Zdravko Mršić – Konsenzus

It is not going well to our species of life. The situation in it has become worrying and it is not known whether it and life on Earth will survive. That’s what everyone knows about.

However, there is some good news. The participating in Catholic mass celebrations through HRT reveals a great novelty. As much as Sunday’s attendance at mass offers the possibility of meeting other fellow parishioners, participating in mass celebrations via television provides the opportunity to observe and listen to the sermons of many celebrants throughout Croatia (and Bosnia and Herzegovina).

It is obvious that a new generation of preachers has emerged, seeking a new meaning of Catholicism, appropriate to today’s circumstances and to the state of our species. I would like to point out the sermon of the auxiliary bishop of Đakovo-Osijek Ivan Ćurić at the shrine of Udbina on the occasion of the anniversary of the Croatian way of the Cross, May 1945-May 2022. The current confusion in the world requires a thorough explanation of and a coherent proposal to improve the state of the species.

I emphasized Catholicism, because I consider apostate the faiths, which were thought out after the appearance of Jesus of Nazareth (JoN). They were created by abandoning the care of the common, Catholic good and by taking care of special interests. Islam has taken care of the interests of Arab tribes (and later of  “developing” tribes, who after the collapse of colonialism began to suddenly turn into nations). The Orthodox Christianity was concerned with the care for the Byzantine Empire. Evangelism was originally created as the faith of the Northern Germans, and Anglicanism as a new faith of the English. Even before Jesus, Judaism was the faith of a nation or a race.

Catholicism is the faith of deliberate immersion in all that exists, including the divine. It is one thing to adhere only to the people, tribe or race, to a certain living space, to a particular worldview and to a certain political party, and quite another matter to belong to our species, to life as the only value in the “dead” matter and to the Earth. In the first case, it is an ideology that binds people to power, and in the second it is about the general human, living and collectivist faith.

This is particularly true of recent ideologies: liberalism, nationalism, communism and national socialism. Liberalism is the ideology of capital, the market impregnation of interpersonal relationships and of self-centeredness. Nationalism is an aggressive ideology of individual nations. Communism is the ideology of waged labor. National socialism is the vengeful ideology of state capitalism. These ideologies have deeply divided the species. During the Second World War, they had fatally divided the Croatian people, who will never recover from all the sustained suffering. „A kingdom that is divided within itself will perish.” (JoN)

New Croatian Catholic preachers regularly mention and denounce ideology as a means of division among people. They do not yet emphasize, that ideologies in particular try to replace Catholicism. (Other, apostate faiths are ideologies in themselves, as they adhere to the special interests not the common good.) It is worth of emphasizing that the ideologies seek to displace Catholicism, and that Catholicism should consider ideologies as harmful and make them redundant. The natural association of people into nations by common language and history has a justification, and it can be ennobled by Catholicism to the extent that prevents it from turning into nationalism.

The capitalism that has been ravaging our species for six or seven centuries has made all people and nations needy and unfortunate. Globalization has made this fact obvious, as the species is affected by enormous troubles: severe climate change, the indecision of politicians to introduce green energy and economy, the coronavirus pandemic, the loss of human habitats, the disruption of supply networks, the absence in our species of the upbringing for the species and consequently the outspread of mental illnesses.

The troubles of the species began not in capitalism, but in the early civilizations six or seven millennia ago. In them, strong individuals have taken over the power of the original communities and have treated them as their property. Power rested on private property, into which the earlier collective wealth was transformed. Human connectivity or collectivity has disappeared, and people have been transformed into subjects. In civilization, ideology as an additional means of governing has replaced faith, which until then strengthened the cohesion of communities. Mature capitalism is a civilization, in which the accumulated capital rules the entire species.

Liberalism as an ideology of capital, capitalism and markets declared self-centeredness a virtue, although the original communities had tried to eradicate it, because they considered it a vice. Nowadays, the severe threat for the species – as it was in its beginnings – self- centeredness really proves to be the most severe vice of capitalism.

When one wonders what is good for our species it is worth knowing what kind of the species of life it is. Homo sapiens is an exceptional species of life. He has a conceptual, abstract or symbolic thinking, an awareness of the world and of himself, and the ability to judge his own attitude and his own actions. Man is not programmable. Man is a worker, creator and inventor. He was not begotten to be a subject and he can take personal and group responsibility for his own actions in God’s world or on the Earth. Other species can not carry responsibility, and the capital does not want to hear about it.

The instructions for the action of Homo sapiens as a whole were first and only given by Jesus of Nazareth. „Go, then, to all peoples everywhere and make them my disciples: baptize them … and teach them to hold all I have commanded you to do!” (JoN) The founders of other belief systems have taken into account particular interests rather than the benefits of the species. Jesus’ good news is the real and only novelty in civilization. Jesus went after replacing self-centeredness with solidarity and mutuality. He went after the restoration of the original collectivity in our species, which is the heritage of evolution.

The underlying controversy that shakes the species involves care for the common, collective good on one side and, on the other side, an effort to accumulate private wealth. The struggle between self-centeredness and mutuality has so far been fought in the realm of material goods. Nevertheless, even if mutuality won such a fight, the species would have only satisfaction, but not contentment. The possible new, fairer distribution of material goods is not enough for humans, who have an awareness of themselves and of the world. Many people waste their lives on accumulating material goods without ever tasting life satisfaction and experiencing humanity, which is the most a man can have. „I have come that all might have life, and that they might have it more abundantly.” (JoN) The species must help its members to implant in themselves life satisfaction and to experience humanity, which can only be achieved through human togetherness. „Whenever you sit down to eat together, remember me.” (JoN to his disciples)

Somebody must bear the burden of the expected new wave of spreading Jesus’ good tidings. It can be undertaken only by Jesus’ Catholic Church, whatever it is now. It is about a new mission for Catholicism and for the Church, as the authorized bearer of Jesus’ idea of togetherness among all people and among all life communities. It is not about ecumenism or about a compromise of Catholicism with promoters of special and most frequently opposing interests. It is a about removal from our species of carriers of such interests, because they are against any kind od collectivism. There is no substitute for Catholicism or the fellowship within the species. The spreading of Catholicism is a necessary condition to save Homo sapiens, the existing biodiversity, the life that evolution has brought and the Earth itself. The new common mission of Catholicism and the Church can bring salvation to the two of them too. That’s exactly why the new preachers are looking for the new meaning of Catholicism.

Continue Reading

Našoj vrsti života ne ide dobro. Stanje u njoj je postalo zabrinjavajuće i ne zna se hoće li opstati i ona i život na Zemlji. To svi znamo.

Međutim, ima i dobrih vijesti. Praćenje katoličkih misnih slavlja putem HRT-a otkriva veliku novost. Koliko god dolazak nedjeljom k misi pruža mogućnost sastajanja i razgovora župljana, sudjelovanje u misnim slavljima putem televizije pruža mogućnost promatranja i slušanja propovijedi mnogih misnika diljem Hrvatske (i BiH).

Očito je, da se pojavio novi naraštaj propovjednika, koji traže novi smisao katolištva, primjeren današnjem vremenu i stanju u našoj vrsti. Posebno bih naglasio propovijed pomoćnoga biskupa đakovačko-osječkoga Ivana Ćurića na Udbini prigodom obljetnice Križnog puta. (Za biskupa se može predvidjeti, da neće dugo ostati pomoćnim biskupom, a možda ni u svojoj sadašnjoj biskupiji.) Sadašnja zbrka u svijetu traži temeljito objašnjenje i suvisao prijedlog za poboljšanje stanja vrste.

Naglasio sam katolištvo, jer otpadničkima smatram vjere, koje su smišljene poslije pojave Isusa iz Nazareta (IIN). One su nastale napuštanjem brige za opće, katoličko dobro i preuzimanjem brige za posebne probitke. Islam se starao za probitke arapskih plemena (i kasnije plemena „u razvitku“, koja su se nakon sloma kolonijalizma počela naglo pretvarati u narode). Pravoslavlje je smišljeno u brizi za Bizantsku carevinu. Evangelištvo je prvotno nastalo kao vjera sjevernih Nijemaca, a anglikanstvo kao nova vjera Engleza. Judejstvo je i prije Isusa bilo vjerom jednog naroda ili jedne rase.

Katolištvo je vjera namjernog uranjanja u sve što postoji, uključujući božansko. Jedno je prianjati samo uz narod, pleme ili rasu, uz određeni prostor, uz koji poseban svjetonazor i uz određenu političku stranku, a drugo je pripadati našoj vrsti, životu kao jedinoj vrijednosti u „mrtvoj“ tvari i Zemlji. U prvomu je riječ o ideologiji koja veže ljude uz vlast, a u drugomu o općeljudskoj, životnoj i zajedničarskoj vjeri.

To posebice vrijedi za novije ideologije: liberalizam, nacionalizam, komunizam i nacionalni socijalizam. Liberalizam je ideologija kapitala, otržištenja međuljudskih odnosa i samoživosti. Nacionalizam je napadačka ideologija jedinačnih naroda. Komunizam je ideologija najamnog radništva. Nacionalni socijalizam je osvetnička ideologija državnog kapitalizma. Te ideologije su duboko podijelile vrstu. One su u ratnim okolnostima bile kobno podijelile hrvatski narod, koji se ne može oporaviti od silnog stradanja. „Kraljevina koja je u sebi podijeljena propast će!“(IIN)

Novi hrvatski katolički propovjednici redovito spominju i osuđuju ideologiju kao sredstvo podjele među ljudima. Još ne naglašavaju to, da ideologije posebice nastoje zamijeniti katolištvo. (Ostale, otpadničke vjere su zbog prianjanja uz posebne probitke same po sebi ideologije.) Valja naglašavati to, da ideologije nastoje istisnuti katolištvo, a da katolištvo treba ideologije učiniti neumjesnim. Prirodno povezivanje ljudi u narode po jeziku ima izliku i ono se katolištvom može oplemeniti u mjeri, koja ga priječi da preraste u nacionalizam.

Kapitalizam koji već šest-sedam stoljeća hara vrstom učinio je sve ljude i narode nevoljnima. Globalizacija je učinila da to postane očitim, jer vrstu pogađaju goleme nevolje: težak poremećaj klime, neodlučnost političara da uvedu zelenu energiju, pandemija koronavirusa, gubitak ljudskih staništa, poremećaj opskrbnih mreža, nestanak iz vrste odgoja za vrstu i posljedična raširenost duševnih bolesti.

Nevolje vrste nisu počele u kapitalizmu, nego još u civilizaciji prije šest-sedam tisućljeća. U njoj su jaki pojedinci vlast oteli izvornim zajednicama i njima zavladali kao svojom imovinom. Vlast je počivala na osobnom bogatstvu, u koje je pretvoreno ranije skupno bogatstvo. Nestalo je ljudsko zajedništvo, a ljudi su pretvoreni u podanike. U civilizaciji je ideologija kao dodatno sredstvo vladanja zamijenila vjeru, koja je dotad jačala koheziju zajednica. Zreli kapitalizam je civilizacija, u kojoj nakupljeni kapital vlada cijelom vrstom.

Liberalizam kao ideologija kapitala, kapitalizma i tržišta proglasio je samoživost poželjnom, iako su se izvorne zajednice borile protiv nje, jer su je smatrale porokom. U današnje vrijeme teške ugroze vrste – kakvo je bilo i u njezinu početku – samoživost se uistinu pokazuje teškim porokom kapitalizma.

Kad se pita što je dobro za našu vrstu valja znati o kakvoj je vrsti  života riječ. Homo sapiens je iznimna vrsta života. On ima pojmovno mišljenje, svijest o svijetu i o sebi te sposobnost prosudbe vlastitog držanja i vlastitih postupaka. Čovjek je radnik, stvaratelj i izumitelj. On nije za podanika i on može preuzeti osobnu i skupnu odgovornost za svoje djelovanje u Božjem svijetu odnosno na Zemlji. Ostale vrste ne mogu nositi odgovornost, a kapital za nju ne želi ni čuti.

Upute za djelovanje Homo sapiensa kao cjeline prvi i jedini dao je Isus iz Nazareta. „Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih i učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!“(IIN) Utemeljitelji ostalih sustava uvjerenja zastupali su posebne probitke, a ne dobrobiti vrste. Isusova radosna vijest je prava i jedina novost u civilizaciji. Isus je išao za zamjenom samoživosti zajedništvom. Išao je za obnovom izvornog zajedništva u vrsti, koje je baština evolucije.

U temeljni prijepor koji potresa vrstu uključeni su skrb za opće, skupno dobro i, s druge strane, nastojanje za namicanje posebnih probitaka. Borba između samoživosti i uzajamnosti dosad se vodila u području tvarnih dobara. Ipak, sve da uzajamnost i pobijedi u takvoj borbi, vrsta bi imala zadovoljštinu, ali ne i zadovoljstvo. Nova razdioba tvarnih dobara nije dovoljna za čovjeka, koji ima svijest o sebi i o svijetu. Mnogi ljudi potrate životno vrijeme na namicanje tvarnih dobara, a da nikad ne okuse zadovoljstvo životom i ne dožive ljudskost, što je najviše što čovjek može imati. „Došao sam da svi imaju život i to u obilju!“(IIN) Vrsta mora pomoći svakom pripadniku, da u se usadi zadovoljstvo životom i da doživi ljudskost, što se može ostvariti samo ljudskim zajedništvom. „Kad god sjednete da skupa blagujete sjetite se mene!“(IIN učenicima kratko prije smaknuća)

Netko mora ponijeti teret za novi zamah širenja Isusove radosne vijesti. To može učiniti samo Isusova, katolička crkva, kakva god ona sad bila. Riječ je o novom poslanju za katolištvo i za Crkvu, kao ovlaštenu nositeljicu Isusove zamisli zajedništva među svim ljudima i među svim životnim zajednicama. Nije riječ o „ekumenizmu“ odnosno o nagodbi katolištva s promicateljima posebnih i najčešće suprotstavljenih probitaka. Riječ je o istiskivanju iz vrste nositelja takvih probitaka, zato što njima smeta zajedništvo. Nema zamjene za katolištvo ili zajedništvo vrste, a ono je nužan uvjet spašavanja Homo sapiensa, zatečene bioraznolikosti, života kakav je donijela evolucija i same Zemlje. Novo zajedničarsko poslanje katolištva i Crkve može donijeti spas i njima dvoma. Naši novi propovjednici upravo zato i traže novi smisao katolištva.

Continue Reading

Ni u jednom narodu nije sve u politici, ali je politika bitan vidik djelovanja u svakoj političkoj zajednici. Osim politike postoje i drugi vidici vlasti: gospodarstvo, zaštita ili obrana i ideologija ili sustav uvjerenja. Svaki vidik vlasti ima svoj poseban smisao: zajednica treba trajati; ljudi trebaju zadovoljavati svoje potrebe; treba štititi prostor, ljude i bogatstvo; i treba jamčiti životnu koheziju ili sljubljenost pučanstva. Zbog njihove izvornosti, nijedan vidik vlasti ne može nadomjestiti nijedan drugi. Primjerice, rat ne može zamijeniti politiku, a ideologija ili vjera ne može biti nadomjestak za gospodarstvo.

Politika je obavljanje skupnog posla naroda ili životne zajednice. Politiku za narod vodi država. Prva briga državne politike je očuvanje suverenosti naroda i njegove države. Suverenost ili vrhovništvo se sastoji u pravu i potrebi države, da na svojem prostoru samostalno, bez upletanja vanjskih sila, djeluje na svoje ljudi. Suverenost nosi odgovornost za prostor i ljude. Država putem politike jamči ljudima zaštitu i blagostanje. Kako bi to mogla činiti, država treba postaviti primjeren politički sustav, koji uključuje ustav i druge zakone, administrativni i sigurnosni sustav, prometnu i životnu infrastrukturu, ali i opravdana očekivanja pučanstva.

Tako je bilo u svijetu podijeljenom na razlučene i prostorno omeđene države. Nacionalna politika seže do granica države. Vojska i oružje mogu u ograničenoj mjeri preći granice države. Međunarodna trgovina i poslovna ulaganja imaju neograničen doseg. Sustav uvjerenja i prateći mediji su nezaustavljivi. Ipak, globalizacija je promijenila odnos među državama. Nije globalizirano samo gospodarstvo, nego i cijela vrsta Homo sapiens. Stoga se u naše dane postupno stvara globalni sustav uvjerenja: u globalnom svijetu briga država za njihov prostor i ljude traži punu suradnju država i njihovih naroda.

Hrvatska je zajednica različitih ljudi. Kako različitost ne bi prerasla u podjele, građane mora povezivati skupni sustav uvjerenja pripadnosti jednom prostoru i jednom narodu. Podjelu stvaraju i razlike u prihodu i bogatstvu pa se i jedno i drugo trebaju ujednačivati. Hrvatska treba povećati stvaranje bogatstva i znanja, koje je u sadašnjem svijetu izvor bogatstva. Tomu vode državna ulaganja. Hrvatskoj je kao i svakoj državi s teškim susjedima potrebna dobra zaštita. Stoga RH mora voditi vlastitu politiku.

Europska unija je zajednica različitih naroda, koji imaju svoju povijest i svoju političku misao. Europa je dugo bila podijeljena po bogatstvu, znanju i poduzetnosti, po politici i sposobnosti ratovanja, po vjeri i po pripadnosti suvremenim svjetskim ideologijama: liberalizmu, nacionalizmu, komunizmu i fašizmu. Ako želi opstati, EU mora među svojim narodima u uzrujanom globalnom svijetu postići to, što RH mora ostvariti među svojim građanima.

SAD su – usprkos svojoj nametljivoj geopolitici – jedna od najugroženijih političkih zajednica. One se ne brinu ni za svoj prostor ni za svoje ljude, koji se nisu ni nakon 250 godina slili u narod. SAD su duboko podijeljene na brojne načine. Američki kapital se više ulaže u druge zemlje, nego u SAD. Kao što EU ne može opstati bez uvoza sirovina i energenata, tako SAD ne mogu opstati bez uvoza školovanih ljudi. Kao zemlja i kao životna zajednica SAD se moraju prenuti i umjesto svjetske politike voditi politiku za svoj prostor i za svoje ljude. SAD će se morati pomiriti s tim, da uskoro više neće biti prvom, a možda ni drugom industrijskom i trgovinskom silom svijeta. SAD imaju privatno, ali nemaju skupno bogatstvo, koje vodi općem dobru.

Od svih vrsta života najnevoljnija je vrsta Homo sapiens, koju je globalizacija učinila životnom zajednicom, ali koja se ne ponaša kao zajednica. Naša vrsta ugrožava samu sebe putem (1) ratovanja unutar sebe, (2) stalnim unutarnjim prijetnjama, (3) nametanjem gospodarskih kazni, (4) remećenjem opskrbnih mreža, (5) nebrigom za Zemlju, klimu i život te ponajviše (6) upornim pristajanjem uz kapitalizam kao politički i gospodarski sustav, koji je najteži porok naše vrste. Vrsta je sama sebi najljući neprijatelj. Vrsta u sebi mora uspostaviti stanje mira i opću suradnju među narodima.

Naša prva briga je Hrvatska. Nad njom je uspostavljen višeslojan sustav vlasti. Hrvatska ne upravlja sama sobom, nego slijedi politiku EU, koja ne slijedi potrebe Europljana, nego krivu i opaku politiku SAD. Međutim, ni SAD ne vode politiku brige za svoj prostor i za svoje ljude, nego ispunjaju zahtjeve nositelja kapitala, kojima je prijeka briga pretvaranje svih država s njihovim prostorom i ljudima u podružnice svjetskog tržišta, što nosi daljnje nakupljanje kapitala. Pritom kapitalisti koji svime upravljaju ne žele preuzeti odgovornost ni za što.

Ubojito sredstvo politike SAD je Atlantski savez. NATO je politički, a ne vojni sustav kojim SAD žestoko prijete narodima, stvaraju podjelu unutar Europe te stvaraju prostornu podjelu svijeta na bijeli, atlantski svijet i na tamnoputi svijet u razvitku. NATO je u svojoj srčici rasistička ustanova. NATO kvari i razara globalni svijet. Ta je ustanova štetna za svijet i ona je svijetu suvišna. NATO je imao smisao za Hladnog rata, ali je u minulih dvadeset godina razarao zemlje, stvarao pustoš i trpio poraz za porazom.

Sad je na globaliziranoj vrsti da upriliči otpor kapitalizmu, kako bi se zajedništvo u vrsti ostvarivalo putem suradnje životnih zajednica i njihovih država, a ne putem djelovanja privatnih korporacija na svjetskom tržištu. Tržište je nebrojene narode „ostavilo na cjedilu“. Međutim, otpor ne može upriličiti vrsta kao cjelina, nego to mogu učiniti pogođeni narodi, posebice oni veći s velikim zemljopisnim prostorom, primjerice BRICS. Pod konac devetnaestog stoljeća svjetskom kapitalu uspjelo su se suprotstavili Amerikanci, Nijemci i Japanci, a ne po Marxovu naputku radnička klasa.

Otpor naroda kapitalu bio je počeo, ali kapital sad nastoji izvesti protivudar. Unatoč priči kapitalističkih medija, sadašnji rat u Ukrajini je jamačno rat kapitala protiv ruskog naroda. Svrha tog rata, kojemu su najteža žrtva Ukrajinci, je pretvoriti Rusiju od zemlje ruskog naroda u nekretninu, kojom će slobodno baratati kapital. Žrtve su i svi zapadni narodi, kojima gospodarstvo propada, koji trpe inflaciju i poremećaj opskrbnih lanaca te koji se sad kao ni ostali narodi ne mogu posvetiti rješavanju teških pitanja klime, zaštite života na Zemlji i liječenja navučenih duševnih bolesti.

Početkom svibnja papa Franjo je razgovarao s listom Corriere della Sera. Rekao je da kani poći u Kiiv, ali da bi prije morao poći u Moskvu, kako bi Vladimira Putina – kojega nije javno osudio – naveo na prestanak paljbe i razaranja. Dodao je, da je stvarna „sablazan“ Putinova rata to, „što je NATO lajao na vratima Rusije, a to je navelo Kremlj, da slabo reagira i da počne rat“. Kapital i Zapad stalno trebaju neprijatelje.

Koga god se okrivljivalo i osuđivalo za rat u Ukrajini pripadnici naše vrste više ne smiju podnositi političare koji počinju i prihvaćaju ratovanje.

Continue Reading

Stanje svijeta se učas, od početka stoljeća, silno promijenilo. Početkom 2001. godine u svijetu je uglavnom vladao red, koji je počivao na potpunoj slobodi trgovine. Proizvođači i trgovci bili su slobodni. Učinak im je ovisio o sposobnosti uporabe tehnologije, koja sve brže napreduje. Naprotiv tomu, danas u svijetu vlada politička, poslovna, trgovinska, sigurnosna i ljudska zbrka. Tako je bilo i prije sadašnjega europskog rata, koji je prikritu zbrku svima učinio vidljivom.

Čemu pripisati naglu i presudnu promjenu stanja svijeta, ako se zna da privatni kapital, koji je početno bio nakupljen u Europi, neprekidno upravlja svijetom od šesnaestog stoljeća? Po meni, red koji je kapital bio uspostavio nije za globalni svijet. Taj se ‚red‘ u globalnom svijetu pretvara u nered. Kapital se nije znao prilagoditi globalizaciji Homo sapiensa, najznačajnije vrste na Zemlji. Kapitalisti ne mogu vladati globalnom vrstom tako, kako su vladali razdijeljenim ili zavađenim narodima i njihovim prostorima.

U životnim zajednicama djeluju četiri „poluge“ vlasti: država ili politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. U povijesnim civilizacijama politika je u ime zajednice imala posljednju riječ: vladali su vladari U kapitalističkoj civilizaciji posljednju riječ ima kapital, koji spada u gospodarstvo, a ne u politiku. Kapitalisti su od naroda preuzeli vođenje politike, jer su mogli ucijeniti, kupiti ili potkupiti političare, da politiku umjesto na dobrobit naroda vode za probitke kapitala.

Kapital nije zlo sam po sebi. Međutim, nevolja naše vrste s kapitalizmom je u tomu, što kapital nije javni ili skupni odnosno što nije u vlasti zajednica, nego je privatni. Šačica bogatih ljudi naopako je upravljala milijardama ljudi, cijelom Zemljom i životom na njoj te životnim okolišem i klimom.

Kapitalisti su svojom pohlepom upropastili Zemlju, okoliš s klimom i narode naše vrste te ugrozili život na Zemlji. Kapital je dosad za sebe tražio potpunu slobodu djelovanja, ali ni u čemu nije htio preuzeti odgovornost. Svijet i život su sad toliko ugroženi, da svatko, uključujući kapital, mora sa svojeg mjesta preuzeti odgovornost za prostor i život.

Naličje djelovanja kapitala je ratovanje. Rat je prokušano sredstvo kapitala za stvaranje novih tržišta, koja su jedina mjesta gomilanja kapitala. Kapital je prouzročio kolonijalna osvajanja, nebrojene europske ratove, dva svjetska rata, a najnoviji europski rat prouzročio je gomilanjem oružja i postrojbi u blizini zapadne ruske granice. Prijetnje Rusiji i politička hajka na Rusiju traju od dolaska Joea Bidena na vlast. Rusija je za kapital samo tržište i ‚nekretnina‘, a ne narod i domovina.

Svijet je za vladavine predsjednika Clintona bio slobodan za djelovanje gospodarskih sila, uključujući kapital. Tu slobodu je jamčio dogovor država u okviru Svjetske trgovinske organizacije (WTO), kojoj su postupno pristupile sve države, uključujući Kinu. Bilo je jedno tržište, svijet je bio nepodijeljen, a svaki narod se snalazio kako je „znao i umio“.

U Clintonovu svijetu kapital je koristio svoju slobodu kolanja i posezao za jeftinim radom u zemljama u razvitku, prvobitno u Kini, u kojoj je oduvijek bilo znanja i radnih vještina. Američki kapital i kinesko znanje su u dva desetljeća od siromašne Kine napravili drugo najveće gospodarstvo, najveću industrijsku i najveću trgovinsku silu svijeta, s vlastitim tehnološkim izumima, svemirskim programom i velikom vojnom silom.

Za predsjednika Busha sina politika se u ime kapitala prestala voditi putem sveameričkog političkog suglasja ili konsenzusa. Nju je u ime kapitala preuzela udruga neokonzervativaca, koju su utemeljili ruski useljenici, koji su prije pristajali uz ideologiju Trockoga, a ne Lenjina ili Staljina. Za neokone je – kao što je bio i za trockiste – važan izvoz revolucije. Iz SAD se osim kapitala nasilno izvozi američka demokracija. To su najteže podnijeli Afganistan i Irak.

Predsjednik Obama je preuzeo Bushevu neokonzervativnu politiku, ali Obamini neokoni nisu rabili golu silu, nego (1) područna višedržavna trgovinska ortaštva (TTP za Aziju bez Kine i TTIP za Europu bez Rusije) i (2) obavještajno potkopavanje tuđih političkih sustava (Tunis, Egipat, Sirija, Jemen, Libija, Ukrajina, … ). Za predsjednika Obame stvoreno je mnoštvo nepostojanih nacionalnih političkih sustava, koji koče narode da pođu putem blagostanja i da se uključe u stvaranje podnošljivijeg i sigurnijeg svijeta s više života. Barack Obama je za tu preinaku dobio Nobelovu nagradu za mir.

Predsjednik Trump je okrenuo leđa neokonzervativcima. On je u brizi za američki domaći, a ne za američki kozmopolitski kapital oglasio uzbunu i proglasio Kinu neprijateljem SAD broj jedan. Tražio je povratak izvezenoga američkog kapitala, iako se taj kapital bolje plodi u Kini, nego u SAD, gdje se plodi samo u uslugama. Trump je nebrojene države stavio pod političke i gospodarske kaznene mjere (EU, Kina, Iran, Venezuela, Kuba, Indija, Siruja, Turska, … ) te uveo uvozne trošarine na kineske i na mnoge europske proizvode.

Predsjednik Biden je u vrh svoje administracije ponovo usadio neokonzervativce. Oni su odmah – imajući u vidu strategijski savez Kine i Rusije – trampovske kaznene mjere uperili u Rusiju, kao slabijeg ortaka u sprezi. Kažnjavanjem Rusije kapital kažnjava i sve europske narode.

Prosuđujući – a možda i oslanjajući se na dogovor sa SAD – da SAD i NATO neće izravno stupiti u mogući rat za Ukrajinu, Rusija se upustila u preventivni rat. Ipak, rusko vodstvo je moglo i trebalo znati, da svatko, tko u globalnom svijetu počne rat izgubi vlast. Stoga se SAD, koje su dobile dvodesetljećnu pouku, ne usude zaratiti. Očito je, da je napad Rusije na Ukrajinu donio dobitak kapitalu, a gubitak svim narodima.

Sadašnja strategija kapitala donijela je goleme nevolje svim državama i narodima. Zemlje koji su znatno ovisile o turizmu izgubile su dohodak (Costarika, Šri Lanka, … ). Pretežito agrarne zemlje gube proizvodnju, jer su poskupjeli energenti i gnojivo (Peru, Zambia, Zimbabve, … ). Poljoprivrednici svagdje u svijetu trpe gubitke. Hrana i energenti nemilice poskupljuju, jer su zbog zapadnih sankcija poremećene opskrbne mreže. Veliki proizvođači žitarica obustavljaju njihov izvoz (Kazahstan, Indija, Rusija, Ukrajina, … ). Sad je na ‚slobodnom‘ tržištu teško trgovati.

Opći poremećaj opskrbih mreža donio je mnogim narodima nestašicu proizvoda i životnu oskudicu. Ljudi manje putuju i jedu te se slabije griju. Mario Draghi kaže: „Ili klimatizacija ili mir!“ Inflacija je postala globalnom pojavom. U Njemačkoj je zbog skupoće ugroženo srednje i malo gospodarstvo, glasoviti Mittelstand. Narode su pritisnule nove nevolje, a da stare (rašireno gladovanje, svjetska recesija, pandemija koronavirusa, poremećaj klime) još nisu uklonjene. Za dobro vrste sadašnji rat treba prestati, a Bidenova neokonzervativna administracija mora povući sve uvedene sankcije.

Politika SAD je zaokupljena obnovom neobnovljive američke hegemonije, iako našu vrstu pritiskuju stvarne životne nedaće: rašireno siromaštvo, neumorna pošast koronavirusa, građanski ratovi, nasrtaj kapitala na narode, gotovo nepovratno pogoršavanje klime, zaprljana Zemlja, gubitak životnih staništa, nestajanje vrsta i ugroza života općenito.

Vlast SAD tvrdi, da sve što poduzima služi zaštiti američkih interesa, koji su postali „svetim kravama“. Probitci ostalih naroda se ne uvažavaju. Međutim, SAD su silno zaštićene prvobitno prostornom odvojenošću od ostatka svijeta dvama svjetskim oceanima. Nije nezaštićena Amerika, nego svjetski kapital nakupljen u njoj, a ni taj kapital nije ugrožen u SAD, nego u svijetu. Privatni kapital skupljen u SAD ima pravo na žetvu na svim tržištima svijeta, ali kapitalisti ne pitaju kako stoje narodi i život na svim kontinentima svijeta?

Svijetu je potrebna zaštita ljudi i života, a ne kapitala, koji se ionako stvara ljudskim znanjem i ljudskim radom na tvarima, koje pruža već nevoljna priroda. Nepromišljen i promašen ruski napad na Ukrajinu ohrabrio je svjetski kapital i oslabio borbu naroda. Međutim, narodi za dobro života i naše vrste moraju obnoviti obračun s kapitalizmom, koji je najveći povijesni porok u našoj vrsti.

Continue Reading

Od provale Berlinskog zida 9. studenoga 1989. godine do priznanja hrvatske države od Europske zajednice prošlo je manje od osamsto dana. Zid su provalili njemački građani, ali je u geopolitičkom svijetu ta provala donijela pretres ili reviziju ukupnih rezultata Drugoga svjetskog rata. Provalom Zida stvoreni su novi geopolitički i geogospodarski odnosi u svijetu. Ta provala je uistinu okinula i postupak globalizacije poslovanja korporacija i naroda. Stoga ne začuđuje to, što se svjetski, europski i nebrojeni balkanski političari nisu snalazili u novom svijetu u nastanku. Podjela Njemačke i stvaranje druge Jugoslavije bili su rezultati Drugoga svjetskog rata.

Ponovno ujedinjenje Njemačke (Wiedervereinigung) bio je neočekivan, nezamišljiv, čudesan postupak, jer su dvije njemačke države pripadale dvama suprotstavljenim svjetovima, političkim uređenjima, ratnim taborima i gospodarskim sustavima. Stoga ću spomenuti neke ranije zamisli o cjelovitosti i ponovnom ujedinjenu Njemačke.

Jedna je bila vezana uz general-pukovnika Vladimira Georgieviča Dekanozova (Dekanozišvilija ili Uspenskog), sovjetskog obavještajca i diplomata, koji je godinama bio zamjenik Laurentija Berije, upravitelja NKVD-a. Dekanozov je uspostavio sovjetsku vlast u trima baltičkim državama, koje su prestale postojati poslije podjele Poljske 1939. godine. On je poslije Sovjetsko-finskog rata 1939.-1940. godine uspostavio sovjetsku vlast u Kareliji ili Karelo-finskoj Sovjetskoj Republici. Od studenoga 1940. godine Dekanozov je bio sovjetski veleposlanik u Berlinu, iako je zadržao položaj zamjenika Laurentija Berije.

U jeku rata, u rujnu 1943. godine Dekanozov se zaputio u Švedsku kamo je pozvao na sastanak njemačkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa, kako bi raspravili pitanje sklapanja posebnog mira između Sovjetskog Saveza i Trećeg Reicha. Adolf Hitler nije dopustio von Ribbentropu ni da otputuje u Švedsku. To bi bio drugi poseban mir sklopljen između Moskve i Berlina u dvadesetom stoljeću. Prvi je bio sklopljen za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Brestu u Bjelorusiji 3. ožujka 1918. godine.

Na zamisao o ponovnom ujedinjenu Njemačke došao je Laurentije Berija odmah nakon smrti Josifa Staljina (5. ožujka 1953.godine) kad je Berija očekivao, da će naslijediti Staljina. On je dojavio Amerikancima (vjerojatno putem Dekanozova) da je voljan dopustiti ponovno ujedinjenje Njemačke u zamjenu za snažnu gospodarsku i financijsku pomoć Zapada Sovjetskom Savezu. Tad je Berija bio zamjenik sovjetskog premijera Georgija Maljenkova. Berija je ipak bio smijenjen sa svih položaja i uhićen poslije pobune u Istočnoj Njemačkoj u lipnju 1953. godine. Uhićenje je za sjednice CK obavio maršal Georgij Žukov, a ministar vojske i kasniji premijer Nikolaj Bulganjin izveo je tenkove na ulice i trgove Moskve te pohvatao Berijine ljude, koji su „štitili“ zasjedanje. Berija i Dekanozov smaknuti su istog dana, 23.prosinca 1953. godine.

Ipak, dvojica političara koja su se vrlo dobro snašla u zbunjenom svijetu bili su Helmut Kohl i Franjo Tuđman. Kohl je na telefonski poziv sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova od 10. studenoga – dan poslije provale Zida – pohitao u Moskvu i dogovorio ponovno ujedinjenje Njemačke, koje je Kohl predstavio Bundestagu kao „Plan od 10 točaka“ već 28. studenoga te godine. Britanska premijerka Margaret Thatcher još je 23. rujna 1989. godine rekla u Moskvi predsjedniku Gorbačovu, da „ni Britanija ni Zapadna Europa ne žele ponovno ujedinjenje Njemačke“ i jasno Gorbačovu stavila do znanja da od njega „očekuje da učini sve, kako bi spriječio ponovno ujedinjenje Njemačke“. (Nedavno je objavljeno i to, da je Thatcher naglasila „da destabilizacija Istočne Europe i slom Varšavskog ugovora ne bi bili u interesu Zapada. „U strahu od iznenadnoga političkog posla su velike oči.“) Moskvu je prije Margaret Thatcher posjetio francuski predsjednik François Mitterand po istom neobavljivom poslu. Mitterand je još 24. studenoga 1989. godine pisao istočnonjemačkom prvaku Egonu Krenzu o „perspektivi Istočne Njemačke u suradnji s Europskom zajednicom“.

Drugi čovjek koji se u svjetskom političkom i strategijskom metežu pravo snašao bio je Franjo Tuđman. Berlinski zid je provaljen 9. studenoga. Mjesec dana kasnije, od 11. do 13. prosinca održan je 11. kongres Saveza komunista Hrvatske, na kojemu je odlučeno, da se u Hrvatskoj te u njezinim gradovima i općinama u proljeće 1990. godine održe demokratski, višestranački izbori. (HDZ je bio utemeljen u lipnju 1989. godine.) Početkom 1990. godine Franjo Tuđman je počeo izborni pohod pod geslom „Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske!“. Helmut Kohl je ponovo ujedinio Njemačku, a Franjo Tuđman je „sa svojim ljudima“ ponovo obnovio hrvatsku državu.

Nažalost ili nasreću, hrvatska država je obnovljena ratom u vrijeme potpune zbrke u svjetskoj politici. Nasreću, jer Hrvatima država nije darovana, nego su je oni sami stvorili. Hrvatska je država obnovljena i ratom i politikom. Hrvatska politika bila je jasna i neprijeporna. Osobno sam sretan što sam u presudno vrijeme imao priliku obavljati dio političkog posla Hrvatske. Zapad je postupno počeo prihvaćati hrvatsku politiku.

Hrvatska politika i hrvatska borba dobile su veliku potporu dolaskom demokrata Billa Clintona u Bijelu kuću. Clinton je ne samo vodio pravu politiku prema Hrvatskoj – što se vidjelo po imenovanju vrhunskog i iznimno sposobnog obavještajnog dužnosnika za veleposlanika u Hrvatskoj – nego je u svoje ruke preuzeo i politiku Europske zajednice. SAD su svoju politiku prema Hrvatskoj vodile putem Atlantskog saveza, što je konačno dovelo do potpore NATO-a vojno-redarstvenoj akciji „Oluja“. Razbijanje SAO Krajine bio je jedini način da se spriječi novi srpski genocid, taj put u Bihaću. Predsjednik Clinton je osobno posjetio Zagreb 13. siječnja 1996. godine i nahvalio politiku Franje Tuđmana.

(Umjesto činovnice Mare Letice, koju su za veleposlanicu bili predložili Republikanci Georgea Busha oca, kao veleposlanik u RH došao je Peter Galbraith, dotadašnji tajnik vanjsko-političkog odbora Senata SAD, koji se prekalio u Afganistanu pomažući borbu „mudžahedina“ protiv sovjetskog zaposjednuća Afganistana.)

Mislim da je britanski politički stav prema Hrvatskoj nepotrebno ozloglašen. Britanska politika prema Hrvatskoj nije se mnogo razlikovala od „europske“. Savjetnik za vanjske poslove kancelara Helmuta Kohla (P. H.) mi je u rujnu 1991. godine izravno i iskreno rekao, da Bonn oklijeva poduprijeti hrvatsku politiku, jer se pribojava snage JNA kao treće vojne sile u Europi i jer želi zadržati dobre odnose s Beogradom. Odgovorio sam mu, prvo, da je JNA „tigar od papira“ i objasnio zašto je tako (Teritorijalna obrana, visok stupanj bježanja iz vojske i ostalo) te drugo, da se Hrvatska ne protivi dobrom odnosu Bonna i Beograda, jer bi Bonn putem dobrih odnosa s Beogradom mogao utjecati na politiku Srbije prema samostalnoj Hrvatskoj. Savjetnik je poslije razgovora bio vedar i zadovoljan. Bilješka o razgovoru bila je ubrzo na stolu kancelara Kohla.

Glede uloge Britanije, valja se sjetiti velikodušne i jasne potpore Hrvatskoj prijašnje premijerke Margaret Thatcher putem izjave za malu privatnu, našičku televizijsku kuću. Izjavu je svijetom raspačala Hrvatska televizija. Sjetimo se i filma „Dva sata od Londona“ koji je o srbijanskom napadu na Vukovar pripremio i snimio Michael Foot, prijašnji laburistički ministar i prijašnji predvodnik Laburističke stranke. Osobno sam bio pozvan na „sastanak na rubu“ godišnje konferencije vladajuće Konzervativne stranke u Blackpoolu u listopadu 1991. godine te na njemu bio iznimno dobro primljen. Zastupnici Konzervativne stranke su od mene tražili, iako više nisam bio u vladi, da im sastavljam pitanja, koja bi oni postavljali svojoj vladi na sjednicama Parlamenta. Peter Fry, konzervativni zastupnik koji je tad bio zadužen za odnose sa SFRJ, napisao je pismo potpore hrvatskoj politici, koje je pročitano na velikom hrvatskom skupu na Trgu Trafalgar u Londonu u studenome 1991. godine. Britanski veleposlanik u Zagrebu mi je 3. listopada 2006. godine kod obilježavanja 15. obljetnice ponovnog ujedinjenja Njemačke rekao, da mu je žao to, što se u hrvatskim medijima provlači odbojnost prema Britaniji, ali da je sretan što je toga dana za predsjedanja Britanije Unijom objavljeno da počinju pregovori Hrvatske za pristup Uniji. Britanija je priznala Hrvatsku kad i Njemačka.

Čini se da je Hrvatska od pristupa Uniji počela propadati. Nije riječ o krizi, nego uistinu o propadanju. Hrvatska prestaje biti samostalnom državom suverenog naroda. U „starogodišnjem“ prilogu za HKV sam napisao, da zemljopisni položaj hrvatskog naroda nameće hrvatskoj političkoj strategiji uravnoteženje vanjskih političkih, gospodarskih, demografskih i kulturnih utjecaja. S obzirom na malobrojnost hrvatskog naroda te na skučenost i oblik našeg zemljopisnog prostora, svrstavanje je dovelo Hrvatsku pod hegemoniju kapitala i europskih vlasti. To je pokazalo i ranije hrvatsko političko iskustvo za mađarske, austro-mađarske i dviju jugoslavenskih hegemonija.

Hrvatska se osamostalila u nečuveno teškim okolnostima čudesnim zahvatom hrvatske politike te nepokolebljivom vjerom i nemjerljivom hrabrošću hrvatskih branitelja. Međutim, poslije odlaska iz politike predsjednika Franje Tuđmana, hrvatski političari – ne znajući cijeniti žrtvu branitelja – izručili su Hrvatsku europskim kapitalistima i pretvorili je u podružnicu svjetskog tržišta. Sad se Hrvati kao narod trebaju s ostalim pokorenim narodima osloboditi hegemonije vodeći samostalnu, izvornu politiku. Politika je najlakši posao kad se ona vodi za narod i kad se oslanja na narod. Hrvatska politika često je bila izumiteljska. To hrvatskim političkim najamnicima treba doprijeti do glave. Bez toga će hrvatski narod i dalje sahnuti. Hrvatska glava na hrvatskom ramenu!

Continue Reading

U svojoj ovogodišnjoj božićnoj poruci Urbi et orbi papa Franjo upozorio je, da je svijet postao neosjetljiv za krize i trpljenje, koji se jedva zamjećuju. Posebno je izdvojio opću uzburkanost u Siriji, Jemenu i Iraku. Naglasio je da učinci pandemije ugrožavaju napor za rješenje sukoba i suštu potrebu „dijaloga među ljudima i narodima“. Po meni, dva su temeljna razloga političkoj pomutnji u svijetu: (1) nepovratna globalizacija vrste Homo sapiens s kojom se kapital ne želi pomiriti te (2) gubitak predvodničkog položaja SAD u svijetu. Naša vrsta je nakon smjene u Bijeloj kući 2021. godine postala svjesna pravog stanja svijeta: ni nove vlasti u SAD ne mogu ukloniti „povijesnu“ i životnu nužnost prelaska starog kapitalističkog svijeta u novi, životni svijet.

Prva jedinačna pojava koja je obilježila staru godinu je opće uviđanje, da antivirusni pripravci kao što su Pfizer, Moderna, AstraZeneca i drugi nisu zapravo cjepiva, koja u suradnji s čovjekovim imunosnim sustavom stvaraju trajnu imunost protiv koronavirusa, kao što prava cjepiva čine u primjerima difterije, tetanusa, ospica ili hripavca. Kako vrijeme nakon cijepljenja spomenutim pripravcima odmiče broj antitijela koja se nakupe od prvog do četvrtog tjedna postupno se smanjuje: nakon tri mjeseca na 50%, a nakon šest mjeseci na 15% početnog broja. Temeljni učinak pružanja „cjepiva“ je prelijevanje novca iz državnih proračuna u farmaceutske kuće. (Meni su triput ubrizgali obrok Pfizera, ali se držim kao da nisam cijepljen: u preventivnoj samoizolaciji.) Možda je pravi zdravstveni rezultat proizvodnje i pružanja cjepiva u tomu, da će se koronavirus iscrpljivati mutacijama i postajati sve manje opasnim? Pojedinci i dalje žive u neizvjesnosti.

Druga upadna pojava u 2021. godini je poremećaj svjetskih opskrbnih mreža, koji se samo djelomice može pripisati pandemiji. Drugi razlog tom poremećaju je politički, jer SAD nastoje zauzdati gospodarski uspon Kine, koja je u mnogim suvremenim područjima prvi i pretežit proizvođač u svijetu: izradba fotonaponskih ploča, elektroničkih sklopova, električnih automobila, kovina iz rijetke zemlje, letjelica bez posade, komunikacijskih mreža 5G, umjetne inteligencije pa čak i pamuka. Primjerice, nedostaju elektronički sklopovi za ugradnju u automobile pa su proizvođači automobila (Ford, GM, Toyota, drugi) zatvorili neke od svojih proizvodnih zavoda. Zbog nestašice novih vozila na tržištu, rabljena vozila su poskupjela, što je pridonijelo inflaciji. Postala je problematičnom opskrba energijom i energentima (Texas, Kina, Europa) zbog (1) nepouzdanosti proizvodnje „čiste“ energije, (2) prelaska europskih opskrbljivača plinom od dugoročnog ugovaranja plina na nabavu ad hoc i na tržišne spekulacije, (3) slabe elektroprijenosne infrastrukture te (4) povećanja potražnje plina u Aziji, u kojoj se zbog poremećaja klime napušta sagorijevanje ugljena i uvodi uporaba prirodnog plina u proizvodnji energije. Poteškoće u opskrbi proizvodima dolaze i od neprimjerena razmještaja brodskih škrinja (kontejnera) za prijevoz dijelova i proizvoda.

Pandemija koronavirusa i poteškoće u opskrbi prouzročili su i oskudicu rada i radnika u mnogim zahtjevnim i teškim djelatnostima i zvanjima. Tako je primjerice u zdravstvu, skrbi za starije osobe, prijevozu tegljačima, klaonicama i obradi mesa, nekim dijelovima poljoprivrede, raspačavanju proizvoda putem Interneta, u javnom putničkom prijevozu i drugdje. Ljudi se više ne žele žrtvovati za probitke poslodavaca od kojih obično primaju bijednu naknadu. Poslodavatelji su pod pritiskom pa nastoje oprezno i postupno povećavati nadnice, što uzroči inflaciju od koje kapitalisti zaziru, jer im nagriza nagomilani kapital. Ujedno dolazi do obnove sindikalnog pokreta. Problemi rada su izbili na vidjelo upravo 2021. godine, u kojoj se očekivala obnova gospodarstva. Prije toga, kapital se desetljećima selio svijetom u potrazi za slabije plaćenim radom.

U 2021. godini došlo je do uviđanja da – zbog kapitalističkoga neujednačenog gospodarskog razvitka u svijetu, pandemije koronavirusa te zbog političkih i životnih sukoba u narodima i među narodima – seobe naroda u potrazi za novim zavičajem postaju trajna stvarnost. Uzročnici sadašnje seobe naroda su kapitalizam i način upravljanja svjetskim tržištem.

Svi spomenuti znakovi koji su izišli na vidjelo u 2021. godini pokazuju, da je ugrožen kapitalizam kao način uređenja čovjekovih zajednica i općih (političkih, gospodarskih, sigurnosnih i kulturnih) odnosa u našoj vrsti. Kapitalisti su to dobro shvatili pa su navukli i prisilili SAD da uznastoje bar polovicu vrste Homo sapiens zadržati pod nadzorom kapitala. Tako su kapitalisti postupili i poslije Drugoga svjetskog rata. Tijekom sadašnje tranzicije vrste u jednu životnu cjelinu postavlja se grčevita obrana probitaka ne SAD nego kapitala. U pitanju nisu dobrobiti američkog naroda, nego probitci kapitala. U obrani svojih probitaka i svoje hegemonije kapitalisti duboko dijele vrstu.

U tom nastojanju vlasti SAD nastoje iskoristiti sva četiri izvora životnog utjecaja: politiku, gospodarstvo, vojsku i ideologiju. Međutim, vlasti SAD prvo su napravile ideološku dimnu zavjesu putem okupljanja „demokratskih“ zemalja, koje prisežu na očuvanje pravih ljudskih vrijednosti, na zaštiti ljudskih prava i na uspostavljena pravila ponašanja, koja idu na ruku kapitalu. (Pritom ne spominju ljudske potrebe, potrebe života općenito i potrebe Zemlje.) SAD (utaman) nastoje stvoriti demokratsku internacionalu, kojoj je svrha podijeliti vrstu na „demokratski svijet“ i autoritativne vladavine poput vladavina u Kini, Rusiji i mnogim drugim zemljama, koje štite svoju suverenost, brinu se za blagostanje svojih naroda i ne dopuštaju da se njihove životne zajednice pretvore u podružnice svjetskog tržišta. U 21. stoljeću narodi koji su pod američkom hegemonijom kapitala ne bi smjeli birati susjede te ne bi smjeli razgovarati i surađivati s njima. Nema razgovora „preko plota“!

Iza ideološke prethodnice došao je američki napad na opskrbnu mrežu, na kojoj počivaju gospodarstva Kine, Rusije i ostalih suverenih zemalja. Taj napad uključuje i bitku protiv kineske međukontinentalne trgovinske i komunikacijske inicijative zvane Jedan pojas, jedan put. (Kina je u davnini uspostavila unutarnju, svekinesku infrastrukturu, a sad stvara svjetsku poslovnu infrastrukturu prikladnu za globaliziranu, sjedinjenu vrstu.) Ukratko, kapital je putem SAD zapodjenuo pravi gospodarski rat, jer su kapitalisti uvidjeli da uspostava svjetskog tržišta (robe, usluga, rada i kapitala) nosi više koristi mjestima i narodima, u kojima ljudi marljivo i mudro proizvode, a ne žive od rente ili od nakupljenog kapitala.

Usto, SAD pristupile su jačanju postojećih kapitalističkih vojnih saveza i stvaranju novih ratnih koalicija. U to valja ubrojiti širenje Atlantskog saveza do granica Ruske Federacije i žestoko naoružavanje istočnoeuropskih zemalja (Norveške, Poljske, Ukrajine, triju malih baltičkih zemalja, Rumunjske, Bugarske). Na drugom kraju svijeta, bliže Kini stvaraju se nove ratne koalicije, kao što su AUKUS (Amerika, Britanija, Australija) odnosno projekt podmorničke nuklearizacije Tihog oceana i QUAD (Kvadrilaterala: SAD, Japan, Indija i Australija). „Indopacifički“ projekti sračunati su na omeđivanje Kine, ali s istoka i Rusije. Pritom se zlorabe tobožnja ugroženost Tajvana i slobode plovidbe u Južnokineskom moru. Indija se posebno trsi osporiti kinesku suverenost u Tibetu. Obilno se zlorabi lažno pitanje genocida i „prisilnog rada“ u pokrajini Šinđiang.

(U toj pokrajini koja je stavljala na svjetsko tržište većinu pamuka, 95% pamuka se strojno prikupi, a mali dronovi skraćuju gole grančice pamuka koje strše iznad zrelih čahura s pamukom, kako bi olakšali rad strojevima, koji rabe GPS. U Šinđiangu uistinu nema potrebe za prisilnim radom. Ondje mnogo posla obave roboti, a ne robovi. Za taj su se posao ranije u SAD rabili robovi, čiji je rad bio uistinu prisilan i besplatan.)

Na koncu, SAD rabe svoju političku nadmoć nad ostalim zapadnim zemljama sileći ih da se solidariziraju s nakanama SAD i odvraćajući ih od suradnje sa suverenim zemljama, koje nisu prigrlile liberalnu demokraciju kao politički sustav. Tako SAD nastoje rabiti sva četiri izvora vladanja: politiku, ideologiju, gospodarstvo i vojnu silu. Međutim, poslije sloma dvadesetogodišnjeg poslanja Atlantskog saveza i SAD u Afganistanu i poslije iščezavanja tamošnjih vlasti, stvorenih i podupiranih od SAD mali su izgledi da američki projekt demokratske internacionale uspije. (Od bliskoistočnih zemalja na nedavno održan virtualni „sajam demokracije“ bili su pozvani samo Izrael i Irak!?) Americi je uputnije da sredi političko, gospodarsko, sigurnosno i kulturno stanje u vlastitom pučanstvu, koje je kao nikad dosad duboko i višestruko podijeljeno.

Američko stoljeće je prohujalo. Američki san se pretvorio u noćnu moru. Američki kotao za taljene je nestao. U SAD je ostao snažnim samo privatni kapital. Američki narod treba spašavati sam sebe od kapitalizma, u kojemu je nakupljanje privatnog kapitala važnije od naroda, a zaštita takozvanih ljudskih prava važnija od zadovoljenja životnih potreba.

Godina 2021. donijela je našoj vrsti veliko upozorenje. Pred zapadnim narodima stoji potreba za buđenjem. Američki narod se treba otresti hegemonije kapitala, a ostali zapadni narodi američke hegemonije. Taj postupak je već počeo, na što upućuju Brexit te samostalnija politika Mađarske, Poljske i Francuske, koju su izigrale SAD i Britanija u svezi s podmorničkom nuklearizacijom Tihog oceana. Europska unija se treba osloniti na suverenost naroda koji je sastavljaju. Probuđeni narodi počet će se brinuti za svoju suverenost i za svoje blagostanje, počet će stupati u suradnju sa svim ostalim narodima te stvarati svijet bez svrstavanja.

Kako stoje Hrvatska i njezino geopolitičko i geogospodarsko određenje u sadašnjoj evolucijskoj tranziciji vrste? Zemljopisni položaj hrvatskog naroda nameće hrvatskoj političkoj strategiji uravnoteženje vanjskih političkih, gospodarskih, demografskih i kulturnih utjecaja. S obzirom na malobrojnost hrvatskog naroda te na skučenost i oblik našeg zemljopisnog prostora, svrstavanje je dovelo Hrvatsku pod hegemoniju kapitala i europskih vlasti. To je pokazalo i ranije hrvatsko političko iskustvo za mađarske, austro-mađarske i dviju jugoslavenskih hegemonija. Čudesnim zahvatom hrvatske politike (u kojoj sam i ja sudjelovao) te nepokolebljivom vjerom i nemjerljivom hrabrošću hrvatskih branitelja Hrvatska se osamostalila u nečuveno teškim okolnostima. Međutim, poslije odlaska iz politike predsjednika Franje Tuđmana, hrvatski političari – ne znajući cijeniti žrtvu branitelja – izručili su Hrvatsku europskim kapitalistima i pretvorili je u podružnicu svjetskog tržišta. Sad se Hrvati kao narod trebaju s ostalim pokorenim narodima osloboditi hegemonije vodeći samostalnu, izvornu politiku. Politika je najlakši posao kad se ona vodi za narod i kad se oslanja na narod. Hrvatska politika često je bila inovativna. To hrvatskim političkim najamnicima treba doprijeti do glave. Bez toga će hrvatski narod i dalje sahnuti. Hrvatska glava na hrvatskom ramenu!

Continue Reading

Sad je čovjeku kao vrsti voda došla do grla. „Stani, pa’ni!“ Čovjek je vrhunac stvaranja ili vrhunac evolucije života, kako tko želi uzeti. Čovjek se među ostalim vrstama života ističe sposobnošću pojmovnog, simboličkog ili apstraktnog mišljenja: bilje ima kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, a životinje slikovno. Čovjek misli i slikovno i pojmovno. Stoga čovjek kao vrsta jedini može shvatiti što se minulih stoljeća i posebno minulih desetljeća uistinu događalo na Zemlji.

Vrsti je postalo očitim to, što se događa Zemlji, što se događa općenito životu na njoj te kakvi su stanje vrste, njezin položaj i uvjeti njezina trajanja. Vrsta je svjesna toga, što bi morala poduzeti i svjesna je svojih sposobnosti da učini to, što bi valjalo učiniti. To što bi ljudi morali obaviti ne može izvesti nijedna druga vrsta, a nositelje slobodnog kapitala – koji su se kao kakvi nametnici zavukli u našu vrstu – zanimaju samo gomilanje kapitala i posljedično vladanje ljudima, narodima i cijelom vrstom. Fućka se njima za stanje klime ili za provalu pandemije koronavirusa u vrstu. Ne obaziru se ni na burne i nepodnošljive seobe pučanstva diljem svijeta. Kapitalistima je stalo samo do njih samih. Sebičnost koju je u vrsti razjario kapitalizam teška je, ali izlječiva bolest. Međutim, vrsta nije slobodna činiti to, što bi morala činiti za spas Zemlje i života. Vrsta je u vlasti ili u ropstvu kapitala i tržišta, koji određuju njezine postupke. Kapital je vlast na Zemlji odnosno nad vrstom, a tržište je uspostavljeno kao strog politički sustav svjetske države Kapital.

Posao koji bi vrsta trebala obaviti za svoj spas te za spas Zemlje i života ona može obaviti samo putem dobre i primjerene nacionalne politike te putem posvemašnje suradnje među nacionalnim, državama i to u općem miru. Obje, nacionalna politika i suradnja među državama, spadaju u politiku, koja je – jednostavno rečeno – obavljanje javnog posla ili skupnog posla životne zajednice.

U svim životnim zajednicama i u cijeloj vrsti djeluju četiri mreže vlasti ili utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Kapital je uspostavio monopol u gospodarstvu: države se ne smiju upletati u narodna gospodarstva. Kapital štiti samo sebe i „slobodu“ tržišta: nije mu stalo do zaštite života, Zemlje i ljudi. Kapitalizam je uspostavio liberalizam kao svoj sustav uvjerenja: putem „slobodnog tržišnog natjecanja“ vrsta je razmrvljena u jedinačne podanike tržišta ili gladijatore kapitala.

Međutim, najporočnije je to, što je kapital ljudima, narodima i vrsti oduzeo politiku: narodi su tako ostali bez sredstva za obavljanje svojeg posla i posla vrste u sadašnjem presudnom razdoblju trajanja života na Zemlji. Kapital je narodima ukrao politiku, ali se on njom ne služi za obavljanje posla vrste. Isus je govorio farizejima: „Licemjeri! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući onima koji bi htjeli.“ Ipak, vrsta se počela smatrati odgovornom za Zemlju i život, ali za obnašanje te velike odgovornosti ona se mora dokopati politike: mora je oteti iz prljavih ruku kapitala.

Briga za život se očituje u vođenju politike ili skupnog, javnog posla naroda. Stoga, zavičajno pučanstvo, narodi i cijela vrsta moraju početi određivati svoju politiku odnosno politiku vrste. Tako bi se mogli početi brinuti za Zemlju i život. U isto vrijeme i uz to vezano, narodi moraju početi birati političare – jer bez njih nema ni država ni naroda – i to tako da političari služe njima, a ne kapitalu. Ne može se dovoljno istaknuti to, koliko je važan izbor političara odnosno ljudi koji bi trebali voditi politiku odnosno obavljati posao naroda i vrste.

Posebno u minulim desetljećima zrelog i prezrelog kapitalizma iskustvo naroda i cijele vrste s političarima bilo je to, da su političari pristupali svojim i tuđim narodima kao „vuci u janjećim kožama“: jedno su obećavali narodima, a radili su to, što je trebalo kapitalu ili poslovnim krugovima, koji su po teoriji i zbilji kapitalizma i liberalizma samoživi. Narodima treba zajedništvo, a ne samoživost. Zajedništvo u svim vrstama je baština evolucije. (Nedavno sam naučio, da se jedinačne krave nalaze pod stresom, ako u stadu ima osam ili manje krava.) Narodima su potrebni iskreni političari, koji će uistinu raditi i obaviti to, što su o izborima obećali da će raditi i obaviti. Neiskrenost je velika ljudska opačina!

Kako bi mogli staviti politiku u dobre i pouzdane ruke, narodi moraju najpomnije birati svoje političare. Mogući narodni političari moraju iskreno preuzeti brigu za blagostanje naroda, za oporavak klime, za suzbijanje pandemija i za uređenje pitanja seobe naroda. Mjerila za prosudbu pravih nakana mogućih (novih i starih) političara bit će (1) njihovo zauzimanje za referendumsko odlučivanje; (2) njihova pripravnost na opću dvostranu (bilateralnu) suradnju među državama, njihovo odustajanje od svrstavanja i multilateralne suradnje među državama i od integracija bile one i „euroatlantske“; te (3) opća suradnja putem Ujedinjenih naroda u oporavku klime, u suzbijanju pandemija i u uređenju seobe naroda putem pomoći narodima, koji se nađu u nevolji.

Bilateralna suradnja ili suradnja “države i države“ ne krnji suverenost ili vrhovništvo naroda: kapitalistički poredak oduzima narodima suverenost, s tim što unutar kapitalizma postoji i politička hegemonija trenutačno najjače države nad slabijima (Nizozemska, UK, SAD, SSSR). Općom međusobnom suradnjom narodi potvrđuju pripadnost vrsti Homo sapiens, jer ako se čovjek ne postavi kao vrsta neće obaviti svoj posao u poremećenom svijetu: pripadnost vrsti potiče zajedništvo.

Međutim, pravo lakmusov papir – papir za cijeđenje prožet lišajevima u prahu – za provjeru iskrenosti nakana mogućih političara bit će referendumsko odlučivanje u strategijskim pitanjima naroda. U svakoj nacionalnoj državi suverenost pripada narodu, a ne vladi ili parlamentu. Stoga narod kao cjelina, narod kao birači trebaju nadzirati provođenje dogovorene politike. Iskreni političari – kojima je stalo do blagostanja i dobrobiti životne zajednice – objeručke će prihvatiti referendumsko odlučivanje kao veliku pomoć u vođenju posla naroda. Hrvatske vlasti djelatno i svim silama sprječavaju provedbu referenduma. Smatraju da referendumi mogu biti samo savjetodavni. Referendumska pitanja treba uobličiti tijekom opće javne rasprave. Prava, narodna vlada htjet će se koristiti javnom raspravom o uobličavanju pitanja, jer je to i za nju velika pomoć.

Zamisao o referendumskom odlučivanju počiva na uviđanju, da se kapitalizam neće olako odreći „demokracije“ kao velike vrijednosti, koja mu jamči slobodu tržišta, kojim neposredno vlada ljudima, narodima i vrstom. Stoga narodi trebaju izbornim putem zgrabiti „liberalnu demokraciju“ u svoje ruke i pretvoriti je u narodnu demokraciju. Ako kapitalizam odustane od svoje „demokracije“, pretvorit će se u diktaturu kapitala pa više neće moći zasljepljivati narode lažnom zaštitom i ispraznom slobodom. Vrsta će uvidjeti da je „kralj uistinu gol“.

Continue Reading

Osvrt koji čitate je prvi od dva dijela prikaza stanja, u koje je našu vrstu doveo kapitalizam. U prvom dijelu nastojat ću objasniti zašto naša vrsta općenito ne smije više trpjeti kapitalizam. U drugom dijelu nastojat ću iznijeti stanje u pojedinim područjima života, koje pokazuje da kapitalizam pogađa ljude, obitelji, narode i cijelu vrstu u tolikoj mjeri, da ga vrsta kao cjelina mora gurnuti s ruba u ponor povijesti.

Kapitalizam je najnoviji i završni uzorak civilizacije, koja je od početka određena (1) otimanjem vlasti zajednici i iznošenjem vlasti iz nje, (2) vezanjem vlasti uz imovinu i (3) uspostavom religije ili sustava uvjerenja obvezujućih za sve podanike vlasti, koji su prije uspostave civilizacije bili pripadnici životnih zajednica, koje su vladale sobom. Prije uspostave civilizacije imovina je skupno pripadala zajednicama, koje su same birale predvodnike. Nasuprot tomu, u civilizaciji je najvrjedniji i najveći dio imovine (zemljište, druge nekretnine, ljudi, znanje i rad, vojska i infrastruktura) pripadao vladaru, za kojega se ipak uzimalo, da ima odgovornost za prostor i ljude. Životno zajedništvo i predvodništvo u zajednicama naslijeđe je biološke evolucije života i kulturne evolucije naše vrste. Religija kao sredstvo vlasti navodila je ljude da želju za blagostanjem i zadovoljstvo životom zamijene nadom u blažen život poslije smrti. (Isusova radosna vijest je jedini sustav uvjerenja sračunat na obnovu izvornog zajedništva koje nosi blagostanje i zadovoljstvo ljudi vlastitim životom. Isus nije držao do vlasti.)

Posebnost kapitalizma kao civilizacije je u tomu, što je vlast vezana uz gotov novac ili slobodni kapital, koji pripada pojedincima koji nemaju nikakvu odgovornost prema prostoru, ljudima, prirodi, životnim zajednicama, klimi ni prema životu općenito. Kapitalistima su jedina briga njihovi vlastiti probitci. Kapitalisti zarađenim i nezarađenim novcem stvaraju proizvodna, uslužna i bankovna poduzeća, koja iskorištavaju tuđi rad i znanje, ali zarada pripada samo vlasnicima poduzeća. U kapitalizmu su ljudi, priroda i novac roba. (Novac nije sredstvo razmjene, nego roba za preprodaju i zaradu.) Kapitalizam svoju svjetovnu religiju ili sustav uvjerenja ima u liberalizmu, koji propovijeda da će najveće moguće dobro nastati tako, da se svatko brine samo za svoje probitke. Kapitalizam je stvorio liberalizam kao sustav uvjerenja spojivši suludu zamisao Adama Smitha o nevidljivoj ruci koja ispravlja pogreške tržišta sa socijalnim darvinizmom – kao krivotvorbom Darwinove zamisli evolucije – koji je prilagodbu okolnostima zamijenio međusobnom borbom jedinki vrsta za opstanak. „Jači tlači!“ U civilizaciji su ljudi od pripadnika zajednice bili pretvoreni u podanike vladara, a u kapitalizmu su pretvoreni u tržišne nadmetatelje, suparnike i gladijatore. (Isus iz Nazareta je smatrao da ljudi trebaju biti bližnji i da se život bogati zajedništvom.)

Kapitalizam kao sustav uređivanja životnih zajednica je domišljaj i proizvod Europe. Kapitalizam se počeo razvijati u vrijeme Renesanse, kad su sjevernotalijanski i jadranski gradovi (Genova, Milano, Firenca, Venecija i Dubrovnik) nakupili golem kapital europskom i istočnom trgovinom. Poslije se zbog prodora Osmanskih Turaka trgovina premjestila u Baltik i na Atlantik. Bogatstvo koje se tim trgovanjem slilo u Nizozemsku omogućilo je toj zemlji da u sedamnaestom stoljeću zavlada Europom i da uspostavi prekomorsko carstvo. Taj uzorak osvajanja su kasnije preuzeli Francuzi i Englezi, Belgijanci i Danci. Najveće i najtrajnije carstvo su napravili Englezi, koji su na prijelazu u devetnaesto stoljeće iskoristili Industrijsku revoluciju.

Europa kao cjelina stvorila je industrijski kapitalizam. Kad su SAD industrijski pretekle Britaniju, u njima se počeo stvarati kapitalizam velikih korporacija i velikih banaka. Stvoren je financijski kapitalizam, u kojemu su i proizvodna poduzeća i nacionalne države postali sluge kapitala te pali u dužničko ropstvo. Jezgra kapitalizma se iz Europe premjestila u SAD. Konačno, globalizacija poslovanja – koja je označena uspostavom Svjetske trgovinske organizacije (WTO) 1. siječnja 1995. godine – stvorila je slobodno svjetsko tržište, koje je de facto postalo svjetskom državom financijskog kapitala.

Globalizacija poslovanja je mimo nastojanja kapitala prouzročila i globalizaciju naše vrste. Živalj Homo sapiensa nije više upretinčen u pojedine države, kojima je do globalizacije kapital upravljao pojedinačno, ali i neujednačeno: kapital se više trsio u prostorima, koji su nosili veći dobitak. Kapital je krotio, rabio i iskorištavao sve države za stvaranje unutarnjeg slobodnog tržišta, putem kojega je kapital vladao. Usto je kapital zlorabio pojedine jače države i njihove političke sustave za uspostavu tržišta u jedinačnim nepoćudnim narodima, od kojih mnogi ni danas ne prihvaćaju kapitalističke „vrijednosti“ i ideologiju liberalizma. Narodi su nepoćudni kapitalu, ako smatraju da se javni poslovi trebaju voditi na dobrobit i blagostanje ljudi, a ne za probitke kapitala.

Za prodor na nova tržišta i za pokoravanje neposlušnih naroda kapital nije samo rabio trgovinu i ulaganja u tržište, nego i politiku, državu i ideologiju te ratovanje. Tijekom dvadesetog stoljeća kapital je rabeći SAD i neke europske države izazvao dva strašna svjetska rata, velike azijske ratove te nebrojene vojne i obavještajne intervencije u drugim državama. Kapital je nastojao silom i nasilno usmjeravati evoluciju naše vrste. U sadašnjem stoljeću američki kapital se više ne usudi u rat uvlačiti druge države, nego za kroćenje naroda (ruskog, kineskog, iranskog i drugih) obično rabi obavještajna sredstva, izazivanje građanskih ratova te trgovinske i financijske kaznene mjere SAD. Kapital računa da intervencije lokaliziraju nered i da neće prerasti u svjetski rat, koji bi u uvjetima globalizacije uništio i kapital i vrstu Homo sapiens. Odustajanjem od guranja država u pravi rat kapital pokazuje i obazrivost i zabrinutost.

Globalizacijom poslovanja i naše vrste stvoren je golem životni organizam, koji obuhvaća cijelu vrstu. Takvim golemim sustavom, koji bi trebao zadovoljavati životne potrebe svih ljudi, obitelji i naroda ne može se upravljati putem tržišta, jer su učinci tržišta – koje ima svoja kruta pravila – nepredvidljivi. Teško je preduhitriti zle učinke tržišta na vrstu, jer oni ovise o potezima brojnih sebičnih ljudi i samovoljnih korporacija. Kapital ne može i ne želi preuzeti odgovornost za ljude, obitelji, narode i vrstu, ali ni za prostor, okoliš i klimu, o kojima ovise život i dobrobit ljudi te opstanak života na Zemlji. U novim, teškim okolnostima vlast u vrsti treba pripasti onima, koji hoće i mogu preuzeti odgovornost za prostor, klimu i život općenito.

Neodgovornost kapitalista i nesposobnost kapitalizma da ukloni životne nevolje koje je sam prouzročio oduzimaju kapitalizmu vjerodostojnost i potrebu postojanja. Tako je, jer kapitalistima nije stalo do ljudi i života, nego do zarade. Život je mnogo više od privatne zarade.

Continue Reading

Kapitalizam je izgubio vjerodostojnost i potrebu postojanja najviše po šteti koju je nanio životu. Opake nakane kapitala najviše otkriva to, što je kapital kao svoje sredstvo upravljanja ljudima, Zemljom i životom odabrao ne neka čovjekolika bića – kakvima su nekada bili veliki svećenici, kraljevi i drugi vladari – nego mrtvo, bešćutno i nerazumno tržište. Od uspostave globalnog poslovanja svjetsko slobodno tržište obujmilo je cijelu vrstu i upravljalo njome. Tržište je davalo ljudima posao, hranu, odjeću i ostala tvarna dobra; preprodavalo im je kulturna dobra; liječilo ljudska tjelesa i ljudske duše; uvlačilo ih u poroke; navodilo ih da eksperimentiraju vlastitim životima; pružalo im zabavu i stjecanje ljudskih iskustava. Tržište je provalilo u sve čovjekove zajednice uključujući obitelj i razorilo ih. Tržište je ljude natjeralo da se međusobno nadmeću za tvarna dobra, položaje, novac i za uspjeh. Tržište je od ljudi napravilo ranjive gladijatore.

Tržište je gotovo nepovratno upropastilo Zemlju kao jedino mjesto života u Svemiru. To je učinilo putem prekomjernog i najvišeg mogućeg gospodarskog rasta, kojemu svrha nije zadovoljavanje tvarnih i kulturnih životnih potreba, nego prvobitno gomilanje kapitala i to kao sredstva vladanja ljudima. Našoj vrsti i našoj konačnoj, iscrpljivoj Zemlji potreban je najmanji mogući gospodarski rast. Čemu služi vlast jednih ljudi nad drugima? Komu su potrebna turistička putovanja u Svemir?

Kapitalizam je unakazio bogomdanu klimu, koja je sve manje izdašna za rast i razvitak pa čak i za nastavljanje života na Zemlji. Pokvarena klima i zagrijana Zemlja nose običnim ljudima i cijeloj vrsti goleme nedaće kao što su topljenje ledenjaka i polarnog leda, otkravljivanje smrznutog tla, poplave, dugotrajne suše, orkansko nevrijeme, podizanje razine mora, opustinjavanje tla te posljedično seobe naroda. Ljudi u kapitalizmu gube zavičaj.

Liberalizam kao ideologija kapitalizma rasistička je ideologija, koja stvara duboke i pogibeljne podjele u vrsti po zemljopisnim područjima, dohotku, uvjetima života, mogućnostima doprinosa zajednicama i rastu čovjeka kao vrste, po razvoju ljudskih sposobnosti te, što je porazno, po zadovoljstvu ljudi vlastitim životom i po doživljaju ljudskosti. U kapitalizmu su bogataši jedan soj ljudi, a obični ljudi drugi. Kapitalizam stalno stvara nove podjele u vrsti, a zanijekao je jedinu prirodnu podjelu u vrsti, a to je rodna podjela na muškarce i žene.

Pandemija koronavirusa je jasno pokazala koliko u svijetu ima bolesnih ljudi i koliko je život ljudi podložan i najmanjim poremećajima te koliko je imunosni sustav čovjeka osjetljiv i nepostojan. U kapitalizmu je zbog tvarnog obilja te zbog razvitka znanosti i medicine produžen životni vijek, ali su zato i stariji i mlađi ljudi postali podložni mnogim starim i novim bolestima ponajviše zbog vlastite neskromnosti i vlastoljublja, neuredna života, eksperimentiranja u životu (pušenje duhana, uživanje alkohola i zloporaba narkotika), stresa koji uzroče tržište i nesređene obiteljske prilike te zbog izlišna nastojanja ljudi da vladaju jedni drugima.

Kapitalizam je ozbiljno poremetio duševno zdravlje ljudi, što se ne očituje samo u trpljenju jedinačnih ljudi, nego i u nepoželjnim i opakim pojavama kao što su nasilje u obitelji, javno nasilništvo i ubojstva, nasumično nasilje koje upropaštava mlade ljude. Zlo u zajednicama nije rezultat slobode tobožnjeg Sotone, nego posljedica duševnih poremećaja i bolesti. Nasilje u međudržavnim odnosima i građanski ratovi u državama bili su izravna posljedica nakupljenog kapitala i vlastoljubljivosti kapitalista. Kapitalisti su sad u nedoumicu, jer ratovi u globaliziranom svijetu pogađaju i države, koje ih zapodijevaju. U kakvu je zemlju neprekidno ratovanje pretvorilo SAD?

Kapitalisti su u pohlepi za dodatnim kapitalom razjarili ljude da nakupljaju tvarna dobra. Nova neskromnost koju je kapitalizam ucijepio u našu vrstu postala je mnoštvenim uzrokom pretjeranog iscrpljivanja prirodnih izvora i posebice energenata. Taj postupak je pokvario Zemlju te učinio klimu opasnom i gotovo smrtonosnom. Iako se naša vrsta putem sustavne uporabe iznimno razvijenog mozga dokopala ne samo pojmovnog mišljenja, nego i svijesti o sebi ili ljudskog duha, ljudi ne žude za uživanjem kulturnih dobara, koja su neograničena, nego upravo tvarnih dobara koja su ograničena. Kapitalizam nije dopustio da čovjek kao vrsta dođe do zrelosti. Kapitalizam, koji može pružiti samo tvarna dobra, zakočio je dozrijevanje čovjeka kao vrste. Kapitalizam je od Homo sapiensa napravio vrstu „s posebnim potrebama“.

Kapitalizam je iz naše vrste uklonio svaku vrstu zajedništva. Za vrstu je posebno pogibeljno uklanjanje obiteljskog zajedništva. Obitelj je do uspostave kapitalizma osposobljava ljude za život. Obitelj je bila vježbaonica života, u kojoj je svako ljudsko mladunče bilo zaštićeno. U kapitalizmu su djeca nezaštićena, jer su obitelji rijetke. Zbog postojanja pojmovnog mišljenja našoj je vrsti potreban odgoj duži, nego u ostalim životinjskim vrstama, koje imaju samo slikovno razmišljanje. Kapitalizam odgaja našu mladunčad za tržište, a ne za život, iako mladom čovjeku treba odgoj za život do dvadesete godine ili dok god mu se razvija mozak.

Poremećaji u gospodarstvu koje je donijela pandemija koronovirusa pokazali su da u „hitnim stanjima“ kapital nije u stanju upravljati tržištem, a kamoli da poremećeno tržište upravlja našom globaliziranom vrstom i životom na Zemlji. U „najkapitalističkim“ zemljama došlo je do ozbiljnog poremećaja opskrbnih mreža. Poremećena je opskrba energentima. Poremećen je cijeli sustav prijevoza: nema praznih kontejnera na mjestima na kojima su potrebni i nema dovoljno vozača za upravljanje tegljačima. Slaba je opskrba industrijskom i automobilskom elektronikom.

Došlo je do mnoštvenog bijega stručnih ljudi iz zahtjevnih struka, koji su, doslovce, bili iskorištavani podvrgavanjem teškim uvjetima rada i slabo plaćeni: zdravstveno osoblje, klaonički radnici, vozači, stručni radnici u središtima za raspačavanje robe naručene putem interneta ili sezonski poljoprivredni radnici. Došlo je do bijega stručnih ljudi u lakše struke.

Tržište je iznevjerilo potrošače i radnike te izdalo kapital. Došlo je do općeg promašaja tržišta. Pred našim očima odvija se duboka gospodarska i ljudska depresija, koja nije izazvana proizvoljnom uporabom kapitala, nego izvangospodarskim, prirodnim, biološkim i životnim čimbenicima.

Nije riječ o izmišljanju, ako se kaže da svi traže spas u zaduženoj državi: obični pripadnici naše vrste, poslovni ljudi i prgavi nositelji kapitala. Države se uistinu moraju uključiti u sređivanje opskrbnih mreža, a za to je potrebno da iza država stanu njihovi narodi, umjesto kapitala kojemu je vođenje državne politike bilo kazalište lutaka.

Kapitalizam stoga treba gurnuti s ruba povijesti i zamijeniti ga dogovornim gospodarstvom i međusobnom suradnjom nacionalnih država. Države trebaju imati zadnju riječ. Novi nacionalni i svjetski politički sustav nazivam politizmom.

Continue Reading

Već dugo se Ameriku smatra predvodnicom kapitalističkog svijeta, iako je Amerika poslije dolaska engleskih kolonista bila zemlja ratara, ribara, lovaca i uzgajivača industrijskog bilja. Ona nije bila kapitalistička zemlja. Kapitalizam kao način uređenja životnih zajednica smišljen je u Europi. On je bitno označen time, što zajednicama ili narodima upravlja kapital prekomjerno izlučen iz ljudskog rada, ljudskog znanja i prirode. Sredstvo upravljanja u kapitalizmu je tržište.

Slobodni kapital se počeo nakupljati trgovinom u petnaestom stoljeću u sjevernotalijanskim i jadranskim republikama, nad kojima je bila slaba carska ili kraljevska vlast. Poslije se kapital, opet trgovinom, ponajviše nakupljao u Nizozemskoj. Od sedamnaestog stoljeća kapital se ponajviše nakupljao u Engleskoj i to prvo kolonijalnom pljačkom, a poslije putem Industrijske revolucije. Od druge polovice devetnaestog stoljeća do danas Amerika je najjača kapitalistička država.

Kao što je kasniji razvitak kapitalizma u Europi bio neosporno vezan uz kolonijalna osvajanja, tako je razvitak kapitalizma u Americi bio vezan uz širenje prostora SAD do Tihog oceana, pri čemu je zemlja oteta zatečenom indijanskom pučanstvu, koje je uglavnom bilo uklonjeno. Predsjednik Abraham Lincoln upriličio je krvavi Građanski rat protiv Južnjaka, poslije kojega su Sjevernjaci imali dovoljno poreznog novca za postavljanje prijevozne i komunikacijske infrastrukture do Tihog oceana. Brzojav i telefon su izmišljeni u SAD. Pod sam konac devetnaestog stoljeća SAD su izbile na Tihi ocean i odmah se upustile u kolonijalni rat protiv slabe Španjolske. Amerikanci su nakratko oponašali europske kolonijalne sile, ali im se pokušaj klasičnog kolonijalizma nije posrećio: izgubili su Filipine i Kubu, koji su se ubrzo osamostalili; ostao im je samo Portoriko. „Vidjela žaba, kako se kuju konji pa i ona digla nogu.“

Ipak, Amerika je ubrzo pokušala naći svoj izvorni način osvajanja svijeta i to putem izvoza kapitala i izvoza američke demokracije čime je nastojala i europske kolonijalne matice i njihove posjede pretvoriti u puka tržišta i to putem Lige naroda. To nastojanje predsjednika Woodrowa Wilsona spriječile su europske pobjednice Prvoga svjetskog rata i Kongres SAD. Kao što je Wilson nastojao iskoristiti Prvi svjetski rat tako je predsjednik Franklin Roosevelt nastojao iskoristiti Drugi svjetski rat putem Ujedinjenih naroda i uspostave svjetskih financijskih ustanova. Međutim, u tomu mu nije pomogla ni uporaba nuklearnog oružja, jer je Josip Staljin u ratu zauzeo više od polovice Europe izvan SSSR-a te polovicu Azije. Americi su ostali krnja Europa, Bliski Istok i Južna Amerika. Poslije Drugog svjetskog rata Amerika je neprestance izravno ili neizravno ratovala (Koreja, Vijetnam, Irak, Iran, Afganistan, Sirija, Libija, Somalija, Jemen) te poticala revolucije i građanske ratove i pravnih poslova.

Amerika je duboko i žestoko podijeljena zemlja: rasno, vjerski, etnički te posebice putem dohotka. SAD nisu u stanju putem domaćih školovanih ljudi održavati gospodarski, tehnološki i znanstveni napredak. Napredak SAD ovisi o uvozu studenata, dobro školovanih ljudi i znanstvenika, jer se domaći školovani ljudi drže poslovanja novcem i pravnih poslova. Amerika sad uvozi i kapital, jer mnoga azijska poduzeća otvaraju svoje poslovnice u SAD i u SAD prikupljaju kapital za svoja matična poduzeća. Američki kapitalisti ne žele raditi. Oni bi samo nakupljali kapital. Amerika je i duboko politički podijeljena. Sadašnji predsjednik ne nadzire ni svoju stranku, koja ga je kandidirala i dovela u Bijelu kuću.

Tijekom predsjedanja Donalda Trumpa (2017.-2021.) američki vodeći krugovi su shvatili koliko Amerika zaostaje i propada. Američka prijevozna i komunikacijska infrastruktura zaostaju za infrastrukturom mnogih azijskih zemalja. To pokazuju dugi prekidi opskrbom električnom energijom, dugotrajan zastoj u opskrbnim mrežama za potrošačku robu, skupoća energenata (ugljen, nafta, plin), mukotrpna borba s pandemijom koronavirusa i drugo. Američke dosadašnje i najnovije vlasti kao jedinog i pravog krivca za svoje nedaće nalaze u Kini. Kina je proglašena opakim vanjskim neprijateljem, kako bi taj izmišljeni neprijatelj omogućio površinsko i površno ujedinjenje američkog naroda, kojega zapravo nema, jer je „kotao za taljenje“ (useljenika) prestao djelovati u useljeničkom valu iz Azije i islamskih zemalja.

Kina je krivac za sve američke nedaće, iako se ona trsi samo oko svojeg razvitka i oko obrane zemlje. Kina je pretakla SAD u svemirskim istraživanjima, jer sama napravila svemirsku postaju Tiangong (Nebeski dvori) i uputila je u Svemir, u kojoj sad boravi druga smjena astronauta. Kina je za svoje potrebe napravila 37.000 kilometara željezničkih pruga za brze vlakove i uzornu internetsku mrežu petog naraštaja. Za potrebe međunarodne robne razmjena Kina postavlja prijevoznu infrastrukturu, koja će povezivati Aziju, Europu i Afriku. Kina nikoga ne ugrožava politički, ideološki ili vojno. Nema svoja vojna uporišta u svijetu, iako SAD imaju više od 800 zračnih, kopnenih i pomorskih uporišta diljem kontinenata, ne računajući svemirska uporišta. Kina je stvorila domaće tržište, a njezin srednji stalež broji više od 400 milijuna ljudi.

Međutim, osim žestokog nagona za nepoštednim osvajanjem tuđeg prostora Amerikanci imaju snažnu svijet o vlastitoj iznimnosti. Oni smatraju, da su suvremeni odabrani narod, koji ima poslanje da donese mudrost i uljudbu ostalim narodima svijeta. Stoga se Amerikanci uzalud trse da ponovo preuzmu predvodničku ulogu među svim narodima. Tako postupaju, iako su (1) poslovanje i vrsta Homo sapiens globalizirani te iako je (2) Kina „za petama“ Americi. Dvadeseto stoljeće bilo je američko stoljeće, a prije toga bila su dva britanska stoljeća i jedno nizozemsko. Dvadeset prvo stoljeće bit će nedvojbeno kinesko stoljeće.

U uzaludnom nastojanju da obnovi predvodničku ulogu u svijetu Amerika je posegnula za ideologijom. Liberalizam kao ideologija kapitala i kapitalizma trebao bi se proširiti u sve narode, od kojih mnogi imaju drukčije političke sustave, druge sustave uvjerenja i drukčije poimanje o ljudskim vrijednostima. Mnogi narodi ne žele kapitalizam kao način uređenja životnih zajednica. Amerikanci tvrde, da njihov sadašnji pristup međudržavnim odnosima počiva na potrebi i želji da se sačuvaju vrijednosti, koje je Amerika mukotrpno njegovala i širila od Drugoga svjetskog rata. Američki ideološki pristup je posljednja crta obrane dosadašnjeg predvodničkog položaja SAD. To je ujedno i očajničko nastojanje da se spasi kapitalizam s kojim se Amerika poistovjetila. Način suzbijanja pandemije koronavirusa pokazao je očitu prednost kineskog političkog sustava nad američkim. Sadašnji američki politički sustav nije primjeren vođenju zemlje u globaliziranoj vrsti.

Mislim, da je došlo vrijeme da američki vodeći krugovi prekinu poistovjećenje Amerike s kapitalizmom te da potraže pragmatičan način vođenja skupnog posla naroda, koji nazivam politizmom. To je zapovijed globalnosti. Globalnost sili sve narode na suradnju „države i države“.

Continue Reading