Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi prevratom ili revolucijom u globaliziranom svijetu. Nije riječ o prevratu  u jedinačnim političkim zajednicama ili državama, nego upravo u našoj globaliziranoj vrsti kao cjelini ili kao životnom organizmu. Mnogi ljudi uočavaju goleme promjene u politici unutar naše vrste, ali je mnogo i ljudi, koji ne prihvaćaju tekuće promjene pa ih pripravno i uporno niječu.

Ljudi se razlučuju po uporabi svoje umnosti ili inteligencije. Jedni ljudi njeguju svoju, prirodnu, zbiljsku umnost, a drugi su ljudi opsjednuti svjetonazorom ili ideologijom: oni zapravo imaju tuđu, umjetnu i redovito skupnu umnost. Drugi način umnosti rabe ljudi, koji ne ispovijedaju to što vide, nego to za što su im kapitalistički mediji rekli da se događa.

Sad teče jedna, velika revolucija u globaliziranoj vrsti, ali je prije – u svijetu nacionalnih država – bilo mnogo prevrata. Povjesničari i politolozi su prevrate dijelili po političkim snagama, koje su navodno izvodile revolucije. Govorilo se je o staleškim ili klasnim revolucijama, od kojih je Karl Marx napravio veliku političku priču ili mit, ali i o nacionalnim revolucijama. Primjerice, Velika oktobarska revolucija 1917. godine nije bila staleška revolucija, nego nacionalna, pučka ili narodna, jer su je poveli i proveli velikoruski nacionalisti predvođeni Vladimirom Lenjinom.

Ipak, u kojugod vrstu povjesničari svrstali neku revoluciju sve revolucije u razlučenim državama ili političkim zajednicama vodile su promjeni političkog sustava. Svrha promjene političkog sustava države uvijek je bila stvaranje političkog sustava, koji će omogućiti bolje upravljanje prostorom i ostalim životnim izvorima na dobrobit naroda ili životne zajednice.

Državu određuju: (1) pučanstvo zatečeno na određenom zemljopisnom prostoru, koje priznaje istu vrhovnu vlast; (2) postojanje posebnog osoblja ili državnog ustroja, koje provodi odluke vlasti te postojanje vojne službe, koja rabi silu kad je potrebno i koja štiti vlastitu zajednicu od sličnih uspostavljenih zajednica; (3) priznanje državi prava na neovisno djelovanje na pučanstvo nastanjeno na državnom prostoru od ostalih, slično uspostavljenih država; (4) načelna ili zbiljska mogućnost, da pučanstvo države smatra, da pripada istoj životnoj zajednici; i (5) načelna ili zbiljska mogućnost, da je pučanstvo države koje sastavlja zajednicu pripravno ispunjavati svoje obveze i sudjelovati u diobi ostvarenih dobrobiti.

Politički sustav države ne čine samo ustav, državni zakoni i propisi, nego i svrhe postojanja države, granice snošljivosti u postupanju građana i države, pravila političkog postupanja, politički običaji i, dakako, očekivanja pučanstva, koja bi političke vlasti trebale uvažavati. Često se događa, da politička zajednica prestane postojati, jer nema primjeren politički sustav, koji jamči opstanak države i ispunjenje očekivanja pučanstva. (Kineska država neprekidno traje već 2.245 godina. Poslije sloma komunističkog sustava na istoku Europe rasule su se europske višenarodne političke zajednice: Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Jugoslavija, koje su bile utemeljene prije samo stotinjak godina, 1917. ili 1918. godine.)

Revolucijski zamah može zahvatiti prostor širi od prostora jedne države. Tako je bilo 1848. godine, 1917. godine i 1945. godine. Prvo, revolucija 1848. godine izbila je u Francuskoj, gdje je poslije sloma Bonapartea 1814. godine došlo do „prve obnove“ loze Burbona, kad je Karlo XVIII, brat smaknutog Karla XVI, postao kraljem. Kad se je Bonaparte iz progonstva na otoku Elbi probio do Pariza Karlo je pobjegao, ali se je poslije dosmrtnog progonstva Bonapartea ponovo vratio na prijestol. To je bila „druga obnova“ loze Burbona, koja je trajala do Srpanjske revolucije 1830. godine kad je za kralja doveden knez Louis Philippe I iz loze Orléansa, koja je bila ogranak loze Burbona i koja je trajala do 1848. godine kad je ponovo uveden republikanski sustav.

Revolucija 1848. godine proširila se je gotovo cijelom Europom sve do Mađarske. Francuzi su nastojali svoj novi republikanski sustav preslikati na ostale zemlje Europe, kako bi uspostavili svoju novu, područnu hegemoniju, jer nisu mogli pregorjeti slom europskog Kontinentalnog sustava, koji je bio uspostavio Bonaparte.

Drugo, poslije Velike oktobarske revolucije 1917. godine trockističko krilo Komunističke stranke nastojalo je mimo volje Lenjina i kasnije Staljina protegnuti komunistički politički sustav na ostale zemlje Europe, kako bi se uspostavila nova područna hegemonija.

Treće, poslije poraza Trećeg Reicha 1945. godine i poslije svoje slavodobitne pobjede Amerika je nastojala stvoriti svoju „područnu“ hegemoniju, kojoj je podlegla polovica svijeta bez dijela svijeta, koji je Staljin nadzirao u Istočnoj Europi i u velikom dijelu Azije.

U naše vrijeme Turska, kojom od 2003. godine vlada Redžep Erdogan, uspostavlja područnu političku hegemoniju, koja bi uključila Azerbajdžan, Cipar, Siriju, dio Iraka, ali i gospodarsku hegemoniju, koja bi se protezala naftonosnim i plinonosnim područjima Istočnog Sredozemlja.

U spomenutim primjerima nastojanja uspostave područne hegemonije riječ je o vladavini hegemona nad vanjskom politikom zemalja, koje su milom ili silom prihvatile hegemoniju, iako se pripadnicama hegemonije prepušta vođenje unutarnje politike. U carevinama ili imperijima sva se politika vodi iz središta carevine, ali takav način vladavine više se ne može uspostaviti u svijetu. Sve velike carevine su propale tijekom devetnaestoga i dvadesetog stoljeća. Sad se rasipaju i američka hegemonija i njoj podređena briselska podhegemonija. Samo usijanim glavama u Washingtonu i Bruxellesu nije jasno, da u globalnoj vrsti nema mjesta ni hegemonijama, a kamoli carevinama. Izgleda, da Washington i Bruxelles nisu sposobni za suradnju.

Sad ljudi koji drže otvorene oči vide svjetski prevrat, kojemu podliježe cijela vrsta. Taj prevrat je prirodna, očekivana posljedica globalizacije naše vrste. Dosad takvog prevrata nije moglo biti, jer je svijet bio podijeljen, a nijedna vlast nije uspjela zavladati cijelim svijetom. (U vrijeme kolonijalizma europske države su imale razlučene i svoje kolonijalne sustave ili mreže.)

Sadašnji svjetski prevrat će donijeti novi i to svjetski politički sustav, koji će nositi dobrobiti vrsti kao cjelini ili kao organizmu kao što su prije politički prevrati u jedinačnim državama trebali donijeti dobrobiti jedinačnim narodima. Svaki prevrat, državni ili svjetski, sračunat je na stvaranje prikladnijeg političkog sustava.

Ipak, sadašnji svjetski prevrat ne predvode posebne političke snage kao što je bilo u dosadašnjim nacionalnim prevratima. Sadašnji prevrat izvode cijeli narodi ili životne zajednice i to putem djelovanja svojih država ili političkih zajednica. Kao što su se za izvedbu nacionalnih prevrata ljudi okupljali unutar jedinačnih naroda, sad se unutar naše vrste okupljaju mnogi narodi. Moglo bi se reći, da je riječ o revoluciji vrste.

Koji su i kakvi su narodi koji stupaju u svjetsku revoluciju? To su narodi koji – umjesto podnošenja hegemonije kapitala i hegemonije Zapada predvođenog Amerikom – žele unutar vrste stvoriti zajednicu naroda na način sličan načinu, na koji su jedinačni narodi u svojim prevratima nastojali (1) ostvariti mogućnost pripadanja pučanstva istoj životnoj zajednici te (2) njegova pripravnog ispunjavanja obveza i sudjelovanja u diobi ostvarenih dobrobiti. Sad bi cijeli narodi trebali pripadati životnoj zajednici vrste te zdušno sudjelovati u ispunjavanju obveza prema vrsti i Zemlji te u diobi dobrobiti koje oni skupno stvaraju.

Sadašnji svjetski prevrat neće svjetsku vlast premjestiti u koji novi svjetski stalež, nego će je sa Zapada početno premjestiti u zemlje u razvitku ili u Svjetsku većinu. Moglo bi se reći, da sadašnji prevrat izvodi prostor. Zasad je riječ o svrstavanju nacionalnih prostora koje će postupno dovesti do opće suradnje naroda i njihovih država. Sad se gospodstvo Zapada preobražava u prevagu prostora zemalja u razvitku. Vrsta će svojim sadašnjim prevratom na plohi Zemlje izgraditi novi prostor prikladan za njezin opstanak, za njezinu obnovu i za njezin napredak. Vrstu čeka dugo odgađani posao spasenja Zemlje i života na njoj te spasenja same vrste.

[Poslije Drugoga svjetskog rata došlo je promjene poimanja uloge zemljopisnog prostora posebice zaslugom njemačkih geografa, jer je njemački narod na najskučenijem prostoru koji ikad imao ostvario gospodarsko čudo, iako su Nijemci ranije patili i od Čežnje za jugom i od Čežnje za istokom (Drang nach Osten). Po novoj, odnošajnoj geografiji prostor svojim posebnostima ne proizvodi ljude i narode: prostor je to što ljudi, korporacije i državne vlasti skupno naprave od prostora ili na raspoloživom prostoru.]

Kako je pokrenuta sadašnja svjetska revolucija? Uspostava svjetskoga (globalnoga) slobodnog tržišta – za koje su nositelji kapitali smatrali da neće globalizirati vrstu – donijela je brz gospodarski razvitak svim zemljama. Posebno brzo su napredovala gospodarstva zemalja u razvitku. Budući da se četiri izvora vlasti ili utjecaja (politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja) ne daju razdvojiti, napredak gospodarstava zemalja u razvitku donio je i političko osvješćivanje naroda. Zemlje u razvitku nastoje imati i svoju državnu politiku i svoju geopolitiku.

Gospodarstvo i politika otvorili su pitanje zaštite. Zemljama u razvitku bila je dojadila američka ili zapadna hegemonijska zaštita pa su se one htjele dokopati vlastite zaštite. One su ujedno uvidjele, da i ostale zemlje u razvitku imaju slične nevolje i u gospodarstvu i u politici i u zaštiti. Zapad je nastojao usmjeravati njihov razvitak, nadzirati njihovu politiku i ograničavati njihovu sposobnost samozaštite. To uviđanje zajedničkih nevolja, koje uzroči zajednički protivnik brzo je dovelo do stvaranja njihovog zajedničkog sustava uvjerenja, koji može i treba postati sustav uvjerenja vrste. Po tom sustavu opća, svjetska, globalna politička suradnja naroda jamac je mira u svijetu. Konačna svrha povezivanja naroda u Svjetsku većinu je pridobiti za opću političku suradnju sve zemlje uključujući i zemlje Zapada. To od naroda zahtijeva uklanjanje nevolja u koje je zapala naša vrsta.

Ipak, u svijetu ima mnogo „slijepaca kod zdravih očiju“, u ime kojih Zapad i dalje nastoji voditi hegemonijsku politiku. Temeljni nedostatak u razmišljanju takvih ljudi je njihovo čvrsto ili u njihov um upečeno uvjerenje, da nema inačice kapitalizmu. Margaret Thatcher je govorila: „There is no alternative!“ (TINA) Primjerice, mnogi ljudi i danas smatraju, da je jedina inačica kapitalističkom političkom sustavu komunistički sustav, koje je, dakako, neprihvatljiv i neostvarljiv. Ruski pisac i politolog Aleksandar Dugin taj je sustav nazvao Četvrtim sustavom, kako bi ga razlučio od kapitalizma, komunizma i nacionalnog socijalizma ili fašizma.

Ja jasnu inačicu svim trima spomenutim i obrukanim sustavima nazivam politizmom. Taj naziv pravda činjenica, da je politika po svojoj drevnoj odredbi obavljanje posla naroda, grada ili države. Politika treba spregnuti i obujmiti ostala tri izvora vlasti ili utjecaja: gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. Tako politika nadilazi državu, jer obuima sve izvore vlasti. Za razliku od politizma, u kapitalizmu vlast ima kapital, koji je samo gospodarski izvor; u nacionalnom socijalizmu vlast je imala država; a u komunizmu vlast je pripadala ideologiji. (Staljin je 1938. godine KPSS podredio državi pa je uzeo i položaj premijera.)

Po meni, teške zadaće koje stoje pred njom navest će našu vrstu, da prihvati politizam kao svoj politički sustav, jer samo sprega svih četiriju izvora vlasti koju pruža politizam može jamčiti dobro obavljanje zahtjevnih i neodgodljivih poslova vrste.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim iznimnim događajem. Osvrt se bavi ruskim napadom novim raketnim sustavom „Orešnik“ (Lijeska) na ukrajinski vojnoindustrijski zavod u Dnjepropetrovsku 21. studenoga te mogućim posljedicama tog iznenađujućega i zapanjujućega napada.

Ruskom napadu na Dnjepropetrovsk prethodili su ukrajinski napadi dalekometnim američkim raketnim sustavima ATACMS (19. studenoga) na rusku oblast Brijansk te dan kasnije britanskim sustavima Storm Shadows na oblast Kursk. Na taj napad uslijedile su dvije objave ruskog predsjednika Putina, koji je prvo objasnio koje je i kakvo sredstvo bilo uporabljeno. Drugo, ruski predsjednik je izjavio, da će novi napadi „Lijeskom“ ovisiti o ukrajinskom djelovanju te da odmah počinje serijska proizvodnja tog sustava.

Što je i kakav je „Orešnik“? To je raketni sustav srednjeg dometa (kraćega od 5.000 km) pa se na nj ne odnose ugovori o ograničavanju strategijskih ili interkontinentalnih raketnih sustava. Sustav „Lijeska“ ima šest udarnih glava, od kojih svaka ima šest posebnih udarnih letjelica. Udarne glave mogu imati atomski naboj, a mogu imati i uobičajeni rasprskavajući naboj. „Lijeska“ kojom je napadnut Dnjepropetrovsk nije imala nikakav naboj, nego je svu veliku štetu napravila fizičkim udarcima, jer su sve rasute letjelice doletjele brzinom od 10 mahova, jureći deset puta brže od zvuka. Kasnije je bivši ruski predsjednik i premijer Dmitrij Medvedev objasnio, da „Lijeska“ velikim zamahom probija betonske ploče građanskih skloništa.

Očekuje se da će uskoro jedan dio ruskih podmornica pa i podmornica na atomski pogon biti opremljen raketnim sustavima „Lijeska“, koji će djelomice zamijeniti dosadašnji podmornički raketni sustav „Bulava“. Mnogi izvjestitelji smatraju, da je „Lijeska“ napravljena na osnovi sustava „Bulava“, iako rusko vodstvo tvrdi, da je sustav „Lijeska“ izvorno razvijen temeljem ukupnog ruskog znanja o raketarstvu.

Ukrajinski predsjednik Zelenski je prosudio, da je ruski predsjednik Putin novu raketu zabacio u strahu od ukrajinskih napada američkim i britanskim raketnim sustavima na dvije ruske oblasti. Velika većina medijskih izvjestitelja smatra, da zabacivanje (lansiranje) sustava „Lijeska“ na Dnjepropetrovsk predstavlja ozbiljno rusko upozorenje Ukrajini i članicama Atlantskog saveza, koje su Ukrajini dodijelile ne samo raketne sustave, nego i vojne stručnjake za zabacivanje i usmjeravanje raketnih sustava.

Do iznenadnoga, ranije nepredviđenog sastanka Vijeća NATO-a 26. studenoga Ukrajina je izvela još dva napada na oblast Kurska 23. i 25. studenoga kad je zabacila ukupno 13 raketa ATACMS, od kojih je 10 bilo zaustavljeno, a 3 su pogodile zračnu luku i protivzračni sustav opet uz napravljenu malu štetu. Rusija je namjerno odgodila svoj odgovor na nove ukrajinske napade na mete u Rusiji. Britanija je navodno tražila od Ukrajine, da se privremeno uzdrži od novih napada na Rusiju britanskim raketama Storm Shadows.

Kad je riječ o strahu valja se spomenuti nastojanja Josifa Staljina, da poslije rata iz Istočne Europe provali u Zapadnu Europu. Naime, Staljin je poslije obračuna s Japanom u kolovozu i rujnu 1945. godine pomišljao, da njegova Crvena armija napadne zemlje Zapadne Europe, posebice zato što su neposredno poslije rata u Francuskoj i Italiji komunisti bili u vladajućim koalicijama, a u Jugoslaviji na vlasti.

Staljin se je pokolebao glede daljnjeg prodora na zapad Europe, jer se je plašio „Hirošime“: Sovjetski Savez tad još nije imao atomsko oružje. Poslije napada sustavom „Lijeska“ na Ukrajinu u Europi se govori o strahu od „Dnjepropetrovska“. Staljin se je umjesto prodora na zapad Europe bio odlučio za prodor na jug Europe, jer se je u Grčkoj vodio građanski rat. Nakon ranije očekivane pobjede komunista u toj zemlji Staljin je od Albanije, Bugarske, Grčke, Jugoslavije i Rumunjske kanio napraviti „Balkansku konfederaciju“. Toj se nakani usprotivio Josip Broz, koji nije htio stupiti u konfederaciju s „neslavenskim“ narodima. Broz je htio samo konfederaciju Bugarske i Jugoslavije.

Broz je prestao pomagati komuniste u Grčkoj kad se je Amerika umjesto Britanije uključila u grčki građanski rat, koji su grčki komunisti izgubili. Bugarski komunistički prvak Georgij Dimitrov bio je ubijen, a Broz je opet promijenio stranu i vezao se uz Zapad kao što je bio vezan i do dolaska Crvene armije u Beograd u listopadu 1944. godine. Kad je Sovjetski Savez 1949. godine napravio atomsko oružje bilo je kasno i za prodor na zapad Europe, jer je te godine utemeljen Atlantski savez, a tri zapadna okupacijska područja Njemačke pretvorena su u „suverenu“ Saveznu Republiku Njemačku.

Raketni sustav „Lijeska“ je vrlo opasan i bez atomskog naboja umetnutog u udarne glave, a ruske vlasti tvrde, da se za „Lijesku“ ne predviđa da nosi atomske glave. „Lijeska“ je savršeno sredstvo zastrašivanja mogućeg napadača, koji bi znao kakav ga odgovor čeka, ako napadne zemlju koja ima sustav „Lijeska“. Zapadni promatrači prihvaćaju tvrdnju ruskih stručnjaka, da zasad nema pravog odgovora na zabacivanje raketa „Lijeska“ i to zbog njihove silne brzine. „Lijeska“ u pet minuta prevali stazu od 1.000 kilometara.

Ako su letjelice „Lijeske“ opremljene uobičajenim rasprskavajućim nabojem na njih se ne odnose ni ugovori o ograničavanju  raketnog naoružanja ni zabrana širenja nuklearnog oružja. Koliko se zna, dosad nuklearno oružje ima devet zemalja, a nadomak proizvodnji nuklearnog oružja je Iran. Zato će sustav „Lijeska“ dobro doći svakoj državi na svijetu i to kao prijetnja mogućem napadaču, kakva je za Josifa Staljina bila atomska bomba bačena na Hirošimu.

Može se očekivati, da će „Lijeska“ biti najtraženije i najprodavanije oružje. S nabavom takvog oružja doći će i gradnja skloništa i spremišta za to oružje. „Lijeska“ će tražiti postavljanje nove obrambene podloge. Zaštiti slabijih zemalja, koje nisu u mogućnosti napraviti svoje atomsko oružje pridonijet će i novi kineski protivzračni i protivsvemirski sustav zemlja-zrak HQ-19 (Hongqi-19, Crvena zastava).

Sustav HQ-19 je savršeniji od sličnih zapadnih sustava, jer otkriva zabačene rakete već na udaljenosti od 3.000 kilometara, a napada neprijateljske rakete velikom točnošću. Sustav HQ-19 pogađa dolazeće rakete na udaljenosti do 200 kilometara i do visine od 150 kilometara. Sustav HQ-19 uništava rakete napadača srazom: zamahom svojeg gibanja i bez uporabe rasprskavajućeg punjenja. Sustav HQ-19 bio je prikazan na Zrakoplovnom sajmu u gradu Žuhai u pokrajini Guandong od 12. do 17. studenoga ove godine.

Napadački sustav „Lijeska“ i obrambeni sustav HQ-19 su sustavi kao stvoreni za zaštitu malih zemalja, koje u blizini imaju nametljive napadačke susjede. To se prvobitno odnosi na sve zemlje Istočnog Sredozemlja i Bliskog Istoka, kojima je susjed Izrael, koji je najzagriženija i najbezobzirnija napadačka sila na svijetu. Svaka zemlja prije napada na koju od susjednih ili obližnjih zemalja odsad će dobro razmisliti prije napada, jer će je prvo dočekati obrambeni sustav HQ-19, a poslije će biti napadnuta sustavom „Lijeska“. Bit će straha i od „Hirošime“ i od „Dnjepropetrovska“. To se u jednoj mjeri odnosi i na napadačku navadu SAD, kojima su blizu mnoge zemlje Karipskog mora i Latinske Amerike, koje su dugo trpjele američko vojno, političko i gospodarsko nasilje.

Po meni, ako američki neokonzervativci uskoro ne gurnu svijet u atomski rat, doći će do trajnog mira, jer se ubuduće nijednoj državi neće isplatiti biti napadačicom. Vrijeme neokonzervativaca brzo istječe.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i mnogi moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi pojavom i rastom udruge država BRICS i posebice nedavno održanim sastankom na vrhuncu zemalja BRICS-a u ruskom gradu Kazanju. Kineski predsjednik Ši Đinping je za sastanka izjavio, da je pojava BRICS-a vjerojatno najvažniji događaj u minulih sto godina.

Međuvladina udruga BRIC (Brazil, Russia, India, Kina) utemeljena je u lipnju 2009. godine u Jekaterinburgu, kako bi unapređivala političku i gospodarsku suradnju među članicama. Skupini BRIC se je 2011. godine pridružila Južna Afrika pa je skupina nazvana BRICS. Na sastanku na vrhuncu 2023. godine u Johannesburgu članstvo u BRICS-u ponuđeno je Argentini, Egiptu, Etiopiji, Iranu, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ali je Argentina otklonila poziv, a Saudijska Arabija ga još nije prihvatila.

Šesnaesti sastanak na vrhuncu BRICS-a održan je od 22. do 24. listopada ove godine. Sastanku je prisustvovalo 36 državnih prvaka uz glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Antonija Guterresa. Među pozvanim viđenim gostima bili su predsjednici Azerbajdžana, Bjelorusije, Bolivije, Kazahstana, Konga, Kirgistana, Mauritanije, Palestine, Turske, Turkmenistana, Uzbekistana i Venezuele. Vijetnam je predstavljao premijer Fan Min Čin. Ostale zemlje predstavljali su zamjenici premijera ili ministri.

Prije ovogodišnjeg sastanka BRICS-a bila su golema, neostvarljiva očekivanja posebice glede proširenja udruge i glede uvođenja vlastitog novca BRICS-a. Poslije sastanka na vrhuncu u Johannesburgu u listopadu 2023. godine kad je BRICS proširen de facto četirima novim članicama očekivao se je nastavak proširenja. Međutim, umjesto novih članica BRICS je 13 zemalja uzeo za „ortakinje“: Alžir, Bjelorusiju, Boliviju, Indoneziju, Kazahstan, Kubu, Maleziju, Nigeriju, Tajland, Tursku, Ugandu, Uzbekistan i Vijetnam. Zanimljivo je to, što su među zemljama kojima je ponuđeno „ortaštvo“ četiri članice Udruge jugoistočnih azijskih naroda (ASEAN). Brazil se usprotivio uzimanju Venezuele za ortakinju.

Drugo neostvarljivo očekivanje bilo je uvođenje vlastitog novca BRICS-a u bilo kojem obliku. Uvođenje vlastitog novca BRICS-a vodilo bi oštroj dedolarizaciji prekograničnog plaćanja, čuvanja državnih pričuva i ulaganja među članicama BRICS-a. Međutim, BRICS je pokazao da ne želi razoriti dolarski sustav plaćanja i čuvanja pričuva, nego da želi svoj sustav sebi na korist dodati postojećem svjetskom sustavu plaćanja i slanja međubankovnih poruka. Dosadašnji BRICS-ov način svođenja uporabe dolara na najmanju moguću mjeru bilo je međusobno prekogranično plaćanje u domaćem novcu zemalja BRICS-a (Iran-Rusija, Rusija-Indija, Rusija-Kina, Kina-Saudijska Arabija, Kina-Brazil pa čak i Kina-Argentina). Kina više od 50% vrijednosti svojih prekograničnih plaćanja obavlja u juanima, jer mnoge zemlje drže juan kao pričuvni novac. Kina je za više od 120 zemalja prva trgovinske ortakinja.

Oba neostvarena i u kratkom vremenu neostvarljiva očekivanja od sastanka BRICS-a na vrhuncu pokazuju, da su zemlje-utemeljiteljice BRICS-a potpuno svjesne teškog pitanja upravljanja BRICS-om, koji više nije zatvorena skučena udruga, nego skupina zemalja, koja političke i gospodarske odnose u globalnoj vrsti Homo sapiens nastoji urediti na novi način, drukčiji od sadašnjega. Propust dobrog uređenja odnosa u BRICS-u nanio bi nenadoknadljivu štetu strategijskim nakanama te udruge zemalja.

Novo uređenje međudržavnih odnosa bilo bi izravnom oprekom dosadašnjem zapadnom uređenju, koje je uistinu američka hegemonija ili hegemonija privatnog kapitala nakupljenog u Americi. BRICS je mjesto okupljanja zemalja, koje se odmeću od zapadne hegemonije.

Oprez utemeljiteljica BRICS-a je shvatljiv, jer one ne žele i ne smiju propustiti prigodu stvaranja svijeta s novim međudržavnim odnosima i s novim odnosom među narodima, koji sastavljaju našu vrstu. Ako se zaviri u prošlost članica i posebice utemeljiteljica BRICS-a vidi se, da te zemlje povezuje teška kolonijalna baština, koje se te zemlje sad nastoje konačno osloboditi stvarajući novo uređenje odnosa u svijetu. Kolonijalizam je bio čedo kapitalizma.

Kina se je svojevremeno smatrala Središnjom kraljevinom svijeta, koja je 1820. godine imala 32% ukupne svjetske industrijske (manufakturne ili rukotvorbene) proizvodnje, a poslije Prvoga opijumskog rata (1839.-1842.) bila je od zapadnih sila i Japana podijeljena u kolonijalne posjede. Razdoblje od 1842. godine do komunističke revolucije 1949. godine u Kini se naziva Stoljećem poniženja. Indija je stoljećima prije osamostaljenja 1947. godine bila posjed azijskih ili zapadnih osvajatelja. Indija je cijelo stoljeće (1757.-1858.) bila u vlasništvu privatne engleske tvrtke East India Company, a poslije u vlasništvu engleske krune.

Narod Južne Afrike bio je stoljećima izložen najcrnjem sustavu razlučivanja rasa (apartheidu). Brazil je sprva bio portugalskom kolonijom, a ubrzo poslije osamostaljenja 7. srpnja 1822. godine bio je podložen Monroeovom nauku („doktrini“) o uspostavi u Latinskoj Americi područja isključivo američkog utjecaja. Monroeov nauk bio je objavljen 2. prosinca 1823. godine. Rusija je od vladavine Ivana Strašnoga (1533.-1584.) neprekidno bila istinskom velesilom, da bi je zapadne sile poslije mirnog razdruženja Sovjetskog Saveza 1991. godine uzimale za trećerazrednu državu.

Egipat je u svojoj dugoj povijesti bio arapskim, seldžučkim, osmanskim i mamlučkim posjedom, a od otvaranja za prijevoz Sueskog kanala 1869. godine do Srpanjske revolucije 1952. godine de facto britanskom kolonijom. Godine 1956. Francuska, Britanija i Izrael skupno su napali Egipat, ali su se te sile ubrzo povukle poslije prijetnji Sovjetskog Saveza i SAD. Godine 1935. talijanski nasilnik Benito Mussolini napao je samostalnu Etiopsku carevinu i pri napadu uporabio bojne otrove.

Od pronalaska u Iranu nafte i zemnog plina ta je zemlja bila neprestance izložena napadima, obavještajnim zahvatima i državnim udarcima kao što je bio državni udarac, kojim je s vlasti uklonjen zakoniti premijer Mohamad Mosadeg (1951.-1953.), jer je podržavio Englesko-iransku naftnu tvrtku, koja je poslije bila poznata kao British Petroleum, a danas je poznata kao BP.

Zemlje na zapadnim obalama Perzijskog zaljeva bile su isto pod nadzorom Amerike, jer je Amerika monarhijama tih zemalja pružala zaštitu od komunističkih i nacionalističkih revolucija. SAD su prisilile zaljevske zemlje, da naftu prodaju samo za američke dolare („petrodolare“). Poslije Arapsko-izraelskog rata 1973. godine Saudijska Arabija je preuzela 25% dionica američke naftne tvrtke ARAMCO, 1974. godine dodatnih 35% dionica, a 1980. godine Saudijska Arabija je postala potpunom vlasnicom ARAMCO-a. Ujedinjeni Arapski Emirati su punopravna članica BRICS-a, a Saudijska Arabija još nije prihvatila ponudu za članstvo u BRICS-a, ali svesrdno i tijesno surađuje s trima najvažnijim utemeljiteljicama udruge BRICS: Indijom, Kinom i Rusijom. Od Arapsko-izraelskog rata 1973. godine osamostaljene zaljevske zemlje politički i gospodarski rastu i razvijaju se.

Zemlje BRICS-a pomno pripremaju vlastiti način prekograničnog robnog plaćanja, prekograničnih ulaganja i čuvanja novčanih pričuva. Novi sustav imat će više sastavnih dijelova. Govori se o sustavu BRICS Clear, putem kojega bi se upisivali polozi korporacija i država u bankama i drugim financijskim ustanovama. Taj bi sustav za zemlje BRICS-a obavljao poslove, koje je dosad obavljala korporacija Euroclear, koja je čuvala i pričuve država. (Po zapovijedi SAD sustav Euroclear zaplijenio je ruske državne pologe u vrijednosti od 300 milijardi eura.)

Drugi sastavni dio bio bi BRICS Pay, sustav obavijesti o plaćanju, kakav već postoji u obliku Swifta. Swift ima središnje upravljanje pa nepoželjne korisnike poput ruskih, iranskih ili kineskih banaka može isključiti iz sustava obavijesti o plaćanjima. Svrha sustava BRICS Pay je povezivati nacionalne sustave plaćanja, koji već postoje u članicama BRICS-a. BRICS Pay rabi tehnologiju umreženih skupina podataka (Blockchain) i nije usredišten, nego su podatci raspačani po korisnicima. Prijenos obavijesti pokreće pretvorbeni ključ za brzi odziv (Quick Rresponse Code ili QRC) koji ima dvodimenzionalnu sliku u mobilnim telefonima. Sustav nije usredišten, nego postoje raspačane matične knjige (Distributed Ladger Technology) iz kojih se ne mogu brisati podatci, koji su jednom u njih upisani.

Treći sastavni dio novog BRICS-ova sustava plaćanja bit će BRICS Bridge kojim će se izvoditi poravnanja među središnjim bankama zemalja članica. Taj sustav je dodatak ranije planiranom sustavu BIS mBridge, koji je rabeći digitalnu tehnologiju pripravljala bazelska Banka za međunarodna poravnanja (Bank for International Settlements).

Četvrti bitan sastavni dio novog sustava plaćanja je reosiguranje pomorskog prijevoza ukapljenog plina, nafte i naftnih prerađevina, jer zapadne osiguravajuće kuće ne žele osiguravati prijevoz spomenutih proizvoda. Izbjegavanje osiguranja brodova i tovara dio je kaznenih mjera, koje Zapad nameće mnogim zemljama.

Cijeli sustav plaćanja BRICS-a sprječava tijela izvan BRICS-a, da prate prekogranična plaćanja, tako da zapadne ustanove ne mogu znati tko je komu platio za što, koji iznos i kada. Sustav se pravi tako, da tajnost podataka bude zajamčena.

Ako se na prikazani presudan posao BRICS-a dodaju nove zadaće koje su predložile članice BRICS-a zaključuje se, da (1) pred BRICS-om kao udrugom stoji golem posao, koji se ne može obaviti u kratkom vremenu i da (2) BRICS taj posao mora temeljito obaviti, kako ta udruga država ne bi iznevjerila opravdana očekivanja svojih naroda, koji čine 40% svjetskog pučanstva.

Većina članica BRICS-a očekuje, da se njihova udruga upusti u iskorjenjivanje siromaštva, koje još uvijek pogađa mnoge životne zajednice. (Kina je u minulih 40 godina oslobodila siromaštva zapanjujućih 800 milijuna svojih stanovnika.) Kina zahtijeva, da se Nova razvojna banka posveti davanju povoljnih razvojnih kredita zemljama Svjetske Većine.

Rusija je predložila, da se uspostave burze ili sustavi razmjene žitarica i sirovina uključujući i plemenite te rijetke kovine. Taj prijedlog je sračunat na prestanak oslanjanja zemalja BRICS-a na burze u Chicagu, koje vrlo često zlonamjerno barataju cijenama hrane, temeljnih sirovina, ali i plemenitih kovina. Iran je predložio, da se među članicama BRICS-a uspostavi poseban sustav pomorskog prijevoza energenata i sirovina.

Provedba postavljenih zadaća naići će na velike tehničke poteškoće, jer je riječ o vrlo složenim sustavima. Provedba će se suočiti i s mnogim zakonodavnim izazovima, jer će trebati usklađivati ili preinačivati neke propise i zakone članica BRICS-a.

Dok sam pisao ovaj osvrt došla je vijest, prema kojoj BIS odustaje od svojeg sustava mBridge na izričit pritisak Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Zahvat tih dviju svjetskih (ili američkih) ustanova potaknula je izjava ruskog predsjednika Putina tijekom sastanka BRICS-a u Kazanju, da će BRICS Bridge rabiti mBridge za poravnanja među središnjim bankama zemalja BRICS-a. Dužnosnici Svjetske banke i MMF-a izrijekom su kazali, da se ne smije dopustiti uporaba mBridgea zemljama, koje su pod financijskim kaznama pa BIS kani potpuno odustati od uspostave sustava mBridge.

Usto, u međuvremenu se je otkrilo, da je opremu i programe za uporabu umreženih skupina podataka (Blockchain) BIS-u dala upravo kineska Središnja banka. Dužnosnici Svjetske banke i MMF-a su ustvrdili, da uporaba kineske opreme i programa nosi veliku neizvjesnost. Dosadašnja uporaba kineske tehnologije za mBridge pokazuje, da BRICS ima primjerenu tehnologiju za postavljanje svojega posebnog sustava BRICS Bridge. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je izjavio, da odustajanje BIS-a od mBridgea pokazuje, da Švicarska kao država nije više neopredijeljena ili neutralna.

Usput ću spomenuti to, da sam se svojevremeno začudio vijesti, da BIS pripravlja svjetski sustav plaćanja i poravnanja, koji je inačica postojećem sustavu koji nadziru Swift i Euroclear te u kojemu bi plaćanja i poravnanja trebala biti tajnovita, jer se rabi tehnologija umreženih skupina podataka (Blockchain) i zaštićeni mobilni prijenos podataka. Ponadao sam se, da će uspostavom novog sustava plaćanja BIS-a kazne protiv nepoćudnih država biti nemoguće provoditi. BIS-ovo odustajanje od mBridgea je nedvojbeno odgovor Zapada na političku, gospodarsku i financijsku ugrozu, koja zapadnom sustavu uređenja svijeta tobože dolazi od udruge BRICS.

Prisila da BIS napusti mBridge sračunata je na zadržavanje mogućnosti financijskog kažnjavanja zemalja i njihovih banaka putem zloporabe sustava Swift i Euroclear. Tom prisilom zapadne zemlje i posebice Amerika kažnjavaju same sebe, jer će sve više zemalja Svjetske većine izbjegavati uporabu dolara za prekogranična plaćanja i ulaganja te za čuvanje pričuva. Predsjednik Putin je u Kazanju rekao, da je zloporabom Swifta „dolar pretvoren u oružje“. Odustajanje BIS-a od mBridgea potkopat će dolar i potaknuti dedolarizaciju.

Zaslugom zemalja u razvitku naša vrsta je sad u prelasku iz Pax americana u svijet samoupravljanja naroda i dvostrane suradnje njihovih država. To je prijelomna točka u povijesti civilizacije. Vrsta se još nalazi u razdoblju kapitalističke civilizacije. Sadašnje udarno sredstvo kapitalizma je američki dolar kao što su prije bili engleska/britanska funta i nizozemski gulden (guilder ili zlatnik) i prije svih srebreni taler ili talir Svete rimske carevine.

BRICS želi početno smanjiti uporabu dolara u prekograničnom plaćanju i u čuvanju novčanih pričuva i to uvođenjem novčarske košare BRICS-a. Vrijeme će jamačno donijeti uvođenje obračunskog novca BRICS-a. Uvođenje novčarske košare BRICS-a dovoljno je za početak dedolarizacije poslovanja zemalja BRICS-a.

Strategijska zamisao BRICS-a o temeljitoj zamjeni Pax americana samoupravljanjem naroda i dvostranom (bilateralnom) suradnjom nacionalnih država ne smije se pokvariti kratkovidnim, lakomislenim i usiljenim uvođenjem novog sustava prekograničnog plaćanja među zemljama BRICS-a. Prekomjerna uporaba ili zloporaba američkog dolara samo je jedno od zala, koje je narodima donio kapitalizam. „Ne treba bebu baciti s prljavom vodom.“ [Das Kind mit dem Bade ausschütten, prema njemačkom satiričaru franjevcu Thomasu Murneru iz njegove knjige Die Narrenbeschwörung (Poziv budalama) objavljene 1512. godine.]

BRICS ne treba žuriti s uspostavom svojega posebnog sustava plaćanja, jer gospodarstva zemalja BRICS-a rastu, a gospodarstva Skupine sedam (G7) slabe (Francuska, Italija) ili propadaju (Japan, Njemačka, Britanija). Gospodarstva zemalja BRICS-a su u punom zamahu.

BRICS ne treba žuriti ni s proširenjem svojih redova. Demokracija se ne smije prometnuti u bezvlađe pa utemeljiteljice BRICS-a trebaju i nadalje upravljati udrugom putem suglasja. Zemlje mogu surađivati s BRICS-om na mnogo načina. Jedan način „članstva“ bila bi tijesna suradnja s kojom od utemeljiteljica BRICS-a koje imaju dobar zemljopisni položaj (Brazil, Rusija), razvijenu tehnologiju i trgovinu (Indija i Kina) ili jak obrambeni sustav (Rusija). Uvođenje „ortaštva“ je dobra zamisao.

BRICS-om se treba upravljati tako, da konačno uspije „osveta“ zemalja BRICS-a kao ranijih žrtava kolonijalizma. „Kolo od sreće uokoli/ vrteći se ne pristaje:/ tko bi gori, eto je doli,/ a tko doli gori ustaje.// Sad vrh sablje kruna visi,/ sad vrh krune sablja pada,/ sad na carstvo rob se uzvisi, a tko car bi, rob je sada.// (Ivan Gundulić, Osman, 1926)

Continue Reading

Ovaj se osvrt za promjenu bavi jednom bitnom značajkom hrvatske političke strategije. Osvrt se bavi naoko osobnim prijeporom hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića i predsjednika hrvatske vlade Andreja Plenkovića. Osobno znam obojicu predsjednika, a dobro sam znao i njihove očeve. Zato smatram, da nije nikako riječ o međusobnoj netrpeljivosti dvojice spomenutih hrvatskih političara. Riječ je o oprečnom gledanju dvojice važnih hrvatskih političara na način vođenja hrvatske politike.

Prijepor se prirodno očitovao u područjima obrane, nacionalne zaštite (sigurnosti) i vanjske politike, samo zato što u tim područjima predsjednik Republike Hrvatske ima ustavne ovlasti, a što se predsjednik vlade u svojem djelovanju drži kao da predsjednik Republike spomenutih ovlasti nema.

Prema obavijestima dostupnim na Internetu posljednja sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost RH održana je 9. studenoga 2021. godine, kad su sudionici sjednice imali zaštitne maske, jer je to bilo u vrijeme pošasti koronavirusa. Ispada, da takva sjednica nije održana ni poslije početka ruskog posebnog zahvata u Ukrajini, koji je počeo 24. veljače 2022. godine. Razlog tomu je očito to, što o važnom pitanju održavanja sjednica Vijeća nema ni razgovora ni dogovora.

Slično je s imenovanjem hrvatskih veleposlanika na dužnost u važnim državama. Prema obavijesti MVEP-a „trenutačni“ hrvatski veleposlanik u Londonu predao je vjerodajnice (pokojnoj kraljici Elizabeti II) u studenome 2017. godine. Hrvatski veleposlanik u Italiji je na dužnosti od 1. rujna 2017. godine. Hrvatski veleposlanik u Francuskoj je isto na dužnosti od 1. rujna 2017. godine. Svi su predugo na svojim položajima. Čini se, da MVEP običava poslati predsjedniku Republike samo popis osoba, koje bi trebale biti imenovane za veleposlanike, a da predsjednik Republike ne želi samo potpisati poslani prijedlog, nego da želi razgovarati o svakoj predloženoj osobi ponaosob i postići dogovor o svakom novom imenovanju.

Zanimljivo je to, što se prijepori u vojnim pitanjima – kao što je sadašnji prijepor oko uključenja hrvatske vojske u Rat za Ukrajinu – ne začinju u Hrvatskoj vojsci, nego u Ministarstvu obrane RH. Tako je bilo ljetos, kad je sadašnji ministar obrane zapovjedio Hrvatskoj mornarici, da umjesto u listopadu drži pomorske vježbe na vrhuncu turističke sezone. Hrvatska se mornarica na zapovijed predsjednika Republike vratila u svoja uporišta. Neki prijašnji ministri obrane su isto znali imati prijepore s predsjednikom Republike.

Stvaranje političkih zapletaja u Ministarstvu obrane i to kad to ministarstvo vodi HDZ, a predsjednik Republike nije iz redova HDZ-a dolazi od samouvjerenog zanemarivanja u samoj hrvatskoj vladi uloge predsjednika Republike. Predsjednik Vlade ima punu vlast u vlastitoj stranci i potpuno nadzire svoje ministre, koje probire po svojoj volji i to najčešće iz hrvatskih pokrajina, koji političko iskustvo nisu stekli u Zagrebu. Sadašnji ministar vojske je „viši trener za rekreativni sport“. Godinama je bio predsjednik Općine Antunovac kod Osijeka, koja je prema popisu pučanstva od 2001. godine imala 3.559 stanovnika. Općina ima površinu 57 km² ili 1,4% površine Županije i 1‰ površine kopna Hrvatske.

U HDZ-u se smatra, da ta „pobjednička stranka“ ima svu vlast u Hrvatskoj, iako je po hrvatskom Ustavu u nekim područjima državne politike vlast podijeljena između Vlade i predsjednika Republike. Usto dijelovi vlasti pripadaju Hrvatskom saboru i pravosuđu općenito, posebice Ustavnom sudu RH. Prijepori između Vlade i predsjednika Republike buknu kad predsjednik Republike nastoji zaštiti svoje ustavne ovlasti kao predsjednik Republike i kao vrhovni zapovjednik cijele Hrvatske vojske.

To se je pokazalo i u mogućem upućivanju hrvatskih vojnika – časnika ili posebnih vojnih stručnjaka – u Rat za Ukrajinu. Hrvatska vlada je bez pogovora prihvatila odluku, koja je donesena izvan Hrvatske u sklopu napora zemalja NATO-a i zemalja Europske unije, da pružaju vojnu, tvarnu i financijsku pomoć Ukrajini. Hrvatska vlada je na prvo traženje NATO-a, da se hrvatski vojnici upute u Ukrajinu trebala o tomu obavijestiti predsjednika Republike. Umjesto toga, premijer, neki hrvatski ministri, zastupnica HDZ-a u Europskom parlamentu koja je političarka BiH i koja je bila veleposlanica BiH u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji te samozvani kandidat za predsjednika Republike optužili su sadašnjeg predsjednika Republike, da je u najmanju ruku „ruski čovjek“. (Izbori za predsjednika Republike još nisu raspisani pa prihvaćenih i službenih kandidata još nema.)

Poslije neoprezno izrečenih, ali usklađenih optužbi oglasio se je sadašnji ministar unutarnjih poslova tvrdnjom, da Ministarstvo unutarnjih poslova nema nikakvih obavijesti o sprezi predsjednika Republike i Ruske Federacije. Na izravan upit predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Hrvatskog sabora hrvatskoj Sigurnosno-obavještajnoj agenciji (SOA) ta ustanova je odgovorila, da ona ništa ne zna o potajnoj suradnji predsjednika Republike i Ruske Federacije.

Temeljne strategijske nevolje hrvatske politike dolaze od članstva Hrvatske u Atlantskom savezu, kojemu prijeti poraz u Ratu za Ukrajinu i od članstva u Europskoj uniji, koja vidno propada, koja pokazuje nejedinstvo i koja se je u tri godine rata, koji vodi protiv Rusije temeljito deindustrijalizirala. Krupni europski kapital bježi iz Europe u Kinu i u SAD.

Posebna nevolja Hrvatske je u tomu, što se je ona kod osamostaljenja 1990. godine opredijelila za članstvo u Europskoj zajednici, a sredinom 2013. godine Hrvatska se našla u politički usredištenoj Europskoj uniji. Usto, Hrvatska je 1. siječnja 2023. godine pristupila Području eura pa je sama sebi „objesila mlinski kamen o vrat“, iako su se hrvatski novčarski stručnjaci protivili zamjeni kune kao nacionalnog novca eurom, koji je Uniji nametnula Amerika.

HDZ-ova vlada se drži NATO-a i Europske unije „kao pijan plota“. Hrvatska ima nepotrebne gospodare, iako se stvara potpuno novi svijet i to putem novog povezivanja država mimo usahnule američke atlantske hegemonije. Zapadni, atlantski svijet postaje manjinskim, jer se pod predvodništvom BRICS-a okuplja Svjetska većina, koja postaje ključnom skupnom svjetskom gospodarskom, trgovinskom, financijskom i tehnološkom silom.

Nastojanje hrvatskog Predsjednika, da Hrvatska prestane slijepo slušati NATO i Europsku uniju je sukladno hrvatskoj povijesnoj političkoj misli, po kojoj se Hrvatska treba i mora kaniti pripadnosti taborima: istočnom i zapadnom, bizantskom i franačkom, osmanskom i habsburškom, komunističkom i kapitalističkom. To od hrvatske politike traži hrvatski zemljopisni položaj. Hrvatski Predsjednik prvobitno želi Hrvatskoj mir. Usto, nastojanje hrvatskog Predsjednika, da se Hrvatska ne upušta u Rat za Ukrajinu je domišljen način odmicanja hrvatske geopolitike od bezumne geopolitike Europske Unije, koju je Uniji nametnula Amerika, kako bi ju sputala i uništila.

Ako se Hrvatska u sadašnjem svjetskom prestrojavanju država treba naći na dobroj i pravoj strani, dobro joj je na vrijeme napustiti atlantski brod koji tone i „u čamcu preko Kupe“ prići pobjedničkoj Svjetskoj većini. Predsjednik Milanović želi odmakom Hrvatske od Rata za Ukrajinu naglasiti potrebu nesvrstavanja hrvatske geopolitike. Gospodarsko, trgovinsko i financijsko težište svijeta se je s Atlantskog oceana već premjestilo u Aziju, u kojoj živi oko 60% svjetskog pučanstva. Europi i Hrvatskoj je prirodan most do Azije upravo Ruska Federacija. Globalizirana vrsta Homo sapiens ne može živjeti u svijetu, koji kapital komada. Globalnost vrste Homo sapiens unijela je u narode veliku silu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi načinom, na koji kijevske vlasti vode Rat za Ukrajinu. Taj način uključuje posebice provalu 6. kolovoza 2024. godine ukrajinskih postrojbi u Rusku Federaciju, u kojoj su te postrojbe iznenada zauzele poveći dio Kurske oblasti. Ukrajinski generali i političari, daju različit smisao toj provali.

Ipak, čini mi se, da bi ta provala mogla spadati u pustolovine i pothvate, u kakve se je u Rusiji upuštao i izmišljeni barun Hieronymus Karl Friedrich, Freiherr von Münchhausen. Knjigu o Münchhausenu napisao je 1785. godine njemački pisac Rudolf Erich Raspe, koji se nije usudio opisane pustolovine smjestiti u Njemačku, koja je tad već imala pravu znanost. (Riječ Münchhausen na njemačkom jeziku znači prelac. Münchhausen je Rusima ispredao priče. Danas bi Hrvati rekli, da je „izvodio spinove“.)

Rat za Ukrajinu počeo je poslije državnog udarca u Kijevu 2014. godine nakon čega je Rusija zauzela neke dijelove Ukrajine uključujući i Krim. Rusi nisu mogli dopustiti, da se ponovi zatvaranje ruske ratne mornarice u Azovsko more kao što je bilo poslije Krimskog rata 1853.-1856. godine. Sovjetski prvak Nikita Hruščov je 1954. godine olako predao ruski Krim Ukrajini, što je bilo Rusima prihvatljivo dok je Ukrajina bila u sastavu SSSR-a i dok je poslije bila neutralna država do državnog udarca u Kijevu.

Poslije 2014. godine ukrajinska vojska je topnički gađala ukrajinski grad Donjeck, koji je bio u ruskim rukama i koji Rusi svojataju, jer u njemu živi pučanstvo koje govori ruskim jezikom. Kad je ruskom vodstvu postalo jasno, da se Zapad rabeći Ukrajinu želi obračunati s Rusijom ruske postrojbe su provalile u Ukrajinu koncem veljače 2022. godine.

Granatiranje grada Donjecka bilo je ukrajinsko napadačko djelovanje. Poslije provale ruske vojske u Ukrajinu 2022. godine Ukrajina se je branila. Kad su se brojčano slabe ruske vojne snage razvukle po dugačkoj bojišnici ukrajinska vojska je u jesen 2022. godine izvela uspjelu protivnavalu, ali je ruska vojska privremeno prešla na obrambeni rat. Rusija je tad upriličila veliko novačenje i ojačala svoje postrojbe pa je ukrajinska protivnavala u ljeto 2023. godine bila slomljena. Otad su ruske vojne snage stalno u napadu, kojim osvajaju dodatan ukrajinski prostor. Ukrajinska vojska se je žestoko branila, pri čemu je trpjela velike ljudske i tvarne gubitke.

Novo ukrajinsko ratno iskustvo je potvrdilo staro pravilo, da se u protivnapad polazi istom kad se slomi napad protivnika. Međutim, ukrajinska vojska je iz čista mira, dok se je branila duž cijele tadašnje bojišnice, pošla ne u protivnavalu, nego u slobodnu navalu provaljujući u samu Rusiju. Taj minhauzenski pothvat ukrajinske vojske je morao propasti i sad već propada uz goleme ukrajinske ljudske žrtve i tvarne gubitke. (Računa se, da je u Kurskoj oblasti ukrajinska vojska zauvijek izgubila više od 22.000 boraca i plaćenih tuđinaca.) Zelenski se je kockao na račun svoje vojske i pao u rusku prostornu stupicu, u kakvu su ranije upali Napoléon Bonaparte i Adolf Hitler.

(Krimski rat od 1853. do 1856. godine predstavljao je izuzetak u napadima na Rusiju, jer Britancima i Francuzima kao napadačima nije bilo stalo do osvajanja ruskog prostora, nego samo do poraza ruske mornarice, kako ona ne bi mogla napasti ni tursko Mramorno more ni Sueski kanal, gradnja kojega je tad već bila predviđena. Ferdinand de Lesseps je dopusnicu za kopanje kanala dobio 1856. godine, a radovi na kopanju kanala su počeli već 1859. godine.)

Kako ukrajinska vojska vodi sadašnji Rat za Ukrajinu? Prvo što valja istaknuti je, da Ukrajina nema svoju proizvodnju oružja te ostale teške i lake vojne opreme. Oprema koju je Ukrajina baštinila od Sovjetskog Saveza je velikim dijelom uništena ili temeljito izrabljena pa je uglavnom neuporabljiva. Stoga opskrba ukrajinske vojske oružjem ovisi o pripravnosti i mogućnosti zemalja Zapada, da isporuče opremu, koju Wolodimir Zelenski osobno od njih moljaka.

Drugo, Ukrajina nema dovoljno ljudi u dobi, koja je prikladna za služenje vojske u ratnim uvjetima. Milijuni Ukrajinaca su napustili domovinu i iselili se uglavnom u zapadne zemlje, ali se ne vraćaju u domovinu i ne kane se u domovinu vratiti. Zato ukrajinske vlasti hvataju ljude za novačenje. Lovci na novake su sprva hvatali ljude i trpali ih u vojna ili policijske vozila. Građani su često skupno sprječavali lov na novake i nastojali uništiti službena vozila. Otad su lovci na novake obilazili male gradove i sela u privatnim vozilima, a takva vozila sad građani noću pale. Odnedavno su lovci na novake pješaci.

Ukrajina je nepripravna stupila u rat, koji je olako počeo državnim udarcem u Kijevu i slijednim neprekidnim topničkim napadima na grad Donjeck, pri čemi se nije mislilo na posljedice tih postupka. Međutim, Ukrajina je traljavo vodila i obrambeni rat, a napadački rat protiv Rusije je velika besmislica, jer nitko tko je napao Rusiju nije dobro prošao. Zamisao o ukrajinskom napadu na Rusiju mogla se je začeti samo u umovima neodgovornih ljudi, kakvi su Zelenski i ostali neokonzervatici. To su ljudi koji umjesto suradnje među državama i diplomacije žele sukobe i rat.

Neodgovornost Zelenskog očitovala se je u teškom stradanju ukrajinskog naroda. Poginulih i teško ranjenih ukrajinskih branitelja ima više od milijun. O broju poginulih branitelja svjedoče satelitski snimci novih groblja diljem Ukrajine. Za mnoge branitelje ni najbliži rođaci ne znaju što im se je dogodilo, jer se dugo ne javljaju. To je bio razlog prosvjeda građana 16. listopada ove godine pred zgradom Vrhovne Rade (parlamenta) kad je Zelenski u Radi predstavio svoj Plan za pobjedu.

Politički i vojni potezi Zelenskog sračunati su na dobivanje sve jačeg i smrtonosnijeg oružja od zapadnih zemalja. (Valja naglasiti, da su dužnosnici Amerike i NATO-a nastojali i da još nastoje, da ruski dužnosnici ne nađu razlog za zaključak, da je Rat za Ukrajinu rat NATO-a. Rusi ne bi Americi, NATO-u i zapadnim zemljama oprostili prestup te „crvene crte“.) Provala ukrajinske vojske u Rusiju 6. kolovoza ove godine trebala je Ukrajini i Zelenskom donijeti (1) članstvo u NATO-u, (2) pravo uporabe dalekometnih zapadnih raketa za temeljito uništavanje Rusije i (3) jamačno bezuvjetno povlačenje Rusije iz Ukrajine. Zelenski je imao Plan za pobjedu, koji je Zapad trebao prihvatiti temeljem obećane uspjele provale ukrajinske vojske u Rusiju. Zelenskog su na glumu rata naveli američki neokonzervativci, koji i sami imaju tešku paranoičnu (prisilnu) zamisao o komadanju i uništenju Rusije, kao da u Rusiji ne postoji pravi, stari, prekaljeni narod.

Vojno djelovanje ukrajinskih vlasti sastoji se od samih izazova, koji vode ukrajinske postrojbe u ruske prostorne stupice. Jedinačne postrojbe dobivaju zapovijedi, da do iznemoglosti i do mogućega svojeg uništenja brane sva naseljena mjesta, iako mnoga mjesta nisu utvrđena, a mnoga za vojsku nemaju ni opskrbnu vrijednost. Takvi poslušni i zdušni branitelji česti bivaju potpuno okruženi, pri čemu mnogi zauvijek padaju na bojištu, ako se na vrijeme ne predaju Rusima.

Obrana svakog kvadratnog pedlja ukrajinske zemlje sračunata je na otezanje rata, kako bi Zelenski i ukrajinska vojska dobili od Zapada pravu pomoć u oružju i ljudima. (Takozvani Plan za pobjedu Zelenskog je njegova ucjena Zapada: „Ako uskoro ne dobijemo zahtijevanu pomoć u oružju i ljudima, velika ukrajinska pobjeda – Slava Ukrajini! Slava junacima! – pretvorit će se u teški poraz i Ukrajine i NATO-a.) Zelenski umišlja, da on brani cio Zapad, a ni ne pomišlja na to, da je Ukrajina igračka Zapada, koja uništava samu sebe.

Ipak, nije Ukrajina jedino geopolitičko žarište u svijetu. Postoje još dvije države, kojima „vrag ne da mira“ pa izbjegavaju suradnju s ostalim državama i diplomaciju kao sredstvo ublaživanja napetosti i izbjegavanja vojnih sukoba. To su Sjedinjene Američke Države i Izrael. U opreci s Ukrajinom, SAD i Izraelom, za suradnju su otvorne sve ostale pa i „zle“ države kao što su Sjeverna Koreja, Venezuela, Iran, Kuba, Rusija i Kina.

Unutar svetogrdnoga neokonzervativnog trojstva Amerike, Izraela i Ukrajine uspostavljen je čvrst savez. „Svaka ptica svome jatu leti!“ Sve tri izdvojene, singularne države su u čvrstoj vlasti svjetskog, kozmopolitskog kapitala, koji se nalazi izvan svih zemalja. Međutim, što je i gore, politika Amerike i Ukrajine je u vlasti izraelske politike, koja je i sama minhauzenska, jer nije utemeljena na stvarnosti, u kojoj živi pučanstvo svih triju spomenutih država. (Nedavno je mađarski premjer Viktor Orbán izjavio, da su saveznice Mađarske stvarnost i javnost“.) Amerika je potrebna kapitalu i neokonzervativcima samo zato, što ima vojnu silu.

Jedna od posljedica stanja u trima svetogrdnim zemaljama je bijeg njihova pučanstva. Ukrajina napuštaju svi koji mogu, imali ili ne imali putovnicu. Izrael napuštaju građani, koji imaju dvije putovnice ili više njih. Ameriku naveliko napušta naraštaj Z (osobe ređene poslije 1997. godine), navodeći četiri razloga odlasku: (1) slab sustav zdravstvene zaštite, (2) skučene poslovne mogućnosti, (3) opća skupoća života i (4) neprikladan ili lažan politički sustav.

Zajedničko svim trima izdvojenim državama je propadanje domaćeg gospodarstva. U Ukrajini gospodarstva nema: Ukrajinci su kao narod spojeni na uređaje za održavanje života. Izraelsko se gospodarstvo smanjilo 20% u godinu dana, prvobitno zbog toga, što jemenski Huti nadziru ulaske brodova u Crveno more i napadaju brodove, koji plove u Akapski zaljev.

Slabo stanje američkog gospodarstva jedva treba spomenuti. U jagmi za nakupljanjem kapitala Amerika je (1) zanemarila svoju prijevoznu podlogu, (2) financijalizirala proizvodne korporacije, koje se slabo brinu za proizvodnju tvarnih dobara i koje imaju sve manje proizvoda za nadmetanje na svjetskom tržištu, (3) izgubila prvo mjesto u tehnološkom napretku i (4) dopustila da za sadašnje vladavine Demokrata u SAD nezakonito uđe 20 milijuna tuđinaca sa svih kontinenata, koji u Americi uspostavljaju mreže za krijumčarenje oružja, narkotika i ljudi, za širenje seksualnog ropstva i pedofilije, za iskorištavanje rada djece i za izvođenje oružanoga maloljetničkog nasilja u velikim gradovima.

Ozbiljno je pitanje: „Zašto Ukrajina koja je već propala, zašto Amerika koja brzo slabi i propada te zašto Izrael, koji bez mira neće opstati u arapskom moru ustrajavaju u sukobljavanju s ostatkom svijeta?“ Sve te tri zemlje imaju novac: darovan kao u Ukrajini, uzajmljen kao u Americi i vlastiti, židovski, kao u Izraelu. Međutim, iako je novac velika napast koja početno nudi slobodu djelovanja, nije sve u novcu. Nije samo darovani novac pobuda Ukrajini da razori Rusiju. Nije samo uzajmljeni novac pobuda Americi da osvaja svijet. Nije samo vlastiti, spretno namaknut novac pobuda Izraelu da zavlada cijelim svijetom.

Za takve vlastoljubljive ili ambiciozne pothvate prvaci spomenutih zemalja moraju, što bi Dalmatinci rekli, „biti ludi u glavu“: oni moraju imati paranoične ili prisilne zamisli, koje ne počivaju na slobodnom i pomnom motrenja stanja svijeta i stanja života. Ukrajinci žele uništiti Rusiju. Američki prvaci imaju svoju paranoičnu zamisao kao baštinici puritanstva, koje je htjelo napraviti uzornu svjetsku hegemoniju i trockizma (neokonzervatizma), koji je zagovarao stalni izvoz revolucije. Izraelci su temeljem zapisa u Starom zavjetu – koji nazivam državotvornom mitohistorijom – oduvijek čeznuli za uspostavom vlastite države, koja im ne bi služila za jamčenje suverenosti, zaštite i blagostanja naroda, nego za osvajanje svijeta. Bog Jahve je navodno rekao Abrahamu: „Tvoje potomstvo bit će brojnije od zvijezda na nebu i od zrnaca pijeska na žalu.“ Međutim, ni kapital ni paranoične zamisli ne mogu upokoriti cijelu globaliziranu vrstu. Vrsta se sastoji od sve čvršće sprezanih naroda.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi ulogom mudrosnih zaklada (think tanks) u zapadnoj i posebice u američkoj geopolitici pri određivanju politike prema ostatku svijeta ili prema Svjetskoj većini. Važnost mudrosnih zaklada i savjetodavnih instituta ne treba pripisivati vjerodostojnosti i učinkovitosti njihovih savjeta političarima, nego isključivo potpori koju te ustanove dobivaju od kapitalističkih matičnih medija na Zapadu, koje plaća kapital. Primjerice, posebno su razglašeni Vijeće za vanjske odnose (Council on Foreign Relations) i Institut za proučavanje rata (Institute for the Study of War – ISW).

Vijeće za vanjske odnose utemeljeno je 1921. godine poslije promašaja zamisli predsjednika Woodrowa Wilsona (1913.-1921.), da Amerika zavlada svijetom putem izvoza kapitala i američke demokracije kao političkog sustava. Amerika je tad stupila u samoizolaciju i bila u samoizolaciji pod tri uzastopna republikanska predsjednika od 1921. do 1933. godine, pod kojima je izbila Velika depresija. U to se je vrijeme Vijeće bavilo ozbiljnim, temeljnim pitanjima geopolitike. (Naoko izgleda, da je neposredan povod uspostavi Vijeća bio Horthyjev prevrat u Mađarskoj 1920. godine.)

Institut za proučavanje rata utemeljen je 2007. godine. Utemeljila ga je Kimberly Kagan sa skupinom neokonzervativaca. U nadzornom odboru Instituta su poznate neokonzervativne osobe, kao što su umirovljeni general Jack Keane, Robert Kagan, umirovljeni general David Petraeus i William Kristol. Početna svrha Instituta bila je, navodno, pružiti američkoj javnosti i posebice američkim političarima pravu, vjerodostojnu sliku i pravi smisao tadašnjeg vrućeg rata u Iraku. Utemeljenje Instituta bilo je potaknuto ranijim radovima američkog politologa Quincyja Wrighta (1890.-1970.), koji je 1942. godine objavio temeljitu studiju Proučavanje rata (A Study of War), u kojoj je prije utemeljenja Ujedinjenih naroda zagovarao uspostavu međunarodnog sustava za jamčenje svjetskog mira. Kimberly Kagan je svoju ustanovu u duhu Quincyja Wrighta mogla nazvati institutom za proučavanje mira.

Postojanje mudrosnih zaklada i savjetodavnih instituta je nužno u američkom političkom sustavu. Američke političare na političke položaje dovode krupni nositelji kapitala, koji od političara očekuju brigu za daljnje nakupljanje kapitala, a ne brigu za dobrobit pučanstva, koje bira političare. (Franklin Roosevelt je rekao, da „građani imaju izbor nakon što je odabir već obavljen“.) Kapital od političara očekuje služenje, a ne sposobnost i znanje, koji bi političarima bili potrebni da obavljaju posao za narod i u ime naroda. Od političara se ne očekuje ni poznavanje povijesti, koja je „učiteljica života“ (historia est magistra vitae, kako je Ciceron napisao u djelu Govornik). Od političara se očekuje, da znaju govoriti „politički pravilno“ i da znaju smišljati izlike za postupanje, koje građani ne odobravaju.

Budući da američki političari malo znaju, potrebno je da im znanje neprestance pružaju zaklade i instituti. To je određena vrsta umjetne umnosti (AI). Američku geopolitiku vodi kapital putem zaklada i instituta, koji političarima u umove prigodice ulijevaju potrebno znanje. Zaklade i instituti koji okupljaju akademske ljude nisu nikomu odgovorni za svoje umotvore. Odgovornost je na političarima, koji ipak ne polažu račune građanima, nego kapitalu i njegovim medijima.

Za potrebe ovog osvrta noviju političku povijest sam slobodno podijelio u četiri razdoblja: (1) vrijeme zrelog europskog kolonijalizma u devetnaestom stoljeću do Prvoga svjetskog rata; (2) razdoblje između dvaju svjetskih ratova; (3) razdoblje Hladnog rata; i (4) razdoblje nastojanja uspostave američke svjetske hegemonije  te globalizacije poslovanja velikih korporacija i naše vrste. U prvom i trećem navedenom razdoblju međunarodni odnosi su bili razmjerno postojani, a tijek događaja je bio dosta predvidljiv. U drugom i četvrtom navedenom razdoblju međunarodni odnosi su bili nepostojani i puni iznenađenja. To su bila vremena male predvidljivosti tijeka događaja. U sadašnjem razdoblju posao mudrosnih zaklada i savjetodavnih instituta postaje sve osjetljivijim, a njihove prosudbe sve nepouzdanijima kako vrijeme odmiče i kako kapitalizam zrije i prezrijeva.

Do Prvoga svjetskog rata promjene su bile postupne. Od početka europskih kolonijalnih osvajanja europske atlantske zemlje su se jedna po jedna uključivale u prekooceanska osvajanja. Svijet je bio širok i činio se nedoglednim. Osvajanje dalekih zemalja počeo je Portugal, kojemu su se ubrzo pridružile Španjolska, Engleska, Francuska i Nizozemska, da bi se na kraju i Belgija uvrstila među europske kolonijalne sile.

Osmanska carevina je otprije bila osvojila Bliski Istok i dobar dio Europe, ali turska osvajanja su bila kopnena, a ne prekooceanska. Tako je bilo i s Ruskom carevinom, koja je dugo prisvajala velike dijelove Azije i Kavkaza, kako bi pokorila napadačke narode i pretvorila ih u podaničke.

Amerika se je poslije osamostaljenja 1776. godine nagodila s Britanijom u Parizu 1783. godine. Amerika je od Britanije dobila priznanje samostalnosti i slobodu širenja prema Tihom oceanu, a Britanija je uz pristanak Amerike preuzela francuske posjede u Kanadi. Amerika se je po izlasku na Tihi ocean iskušala u klasičnom kolonijalizmu zarativši sa slabom Španjolskom, kojoj je otela Filipine, Kubu i Portoriko, ali je uspjela zadržati samo Portoriko. Početkom devetnaestog stoljeća Amerika je Južnu Ameriku proglasila područjem isključivo svojeg utjecaja. Koncem devetnaestog stoljeća europske sile su prisvojile svaki dostupan dio Afrike i konačno Indokine. Međutim, širenje europskog kolonijalizma teklo je postupno i bez širih obračuna. Sukob Britanije i Francuske u Indiji nije prouzročio europski rat tih sila.

Nakon diobe svijeta europske sile je čekao Prvi svjetski rat. To je bio rat između europskih kolonijalnih sila (Britanije, Francuske i Rusije) i europskih sila koje nisu u novije vrijeme stekle kolonije (Njemačke, Austro-mađarske, Italije i Turske). Italija je 1915. godine promijenila stranu, kako bi poslije rata dobila posjede na istočnoj jadranskoj obali.

Prvi svjetski rat je donio ubrzavanje geopolitičkih promjena. Godine 1919. na Pariškoj mirovnoj konferenciji stvoren je novi europski, versajski poredak. Europa je sprva bila pod nadzorom sila Antante (Entente cordiale), kojoj više nije pripadala sovjetska Rusija, ali kojoj se je nakratko bila pridružila Italija.

Amerika je pod predsjednikom Woodrowom Wilsonom imala veličajne nakane ne samo za Europu, nego i za cijeli svijet. Predsjednik Wilson je bio smislio (1) uklanjanje svih četiriju europskih carevina i njihovo raspršenje na narode, koji su trebali dobiti samostalnost; i (2) ukloniti kolonijalne carevine europskih (atlantskih) sila, a njihove kolonijalne posjede staviti pod skrbništvo Lige naroda, koju bi nadzirala Amerika. Predsjednik Wilson je nastojao usitniti svijet, kako bi američki kapital mogao uspostaviti svjetsku hegemoniju. Wilsonove zamisli se nisu ostvarile, jer (1) Kongres nije odobrio ni Pariški mirovni sporazum ni pristup Amerike Ligi naroda; i (2) Francuska i Britanija kao kolonijalne sile i kao pobjednice rata nisu pristale na uklanjanje svojih kolonijalnih carevina.

Predsjednik Wilson je ipak uspio ukloniti sve četiri Europske carevine: njemačku, austro-mađarsku, tursku i rusku. Predsjednika Wilsona je zgrozila izvedba Velike oktobarske revolucije 7. studenoga 1917. godine. Ruska revolucija je potaknula predsjednika Wilsona, da 8. siječnja 1918. godine u Kongresu objavi Četrnaest točaka o davanju samostalnosti narodima, koji su sastavljali spomenute carevine. Wilson je požurio u Kongres, kako bi objavio svoje zamisli za Europu i svijet, iako je 4. prosinca 1917. godine Kongresu podnio Izvješće o stanju države. Predsjednik Wilson je u izvješću naveo, da je za izbijanje rata kriv Drugi Reich, a ne sile Antante koje su upriličile Sarajevski atentat 28. lipnja 1914. godine.

Ruski su boljševici 17. srpnja 1918. godine poubijali cara Nikolu II i cijelu njegovu obitelj pa je tad stvarno prestala Ruska carevina. Ostale tri europske carevine prestale su koncem rata. Budući da nije došlo do raspada Rusije, predsjednik Wilson je s Francuzima i Britancima upriličio građanski rat u Rusiji, koji su komunisti dobili i u Europi i na Dalekom Istoku. Crvena armija je došla do pred Varšavu pa je britanski ministar vanjskih poslova Lord Curzon 19. prosinca 1919. godine tražio od sovjetskih vlasti, da zaustave daljnje napredovanje svojih postrojbi pod prijetnjom uključenja Britanije u rusko-poljski rat.

Versajski (francusko-britanski) poredak u Europi nije dugo potrajao. Prvi udarac je došao od ruske pobjede u građanskom ratu. Nadalje, 1920. godine Miklós Horthy je od komunista preuzeo vlast u osamostaljenoj, ali okrnjenoj Mađarskoj i u njoj utemeljio nacionalističku državu i nacionalističku Stranku ukrštenih strijela (Nyilaskeresztes Párt) ili Hungaristički pokret. (Ukrštene strijele su bile znak mađarskih plemena, koja su u devetom stoljeću prodrla u Europu. Taj znak je sad zabranjen u Mađarskoj.)

Veliki udarac versajskom poretku zadala je Vajmarska Republika strategijskim Sporazumom u Rapallu, koji su 16 travnja 1922. godine sklopili ministri vanjskih poslova Njemačke i Rusije, Walter Rathenau i Georgi Čičerin. Sporazumom su se dvije države uzajamno odrekle prostornih i financijskih potraživanja te uspostavile otvorene i prijateljske odnose. Dokumenti o Sporazumu razmijenjeni su 31. siječnja 1923. godine i ubilježeni u upisnik Lige naroda 19. rujna 1923. godine. Sporazum je imao tajne dodatke o vojnoj suradnji između dviju sila, jer je njemačka vojska bila pod strogim nadzorom versajskih sila.

Od versajskog poretka slijedeća se odmetnula Italija koncem 1922. godine. Benito Mussolini je osnovao nacionalnu fašističku stranku (Partito nazionale fascista). Godine 1923. Mustafa Kemal Atatürk utemeljio je Narodnu republikansku stranku, putem koje je vladao do smrti 1938. godine. Predsjedniku Atatürku uzor je bio Benito Mussolini. U Portugalu je predsjednik profesor António de Oliveira Salazar, čija se je stranka zvala Nacionalni savez, 1932. godine uveo korporatizam, u kojemu su poslovna poduzeća bila svrstana u nekoliko strukovnih „korporacija“, u kojima su poslodavatelji, sindikati i vlada dogovarali vrstu i cijene proizvoda te obujam proizvodnje. Korporatizam je uveo i Benito Mussolini.

U Njemačkoj (Vajmarskoj Republici) Adolf Hitler je parlamentarnim putem zauzeo vlast, ali je diktatorski vladao putem Nacionalne socijalističke njemačke radničke stranke (Nationalsozialistische DeutscheArbeiterpartei – NSDAP). U Španjolskoj je general Francisco Franco u građanskom ratu od 1936. do 1939. godine uspjelo oslobodio Španjolsku od socijalista (komunista), unatoč velikoj pomoći u novcu, oružju i ljudima, koju su im pružale versajske sile i moskovska Kominterna. General Franco je vodio borbu za Nacionalističku Španjolsku. Poslije napada Trećeg Reicha na Francusku maršal Philippe Pétain je u dogovoru s Adolfom Hitlerom u južnom dijelu Francuske uveo nacionalistički politički sustav.

Koja zaklada i koji institut su gledajući izdaleka mogli predvidjeti politički prevrat, kakav se je dogodio u Europi između dvaju ratova? Europom su umjesto kapitalizma zavladali nacionalni socijalizam, fašizam i korporatizam. U tom razdoblju Amerika se je stavila u samootočenje, a nijedna europska sila nije nad Europom nikad mogla uspostaviti hegemoniju, koja bi donijela mir. To je Americi uspjelo poslije Drugoga svjetskog rata, u kojemu je ona pobijedila nacionalno-socijalističku Europu. Burne političke promjene u Europi između svjetskih ratova prouzročilo je nasilje sila Antante na Europi.

Drugi svjetski rat, u kojemu su stvarni pobjednici bili Sovjetski Savez i Amerika, donio je novu podjelu ne samo Europe, nego i svijeta i to na kapitalističke i komunističke zemlje. Donio je i priličnu ravnotežu sila dvaju svjetskih tabora. Taj rat je donio i dekolonizaciju svijeta pa su mnoge bivše kolonije poslije oslobođenja pristupile Pokretu nesvrstanih zemalja, čime su izbjegavale i neokolonijalizam i utjecaj komunizma. (Jugoslavija se je 1948. godine odvojila od sovjetskog tabora, ali nije prešla na zapadnu stranu.)

Ipak, poslije dolaska generala Dwighta Eisenhowera u Bijelu kuću 20. siječnja 1953. godine i poslije smrti Josifa Staljina 5. ožujka iste godine počelo je popuštanje sukoba (détente) između Istoka i Zapada, što se je očitovalo uspostavom trajnog primirja u Koreji već u srpnju te godine. Josif Staljin je umro, a predsjednik Harry Truman i njegovi ratoborni Demokrati su izgubili vlast pa je popuštanje neprijateljstva među ideološkim taborima moglo početi.

Popuštanje političke napetosti među taborima te početak njihova tehnološkog i gospodarskog nadmetanja postupno su doveli do sloma europskog komunizma, rasapa sovjetskog tabora 1989. godine i mirnog razdruženja Sovjetskog saveza 1991. godine. Iz svijeta je nestala podjela na kapitalističke, komunističke i nesvrstane zemlje. Svijet je nazvan jednostožernim, unipolarnim ili monopolarnim, u kojemu su SAD trebale imati stožernu ulogu. Američki političari, američke zaklade i savjetodavni instituti prosuđivali su, da će takvo stanje trajati unedogled. Amerika je bila neosporna pobjednica Hladnog rata.

Ako se izuzme nepotrebno američko uključenje u Vijetnamsko-francuski rat, svijet je od uspostave primirja u Koreji do konca Hladnog rata bio razmjerno postojan i živio je u miru. U tom razdoblju nije bilo pravoga posla za mudrosne zaklade i savjetodavne institute. Glavni tajnik KPSS Nikita Hruščov bio je u sedmodnevnom posjetu Americi. Predsjednik Richard Nixon posjetio je Peking 1972. godine i dvaput Moskvu (1972. i 1974.). Prvak Narodne Republika Kine Deng Šaoping bio je u sedmodnevnom posjetu Americi 1978. godine.

Nasuprot takvom stanju za Hladnog rata u kojemu je popuštala napetost među taborima, prestankom Hladnog rata stvorena je velika geopolitička neizvjesnost. Bila je otvorena mogućnost globalizacije poslovanja velikih korporacija i naše vrste. Amerika je u tom razdoblju nastojala uspostaviti svjetsku hegemoniju, ali joj taj pothvat nije uspio. Utemeljenje Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i posljedično stvaranje slobodnoga svjetskog tržišta neizravno su spriječili uspostavu američke svjetske hegemonije. Hegemonija i sloboda (tržišta) se ne daju pomiriti i uskladiti.

U nastalom otvorenom svijetu došlo je do burnih promjena, koje su nosile učinke koje nisu mogle predvidjeti ni najmudrije mudrosne zaklade ni najdomišljatiji savjetnici u institutima. Zato zaklade i instituti sad nagađaju što bi se moglo dogoditi, jer su globalizacija poslovanja i globalizacija naše vrste stvorile dosad neviđeno stanje. Povijest je načas prestala biti „učiteljicom života“. Globalizacija je toliko iznenadila geopolitičke savjetnike, da su se odali (1) nijekanju stvarnog stanja i (2) izmišljanju postupaka, koji bi se trebali odigravati u svijetu. Zaklade i instituti potpuno niječu i odbacuju globalizaciju i umišljaju ili izmišljaju, da se dobro odvija uspostava američke hegemonije, koju oni nazivaju „poretkom utemeljenom na pravilima“. Takvih pravila nema ni u umovima zapadnih neokonzervativaca, političara, politologa i političkih savjetnika.

U našoj globaliziranoj vrsti došlo je do niza nepredviđenih i nepredvidljivih pojava, koje su međusobne povezane istim uzrokom – globalizacijom. Prvo, svjetsko slobodno tržište iznevjerilo je očekivanja Zapada i posebice Amerike, koja ga je uspostavila, kako bi njoj najviše koristilo. Svjetsko tržište je pomoglo zemljama u razvitku više nego Zapadu. Stoga Amerika sad nastoji razoriti takvo tržište, posebice proizvoljnim izricanjem političkih, trgovinskih i financijskih kazni mnogim državama.

Dodatno, tijekom četiriju desetljeća došlo je do uspona Kine, koja je postala gospodarskom, industrijskom, trgovinskom i tehnološkom velesilom. Kina je obnovila svoj drevni položaj Središnje kraljevine. Osim predvodništva u bitnim područjima tehnologije Kina pravi kvalitetne proizvode, koje može nuditi svijetu u razvitku po njemu prihvatljivim cijenama. Kineski radnici su predani poslu i izradbi proizvoda. Kina je usto stvorila opskrbne mreže za svoju proizvodnju i ona je jedina zemlja koja ima takve mreže. Kina je iznenadila mudrosne zaklade postavljanjem zavidne prijevozne podloge u zemlji, a kineska svjetska prijevozna podloga u obliku Pothvata pojasa i ceste počela je postupno povezivati tri kontinenta.

Istovremeno je došlo do uspjelog otpora Ruske Federacije zlim nakanama Zapada o njezinu komadanju, ali i do njezine uspjele obrane od vojnog napada zemalja NATO-a, koji predvodi Ukrajina. Ugled Rusije se povećava u svijetu, posebice u afričkim zemljama koje se nastoje otresti neokolonijalizma.

Ameriku i nositelje njezine političke misli iznenadili su pojava, širenje i politizacija BRICS-a. Posebice je važno svrstavanje zemalja Svjetske većine (prije Globalnog juga) iza BRICS-a. BRICS postaje slobodnom političkom udrugom zemalja, koja postaje premcem Ujedinjenim narodima i ostalim velikim međunarodnim ustanovama (MMF-u, WTO-u i Svjetskoj banci), koje su pod nadzorom Amerike i od kojih zemlje u razvitku nemaju veliku korist.

Nasuprot usponu zemalja Svjetske većine zapadne zemlje vidno slabe i propadaju. Financijalizacija američke industrije vodi propadanju proizvodnje tvarnih dobara te posljedično smanjenju američkog izvoza i slabljenju konkurentnosti američkih proizvoda na svjetskim tržištima. Američka industrija nije stvorila vlastitu opskrbnu mrežu.

Istovremeno je došlo do deindustrijalizacije zemalja Europske unije. Deindustrijalizacija je prouzročena prekidom isporuke Europi jeftinih ruskih energenata, koji je posljedica namjernog političkog i financijskog kažnjavanja Rusije. Rat za Ukrajinu i deindustrijalizacija zemalja Unije vode političkom propadanju Unije. Sve se više zemalja protivi usredištenju vlasti u Bruxellesu, koje sputava članice Unije, da se prihvate nacionalne obnove. (Nije neobično to, što otpor nakanama i postupcima Bruxellesa predvodi Mađarska kao što je bilo i 1920. godine kad se je Mađarska odvojila od versajskog sustava i okinula niz nacionalističkih prevrata u europskim zemljama.) Europsku uniju čekaju ili temeljita preobrazba političkog sustava Europe ili njezin potpuni rasap. Zar se nije bez velike muke rasuo i versajski politički sustav?

Konačno, ubrzava se postupak dedolarizacije državnih pričuva zemalja u razvitku te njihova plaćanja u prekograničnoj trgovini i prekograničnom ulaganju. Mnoge zemlje BRICS-a i Svjetske većine prodaju američke obveznice, koje su držale u svojim novčanim pričuvama i prestaju kupovati nove. Mnoge zemlje isto obavljaju prekogranično plaćanje u domaćem novcu ili u kineskim juanima. Postupno se smanjuje korist koju je američka financijska industrija imala od položaja dolara kao svjetskog pričuvnog novca.

Pri kraju osvrta potrebno je navratiti se na sadašnju ulogu mudrosnih zaklada (think tanks) i savjetodavnih instituta te smisao njihova djelovanja. To se posebice odnosi na stav takvih ustanova na djelovanje Amerike, ali i na njihovo razumijevanje uloge zemalja u razvitku, koje se predvođene Kinom svrstavaju u Svjetsku većinu.

Zapadne mudrosne zaklade i savjetodavni instituti niječu nevolje Zapada i uspon Svjetske većine. Zato se zaklade i instituti bave opravdavanjem i promicanjem već pobačene američke hegemonije te zanemarivanjem i obezvrjeđivanjem snažnog skupnog djelovanja Kine, BRICS-a i Svjetske većine.

Zaklade i instituti sad ne mogu nikomu pružiti dobar savjet za geopolitičko djelovanje. Umjesto toga, zaklade i instituti su se djelatno uključili u geopolitiku. Oni to čine pod predvodništvom američkih neokonzervativaca. Zaklade i instituti kleveću i crne korisna nastojanja Svjetske većine te posebice Kine i Rusije, koje su vodeće sile u širenju i politizaciji BRICS-a.

Neokonzervativci često uveličavaju mnoge međunarodne prijepore, kako bi stvorili hitna područna stanja, koja bi zahtijevala američke kaznene zahvate: gospodarske, trgovinske, sigurnosne ili vojne. Područja koja su sad u hitnom stanju su Ukrajina, u kojoj su neokonzervativci zapodjenuli Rat za Ukrajinu i sukob na Bliskom Istoku, koji se je izrodio iz opakog napada Hamasa na izraelsko pučanstvo.

Opravdano je postaviti pitanje o izbjegavanju neokonzervativaca, mudrosnih zaklada i savjetodavnih instituta Amerike i Europe, da se posvete navedenim unutarnjim pitanjima i nevoljama i Amerike i Europske unije. To pitanje opravdava tijesna sprega unutarnje politike zemalja i njihove vanjske politike.

Sadašnja slaba Amerika ne može obnoviti američku svjetsku hegemoniju, kakvu je nad polovicom svijeta poslije Drugoga svjetskog rata uspostavila jaka Amerika, koja je 1950. godine imala polovicu svjetske industrijske proizvodnje te koja je svojoj razvijenoj tehnologiji dodala prvoklasnu i vodeću tehnologiju Trećeg Reicha.

Bavljenje ukupnim stanjem Amerike i stanjem u Europskoj uniji odvratilo bi zaklade i institute od besmislenog izvoza američke liberalne demokracije kao sredstva potkopavanja ostalih država u svijetu. Međutim, bavljenje geopolitikom je paranoja ili prisilna ideja (zamisao) američke političke misli, koja počiva na izvornoj puritanskoj zamisli o pretvaranju Amerike u Grad na gori, koji će svijetliti svim narodima svijeta kao da mnogi narodi nisu imali i nemaju svoju povijesnu političku misao.

Na puritanstvo utemeljitelja Amerike neokonzervativci su dodali trockizam, koji se je izvorno sastojao u izvozu boljševičke revolucije. (Utemeljitelji neokonzervativnog pokreta su mahom bili useljenici iz Sovjetskog saveza u vrijeme, u kojemu su trockisti bili nepoćudni u SSSR-u.) Neokonzervativci moraju izvoziti svoje zamisli: ili trockizam ili američku liberalnu demokraciju. Amerika je ovisnica u izvozu svoje političke misli, ali s tom navadom sad mora prestati, jer je nepovratna globalizacija naše vrste zauvijek promijenila svijet.

Umjesto svoje sadašnje ovisnosti u izvozu kapitalističke liberalne demokracije Amerika se u općenju s drugom zemljama mora prihvatiti suradnje. Pitanje je, znali li Amerika surađivati. Ona zna surađivati samo kad je u velikoj nevolji. Amerika je sad u nevolji.

Pokretači suradnje među državama su narodi, koji žele živjeti u miru, čuvati svoju suverenost i namicati blagostanje. Međutim, u Americi nema naroda niti ga je ikad bilo. Ameriku su stvorili Puritanci i slobodni zidari. Puritanci su bili vjerska sljedba utemeljena na oštrom odvajanju od katolištva. Puritanci nisu htjeli prividno vjersko zajedništvo zamijeniti stvarnim narodnim, životnim zajedništvom. Slobodni zidari su utjelovljenje liberalizma, po kojemu narodi ne smiju postojati. Zato je utemeljiteljima Amerike smetalo moguće stvaranje naroda poslije Američke revolucije 1776. godine. Kasnije je kapitalizam useljenike pretvorio u potrošače, kojima su sadašnje vlasti dodale dvadeset milijuna novih nezakonitih useljenika.

U Europi, usredištena Europske unija nastoji ojačati vlast Bruxellesa potpuno obezvlašćujući svoje narode i oduzimajući im suverenost. Nedavno je predsjednica Europskog povjerenstva izjavila, da potezi mađarskih vlasti „krnje suverenost Europske unije“.

Narod donosi neprekidnost ili kontinuitet državi ili političkoj zajednici. (Kineska država traje već 2.245 godina, jer je u njoj na početku stvoren narod.) U Americi nema naroda pa američka politika nema neprekidnost. Slika hirovitosti američke politike je njezin nagli prelazak od popuštanja napetosti među svjetskim taborima u vremenu Hladnog rata do nametljivosti i izazovnost sadašnje američke neokonzervativne politike.

Moja preporuka američkim političarima bila bi, da se umjesto potkopavanja država tuđih naroda, koje oni nazivaju „izgradnjom države“ (state-building) prihvate stvaranja američkog naroda (nation-building). Stvaranje američkog naroda unijelo bi stegu u američku politiku.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi općim slabljenjem kapitalizma kao svjetskog političkog sustava, smanjivanjem važnosti privatnog kapitala u svijetu i jačanjem uloge državne politike u zemljama izvan Zapada. Pravi kapitalizam vlada samo Zapadom: Amerikom, Britanijom i Europskom unijom. Osvrt se uistinu bavi borbom kapitala i narodâ za prostor.

Kapitalizam je iznimna vrsta civilizacije, u kojoj narodima ili životnim zajednicama ne vladaju zakonite političke vlasti, kakve god one bile, nego privatni kapital ili novac koji pripada pojedincima te koji je na njihova imena zapisan u bankama, ulagateljskim zavodima ili u vlasničkim listinama proizvodnih, uslužnih i obrazovnih korporacija. U kapitalizmu privatno nakupljen novac propisuje što je dobro za nacionalno gospodarstvo te određuje politiku država, vodi njihovu zaštitu i bira sustav uvjerenja, koji je jamačno jedan od sojeva liberalizma. Nositeljima kapitala je više stalo do daljnjeg nakupljanja kapitala, nego do dobrobiti ljudi okupljenih u životne zajednice, koje su postojale i prije uspostave kapitalizma kao političkog sustava. Politička vlast u kapitalizmu je novac.

Kapitalizma nije bilo dok se nije pojavio u sjevernotalijanskim i jadranskim te u nekim baltičkim gradovima u četrnaestom/petnaestom stoljeću. Kapital se je nakupljao u poduzetnim obiteljima ili u gradovima, nad kojima nije bilo prave carske, kraljevske, kneževske ili papinske vlasti. Prve nakupine privatnog kapitala nastale su trgovinom u Sredozemlju i u Baltiku.

Prije pojave kapitalizma vladari su bili poduzetnici. Oni su nadzirali svoj prostor i vladali ljudima, koji su radom i vještinama stvarali bogatstvo. Vladari su često međusobno ratovali u nakani da zavladaju i tuđim prostorom, kako bi množili svoje bogatstvo na širem prostoru i s više ljudi.

Međutim, kapitalu je za nakupljanje isto potreban prostor. Zato i nečovjekoliki kapital nastoji svoju političku vlast širiti tuđim prostorom i to obično ratom, kao što su prije radili čovjekoliki vladari. Zato nije bilo neobično to, što su se Europljani u „cik kapitalizma“ upustili u kolonijalna osvajanja. Ta osvajanja su omogućivali i nadzirali vladari, ali su osvajanje tuđeg prostora izvodili vitezovi i jaki feudalci, koji su se u kolonijama osobno bogatili. Za Hernána Cortésa se piše, da je bio osvajač, pustolov i istraživač, a on je zapravo bio privatni poduzetnik. U kolonijama su se bogatili kraljevi, knezovi, velikaši, biskupi, crkveni redovi, obitelji i „pustolovi“. Europljani su u Afriku te u Sjevernu i Južnu Ameriku išli po zlato.

(U najnovije vrijeme se mnogo piše o iseljavanju Europljana u Južnu Ameriku i u Jugoistočnu Aziju. Prije su Europljani u prekooceanske zemlje išli po zlato, a sad u globaliziranom svijetu traže prikladniji životni prostor. Europa je zbog nenadziranog useljavanja izgubila prijašnju sljubljenost ili koheziju pučanstva. Europskim ljudima je sve teže pripadati Europi.)

Sprva su se „kapitalistička“ kolonijalna osvajanja odigravala na morima, a osvajani su uglavnom otoci i uski primorski kopneni pojasi. Dublje u kopno se nije zalazilo. (Na visoravnima Nove Gvineje zapadni ljudi su se pojavili istom početkom dvadesetog stoljeća.) Ipak, izum željeznice i uspostava željezničkog prijevoza u devetnaestom stoljeću otvorili su za osvajanja golem kopneni prostor. Tako je uz poduzetnost, snalažljivost, spretnost ili promućurnost pojedinaca prostor postao temeljnim izvorom nakupljanja kapitala.

Godine 1904. engleski profesor, geograf i političar Halford Mackinder (1861.-1947.) objavio je u Kraljevskom geografskom društvu članak Zemljopisni stožer povijesti (The Geographical Pivot of History), u kojemu je naglasio važnost kopnenih prostranstava, kakva primjerice ima Rusija, za razliku od dotadašnje važnosti oceana. Profesor Mackinder je zagovarao ujednačen gospodarski razvitak mjesnih prostora i upozorio svjetske velesile, da će „svaki prasak političkih sila odjeknuti s daleke strane svijeta i smrskati slabe sastojke političkog i gospodarskog organizma svijeta“. Mackinder je očito predviđao, da će doći do globalizacije poslovanja i naše vrste. Političari su sprva malo držali do Mackinderovih zamisli o prostoru, ali su ih kasnije izuzetno uvažavali.

Poslije Mackindera se je u raspravu o ulozi prostora u kapitalizmu i za kapital uključila njemačka socijalistkinja Rosa Luxemburg (1870.-1919.), koja je olako ustvrdila, da će kapitalizam propasti kad osvoji posljednji komadić Zemlje. Rosi Luxemburg je odgovorio Vladimir Lenjin (1870.-1924.) u knjizi Imperijalizam kao najviši stupanj kapitalizma objavljenoj 1917. godine tvrdeći, da „izbijanje kapitalizma na drugi kraj svijeta“ neće prouzročiti slom kapitalizma, nego početak dubokog previranja unutar kapitalizma, koje će dovesti do svjetskog vojnog obračuna. Lenjin je imao pravo!

Poimanje zemljopisnog prostora se je u zemljopisnoj znanosti i nadalje mijenjalo. Koncem devetnaestog stoljeća švedski geograf Johan Rudolf Kjellén (1864.-1922.) dao je izrazu „životni prostor“ (Lebensraum) umjesto etnografskoga geopolitički smisao. Nijemci su tom izrazu dali smisao dodatnog zemljopisnog ili nacionalnog prostora. Treći Reich je zapodjenuo Drugi svjetski rat, jer mu je, navodno, nedostajao Lebensraum. Taj rat je upropastio njemački narod, a Njemačku sveo na najmanji prostor, koji su Nijemci imali u povijesti.

Međutim, na svojem skučenom zemljopisnom prostoru Nijemci su poslije rata stvorili „gospodarsko čudo“. To je njemačke geografe navelo na novo poimanje prostora. Po novoj njemačkoj geografiji prostor ne proizvodi narode i ljude, kako se je ranije smatralo te kako je mislio i veliki Alexander von Humboldt (1769.-1859.). Nasuprot tomu, životni prostor je to, što narod stvori ili izgradi na svojem zemljopisnom prostoru. Prostor nije apsolutan ili odriješen, nego je relativan ili odnošajan. Trajanje naroda mijenja poimanje prostora. (Ako se kao mjera izgrađenosti životnog prostora uzme bogatstvo, koje jedan čovjek u prosjeku stvori po četvornom kilometru nacionalnog zemljopisnog prostora njemački životni prostor je devetnaest puta izgrađeniji od američkoga. Američki životni prostor je petostruko izgrađeniji od kineskoga.)

Poslije Drugoga svjetskog rata došlo je do ideološke podjele svijeta. Atlantskim svijetom je vladao kapitalizam, velikim dijelom Eurazije komunizam, a golem broj zemalja se sklonio u Pokret nesvrstanih zemalja. Industrijalizirani Zapad je stvarao toliko bogatstvo, da komunistički blok nije mogao izdržati nadmetanje u osuvremenjivanju oružja i u naoružavanju pa je došlo do sloma europskog komunizma.

Godine 1989. došlo je do rasula Varšavskog ugovora, a 1991. godine i do mirnog razdruženja Sovjetskog Saveza. (Godine 1978. počela je velika opća preobrazba političkog sustava u Kini.) Činilo se je, da je stvoren jednostožerni svijet pod Amerikom kao nositeljicom svjetske hegemonije. Činilo se je isto, da cijeli prostor Zemlje – kopno, more i zrak – stoji na raspolaganju kapitalu nakupljenom u SAD te da Amerika po svojoj volji može svagdje uređivati (tuđi) prostor.

Uspostavom Svjetske trgovinske organizacije (WTO) – koju nisu bili uspjeli uspostaviti predsjednici Roosevelt i Truman poslije 1944. godine kad su utemeljeni UN, MMF i Svjetska banka – stvoreno je svjetsko slobodno tržište, koje je donijelo veći porast blagostanja zemljama u razvitku uključujući i Kinu, nego razvijenim zapadnim zemljama. Amerika je nastojala globalizirati poslovanje velikih zapadnih korporacija, ali ju je zadesila i globalizacija vrste Homo sapiens.

Globalizacija naše vrste ima izrazit politički vidik pa su politički zreliji narodi u razvitku počeli svojatati i svjetskom hegemonu otimati svoj zemljopisni prostor, kako bi na njemu po svojoj volji izgrađivali životni prostor. Tako je svjetska borba za prostor doživjela prevrat i zaokret. Otvorilo se je pitanje: „Komu pripada prostor Zemlje: kapitalu ili narodima? Ili možda vrsti Homo sapiens?“

U sadašnjem desetljeću svjetski kapital, koji je još uvijek ponajviše usredotočen u Americi, je na nastalo stanje odgovorio deglobalizacijom poslovanja velikih korporacija, koja ima jako protivkinesko usmjerenje. Svrha američkog političkog nastojanja da deglobalizira svjetsko poslovanje i da razori svjetsko slobodno tržište je zgrabiti za Ameriku samo atlantski dio Zemlje, kako bi kapital na tom ograničenom zemljopisnom prostoru mogao provoditi svoju volju. Kapital se ponovo bori za prostor, kao i u početku prodora kapitalizma u samostalne države i u suverene narode. Kapital je sad u povlačenju.

Sad teče postupak osamostaljenja država, kojima veliko ohrabrenja dolazi od silnog otpora svjetskom kapitalu političkih velesila Rusije i Kine, koje su isto bile izložene političkom nasilju kapitala i Amerike. Sve se više zemalja oslobađa američke hegemonije. Razlika između carevine i hegemonije je u tomu, što u carevini središnja vlast nadzire i vanjsku i unutarnju politiku naroda, a u hegemoniji hegemon nadzire vanjsku politiku naroda, a unutarnju prepušta mjesnoj vlasti. Hegemon očito nadzire i zemljopisni prostor naroda. Osamostaljenje naroda uklanja vlast hegemona iz vanjske i unutarnje politike, ali i vlast hegemona nad nacionalnim prostorom. Narodi iz hegemonije osim ukupne politike odnose i svoj zemljopisni prostor, na kojemu bi svoj životni prostor željeli izgrađivati po svojoj volji.

Zato se naveliko piše o višestožernom ili multipolarnom  svijetu. Ipak, to nije točno, jer osim američkog stožera, oko kojega se okupljaju zapadne zemlje drugog stožera nema. Bolje je govoriti o svijetu, koji je politički raspačan, razdijeljen, usitnjen ili izmrvljen na narode. Postupak postupnog osamostaljenja naroda stvara novu podjelu u našoj vrsti. Svijet se dijeli na Zapad i na Svjetsku većinu.

U novoj podjeli vrste kapital stoji nasuprot nacionalne politike. U državama postoje globalistički i suverenistički politički sustavi. Bitna razlika među novim taborima je u načinu povezivanja unutar tabora. U globalističkom taboru hegemon povezuje podređene narode, a u suverenističkom taboru suvereni narodi se sami povezuje međusobnom suradnjom.

Dobru sliku razlike u unutarnjem uređenju novih, privremenih tabora pružaju američka hegemonija i BRICS. Amerika kao hegemon nameće zapadnim zemljama gospodarski rat protiv Kine te je nametnula  gospodarski i vojni rat protiv Rusije, koju se na Zapadu uzima kao neprijateljicu Europe. U BRICS-u se odlučuje skupno, a svakoj se zemlji prepušta, da sama odredi stupanj provedbe skupno donesenih odluka. Prihvatljivost skupne politike BRICS-a dobro pokazuje to, što BRICS zasad ima deset članica, a već je 159 zemalja Svjetske većine odlučilo, da će rabiti BRICS-ov novi način plaćanja u prekograničnom trgovanju, koji će zaobilaziti američki dolar kao sredstvo plaćanja i SWIFT kao sustav plaćanja.

(Izuzetno je zapaženo najavljeno iznimno sudjelovanje glavnog tajnika UN Antónija Guterresa na skupu na vrhuncu BRICS-a u ruskom gradu Kazanju od 22. do 24. listopada ove godine. Imajući u vidu prigovore vodećih zemalja BRICS-a sastavu i djelovanju Vijeća sigurnosti UN, nije teško zaključiti, da bi s vremenom BRICS kao slobodna udruga, koja nehotice zastupa zemlje Svjetske većine mogla zamijeniti Ujedinjene narode kao opće političko tijelo naroda svijeta. Ni Ujedinjeni narodi ne uvažavaju činjenicu, da je naša vrsta nepovratno globalizirana.)

Kod usporedbe globalizma i suverenizma treba uvažiti nedvojbenu činjenicu, da Zapad propada u sadašnjem, „zrelom“ razdoblju kapitalizma. Kapitalizam je koristio narodima, koji su „išli na tuđe“ dok se je moglo ići na tuđe odnosno dok svijet nije bio globaliziran. Nažalost kapitalistima, svijet se ne može deglobalizirati. Za razliku od sustava američke hegemonije, u kojoj podložene zemlje politički, gospodarski i ljudski propadaju, Svjetska većina se vidno politički i gospodarski uspinje. Suverenizam ili politizam se mnogim narodima pokazuje prikladnijim od kapitalizma.

Tako nije bilo kod opreke kapitalizma i komunizma kad se je kapitalizam pokazao prikladnijim od komunizma. Sovjetima je komunizam poslužio, da se obrane od napada Trećeg Reicha, jer su Sovjeti uspjeli na vrijeme napraviti tešku industriju, koja je proizvodila teško oružje. Međutim, takva industrija nije bila prikladna za stvaranje mirnodopske proizvodnje, posebice kućanskih uređaja i potrošnih dobara, kakvi su se proizvodili u kapitalističkim zemljama, u kojima tržišna potražnja određuje proizvodnju dobara.

Opreka suverenizma i globalizma je suvremena svjetska politička opreka, koja je nadomjestila prijašnju opreku kapitalizma i komunizma. Komunizam se je suprotstavio kapitalizmu, ali nije uspio. Sad se kapitalizmu suprotstavljaju otporni i zreli narodi. Komunizam je bio zamisao i ideologija, a narodi su stvarnost i život.

Sad vlada neravnoteža među političkim taborima u svijetu. Američka hegemonija je stara kojih sto godina – od nastojanja Woodrowa Wilsona (1913.-1921.) da zavlada svijetom putem pobačene Lige naroda – a BRICS je nova slobodna udruga, koju vode stari, prekaljeni narodi (Kinezi, Indijci, Rusi, Perzijanci i Arapi). Životna snaga dvaju tabora nije jednakomjerna ili simetrična. Prevaga Svjetske većine nad Zapadom biva sve očitijom. Zato se postavlja pitanje: „Kad će zapadni narodi uvidjeti, da im kapitalizam slabo služi?“ (Zapadni narodi zauzvrat još služe kapitalu.)

Zasad u zapadnim mudrosnim zakladama i medijima vlada fanatična vjera u kapitalizam. Međutim, zapadni ljudi na svojim plećima nose sve teži teret nevolja, koje na njih navaljuje propadanje Zapada, koje uzroči izrođeni kapitalizam. Zapadni narodi se polako bude iz kapitalističkog sna, a kapitalisti će se prenuti iz kapitalističke noćne more. Kapitalisti će uvidjeti, da u globaliziranoj vrsti nema izgleda za preporod kapitalizma. Pravo je, da razdoblje kapitalizma koje traje kojih sedam stoljeća konačno prestane. Globaliziranoj vrsti Homo sapiens potrebno je novo uređenja odnosa u njoj te u njezinim povijesnim i novim narodima.

Dolazi razdoblje suradnje i uzajamnosti u narodima i među narodima ili životnim zajednicama. Kapitalizam kao „najviši stupanj civilizacije“, ali i sve prijašnje civilizacije su neprirodni umetci u našu vrstu. Kod uspostave izvornih civilizacija ljudi su prisilno prihvatili laž, da je podaništvo političkim vlastima, koje su ih vrstale u radne postrojbe bolje od životnog zajedništva. (U ostalim vrstama života nisu se mogli uspostaviti ni prijašnje civilizacije ni kapitalizam, jer u njime nema razmetnog pojmovnog mišljenja. U ostalim životinjskim vrstama postoji samo slikovno znanje koje je vjerno stvarnosti, a u biljnim vrstama postoji vjerodostojno kemijsko znanje.)

Životno zajedništvo je baština ukupne evolucije života, koja uključuje i kulturnu evolucije u našoj vrsti. Kapitalizam je protivevolucijska zasada. Kapitalizam se konačno povlači iz naše vrste. Globaliziranoj vrsti Homo sapiens kapitalizam ne treba. Globalizacija naše vrste je grobarka kapitalizma, kojemu je zajamčen ukopni prostor.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi slabljenjem i propadanjem Europske unije kao usredištene političke tvorevine. Unija je koncem 1993. godine zamijenila Europsku zajednicu, koja je bila slobodan savez ili slobodna zajednica dvanaest suverenih nacionalnih država. Europska unija je od svoje uspostave bila osuđena na propast, jer se od rimskih vremena do 1993. godine Europom nije upravljalo iz jednog mjesta, jer se njom iz jednog mjesta nije moglo upravljati i to zato, što su Europu sastavljaju zreli povijesni narodi.

Odluka o prekrajanju Europske zajednice u Europsku uniju donesena je neposredno poslije razdruženja Sovjetskog Saveza na Božić 1991. godine. To je bila odluka „vladine konferencije“ održane u Maastrichtu već u veljači 1992. godine. Tad je umove američkih neokonzervativaca skupno spopala zamisao o uništenju Ruske Federacije i o njezinu komadanju u preprodavljive nekretnine kao da u Rusiji ne postoji drevni ruski narod, kojemu je Rusija domovina, hraniteljica i Majčica.

Bilo je smišljeno, da Europska unija i Atlantski savez postanu sredstvima zaposjedanja cijele Istočne Europe, kako bi vojska NATO-a izbila na ruske granice. Pristup svake istočne zemlje Europskoj uniji bio je uvjetovan njezinim prethodnim pristupom Atlantskom savezu. Tako je Unija postala sluškinjom NATO-a. Zanimljivo je to, da je upravo 1992. godine Francis Fukuyama objavio knjigu Kraj povijesti i posljednji čovjek (End of History and the Last Man), u kojoj se veseli ujednačivanju životnih prostora pod navalom svjetskog kapitala i posljedično nestanku povijesnih naroda.

Ipak, povijest nije povijest zemljopisnih prostora, nego upravo povijest naroda, koji na zemljopisnom prostoru izgrađuju i dograđuju svoj životni prostor. Narode se ne može ujednačiti. Narodi imaju svoju osobitost. Narodi su jedina prava nevolja kapitala. Nevolja Amerike nije silan napredak Kine, nego veliki zamah kineskog naroda.

Europska ekonomska zajednica (EEZ) nastala je iz prijeke potrebe naroda Europe, da prestanu međusobno ratovati i da među sobom uspostave tako tijesnu skupnu suradnju, da njihovim političarima ne padne na um da svoje narode gurnu u novi rat, koji bi mogao biti i nuklearni. Povezivanje Europe u cjelinu je izvorna europska zamisao, koju je 9. svibnja 1950. godine javno iznio francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman (1886.-1963.). Ministar Schuman je žurno postupio, jer je Savezna Republika Njemačka utemeljena kao samostalna država 23. svibnja 1949. godine. Ministar Schuman se plašio mogućeg neprijateljstva Njemačke.

U opreci s takvim nastankom EEZ, Europska unija je nakazan umetak među europske narode. Unija je u sebi imala sjeme propasti otkad se je zamisao o Uniji zametnula u umovima američkih neokonzervativaca. To se je sjeme razvilo u nametnika, koji izjeda i ispija europske narode.

Dvanaest članica Zajednice bilo je namamljeno, da krepko podupru preobrazbu svoje zajednice naroda u Uniju. Unija je pod geslom „sve tješnje integracije“ ili ucjelovljenja počela jedinačnim zemljama nametati svoju politiku  ili, pravo rečeno, američku politiku. Poznati su primjeri „briselskog“ dovođenja u Italiju za premijera Marija Montija (2011.-2013.) umjesto Silvija Berlusconija i Marija Draghija (2021.-2022.) umjesto Giuseppea Contija.

Poslije izbora u Austriji 29. rujna ove godine Europska unija ne želi, da savezni kancelar bude „krajnji desničar“ Herbert Kickl, predsjednik Slobodnih demokrata, koji je uz visoku izlaznost birača od 77% osvojio 30% glasova, a broj sjedala u Parlamentu povećao od dosadašnjeg 31 sjedala na 57 sjedala. Dosad je Austrijom vladala koalicija Narodne stranke i Zelenih. Narodna stranka je izgubila 20 sjedala u Parlamentu i spala na 51 sjedalo, a Zeleni su izgubili 10 sjedala. Koalicija je izgubila 30 sjedala i ne može nastaviti vladati. Bruxelles želi da novu vladu sastave Narodna stranka i Socijaldemokrati koji su zadržali svoje 41 sjedalo. Ta koalicija bi imala najmanju moguću većinu – jedno sjedalo. Predsjednik Narodnjaka Karl Nehammer, koji je potučen do nogu, kaže da pobjednik Kickl ne smije postati savezni kancelar.

Po navedenim primjerima biranja premijera, ispada da Europska unija ne dopušta jedinačnim članicama da vode nacionalnu politiku. Sva europska politika mora dolaziti iz Bruxellesa. Glavne značajke briselske politike su: (1) nametanje briselske odnosno američke politike članicama i narodima Unije; (2) slobodno useljavanje u Uniju; (3) potpuno odbacivanje i žestoko kažnjavanje Rusije; (4) bjesomučno vođenje rata protiv Rusije u Ukrajini; (5) zapodijevanje gospodarskog rata protiv Kine; i (6) suzbijanje djelovanja desnih i lijevih „krajnjih stranaka“ diljem Unije.

Posljedice takve politike i geopolitike Bruxellesa su: (1) kočenje ili zaustavljanje prirodnih političkih postupaka, koji se rađaju u Uniji kao odgovor na teško stanje naroda; (2) pružanje potpore useljenicima, posebice novim useljenicima iz Ukrajine; (3) podnošenje golemih izdataka Rata za Ukrajinu; (4) skupoća života, koja ponajviše dolazi od skupoće energenata i smanjenje gospodarstva u zemljama Unije; (5) deindustrijalizacija proizvodnog gospodarstva u Uniji; i (6) zapodijevanje gospodarskog rata protiv Kine, koja je postala najvećom industrijskom i trgovinskom silom svijeta te koja je preuzela svjetsko predvodništvo u unapređenju tehnologije.

Međutim, u posljednje vrijeme mnoge članice Unije javno iznose ozbiljne zamjerke na politiku Unije. Nedavno je španjolski premijer Pedro Sánchez za posjeta Kini izjavio, da će Španjolska snažno utjecati na Bruxelles, da ne dođe do gospodarskog rata Unije s Kinom. Premijer će se suprotstaviti uvođenju dodatnih i teških trošarina na uvoz kineskih električnih automobila. Ministar gospodarstva Nizozemske Dirk Beljaarts odbio je američki zahtjev, da Nizozemska ne isporučuje Kini strojeve za proizvodnju poluvodiča, tvrdeći da „Nizozemska ima svoje gospodarstvo i da će se za nj brinuti“.

Prema agencijskim vijestima Njemačka udruga poslodavaca će za njemačko gospodarstvo „tražiti pomoć Kine“. Koncem rujna ove godine zamjenik njemačkog saveznog kancelara i ministar gospodarstva Robert Habeck, koji predvodi njemačke Zelene izjavio je, da neće dopustiti nastavak gospodarskog rata Unije protiv Kine. Spomenute izjave izabranih nacionalnih predvodnika u Uniji pokazuju, da će i uvriježene političke stranke Europe pod pritiskom novih stranaka i raspoloženja glasača tražiti napuštanje „američke“ politike Unije.

Ukupno gledano, u politici Europske unije nema mjesta brizi za njezine narode. Europske narode rastresaju i podrivaju useljenici, koji u Europi stvaraju svoje životne zajednice. Europski narodi su zapušteni, iako bi politika trebala obavljati posao za narod. Kapitalisti smatraju, da su im narodi prirodni neprijatelji, jer trajanje naroda počiva ne zajedništvu, a kapitalu odgovara raspršenost pučanstva. Stoga se postavlja pitanje: „Zašto se u Europi održavaju nacionalni izbori, zašto postoje nacionalni parlamenti i zašto ti parlamenti potvrđuju vlade, ako Europsko povjerenstvo vodi američku politiku i geopolitiku?“ Europsko povjerenstvo, zauzvrat, na vlast u Bruxellesu dovodi Amerika. To je razlog propadanju europskog gospodarstva, slabljenju Europske unije, brzom smanjivanju važnosti Europske unije u svjetskoj politici i općem tehnološkom zaostajanju Europe.

Ipak, u europskim narodima se događaju ozbiljne političke promjene. Budući da su zbog politike Unije najviše stradali europski narodi, u članicama Unije se utemeljuju narodnjačke ili populističke političke stranke, kojima je svrha ohrabriti, pokrenuti i obnoviti europske narode. Riječ „populizam“ uzimam potvrdno, iako su kapitalistički mediji tu riječ nastojali ocrniti.

Prvi populistički pokret javio se je u carskoj Rusiji koncem šezdesetih godina devetnaestog stoljeća, u vrijeme velike preobrazbe ruskog političkog sustava, koju je provodio car Aleksandar II (1855.-1881.), koji je usredištenoj carskoj vlasti dodao područnu samoupravu, zemstva, i koji je počeo uspostavljati široku željezničku mrežu u Rusiji. Pripadnike pokreta nazivali su narodnicima (narodnjiki), a pokret narodnjičestvom. Narodnjačkom pokretu pripadao je i Lav Tolstoj (1828.-1910.).

Suvremeni europski populisti ili narodnjaci su u sukobu kapitala i naroda stali na stranu naroda, u opreci s Europskom unijom, koja je stala na stranu kapitala. Opreka naroda i kapitala je najdublji i presudan prijepor u kapitalizmu, ali i u sadašnjem svijetu. Suvremeni populisti ili narodnjaci ne žele, da privatni kapital i nadalje gospodari narodima, umjesto da narodi zavladaju skupnim kapitalom. Tu zadaću mogu obaviti nacionalne države pa populisti žele osvojiti vlast u nacionalnim državama.

Umor Europske unije te neumjesnost i dotrajalost njezine politike dobro pokazuju izbori u članicama Unije, koji su održani u nekoliko minulih godina. Dva su glavna rezultata održanih izbora: prvo, tekuće nacionalne vlade gube izbore (Nizozemska, Italija, Britanija, Slovačka, Austrija i druge), i drugo, na izborima sve bolje prolaze krajnje stranke, obično desne (Nacionalno okupljanje u Francuskoj, Braća Italije, Slobodarska stranka u Austriji, Slobodarska stranka (Partij voor de Vrijheid – PVV) u Nizozemskoj, AfD i BSW (Bewegung Sahra Wagenknecht) u Njemačkoj i druge stranke drugdje. [U rujnu ove godine na pokrajinskim izborima u Češkoj pobijedila je stranka ANO („Da“), desna populistička stranka Andreja Babiša, koji je bio premijer od 1917. do 2021. godine. Stranka je pobijedila u 10 od 13 čeških pokrajina.]

Po meni, Europskoj uniji urođena je iznimna kratkovječnost. Mnogi politolozi su predviđali i raniji slom Unije. Ja bih radije govorio o preobrazbi političkog sustava Unije, koja bi Uniju ponovo prevratila u zajednicu država, koje bi čuvale svoju samostalnost i u zajednicu naroda, koji bi obnovili suverenost. Preobrazba političkog sustava Europe potrebna je za vođenje nove europske politike, koja bi brigu za nakupljanje kapitala i za njegovu usredotočenost u SAD zamijenila staranjem za europske narode. [Herbert Kickl je na svoje izborne oglase ispisivao riječi: „Ja sam vaše oruđe.“ (Ich bin euer Werkzeug).]

Smatram, da će do presudne promjene u političkom sustavu Europe doći po okončanju Rata za Ukrajinu, koji je Europa skupa s Amerikom zapodjenula, podupirala i razjarivala. Vidjet će se, da je „europska kraljica gola“. Kad Rat za Ukrajinu prestane doći će do pretresa političkih nakana Europe od vremena razdruženja Sovjetskog Saveza. U tom će pretresu Europi sinuti prava istina, koja će donijeti novi politički sustav, novu politiku i geopolitiku, novi skupni napor europskih naroda i svakako novu Europu.

Europa je u prošlosti doživjela nebrojene promjene političkih sustava, koje su donosili ratovi. Do Prvoga svjetskog rata u Europi su bile četiri carevine: njemačka, austro-mađarska, ruska i turska. Sve su one koncem rata propale. Osmanska carevina je spala na Republiku Tursku. Od Austro-mađarske su nastale dvije nacionalne države, Austrija i Mađarska, umjetna tvorevina Čehoslovačka, a neki dijelovi carevine pripojeni novoj državi Jugoslaviji. Drugi Reich se srozao na Vajmarsku republiku. Ruska carevina je nestala, ali su Velika oktobarska revolucija i Ruski građanski rat, koji je smislio Zapad spasile Rusiju kao golemu zemlju ruskog naroda, koji je uspostavio komunizam kao dotad neviđen politički sustav.

Poslije sloma Francuske carevine 1815. godine na francuski prijestol vraćena je loza Bourbona, koja je potrajala do revolucijske 1848. godine kad je obnovljena republika i uspostavljena Druga republika. Louis-Napoléon ili Napoléon III, koji je bio je nećak Napoléona Bonapartea izabran je 1848. godine za predsjednika Druge republike, 1851. godine izveo je državni udarac, a carem Francuske se je proglasio 1852. godine. Godine 1870. Napoléon III napao je Njemačku, brzo izgubio rat, a francuska je postala Trećom republikom s novim političkim sustavom.

Od 1853. do 1856. godine vodio se Krimski rat, u kojemu su Francuska i Britanija uz pomoć Austro-mađarske potukle Rusiju. Uvjeti mira su bili toliko porazni za Rusiju, da je car Nikola I svisnuo od jada, ali je njegov sin i nasljednik Aleksandar II uklonio postojeći politički sustav i napravio novi. Aleksandar II je ukinuo kmetstvo, stvorio područnu samoupravu, ojačao seoske zemljišne općine i počeo postavljati željezničku mrežu. (Ubrzo poslije Aleksandrova ubojstva napravljena je Prekokaspijska željeznica, koja je povezala Kaspijsko more i Afganistan.)

Što bi Europi mogao donijeti njezin poraz u Ratu za Ukrajinu? Prvo bi bilo uviđanje, da je od 1993. godine umjesto daljnjeg napretka Europe došlo do njezina slabljenja i istinskog propadanja. Europski narodi krivnju za to trebaju javno i nedvojbeno pripisati zamjeni Europske zajednice Europskom unijom, pod kojom je uspostavljen nakazan jedinstveni (ne jedincati), usredotočeni politički sustav, koji je bio i ostao neprimjeren među zrelim europskim narodima. Posljedično, europski narodi trebaju postaviti novi politički sustav, u kojemu će oni moći ostvariti životni zamah, koji bi im nosio napredak. Narodi Europe moraju biti slobodni.

Drugo, europski narodi se moraju brzo oporavljati od teških posljedica bolesnog stanja, u kojemu su predugo bili cijelog prebivanja u čudovišnoj američkoj tvorevini zvanoj Europska unija.

Treće, europski narodi moraju smišljati i skupno provoditi vlastitu politiku, bez obzira na potrebe, želje i prohtjeve američke politike, koja je u vrijeme propadanja Europe upropastila i američku državu i američko pučanstvo.

Četvrto, europski narodi, koji još uvijek robuju Uniji i služe Americi trebaju prigrliti ruski narod kao europski narod, posebice ako se uvaži to, da je ruska država bila pomirljiva prema Europskoj uniji i čak susretljiva Uniji dok nije Rusima postalo jasno, da Amerika putem Atlantskog saveza nastoji zavladati Rusijom. Sjedište Atlantskog saveza treba premjestiti iz Bruxellesa, možda u Pentagon, a najbolje bi bilo NATO raspustiti, jer služi samo kao uređaj AI za izricanje prijetnji. Usto, Rusija bi Europi poslužila kao izvrsna spona s Azijom, koja je postala svjetskim industrijskim pogonom i tehnološkim rasadnikom.

Peto, budući da su svjetsko poslovanje i vrsta Homo sapiens postali globalizirani, Europa koja je rodila Ameriku mora prerezati „pupčanu vrpcu“, koja je veže uz Ameriku, koja se je poslije Drugoga svjetskog rata prema Europi držala kao hegemon ili kao okupacijska sila. Europski narodi trebaju pojedinačno i skupno uspostavljati suradnju s ostalim narodima svijeta i s njihovim poslovnim udrugama. Europu od Afrike dijeli samo Sredozemno more pa je Afrika za Europu prirodna ortakinja u području poslovanja, financijskih ulaganja, tehnološke suradnje i obrazovanja. Europa ima dobar zemljopisni položaj.

Šesto, europski narodi se moraju hitno ponovo industrijalizirati. Europa je iskoristila svoje prirodne izvore, a usluge su dobrim dijelom mjesne pa ih je teško izvoziti. Nekad su financijske usluge bile izvozna dobra, ali otkad je financijsko poslovanje svijeta umreženo, sahnu i nekad važna financijska središta kao što su London, Frankfurt, New York, Tokyo i Hong Kong.

U novoj Europi bit će presudno važno, da se nove europske vlasti – kakvegod one budu – brinu za svoje narode te da im jamče suverenost, pružaju zaštitu i namiču blagostanje. U staroj, dosadašnjoj Europi najgore su prošli njezini narodi. Nebriga za narod izvire iz Amerike, koja nema narod i koja nikad nije željela imati narod. Europu, ipak, čine narodi.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi upadnom politizacijom udruge BRICS. Do prošlogodišnjeg sastanka na vrhuncu u Južnoj Africi BRICS se je bavio gospodarstvom, zaštitom i ljudskim vrijednostima: širena je i produbljivana gospodarska suradnja članica udruge, razmjenjivane su sigurnosne obavijesti među njima i promicano je međusobno upoznavanje naroda članica.

Na prošlogodišnjem sastanku na vrhuncu BRICS je proširen na dodatnih pet zemalja: Egipat, Etiopiju, Iran, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate. Saudijska Arabija zasad nije prihvatila puno članstvo, ali djelatno surađuje u odborima BRICS-a, u kojima se sastavljaju prijedlozi za sastanak na vrhuncu. Početno proširenje BRICS-a otvorilo je put daljnjem proširivanju te slobodne udruge i posljedično označilo početak utjecaja BRICS-a na svjetsku politiku. Taj će utjecaj BRICS-a bivati veći, što se više zemalja pridruži toj udruzi. Djelovanje BRICS-a je od sastanka na vrhuncu u Johannesburgu uz dotadašnji gospodarski dobilo i tehnološki, strategijski te politički vidik.

Suradnja među članicama BRICS-a znatno je ojačala ukupno gospodarstvo te udruge. Godine 2021. zemlje BRICS-a su imale 3 milijarde stanovnika ili 42% svjetskog pučanstva; zemljopisni prostor od 40 milijuna km²; ukupan domaći proizvod 24 trilijuna dolara ili 26% udjela u svjetskom gospodarstvu; i 3 trilijuna dolara ili 20% udjela u svjetskoj trgovini.

Podatci o ukupnom domaćem proizvodu po ukupnoj sposobnosti kupnje (PPP) pučanstva, korporacija i država su znakovitiji. Godine 1953. sadašnje zemlje Skupine sedam (G7) imale su 45% udjela u svjetskom gospodarstvu, a sadašnje zemlje BRICS-a 17%; godine 2010. zemlje G7 imale su 44% udjela u svjetskom gospodarstvu, a zemlje BRICS-a 27%; godine 2023. odnos je bio 32% prema 30% u prilog zemalja BRICS-a. BRICS ima deset radnih članica od ove godine. Ove godine deset zemalja BRICS-a ima po sposobnosti kupnje 36% udjela u svjetskom gospodarstvu.

Dodatno proširenje BRICS-a od početka slijedeće godine donijet će povećanu prevagu zemalja BRICS-a nad Skupinom sedam, iako se ne zna kojim će zemljama biti ponuđeno članstvo tijekom sastanka na vrhuncu u ruskom gradu Kazanju koncem listopada ove godine. Dosad je 40 dodatnih zemalja izrazilo pripravnost za pristup BRICS-u, od kojih su 24 podnijele zahtjev za prijem. Alžir pokazuje posebnu želju da postane dioničar Nove razvojne banke. Sad najveće javno zanimanje za članstvo u BRICS-a pokazuju Turska i Malezija. Na sastanku na vrhuncu prošle godine u Johannesburgu bilo je 67 zemalja-promatračica. Na sastanak BRICS-a ove godine u Kazanju pozvano je 137 zemalja, koje nisu članice udruge.

BRICS je godinama bio slobodna udruga pet zemalja s četiri kontinenta. Udruga je lani proširena na novih pet članica, a proširivanje te udruge nosi ozbiljne geopolitičke posljedice, jer će u svim pokazateljima BRICS odnositi sve veću prevagu nad Skupinom sedam. Uskoro će biti suvišno uspoređivati gospodarske pokazatelje BRICS-a i Skupine sedam.

Na sastanku na vrhuncu u Brazilu u srpnju 2014. godine na raniji prijedlog Indije donesena je odluka o utemeljenju Banke BRICS-a za razvitak, koja je počela raditi u srpnju 2015. godine iz sjedišta u Šangaju u Kini. Kasnije je banka nazvana Novom razvojnom bankom (NDB). Utemeljitelji su odobrili Banci izdavanje jednog milijuna dionica u vrijednosti od po 100.000 dolara. Početni kapital od 50 milijardi dolara dalo je u jednakim iznosima pet utemeljiteljica banke. Ostale dionice su ponuđene tržištu.

Zadaće banke su (1) financiranje postavljanja prijevozne podloge, koja će poticati razvitak gospodarstva zemlje koja prima ulog; (2) uspostava ortačke mreže među višenacionalnim razvojnim ustanovama i nacionalnim bankama za razvitak; i (3) izgradnja ujednačenog sustava financiranja pothvata imajući u vidu mjesto ulaganja, iznos potrebnog uloga i druge čimbenike, koji utječu na korist ulaganja.

U ovom desetljeću izrečene su nebrojene političke, gospodarske i financijske kazne mnogim zemljama. Rusiji je izrečeno više od šesnaest tisuća jedinačnih kazni, koje su trebale pogoditi pojedince, proizvodne i financijske zavode te rusku državu i vojsku. Kazne se izriču u obliku sprječavanja prekograničnog plaćanja putem sustava SWIFT (The Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunication), koji ima sjedište u Belgiji, ali kojim gospodare SAD; zaplijene državnih pologa u zapadnim bankama; određivanja neopravdanih i prekomjernih uvoznih trošarina na proizvode Zapadu nepoćudnih država; i u drugim oblicima.

Zbog izricanih kazni i zbog mogućnosti izricanja novih vrsta kazni, koje bi bile vezane uz prekogranično plaćanje te neovisno o nastojanju BRICS-a da uspostavio novi sustav prekograničnog plaćanja, mnoge zemlje su već poduzele mjere zaštite od američke samovolje. Mnoge zemlje sad naveliko prodaju ranije kupljene američke državne obveznice. One dobivene dolare ili čuvaju kod sebe ili za njih kupuju zlato koje isto čuvaju kod sebe. Zbog velike potražnje za zlatom, ono je posljednjeg tjedna u rujnu bilo premašilo cijenu od 2.680 američkih dolara za uncu. Druga mjera koju provode mnoge zemlje je prestanak kupnje novih američkih državnih obveznica. Taj postupak će prisiliti američku državu ili da poveća prinos na obveznice ili da posuđuje novac od svoje Središnje banke (Federal Reserve), što dodatno potiče inflaciju. Dedolarizacija se provodi izbjegavanjem i plaćanja u dolarima i čuvanja dolara.

Kako bi izbjegle sadašnje i buduće poteškoće u prekograničnom plaćanju, više zemalja je dvostrano ili bilateralno već uspostavilo plaćanje mimo američkog dolara. Primjerice, to su napravile Turska i Rusija dogovorom plaćanja u vlastitom novcu (lira i rubalj) te Rusija i Iran dogovorom plaćanja isporučenih proizvoda i usluga isto u domaćem novcu (rubalj i rijal). Saudijska Arabija i Kina ljetos su jedna drugoj uplatile vlastitog novca u vrijednosti 7 milijardi američkih dolara.

Iran i Rusija su uspostavile zajednički sustav plaćanja. Te su zemlje povezale Sustav financijskih poruka (SPFS) Banke Rusije i Elektronički sustav financijskih poruka (SEPAM)Središnje banke Islamske Republike Iran. Kina od 2015. godine ima Nacionalni sustav plaćanja (CIPS) u juanima (renminbi = narodni novac), koji rabi 1.300 vanjskih korisnika iz više od 100 zemalja. Indija od 2016. godine ima Jedinstveno sučelje za plaćanje (UPI, United Payment Interface). Sad je na redu međusobno povezivanje tih nacionalnih sustava plaćanja.

U jednom od ranijih osvrta opisao sam usluge financijske kuće Tether iz Hong Konga, koja ima svoju kriptovalutu (skriveni novac) USDT. Kako bi se obavilo plaćanje mimo SWIFT-a, korisnici u Tether polažu dolare, a plaćanje se obavlja u skrivenom novcu USDT, koji se kod primatelja pretvori u dolare. Voditelji SWIFT-a ne mogu ništa doznati o obavljenom plaćanju. Mnoge zemlje koje i ne pristupe BRICS-u kane rabiti budući BRICS-ov sustav prekograničnog plaćanja.

Na sastanku na vrhuncu BRICS-a u Kazanju u listopadu ove godine razmatrat će se prijedlog radne skupine BRICS-a koju predvodi Rusija za „dedolarizaciju“ plaćanja prekogranične trgovine i prekograničnih ulaganja. Rusija predlaže da se napusti dolar kao sredstvo plaćanja među zemljama BRICS-a i da se dolar zamijeni nacionalnim novcem članica. Pojedinosti novog sustava prekograničnog plaćanja nisu poznati, ali se zna da će sustav biti utemeljen na uporabi „računalstva u oblaku“ (cloud computing) nazvanom BRICSpay i na posebnom digitalnom sustavu poruka. Tako će digitalni novac biti sredstvo prijenosa stvarnog novca.

Sustav će rabiti postojeći nacionalni novac, a ne američki dolar. Očito je riječ o sustavu plaćanja, koji će biti nevidljiv posebnim službama zapadnih zemalja. (Nedavno je jedan njemački financijski stručnjak iznio mišljenje, da novac Euro ne bi bilo potrebno uvoditi, da je postojala današnja financijska tehnologija. U plaćanje u Područje eura danas nije teško uklopiti plaćanje u poljskim zlotima ili u švedskim krunama.)

Smisao zamjene uporabe dolara uporabom nacionalnog novca je stvoriti neovisan, BRICS-ov sustav plaćanja, koji će bez muke moći koristiti građani, poslovni zavodi i nacionalne vlade. Sustav će ujedno smanjiti izdatke prijenosa novca i biti slobodan od upletanja politike. Stvaranje sustava plaćanja, koji je slobodan od upletanja politike je politički potez, jer su zapadne zemlje i posebice Amerika politički zlorabile sustav SWIFT, koji su donedavno svi korisnici rabili bez ograničenja. Amerika je od dolara i od SWIFT-a napravila snažno političko i sigurnosno oružje, kojim razara i svjetsko slobodno tržište koje je ona stvorila.

Ipak, zamisao „dedolarizacije“ je dio ukupnog nastojanja zemalja BRICS-a da se temeljito promijeni i ujednači mogućnost utjecaja svih zemalja na svjetske ustanove kao što su Ujedinjeni narodi, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i Svjetska trgovinska organizacija. Po mišljenu prvaka BRICS-a, besmisleno je to, da u poslovima Ujedinjenih naroda Britanija i Francuska imaju veći utjecaj od Indije i Brazila. Isto vrijedi i za MMF i Svjetsku banku, u kojima utjecaj zapadnih zemalja dobro preteže utjecaj zemalja u razvitku okupljenih u Svjetsku većinu. Na sastanku u Bretton Woodsu 1944. godine „svjetske“ ustanove su i bile smišljene kao sredstva gospodstva Zapada nad ostatkom svijeta. Nametanjem gospodarskih i financijskih kazni pojedinim državama Amerika sad razara svjetsko slobodno tržište, jer ona to tržište zbog njegove naravi ne može nadzirati kao što nadzire UN, MMF i Svjetsku banku.

Smatram, da bi u današnjem višestožernom svijetu daljnje proširivanje i usavršavanje BRICS-a moglo dovesti do uspostave novih, dodatnih međunarodnih ustanova, koje bi s vremenom zasjenile i učinile nepotrebnim UN, MMF, WTO i Svjetsku banku, koje kao ustanove ne služe svijetu, nego samo Zapadu. Time bi se svijet nanovo uredio.

Uloga BRICS-a nije više ograničena na međusobnu gospodarsku suradnju članica, na ulaganja u razvitak zemalja i na njihovo oslobađanje od nasilja dolara. BRICS je političko utočište mnogim zemljama, koje se žele osloboditi američke hegemonije odnosno hegemonije privatnog kapitala nakupljenog u Americi. U vrijeme poslijeratne podjele svijeta na ideološke tabore (komunistički i kapitalistički) postojao je Pokret nesvrstanih zemalja, u koji su se sklanjale zemlje, koje su se nastojale osloboditi neokolonijalizma nekih zapadnih zemalja, a koje nisu prihvaćale komunizam. Sad se pred našim očima stvara novi tabor zemalja u razvitku, koji nedvojbeno predvodi BRICS. Mogu li čitatelji zamisliti, da bi uskoro i neke članice Europske unije mogle zatražiti prijem u BRICS? (Turska je samo članica Atlantskog saveza.)

Stvara se novi, slobodni svijet, koji se oslobađa hegemonije privatnog svjetskog kapitala. BRICS-om ne upravlja jedna zemlja, nego skupina pet zemalja, koje su se prve udružile u svrhu unapređenja svojih gospodarstava. BRICS ima „kolektivno rukovođenje“ ili skupno upravljanje. U BRICS-u je nemoguće uspostaviti hegemoniju. Zato mnoge zemlje hrle u BRICS.

Međutim, najdublji smisao širenja BRICS-a je prikupljanje presudnog broja članica za konačan obračun, slobodno ću reći, s kapitalizmom kao političkim sustavom. Dolazi do obračuna između dviju vrsta političkih sustava u svijetu.

BRICS kao cjelina ima veliku privlačnu silu. Sve utemeljiteljice BRICS-a isto imaju veliku privlačnu silu, koja navodi mnoge zemlje, da se pridruže toj udruzi. Međutim, najvećom privlačnom silom raspolaže Kina. Kina je opet postala središnjom političkom zajednicom svijeta, kakvom je carska Kina kao Središnja kraljevina bila dva tisućljeća.

Kina je u minulom desetljeću u mnogome pretekla Ameriku. Pretekla ju je u stvaranju skupnog bogatstva, izgradnji suvremene prijevozne podloge, istraživanju Svemira, smišljanju i postavljanju komunikacijskog sustava, razvitku suvremenih gospodarskih grana, stvaranju nove tehnologije i u zbiljskoj uporabi umjetne inteligencije. [U kolovozu ove godine Australijski institut za strategijsku politiku (ASPI) objavio je, da od 64 ključna područja tehnologije Kina predvodi u njih 90%. Prije dvadeset godina Amerika je u ista 64 područja vodila u njih šezdeset.] Kina ubrzano sustiže Ameriku i u smišljanju istančanih poluvodiča, a već ju je daleko pretekla po obujmu proizvodnje poluvodiča. Silan napredak Kine i razmjerno zaostajanje Amerike dolaze od učinkovitosti kineskog političkog sustava i od nebrige Amerike za njezin sustav.

Podsjetit ću čitatelje, da u svakoj političkoj zajednici ili državi postoje četiri izvora vlasti ili utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. U američkom političkom sustavu prijeku ulogu ima privatni kapital kao gospodarski izvor, za koji se uzima da upravlja bar gospodarstvom. Međutim, u tom je sustavu nositeljima kapitala stalo samo do daljnjeg nakupljanja kapitala, a nije im stalo ni do naroda ni do toga, što narod misli o vladavini kapitala. Zato u američkom političkom sustavu ne može biti ni dugoročnog usmjerivanja gospodarstva ni stvaranja političkih, tehnoloških i ostalih uvjeta za razvitak gospodarstva. Zato se je i moglo dogoditi, da Amerika zastrani u razvitku gospodarstva i da američke korporacije unose svoju tehnologiju u Kinu. Na Zapadu je glavno mjerilo dobrog postupanja jedinačnih korporacija njihov uspjeh na tržištu. Postojanje državnih korporacija u Americi se uzima kao prokletstvo.

U Kini postoje i privatna i državna poduzeća, ali ukupnu strategiju općeg razvitka Kine, razvitka kineskog gospodarstva te stvaranja političkih, tehnoloških i ostalih uvjeta za razvitak gospodarstva stvara kineska država. U tomu kineskoj državi pomaže Komunistička stranka Kine, koja je jedina politička stranka u Kini, koja ima 91 milijun članova te u kojoj se vodi trajna rasprava o razvitku Kine, o unapređivanju kineskog gospodarstva; i o stvaranju većeg blagostanja naroda. U jednostranačkim sustavima ocjenu politike ne daju glasači svake četiri godine kad se na Zapadu temeljem stranačkih svjetonazora obično mijenja i temeljna politika države. Na Zapadu nacionalna strategija traje od izbora do izbora. U jednostranačkim sustavima ocjenu državne politike daje cio narod.

Po meni, BRICS htio on to ili ne htio ima zadaću predvođenja obračuna među dvama suprotstavljenim postojećim političkim sustavima u svijetu: liberalnoga kapitalističkog sustava, koji je nesposoban dugoročno upravljati državom i narodom te sustava narodne demokracije, u kojemu politika usmjerava gospodarstvo te jamči zaštitu i blagostanje naroda.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi novovjekim nepopustljivim političkim i gospodarskim neprijateljstvom Zapada i posebice Amerike prema Kini. Amerika predvodi suprotstavljanje Kini, a Europska unija i prijateljice Amerike na Tihom oceanu slušaju zapovijedi Amerike. To se događa u vrijeme općeg strmoga uspinjanja Kine te u vrijeme vidnog propadanja Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije.

Predvodnici Europske unije postali su zabrinuti za budućnost te američke tvorevine u Europi. Oni su od sedamdeset petogodišnjeg bivšeg predsjednika Središnje europske banke i kratkovječnog talijanskog premijera Marija Draghija tražile da prouči stanje europskog gospodarstva i da podnese izvješće „o gospodarskom stanju Unije“. Upravljači Amerike nisu napravili ni takvo nešto, nego bez zastoja i razmišljanja nastavljaju utrtim putem propasti.

Kina se sadašnjim općim usponom samo vraća na svoje prastaro mjesto u svijetu. Kina je sebe dva tisućljeća nazivala Središnjom kraljevinom, jer je kineski narod uistinu bio stvorio veličajnu civilizaciju, koja je bila uzor svim narodima, koji su s Kinom imali doticaj. Početkom devetnaestog stoljeća Industrijska revolucija donijela je Europi neslućeno bogatstvo, koje su neki europski narodi, posebice Britanci, Francuzi i Nizozemci, iskoristili za osvajanje svijeta. Prije njih su vojnom silom svijet osvajali Portugalci i Španjolci. Kasnije su se u komadanje svijeta uključili Nijemci i Japanci, a poslije Drugoga svjetskog rata i Amerikanci.

U prvoj polovici devetnaestog stoljeća prostorno golema i mnogoljudna Kina postala je isto žrtvom europskog i japanskog kolonijalizma i imperijalizma. Razdoblje od konca Prvoga opijumskog rata (1839.-1842.) do uspostave Narodne Republike Kine 1949. godine Kinezi nazivaju „Stoljećem poniženja“. Otad do poslije smrti tvorca nove Kine Mao Zedonga (1893.-1976.) Kina je bila slobodna, ali gospodarski slaba. Od 1978. godine novi neosporni kineski predvodnik Deng Šaoping (1904.-1997.) upriličio je ozbiljnu opću i posebice gospodarsku preobrazbu Kine. Otad do danas Kina je ponovo središnja država ili središnja politička zajednica svijeta. Gospodarsko težište svijete nije više na Atlantskom oceanu, nego je gospodarska sredina svijeta Azija, napredak koje jamačno predvodi Kina.

Propadanje Amerike dolazi od nebrige njezinih političkih vlasti za američku zemlju i američke ljude. Američke granice sad ne postoje pa i nezakoniti useljenici ulaze u Ameriku po želji. Za sadašnje vladavine Demokrata u SAD se je nezakonito nastanilo najmanje 15 milijuna tuđinaca. Dopuštanje useljavanja je namjerno, jer se time dodatno slabi i rastresa američka životna zajednica, koja se je pretvorila u „otvoreno društvo“, kako bi rekao George Soros. Američkim vlastima nije stalo do njihovih ljudi.

Američke vlasti se ne brinu ni za svoju zemlju, jer su potpuno zanemarile, zapustile ili napustile pravljenje suvremene prijevozne podloge. Ne brinu se ni za razvitak i širenje suvremene tehnologije, koji se ne mogu nadomjestiti svjetskim predvodništvom Amerike samo u području smišljanja i proizvodnje cjelovitih elektroničkih kola (čipova), posebice tih koji se rabe za umjetnu umnost (AI) i za obradu mreža golemog broja podataka. U ostalim industrijskim područjima (električnih automobila, fotonaponskih ploča, vjetrenim turbina i drugima) Amerika daleko zaostaje za Kinom, koja usto nadzire i svjetske opskrbne mreže za pravljenje suvremenih proizvoda.

Američka država se općenito malo brine za svoje gospodarstvo. Ono više nije u stanju napraviti dovoljno proizvoda, koji se mogu prodati na svjetskom tržištu pa se američka država mora trajno zaduživati, kako bi mogla platiti svoje izdatke i kako bi mogla biti rastrošna u svrhu očuvanja vlasti kapitala. Proračunski dug Amerike se stalno povećava, a sad povećanje iznosi 1 trilijun dolara godišnje, a toliko iznose i tekuće godišnje kamate na dosadašnji američki dug. Amerika je u ovom stoljeću potratila golem zarađeni i posuđeni novac na ratove, u kojima je samo trpjela financijsku štetu i imala ljudske žrtve.

Propadanje Europske unije dobro se očituje u njezinoj deindustrijalizaciji. Europa je odavno iskoristila glavninu svojih energetskih i mineralnih sirovina pa već dugo ovisi o uvozu mineralnog blaga te nafte i prirodnog plina. EU se nije starala za svoje gospodarske i životne probitke, nego je provodila zapovijedi Amerike. Europa nije mislila svojom, nego američkom glavom! Novo zapadno sukobljavanje s Rusijom, ostavilo je Europu bez jeftinog ruskog (ranije sovjetskog) plina. Skupi energenti su toliko poskupili europske proizvode, da oni nisu više prodavljivi (konkurentni) ni na europskim, a kamoli na svjetskim tržištima.

Drugi razlog propadanja europskog gospodarstva je sve stroži nadzor Europskog povjerenstva nad poslovanjem članica EU i njihovih naroda. Mario Draghi je u svojem Izvješću samo opisao nevolje gospodarstava Unije, a kao lijek za bolesti gospodarstva Unije je predložio daljnje i sve jače usredotočenje vlasti u Bruxellesu i to za promjenu putem zaduživanja Unije, a ne više njezinih jedinačnih članica na tržištima novca. Draghi predlaže da se sama Unija zaduži 800 milijardi eura pa da Europsko povjerenstvo određuje, u koje će se industrijske grane posuđeni novac ulagati te koje će ga zemlje dobivati.

Ni Mario Draghi ni Ursula von der Leyen ne bi ni na čas pomislili na to, da se Europom od sloma Zapadnog Rima 476. godine do zlokobne uspostave Unije 1993. godine nije upravljalo iz jednog mjesta, jer se njome iz jednog mjesta nije moglo upravljati. Tako sad ispada, da bi – poslije svih velikih i uspjelih vladara i državnika Europe te nakon petnaest i pol stoljeća – sadašnji vrli prvaci Europske unije kao što su Charles Michel, Ursula von der Leyen, Roberta Metsola, Josep Borrell i Dubravka Šuica mogli potpuno ucjeloviti i usredištiti Uniju.

Valja se pitati, radi čega Amerika trajno i žestoko ratuje u sadašnjem stoljeću. Američki rat s Afganistanom počeo je u listopadu 2001. godine raketnim napadom na špilje, u koje su se bili skrili čelnici Al-Kaide. Rat je trajao duže od 20 godina. Napad na Irak počeo je u veljači 2003. godine. Sirija je došla na red 2014. godine, a prije su upriličene „obojene revolucije“ u nizu zemalja u Sjevernoj Africi, na Bliskom Istoku i u Ukrajini. Zapad od 2022. godine posredstvom Ukrajine žestoko ratuje protiv Rusije.

Sadašnje teška bolest Amerike počela je 1992. poslije mirnog razdruženja Sovjetskog Saveza. Rusija je tad bila slaba, gladna i rastrojena. Tad se je Amerika bezumno ponadala, da će nakon nestanka Sovjetskog Saveza moći zavladati cijelim svijetom, na način na koji je dotad vladala Zapadnom Europom i skupinom tihooceanskih zemalja. U toj godini Amerika je smislila preobrazbu Europske zajednice u Europsku uniju, kako bi uspostavila novu hegemoniju nad Europom.

Godine 1992. počela je priprava za prijam novih članica u Atlantski savez pa su s vremenom Savezu pristupile Češka, Mađarska i Poljska (1999.), Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska i Slovačka (2004.), Albanija i Hrvatska (2009.), Crna Gora (2017.), Sjeverna Makedonija (2020.) Finska (2023.) i Švedska (2024.). Proširenje Saveza izvedeno je, iako je NATO nestankom Sovjetskog Saveza izgubio obrambenu svrhu. NATO je pretvoren u političku ustanovu za uspostavu i nadzor političke stege u Europi. NATO je američka ustanova za prijetnje, što se dobro vidi po tomu što još uvijek govori Jens Stoltenberg.

Predsjednik Bill Clinton početkom 1994. godine uspostavio je NAFTU (Sjeverno-američku udrugu za slobodnu trgovinu), a početkom 1995. godine Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), koja je američkim korporacijama i korporacijama ostalih zemalja donijela svjetsko slobodno tržište. Predsjednik Clinton uspostavio je istinsku slobodu trgovine, koja je na nesreću američke države nosila više koristi tuđim korporacijama, nego američkima. Kina je pristupila WTO-u koncem 2001. godine i otad je počeo njezin pravi uspon.

Vladavina predsjednika Georgea W. Busha (2001.-2009.) bila je obilježena žestokim ratovanjem Amerike. U isto vrijeme, početkom novog stoljeća, mnoge zemlje – koje su se poslije Drugoga svjetskog rata mirno ili nakon mnogogodišnjeg ratovanja oslobodile kolonijalnih vlasti – postale su site i neokolonijalizma te su počele tražiti političku potporu u Rusiji i Kini, koje nisu bile kolonijalne sile. Politički ugled tih dviju zemalja, posebice Rusije je silno porastao minulih godina.

Međutim, u drugom predsjedničkom razdoblju Baracka Obame postalo je očitim, da se kinesko gospodarstvo snažno razvija te da Amerika treba suzbiti Kinu, kako Kina ne bi postala pravom svjetskom političkom, gospodarskom i vojnom velesilom. (Predsjednik Trump je početkom 2018. godine uveo prve uvozne trošarine na kineske proizvode.)

Pod predsjednikom Bidenom u Kinu je zabranjen izvoz najnaprednijih američkih integriranih (ucjelovljenih) elektroničkih sklopova te izvoz nizozemske i japanske oprema za njihovu proizvodnju. Takve kazne se opravdavaju američkim sigurnosnim razlozima. Stoga Amerika želi držati istančanost kineskih elektroničkih kola deset godina iza američke. To se odnosi prvobitno na elektroničke sklopove koji se rabe u području umjetne umnosti (AI) i obrade golemih mreža podataka (blockchain), a koji imaju uporabu i u vojnoj industriji. Kina je ipak 2019. godine neosporno postala prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta. Uskoro će veličina kineskog gospodarstva premašiti američku.

Propadanje Amerike i posljedično Europe, koja sluša američku politiku te istovremeno nastojanje Amerike da osvoji cio svijet su dvije strane istog odličja. Kako bi osvojila svijet u ime svjetskog kapitala nakupljenog u Americi, američka država je potpuno zanemarila domaću politiku i posvetila se isključivo geopolitici. To nosi veliku nevolju američkom pučanstvu. Politika je po svojoj odredbi posao koji država obavlja za zemlju i narod. Američka država je dignula ruke i od postavljanja suvremene prijevozne podloge i od brige za razvitak vlastitog gospodarstva. Tog posla se je američka država okanila i sva se je posvetila geopolitici u službi kapitala. Kako bi osvojila svjetsku vlast američka je država zanemarila svoje domaće obveze.

Međutim, tehnološki razvitak Kine se ne može ni zakočiti ni usporiti. To pokazuju dnevni tehnološki izumi u Kini. Kina je nadomak Americi i u proizvodnji elektroničkih sklopova i u proizvodnji strojeva za proizvodnju sklopova. Korporacija Huawei stalno istančava svoje elektroničke sklopove, a korporacija SMEE je dobila patent za proizvodnju litografskih strojeva kakve su dosad pravili samo Nizozemska i Japan. Nedavno je kineska korporacija Alibaba proizvela novi elektronički sklop kojim će znatno unaprijediti AI i „računalstvo u oblaku“.

Američki naum star trideset godina o osvajanju svijeta za svjetski kapital ne može se ostvariti, ali se je ostvarilo propadanje Amerike i posljedično propadanje Europske unije. Ni domaća politika ni geopolitika ne smiju počivati na zabludama. One moraju počivati na uviđanju stvarnog stanja svijeta i raspoloženja ostalih sila. U opreci s američkim geopolitičkim usmjerenjem, koje ide za razlučivanjem zemalja i naroda, u ostatku svijeta nezaustavljivo jača povezivanje naroda i njihovih država. Povezivanje će prevagnuti nad razlučivanjem. Ubogi, ali vlastoljubljivi američki geostratezi ne žele uvažiti činjenicu, da je vrsta Homo sapiens politički globalizirana. Oni više cijene svoje zablude, nego životnu stvarnost. Zapad propada zbog svoje zaokupljenosti ponovnim osvajanjem svijeta.

Continue Reading