Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi američkim olakim i lakomislenim izricanjem gospodarskih kazni poćudnim i nepoćudnim državama diljem svijeta. Amerika već dugo pod gospodarskim kaznama drži Sjevernu Koreju, Kubu i Venezuelu. Od 2014. godine pod sve težim kaznama drži Rusiju, a od 2018. godine i Kinu. Američkim kaznama vjerno se pridružuju i zemlje Europske unije. U minulim tjednima američke uvozne trošarine pogodile su Americi susjedne zemlje Meksiko i Kanadu, koje s Amerikom imaju slobodno trgovinsko područje USMCA. Nedavno su povišene kazne Kini, a SAD su najavile i izricanje uvoznih trošarina poslušnoj Europskoj uniji. Takve kazne pogađaju narode kažnjenih zemalja, ali i pučanstvo zemalja koje ih jedinačno ili skupno (EU) izriču.

Koji god lažni razlog izricanju uvoznih trošarina američki državni ustroj navede, pravi razlog izricanju uvoznih trošarina (Meksiko, Kanada, Kina, EU) je manjak u robnoj razmjeni SAD s većinom zemalja svijeta, posebice s EU, Kanadom, Meksikom i Kinom, koje su Americi najjači trgovinski ortaci.

Ipak, pravi razlog američkom manjku u robnoj razmjeni sa svijetom je nedostatak američkih proizvoda zasnovanih na suvremenoj tehnologiji. Amerika zaostaje posebice za Kinom, primjerice, u istraživanju Svemira; u proizvodnji brzih vlakova, teških strojeva za postavljanje prijevozne podloge, električnih automobila i električnih akumulatora, vjetrenih turbina i fotonaponskih ploča; u zbiljskoj uporabi umjetne umnosti u gradnji autocesta, u upravljanju lukama, gradskim prijevozom, međugradskim prijevozom; te u području satelitskih komunikacijskih sustava. Stoga, po meni, američko pomodno nametanje uvoznih trošarina zemljama diljem svijeta neće pomoći Americi uravnotežiti međunarodnu robnu razmjenu. Nametanje uvoznih trošarina neće samo od sebe osposobiti Ameriku, da pravi suvremene proizvode, kakve traži svjetsko tržište ili tržište Svjetske većine.

Izricanjem gospodarskih kazni u obliku naplate uvoznih trošarina Amerika svoje gospodarske takmace proglašuje američkim političkim neprijateljima. Njih se u stvari udaljuje s američkog tržišta i isključuje iz američkog svijeta. Taj postupak je oprečan ne samo slobodi (svjetskog) tržišta, nego i jednoj od temeljnih postavki kapitalizma: slobodnomu poslovnom nadmetanju korporacija, koje su u zapadnom kapitalizmu ponajviše privatne. Iako su prije, u vrijeme jakih nacionalnih država, kapital i politika bili spregnuti i međuovisni, velika usredotočenost kapitala u SAD pretvorila je politiku te zemlje u sluškinju i sredstvo kapitala. Politika zna biti isključiva kao i kapital. Politika SAD pretvara u neprijateljice mnoge Americi dosad prijateljske zemlje.

Globalizacija poslovanja velikih korporacija, koju je potaknula Amerika donijela je sama od sebe i globalizaciju vrste Homo sapiens odnosno političku globalizaciju svijeta. Svijet osim poslovne globalnosti ima i političku globalnost. Manjak u američkoj međunarodnoj robnoj razmjeni posljedica je obiju globalizacija, i poslovne i političke. Američko nametanje uvoznih trošarina i prijateljskim i neprijateljskim zemljama predstavlja političko upletanje (američkog) kapitala u svjetske poslovne odnose. Ipak, i ostatak svijeta – Meksiko, Kanada, Europske unija, Kina i zemlje Svjetske većine – ima svoju politiku i svoja politička sredstva. Jedno od sredstava ostatka svijeta je određivanje uvoznih protivrošarina na američke proizvode, a drugo je usmjerivanje robne razmjene mimo Amerike, u zemlje koje nisu opsjednute nametanjem uvoznih trošarina i koje nerado nameću uvozne trošarine.

Glede prvog sredstva, Kanada je bila uvela protivtrošarine u stupnju od 25% na uvoz američkih proizvoda do vrijednosti 155 milijardi kanadskih dolara. Budući da je kao razlog nametanju uvoznih trošarina na kanadske proizvode Amerika navela otvorenost kanadske granice za krijumčarenje ljudi, oružja i narkotika, kanadski uzvrat na američke trošarine donio je odgodu uvođenja američkih trošarina trideset dna, ali je Kanada pristala uputiti svoju vojsku na granicu s Amerikom, kako bi se spriječilo ili bar smanjilo krijumčarenje preko kanadsko-američke granice. Upućivanje kanadske vojske na granicu sa SAD trebalo je početno dogovoriti bez nametanja trošarina.

U primjeru Meksika bilo je teže, jer je predsjednik Trump jednom od svojih brojnih izvrših zapovijedi meksičke udruge za raspačavanje narkotika proglasio terorističkim organizacijama, što SAD nosi pravo vojnih napada na te udruge. Krijumčarenje ljudi, oružja i narkotika bilo je i u Meksiku izlikom za nametanje uvoznih trošarina na meksičke proizvode u stupnju od 25% vrijednosti proizvoda. Meksička predsjednica Sheinbaum nije odgovorila protivtrošarinama kao što je učinila Kanada, ali ih je najavila i pozvala SAD na suradnju i dogovor. Predsjednik Trump je u primjeru Meksika odgodio uvođenje trošarina isto 30 dana, jer je Meksiko pristao uputiti vojne postrojbe na meksičko-američku granicu. Upućivanje meksičke vojske na granicu sa SAD trebalo je početno dogovoriti bez nametanja trošarina, posebice zato, što su SAD na granicu već bile uputile svoje vojne postrojbe.

Glede drugog sredstva obrane od američkih trošarina Kanada već poduzima mjere smanjena ovisnosti svojeg gospodarstva o golemomu američkom tržištu. Kanada pojačava prijevoz nafte od nalazišta u saveznoj državi Alberta do luka na obali Tihog oceana. Dok je prije izvoz kanadske nafte u SAD iznosio 3,5 milijuna bačava dnevno, Kanada već do Tihog oceana prevozi milijun bačava nafte dnevno. Kanada je četvrti najveći proizvođač nafte na svijetu (6%) iza SAD (21%), Saudijske Arabije (11%) i Rusije (11%). Kanada ima treće najveće svjetske pričuve nafte u svijetu. Kanada će izvoz nafte sve više usmjerivati u Aziju, posebice u Japan i Kinu. Kanada je počela strategijske pregovore i s Europskom unijom.

Meksiko je nedavno napravio ugovor o slobodnoj trgovini s Europskom unijom i ima strategijsko ortaštvo s Kinom, koja će znatno ulagati u meksičku prijevoznu podlogu i u Meksiku uspostaviti proizvodnju električnih vozila za sjevernoameričko i za južnoameričko tržište. Kina i Meksiko prave zajednički institut za smišljanje i proizvodnju električnih vozila. Meksiko nedvojbeno postaje pravom industrijskom velesilom, jer američke automobilske korporacije već dugo u Meksiku proizvode automobile za domaće, američko tržište.

Primjeri odgovora Meksika i Kanade na američko nametanje uvoznih trošarina pokazuju, da je Svjetska većina  već pripravna za uspio otpor američkom političkom i gospodarskom nasilju. Izvan SAD postoji golem, većinski dio svjetskog tržišta, koji omogućuje slobodnu i nesmetanu trgovinsku, industrijsku i ulagateljsku suradnju među narodima i njihovim državama. Sad zemlje BRICS-a okupljaju više od polovice svjetskog pučanstva ili svjetskih potrošača. Tim tržištem ne mogu upravljati ni američki kapital ni američka politika, posebice zato što se plaćanje za isporučenu robu uvelike obavlja u mjesnom novcu članica. Kina plaćanje za više od polovice svoje robne razmjene obavlja u juanima ili renminbijima (narodnom novcu).

Amerika je dugo nastojala zavladati zemljama Svjetske većine putem poslovanja svojih korporacija, jer su američke korporacije bile najjače korporacije na svijetu ili na nekadašnjem svjetskom tržištu. Ipak, tehnološkim, industrijskim, trgovinskim i financijskim usponom Kine snaga američkih korporacija i njihova tehnološka prednost su se razmjerno smanjile.

Uz takav međusobni odnos snage američkih i kineskih korporacija, američko gospodarstvo i američko političko gospodstvo nad svijetom su se nastojali spasiti usiljenim razvitkom umjetne umnosti ili inteligencije (AI) i držanjem američke prednosti u tom području. Nedavna objava kineskog sustava umjetne umnosti DeepSeek R1 – koji ima otvoren i besplatan programski sustav – znatno je smanjila ili uklonila prednost američkih korporacija i u tom području visoke tehnologije. (Nagađa se da sustav DeepSeek R1 nije uradak malog poduzeća DeepSeek, nego proizvod goleme korporacije Huawei, koja prednjači u komunikacijskim mrežama 5G i u najnovije vrijeme u mrežama 6G. Osim toga objavljeno je, da je i golema tehnološka i trgovinska mreža Alibaba napravila svoj sustav AI.)

Poslije prodora kineskih korporacija u područje umjetne umnosti američka država se prihvatila dolara kao svjetskog pričuvnog novca i kao sredstva gospodarskog vladanja svijetom. Ipak, američki financijski sustav se nalazi pred slomom zbog silnih dugova rasipne američke države, koja samo ove proračunske godine (1. listopada 2024. – 30. rujna 2025.) mora isplatiti 3,6 trilijuna dolara dospjelih državnih obveznica, koje su prodali dosadašnji američki upravni ustroji. Amerika bi trebala prodati nove obveznice, kako bi podmirila državne dugove, a sadašnji vlasnici američkih državnih obveznica, ponajviše Japan i Kina, ni ne pomišljaju kupiti nove, nego nastoje prodati obveznice koje su ranije kupili.

Usto, Amerika je svoj novac pretvorila u oružje kojim napada nepoćudne države pa se ostale države plaše, da bi im Amerika mogla „smrznuti“ ili čak zaplijeniti dolarske pričuve. Ostale države su običavale držati u pričuvi američke dolare, jer su prekogranično plaćanje obavljale ponajviše u američkim dolarima, a sad ubrzano prelaze na plaćanje u mjesnom novcu. Svijet okreće leđa američkom dolaru.

U najnovije vrijeme, poslije drugog ustoličenja Donalda Trumpa za američkog predsjednika, američki državni ustroj se pomamio za tuđim zemljopisnim prostorom. Amerika će nastojati u svoje vlasništvo vratiti Panamski kanal, koji postupno umire zbog smanjenog dotoka svježe vode s kopna. Broj brodova koji sad dnevno prolaze Kanalom smanjen je od nekadašnja 34 broda na 24. Usto, nova meksička željeznica, koju je dao osuvremeniti predsjednik López Obrador, preuzela je od Panamskog kanala ozbiljan dio prijevoza spremnika (kontejnera). Amerika pošto-poto želi prisvoji Grenland, a predsjednik Trump opetovano prijeti pretvaranjem Kanade u 51. američku državu.

Ipak, u nadmetanju sa svijetom nema zamjene za ulaganje u razvitak tehnologije i u pravljenje suvremenih proizvoda. Nedavno je američka vlada objavila utemeljenje državnog ulagateljskog zavoda ili fonda, kakvi postoje u mnogim državama. Odredba državnih ulagateljskih zavoda govori o ulaganju u tvarne i financijske vrijednosti kao što su dionice, obveznice, nekretnine, dragocjene kovine te o inačnom ulaganju u dioničke fondove ili u posebne fondove, koji jamče visok povrat na uložene vrijednosti. Međutim, u opisu djelovanja državnih ulagateljskih zavoda nema riječi o ulaganju u razvitak tehnologije i u izumiteljstvo. Najpoznatiju svjetski državni ulagateljski zavodi su norveški, kineski i singapurski s ulozima od jednog do dva trilijuna dolara. Ukupan kapital triju dosadašnjih najjačih američkih područnih ulagateljskih zavoda je samo 144 milijarde dolara.

Amerika obilazi oko razvitka tehnologije „kao mačak oko vruće kaše“. Ona čini sve kako se ne bi upustila u prirodno gospodarsko nadmetanje s ostalim državama. Takav pristup Amerike posljedica je njezine opsjednutosti uporabom državne politike i vojne sile. Ta opsjednutost Amerike dolazi od njezina osjećaja ili od njezine zadojenosti vlastitom iznimnošću. Međutim, svijet se silno promijenio od globalizacije poslovanja korporacija i od političke globalizacije naše vrste. Nestao je svijet hegemonije jedne sile, a nastaje svijet dvojne ili bilateralne suradnje naroda i njihovih država. Sadašnje nevolje u svijetu i u jedinačnim narodima dolaze od prelaska svijeta iz hegemonije u svijet posvemašnje suradnje. Vrsta Homo sapiens postaje organizmom ili zajednicom, a zajedništvo je baština i biološke evolucije života i kulturne evolucije čovjeka.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi gospodarskim ratovanjem putem uvoznih trošarina na proizvode koje Americi isporučuju prostorno bliske i udaljene te politički bliske i neprijateljske zemlje. Razlozi američkom nametanju uvoznih trošarina su različiti.

U primjeru Meksika i Kanade razlog je otvorenost granica s tim zemljama te opako krijumčarenje ljudi, oružja i narkotika. Namet trošarina Kini opravdava se državnim poticajima, koje dobivaju kineska poduzeća, što priječi čestito trgovanje i zdravo međunarodno nadmetanje. Američki namet uvoznih trošarina na proizvode Europske unije nazvan je pravim imenom: Amerika s Europom ima nepovoljnu trgovinsku razmjenu. To je pravi razlog i za namet trošarina drugim spomenutim zemljama.

Pravi razlog američkom manjku u razmjeni robe i usluga sa svijetom je zaostajanje Amerike u razvitku tehnologije, koji bi korporacijama trebao omogućiti pravljenje proizvoda koje svijet traži. U tomu mnoge velesile pretječu Ameriku. Primjerice, Indija prednjači u kemijskoj i farmaceutskoj  industriji te u proizvodnji i izvozu računalnih programa. Rusija stalno napreduje u proizvodnji oružja i obrambenih sredstava te u području mirnodopske uporabe nuklearne energije.

Kina prednjači u postavljanju prijevozne podloge (ceste, željeznice, luke); u proizvodnji brzih vlakova, vjetrenih turbina, fotonaponskih ploča i električnih automobila; u odpustinjavanju pustinja i uporabi svemirskih komunikacijskih sustava u poljodjelstvu; u zbiljskoj uporabi umjetne umnosti (AI) za upravljanje lukama te međugradskim i gradskim prijevozom; u brodogradnji, istraživanju Svemira i razvitku vojne tehnologije; te u uspostavi opskrbnih mreža za svoju industriju, koja je daleko prva industrija u svijetu.

Ipak, Amerika je dugo prednjačila u razvitku tehnologije od Morseova izuma brzojava 1835. godine i uspostave prve brzojavne veze između Washingtona i Baltimorea 1844. godine, iako je prva brzojavna veza bila uspostavljena u Engleskoj između Londona i Birminghama 1838. godine. Brzojav se počeo naveliko rabiti u željezničkom prijevozu i u vojne svrhe. Uslijedili su izumi riječnih brodova s pogonom na kotače s lopaticama, telefona, izmjenične struje i bežičnog prijenosa energije (Nikola Tesla) 1888. godine te filma 1895. godine. Amerika je prednjačila u razvitku tehnologije i pravljenju traženih proizvoda do sadašnjeg političkog, gospodarskog i tehnološkog uspona Kine.

Predvodništvo Amerike bilo je najupadnije poslije Drugoga svjetskog rata kad je Amerika preuzela i njemačku ratnu i mirnodopsku tehnologiju te njemačke stručnjake koje su je bili razvili. (Amerikanci su u gradu Puchheimu okupljali vodeće njemačke stručnjake za raketarstvo, zrakoplovstvo, fiziku, kemiju i biologiju. Neki izvori tvrde, da je za to okupljane bio od braće Dulles zadužen Richard Nixon, koji za taj dobro obavljen posao bio navodno nagrađen izborom u Predstavnički dom Kongresa 1946. godine. Za okupljanje i „izvlačenje“ stručnjaka iz Austrije navodno je bio zadužen dr. Krunoslav Draganović.)

U Pentagonu je neposredno poslije rata bila upriličena izložba njemačkih proizvoda pa su mnoge američke korporacije preuzele i osuvremenile mnoge njemačke proizvode. Korporacija Ampex preuzela je njemački magnetofon na žicu i osuvremenila ga magnetskim zapisima na celuloidnu vrpcu, koja je imala nanos, koji se dao magnetizirati. (Pisac je za njemačke okupacije svojeg grada slušao zabilježene poruke, koje su putem njemačkih magnetofona bile razglašavane građanima.)

Sadašnje tehnološko zaostajanje Amerike u mnogim industrijskim područjima za Kinom, Indijom i Rusijom počelo je u prošlom stoljeću kad se je u Americi počela razvijati zabavljačka industrija (Hollywood, Las Vegas, Broadway). Uslijedio je razvitak ili uvoz privatnih („društvenih“) mreža, kojima je prva svrha zabava korisnika. Najbogatije američke korporacije bile su Facebook i Twitter. Posebno mjesto zauzima kineska mreža TikTok, koju se neprekidno sumnjiči za prenošenje osobnih podataka korisnika i osjetljivih podataka korporacija Komunističkoj stranci Kine. Američke privatne mreže se poslije sramote koje su doživjele političkim svrstavanjem uz Demokrate sad nazivaju Meta i X.

Navest ću dva dobra primjera kineskog smišljanja i pravljenja proizvoda temeljem nove tehnologije, kakve traži svjetsko tržište ili kakvi mu se nude. Odmah ću spomenuti to, da se je svjetsko tržište promijenilo od svoje uspostave 1995. godine kad je utemeljena Svjetska trgovinska organizacija (WTO). U stvari su stvorena dva „svjetska“ tržišta: zapadno tržište i tržište Svjetske većine, koje predvode zemlje BRICS-a, koji odnedavno okuplja polovicu svjetskog pučanstva odnosno svjetskih potrošača. Ta tržišta su područja ili sfere utjecaja velikih sila, kao što je bilo za Hladnog rata.

Prvi primjer kineskog smišljanja, pravljenja i prodaje novih proizvoda na osnovi suvremene tehnologije su bicikli s pogonom na vodik. Ti bicikli mogu s jednim spremnikom vodika prevaliti ukupno 50 kilometara, a mogu razviti brzinu do 25 km/sat. Bicikle pokrenu vozači uporabom nožnih papučica, ali se ubrzo sam od sebe uključi pogon na vodik. Bicikli imaju svoj informacijski sustav u koji je uključen i satelitski sustav GPS, koji bilježi stazu koju prevali bicikl, ali i koji sam od sebe javlja službi za održavanje mjesto na kojemu se nalazi bicikl, kojemu će se uskoro isprazniti spremnik. U Kini se bicikl prodaje po pristupačnoj cijeni.

Drugi primjer kineskog smišljanja, pravljenja i prodaje novih proizvoda na osnovi suvremene tehnologije su električni kamioni za miješanje i prijevoz betona. Ti kamioni imaju i do šest osovina za kotače pa su prikladni ta vožnju uz gradilišta. Elektronički sustav upravljanja kamionima-miješalicama omogućuje vozačima vrlo lagano upravljanje. Prošle godine u svijetu je prodano nešto više od tisuću kamiona-miješalica, od kojih kineski električni kamioni čine više od 50%.

Američka država, američke korporacije i američki mediji minulih godina opsjednuti su presudnom ulogom umjetne umnosti ili inteligencije (AI). U SAD se smatra, da će predvodništvo Amerike u području AI jamčiti gospodstvo zapadnog gospodarstva. Riječ je uistinu o nastojanju da se obnovi američki monopol u području računalstva, komunikacija i upravljanja složenim poslovnim, upravnim i vojnim sustavima. Skrivanje američkog tehnološkog razvitka u rov umjetne umnosti je jedino što je preostalo američkom gospodarstvu.

Premijer Velike Britanije je nedavno proglasio, da će njegova zemlja uskoro postati velesilom u području umjetne umnosti, za koji proglas premijer nema nikakvu zbiljsku osnovu. (Nedavno je premijer Sir Keir Starmer u Kiivu potpisao stogodišnji sporazum u općoj suradnji s Ukrajinom, u kojemu se predviđa pristup Ukrajine Atlantskom savezu.)

Međutim, nedavno su zapadna opsjena umjetnom umnošću i nastojanje Zapada da tako gospodari svjetskim gospodarstvom pretrpjeli težak udarac, koji im je zadala mala kineska početnička korporacija DeepSeek. Korporacija ima samo dvjesto zaposlenika, a sastavljanje računalnih sustava im nije bio posao.

Bitne značajke sustava DeepSeek R1 su: (1) otvorenost programskog sustava, što znači da korisnici mogu slobodno preinačivati program i ugađati ga svojim posebnim potrebama; (2) pružanje korisniku ne samo gotova uratka, nego i cijelog sadržaja, na koji se izradba uratka oslanja; i (3) niska odnosno beznačajna mjesečna naknada za uporabu sustava u iznosu od 6 američkih dolara. Korporacija DeepSeek je objavila, da joj je ukupan izdatak izradbe sustava bio samo 6 milijuna dolara. Sustav DeepSeek R1 si može priuštiti svaki korisnik mobitela, računala, Interneta i elektroničke pošte.

Posljedica objave sustav DeepSeek R1 bio je pad dionica korporacije NVIDIA na trgovištu dionicama Nasdaq u jednom danu 600 milijardi američkih dolara. NVIDIA proizvodi snažne integrirane sklopove za AI. To je najveće dnevno smanjenje vrijednosti jedne korporacije u povijesti američkog trgovanja dionicama. Objavu sustava DeepSeek R1 predsjednik Trump je nazvao „pozivom na buđenje“ američke informatičke industrije. Predsjednik je za utjehu Amerikancima rekao, da su mu kineski politički prvaci rekli, da Amerika ima najbolje svjetske znanstvenike.

Dana 29. siječnja ove godine dogodila se je teška zračna nezgoda nad Washingtonom, političkim središtem Amerike. Sudarili su se helikopter Black Hawk američkog ratnog zrakoplovstva i zrakoplov Bombardier američke zračne tvrtke American Airlines. U zrakoplovu je bio 60 putnika, a u helikopteru tri zrakoplovca. Čini se, da su upravljači prometom oko zračne luke prekasno zapovjedili helikopteru, da poveća visinu i da slijedi zrakoplov.

Zračna nezgoda u Washingtonu i udarac koji je doživjela američka industrija umjetne umnosti pokazuju, da su u Americi opće prilike toliko nesređene i da je američko gospodarstvo toliko tehnološki zaostalo, da SAD svoj utjecaj u svijetu ne mogu poboljšati ni novim svjetskim ratom, kao što su to postigli u Drugomu svjetskom ratu. Americi je kasno i za rat.

Iako su uređivanje prijevoza i postavljanje prijevozne podloge te državna ulaganja u tehnologije jedini i pravi put Amerike u budućnost, američki predsjednik Donald Trump je za glavno sredstvo obrane i sređivanja Amerike odabrao nametanje uvoznih trošarina na tuđe proizvode i usluge ili prijetnju nametom trošarina. Za svojega prvog predsjedničkog razdoblja Donald Trump je sjevernokorejskog predsjednika Kim Jong-una nazvao „Čovjek raketa“ (Rocket Man) pa bi se sad predsjednika Trumpa moglo nazvati „Čovjek Trošarina“ (Tariff Man).

Namet uvoznih trošarina može pomoći političkom kroćenju pojedinih zemalja kao što je bilo u primjeru Kolumbije kad je kolumbijski predsjednik Gustavo Petro odbio prihvatiti američki vojni zrakoplov, koji je trebao dopremiti kolumbijske prekršitelje, koji su bili nezakonito ušli u Ameriku. Predsjednik Petro je nakon prijetnje trošarinama poslao u SAD predsjednički zrakoplov, da „dostojno“ doveze u Kolumbiju njezine protjerane građane. Takav pristup predsjednika Trumpa nije uspio u primjerima Kanade i Meksika, koji su Americi zaprijetili protivmjerama. Pravo govoreći, predsjednik Trump se razmeće nametom uvoznih trošarina. Po tomu se čini, da je Donald Trump jesenas bio pobjednik na svjetskim, a ne na američkim izborima.

Američko prekomjerno, nepredvidljivo i široko nametanje uvoznih trošarina navest će mnoge zemlje, da se klone trgovanja s Amerikom. To će prvo učiniti Meksiko i Kanada. Meksiko je već napravio strategijski ugovor s Europskom unijom, a EU već pripravlja takav sporazum s udrugom Mercosur, koju čine Argentina, Bolivija, Brazil, Čile, Ekvador, Kolumbija, Paragvaj, Urugvaj i Venezuela. Mnoge trgovinske ortakinje Amerike će nastojati raspačati svoju trgovinu na više zemalja i područja, kako ne bi bitno ovisile o trgovini s Amerikom te kako se Americi ne bi isplatio namet uvoznih trošarina.

Predsjednik Trump je stavio uvozne trošarine „na veliko zvono“ i unaprijed upozorio mnoge zemlje na dolazeću pogibelj. S druge strane, zemlje Svjetske većine se putem BRICS-a sve više međusobno povezuju. SAD se nametom uvoznih trošarina same trgovinski izoliraju ili otoče. Zemlje koje ugrožava namet američkih uvoznih trošarina nalaze u BRICS-u ili pod okriljem BRICS-a luku spasa. Američki namet trošarina naudit će najviše Americi.

Predsjednik Trump uzalud nastoji poboljšati i uravnotežiti američku vanjskotrgovinsku razmjenu putem široke uporabe uvoznih trošarina. Novo prikupljanje gotovine putem uvoznih trošarina u Vanjsku poreznu upravu, koja se upravo uspostavlja u SAD bit će sve oskudnije kako vrijeme bude odmicalo. Naplata uvoznih trošarina neće poslužiti kao osnova za ulaganja, koja su potrebna Americi prvobitno za postavljanje suvremene prijevozne podloge i za razvitak tehnologije. (Kina ima zamjernu domaću prijevoznu podlogu, a već deset godina putem Pothvata ceste i pojasa postavlja svjetsku prijevoznu podlogu, koja će povezati u najmanju ruku Aziju, Afriku i Europu. Pothvat ceste i pojasa već je dosegnuo i Južnu Ameriku.)

Spas za Ameriku je u smišljenom državnom ulaganju u osuvremenjivanje prijevozne podloge i u napredak tehnologije. (Tako postupa Kina.) Država zna bolje od jedinačnih privatnih korporacija što je životnoj zajednici potrebno odnosno što je potrebno politici, gospodarstvu, zaštiti i pučanstvu zemlje.  To posebice vrijedi, ako se uzme u obzir, da je svijet nepovratno politički globaliziran. Politički globaliziranom svijetu nije potrebno ni omeđivanje drugih zemalja ni samoomeđivanje, koje nastoji provesti Amerika. Svojim namjeravanim postupcima Trumpova Amerika će od sebe otuđiti i odbaciti Europu, s kojom je dosad činila Zapad. Amerika se mora upustiti u reglobalizaciju poslovanja svojih korporacija. (Već se govori i piše o Zapadnoj Euraziji.)

Amerika je politički i gospodarski nesređena zemlja i ona više ne može nametati svoju volju ostatku svijeta. Americi je kao komad kruha potrebna suradnja s ostalim zemljama, ali se Amerika za takvu suradnju treba osposobiti sređivanjem svojeg stanja te uređivanjem gospodarstva putem postavljanja cjelovite prijevozne podloge i putem snažnog općeg napretka u tehnologiji. Ukopavanje američkog gospodarstva u rovove pa makar to bili i rovovi umjetne umnosti nije zamjena za otvorenu dvojnu suradnju s ostalim zemljama. Ameriku ne može spasiti ni Trumpova zamisao o američkoj veledržavi, koja bi nastala pripajanjem Americi Panamskog kanala, Kanade i Grenlanda. U globalnom svijetu nema zamjene za suradnju.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi velikom novinom u geopolitici i velikim izumom u povijesti državnosti. Osvrt se bavi mogućom preobrazbom Amerike od pobačenog i iscrpljenog svjetskoga hegemona u svjetsku veledržavu, kakva nikad prije nije postojala.

Na pisanje ovog i ovakvog osvrta navele su me tvrdnje novoizabranog predsjednika SAD Donalda Trumpa, da on Americi kani pripojiti danski posjed Grenland, samostalnu državu Kanadu koja je ionako dugo bila britanskom kolonijom, Panamski kanal koji su Amerikanci prokopali za svoje potrebe i možda državu Panamu, koju su SAD stvorile svojevoljno odrezavši dio države Kolumbije 1903. godine. Donald Trump je usto ustvrdio, da se Meksički zaljev odsad treba nazivati Američkim zaljevom.

Mnogi svjetski i hrvatski političari, politolozi i politički komentatori su izjave ponovnog američkog predsjednika Donalda Trumpa ocijenili kao neostvarljive ili kao razmetanje ili čak kao buncanje. Ipak, Donald Trump je svoje krupne i neočekivane zamisli iznio u kratkom vremenu – kao na dušak – pa im se mora posvetiti dužna pažnja, kako bi se u njima možda našao valjan geostrategijski smisao, koji bi Amerika kao još uvijek najjača politička sila svijeta možda mogla ostvariti.

Donald Trump je svoje zamisli o proširenju američkog državnog prostora iznio na velikom i presudnom sastanku za novinstvo, na kojemu je govorio i o nekim drugim presudnim pitanjima današnjice, primjerice o budućnosti Atlantskog saveza, o privođenju kraju Rata za Ukrajinu i o uspostavi zaštitnog sustava za Europu. Donald Trump je govorio i o suradnji s Rusijom u području Arktika, na kojemu će se odvijati i suradnja i suparništvo tih dviju velikih sila.

Ponovno izabrani američki predsjednik opravdava stvaranje nove veledržave razlozima zaštite Amerike i američkih probitaka. Ipak, nije uistinu riječ o zaštiti ili sigurnosti SAD, jer je Amerika s istoka i zapada zaštićena dvama golemim oceanima, a sa sjevera i juga dvama politički slabim i politički nesređenim susjedima, kojih gospodarstva ovise o pristupu američkom tržištu. Očito je, da Donald Trump nastoji Americi zajamčiti izravan pristup prirodnom blagu, koji je najlakše imati izravnim posjedovanjem Grenlanda te bez prostorne zapreke, koju bi mogla predstavljati Kanada.

Po meni, Donald Trump snuje američko napuštanje Atlantskog saveza, koji bi prepustio europskim silama i time do kraja upropastio cijelu Europu, koja vidno propada bez uporabe jeftinog ruskog prirodnog plina. Usto, Trump traži od Europe – pod prijetnjom nametanja visokih trošarina na uvozne europske proizvode – kupnju američkog ukapljenog plina, koji će SAD dodatno proizvoditi i na Aljasci te preko kanadskog prostora svojevoljno plinovodima voditi u SAD. Trump je za izborne kampanje najavio novo bušenje za dobivanje prirodnog plina. („Drill, baby, drill!“ – Buši, lutko, buši!)

Nije teško razabrati, da će izabrani predsjednik Trump ne samo Rat za Ukrajinu, nego i samu Europu prepustiti Europljanima. Umorna Europa je potpuno iscrpila prirodne izvore – čak je i proizvodnja električne struje putem vjetrenih turbina „otišla u vjetar“, a u novije vrijeme se Njemačka, koja još uvijek ima najjače gospodarstvo u Europi, sama potpuno opčinila „zelenom ideologijom“ pa je krivovremeno pozatvarala pravovremeno napravljene nuklearne elektrane. Europa više nema svjetski nadmetljivo ili konkurentno gospodarstvo. To što najteže pogađa Europu, je izostanak političke volje u njoj, koji su stvorili gotovo stoljetna američka okupacija Europe i potpun posluh Europe američkoj politici.

Kao glavni razlog prisvajanja Panamskog kanala Donald Trump navodi visoke panamske vozarine za američke brodove, posebice za američke ratne brodove, za brzo premještanje kojih s atlantske na tihooceansku obalu Amerike je kanal bio i prokopan. Trump se izrugivao s prepuštanjem Panamskog kanala Panami za predsjedanja Jimmyja Cartera „za jedan dolar“ 31. prosinca 1977. godine.

Moguće prisvajanje ili stavljanje pod potpun američki politički nadzor Meksika i Kanade pravda se potpunom otvorenošću meksičke i kanadske granice za useljavanje u SAD te krijumčarenjem ljudi, oružja i opijata preko tih granica kao da otvorenost tih granica nije namjerno njegovala dosadašnja uprava pod predsjednikom Bidenom, koji je nenadziranim useljavanjem nastojao zauvijek promijeniti rasni i etnički sastav američkog pučanstva. Zatvaranje međudržavnih granica ovisi o obje države, koje granica razdvaja.

Moguće i vjerojatno prisvajanje Grenlanda donijelo bi Americi neposredan izlaz u Arktičko more, kojemu bi trebalo podrediti prisvajanje Kanade, kako se ona ne bi nikad ispriječila američkom slobodnomu pristupu Grenlandu. Neprekidnost zemljopisnog prostora države olakšava njezinu obranu i postavljanje prave prijevozne podloge.

Trumpovo proglašenje Meksičkog zaljeva Američkim zaljevom otkriva puni smisao širenja američkog zemljopisnog prostora. Mnogi političari i politolozi širenje američkog prostora nazivaju uspostavom ili obnovom američke sfere ili američkog svoda utjecaja. Po meni, „svod utjecaja“ je slaba riječ za to, što SAD kane napraviti. Riječ je o uspostavi američke veledržave, koja mora imati prostornu neprekidnost. Nije li Panama manje od 1000 kilometara udaljena od „Američkog zaljeva“, od kojega ga razdvaja samo otvoreno Karipsko more.

Dužan sam dati jedno pojašnjenje. U povijesti su postojali različiti načini političkog nadzora nad tuđim zemljopisnim prostorom. Postojale su carevine ili imperiji, u kojima se izravno političkom i vojnom silom upravljalo tuđim prostorima. Primjeri za to su Asirija, Babilon, Egipat i Rimska carevina. Rimski car je izravno imenovao upravitelje pokrajina ili provincija. Postojale su i hegemonije, u kojima središnja vlast prepušta vođenje mjesnih poslova uspostavljenim političkim krugovima, ali njihovu vanjsku politiku vodi sam hegemon.

Usto, ne moraju sva osvojena ili prisvojena područja biti uključena u postojeće zemljopisno područje države. Mogu postojati „područja“ ili teritoriji, kakav je sad Portoriko koji nije američka savezna država, ali kojim SAD upravljaju. Aljaska i Havaji su jedno za drugim 1959. godine od područja postali američkim saveznim državama. Francuski posjed Lujzijana u Americi, koji je Bonaparte prodao američkoj državi, a koji je imao više od dva milijuna četvornih kilometara prostora, bio je podijeljen u „područja“, koja su poslije postala saveznim državama.

Stoga se može dogoditi to, da Panama, Meksiko, Kanada i Grenland prvo postanu američkim područjima, a da kasnije budu pretvoreni ili razdijeljeni u prave američka savezne države. Za SAD je bitno to, da se iz Washingtona potpuno upravlja novoprisvojenim prostorom. Američko prisvajanje ili američka kupnja Grenlanda posebno je važna i za SAD i za svijet. SAD bi se – osim što bi imale otvoren pristup Arktiku i njegovu blagu – kupnjom Grenlanda dokopale golemog prirodnog blaga na samom Grenlandu, koji obiluje željezom i bakrom te kovinama, koji se dobivaju od „rijetke zemlje“.

Ako se ostvare nakane izabranog američkoga predsjednika, Sjedinjenje Američke Države postale bi daleko najjačom svjetskom političkom silom: Amerika bi postala veledržavom, kakve dosad nije bilo. Donald Trump priželjkuje, da bi politiku i volju takve nove američke veledržave ostale države poštivale, na način na koji je zapadni svijet poštivao volju i politiku Amerike poslije Drugoga svjetskog rata.

Izgradnja nove američke veledržave ne dolazi od slobode Amerike, nego iz prijeke nužde u kojoj se Amerika zatekla. Svijet se silno promijenio od prestanka Hladnog rata kad je Amerika nastojala svoju zapadnu hegemoniju protegnuti na cio svijet. Ta zamisao je propala, jer se stari i iskusni politički narodi (Indijci, Kinezi, Rusi, Iranci i Arapi) ne mogu podjarmiti ni u kakvu hegemoniju. Amerika je odnošajno oslabila u odnosu na ostatak svijeta.

Amerika se je našla pred izborom: ili obnoviti donedavnu hegemoniju ili se priključiti Svjetskoj većini, koju zasad predvodi BRICS. To je za Ameriku težak i nemoguć izbor: obnova američke hegemonije ne ide, a priključenje Amerike Svjetskoj većini bilo bi poniženjem za uznositu i iznimnu Ameriku. Zato se Amerika kao Feniks nastoji iz pepela propeti u veledržavu. (Ptica Feniks se je u grčkoj i feničanskoj, a prije njih u egipatskoj i perzijskoj mitologiji povremeno rađala iz praha svojeg pređa.)

[U matematičkoj logici se spominje protuslovlje brijača. Navodno, u jednom selu se svi muškarci briju ili sami ili kod brijača. U koju skupini spada brijač? Brije se sam i brije se kod brijača. Matematički logičari rješavaju protuslovlje time što kažu, da ne postoji takvo selo u kojemu se svi muškarci briju ili sami ili kod brijača. Ovdje bih dodao to, da ne postoji Amerika, koja bi kao izbor imala ili nemoguću obnovu hegemonije ili priključak Svjetskoj većini.]

Ako bi američkom predsjedniku i uvriježenim američkim krugovima uspjelo od Amerike stvoriti veledržavu, američka i svjetska geopolitika bi se silno promijenile. Prvo, Americi više ne bi trebali saveznici. Ne bi joj trebali ni Atlantski savez ni Europa kao saveznica. Amerika bi bavljenje Ukrajinom i Atlantski savez prepustila Europi, koju bi preuzimanje tih odgovornosti dotuklo. Odbacivanje saveznika izbjegao bi vjerojatno samo Izrael i to vjerojatno kao Americi podređena, a ne više nadređena država kao što je bilo dosad.

Drugo, Amerika bi svoju neospornu buduću političku snagu morala dopuniti predvodništvom u tehnologiji, stvaranjem golemog domaćeg tržišta koje bi počivalo na domaćoj proizvodnji, uspostavom potrebnih opskrbnih mreža za svoju industrijsku proizvodnju i izgradnjom unutarnje prijevozne podloge. To znači, da bi Amerika u tim područjima morala svakako dostići i preteći Kinu, jer u svijetu djeluju četiri mreže utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Jaka politika bi Americi jamčila i zaštitu, ali ona ne može nadoknaditi slabost gospodarstva, koje sad jača izvan Zapada. Americi će ostati nevolja neprimjerenog sustava uvjerenja: Amerika će se morati odreći ideologije iznimnosti, ako uistinu želi gospodariti ostalim državama i narodima svijeta.

Konačno, smatram da bi američka veledržava morala imati svoj narod, koji bi američkoj veledržavi jamčio ne samo vremensku neprekidnost, nego i potrebno ugađanje političkog sustava, jer geopolitičke okolnosti ne traju dugo. Amerika sad nema svoj narod, nego samo useljenike koje je kapital prometnuo u potrošače. Sad Amerika ima prigodu, da stvori vlastiti narod, kakav imaju, primjerice, Rusija, Kina, Indija, Turska ili Iran.

Uz mogući novi način gospodarenja svijetom Amerika bi se sučeljavala sa sve više država koje imaju primjeren politički sustav i koje se nezaustavljivo povezuju u Svjetsku većinu. Kako bi to spriječila, Amerika će se morati baviti obavještajnim potkopavanjem sređenih država, koje bi nosilo rastresanje ili mrvljenje Svjetske većine. Nova američka zamisao stvaranja veledržave sredstvo je očuvanja sadašnje svjetske jednostožernosti ili unipolarnosti. Ako joj to ne bude uspijevalo, Amerika će morati uroniti u Svjetsku većinu.

Ostaju ipak dva pitanja: (1) hoće li Izrael zagospodarili i veledržavom Amerikom; i (2) kad će se SAD u Arktiku okomiti na Rusiju, koja će u svoj dio Arktika pripustiti Kinu?

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi propadanjem Europe, vidnim slabljenjem njezine opće uloge u svijetu te temeljnim uzrokom njezina propadanja i njezina malog uvažavanja u svijetu. Europa je od Renesanse niz stoljeća vladala svijetom putem: (1) napretka u znanosti i tehnologiji i u vještini pravljenja traženih proizvoda; (2) osvajanja svjetskih pučina i tuđih kopnenih prostranstava; i (3) grabljenja tuđih prirodnih izvora te stvaranja širokih i potpunih opskrbnih mreža za europsku proizvodnju dobara.

Gospodstvo Europe nad svijetom bilo je zapravo gospodstvo određenih europskih, prvobitno atlantskih naroda: Portugalaca, Španjolaca, Nizozemaca, Francuza i Engleza. Kasnije su se, gotovo istovremeno, u vladanje razlučenim dijelovima svijeta uključili Nijemci, Amerikanci i Japanci. (Rusi su od šesnaestog stoljeća i vremena Ivana Strašnoga imali pravu kopnenu carevinu.) Uspostava „europskog“ gospodstva nad svijetom počivala je na poduzetnosti i silini (dinamici) pojedinih europskih naroda, koji su od davne seobe naroda imali svoj prostor i koji su s vremenom stvorili svoje države. Europska povijest je bila povijest europskih naroda.

Takvoj Europi se (privremeno) zameo trag. Tomu je glavni povijesni razlog pojava kapitalizma upravo u Europi. Kapitalu su dodatno potrebni prostor odnosno priroda te ljudi kao proizvodni čimbenici i kao istraživači, izumitelji i nositelji znanja, ali mu nisu bili potrebni narodi, od kojih je i od kakvih je Europa bila sastavljena. Kapital se je pod svaku cijenu htio riješiti naroda. (Karl Marx je u tomu pomagao kapitalizam, jer je obezvrijedio narode dajući važnost „radničkom staležu“.) Dugo nastojanje kapitala da se oslobodi (europskih) naroda ostvareno je uspostavom Europske unije, koja je napravljena 1993. godine zauzimanjem američkih neokonzervativaca, kao neospornih nositelja sadašnje američke političke misli.

U Europi više nema naroda. Postoje samo korporacije i Europska unija, kao nesuverena i nepriznata politička tvorevina. Europska unija je stvorena kao američka kolonija, jer je Europa od konca Drugoga svjetskog rata, iskreno rečeno, vojno i politički zaposjednuta od Amerike. SAD nisu u tom ratu pobijedile fašizam, nego upravo Europu, koja je prije rata versajski sustav preobrazila u fašistički.

SAD su pomogle obnovu Europe putem Marshallova plana, kako bi se uz pomoć Europe mogle oduprijeti daljnjem sovjetskom prodoru na zapad. Prihvaćanjem tog plana zaposjednuta Europa je kao poražena sila na postojeću političku obvezu prema Americi dodala i moralnu. U isto su vrijeme od japanske vlasti bili oslobođeni, ali i od američke zaposjednuti Filipini, Japan i Južna Koreja.

Vrijedno je spomenuti to, da Skupinu sedam (G7) – osim SAD kao hegemona i Kanade, koja je dugo bila kolonijom i zemljom jedinačnih useljenika – sastavljaju zemlje koje su otprije imale narod te koje su i nadalje američka okupacijska područja. Sve zemlje Skupine sedam sad vidno propadaju. Ta propast je nedvojbeno učinak prezrelog kapitalizma, koji je za volju financijalizacije korporacija zanemario proizvodnju tvarnih dobara. Sad u Europi postoje samo oslabljene korporacije i Europska unija. Europski narodi su sputani.

Europska unija raskinula je suradnju s Rusijom i raskida suradnju s Kinom i to sebi na štetu, a za volju sumanute američke neokonzervativne politike. Zbog pogrešne i štetne politike Europske unije trpi cijelo europsko gospodarstvo, a europski narodi propadaju. Gospodarstvo se ne može raspregnuti od politike, jer je sprega četiriju izvora životnog utjecaja (politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja) neraskidljiva. Vođenje državnih poslova traži trajnu uskladbu svih četiriju spomenutih izvora vlasti. Za dobro europskog gospodarstva Europska unija bi trebala odbaciti neokonzervativnu (američku) politiku. Umjesto ustrajavanja na neokonzervativnoj, globalističkoj ideologiji Unija bi se trebala prihvatiti zbiljske, stvarne politike ili Realpolitike.

Većina zemalja u svijetu vodi zbiljsku politiku za svoje narode. Suradnja Brazila i Kine teče na uzajamnu korist. Kina ima u Brazilu pouzdanog isporučitelja hrane, posebice soje i kukuruza. Kina je najveća potrošačica hrane u svijetu, a samo polovicu svojih potreba zadovoljava vlastitom proizvodnjom, iako je Kina i najveća proizvođačica hrane u svijetu. Kina u Brazilu gradi prijevoznu podlogu (željeznice, ceste i luke), ali ima razvijenu i znanstvenu i tehničku suradnju. Kineski proizvođači električnih vozila svih vrsta postavljaju svoje tvornice u Brazilu. Kina je u Brazilu uspostavila zajedničko istraživačko središte za proizvodnju automobila-križanaca, koji će biti izmjenično pogonjeni na struju iz akumulatora, na ukapljeni plin i na etanol. Robna razmjena između Brazila i Kine vrijedit će ove godine 200 milijardi dolara.

Suradnja Meksika i Kine teče na uzajamnu korist tih zemalja. Razmijenjena roba ispunila je prošle godine 136 tisuća uobičajenih spremnika (TEU) za pomorski prijevoz. Porast razmjene u 2024. godini bio je 19%. Meksiko godišnje u Kini kupi robe u vrijednosti od oko sto milijardi dolara, a Kini proda proizvoda u vrijednosti od 10 milijardi dolara. Međutim, Kina sad obilno ulaže u meksičku proizvodnju električnih automobila za izvoz u Ameriku. Kako bi se SAD obranile od posrednog uvoza kineskih proizvoda, izabrani predsjednik Donald Trump zaprijetio je Meksiku i Kanadi, koje su članice trgovinskog Sporazuma Sjedinjenih Država, Meksika i Kanade (USMCA), uvođenjem trošarina od 25% na uvoz robe iz tih dviju zemalja.

Na najavu Donalda Trumpa o uvođenja uvoznih trošarina meksička predsjednica Klaudija Sheinbaum odgovorila je pismom, u kojemu je iznijela meksička načela za međunarodnu trgovinsku suradnju. (Takvu suradnju promiču Kina i ostale zemlje BRICS-a.) Meksička predsjednica naglašava, da je Meksiko suverena zemlja i da nije kolonija. Zato meksička predsjednica traži jednakopravnost među državama i poštivanje drugih država. Meksiko nije ni vazal SAD ni podložan susjed. Poštivanje drugih država nije pitanje za raspravu.

Po njegovoj predsjednici Meksiko ima svoje prijekosti – vrijedi li slogan Mexico First? – i svoje vrijednosti. Meksiko sam bira saveze i saveznike. Nasilnički pristup SAD osvećuje su toj državi. Meksiko ima pravo sam donositi odluke o sebi, jer je neovisna zemlja. Usto, Meksiko postaje sve važnija zemlja i trgovinski i strategijski. (Meksičko pučanstvo je čak 40% američkoga, a meksički zemljopisni prostor 20% američkoga.)

Na američki trgovinski pritisak Meksiko odgovara snažno, ali je pripravan za suradnju. Suradnja je bolja od suprotstavljanja. Američki pritisak može imati neželjene posljedice i za SAD, iako na Ameriku otpada 85% meksičkog izvoza. Američke uvozne trošarine mogu pogoditi mnoge američke korporacije kao što su General Motors, Ford i Nvidia, koje u Meksiku proizvode robu za američko tržište. Za razliku od Meksika, Europska unija se predala Americi. Europska unija ne cijeni ni jednakost država ni svoje dostojanstvo. Zato je odgovor meksičke predsjednice Sheinbaum američkom izabranom predsjedniku Trumpu zapanjio vodstvo Unije.

Ima zemalja i u Europskoj uniji, koje surađuju s Kinom, jer im je zbiljska politika važnija od tuđih ideoloških zamisli. Kad je francuski predsjednik Emmanuel Macron u travnju 2023. godine posjetio Kinu predvodeći znatan broj francuskih poslovnih ljudi sklopljeni su ozbiljni poslovi. Francuzi su povećali godišnju proizvodnju zrakoplova Airbus 320 u svojoj tvornici u Kini od 100 na 200. Zauzvrat, Francuzi su naručili u kineskim brodogradilištima izradbu brodova za prijevoz ukapljenog plina, koji su pogonjeni također na ukapljeni plin. Takvi brodovi su dugački više od 300 metara. Kinesko-francuska robna razmjena ove će godini premašiti vrijednost od 80 milijardi dolara.

Vratit ću se naslovu osvrta. U Europi danas nema narodâ. Unija nije sebi stvorila narod, koji bi se zvao europski narod, a zreli europski narodi su sputani. Sputala ih je upravo Unija po zapovijedi kapitala. Tako je kapital proveo svoj naum i to samo u drevnoj Europi: drugdje narodi postoje, a na nekim prostorima se stvaraju novi narodi.

Ipak, od naroda dolazi neprekidnost (kontinuitet) državnosti na određenom prostoru. Politički sustavi se smjenjuju na nacionalnim prostorima, ali postojanje naroda jamči trajanje državnosti putem smjenjivanja političkih sustava. Revolucije kojima se mijenja politički sustav ili režim opravdavaju se ispunjenjem očekivanja naroda, koji zatečeni sustav ne zadovoljava.

Kad država ili politička tvorevina kao što je Europske unija nema narod nema temelja za revoluciju pa nema ni poboljšanja političkog sustava. Zato u Europskoj uniji ne treba očekivati revoluciju, kojom bi se poboljšao politički sustav. Europska unija će prestati kao politička tvorevina. Ona će se jednostavno rasuti na otprije postojeće, ali sad sputane narode. Europa će se propašću Unije vratiti u stanje od 1992. godine kad je prisilno donesena nepromišljena, neumjesna, štetna, kobna i smrtonosna odluka, da se Europska zajednica prometne u Europsku uniju.

Opet valja spomenuti opreku između Zapadnog Rima i drevne Kine. Kina se je ujedinila 221. godine prije Isusa. Novi kineski car Čin Ši Huang počeo je odmah po ujedinjenju Kine stvarati kineski narod putem postavljanja cjelovite prijevozne podloge, uvođenja jednog pisma i uspostave jedinstvenog sustava mjera.

U isto vrijeme, od 264. do 146. godine prije Isusa, Rimljani su vodili Punske ratove (Kartažanske ratove), čime su počeli osvajanje Sredozemlja i de facto stvaranje carevine. Rimljani su u osvojenom sredozemnom prostoru zatekli brojne narode, koji su od njih bili napredniji: primjerice, Kartažane, Egipćane, Feničane, Grke i Židove. (Tako su i Amerikanci u Europi podložili iskusnije i razvijenije narode.) Za razliku od tadašnjeg razvitka u Kini, u kojoj je stvoren narod, Rimljani nisu ni pomišljali stvoriti „rimski“ narod. Oni su sputavali osvojene drevne narode. Rimljani su osvajali svijet, kako bi uništili ostale narode. (Tako sad u Europi postupa kapital.) Zato se je Zapadni Rim poslije 476. godine rasuo ne na narode ili na dotadašnje upravne pokrajine, nego čak na obiteljske posjede ili latifundije.

Nadam se, da se Europska unija neće rasuti na korporacije koje u Europi isto propadaju, za razliku od rimskih latifundija, koje su u ono vrijeme bile jedino zdravo gospodarsko tkivo. Unija će se rasuti na narode, koji očekuju i priželjkuju rasap Unije. Na izborima održanima u Europi dviju minulih godina vlade redovito gube izbore, a pobjeđuju ili snažno jačaju isključene, nepoželjne nacionalističke stranke: u Nizozemskoj, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Slovačkoj, Austriji, Rumunjskoj i u drugim zemljama Europske unije.

Rezultati izbora koji su u zemljama Unije uobičajeni u novije vrijeme izravna su posljedica neprimjerenog političkog sustava u tim zemljama. Taj sustav nisu odredile domaće političke sile, nego ga je nametnula Unija u svojemu potpunom posluhu Americi. Zato su sadašnji rezultati izbora u članicama Unije posljedica početka pobune naroda protiv unitarističke politike i geopolitike Bruxellesa. Unija će uskoro prestati, a njezini oslobođeni narodi će se početi obnavljati, ali ne u međusobnim sukobima, nego u suradnji, kakva je bila uvriježena u Europskoj zajednici i kakva je sad uobičajena u zemljama BRICS-a i u zemljama Svjetske većine. Europski narodi će se pridružiti zemljama Svjetske većine, umjesto da se s njima sukobljavaju.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi prevratom ili revolucijom u globaliziranom svijetu. Nije riječ o prevratu  u jedinačnim političkim zajednicama ili državama, nego upravo u našoj globaliziranoj vrsti kao cjelini ili kao životnom organizmu. Mnogi ljudi uočavaju goleme promjene u politici unutar naše vrste, ali je mnogo i ljudi, koji ne prihvaćaju tekuće promjene pa ih pripravno i uporno niječu.

Ljudi se razlučuju po uporabi svoje umnosti ili inteligencije. Jedni ljudi njeguju svoju, prirodnu, zbiljsku umnost, a drugi su ljudi opsjednuti svjetonazorom ili ideologijom: oni zapravo imaju tuđu, umjetnu i redovito skupnu umnost. Drugi način umnosti rabe ljudi, koji ne ispovijedaju to što vide, nego to za što su im kapitalistički mediji rekli da se događa.

Sad teče jedna, velika revolucija u globaliziranoj vrsti, ali je prije – u svijetu nacionalnih država – bilo mnogo prevrata. Povjesničari i politolozi su prevrate dijelili po političkim snagama, koje su navodno izvodile revolucije. Govorilo se je o staleškim ili klasnim revolucijama, od kojih je Karl Marx napravio veliku političku priču ili mit, ali i o nacionalnim revolucijama. Primjerice, Velika oktobarska revolucija 1917. godine nije bila staleška revolucija, nego nacionalna, pučka ili narodna, jer su je poveli i proveli velikoruski nacionalisti predvođeni Vladimirom Lenjinom.

Ipak, u kojugod vrstu povjesničari svrstali neku revoluciju sve revolucije u razlučenim državama ili političkim zajednicama vodile su promjeni političkog sustava. Svrha promjene političkog sustava države uvijek je bila stvaranje političkog sustava, koji će omogućiti bolje upravljanje prostorom i ostalim životnim izvorima na dobrobit naroda ili životne zajednice.

Državu određuju: (1) pučanstvo zatečeno na određenom zemljopisnom prostoru, koje priznaje istu vrhovnu vlast; (2) postojanje posebnog osoblja ili državnog ustroja, koje provodi odluke vlasti te postojanje vojne službe, koja rabi silu kad je potrebno i koja štiti vlastitu zajednicu od sličnih uspostavljenih zajednica; (3) priznanje državi prava na neovisno djelovanje na pučanstvo nastanjeno na državnom prostoru od ostalih, slično uspostavljenih država; (4) načelna ili zbiljska mogućnost, da pučanstvo države smatra, da pripada istoj životnoj zajednici; i (5) načelna ili zbiljska mogućnost, da je pučanstvo države koje sastavlja zajednicu pripravno ispunjavati svoje obveze i sudjelovati u diobi ostvarenih dobrobiti.

Politički sustav države ne čine samo ustav, državni zakoni i propisi, nego i svrhe postojanja države, granice snošljivosti u postupanju građana i države, pravila političkog postupanja, politički običaji i, dakako, očekivanja pučanstva, koja bi političke vlasti trebale uvažavati. Često se događa, da politička zajednica prestane postojati, jer nema primjeren politički sustav, koji jamči opstanak države i ispunjenje očekivanja pučanstva. (Kineska država neprekidno traje već 2.245 godina. Poslije sloma komunističkog sustava na istoku Europe rasule su se europske višenarodne političke zajednice: Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Jugoslavija, koje su bile utemeljene prije samo stotinjak godina, 1917. ili 1918. godine.)

Revolucijski zamah može zahvatiti prostor širi od prostora jedne države. Tako je bilo 1848. godine, 1917. godine i 1945. godine. Prvo, revolucija 1848. godine izbila je u Francuskoj, gdje je poslije sloma Bonapartea 1814. godine došlo do „prve obnove“ loze Burbona, kad je Karlo XVIII, brat smaknutog Karla XVI, postao kraljem. Kad se je Bonaparte iz progonstva na otoku Elbi probio do Pariza Karlo je pobjegao, ali se je poslije dosmrtnog progonstva Bonapartea ponovo vratio na prijestol. To je bila „druga obnova“ loze Burbona, koja je trajala do Srpanjske revolucije 1830. godine kad je za kralja doveden knez Louis Philippe I iz loze Orléansa, koja je bila ogranak loze Burbona i koja je trajala do 1848. godine kad je ponovo uveden republikanski sustav.

Revolucija 1848. godine proširila se je gotovo cijelom Europom sve do Mađarske. Francuzi su nastojali svoj novi republikanski sustav preslikati na ostale zemlje Europe, kako bi uspostavili svoju novu, područnu hegemoniju, jer nisu mogli pregorjeti slom europskog Kontinentalnog sustava, koji je bio uspostavio Bonaparte.

Drugo, poslije Velike oktobarske revolucije 1917. godine trockističko krilo Komunističke stranke nastojalo je mimo volje Lenjina i kasnije Staljina protegnuti komunistički politički sustav na ostale zemlje Europe, kako bi se uspostavila nova područna hegemonija.

Treće, poslije poraza Trećeg Reicha 1945. godine i poslije svoje slavodobitne pobjede Amerika je nastojala stvoriti svoju „područnu“ hegemoniju, kojoj je podlegla polovica svijeta bez dijela svijeta, koji je Staljin nadzirao u Istočnoj Europi i u velikom dijelu Azije.

U naše vrijeme Turska, kojom od 2003. godine vlada Redžep Erdogan, uspostavlja područnu političku hegemoniju, koja bi uključila Azerbajdžan, Cipar, Siriju, dio Iraka, ali i gospodarsku hegemoniju, koja bi se protezala naftonosnim i plinonosnim područjima Istočnog Sredozemlja.

U spomenutim primjerima nastojanja uspostave područne hegemonije riječ je o vladavini hegemona nad vanjskom politikom zemalja, koje su milom ili silom prihvatile hegemoniju, iako se pripadnicama hegemonije prepušta vođenje unutarnje politike. U carevinama ili imperijima sva se politika vodi iz središta carevine, ali takav način vladavine više se ne može uspostaviti u svijetu. Sve velike carevine su propale tijekom devetnaestoga i dvadesetog stoljeća. Sad se rasipaju i američka hegemonija i njoj podređena briselska podhegemonija. Samo usijanim glavama u Washingtonu i Bruxellesu nije jasno, da u globalnoj vrsti nema mjesta ni hegemonijama, a kamoli carevinama. Izgleda, da Washington i Bruxelles nisu sposobni za suradnju.

Sad ljudi koji drže otvorene oči vide svjetski prevrat, kojemu podliježe cijela vrsta. Taj prevrat je prirodna, očekivana posljedica globalizacije naše vrste. Dosad takvog prevrata nije moglo biti, jer je svijet bio podijeljen, a nijedna vlast nije uspjela zavladati cijelim svijetom. (U vrijeme kolonijalizma europske države su imale razlučene i svoje kolonijalne sustave ili mreže.)

Sadašnji svjetski prevrat će donijeti novi i to svjetski politički sustav, koji će nositi dobrobiti vrsti kao cjelini ili kao organizmu kao što su prije politički prevrati u jedinačnim državama trebali donijeti dobrobiti jedinačnim narodima. Svaki prevrat, državni ili svjetski, sračunat je na stvaranje prikladnijeg političkog sustava.

Ipak, sadašnji svjetski prevrat ne predvode posebne političke snage kao što je bilo u dosadašnjim nacionalnim prevratima. Sadašnji prevrat izvode cijeli narodi ili životne zajednice i to putem djelovanja svojih država ili političkih zajednica. Kao što su se za izvedbu nacionalnih prevrata ljudi okupljali unutar jedinačnih naroda, sad se unutar naše vrste okupljaju mnogi narodi. Moglo bi se reći, da je riječ o revoluciji vrste.

Koji su i kakvi su narodi koji stupaju u svjetsku revoluciju? To su narodi koji – umjesto podnošenja hegemonije kapitala i hegemonije Zapada predvođenog Amerikom – žele unutar vrste stvoriti zajednicu naroda na način sličan načinu, na koji su jedinačni narodi u svojim prevratima nastojali (1) ostvariti mogućnost pripadanja pučanstva istoj životnoj zajednici te (2) njegova pripravnog ispunjavanja obveza i sudjelovanja u diobi ostvarenih dobrobiti. Sad bi cijeli narodi trebali pripadati životnoj zajednici vrste te zdušno sudjelovati u ispunjavanju obveza prema vrsti i Zemlji te u diobi dobrobiti koje oni skupno stvaraju.

Sadašnji svjetski prevrat neće svjetsku vlast premjestiti u koji novi svjetski stalež, nego će je sa Zapada početno premjestiti u zemlje u razvitku ili u Svjetsku većinu. Moglo bi se reći, da sadašnji prevrat izvodi prostor. Zasad je riječ o svrstavanju nacionalnih prostora koje će postupno dovesti do opće suradnje naroda i njihovih država. Sad se gospodstvo Zapada preobražava u prevagu prostora zemalja u razvitku. Vrsta će svojim sadašnjim prevratom na plohi Zemlje izgraditi novi prostor prikladan za njezin opstanak, za njezinu obnovu i za njezin napredak. Vrstu čeka dugo odgađani posao spasenja Zemlje i života na njoj te spasenja same vrste.

[Poslije Drugoga svjetskog rata došlo je promjene poimanja uloge zemljopisnog prostora posebice zaslugom njemačkih geografa, jer je njemački narod na najskučenijem prostoru koji ikad imao ostvario gospodarsko čudo, iako su Nijemci ranije patili i od Čežnje za jugom i od Čežnje za istokom (Drang nach Osten). Po novoj, odnošajnoj geografiji prostor svojim posebnostima ne proizvodi ljude i narode: prostor je to što ljudi, korporacije i državne vlasti skupno naprave od prostora ili na raspoloživom prostoru.]

Kako je pokrenuta sadašnja svjetska revolucija? Uspostava svjetskoga (globalnoga) slobodnog tržišta – za koje su nositelji kapitali smatrali da neće globalizirati vrstu – donijela je brz gospodarski razvitak svim zemljama. Posebno brzo su napredovala gospodarstva zemalja u razvitku. Budući da se četiri izvora vlasti ili utjecaja (politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja) ne daju razdvojiti, napredak gospodarstava zemalja u razvitku donio je i političko osvješćivanje naroda. Zemlje u razvitku nastoje imati i svoju državnu politiku i svoju geopolitiku.

Gospodarstvo i politika otvorili su pitanje zaštite. Zemljama u razvitku bila je dojadila američka ili zapadna hegemonijska zaštita pa su se one htjele dokopati vlastite zaštite. One su ujedno uvidjele, da i ostale zemlje u razvitku imaju slične nevolje i u gospodarstvu i u politici i u zaštiti. Zapad je nastojao usmjeravati njihov razvitak, nadzirati njihovu politiku i ograničavati njihovu sposobnost samozaštite. To uviđanje zajedničkih nevolja, koje uzroči zajednički protivnik brzo je dovelo do stvaranja njihovog zajedničkog sustava uvjerenja, koji može i treba postati sustav uvjerenja vrste. Po tom sustavu opća, svjetska, globalna politička suradnja naroda jamac je mira u svijetu. Konačna svrha povezivanja naroda u Svjetsku većinu je pridobiti za opću političku suradnju sve zemlje uključujući i zemlje Zapada. To od naroda zahtijeva uklanjanje nevolja u koje je zapala naša vrsta.

Ipak, u svijetu ima mnogo „slijepaca kod zdravih očiju“, u ime kojih Zapad i dalje nastoji voditi hegemonijsku politiku. Temeljni nedostatak u razmišljanju takvih ljudi je njihovo čvrsto ili u njihov um upečeno uvjerenje, da nema inačice kapitalizmu. Margaret Thatcher je govorila: „There is no alternative!“ (TINA) Primjerice, mnogi ljudi i danas smatraju, da je jedina inačica kapitalističkom političkom sustavu komunistički sustav, koje je, dakako, neprihvatljiv i neostvarljiv. Ruski pisac i politolog Aleksandar Dugin taj je sustav nazvao Četvrtim sustavom, kako bi ga razlučio od kapitalizma, komunizma i nacionalnog socijalizma ili fašizma.

Ja jasnu inačicu svim trima spomenutim i obrukanim sustavima nazivam politizmom. Taj naziv pravda činjenica, da je politika po svojoj drevnoj odredbi obavljanje posla naroda, grada ili države. Politika treba spregnuti i obujmiti ostala tri izvora vlasti ili utjecaja: gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. Tako politika nadilazi državu, jer obuima sve izvore vlasti. Za razliku od politizma, u kapitalizmu vlast ima kapital, koji je samo gospodarski izvor; u nacionalnom socijalizmu vlast je imala država; a u komunizmu vlast je pripadala ideologiji. (Staljin je 1938. godine KPSS podredio državi pa je uzeo i položaj premijera.)

Po meni, teške zadaće koje stoje pred njom navest će našu vrstu, da prihvati politizam kao svoj politički sustav, jer samo sprega svih četiriju izvora vlasti koju pruža politizam može jamčiti dobro obavljanje zahtjevnih i neodgodljivih poslova vrste.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim iznimnim događajem. Osvrt se bavi ruskim napadom novim raketnim sustavom „Orešnik“ (Lijeska) na ukrajinski vojnoindustrijski zavod u Dnjepropetrovsku 21. studenoga te mogućim posljedicama tog iznenađujućega i zapanjujućega napada.

Ruskom napadu na Dnjepropetrovsk prethodili su ukrajinski napadi dalekometnim američkim raketnim sustavima ATACMS (19. studenoga) na rusku oblast Brijansk te dan kasnije britanskim sustavima Storm Shadows na oblast Kursk. Na taj napad uslijedile su dvije objave ruskog predsjednika Putina, koji je prvo objasnio koje je i kakvo sredstvo bilo uporabljeno. Drugo, ruski predsjednik je izjavio, da će novi napadi „Lijeskom“ ovisiti o ukrajinskom djelovanju te da odmah počinje serijska proizvodnja tog sustava.

Što je i kakav je „Orešnik“? To je raketni sustav srednjeg dometa (kraćega od 5.000 km) pa se na nj ne odnose ugovori o ograničavanju strategijskih ili interkontinentalnih raketnih sustava. Sustav „Lijeska“ ima šest udarnih glava, od kojih svaka ima šest posebnih udarnih letjelica. Udarne glave mogu imati atomski naboj, a mogu imati i uobičajeni rasprskavajući naboj. „Lijeska“ kojom je napadnut Dnjepropetrovsk nije imala nikakav naboj, nego je svu veliku štetu napravila fizičkim udarcima, jer su sve rasute letjelice doletjele brzinom od 10 mahova, jureći deset puta brže od zvuka. Kasnije je bivši ruski predsjednik i premijer Dmitrij Medvedev objasnio, da „Lijeska“ velikim zamahom probija betonske ploče građanskih skloništa.

Očekuje se da će uskoro jedan dio ruskih podmornica pa i podmornica na atomski pogon biti opremljen raketnim sustavima „Lijeska“, koji će djelomice zamijeniti dosadašnji podmornički raketni sustav „Bulava“. Mnogi izvjestitelji smatraju, da je „Lijeska“ napravljena na osnovi sustava „Bulava“, iako rusko vodstvo tvrdi, da je sustav „Lijeska“ izvorno razvijen temeljem ukupnog ruskog znanja o raketarstvu.

Ukrajinski predsjednik Zelenski je prosudio, da je ruski predsjednik Putin novu raketu zabacio u strahu od ukrajinskih napada američkim i britanskim raketnim sustavima na dvije ruske oblasti. Velika većina medijskih izvjestitelja smatra, da zabacivanje (lansiranje) sustava „Lijeska“ na Dnjepropetrovsk predstavlja ozbiljno rusko upozorenje Ukrajini i članicama Atlantskog saveza, koje su Ukrajini dodijelile ne samo raketne sustave, nego i vojne stručnjake za zabacivanje i usmjeravanje raketnih sustava.

Do iznenadnoga, ranije nepredviđenog sastanka Vijeća NATO-a 26. studenoga Ukrajina je izvela još dva napada na oblast Kurska 23. i 25. studenoga kad je zabacila ukupno 13 raketa ATACMS, od kojih je 10 bilo zaustavljeno, a 3 su pogodile zračnu luku i protivzračni sustav opet uz napravljenu malu štetu. Rusija je namjerno odgodila svoj odgovor na nove ukrajinske napade na mete u Rusiji. Britanija je navodno tražila od Ukrajine, da se privremeno uzdrži od novih napada na Rusiju britanskim raketama Storm Shadows.

Kad je riječ o strahu valja se spomenuti nastojanja Josifa Staljina, da poslije rata iz Istočne Europe provali u Zapadnu Europu. Naime, Staljin je poslije obračuna s Japanom u kolovozu i rujnu 1945. godine pomišljao, da njegova Crvena armija napadne zemlje Zapadne Europe, posebice zato što su neposredno poslije rata u Francuskoj i Italiji komunisti bili u vladajućim koalicijama, a u Jugoslaviji na vlasti.

Staljin se je pokolebao glede daljnjeg prodora na zapad Europe, jer se je plašio „Hirošime“: Sovjetski Savez tad još nije imao atomsko oružje. Poslije napada sustavom „Lijeska“ na Ukrajinu u Europi se govori o strahu od „Dnjepropetrovska“. Staljin se je umjesto prodora na zapad Europe bio odlučio za prodor na jug Europe, jer se je u Grčkoj vodio građanski rat. Nakon ranije očekivane pobjede komunista u toj zemlji Staljin je od Albanije, Bugarske, Grčke, Jugoslavije i Rumunjske kanio napraviti „Balkansku konfederaciju“. Toj se nakani usprotivio Josip Broz, koji nije htio stupiti u konfederaciju s „neslavenskim“ narodima. Broz je htio samo konfederaciju Bugarske i Jugoslavije.

Broz je prestao pomagati komuniste u Grčkoj kad se je Amerika umjesto Britanije uključila u grčki građanski rat, koji su grčki komunisti izgubili. Bugarski komunistički prvak Georgij Dimitrov bio je ubijen, a Broz je opet promijenio stranu i vezao se uz Zapad kao što je bio vezan i do dolaska Crvene armije u Beograd u listopadu 1944. godine. Kad je Sovjetski Savez 1949. godine napravio atomsko oružje bilo je kasno i za prodor na zapad Europe, jer je te godine utemeljen Atlantski savez, a tri zapadna okupacijska područja Njemačke pretvorena su u „suverenu“ Saveznu Republiku Njemačku.

Raketni sustav „Lijeska“ je vrlo opasan i bez atomskog naboja umetnutog u udarne glave, a ruske vlasti tvrde, da se za „Lijesku“ ne predviđa da nosi atomske glave. „Lijeska“ je savršeno sredstvo zastrašivanja mogućeg napadača, koji bi znao kakav ga odgovor čeka, ako napadne zemlju koja ima sustav „Lijeska“. Zapadni promatrači prihvaćaju tvrdnju ruskih stručnjaka, da zasad nema pravog odgovora na zabacivanje raketa „Lijeska“ i to zbog njihove silne brzine. „Lijeska“ u pet minuta prevali stazu od 1.000 kilometara.

Ako su letjelice „Lijeske“ opremljene uobičajenim rasprskavajućim nabojem na njih se ne odnose ni ugovori o ograničavanju  raketnog naoružanja ni zabrana širenja nuklearnog oružja. Koliko se zna, dosad nuklearno oružje ima devet zemalja, a nadomak proizvodnji nuklearnog oružja je Iran. Zato će sustav „Lijeska“ dobro doći svakoj državi na svijetu i to kao prijetnja mogućem napadaču, kakva je za Josifa Staljina bila atomska bomba bačena na Hirošimu.

Može se očekivati, da će „Lijeska“ biti najtraženije i najprodavanije oružje. S nabavom takvog oružja doći će i gradnja skloništa i spremišta za to oružje. „Lijeska“ će tražiti postavljanje nove obrambene podloge. Zaštiti slabijih zemalja, koje nisu u mogućnosti napraviti svoje atomsko oružje pridonijet će i novi kineski protivzračni i protivsvemirski sustav zemlja-zrak HQ-19 (Hongqi-19, Crvena zastava).

Sustav HQ-19 je savršeniji od sličnih zapadnih sustava, jer otkriva zabačene rakete već na udaljenosti od 3.000 kilometara, a napada neprijateljske rakete velikom točnošću. Sustav HQ-19 pogađa dolazeće rakete na udaljenosti do 200 kilometara i do visine od 150 kilometara. Sustav HQ-19 uništava rakete napadača srazom: zamahom svojeg gibanja i bez uporabe rasprskavajućeg punjenja. Sustav HQ-19 bio je prikazan na Zrakoplovnom sajmu u gradu Žuhai u pokrajini Guandong od 12. do 17. studenoga ove godine.

Napadački sustav „Lijeska“ i obrambeni sustav HQ-19 su sustavi kao stvoreni za zaštitu malih zemalja, koje u blizini imaju nametljive napadačke susjede. To se prvobitno odnosi na sve zemlje Istočnog Sredozemlja i Bliskog Istoka, kojima je susjed Izrael, koji je najzagriženija i najbezobzirnija napadačka sila na svijetu. Svaka zemlja prije napada na koju od susjednih ili obližnjih zemalja odsad će dobro razmisliti prije napada, jer će je prvo dočekati obrambeni sustav HQ-19, a poslije će biti napadnuta sustavom „Lijeska“. Bit će straha i od „Hirošime“ i od „Dnjepropetrovska“. To se u jednoj mjeri odnosi i na napadačku navadu SAD, kojima su blizu mnoge zemlje Karipskog mora i Latinske Amerike, koje su dugo trpjele američko vojno, političko i gospodarsko nasilje.

Po meni, ako američki neokonzervativci uskoro ne gurnu svijet u atomski rat, doći će do trajnog mira, jer se ubuduće nijednoj državi neće isplatiti biti napadačicom. Vrijeme neokonzervativaca brzo istječe.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i mnogi moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi pojavom i rastom udruge država BRICS i posebice nedavno održanim sastankom na vrhuncu zemalja BRICS-a u ruskom gradu Kazanju. Kineski predsjednik Ši Đinping je za sastanka izjavio, da je pojava BRICS-a vjerojatno najvažniji događaj u minulih sto godina.

Međuvladina udruga BRIC (Brazil, Russia, India, Kina) utemeljena je u lipnju 2009. godine u Jekaterinburgu, kako bi unapređivala političku i gospodarsku suradnju među članicama. Skupini BRIC se je 2011. godine pridružila Južna Afrika pa je skupina nazvana BRICS. Na sastanku na vrhuncu 2023. godine u Johannesburgu članstvo u BRICS-u ponuđeno je Argentini, Egiptu, Etiopiji, Iranu, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ali je Argentina otklonila poziv, a Saudijska Arabija ga još nije prihvatila.

Šesnaesti sastanak na vrhuncu BRICS-a održan je od 22. do 24. listopada ove godine. Sastanku je prisustvovalo 36 državnih prvaka uz glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Antonija Guterresa. Među pozvanim viđenim gostima bili su predsjednici Azerbajdžana, Bjelorusije, Bolivije, Kazahstana, Konga, Kirgistana, Mauritanije, Palestine, Turske, Turkmenistana, Uzbekistana i Venezuele. Vijetnam je predstavljao premijer Fan Min Čin. Ostale zemlje predstavljali su zamjenici premijera ili ministri.

Prije ovogodišnjeg sastanka BRICS-a bila su golema, neostvarljiva očekivanja posebice glede proširenja udruge i glede uvođenja vlastitog novca BRICS-a. Poslije sastanka na vrhuncu u Johannesburgu u listopadu 2023. godine kad je BRICS proširen de facto četirima novim članicama očekivao se je nastavak proširenja. Međutim, umjesto novih članica BRICS je 13 zemalja uzeo za „ortakinje“: Alžir, Bjelorusiju, Boliviju, Indoneziju, Kazahstan, Kubu, Maleziju, Nigeriju, Tajland, Tursku, Ugandu, Uzbekistan i Vijetnam. Zanimljivo je to, što su među zemljama kojima je ponuđeno „ortaštvo“ četiri članice Udruge jugoistočnih azijskih naroda (ASEAN). Brazil se usprotivio uzimanju Venezuele za ortakinju.

Drugo neostvarljivo očekivanje bilo je uvođenje vlastitog novca BRICS-a u bilo kojem obliku. Uvođenje vlastitog novca BRICS-a vodilo bi oštroj dedolarizaciji prekograničnog plaćanja, čuvanja državnih pričuva i ulaganja među članicama BRICS-a. Međutim, BRICS je pokazao da ne želi razoriti dolarski sustav plaćanja i čuvanja pričuva, nego da želi svoj sustav sebi na korist dodati postojećem svjetskom sustavu plaćanja i slanja međubankovnih poruka. Dosadašnji BRICS-ov način svođenja uporabe dolara na najmanju moguću mjeru bilo je međusobno prekogranično plaćanje u domaćem novcu zemalja BRICS-a (Iran-Rusija, Rusija-Indija, Rusija-Kina, Kina-Saudijska Arabija, Kina-Brazil pa čak i Kina-Argentina). Kina više od 50% vrijednosti svojih prekograničnih plaćanja obavlja u juanima, jer mnoge zemlje drže juan kao pričuvni novac. Kina je za više od 120 zemalja prva trgovinske ortakinja.

Oba neostvarena i u kratkom vremenu neostvarljiva očekivanja od sastanka BRICS-a na vrhuncu pokazuju, da su zemlje-utemeljiteljice BRICS-a potpuno svjesne teškog pitanja upravljanja BRICS-om, koji više nije zatvorena skučena udruga, nego skupina zemalja, koja političke i gospodarske odnose u globalnoj vrsti Homo sapiens nastoji urediti na novi način, drukčiji od sadašnjega. Propust dobrog uređenja odnosa u BRICS-u nanio bi nenadoknadljivu štetu strategijskim nakanama te udruge zemalja.

Novo uređenje međudržavnih odnosa bilo bi izravnom oprekom dosadašnjem zapadnom uređenju, koje je uistinu američka hegemonija ili hegemonija privatnog kapitala nakupljenog u Americi. BRICS je mjesto okupljanja zemalja, koje se odmeću od zapadne hegemonije.

Oprez utemeljiteljica BRICS-a je shvatljiv, jer one ne žele i ne smiju propustiti prigodu stvaranja svijeta s novim međudržavnim odnosima i s novim odnosom među narodima, koji sastavljaju našu vrstu. Ako se zaviri u prošlost članica i posebice utemeljiteljica BRICS-a vidi se, da te zemlje povezuje teška kolonijalna baština, koje se te zemlje sad nastoje konačno osloboditi stvarajući novo uređenje odnosa u svijetu. Kolonijalizam je bio čedo kapitalizma.

Kina se je svojevremeno smatrala Središnjom kraljevinom svijeta, koja je 1820. godine imala 32% ukupne svjetske industrijske (manufakturne ili rukotvorbene) proizvodnje, a poslije Prvoga opijumskog rata (1839.-1842.) bila je od zapadnih sila i Japana podijeljena u kolonijalne posjede. Razdoblje od 1842. godine do komunističke revolucije 1949. godine u Kini se naziva Stoljećem poniženja. Indija je stoljećima prije osamostaljenja 1947. godine bila posjed azijskih ili zapadnih osvajatelja. Indija je cijelo stoljeće (1757.-1858.) bila u vlasništvu privatne engleske tvrtke East India Company, a poslije u vlasništvu engleske krune.

Narod Južne Afrike bio je stoljećima izložen najcrnjem sustavu razlučivanja rasa (apartheidu). Brazil je sprva bio portugalskom kolonijom, a ubrzo poslije osamostaljenja 7. srpnja 1822. godine bio je podložen Monroeovom nauku („doktrini“) o uspostavi u Latinskoj Americi područja isključivo američkog utjecaja. Monroeov nauk bio je objavljen 2. prosinca 1823. godine. Rusija je od vladavine Ivana Strašnoga (1533.-1584.) neprekidno bila istinskom velesilom, da bi je zapadne sile poslije mirnog razdruženja Sovjetskog Saveza 1991. godine uzimale za trećerazrednu državu.

Egipat je u svojoj dugoj povijesti bio arapskim, seldžučkim, osmanskim i mamlučkim posjedom, a od otvaranja za prijevoz Sueskog kanala 1869. godine do Srpanjske revolucije 1952. godine de facto britanskom kolonijom. Godine 1956. Francuska, Britanija i Izrael skupno su napali Egipat, ali su se te sile ubrzo povukle poslije prijetnji Sovjetskog Saveza i SAD. Godine 1935. talijanski nasilnik Benito Mussolini napao je samostalnu Etiopsku carevinu i pri napadu uporabio bojne otrove.

Od pronalaska u Iranu nafte i zemnog plina ta je zemlja bila neprestance izložena napadima, obavještajnim zahvatima i državnim udarcima kao što je bio državni udarac, kojim je s vlasti uklonjen zakoniti premijer Mohamad Mosadeg (1951.-1953.), jer je podržavio Englesko-iransku naftnu tvrtku, koja je poslije bila poznata kao British Petroleum, a danas je poznata kao BP.

Zemlje na zapadnim obalama Perzijskog zaljeva bile su isto pod nadzorom Amerike, jer je Amerika monarhijama tih zemalja pružala zaštitu od komunističkih i nacionalističkih revolucija. SAD su prisilile zaljevske zemlje, da naftu prodaju samo za američke dolare („petrodolare“). Poslije Arapsko-izraelskog rata 1973. godine Saudijska Arabija je preuzela 25% dionica američke naftne tvrtke ARAMCO, 1974. godine dodatnih 35% dionica, a 1980. godine Saudijska Arabija je postala potpunom vlasnicom ARAMCO-a. Ujedinjeni Arapski Emirati su punopravna članica BRICS-a, a Saudijska Arabija još nije prihvatila ponudu za članstvo u BRICS-a, ali svesrdno i tijesno surađuje s trima najvažnijim utemeljiteljicama udruge BRICS: Indijom, Kinom i Rusijom. Od Arapsko-izraelskog rata 1973. godine osamostaljene zaljevske zemlje politički i gospodarski rastu i razvijaju se.

Zemlje BRICS-a pomno pripremaju vlastiti način prekograničnog robnog plaćanja, prekograničnih ulaganja i čuvanja novčanih pričuva. Novi sustav imat će više sastavnih dijelova. Govori se o sustavu BRICS Clear, putem kojega bi se upisivali polozi korporacija i država u bankama i drugim financijskim ustanovama. Taj bi sustav za zemlje BRICS-a obavljao poslove, koje je dosad obavljala korporacija Euroclear, koja je čuvala i pričuve država. (Po zapovijedi SAD sustav Euroclear zaplijenio je ruske državne pologe u vrijednosti od 300 milijardi eura.)

Drugi sastavni dio bio bi BRICS Pay, sustav obavijesti o plaćanju, kakav već postoji u obliku Swifta. Swift ima središnje upravljanje pa nepoželjne korisnike poput ruskih, iranskih ili kineskih banaka može isključiti iz sustava obavijesti o plaćanjima. Svrha sustava BRICS Pay je povezivati nacionalne sustave plaćanja, koji već postoje u članicama BRICS-a. BRICS Pay rabi tehnologiju umreženih skupina podataka (Blockchain) i nije usredišten, nego su podatci raspačani po korisnicima. Prijenos obavijesti pokreće pretvorbeni ključ za brzi odziv (Quick Rresponse Code ili QRC) koji ima dvodimenzionalnu sliku u mobilnim telefonima. Sustav nije usredišten, nego postoje raspačane matične knjige (Distributed Ladger Technology) iz kojih se ne mogu brisati podatci, koji su jednom u njih upisani.

Treći sastavni dio novog BRICS-ova sustava plaćanja bit će BRICS Bridge kojim će se izvoditi poravnanja među središnjim bankama zemalja članica. Taj sustav je dodatak ranije planiranom sustavu BIS mBridge, koji je rabeći digitalnu tehnologiju pripravljala bazelska Banka za međunarodna poravnanja (Bank for International Settlements).

Četvrti bitan sastavni dio novog sustava plaćanja je reosiguranje pomorskog prijevoza ukapljenog plina, nafte i naftnih prerađevina, jer zapadne osiguravajuće kuće ne žele osiguravati prijevoz spomenutih proizvoda. Izbjegavanje osiguranja brodova i tovara dio je kaznenih mjera, koje Zapad nameće mnogim zemljama.

Cijeli sustav plaćanja BRICS-a sprječava tijela izvan BRICS-a, da prate prekogranična plaćanja, tako da zapadne ustanove ne mogu znati tko je komu platio za što, koji iznos i kada. Sustav se pravi tako, da tajnost podataka bude zajamčena.

Ako se na prikazani presudan posao BRICS-a dodaju nove zadaće koje su predložile članice BRICS-a zaključuje se, da (1) pred BRICS-om kao udrugom stoji golem posao, koji se ne može obaviti u kratkom vremenu i da (2) BRICS taj posao mora temeljito obaviti, kako ta udruga država ne bi iznevjerila opravdana očekivanja svojih naroda, koji čine 40% svjetskog pučanstva.

Većina članica BRICS-a očekuje, da se njihova udruga upusti u iskorjenjivanje siromaštva, koje još uvijek pogađa mnoge životne zajednice. (Kina je u minulih 40 godina oslobodila siromaštva zapanjujućih 800 milijuna svojih stanovnika.) Kina zahtijeva, da se Nova razvojna banka posveti davanju povoljnih razvojnih kredita zemljama Svjetske Većine.

Rusija je predložila, da se uspostave burze ili sustavi razmjene žitarica i sirovina uključujući i plemenite te rijetke kovine. Taj prijedlog je sračunat na prestanak oslanjanja zemalja BRICS-a na burze u Chicagu, koje vrlo često zlonamjerno barataju cijenama hrane, temeljnih sirovina, ali i plemenitih kovina. Iran je predložio, da se među članicama BRICS-a uspostavi poseban sustav pomorskog prijevoza energenata i sirovina.

Provedba postavljenih zadaća naići će na velike tehničke poteškoće, jer je riječ o vrlo složenim sustavima. Provedba će se suočiti i s mnogim zakonodavnim izazovima, jer će trebati usklađivati ili preinačivati neke propise i zakone članica BRICS-a.

Dok sam pisao ovaj osvrt došla je vijest, prema kojoj BIS odustaje od svojeg sustava mBridge na izričit pritisak Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Zahvat tih dviju svjetskih (ili američkih) ustanova potaknula je izjava ruskog predsjednika Putina tijekom sastanka BRICS-a u Kazanju, da će BRICS Bridge rabiti mBridge za poravnanja među središnjim bankama zemalja BRICS-a. Dužnosnici Svjetske banke i MMF-a izrijekom su kazali, da se ne smije dopustiti uporaba mBridgea zemljama, koje su pod financijskim kaznama pa BIS kani potpuno odustati od uspostave sustava mBridge.

Usto, u međuvremenu se je otkrilo, da je opremu i programe za uporabu umreženih skupina podataka (Blockchain) BIS-u dala upravo kineska Središnja banka. Dužnosnici Svjetske banke i MMF-a su ustvrdili, da uporaba kineske opreme i programa nosi veliku neizvjesnost. Dosadašnja uporaba kineske tehnologije za mBridge pokazuje, da BRICS ima primjerenu tehnologiju za postavljanje svojega posebnog sustava BRICS Bridge. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je izjavio, da odustajanje BIS-a od mBridgea pokazuje, da Švicarska kao država nije više neopredijeljena ili neutralna.

Usput ću spomenuti to, da sam se svojevremeno začudio vijesti, da BIS pripravlja svjetski sustav plaćanja i poravnanja, koji je inačica postojećem sustavu koji nadziru Swift i Euroclear te u kojemu bi plaćanja i poravnanja trebala biti tajnovita, jer se rabi tehnologija umreženih skupina podataka (Blockchain) i zaštićeni mobilni prijenos podataka. Ponadao sam se, da će uspostavom novog sustava plaćanja BIS-a kazne protiv nepoćudnih država biti nemoguće provoditi. BIS-ovo odustajanje od mBridgea je nedvojbeno odgovor Zapada na političku, gospodarsku i financijsku ugrozu, koja zapadnom sustavu uređenja svijeta tobože dolazi od udruge BRICS.

Prisila da BIS napusti mBridge sračunata je na zadržavanje mogućnosti financijskog kažnjavanja zemalja i njihovih banaka putem zloporabe sustava Swift i Euroclear. Tom prisilom zapadne zemlje i posebice Amerika kažnjavaju same sebe, jer će sve više zemalja Svjetske većine izbjegavati uporabu dolara za prekogranična plaćanja i ulaganja te za čuvanje pričuva. Predsjednik Putin je u Kazanju rekao, da je zloporabom Swifta „dolar pretvoren u oružje“. Odustajanje BIS-a od mBridgea potkopat će dolar i potaknuti dedolarizaciju.

Zaslugom zemalja u razvitku naša vrsta je sad u prelasku iz Pax americana u svijet samoupravljanja naroda i dvostrane suradnje njihovih država. To je prijelomna točka u povijesti civilizacije. Vrsta se još nalazi u razdoblju kapitalističke civilizacije. Sadašnje udarno sredstvo kapitalizma je američki dolar kao što su prije bili engleska/britanska funta i nizozemski gulden (guilder ili zlatnik) i prije svih srebreni taler ili talir Svete rimske carevine.

BRICS želi početno smanjiti uporabu dolara u prekograničnom plaćanju i u čuvanju novčanih pričuva i to uvođenjem novčarske košare BRICS-a. Vrijeme će jamačno donijeti uvođenje obračunskog novca BRICS-a. Uvođenje novčarske košare BRICS-a dovoljno je za početak dedolarizacije poslovanja zemalja BRICS-a.

Strategijska zamisao BRICS-a o temeljitoj zamjeni Pax americana samoupravljanjem naroda i dvostranom (bilateralnom) suradnjom nacionalnih država ne smije se pokvariti kratkovidnim, lakomislenim i usiljenim uvođenjem novog sustava prekograničnog plaćanja među zemljama BRICS-a. Prekomjerna uporaba ili zloporaba američkog dolara samo je jedno od zala, koje je narodima donio kapitalizam. „Ne treba bebu baciti s prljavom vodom.“ [Das Kind mit dem Bade ausschütten, prema njemačkom satiričaru franjevcu Thomasu Murneru iz njegove knjige Die Narrenbeschwörung (Poziv budalama) objavljene 1512. godine.]

BRICS ne treba žuriti s uspostavom svojega posebnog sustava plaćanja, jer gospodarstva zemalja BRICS-a rastu, a gospodarstva Skupine sedam (G7) slabe (Francuska, Italija) ili propadaju (Japan, Njemačka, Britanija). Gospodarstva zemalja BRICS-a su u punom zamahu.

BRICS ne treba žuriti ni s proširenjem svojih redova. Demokracija se ne smije prometnuti u bezvlađe pa utemeljiteljice BRICS-a trebaju i nadalje upravljati udrugom putem suglasja. Zemlje mogu surađivati s BRICS-om na mnogo načina. Jedan način „članstva“ bila bi tijesna suradnja s kojom od utemeljiteljica BRICS-a koje imaju dobar zemljopisni položaj (Brazil, Rusija), razvijenu tehnologiju i trgovinu (Indija i Kina) ili jak obrambeni sustav (Rusija). Uvođenje „ortaštva“ je dobra zamisao.

BRICS-om se treba upravljati tako, da konačno uspije „osveta“ zemalja BRICS-a kao ranijih žrtava kolonijalizma. „Kolo od sreće uokoli/ vrteći se ne pristaje:/ tko bi gori, eto je doli,/ a tko doli gori ustaje.// Sad vrh sablje kruna visi,/ sad vrh krune sablja pada,/ sad na carstvo rob se uzvisi, a tko car bi, rob je sada.// (Ivan Gundulić, Osman, 1926)

Continue Reading

Ovaj se osvrt za promjenu bavi jednom bitnom značajkom hrvatske političke strategije. Osvrt se bavi naoko osobnim prijeporom hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića i predsjednika hrvatske vlade Andreja Plenkovića. Osobno znam obojicu predsjednika, a dobro sam znao i njihove očeve. Zato smatram, da nije nikako riječ o međusobnoj netrpeljivosti dvojice spomenutih hrvatskih političara. Riječ je o oprečnom gledanju dvojice važnih hrvatskih političara na način vođenja hrvatske politike.

Prijepor se prirodno očitovao u područjima obrane, nacionalne zaštite (sigurnosti) i vanjske politike, samo zato što u tim područjima predsjednik Republike Hrvatske ima ustavne ovlasti, a što se predsjednik vlade u svojem djelovanju drži kao da predsjednik Republike spomenutih ovlasti nema.

Prema obavijestima dostupnim na Internetu posljednja sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost RH održana je 9. studenoga 2021. godine, kad su sudionici sjednice imali zaštitne maske, jer je to bilo u vrijeme pošasti koronavirusa. Ispada, da takva sjednica nije održana ni poslije početka ruskog posebnog zahvata u Ukrajini, koji je počeo 24. veljače 2022. godine. Razlog tomu je očito to, što o važnom pitanju održavanja sjednica Vijeća nema ni razgovora ni dogovora.

Slično je s imenovanjem hrvatskih veleposlanika na dužnost u važnim državama. Prema obavijesti MVEP-a „trenutačni“ hrvatski veleposlanik u Londonu predao je vjerodajnice (pokojnoj kraljici Elizabeti II) u studenome 2017. godine. Hrvatski veleposlanik u Italiji je na dužnosti od 1. rujna 2017. godine. Hrvatski veleposlanik u Francuskoj je isto na dužnosti od 1. rujna 2017. godine. Svi su predugo na svojim položajima. Čini se, da MVEP običava poslati predsjedniku Republike samo popis osoba, koje bi trebale biti imenovane za veleposlanike, a da predsjednik Republike ne želi samo potpisati poslani prijedlog, nego da želi razgovarati o svakoj predloženoj osobi ponaosob i postići dogovor o svakom novom imenovanju.

Zanimljivo je to, što se prijepori u vojnim pitanjima – kao što je sadašnji prijepor oko uključenja hrvatske vojske u Rat za Ukrajinu – ne začinju u Hrvatskoj vojsci, nego u Ministarstvu obrane RH. Tako je bilo ljetos, kad je sadašnji ministar obrane zapovjedio Hrvatskoj mornarici, da umjesto u listopadu drži pomorske vježbe na vrhuncu turističke sezone. Hrvatska se mornarica na zapovijed predsjednika Republike vratila u svoja uporišta. Neki prijašnji ministri obrane su isto znali imati prijepore s predsjednikom Republike.

Stvaranje političkih zapletaja u Ministarstvu obrane i to kad to ministarstvo vodi HDZ, a predsjednik Republike nije iz redova HDZ-a dolazi od samouvjerenog zanemarivanja u samoj hrvatskoj vladi uloge predsjednika Republike. Predsjednik Vlade ima punu vlast u vlastitoj stranci i potpuno nadzire svoje ministre, koje probire po svojoj volji i to najčešće iz hrvatskih pokrajina, koji političko iskustvo nisu stekli u Zagrebu. Sadašnji ministar vojske je „viši trener za rekreativni sport“. Godinama je bio predsjednik Općine Antunovac kod Osijeka, koja je prema popisu pučanstva od 2001. godine imala 3.559 stanovnika. Općina ima površinu 57 km² ili 1,4% površine Županije i 1‰ površine kopna Hrvatske.

U HDZ-u se smatra, da ta „pobjednička stranka“ ima svu vlast u Hrvatskoj, iako je po hrvatskom Ustavu u nekim područjima državne politike vlast podijeljena između Vlade i predsjednika Republike. Usto dijelovi vlasti pripadaju Hrvatskom saboru i pravosuđu općenito, posebice Ustavnom sudu RH. Prijepori između Vlade i predsjednika Republike buknu kad predsjednik Republike nastoji zaštiti svoje ustavne ovlasti kao predsjednik Republike i kao vrhovni zapovjednik cijele Hrvatske vojske.

To se je pokazalo i u mogućem upućivanju hrvatskih vojnika – časnika ili posebnih vojnih stručnjaka – u Rat za Ukrajinu. Hrvatska vlada je bez pogovora prihvatila odluku, koja je donesena izvan Hrvatske u sklopu napora zemalja NATO-a i zemalja Europske unije, da pružaju vojnu, tvarnu i financijsku pomoć Ukrajini. Hrvatska vlada je na prvo traženje NATO-a, da se hrvatski vojnici upute u Ukrajinu trebala o tomu obavijestiti predsjednika Republike. Umjesto toga, premijer, neki hrvatski ministri, zastupnica HDZ-a u Europskom parlamentu koja je političarka BiH i koja je bila veleposlanica BiH u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji te samozvani kandidat za predsjednika Republike optužili su sadašnjeg predsjednika Republike, da je u najmanju ruku „ruski čovjek“. (Izbori za predsjednika Republike još nisu raspisani pa prihvaćenih i službenih kandidata još nema.)

Poslije neoprezno izrečenih, ali usklađenih optužbi oglasio se je sadašnji ministar unutarnjih poslova tvrdnjom, da Ministarstvo unutarnjih poslova nema nikakvih obavijesti o sprezi predsjednika Republike i Ruske Federacije. Na izravan upit predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Hrvatskog sabora hrvatskoj Sigurnosno-obavještajnoj agenciji (SOA) ta ustanova je odgovorila, da ona ništa ne zna o potajnoj suradnji predsjednika Republike i Ruske Federacije.

Temeljne strategijske nevolje hrvatske politike dolaze od članstva Hrvatske u Atlantskom savezu, kojemu prijeti poraz u Ratu za Ukrajinu i od članstva u Europskoj uniji, koja vidno propada, koja pokazuje nejedinstvo i koja se je u tri godine rata, koji vodi protiv Rusije temeljito deindustrijalizirala. Krupni europski kapital bježi iz Europe u Kinu i u SAD.

Posebna nevolja Hrvatske je u tomu, što se je ona kod osamostaljenja 1990. godine opredijelila za članstvo u Europskoj zajednici, a sredinom 2013. godine Hrvatska se našla u politički usredištenoj Europskoj uniji. Usto, Hrvatska je 1. siječnja 2023. godine pristupila Području eura pa je sama sebi „objesila mlinski kamen o vrat“, iako su se hrvatski novčarski stručnjaci protivili zamjeni kune kao nacionalnog novca eurom, koji je Uniji nametnula Amerika.

HDZ-ova vlada se drži NATO-a i Europske unije „kao pijan plota“. Hrvatska ima nepotrebne gospodare, iako se stvara potpuno novi svijet i to putem novog povezivanja država mimo usahnule američke atlantske hegemonije. Zapadni, atlantski svijet postaje manjinskim, jer se pod predvodništvom BRICS-a okuplja Svjetska većina, koja postaje ključnom skupnom svjetskom gospodarskom, trgovinskom, financijskom i tehnološkom silom.

Nastojanje hrvatskog Predsjednika, da Hrvatska prestane slijepo slušati NATO i Europsku uniju je sukladno hrvatskoj povijesnoj političkoj misli, po kojoj se Hrvatska treba i mora kaniti pripadnosti taborima: istočnom i zapadnom, bizantskom i franačkom, osmanskom i habsburškom, komunističkom i kapitalističkom. To od hrvatske politike traži hrvatski zemljopisni položaj. Hrvatski Predsjednik prvobitno želi Hrvatskoj mir. Usto, nastojanje hrvatskog Predsjednika, da se Hrvatska ne upušta u Rat za Ukrajinu je domišljen način odmicanja hrvatske geopolitike od bezumne geopolitike Europske Unije, koju je Uniji nametnula Amerika, kako bi ju sputala i uništila.

Ako se Hrvatska u sadašnjem svjetskom prestrojavanju država treba naći na dobroj i pravoj strani, dobro joj je na vrijeme napustiti atlantski brod koji tone i „u čamcu preko Kupe“ prići pobjedničkoj Svjetskoj većini. Predsjednik Milanović želi odmakom Hrvatske od Rata za Ukrajinu naglasiti potrebu nesvrstavanja hrvatske geopolitike. Gospodarsko, trgovinsko i financijsko težište svijeta se je s Atlantskog oceana već premjestilo u Aziju, u kojoj živi oko 60% svjetskog pučanstva. Europi i Hrvatskoj je prirodan most do Azije upravo Ruska Federacija. Globalizirana vrsta Homo sapiens ne može živjeti u svijetu, koji kapital komada. Globalnost vrste Homo sapiens unijela je u narode veliku silu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi načinom, na koji kijevske vlasti vode Rat za Ukrajinu. Taj način uključuje posebice provalu 6. kolovoza 2024. godine ukrajinskih postrojbi u Rusku Federaciju, u kojoj su te postrojbe iznenada zauzele poveći dio Kurske oblasti. Ukrajinski generali i političari, daju različit smisao toj provali.

Ipak, čini mi se, da bi ta provala mogla spadati u pustolovine i pothvate, u kakve se je u Rusiji upuštao i izmišljeni barun Hieronymus Karl Friedrich, Freiherr von Münchhausen. Knjigu o Münchhausenu napisao je 1785. godine njemački pisac Rudolf Erich Raspe, koji se nije usudio opisane pustolovine smjestiti u Njemačku, koja je tad već imala pravu znanost. (Riječ Münchhausen na njemačkom jeziku znači prelac. Münchhausen je Rusima ispredao priče. Danas bi Hrvati rekli, da je „izvodio spinove“.)

Rat za Ukrajinu počeo je poslije državnog udarca u Kijevu 2014. godine nakon čega je Rusija zauzela neke dijelove Ukrajine uključujući i Krim. Rusi nisu mogli dopustiti, da se ponovi zatvaranje ruske ratne mornarice u Azovsko more kao što je bilo poslije Krimskog rata 1853.-1856. godine. Sovjetski prvak Nikita Hruščov je 1954. godine olako predao ruski Krim Ukrajini, što je bilo Rusima prihvatljivo dok je Ukrajina bila u sastavu SSSR-a i dok je poslije bila neutralna država do državnog udarca u Kijevu.

Poslije 2014. godine ukrajinska vojska je topnički gađala ukrajinski grad Donjeck, koji je bio u ruskim rukama i koji Rusi svojataju, jer u njemu živi pučanstvo koje govori ruskim jezikom. Kad je ruskom vodstvu postalo jasno, da se Zapad rabeći Ukrajinu želi obračunati s Rusijom ruske postrojbe su provalile u Ukrajinu koncem veljače 2022. godine.

Granatiranje grada Donjecka bilo je ukrajinsko napadačko djelovanje. Poslije provale ruske vojske u Ukrajinu 2022. godine Ukrajina se je branila. Kad su se brojčano slabe ruske vojne snage razvukle po dugačkoj bojišnici ukrajinska vojska je u jesen 2022. godine izvela uspjelu protivnavalu, ali je ruska vojska privremeno prešla na obrambeni rat. Rusija je tad upriličila veliko novačenje i ojačala svoje postrojbe pa je ukrajinska protivnavala u ljeto 2023. godine bila slomljena. Otad su ruske vojne snage stalno u napadu, kojim osvajaju dodatan ukrajinski prostor. Ukrajinska vojska se je žestoko branila, pri čemu je trpjela velike ljudske i tvarne gubitke.

Novo ukrajinsko ratno iskustvo je potvrdilo staro pravilo, da se u protivnapad polazi istom kad se slomi napad protivnika. Međutim, ukrajinska vojska je iz čista mira, dok se je branila duž cijele tadašnje bojišnice, pošla ne u protivnavalu, nego u slobodnu navalu provaljujući u samu Rusiju. Taj minhauzenski pothvat ukrajinske vojske je morao propasti i sad već propada uz goleme ukrajinske ljudske žrtve i tvarne gubitke. (Računa se, da je u Kurskoj oblasti ukrajinska vojska zauvijek izgubila više od 22.000 boraca i plaćenih tuđinaca.) Zelenski se je kockao na račun svoje vojske i pao u rusku prostornu stupicu, u kakvu su ranije upali Napoléon Bonaparte i Adolf Hitler.

(Krimski rat od 1853. do 1856. godine predstavljao je izuzetak u napadima na Rusiju, jer Britancima i Francuzima kao napadačima nije bilo stalo do osvajanja ruskog prostora, nego samo do poraza ruske mornarice, kako ona ne bi mogla napasti ni tursko Mramorno more ni Sueski kanal, gradnja kojega je tad već bila predviđena. Ferdinand de Lesseps je dopusnicu za kopanje kanala dobio 1856. godine, a radovi na kopanju kanala su počeli već 1859. godine.)

Kako ukrajinska vojska vodi sadašnji Rat za Ukrajinu? Prvo što valja istaknuti je, da Ukrajina nema svoju proizvodnju oružja te ostale teške i lake vojne opreme. Oprema koju je Ukrajina baštinila od Sovjetskog Saveza je velikim dijelom uništena ili temeljito izrabljena pa je uglavnom neuporabljiva. Stoga opskrba ukrajinske vojske oružjem ovisi o pripravnosti i mogućnosti zemalja Zapada, da isporuče opremu, koju Wolodimir Zelenski osobno od njih moljaka.

Drugo, Ukrajina nema dovoljno ljudi u dobi, koja je prikladna za služenje vojske u ratnim uvjetima. Milijuni Ukrajinaca su napustili domovinu i iselili se uglavnom u zapadne zemlje, ali se ne vraćaju u domovinu i ne kane se u domovinu vratiti. Zato ukrajinske vlasti hvataju ljude za novačenje. Lovci na novake su sprva hvatali ljude i trpali ih u vojna ili policijske vozila. Građani su često skupno sprječavali lov na novake i nastojali uništiti službena vozila. Otad su lovci na novake obilazili male gradove i sela u privatnim vozilima, a takva vozila sad građani noću pale. Odnedavno su lovci na novake pješaci.

Ukrajina je nepripravna stupila u rat, koji je olako počeo državnim udarcem u Kijevu i slijednim neprekidnim topničkim napadima na grad Donjeck, pri čemi se nije mislilo na posljedice tih postupka. Međutim, Ukrajina je traljavo vodila i obrambeni rat, a napadački rat protiv Rusije je velika besmislica, jer nitko tko je napao Rusiju nije dobro prošao. Zamisao o ukrajinskom napadu na Rusiju mogla se je začeti samo u umovima neodgovornih ljudi, kakvi su Zelenski i ostali neokonzervatici. To su ljudi koji umjesto suradnje među državama i diplomacije žele sukobe i rat.

Neodgovornost Zelenskog očitovala se je u teškom stradanju ukrajinskog naroda. Poginulih i teško ranjenih ukrajinskih branitelja ima više od milijun. O broju poginulih branitelja svjedoče satelitski snimci novih groblja diljem Ukrajine. Za mnoge branitelje ni najbliži rođaci ne znaju što im se je dogodilo, jer se dugo ne javljaju. To je bio razlog prosvjeda građana 16. listopada ove godine pred zgradom Vrhovne Rade (parlamenta) kad je Zelenski u Radi predstavio svoj Plan za pobjedu.

Politički i vojni potezi Zelenskog sračunati su na dobivanje sve jačeg i smrtonosnijeg oružja od zapadnih zemalja. (Valja naglasiti, da su dužnosnici Amerike i NATO-a nastojali i da još nastoje, da ruski dužnosnici ne nađu razlog za zaključak, da je Rat za Ukrajinu rat NATO-a. Rusi ne bi Americi, NATO-u i zapadnim zemljama oprostili prestup te „crvene crte“.) Provala ukrajinske vojske u Rusiju 6. kolovoza ove godine trebala je Ukrajini i Zelenskom donijeti (1) članstvo u NATO-u, (2) pravo uporabe dalekometnih zapadnih raketa za temeljito uništavanje Rusije i (3) jamačno bezuvjetno povlačenje Rusije iz Ukrajine. Zelenski je imao Plan za pobjedu, koji je Zapad trebao prihvatiti temeljem obećane uspjele provale ukrajinske vojske u Rusiju. Zelenskog su na glumu rata naveli američki neokonzervativci, koji i sami imaju tešku paranoičnu (prisilnu) zamisao o komadanju i uništenju Rusije, kao da u Rusiji ne postoji pravi, stari, prekaljeni narod.

Vojno djelovanje ukrajinskih vlasti sastoji se od samih izazova, koji vode ukrajinske postrojbe u ruske prostorne stupice. Jedinačne postrojbe dobivaju zapovijedi, da do iznemoglosti i do mogućega svojeg uništenja brane sva naseljena mjesta, iako mnoga mjesta nisu utvrđena, a mnoga za vojsku nemaju ni opskrbnu vrijednost. Takvi poslušni i zdušni branitelji česti bivaju potpuno okruženi, pri čemu mnogi zauvijek padaju na bojištu, ako se na vrijeme ne predaju Rusima.

Obrana svakog kvadratnog pedlja ukrajinske zemlje sračunata je na otezanje rata, kako bi Zelenski i ukrajinska vojska dobili od Zapada pravu pomoć u oružju i ljudima. (Takozvani Plan za pobjedu Zelenskog je njegova ucjena Zapada: „Ako uskoro ne dobijemo zahtijevanu pomoć u oružju i ljudima, velika ukrajinska pobjeda – Slava Ukrajini! Slava junacima! – pretvorit će se u teški poraz i Ukrajine i NATO-a.) Zelenski umišlja, da on brani cio Zapad, a ni ne pomišlja na to, da je Ukrajina igračka Zapada, koja uništava samu sebe.

Ipak, nije Ukrajina jedino geopolitičko žarište u svijetu. Postoje još dvije države, kojima „vrag ne da mira“ pa izbjegavaju suradnju s ostalim državama i diplomaciju kao sredstvo ublaživanja napetosti i izbjegavanja vojnih sukoba. To su Sjedinjene Američke Države i Izrael. U opreci s Ukrajinom, SAD i Izraelom, za suradnju su otvorne sve ostale pa i „zle“ države kao što su Sjeverna Koreja, Venezuela, Iran, Kuba, Rusija i Kina.

Unutar svetogrdnoga neokonzervativnog trojstva Amerike, Izraela i Ukrajine uspostavljen je čvrst savez. „Svaka ptica svome jatu leti!“ Sve tri izdvojene, singularne države su u čvrstoj vlasti svjetskog, kozmopolitskog kapitala, koji se nalazi izvan svih zemalja. Međutim, što je i gore, politika Amerike i Ukrajine je u vlasti izraelske politike, koja je i sama minhauzenska, jer nije utemeljena na stvarnosti, u kojoj živi pučanstvo svih triju spomenutih država. (Nedavno je mađarski premjer Viktor Orbán izjavio, da su saveznice Mađarske stvarnost i javnost“.) Amerika je potrebna kapitalu i neokonzervativcima samo zato, što ima vojnu silu.

Jedna od posljedica stanja u trima svetogrdnim zemaljama je bijeg njihova pučanstva. Ukrajina napuštaju svi koji mogu, imali ili ne imali putovnicu. Izrael napuštaju građani, koji imaju dvije putovnice ili više njih. Ameriku naveliko napušta naraštaj Z (osobe ređene poslije 1997. godine), navodeći četiri razloga odlasku: (1) slab sustav zdravstvene zaštite, (2) skučene poslovne mogućnosti, (3) opća skupoća života i (4) neprikladan ili lažan politički sustav.

Zajedničko svim trima izdvojenim državama je propadanje domaćeg gospodarstva. U Ukrajini gospodarstva nema: Ukrajinci su kao narod spojeni na uređaje za održavanje života. Izraelsko se gospodarstvo smanjilo 20% u godinu dana, prvobitno zbog toga, što jemenski Huti nadziru ulaske brodova u Crveno more i napadaju brodove, koji plove u Akapski zaljev.

Slabo stanje američkog gospodarstva jedva treba spomenuti. U jagmi za nakupljanjem kapitala Amerika je (1) zanemarila svoju prijevoznu podlogu, (2) financijalizirala proizvodne korporacije, koje se slabo brinu za proizvodnju tvarnih dobara i koje imaju sve manje proizvoda za nadmetanje na svjetskom tržištu, (3) izgubila prvo mjesto u tehnološkom napretku i (4) dopustila da za sadašnje vladavine Demokrata u SAD nezakonito uđe 20 milijuna tuđinaca sa svih kontinenata, koji u Americi uspostavljaju mreže za krijumčarenje oružja, narkotika i ljudi, za širenje seksualnog ropstva i pedofilije, za iskorištavanje rada djece i za izvođenje oružanoga maloljetničkog nasilja u velikim gradovima.

Ozbiljno je pitanje: „Zašto Ukrajina koja je već propala, zašto Amerika koja brzo slabi i propada te zašto Izrael, koji bez mira neće opstati u arapskom moru ustrajavaju u sukobljavanju s ostatkom svijeta?“ Sve te tri zemlje imaju novac: darovan kao u Ukrajini, uzajmljen kao u Americi i vlastiti, židovski, kao u Izraelu. Međutim, iako je novac velika napast koja početno nudi slobodu djelovanja, nije sve u novcu. Nije samo darovani novac pobuda Ukrajini da razori Rusiju. Nije samo uzajmljeni novac pobuda Americi da osvaja svijet. Nije samo vlastiti, spretno namaknut novac pobuda Izraelu da zavlada cijelim svijetom.

Za takve vlastoljubljive ili ambiciozne pothvate prvaci spomenutih zemalja moraju, što bi Dalmatinci rekli, „biti ludi u glavu“: oni moraju imati paranoične ili prisilne zamisli, koje ne počivaju na slobodnom i pomnom motrenja stanja svijeta i stanja života. Ukrajinci žele uništiti Rusiju. Američki prvaci imaju svoju paranoičnu zamisao kao baštinici puritanstva, koje je htjelo napraviti uzornu svjetsku hegemoniju i trockizma (neokonzervatizma), koji je zagovarao stalni izvoz revolucije. Izraelci su temeljem zapisa u Starom zavjetu – koji nazivam državotvornom mitohistorijom – oduvijek čeznuli za uspostavom vlastite države, koja im ne bi služila za jamčenje suverenosti, zaštite i blagostanja naroda, nego za osvajanje svijeta. Bog Jahve je navodno rekao Abrahamu: „Tvoje potomstvo bit će brojnije od zvijezda na nebu i od zrnaca pijeska na žalu.“ Međutim, ni kapital ni paranoične zamisli ne mogu upokoriti cijelu globaliziranu vrstu. Vrsta se sastoji od sve čvršće sprezanih naroda.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi ulogom mudrosnih zaklada (think tanks) u zapadnoj i posebice u američkoj geopolitici pri određivanju politike prema ostatku svijeta ili prema Svjetskoj većini. Važnost mudrosnih zaklada i savjetodavnih instituta ne treba pripisivati vjerodostojnosti i učinkovitosti njihovih savjeta političarima, nego isključivo potpori koju te ustanove dobivaju od kapitalističkih matičnih medija na Zapadu, koje plaća kapital. Primjerice, posebno su razglašeni Vijeće za vanjske odnose (Council on Foreign Relations) i Institut za proučavanje rata (Institute for the Study of War – ISW).

Vijeće za vanjske odnose utemeljeno je 1921. godine poslije promašaja zamisli predsjednika Woodrowa Wilsona (1913.-1921.), da Amerika zavlada svijetom putem izvoza kapitala i američke demokracije kao političkog sustava. Amerika je tad stupila u samoizolaciju i bila u samoizolaciji pod tri uzastopna republikanska predsjednika od 1921. do 1933. godine, pod kojima je izbila Velika depresija. U to se je vrijeme Vijeće bavilo ozbiljnim, temeljnim pitanjima geopolitike. (Naoko izgleda, da je neposredan povod uspostavi Vijeća bio Horthyjev prevrat u Mađarskoj 1920. godine.)

Institut za proučavanje rata utemeljen je 2007. godine. Utemeljila ga je Kimberly Kagan sa skupinom neokonzervativaca. U nadzornom odboru Instituta su poznate neokonzervativne osobe, kao što su umirovljeni general Jack Keane, Robert Kagan, umirovljeni general David Petraeus i William Kristol. Početna svrha Instituta bila je, navodno, pružiti američkoj javnosti i posebice američkim političarima pravu, vjerodostojnu sliku i pravi smisao tadašnjeg vrućeg rata u Iraku. Utemeljenje Instituta bilo je potaknuto ranijim radovima američkog politologa Quincyja Wrighta (1890.-1970.), koji je 1942. godine objavio temeljitu studiju Proučavanje rata (A Study of War), u kojoj je prije utemeljenja Ujedinjenih naroda zagovarao uspostavu međunarodnog sustava za jamčenje svjetskog mira. Kimberly Kagan je svoju ustanovu u duhu Quincyja Wrighta mogla nazvati institutom za proučavanje mira.

Postojanje mudrosnih zaklada i savjetodavnih instituta je nužno u američkom političkom sustavu. Američke političare na političke položaje dovode krupni nositelji kapitala, koji od političara očekuju brigu za daljnje nakupljanje kapitala, a ne brigu za dobrobit pučanstva, koje bira političare. (Franklin Roosevelt je rekao, da „građani imaju izbor nakon što je odabir već obavljen“.) Kapital od političara očekuje služenje, a ne sposobnost i znanje, koji bi političarima bili potrebni da obavljaju posao za narod i u ime naroda. Od političara se ne očekuje ni poznavanje povijesti, koja je „učiteljica života“ (historia est magistra vitae, kako je Ciceron napisao u djelu Govornik). Od političara se očekuje, da znaju govoriti „politički pravilno“ i da znaju smišljati izlike za postupanje, koje građani ne odobravaju.

Budući da američki političari malo znaju, potrebno je da im znanje neprestance pružaju zaklade i instituti. To je određena vrsta umjetne umnosti (AI). Američku geopolitiku vodi kapital putem zaklada i instituta, koji političarima u umove prigodice ulijevaju potrebno znanje. Zaklade i instituti koji okupljaju akademske ljude nisu nikomu odgovorni za svoje umotvore. Odgovornost je na političarima, koji ipak ne polažu račune građanima, nego kapitalu i njegovim medijima.

Za potrebe ovog osvrta noviju političku povijest sam slobodno podijelio u četiri razdoblja: (1) vrijeme zrelog europskog kolonijalizma u devetnaestom stoljeću do Prvoga svjetskog rata; (2) razdoblje između dvaju svjetskih ratova; (3) razdoblje Hladnog rata; i (4) razdoblje nastojanja uspostave američke svjetske hegemonije  te globalizacije poslovanja velikih korporacija i naše vrste. U prvom i trećem navedenom razdoblju međunarodni odnosi su bili razmjerno postojani, a tijek događaja je bio dosta predvidljiv. U drugom i četvrtom navedenom razdoblju međunarodni odnosi su bili nepostojani i puni iznenađenja. To su bila vremena male predvidljivosti tijeka događaja. U sadašnjem razdoblju posao mudrosnih zaklada i savjetodavnih instituta postaje sve osjetljivijim, a njihove prosudbe sve nepouzdanijima kako vrijeme odmiče i kako kapitalizam zrije i prezrijeva.

Do Prvoga svjetskog rata promjene su bile postupne. Od početka europskih kolonijalnih osvajanja europske atlantske zemlje su se jedna po jedna uključivale u prekooceanska osvajanja. Svijet je bio širok i činio se nedoglednim. Osvajanje dalekih zemalja počeo je Portugal, kojemu su se ubrzo pridružile Španjolska, Engleska, Francuska i Nizozemska, da bi se na kraju i Belgija uvrstila među europske kolonijalne sile.

Osmanska carevina je otprije bila osvojila Bliski Istok i dobar dio Europe, ali turska osvajanja su bila kopnena, a ne prekooceanska. Tako je bilo i s Ruskom carevinom, koja je dugo prisvajala velike dijelove Azije i Kavkaza, kako bi pokorila napadačke narode i pretvorila ih u podaničke.

Amerika se je poslije osamostaljenja 1776. godine nagodila s Britanijom u Parizu 1783. godine. Amerika je od Britanije dobila priznanje samostalnosti i slobodu širenja prema Tihom oceanu, a Britanija je uz pristanak Amerike preuzela francuske posjede u Kanadi. Amerika se je po izlasku na Tihi ocean iskušala u klasičnom kolonijalizmu zarativši sa slabom Španjolskom, kojoj je otela Filipine, Kubu i Portoriko, ali je uspjela zadržati samo Portoriko. Početkom devetnaestog stoljeća Amerika je Južnu Ameriku proglasila područjem isključivo svojeg utjecaja. Koncem devetnaestog stoljeća europske sile su prisvojile svaki dostupan dio Afrike i konačno Indokine. Međutim, širenje europskog kolonijalizma teklo je postupno i bez širih obračuna. Sukob Britanije i Francuske u Indiji nije prouzročio europski rat tih sila.

Nakon diobe svijeta europske sile je čekao Prvi svjetski rat. To je bio rat između europskih kolonijalnih sila (Britanije, Francuske i Rusije) i europskih sila koje nisu u novije vrijeme stekle kolonije (Njemačke, Austro-mađarske, Italije i Turske). Italija je 1915. godine promijenila stranu, kako bi poslije rata dobila posjede na istočnoj jadranskoj obali.

Prvi svjetski rat je donio ubrzavanje geopolitičkih promjena. Godine 1919. na Pariškoj mirovnoj konferenciji stvoren je novi europski, versajski poredak. Europa je sprva bila pod nadzorom sila Antante (Entente cordiale), kojoj više nije pripadala sovjetska Rusija, ali kojoj se je nakratko bila pridružila Italija.

Amerika je pod predsjednikom Woodrowom Wilsonom imala veličajne nakane ne samo za Europu, nego i za cijeli svijet. Predsjednik Wilson je bio smislio (1) uklanjanje svih četiriju europskih carevina i njihovo raspršenje na narode, koji su trebali dobiti samostalnost; i (2) ukloniti kolonijalne carevine europskih (atlantskih) sila, a njihove kolonijalne posjede staviti pod skrbništvo Lige naroda, koju bi nadzirala Amerika. Predsjednik Wilson je nastojao usitniti svijet, kako bi američki kapital mogao uspostaviti svjetsku hegemoniju. Wilsonove zamisli se nisu ostvarile, jer (1) Kongres nije odobrio ni Pariški mirovni sporazum ni pristup Amerike Ligi naroda; i (2) Francuska i Britanija kao kolonijalne sile i kao pobjednice rata nisu pristale na uklanjanje svojih kolonijalnih carevina.

Predsjednik Wilson je ipak uspio ukloniti sve četiri Europske carevine: njemačku, austro-mađarsku, tursku i rusku. Predsjednika Wilsona je zgrozila izvedba Velike oktobarske revolucije 7. studenoga 1917. godine. Ruska revolucija je potaknula predsjednika Wilsona, da 8. siječnja 1918. godine u Kongresu objavi Četrnaest točaka o davanju samostalnosti narodima, koji su sastavljali spomenute carevine. Wilson je požurio u Kongres, kako bi objavio svoje zamisli za Europu i svijet, iako je 4. prosinca 1917. godine Kongresu podnio Izvješće o stanju države. Predsjednik Wilson je u izvješću naveo, da je za izbijanje rata kriv Drugi Reich, a ne sile Antante koje su upriličile Sarajevski atentat 28. lipnja 1914. godine.

Ruski su boljševici 17. srpnja 1918. godine poubijali cara Nikolu II i cijelu njegovu obitelj pa je tad stvarno prestala Ruska carevina. Ostale tri europske carevine prestale su koncem rata. Budući da nije došlo do raspada Rusije, predsjednik Wilson je s Francuzima i Britancima upriličio građanski rat u Rusiji, koji su komunisti dobili i u Europi i na Dalekom Istoku. Crvena armija je došla do pred Varšavu pa je britanski ministar vanjskih poslova Lord Curzon 19. prosinca 1919. godine tražio od sovjetskih vlasti, da zaustave daljnje napredovanje svojih postrojbi pod prijetnjom uključenja Britanije u rusko-poljski rat.

Versajski (francusko-britanski) poredak u Europi nije dugo potrajao. Prvi udarac je došao od ruske pobjede u građanskom ratu. Nadalje, 1920. godine Miklós Horthy je od komunista preuzeo vlast u osamostaljenoj, ali okrnjenoj Mađarskoj i u njoj utemeljio nacionalističku državu i nacionalističku Stranku ukrštenih strijela (Nyilaskeresztes Párt) ili Hungaristički pokret. (Ukrštene strijele su bile znak mađarskih plemena, koja su u devetom stoljeću prodrla u Europu. Taj znak je sad zabranjen u Mađarskoj.)

Veliki udarac versajskom poretku zadala je Vajmarska Republika strategijskim Sporazumom u Rapallu, koji su 16 travnja 1922. godine sklopili ministri vanjskih poslova Njemačke i Rusije, Walter Rathenau i Georgi Čičerin. Sporazumom su se dvije države uzajamno odrekle prostornih i financijskih potraživanja te uspostavile otvorene i prijateljske odnose. Dokumenti o Sporazumu razmijenjeni su 31. siječnja 1923. godine i ubilježeni u upisnik Lige naroda 19. rujna 1923. godine. Sporazum je imao tajne dodatke o vojnoj suradnji između dviju sila, jer je njemačka vojska bila pod strogim nadzorom versajskih sila.

Od versajskog poretka slijedeća se odmetnula Italija koncem 1922. godine. Benito Mussolini je osnovao nacionalnu fašističku stranku (Partito nazionale fascista). Godine 1923. Mustafa Kemal Atatürk utemeljio je Narodnu republikansku stranku, putem koje je vladao do smrti 1938. godine. Predsjedniku Atatürku uzor je bio Benito Mussolini. U Portugalu je predsjednik profesor António de Oliveira Salazar, čija se je stranka zvala Nacionalni savez, 1932. godine uveo korporatizam, u kojemu su poslovna poduzeća bila svrstana u nekoliko strukovnih „korporacija“, u kojima su poslodavatelji, sindikati i vlada dogovarali vrstu i cijene proizvoda te obujam proizvodnje. Korporatizam je uveo i Benito Mussolini.

U Njemačkoj (Vajmarskoj Republici) Adolf Hitler je parlamentarnim putem zauzeo vlast, ali je diktatorski vladao putem Nacionalne socijalističke njemačke radničke stranke (Nationalsozialistische DeutscheArbeiterpartei – NSDAP). U Španjolskoj je general Francisco Franco u građanskom ratu od 1936. do 1939. godine uspjelo oslobodio Španjolsku od socijalista (komunista), unatoč velikoj pomoći u novcu, oružju i ljudima, koju su im pružale versajske sile i moskovska Kominterna. General Franco je vodio borbu za Nacionalističku Španjolsku. Poslije napada Trećeg Reicha na Francusku maršal Philippe Pétain je u dogovoru s Adolfom Hitlerom u južnom dijelu Francuske uveo nacionalistički politički sustav.

Koja zaklada i koji institut su gledajući izdaleka mogli predvidjeti politički prevrat, kakav se je dogodio u Europi između dvaju ratova? Europom su umjesto kapitalizma zavladali nacionalni socijalizam, fašizam i korporatizam. U tom razdoblju Amerika se je stavila u samootočenje, a nijedna europska sila nije nad Europom nikad mogla uspostaviti hegemoniju, koja bi donijela mir. To je Americi uspjelo poslije Drugoga svjetskog rata, u kojemu je ona pobijedila nacionalno-socijalističku Europu. Burne političke promjene u Europi između svjetskih ratova prouzročilo je nasilje sila Antante na Europi.

Drugi svjetski rat, u kojemu su stvarni pobjednici bili Sovjetski Savez i Amerika, donio je novu podjelu ne samo Europe, nego i svijeta i to na kapitalističke i komunističke zemlje. Donio je i priličnu ravnotežu sila dvaju svjetskih tabora. Taj rat je donio i dekolonizaciju svijeta pa su mnoge bivše kolonije poslije oslobođenja pristupile Pokretu nesvrstanih zemalja, čime su izbjegavale i neokolonijalizam i utjecaj komunizma. (Jugoslavija se je 1948. godine odvojila od sovjetskog tabora, ali nije prešla na zapadnu stranu.)

Ipak, poslije dolaska generala Dwighta Eisenhowera u Bijelu kuću 20. siječnja 1953. godine i poslije smrti Josifa Staljina 5. ožujka iste godine počelo je popuštanje sukoba (détente) između Istoka i Zapada, što se je očitovalo uspostavom trajnog primirja u Koreji već u srpnju te godine. Josif Staljin je umro, a predsjednik Harry Truman i njegovi ratoborni Demokrati su izgubili vlast pa je popuštanje neprijateljstva među ideološkim taborima moglo početi.

Popuštanje političke napetosti među taborima te početak njihova tehnološkog i gospodarskog nadmetanja postupno su doveli do sloma europskog komunizma, rasapa sovjetskog tabora 1989. godine i mirnog razdruženja Sovjetskog saveza 1991. godine. Iz svijeta je nestala podjela na kapitalističke, komunističke i nesvrstane zemlje. Svijet je nazvan jednostožernim, unipolarnim ili monopolarnim, u kojemu su SAD trebale imati stožernu ulogu. Američki političari, američke zaklade i savjetodavni instituti prosuđivali su, da će takvo stanje trajati unedogled. Amerika je bila neosporna pobjednica Hladnog rata.

Ako se izuzme nepotrebno američko uključenje u Vijetnamsko-francuski rat, svijet je od uspostave primirja u Koreji do konca Hladnog rata bio razmjerno postojan i živio je u miru. U tom razdoblju nije bilo pravoga posla za mudrosne zaklade i savjetodavne institute. Glavni tajnik KPSS Nikita Hruščov bio je u sedmodnevnom posjetu Americi. Predsjednik Richard Nixon posjetio je Peking 1972. godine i dvaput Moskvu (1972. i 1974.). Prvak Narodne Republika Kine Deng Šaoping bio je u sedmodnevnom posjetu Americi 1978. godine.

Nasuprot takvom stanju za Hladnog rata u kojemu je popuštala napetost među taborima, prestankom Hladnog rata stvorena je velika geopolitička neizvjesnost. Bila je otvorena mogućnost globalizacije poslovanja velikih korporacija i naše vrste. Amerika je u tom razdoblju nastojala uspostaviti svjetsku hegemoniju, ali joj taj pothvat nije uspio. Utemeljenje Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i posljedično stvaranje slobodnoga svjetskog tržišta neizravno su spriječili uspostavu američke svjetske hegemonije. Hegemonija i sloboda (tržišta) se ne daju pomiriti i uskladiti.

U nastalom otvorenom svijetu došlo je do burnih promjena, koje su nosile učinke koje nisu mogle predvidjeti ni najmudrije mudrosne zaklade ni najdomišljatiji savjetnici u institutima. Zato zaklade i instituti sad nagađaju što bi se moglo dogoditi, jer su globalizacija poslovanja i globalizacija naše vrste stvorile dosad neviđeno stanje. Povijest je načas prestala biti „učiteljicom života“. Globalizacija je toliko iznenadila geopolitičke savjetnike, da su se odali (1) nijekanju stvarnog stanja i (2) izmišljanju postupaka, koji bi se trebali odigravati u svijetu. Zaklade i instituti potpuno niječu i odbacuju globalizaciju i umišljaju ili izmišljaju, da se dobro odvija uspostava američke hegemonije, koju oni nazivaju „poretkom utemeljenom na pravilima“. Takvih pravila nema ni u umovima zapadnih neokonzervativaca, političara, politologa i političkih savjetnika.

U našoj globaliziranoj vrsti došlo je do niza nepredviđenih i nepredvidljivih pojava, koje su međusobne povezane istim uzrokom – globalizacijom. Prvo, svjetsko slobodno tržište iznevjerilo je očekivanja Zapada i posebice Amerike, koja ga je uspostavila, kako bi njoj najviše koristilo. Svjetsko tržište je pomoglo zemljama u razvitku više nego Zapadu. Stoga Amerika sad nastoji razoriti takvo tržište, posebice proizvoljnim izricanjem političkih, trgovinskih i financijskih kazni mnogim državama.

Dodatno, tijekom četiriju desetljeća došlo je do uspona Kine, koja je postala gospodarskom, industrijskom, trgovinskom i tehnološkom velesilom. Kina je obnovila svoj drevni položaj Središnje kraljevine. Osim predvodništva u bitnim područjima tehnologije Kina pravi kvalitetne proizvode, koje može nuditi svijetu u razvitku po njemu prihvatljivim cijenama. Kineski radnici su predani poslu i izradbi proizvoda. Kina je usto stvorila opskrbne mreže za svoju proizvodnju i ona je jedina zemlja koja ima takve mreže. Kina je iznenadila mudrosne zaklade postavljanjem zavidne prijevozne podloge u zemlji, a kineska svjetska prijevozna podloga u obliku Pothvata pojasa i ceste počela je postupno povezivati tri kontinenta.

Istovremeno je došlo do uspjelog otpora Ruske Federacije zlim nakanama Zapada o njezinu komadanju, ali i do njezine uspjele obrane od vojnog napada zemalja NATO-a, koji predvodi Ukrajina. Ugled Rusije se povećava u svijetu, posebice u afričkim zemljama koje se nastoje otresti neokolonijalizma.

Ameriku i nositelje njezine političke misli iznenadili su pojava, širenje i politizacija BRICS-a. Posebice je važno svrstavanje zemalja Svjetske većine (prije Globalnog juga) iza BRICS-a. BRICS postaje slobodnom političkom udrugom zemalja, koja postaje premcem Ujedinjenim narodima i ostalim velikim međunarodnim ustanovama (MMF-u, WTO-u i Svjetskoj banci), koje su pod nadzorom Amerike i od kojih zemlje u razvitku nemaju veliku korist.

Nasuprot usponu zemalja Svjetske većine zapadne zemlje vidno slabe i propadaju. Financijalizacija američke industrije vodi propadanju proizvodnje tvarnih dobara te posljedično smanjenju američkog izvoza i slabljenju konkurentnosti američkih proizvoda na svjetskim tržištima. Američka industrija nije stvorila vlastitu opskrbnu mrežu.

Istovremeno je došlo do deindustrijalizacije zemalja Europske unije. Deindustrijalizacija je prouzročena prekidom isporuke Europi jeftinih ruskih energenata, koji je posljedica namjernog političkog i financijskog kažnjavanja Rusije. Rat za Ukrajinu i deindustrijalizacija zemalja Unije vode političkom propadanju Unije. Sve se više zemalja protivi usredištenju vlasti u Bruxellesu, koje sputava članice Unije, da se prihvate nacionalne obnove. (Nije neobično to, što otpor nakanama i postupcima Bruxellesa predvodi Mađarska kao što je bilo i 1920. godine kad se je Mađarska odvojila od versajskog sustava i okinula niz nacionalističkih prevrata u europskim zemljama.) Europsku uniju čekaju ili temeljita preobrazba političkog sustava Europe ili njezin potpuni rasap. Zar se nije bez velike muke rasuo i versajski politički sustav?

Konačno, ubrzava se postupak dedolarizacije državnih pričuva zemalja u razvitku te njihova plaćanja u prekograničnoj trgovini i prekograničnom ulaganju. Mnoge zemlje BRICS-a i Svjetske većine prodaju američke obveznice, koje su držale u svojim novčanim pričuvama i prestaju kupovati nove. Mnoge zemlje isto obavljaju prekogranično plaćanje u domaćem novcu ili u kineskim juanima. Postupno se smanjuje korist koju je američka financijska industrija imala od položaja dolara kao svjetskog pričuvnog novca.

Pri kraju osvrta potrebno je navratiti se na sadašnju ulogu mudrosnih zaklada (think tanks) i savjetodavnih instituta te smisao njihova djelovanja. To se posebice odnosi na stav takvih ustanova na djelovanje Amerike, ali i na njihovo razumijevanje uloge zemalja u razvitku, koje se predvođene Kinom svrstavaju u Svjetsku većinu.

Zapadne mudrosne zaklade i savjetodavni instituti niječu nevolje Zapada i uspon Svjetske većine. Zato se zaklade i instituti bave opravdavanjem i promicanjem već pobačene američke hegemonije te zanemarivanjem i obezvrjeđivanjem snažnog skupnog djelovanja Kine, BRICS-a i Svjetske većine.

Zaklade i instituti sad ne mogu nikomu pružiti dobar savjet za geopolitičko djelovanje. Umjesto toga, zaklade i instituti su se djelatno uključili u geopolitiku. Oni to čine pod predvodništvom američkih neokonzervativaca. Zaklade i instituti kleveću i crne korisna nastojanja Svjetske većine te posebice Kine i Rusije, koje su vodeće sile u širenju i politizaciji BRICS-a.

Neokonzervativci često uveličavaju mnoge međunarodne prijepore, kako bi stvorili hitna područna stanja, koja bi zahtijevala američke kaznene zahvate: gospodarske, trgovinske, sigurnosne ili vojne. Područja koja su sad u hitnom stanju su Ukrajina, u kojoj su neokonzervativci zapodjenuli Rat za Ukrajinu i sukob na Bliskom Istoku, koji se je izrodio iz opakog napada Hamasa na izraelsko pučanstvo.

Opravdano je postaviti pitanje o izbjegavanju neokonzervativaca, mudrosnih zaklada i savjetodavnih instituta Amerike i Europe, da se posvete navedenim unutarnjim pitanjima i nevoljama i Amerike i Europske unije. To pitanje opravdava tijesna sprega unutarnje politike zemalja i njihove vanjske politike.

Sadašnja slaba Amerika ne može obnoviti američku svjetsku hegemoniju, kakvu je nad polovicom svijeta poslije Drugoga svjetskog rata uspostavila jaka Amerika, koja je 1950. godine imala polovicu svjetske industrijske proizvodnje te koja je svojoj razvijenoj tehnologiji dodala prvoklasnu i vodeću tehnologiju Trećeg Reicha.

Bavljenje ukupnim stanjem Amerike i stanjem u Europskoj uniji odvratilo bi zaklade i institute od besmislenog izvoza američke liberalne demokracije kao sredstva potkopavanja ostalih država u svijetu. Međutim, bavljenje geopolitikom je paranoja ili prisilna ideja (zamisao) američke političke misli, koja počiva na izvornoj puritanskoj zamisli o pretvaranju Amerike u Grad na gori, koji će svijetliti svim narodima svijeta kao da mnogi narodi nisu imali i nemaju svoju povijesnu političku misao.

Na puritanstvo utemeljitelja Amerike neokonzervativci su dodali trockizam, koji se je izvorno sastojao u izvozu boljševičke revolucije. (Utemeljitelji neokonzervativnog pokreta su mahom bili useljenici iz Sovjetskog saveza u vrijeme, u kojemu su trockisti bili nepoćudni u SSSR-u.) Neokonzervativci moraju izvoziti svoje zamisli: ili trockizam ili američku liberalnu demokraciju. Amerika je ovisnica u izvozu svoje političke misli, ali s tom navadom sad mora prestati, jer je nepovratna globalizacija naše vrste zauvijek promijenila svijet.

Umjesto svoje sadašnje ovisnosti u izvozu kapitalističke liberalne demokracije Amerika se u općenju s drugom zemljama mora prihvatiti suradnje. Pitanje je, znali li Amerika surađivati. Ona zna surađivati samo kad je u velikoj nevolji. Amerika je sad u nevolji.

Pokretači suradnje među državama su narodi, koji žele živjeti u miru, čuvati svoju suverenost i namicati blagostanje. Međutim, u Americi nema naroda niti ga je ikad bilo. Ameriku su stvorili Puritanci i slobodni zidari. Puritanci su bili vjerska sljedba utemeljena na oštrom odvajanju od katolištva. Puritanci nisu htjeli prividno vjersko zajedništvo zamijeniti stvarnim narodnim, životnim zajedništvom. Slobodni zidari su utjelovljenje liberalizma, po kojemu narodi ne smiju postojati. Zato je utemeljiteljima Amerike smetalo moguće stvaranje naroda poslije Američke revolucije 1776. godine. Kasnije je kapitalizam useljenike pretvorio u potrošače, kojima su sadašnje vlasti dodale dvadeset milijuna novih nezakonitih useljenika.

U Europi, usredištena Europske unija nastoji ojačati vlast Bruxellesa potpuno obezvlašćujući svoje narode i oduzimajući im suverenost. Nedavno je predsjednica Europskog povjerenstva izjavila, da potezi mađarskih vlasti „krnje suverenost Europske unije“.

Narod donosi neprekidnost ili kontinuitet državi ili političkoj zajednici. (Kineska država traje već 2.245 godina, jer je u njoj na početku stvoren narod.) U Americi nema naroda pa američka politika nema neprekidnost. Slika hirovitosti američke politike je njezin nagli prelazak od popuštanja napetosti među svjetskim taborima u vremenu Hladnog rata do nametljivosti i izazovnost sadašnje američke neokonzervativne politike.

Moja preporuka američkim političarima bila bi, da se umjesto potkopavanja država tuđih naroda, koje oni nazivaju „izgradnjom države“ (state-building) prihvate stvaranja američkog naroda (nation-building). Stvaranje američkog naroda unijelo bi stegu u američku politiku.

Continue Reading