapitala.

Globalizacija poslovanja je mimo nastojanja kapitala prouzročila i globalizaciju naše vrste. Živalj Homo sapiensa nije više upretinčen u pojedine države, kojima je do globalizacije kapital upravljao pojedinačno, ali i neujednačeno: kapital se više trsio u prostorima, koji su nosili veći dobitak. Kapital je krotio, rabio i iskorištavao sve države za stvaranje unutarnjeg slobodnog tržišta, putem kojega je kapital vladao. Usto je kapital zlorabio pojedine jače države i njihove političke sustave za uspostavu tržišta u jedinačnim nepoćudnim narodima, od kojih mnogi ni danas ne prihvaćaju kapitalističke „vrijednosti“ i ideologiju liberalizma. Narodi su nepoćudni kapitalu, ako smatraju da se javni poslovi trebaju voditi na dobrobit i blagostanje ljudi, a ne za probitke kapitala.

Za prodor na nova tržišta i za pokoravanje neposlušnih naroda kapital nije samo rabio trgovinu i ulaganja u tržište, nego i politiku, državu i ideologiju te ratovanje. Tijekom dvadesetog stoljeća kapital je rabeći SAD i neke europske države izazvao dva strašna svjetska rata, velike azijske ratove te nebrojene vojne i obavještajne intervencije u drugim državama. Kapital je nastojao silom i nasilno usmjeravati evoluciju naše vrste. U sadašnjem stoljeću američki kapital se više ne usudi u rat uvlačiti druge države, nego za kroćenje naroda (ruskog, kineskog, iranskog i drugih) obično rabi obavještajna sredstva, izazivanje građanskih ratova te trgovinske i financijske kaznene mjere SAD. Kapital računa da intervencije lokaliziraju nered i da neće prerasti u svjetski rat, koji bi u uvjetima globalizacije uništio i kapital i vrstu Homo sapiens. Odustajanjem od guranja država u pravi rat kapital pokazuje i obazrivost i zabrinutost.

Globalizacijom poslovanja i naše vrste stvoren je golem životni organizam, koji obuhvaća cijelu vrstu. Takvim golemim sustavom, koji bi trebao zadovoljavati životne potrebe svih ljudi, obitelji i naroda ne može se upravljati putem tržišta, jer su učinci tržišta – koje ima svoja kruta pravila – nepredvidljivi. Teško je preduhitriti zle učinke tržišta na vrstu, jer oni ovise o potezima brojnih sebičnih ljudi i samovoljnih korporacija. Kapital ne može i ne želi preuzeti odgovornost za ljude, obitelji, narode i vrstu, ali ni za prostor, okoliš i klimu, o kojima ovise život i dobrobit ljudi te opstanak života na Zemlji. U novim, teškim okolnostima vlast u vrsti treba pripasti onima, koji hoće i mogu preuzeti odgovornost za prostor, klimu i život općenito.

Neodgovornost kapitalista i nesposobnost kapitalizma da ukloni životne nevolje koje je sam prouzročio oduzimaju kapitalizmu vjerodostojnost i potrebu postojanja. Tako je, jer kapitalistima nije stalo do ljudi i života, nego do zarade. Život je mnogo više od privatne zarade.

Continue Reading

Kapitalizam je izgubio vjerodostojnost i potrebu postojanja najviše po šteti koju je nanio životu. Opake nakane kapitala najviše otkriva to, što je kapital kao svoje sredstvo upravljanja ljudima, Zemljom i životom odabrao ne neka čovjekolika bića – kakvima su nekada bili veliki svećenici, kraljevi i drugi vladari – nego mrtvo, bešćutno i nerazumno tržište. Od uspostave globalnog poslovanja svjetsko slobodno tržište obujmilo je cijelu vrstu i upravljalo njome. Tržište je davalo ljudima posao, hranu, odjeću i ostala tvarna dobra; preprodavalo im je kulturna dobra; liječilo ljudska tjelesa i ljudske duše; uvlačilo ih u poroke; navodilo ih da eksperimentiraju vlastitim životima; pružalo im zabavu i stjecanje ljudskih iskustava. Tržište je provalilo u sve čovjekove zajednice uključujući obitelj i razorilo ih. Tržište je ljude natjeralo da se međusobno nadmeću za tvarna dobra, položaje, novac i za uspjeh. Tržište je od ljudi napravilo ranjive gladijatore.

Tržište je gotovo nepovratno upropastilo Zemlju kao jedino mjesto života u Svemiru. To je učinilo putem prekomjernog i najvišeg mogućeg gospodarskog rasta, kojemu svrha nije zadovoljavanje tvarnih i kulturnih životnih potreba, nego prvobitno gomilanje kapitala i to kao sredstva vladanja ljudima. Našoj vrsti i našoj konačnoj, iscrpljivoj Zemlji potreban je najmanji mogući gospodarski rast. Čemu služi vlast jednih ljudi nad drugima? Komu su potrebna turistička putovanja u Svemir?

Kapitalizam je unakazio bogomdanu klimu, koja je sve manje izdašna za rast i razvitak pa čak i za nastavljanje života na Zemlji. Pokvarena klima i zagrijana Zemlja nose običnim ljudima i cijeloj vrsti goleme nedaće kao što su topljenje ledenjaka i polarnog leda, otkravljivanje smrznutog tla, poplave, dugotrajne suše, orkansko nevrijeme, podizanje razine mora, opustinjavanje tla te posljedično seobe naroda. Ljudi u kapitalizmu gube zavičaj.

Liberalizam kao ideologija kapitalizma rasistička je ideologija, koja stvara duboke i pogibeljne podjele u vrsti po zemljopisnim područjima, dohotku, uvjetima života, mogućnostima doprinosa zajednicama i rastu čovjeka kao vrste, po razvoju ljudskih sposobnosti te, što je porazno, po zadovoljstvu ljudi vlastitim životom i po doživljaju ljudskosti. U kapitalizmu su bogataši jedan soj ljudi, a obični ljudi drugi. Kapitalizam stalno stvara nove podjele u vrsti, a zanijekao je jedinu prirodnu podjelu u vrsti, a to je rodna podjela na muškarce i žene.

Pandemija koronavirusa je jasno pokazala koliko u svijetu ima bolesnih ljudi i koliko je život ljudi podložan i najmanjim poremećajima te koliko je imunosni sustav čovjeka osjetljiv i nepostojan. U kapitalizmu je zbog tvarnog obilja te zbog razvitka znanosti i medicine produžen životni vijek, ali su zato i stariji i mlađi ljudi postali podložni mnogim starim i novim bolestima ponajviše zbog vlastite neskromnosti i vlastoljublja, neuredna života, eksperimentiranja u životu (pušenje duhana, uživanje alkohola i zloporaba narkotika), stresa koji uzroče tržište i nesređene obiteljske prilike te zbog izlišna nastojanja ljudi da vladaju jedni drugima.

Kapitalizam je ozbiljno poremetio duševno zdravlje ljudi, što se ne očituje samo u trpljenju jedinačnih ljudi, nego i u nepoželjnim i opakim pojavama kao što su nasilje u obitelji, javno nasilništvo i ubojstva, nasumično nasilje koje upropaštava mlade ljude. Zlo u zajednicama nije rezultat slobode tobožnjeg Sotone, nego posljedica duševnih poremećaja i bolesti. Nasilje u međudržavnim odnosima i građanski ratovi u državama bili su izravna posljedica nakupljenog kapitala i vlastoljubljivosti kapitalista. Kapitalisti su sad u nedoumicu, jer ratovi u globaliziranom svijetu pogađaju i države, koje ih zapodijevaju. U kakvu je zemlju neprekidno ratovanje pretvorilo SAD?

Kapitalisti su u pohlepi za dodatnim kapitalom razjarili ljude da nakupljaju tvarna dobra. Nova neskromnost koju je kapitalizam ucijepio u našu vrstu postala je mnoštvenim uzrokom pretjeranog iscrpljivanja prirodnih izvora i posebice energenata. Taj postupak je pokvario Zemlju te učinio klimu opasnom i gotovo smrtonosnom. Iako se naša vrsta putem sustavne uporabe iznimno razvijenog mozga dokopala ne samo pojmovnog mišljenja, nego i svijesti o sebi ili ljudskog duha, ljudi ne žude za uživanjem kulturnih dobara, koja su neograničena, nego upravo tvarnih dobara koja su ograničena. Kapitalizam nije dopustio da čovjek kao vrsta dođe do zrelosti. Kapitalizam, koji može pružiti samo tvarna dobra, zakočio je dozrijevanje čovjeka kao vrste. Kapitalizam je od Homo sapiensa napravio vrstu „s posebnim potrebama“.

Kapitalizam je iz naše vrste uklonio svaku vrstu zajedništva. Za vrstu je posebno pogibeljno uklanjanje obiteljskog zajedništva. Obitelj je do uspostave kapitalizma osposobljava ljude za život. Obitelj je bila vježbaonica života, u kojoj je svako ljudsko mladunče bilo zaštićeno. U kapitalizmu su djeca nezaštićena, jer su obitelji rijetke. Zbog postojanja pojmovnog mišljenja našoj je vrsti potreban odgoj duži, nego u ostalim životinjskim vrstama, koje imaju samo slikovno razmišljanje. Kapitalizam odgaja našu mladunčad za tržište, a ne za život, iako mladom čovjeku treba odgoj za život do dvadesete godine ili dok god mu se razvija mozak.

Poremećaji u gospodarstvu koje je donijela pandemija koronovirusa pokazali su da u „hitnim stanjima“ kapital nije u stanju upravljati tržištem, a kamoli da poremećeno tržište upravlja našom globaliziranom vrstom i životom na Zemlji. U „najkapitalističkim“ zemljama došlo je do ozbiljnog poremećaja opskrbnih mreža. Poremećena je opskrba energentima. Poremećen je cijeli sustav prijevoza: nema praznih kontejnera na mjestima na kojima su potrebni i nema dovoljno vozača za upravljanje tegljačima. Slaba je opskrba industrijskom i automobilskom elektronikom.

Došlo je do mnoštvenog bijega stručnih ljudi iz zahtjevnih struka, koji su, doslovce, bili iskorištavani podvrgavanjem teškim uvjetima rada i slabo plaćeni: zdravstveno osoblje, klaonički radnici, vozači, stručni radnici u središtima za raspačavanje robe naručene putem interneta ili sezonski poljoprivredni radnici. Došlo je do bijega stručnih ljudi u lakše struke.

Tržište je iznevjerilo potrošače i radnike te izdalo kapital. Došlo je do općeg promašaja tržišta. Pred našim očima odvija se duboka gospodarska i ljudska depresija, koja nije izazvana proizvoljnom uporabom kapitala, nego izvangospodarskim, prirodnim, biološkim i životnim čimbenicima.

Nije riječ o izmišljanju, ako se kaže da svi traže spas u zaduženoj državi: obični pripadnici naše vrste, poslovni ljudi i prgavi nositelji kapitala. Države se uistinu moraju uključiti u sređivanje opskrbnih mreža, a za to je potrebno da iza država stanu njihovi narodi, umjesto kapitala kojemu je vođenje državne politike bilo kazalište lutaka.

Kapitalizam stoga treba gurnuti s ruba povijesti i zamijeniti ga dogovornim gospodarstvom i međusobnom suradnjom nacionalnih država. Države trebaju imati zadnju riječ. Novi nacionalni i svjetski politički sustav nazivam politizmom.

Continue Reading

Već dugo se Ameriku smatra predvodnicom kapitalističkog svijeta, iako je Amerika poslije dolaska engleskih kolonista bila zemlja ratara, ribara, lovaca i uzgajivača industrijskog bilja. Ona nije bila kapitalistička zemlja. Kapitalizam kao način uređenja životnih zajednica smišljen je u Europi. On je bitno označen time, što zajednicama ili narodima upravlja kapital prekomjerno izlučen iz ljudskog rada, ljudskog znanja i prirode. Sredstvo upravljanja u kapitalizmu je tržište.

Slobodni kapital se počeo nakupljati trgovinom u petnaestom stoljeću u sjevernotalijanskim i jadranskim republikama, nad kojima je bila slaba carska ili kraljevska vlast. Poslije se kapital, opet trgovinom, ponajviše nakupljao u Nizozemskoj. Od sedamnaestog stoljeća kapital se ponajviše nakupljao u Engleskoj i to prvo kolonijalnom pljačkom, a poslije putem Industrijske revolucije. Od druge polovice devetnaestog stoljeća do danas Amerika je najjača kapitalistička država.

Kao što je kasniji razvitak kapitalizma u Europi bio neosporno vezan uz kolonijalna osvajanja, tako je razvitak kapitalizma u Americi bio vezan uz širenje prostora SAD do Tihog oceana, pri čemu je zemlja oteta zatečenom indijanskom pučanstvu, koje je uglavnom bilo uklonjeno. Predsjednik Abraham Lincoln upriličio je krvavi Građanski rat protiv Južnjaka, poslije kojega su Sjevernjaci imali dovoljno poreznog novca za postavljanje prijevozne i komunikacijske infrastrukture do Tihog oceana. Brzojav i telefon su izmišljeni u SAD. Pod sam konac devetnaestog stoljeća SAD su izbile na Tihi ocean i odmah se upustile u kolonijalni rat protiv slabe Španjolske. Amerikanci su nakratko oponašali europske kolonijalne sile, ali im se pokušaj klasičnog kolonijalizma nije posrećio: izgubili su Filipine i Kubu, koji su se ubrzo osamostalili; ostao im je samo Portoriko. „Vidjela žaba, kako se kuju konji pa i ona digla nogu.“

Ipak, Amerika je ubrzo pokušala naći svoj izvorni način osvajanja svijeta i to putem izvoza kapitala i izvoza američke demokracije čime je nastojala i europske kolonijalne matice i njihove posjede pretvoriti u puka tržišta i to putem Lige naroda. To nastojanje predsjednika Woodrowa Wilsona spriječile su europske pobjednice Prvoga svjetskog rata i Kongres SAD. Kao što je Wilson nastojao iskoristiti Prvi svjetski rat tako je predsjednik Franklin Roosevelt nastojao iskoristiti Drugi svjetski rat putem Ujedinjenih naroda i uspostave svjetskih financijskih ustanova. Međutim, u tomu mu nije pomogla ni uporaba nuklearnog oružja, jer je Josip Staljin u ratu zauzeo više od polovice Europe izvan SSSR-a te polovicu Azije. Americi su ostali krnja Europa, Bliski Istok i Južna Amerika. Poslije Drugog svjetskog rata Amerika je neprestance izravno ili neizravno ratovala (Koreja, Vijetnam, Irak, Iran, Afganistan, Sirija, Libija, Somalija, Jemen) te poticala revolucije i građanske ratove i pravnih poslova.

Amerika je duboko i žestoko podijeljena zemlja: rasno, vjerski, etnički te posebice putem dohotka. SAD nisu u stanju putem domaćih školovanih ljudi održavati gospodarski, tehnološki i znanstveni napredak. Napredak SAD ovisi o uvozu studenata, dobro školovanih ljudi i znanstvenika, jer se domaći školovani ljudi drže poslovanja novcem i pravnih poslova. Amerika sad uvozi i kapital, jer mnoga azijska poduzeća otvaraju svoje poslovnice u SAD i u SAD prikupljaju kapital za svoja matična poduzeća. Američki kapitalisti ne žele raditi. Oni bi samo nakupljali kapital. Amerika je i duboko politički podijeljena. Sadašnji predsjednik ne nadzire ni svoju stranku, koja ga je kandidirala i dovela u Bijelu kuću.

Tijekom predsjedanja Donalda Trumpa (2017.-2021.) američki vodeći krugovi su shvatili koliko Amerika zaostaje i propada. Američka prijevozna i komunikacijska infrastruktura zaostaju za infrastrukturom mnogih azijskih zemalja. To pokazuju dugi prekidi opskrbom električnom energijom, dugotrajan zastoj u opskrbnim mrežama za potrošačku robu, skupoća energenata (ugljen, nafta, plin), mukotrpna borba s pandemijom koronavirusa i drugo. Američke dosadašnje i najnovije vlasti kao jedinog i pravog krivca za svoje nedaće nalaze u Kini. Kina je proglašena opakim vanjskim neprijateljem, kako bi taj izmišljeni neprijatelj omogućio površinsko i površno ujedinjenje američkog naroda, kojega zapravo nema, jer je „kotao za taljenje“ (useljenika) prestao djelovati u useljeničkom valu iz Azije i islamskih zemalja.

Kina je krivac za sve američke nedaće, iako se ona trsi samo oko svojeg razvitka i oko obrane zemlje. Kina je pretakla SAD u svemirskim istraživanjima, jer sama napravila svemirsku postaju Tiangong (Nebeski dvori) i uputila je u Svemir, u kojoj sad boravi druga smjena astronauta. Kina je za svoje potrebe napravila 37.000 kilometara željezničkih pruga za brze vlakove i uzornu internetsku mrežu petog naraštaja. Za potrebe međunarodne robne razmjena Kina postavlja prijevoznu infrastrukturu, koja će povezivati Aziju, Europu i Afriku. Kina nikoga ne ugrožava politički, ideološki ili vojno. Nema svoja vojna uporišta u svijetu, iako SAD imaju više od 800 zračnih, kopnenih i pomorskih uporišta diljem kontinenata, ne računajući svemirska uporišta. Kina je stvorila domaće tržište, a njezin srednji stalež broji više od 400 milijuna ljudi.

Međutim, osim žestokog nagona za nepoštednim osvajanjem tuđeg prostora Amerikanci imaju snažnu svijet o vlastitoj iznimnosti. Oni smatraju, da su suvremeni odabrani narod, koji ima poslanje da donese mudrost i uljudbu ostalim narodima svijeta. Stoga se Amerikanci uzalud trse da ponovo preuzmu predvodničku ulogu među svim narodima. Tako postupaju, iako su (1) poslovanje i vrsta Homo sapiens globalizirani te iako je (2) Kina „za petama“ Americi. Dvadeseto stoljeće bilo je američko stoljeće, a prije toga bila su dva britanska stoljeća i jedno nizozemsko. Dvadeset prvo stoljeće bit će nedvojbeno kinesko stoljeće.

U uzaludnom nastojanju da obnovi predvodničku ulogu u svijetu Amerika je posegnula za ideologijom. Liberalizam kao ideologija kapitala i kapitalizma trebao bi se proširiti u sve narode, od kojih mnogi imaju drukčije političke sustave, druge sustave uvjerenja i drukčije poimanje o ljudskim vrijednostima. Mnogi narodi ne žele kapitalizam kao način uređenja životnih zajednica. Amerikanci tvrde, da njihov sadašnji pristup međudržavnim odnosima počiva na potrebi i želji da se sačuvaju vrijednosti, koje je Amerika mukotrpno njegovala i širila od Drugoga svjetskog rata. Američki ideološki pristup je posljednja crta obrane dosadašnjeg predvodničkog položaja SAD. To je ujedno i očajničko nastojanje da se spasi kapitalizam s kojim se Amerika poistovjetila. Način suzbijanja pandemije koronavirusa pokazao je očitu prednost kineskog političkog sustava nad američkim. Sadašnji američki politički sustav nije primjeren vođenju zemlje u globaliziranoj vrsti.

Mislim, da je došlo vrijeme da američki vodeći krugovi prekinu poistovjećenje Amerike s kapitalizmom te da potraže pragmatičan način vođenja skupnog posla naroda, koji nazivam politizmom. To je zapovijed globalnosti. Globalnost sili sve narode na suradnju „države i države“.

Continue Reading

Počet ću pripovjedački. Nakon što je britanski premijer Tony Blair pred Božić 2007. godine iz Anglikanske crkve prešao u Katoličku crkvu sreo sam u Zagrebu Petera Kuzmiča, prvaka Evangeličke crkve u Hrvatskoj. Dr. Kuzmič je profesor na Teološkom fakultetu u Osijeku i profesor Sveučilišta u Harvardu u SAD. Čestitao mi je što je Blair prešao na katolištvo. Peteru sam odgovorio, da evangelicima prepuštam i Blaira i njegovu iračku baštinu.

(Kako bi opravdali napad na Irak u veljači 2003. godine, Britanci su izmislili da Irak ima i biološko i nuklearno oružje za uništenje mnoštva. Velšanin prof. David C. Kelly je javno osporio postojanje nuklearnog oružja u Iraku. Nato se profesor našao pod velikim političkim pritiskom, pa je kao čovjek nevičan politici 17. srpnja 2003. godine izveo samoubojstvo. Zastupnik u Britanskom parlamentu Norman Baker, MP objavio je 2007. godine knjigu Čudna smrt Davida Kellyja.)

Dana 17. kolovoza ove godine dobio sam poziv ministra Gordan Grlića Radmana, da se od 25.-27. kolovoza pridružim godišnjoj Konferenciji veleposlanika, generalnih konzula, konzula i vojnih izaslanika RH, na kojoj je glavni govornik bio upravo Tony Blair. Zahvalio sam se na pozivu. Za svoj sam se izostanak ispričao sadašnjim pandemijskim okolnostima. Blair je svoje izlaganje održao u četvrtak, 26. kolovoza, na dan teške eksplozije na ulazu u zračnu luku u Kabulu, u kojoj je smrtno stradalo bar 190 ljudi, među kojima je bilo i 13 pripadnika američkog pomorskog pješaštva. Slom afganistansko-iračke političke i vojne pustolovine NATO-a Tony Blair je obilježio upravo svojim predavanjem u Zagrebu.

Slom poslanja Atlantskog saveza u Aziji nije samo slom tog poslanja, nego i slom samog saveza i slom ukupne američke ili zapadne strategije upravljanja svijetom. Svijet nije samo poslovno i demografski globaliziran, nego je cijela globalizirana vrsta Homo sapiens pritisnuta globalnim nevoljama, od kojih ću spomenuti samo: pogoršavanje klime, neuklonljive pandemije, neujednačen gospodarski i kulturni razvitak u svijetu, učestale gospodarske krize, nezaustavljivu seobu pučanstva i opću neizvjesnost osobnog i obiteljskog života. Takvo stanje naše vrste traži zajedničko, dogovorno političko odlučivanje.

Općom strategijom SAD i Zapada ne upravlja američka politika, koja bio se trebala sastojati od obavljanja skupnog posla američkog pučanstva. Zapadom upravlja prekomjerno nagomilani kapital, koji vodi brigu samo o svojem samoumnoženju. Samovolji kapitala treba dodati još jedan čimbenik zavođenja na stranputicu zapadnog pristupa vođenju globalne vrste Homo sapiens. Ako se uzme u obzir činjenica, da su Afganistan i Irak, koji su (bili) žrtve napada marionetskog Atlantskog saveza neposredni susjedi Irana, ne može se izbjeći zaključak, da je konačna meta američkih vojnih napada u ovom stoljeću u Aziji bio upravo Iran.

Objektivno gledano Irak, Iran i Afganistan ne nose prijetnju SAD, koje od ostatka svijeta razdvajaju dva najveća svjetska oceana. SAD su dugo surađivale s Iranom pod šahom Pahlavijem, a i poslije kod sklapanja sedmostranog ugovora o uporabi nuklearne energije u Iranu (JCPOA) 2015. godine. U Iraku su imale saveznika i za Sadama Huseina, a Afganistan su pomagale u njegovu oslobađanju od gospodstva Sovjetskog Saveza. Međutim, Izrael uzima Iran kao izvor ugroze pa ga zato moraju uzeti i SAD. Stoga je raniji izraelski premijer Netanyahu upregnuo SAD u izraelska kola protiviranske politike, a Afganistan i Irak su postali usputnim (kolateralnim) žrtvama izraelsko-američke protiviranske politike.

Izraelci su vješto iskoristili američku odanost svjetskoj hegemoniji, koja se pojavila na prelasku u dvadeseto stoljeće, mnogo prije uspostave države Izrael. Američki političari, ali i mnogi obični Amerikanci smatraju, da je Amerika iznimna zemlja, od Boga određena da upravlja vrstom Homo sapiens. Prvi (Wilsonov) pokušaj uspostave hegemonije SAD putem Lige naroda poslije Prvoga svjetskog rata brzo je propao. Drugi (Rooseveltov) pokušaj uspostave hegemonije putem Ujedinjenih naroda poslije Drugoga svjetskog rata propao je, kad je Sovjetski Savez u ratnim okolnostima „izvezao komunističku revoluciju“ u dio Njemačke, sve istočnoeuropske zemlje, Kinu, Mongoliju, Koreju i Vijetnam. Treći pokušaj uspostave hegemonije izveo je predsjednik Clinton putem uspostave Svjetske trgovinske organizacije (1995.), koja je trebala stvoriti svjetsko slobodno tržište za kapital nagomilan u SAD.

Na prvi (Wilsonov) pokušaj uspostave hegemonije SAD Europa, Japan i Kina odgovorili su fašizmom, militarizmom ili nacionalizmom kao sredstvom suzbijanja navale američkog kapitala. Na drugi (Rooseveltov) pokušaj svijet je odgovorio komunizmom. Treći (Clintonov) pokušaj uspostave hegemonije kapitala okinuo je pojavu gospodarski, ali ne i politički reformirane Kine na svjetskoj političkoj, gospodarskoj, vojnoj, tehnološkoj i kulturnoj pozornici. Napad na Afganistan počeo je u listopadu 2001. godine, a Kina je primljena u WTO u prosincu te godine.

NATO je utemeljen 1949. godine za suprotstavljanje komunizmu u Europi. SAD i Britanija utemeljile su u Aziji dva vojna saveza: SEATO (1954.) za suprotstavljanje prodoru komunizma u Jugo-istočnu Aziju (SAD, UK, Francuska, Australija, Novi Zeland, Pakistan, Tajland, Filipini), a CENTO (1955.) u Bagdadu za suprotstavljanje prodoru komunizma u Južnu Aziju (SAD, UK, Turska, Iran, Pakistan). Predsjednik-demokrat Harry Truman vodio je rat u Koreji (1950.-53.), a predsjednici-demokrati Kennedy i Johnson u Vijetnamu. Predsjednici-republikanci Eisenhower i Nixon okončali su ratove u Koreji i Vijetnamu. Padom Sajgona 1975. godine okončan je prvi, tridesetogodišnji navrat američkog militarizma. Američki republikanski predsjednici (Eisenhower, Nixon, Ford, Reagan, Bush otac) vodili su politiku detanta ili opuštanja sve dok američki neokonzervativci (trockistički doseljenici iz Rusije) nisu zavladali američkom politikom za predsjednika Busha sina od 2001. godine. Neokonzervativci su iskoristili rušenje njujorških tornjeva za napad na Afganistan, a tobožnje iračko nuklearno oružje za nemilosrdan napad na Irak. Nedavnim padom Kabula u ruke Talibanskog pokreta svršio je drugi, dvadesetogodišnji navrat otvorenog američkog militarizma.

Iako američki mediji i dalje zagovaraju održavanje ili obnavljanje izlišne ili isprazne američke hegemonije, u SAD i UK te na Zapadu općenito počeo je temeljit pretres zapadne svjetske političke strategije, jer jalovom nastojanju obnove hegemonije kapitala propadaju i same SAD, UK i EU. Uvjeren sam, da u SAD počinju postupci ocjene dosadašnje američke političke strategije i domišljanja novog pristupa svijetu, kojim ne mogu gospodariti ni kapital niti ikoja politička sila, nego samo vrsta kao cjelina. Spomenute nevolje koje tište našu vrstu mogu se ublažiti samo tako, da se svi narodi prihvate svojeg posla i da u međusobnoj suradnji, skromnosti i susretljivosti – oslanjajući se na znanje i rad, a ne na kapital – nastoje spasiti Zemlju, život na njoj i čovjeka kao vrstu. Kapital je prestao svoje!

Continue Reading

Na nedavnim mjesnim izborima u Zagrebu i u mnogim drugim gradovima desila su se izborna iznenađenja. Za mene su to bila „očekivana iznenađenja“. Takva „iznenađenja“ treba i dalje očekivati, jer su dosadašnji „novi ljudi u politici“ već iskorišteni i iscijeđeni, a i sami su se obrukali pred biračima. Stoga su kapitalu koji još uvijek upravlja velikim dijelom svijeta stalno potrebni „novi politički ljudi“ da putem njih osvaja ili čuva političku vlast u narodima. Kapitalu nije dosta to, što ima presudan utjecaj u gospodarstvu. On usto mora imati i vlast u politici, u zaštiti te u sustavu uvjerenja ili ideologiji. Za nadzor tih triju mreža utjecaja kapitalu je dosta da nadzire javna sredstva priopćivanja.

Za daljnje razmatranje pitanja koje sam otvorio treba dati jasnu i nedvojbenu odredbu ili definiciju pojma „novi politički ljudi“. To su ljudi, koji prije nisu sudjelovali u vlasti, koji nisu obavljali nikakav izvršni posao i koji često nisu imali ni radno mjesto, ako se djelovanje ili „aktivizam“ u udrugama „građanskog društva“ ne računa kao rad. (Odnedavno je u zapadnom svijetu uvedeno zanimanje „politički aktivist“. Tako se već zamrli Forum mladih SDP-a sastojao od „političkih aktivista“.) „Novi politički ljudi“ su kod kapitala na cijeni, jer do ulaska u politiku nisu donosili odluke te nisu obavljali i obavili nikakav posao. Oni jamačno nisu ništa pogrešno odlučili ni krivo napravili te nisu još ništa tuđe prisvojili. Stoga se takve ljude u izbornim kampanjama može predstavljati i predstaviti tako, kako je potrebno da oni privuku glasače i glasove. Veliki američki predsjednik Franklin Roosevelt, koji je između dvaju svjetskih ratova spasio kapitalizam od komunizma i nacionalnog socijalizma, rekao je da „jedni prave odabir (selection), a da birači samo glasuju (election)“.

Kapital pritom treba imati u službi privatna i javna sredstva priopćivanja te privatne komunikacijske mreže, kao što su Facebook ili Twitter, koje su se odnedavno otvoreno i izravno upustile u politiku. Mediji predstavljaju „nove političke ljude“ kao vidne (video) ili „slikovne animacije“ kao što se radi u poslovnim reklamama ili kao što se prije radilo u crtanim filmovima. Za „nove političke ljude“ može se reći da su „digitalizirani“. Walt Disney i Hollywood su stalno u poslu. Nedavno je američka povjesničarka i stručnjakinja za rusku povijest Suzanne Massie, koja je kao mlada osoba bila savjetnica predsjednika Reagana, optužila sadašnju demokratsku administraciju, da je „nevjerodostojnim američkim medijima prepustila vođenje američke geopolitike i to putem laži“.

Svrha dovođenja na vlast „novih političkih ljudi“ nije obavljanje državnog posla ili posla naroda ili životnih zajednica u Hrvatskoj i u drugim kapitalističkim državama. Svrha je puko osvajanje vlasti, koje kao smisao ima samo zaštitu slobode mjesnih tržišta, kako bi se kapital mogao što bolje i brže nakupljati te stavljati na hrpe u zapadne riznice kapitala. Zadaća „novih političkih ljudi“ je davanje obećanja, koja se nikad neće ispuniti, najčešće zato što se ni ne mogu ispuniti. Tko može srediti financijsko stanje u Gradu Zagrebu i u koliko mandata štednje i proračunske strogosti?

„Očekivana iznenađenja“ se već dugo događaju u zemljama diljem svijeta. Primjeri takvog postupanja su brojni. Godine 1922. talijanski parlament je svoje zakonodavne ovlasti prenio na jednog čovjeka, dotadašnjeg novinskog ili medijskog urednika Benita Mussolinija. Godine 1933. u parlamentarnom postupku sva zakonodavna i izvršna vlast u Njemačkoj predana je čovjeku bez zanimanja i „političkom aktivistu“ Adolfu Hitleru. Pritom su rabljeni tadašnji glavni mediji: novine i pivnice.

U vremenu poslije Drugoga svjetskog rata „očekivana izborna iznenađenja“ predstavljali su izbor Johna Kennedyja 1960. godine i naknadni izbor Richarda Nixona 1968. godine za predsjednika SAD. Obojica su bili predstavljeni kao novi politički ljudi. Nixon je poslije poraza od Kennedyja bio zaboravljen čovjek, a s vremenom je bio razglašen kao „novi politički čovjek“. Obojica tih predsjednika svršila su gotovo jednako: Kennedy je bio fizički, a Nixon moralno likvidiran. Obojica su u pobjedničkoj kampanji bili neiskreni: obećali su silama kapitala koje su nadzirale medije to što su te sile tražile, a s vremenom se pokazalo da su imali svoju političku misao i svoju političku zamisao. Jedna je bila politička misao obitelji Kennedy, zbog koje je bio fizički likvidiran i Robert Kennedy, brat ubijenog predsjednika kao novi predsjednički kandidat. Kapital je trećeg brata Kennedy, senatora Edwarda Kennedyja, bio ozbiljno moralno načeo pa se on nije ni kandidirao za utjehu majci.

Nova „očekivana izborna iznenađenja“ predstavljale su i pojave predsjednika Nicholasa Sarkozyja i Emmanuela Macrona u Francuskoj, Tonyja Blaira u Britaniji, Baracka Obame i Donalda Trumpa u SAD, Beppea Grilla i Luigija Di Maioa u Italiji, Volodimira Zelenskija u Ukrajini, Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića u RH i Jaira Bolsonara u Brazilu. U najnovije vrijeme „novom političkom osobom“ mediji predstavljaju Annalenu Baerbock, kandidatkinju Zelenih za savezne izbore u Njemačkoj u rujnu ove godine. U našoj politici Plenković je ostao vidnom i glasovnom, a Grabar-Kitarović samo vidnom slikom za trajanja njihovih mandata. Oboje su „pustili da voda nosi državne poslove“. Voda ili kapital.

Nasuprot spomenutim „novim političkim osobama“ Benjamin Disraeli je kad je postao britanski premijer 1868. godine bio iskušan ministar financija. Franklin Roosevelt je neposredno prije izbora za predsjednika SAD bio guverner države New York, a kao mlad čovjek bio je ministar mornarice. Ronald Reagan je prije izbora za predsjednika u dva mandata bio guverner najveće američke savezne države Kalifornije. Franjo Tuđman je imao bogatu ratnu, političku i uzničku biografiju i prije nego što je bio izabran za predsjednika RH. Ratno i vojno iskustvo mu je pomoglo da dobro vodi Domovinski rat i da u ratu osamostali Hrvatsku. Noviji kineski predsjednici su svi bili iskušani obavljajući ozbiljne državne poslove i prije imenovanja. Njih do vrha vlasti vode zasluge, a ne mediji. Joe Biden je postao predsjednikom SAD, jer je američkim glasačima bio poznat po poslu koji je obavio kao dugogodišnji senator i potpredsjednik SAD.

Jedna od posljedica dovođenja na vlast nezaslužnih ljudi je svadljivost politike, jer političari osim kavge ne smiju raditi drugi posao. Uz takvo stanje politike u narodima i među narodima, države će teško pomoći svojem pučanstvu, a još će teže uspostaviti suradnju „države i države“, koja je potrebna za obavljanje prijekih zadaća vrste. Političari ne uviđaju da je suradnja među državama nužan uvjet za usklađeno i djelotvorno spašavanje Zemlje, života na njoj i vrste Homo sapiens. Svijet neće dugo potrajati uz sadašnji način vođenja politike ili obavljanja posla naroda. Veličina naroda i njihovih država nije u žestini njihovih prijetnji i u oštrini njihovih kaznenih mjera, nego u obavljanju posla vrste. Politika se brine samo za kapital.

Continue Reading

Uvodne napomene:

I. Religija ima šest vidika: (1) osobno iskustvo utemeljitelja, (2) mit ili priču, (3) etiku, (4) obrede, (5) ustanovu spregnutu s vlašću te (6) svjetonazor i čovjekonazor.

II. Pojmovno mišljenje, koje od svih vrsta života ima samo čovjek, učinilo je to, da u čovjekovu umu mogu biti istina i laž, dobre zamisli i obmane. Ono je u čovjeku nadjačalo urođeno ponašanje pa ponašanje čovjeka bitno ovisi o sadržaju njegova problematičnog uma.

III. Poročnost pojmovnog mišljenja prisiljava čovjeka, da uredi svoje znanje, da iz njega ukloni proizvoljne umetke, da ga očisti od laži i zabluda te da ga aksiomatizira odnosno svede na početne tvrdnje, koje se čine očitima i neprijepornima.

Pod sjedinjenošću kršćana ili kršćanskih crkava dosad se smatralo vezanje mjesnih crkava uz rimskog papu kao vrhovnog poglavara Katoličke crkve kao ustanove, koja nasreću nije vezana ni uz koju nacionalnu vlast. Katolička crkva (Ecclesia Catholica) obuhvaća i osamnaest „istočnih“ katoličkih crkava, koje imaju oko 17 milijuna vjernika. Ostale kršćanske crkve nisu s Katoličkom crkvom „sjedinjene“. Ako je poželjno da se kršćani sjedine, moraju li se kršćani ujediniti pod papom kao vrhovnim poglavarom Katoličke crkve kao ustanove? Postoji i drugi način sjedinjenja.

Većinu sadašnjih vjera u svijetu čine „objavljene“ vjere, koje su smislili nadareni i nadahnuti pojedinci. One neizostavno počivaju na mitu i bitno su vezane uz mjesne političke vlasti (pravoslavlje, anglikanstvo), a od Reformacije neke vjere (evangelištvo, kalvinstvo) vezane su uz kapital kao političku vlast. Osim povijesnih objavljenih vjera, koje su se uz slabo opće poznavanje Svemira i života oslonjale na mitove, može postojati i sustav uvjerenja koji počiva na stvarnom razumijevanju života. Objavljene vjere, s jedne strane, i stvarno znanje o životu, s druge, traže različit smisao života jedinačnih ljudi. Vjere spašavaju duše za udoban i miran zagrobni život, a sustav uvjerenja utemeljen na razumijevanju života i njegova nastanka traže zadovoljstvo ljudi vlastitim kratkotrajnim i jednokratnim životom.

Iako svaki novi sustav uvjerenja mora nastati u životnom pokretu, svi vjerski utemeljiteljski pokreti bili su neobično i očekivano kratkotrajni, jer su se utemeljitelji tih sustava – svi osim u jednom jedinom primjeru – prvom prigodom vezali uz vlast, a vlasti ne podnose pokrete, nego zahtijevaju njihovo pretvaranje u ustanovu. Kršćanstvo je utemeljio Isus iz Nazareta i ono je kao pokret trajalo puna tri stoljeća dok kršćanska struja koja je imala prevagu nije prionula uz rimsku carsku vlast. Tom prilikom (313. godine) dio kršćanskog pokreta pretvoren je u (carsku) ustanovu, a pripadnici druge struje kršćanstva ostali su na rubu javnog života kao pokret, kao živa žila ljudskog duha.

Rascjep u kršćanstvu nastao je ubrzo nakon smaknuća Isusa iz Nazareta kad je farizejski učitelj (rabin) Pavao iz Tarza – koji je kao pripadnik hramske policije bio progonio Isusove učenike i sljedbenike – prihvatio Isusovu pojavu. Pavao je Isusovoj pojavi dodao mit, po kojemu je Isus iz Nazareta došao na svijet da izvrši drevno obećanje koje je nacionalni bog Jahve dao Židovima kao probranom narodu. Pavao je svojim zahvatom opteretio Isusovu izvornu zamisao ili radosnu vijest, po kojoj ljudi za života mogu doživjeti ljudskost i steći zadovoljstvo vlastitim životom, ako (1) za predmet štovanja uzmu život kakav je rođen od Boga, (2) sami, bez upletanja vlasti, obnove izvorno ljudsko zajedništvo, (3) njeguju pripadnost ljudskom rodu i (4) prihvate svakog čovjeka kao bližnjega. Isus iz Nazareta je govorio, da čovjeka očekuje golem posao samospašavanja: „Žetva je velika, a radnika je malo!“ Isus je svoje učenike i sljedbenike nazivao sjemenom ili kvascem i savjetovao im je da „pođu svim narodima i da im donesu radosnu vijest“.

Danas je radosna vijest našoj vrsti života potrebnija nego ikad dosada. Služeći kapitalu kao vlasti vrsta upropaštava Zemlju i život na njoj. Usto, pripadnici naše vrste postali su tjelesno i još više duševno bolesni, posebno otkad je kapitalizam ljude uzeo kao podanike tržišta, koji se međusobno glože za tvarna dobra. (Ubrizgavanje otrova nadmetanja u ljudske umove ili u ljudske duše omogućeno je postojanjem pojmovnog mišljenja.) Upornom uporabom pojmovnog mišljenja čovjekovo držanje u životu i ponašanje u vrsti sve su manje počivali na urođenom ponašanju, a sve više su ovisili o sadržaju uma. To je ljude vodilo u samoživost te u eksperimentiranje u javnom, ali i u osobnom životu, koji se odvija u čovjekovu zaklonjenom unutarnjem iskustvenom prostoru. Ljudi su počeli tražiti životno zadovoljstvo, ljudskost i duševno zdravlje bez oslanjanja na ljudsko zajedništvo, koje je baština i biološke evolucije života i kulturne evolucije čovjeka. Samoživost je izvor i posljedica bolesti. Zajedništvo liječi! Isusova radosna vijest lijek je za čovjeka. Isus je govorio: „Ne trebaju liječnika zdravi, nego bolesni!“

Kršćanstvo – koje u sebi još uvijek čuva Isusovu radosnu vijest – može pružiti lijek bolesnoj vrsti te može upriličiti oporavak Zemlje, života na njoj i klime. Za to je potrebno da se sve kršćanske crkve skupno pretvore u opći, uključiv pokret, kakvim je kršćanstvo u početku i bilo. Podjele, raskoli i razjedinjavanje događali su se crkvama kao ustanovama vezanim uz političke vlasti, a ne pokretu širenja radosne vijesti i obavljanja posla vrste. Povijest je pokazala, da se „sjedinjenje“ kršćana ne može izvesti dogovorom crkava kao ustanova, ali se ono može ostvariti u pokretu za obavljanje ljudskog posla.

Katolička crkva bi se sjedinjenjem u pokret oslobodila ubitačne zapadne, kapitalističke civilizacije i otvorila cijelom svijetu pa bi mogla postati to što je nekad i bila – opća, univerzalna zajednica, skupština ili eklezija. Mjesne pravoslavne crkve u općem kršćanskom pokretu prestale bi biti stožerne političke stranke nacionalnih država. Vrsti je pravoslavlje potrebno kao vjera ili sustav uvjerenja, a ne kao leglo nacionalističke politike. Pravoslavlju je bolje, da služi ljudima, a ne vlastima. Evangelici i anglikanci oslobodili bi se ovisnosti o kapitalu, kojemu su u konačnici pružili liberalizam kao ideologiju kapitalizma. Sjedinjenjem pravih kršćanskih crkava novovjeke privatne crkve ostale bi bez svojih vjerskih poslovnica.

Pretvaranjem kršćanskih crkava u opći pokret za širenje radosne vijesti judejstvo i islam pokazat će se onim što jesu: nacionalne odnosno rasne vjere koji počivaju na isključivosti. Judejstvo se diči odabranošću jednog naroda, a islam se smatra jedinom pravom vjerom, jer su ljudi koji ne prihvaćaju islam „nevjernici“, „koji će u skupinama biti odvlačeni u pakao“. Kršćani su za muslimane „kauri“ ili pogani. Neka judejstvu i islamu tako bude u globaliziranoj vrsti Homo sapiens.

Zaključna misao: Kulturna evolucija pretvorila je vrstu Homo sapiens u mnoštvo ljudi, koji još uvijek žive o kapitalističkom kruhu, iako bi trebali živjeti o ljudskom duhu koji se u čovjeku razvio snažnom i trajnom uporabom ljudskog uma. Kapitalizam kao vršni i krajnji uzorak civilizacije sprječava ljude da žive u svojemu skritom unutarnjem iskustvenom prostoru i da se u njemu naviknu na suživot s ljudskim duhom. Pokazalo se da sadržaj uma razdvaja ljude, a da ih ljudski duh povezuje, jer se ljudi ne moraju nadmetati za ljudski duh koji je svima obilno dostupan. Ljudski duh je izdašan izvor ljudskog života.

Pred svim ljudima stoji obveza da međusobno usklađuju ponašanje. Sad ljudi jedni drugima zagorčuju život, što se ne događa jedinkama ostalih vrsta, nego samo pripadnicima naše problematične vrste života. Za zadovoljan život u vrsti ljudi bi trebali svjesno ujednačiti ili „uroditi“ svoje ponašanje kakvo je ono nekad i bilo. To se da postići putem skupne svijesti o pripadnosti istoj vrsti, kako god ona bila poremećena te prihvaćanjem svakog čovjeka kao bližnjega. Time bi se aksiomatiziralo ljudsko mišljenje i posljedično ujednačilo ljudsko ponašanje. Ljudskost se doživljava samo u zajedništvu. Usto, opći, sjedinjeni kršćanski pokret treba za sustav uvjerenja uzeti štovanje života, koje čini srž radosne vijesti Isusa iz Nazareta, koji je rekao: „Došao sam da svi imaju život!“.

Continue Reading

After my recent presentation on the first Croatian streaming TV, one viewer wrote about my judgment about the expected disappearance of capitalism from the globalized species Homo sapiens. “Wise, but a departure from reality, because capital will never abdicate, and money governs globalism, and how to dismantle it?”

In my opinion, one should not wait for the renunciation of power or the abdication of capital. Capitalism needs to be removed. In this essay, I will endeavour to explain why it is not only possible but also inevitable to remove capitalism as an approach to the ordering of human living communities and our entire species.

What is capitalism? Capitalism is the present and I hope the ultimate model of civilization. Civilization is a way of governing living communities, according to which (1) power is separated from the community, (2) common property is taken away from the community and privatized, and (3) power is tied to private property. Private property has for long consisted of real estate and their geographical location, as well as the forced labour of subjects who were formerly members of the community. In capitalism as the present model of civilization, power is tied to free world capital, which has accumulated in the West since the Renaissance.

Where and how did Western capital accumulate? The first capital that did not dissipate over time was accumulated in Genoa during the fifteenth and sixteenth centuries. In that first round of capital accumulation, Genoa enjoyed the external protection of the Habsburg lineage, which had estates spread across Europe and a vast world colonial empire. After the weakening of the Habsburgs, the second round of capital accumulation took place in the Netherlands, into which the accumulated Genoese capital also merged. Dutch capital enjoyed the internal protection of the United Dutch Provinces, which overthrew the Habsburgs in 1588. The Netherlands has been the undisputed mistress of the world for a century. [The weakening of the Netherlands began with the conclusion of the Peace of Westphalia, which was arranged by the Netherlands itself, because in the previous Thirty Years’ War (1618-1648) it was without a European market for its colonial goods. After 1648, for the sake of peace, absolutism was introduced, which was the opposite of the “open society” of the Netherlands and mercantilism, which was the opposite of liberal capitalism and which consisted in the closure of production processes within state borders and in the balance of trade between countries. At the time of mercantilism, the market was under the control of (absolutist) state authorities. In addition, the overseas colonial systems of European states were separated and closed monopolies.]

The third round of capital accumulation took place during the eighteenth and nineteenth centuries in England, into which Dutch capital eventually merged, as capital in England produced better. In the English case, the kingdom was a means of capital, which provided protection to the kingdom. (This was shown by the founding of the Bank of England in 1694.) In the first two rounds, capital was accumulated through trade and the plunder of other people’s wealth, including the plunder of people, who were traded as slaves. In the English round, capital was also accumulated by industrial production in the nineteenth century, but up to the middle of that century Britain had protected its expensive agricultural production by closing the food market.

After the “unification” of the United States in the bloody Civil War (1861-1865), capital began to accumulate strongly in the United States through the use of domestic natural resources, the development of technology and industrial production, but without foreign trade and without plundering other people’s wealth. The United States had isolated its economy: there were no imports of finished products, but it was abundantly receiving foreign capital, which flowed profusely from England. Thus, the combination of capital and the American state, on the one hand, enabled a strong accumulation of capital, and on the other hand, before the First World War, the United States became the strongest political, economic and military power in the world. A novelty in the fourth, American round of capital accumulation was the use of money as a commodity rather than as a medium of exchange. Apart from money, nature and people have become commodities on the market. Capital in the United States – as it was earlier in the Netherlands and England – had internal protection. In the US, capital was originally accumulated in the areas of finance, transportation and communications (banks, railways, telegraph, and telephone) and in the areas of entertainment (photography, film, Hollywood, Broadway).

Along with the rise of the United States, there was a strengthening of the economy, politics and military power in Germany and Japan, according to the American template: restriction of imports, development of technology, industrialization and the creation of cartels. On the eve of World War I, German industrial production was equal to the total industrial production of Britain and France. Atlantic capital could not come to terms with such a development in Europe, so it pushed the whole of Europe into war. World War I was the result of the use of states or politics for capital gains. Wall Street gave war loans to warring countries. (The answer to nineteenth-century British liberalism was twofold: Bismarck’s economic nationalism and Marxism, which later moved from Germany to Russia.)

The purpose of capital accumulation is not to increase the personal or family consumption of capitalists or people who gather capital. The purposes of excessive capital accumulation are to establish and strengthen political power. By the end of the nineteenth century, capital was sufficient to rule separately the peoples in their historical states. At the beginning of the twentieth century, so much capital had accumulated in the United States that American capitalists had sought to rule the world or the entire species of Homo sapiens.

In short, the centuries-old process of capital accumulation in the West shows the close connection between capital accumulation and the use of state. Until the outbreak of World War I, capital has controlled nation-states, and after that war, the United States sought to rule the world through the export of capital and American democracy, and through the League of Nations. (Capital pursued the ideological uniformation of the world.) This was successfully opposed by France and Britain as victors of the war and as colonial powers. In addition, the Great October Revolution was carried out in Russia. The economic crisis created by the war and the subsequent Great Depression triggered in the USA by financial speculations of free capital caused a series of nationalist revolutions in Europe. By June 1940, almost all of Europe was under the regimes of National Socialism, fascism, or corporatism. (The answers to earlier Dutch capitalism were absolutism and mercantilism.)

The then emergence of economic and political systems that opposed capitalism was the result of uneven economic development, which capitalism created by the arbitrary use of accumulated capital. (Capital accumulates better by warming developed markets than by expanding the sale of products in less developed markets.) Capitalism has hit individual people and nations with spatially uneven development. In Russia, capital was opposed by the working class, and in the rest of Europe – with the exception of Britain – capital was opposed by nations. Between the world wars, the world was torn by three ideologies: liberalism, communism, and National Socialism. Until then, ideologies did not play a crucial role, because the entire West was “Christian.” The ideology of the Third Reich and the immature, ideologized German geopolitics of the time led the Third Reich to attack the Soviet Union, with which the Reich had been an ally until that attack. If that attack had not taken place, the world today would look different politically.

World capital accumulated in the United States sought to rule the world after World War II, again through the export of capital and democracy, but also through the use of world political and financial institutions: the UN, the World Bank, the International Monetary Fund and the aborted International Trade Organization (ITO), which was established in 1995 as the World Trade Organization (WTO). The implementation of this idea was prevented by the Soviet Union, which “carried out” socialist revolutions in Eastern Europe and in China, Mongolia, North Korea and Vietnam. The American state was the strongest state in the world, but it was too weak to help capital establish world power. From the Great October Revolution until the end of the Cold War, capitalism had an alternative in socialism, in which capital belonged to the people, the state, or the working class.

After the Cold War, capital harnessed the United States to establish its world hegemony, but that hegemony lasted only about ten years. The new political reality arose from the renewal of national power in Russia (1999) and China’s entry into the world economic stage and its accession to the World Trade Organization (2001). American capital began to flow into China, not as financial but as industrial capital, which became tied to “labour and space.” (In four Western rounds of capital accumulation, financial capital or cash flowed from one country to another.) Along with China and Russia, other countries followed the path of economic nationalism: Iran, Turkey, India, Japan, Vietnam, Israel, South Korea, Saudi Arabia and other Asian countries and many countries in Africa and Latin America. A new alternative to liberal capitalism is being created, but capitalism does not tolerate alternative political systems.

I will emphasize that in today’s globalized world, the alternative to liberal capitalism is neither workers’ nor National Socialism, but a new alternative, which I call politism. Politism is an approach to the organization of the state, according to which politics or the performance of the collective work of the people or the living community takes precedence over narrow economic gains, over protection and over ideology. Capital already gradually hands over to the peoples their states, which it has so far controlled. What kind of countries will Afghanistan, Iraq, Syria, Yemen, Egypt, Libya and other countries become, after the world capital has unsuccessfully tried to “build” in them its own regimes? Which way will go the European Union, in which liberal capitalism has created ruin? What kind of political system will Croatia set up if it does not want a complete replacement of population in it? This is the case in many countries around the world. I will emphasize that capital, by promoting consumption and advocating the greatest possible economic growth, has created general debt slavery of states, peoples, corporations, financial institutions, families and individuals. States are in debt and are powerless to help their populace. However, in our species the awareness that the world cannot last long in the present way is rapidly spreading.

In a world where many states have already shown disobedience, capital will increasingly lose power over the species. Capital could preserve its power only if it established a unitary world state, in which a single political system would be established, a single military force that can only be legally used by free capital and the ideology of liberalism as the only system of belief. This cannot happen, because there are sovereign nations, which do not intend to give up their states, and because belief systems are not bought from catalogues, but are created by evolution in historical nations, many of which last for millennia. Fewer and fewer people are reluctant to take the “fast food” of world capital. Capitalism will be seriously endangered when states limit the freedom of capital and when capital begins to be tied to space and labour.

The first deadly means of capitalism were the mighty concentration of capital and the freedom of its circulation. Therefore, the species should scatter capital on countries and peoples and tie it to the Earth and life on it. Another means of capitalism is the free world market. State market surveillance is undesirable for capital, because the free sale of attractive and heavily promoted products and services drains capital from local markets and piles it in places from where production is credited, which is also exploited and indebted. Earnings from sales in local markets are finally flowing into the treasury of free world capital. With the existence of a global free market, it is difficult to accumulate capital in local markets. They may increase employment, but the employment of low-paid workers is not a means of capital accumulation. Did not Western countries in which capital had accumulated fully control their markets for capital accumulation, and did not many of them establish colonial monopolies? By taking control of their own markets, nations will seriously threaten capitalism. Trade agreements can be made by states as well, not just by private corporations.

The third deadly means of capitalism was the choice of technology. Capital decided in which industries the technology would develop. The purpose of investing in technology has always been the same: to create new products and services that will enable (excessive) economic growth and a particularly strong additional accumulation of free capital. In the West, capital has been invested in digital technology in recent decades, which has made it possible to create private or „social“ networks, which are used for entertainment and for the exchange of unnecessary information, often harmful to people. In contrast to the West, China has invested huge capital in creating green technology for the exploitation of renewable energy sources. (In China, 5G digital networks with built-in artificial intelligence are also used to combat the corona virus pandemic and to do daily family, corporate and public work. Homo sapiens are crying out for new technology to stop the decay of the Earth and life on it. Nations will tame free capital and remove capitalism and by taking control of the development and of the use of technology that is not created by capital, but by people with their knowledge and invention.

One of the devastating consequences of great accumulation and complete freedom of capital is the unequal distribution of income and wealth among nations and within nations. The freedom and arbitrariness of capital reveal the racism of capital. Countries with developed markets are one realm, and countries rich in natural treasures are another. Well-paid professionals, entertainers, or athletes through whom free capital accumulates in all nations are one thing, and the other are poorly paid workers who, with their meagre income, create little demand in the market. Divisions among nations and within nations have made the world an unprotected and dangerous place. Fairness is not a superfluous word. Fairness in education, business, investment and rewarding knowledge and work makes the world more peaceful and the species more protected. Capital will have to accept fairness in its relationship with the species, which is globalized and which of small human forces can create a strong and threatening collective life force.

Homo sapiens need a cleaner and tidier Earth. It needs more life in and around itself or in the biome. The species urgently needs to stop the deterioration of climate and to start its improvement. Meeting these needs of the species should replace the demands of capital, which goes only for economic growth and further self-multiplication. The species and its peoples need to tame capital and make it responsible. Capital should not be tied only to space and work, but also to the Earth, life on it and the climate. Tied capital is good and useful capital. Free capital is evil. Freedom of capital is slavery of our species. The species needs to shake off free capital, and capitalism needs to be removed, in order to improve health in it and to bring life back to it. The globalized species has a great life force. Enough awe of capital!

The corona virus pandemic has exacerbated the survival of Homo sapiens. (A strain of corona virus has recently emerged in India, which has undergone three simultaneous mutations. In the United States, in a retirement home, residents were recently infected, even though they were already vaccinated, apparently earlier this year. The infection was brought in by an unvaccinated home employee.) The species Coronavirinae could overpower the species Homo sapiens and remove it from the Earth. Therefore, our species needs to defend itself against the onslaught of viruses, but capitalism is not a political and economic system from which the species could oppose pandemics. Capitalism multiplied our species, drove it into huge multimillion cities (Tokyo, Mumbai, Mexico City), and squeezed people alongside animals that carry viruses but are resistant to them.

The species will have to invest huge sums of money in fighting pandemics, in the search for vaccines and drugs, in people’s life knowledge, in educating people to coexist with viruses, in science and new technology, and in producing new goods needed by the health system and health workers. The species will have to create a world health system. Now our species, nations, and states are debtors, and capitalists are creditors. Such a relationship is unacceptable for the species. Therefore, all free capital should be tied to the species, peoples, nation-states and health of people. The corona virus pandemic has shown that capitalism has betrayed the species, because capital does not want and cannot take responsibility for the Earth, life and our species. Capitalism has plundered the species, and the species now really needs money. The accumulated private money should either be taken by tax from the capitalists or should be devalued by the constant state issue of money for the needs of the Earth and life. (Such a measure was implemented in France in 1945 and 1946, when the government confiscated the properties and businesses of Nazi collaborators and repaid all domestic debts with excessively printed money.) The species is at war and will be at war with the virus for a long time, so it must have a war tax system.

In summary, nation states can and must (1) prevent the possibility of further accumulation of private capital, (2) deprive capital of freedom of circulation, (3) take freedom of the world market, (4) take over the development of technology and the establishment of new, clean energy and industry, ( 5) decisively reduce the differences in income and wealth of peoples and within peoples and (6) to invest enormous wealth in cleansing the Earth, rebuilding life on it, improving the climate and restoring the physical and mental health of people. Thus, as the mentioned listener would say, capitalism could be “dismantled”. The species has no other solution. Either capitalism or species!

The transition of our globalized species from capitalism as a model of civilizations to politism as a model of community is calculated on the self-protection of the species, and will be a process of the adaptation of the species to the circumstances it created under the compulsion of capital. The species is primarily faced with the task of improving the current life-threatening circumstances.

Continue Reading