Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta, koji se bave značajkama današnjeg svijeta bavi jednom posebnošću koja resi Ukrajinu. Osvrt se bavi ukrajinskim poimanjem pregovora, koje je ukrajinski predsjednik svojom upornošću nametnuo svojim europskim podupirateljima pa čak i Americi, koja ima predsjednika, kojega mnogi hvale kao najuspjelijeg pregovaratelja (deal maker) u svijetu.

Ovaj se prikaz ukrajinskog poimanja političkog pregovaranja posebice odnosi na sadašnje izravne pregovore Ukrajine i Rusije o mogućoj uspostavi primirja/mira u Ukrajini. Održavanje izravnih pregovora Ukrajine i Rusije predložio je u sitne sate 11. svibnja predsjednik Putin, koji je za mjesto održavanja pregovora predložio Carigrad, a za dan njihova početka 15. svibnja ove godine.

Nije riječ o novini u odnosima Ukrajine i Rusije. Od državnog udarca u Kiivu 2014. godine te posljedičnog ruskoga zaposjedanja Krima i pobune Rusa u Donbasu iste godine bilo je mnogo pokušaja uspostave mira u Ukrajini. Spomenut ću svakako rane pregovore nazvane Minsk 1 i Minsk 2. Spomenut ću i mnogo kasnije pregovore Carigrad 2022, koji su trebali zaustaviti ruski Poseban vojni zahvat, kako Rusi nazivaju svoj upad u Ukrajinu ili Invaziju Ukrajine. Invazija Ukrajine počela je 24. veljače 2022. godine i još nije prestala.

[Za „nevjerne (sumnjičave) Tome“ među mojim čitateljima ponovit ću, da Rat za Ukrajinu nije počeo upadom (invazijom) postrojbi ruske vojske u Ukrajinu 24. veljače 2022. godine. Rat za Ukrajinu počeo je prosvjedima na kiivskom trgu Majdan koncem 2013. godine, što je dovelo do državnog udarca 22. veljače 2014. godine i uklanjanja predsjednika Viktora Janukoviča s vlasti. Prosvjedi i ostavka Janukoviča imali su za svrhu prestanak ugovornog nesvrstavanja Ukrajine i njezino članstvo u Atlantskom savezu. NATO je htio osvojiti ili prisvojiti i Ukrajinu, što je za Rusiju bilo neprihvatljivo. Zato ne pišem o „ratu u Ukrajini“, nego o Ratu za Ukrajinu, koji je nedvojbeno smislio i upriličio Zapad.]

Sporazumi u Minsku sastojali su se od niza međunarodnih sporazuma, kojima je svrhom bilo zaustavljanje rata u Donbasu između ruskih pobunjeničkih skupina i vojnih snaga Ukrajine, pri čemu su središnju ulogu imale redovite ruske vojne snage. Poslije poraza ukrajinske vojske u bitci za Ilovaisk koncem kolovoza 2014. godine Rusija je prisilila Ukrajinu, da potpiše Prvi zapisnik iz Minska ili Minsk 1. Sporazum je sastavila Trojna skupina za Ukrajinu, koju su činile Ukrajina, Rusija i Organizacija za zaštitu i suradnju u Europi (OSCE) uz posredovanje francuskog predsjednika Hollandea i njemačke savezne kancelarke Merkel. Govorilo se je o Formatu Normandija. Sporazum Minsk 1 prvo su 5. rujna 2014. godine potpisali predstavnici Trojne skupine za Ukrajinu, a za njima neimenovani predstavnici Narodne Republike Donjeck i Narodne Republike Luhansk. Svrha sporazuma je bila obustaviti borbe i uspostaviti časoviti prekid paljbe.

Borbe su ipak nastavljene, jer je ukrajinska vojska neprestance topništvom napadala grad Donjeck. Početkom 2015. godine Rusija je na bojište uputila značajne vojne postrojbe. Poslije ruske pobjede kod međunarodne zračne luke u Donjecku unatoč odredbama Zapisnika ruske su snage napale ukrajinsku vojsku kod mjesta Debaltseve, koja je pretrpjela teške gubitke. Nato je Ukrajina 12. veljače 2015. godine bila prisiljena provesti skup mjera za istinsku provedbu Sporazuma iz Minska ili Minsk 2. Dogovoreni skup mjera uključivao je prekid paljbe, odmicanje teškog oružja od crte razdvajanja, razmjenu zarobljenika, ustavne promjene u Ukrajini, kojima bi se dala samouprava nekim dijelovima Donbasa te uspostavu ukrajinskog nadzora nad ukrajinskim državnim granicama. Iako su poslije novog sporazuma borbe bile splasnule, one nisu prestale pa odredbe sporazuma nikad nisu provedene. Davanje autonomije dijelovima Donbasa nazvano je Formulom Steinmeier.

Poslije dogovora Minsk 2 nisu prestajali ni izazovi s obje zaraćene strane ni granatiranje grada Donjecka. Kasnije je bivša njemačka savezna kancelarka Angela Merkel izjavila, da su oba sporazuma iz Minska predstavljala „sredstvo Zapada za kupnju vremena“.

Pregovori „u Carigradu“ počeli su koncem veljače 2022. godine odmah poslije ulaska ruske vojske u Ukrajinu, koja je učas doprla do pred Kiiv. Pregovori su se vodili na ukrajinsko-bjeloruskoj granici, da bi uskoro bili premješteni u Antaliju u Turskoj i konačno u Carigrad. Pregovori u Carigradu počeli su 29. ožujka. Do sporazuma je došlo razmjerno brzo. Rusija je tražila, da Ukrajina nikad ne stupi u NATO, da bude nesvrstana te da pristane na međunarodno uređen položaj, koji će joj priječiti stupanje u vojnu suradnju s drugim državama. Nacrt sporazuma svojim je inicijalima potvrdio David Heorhijovič Arahamija, kojega je ukrajinski predsjednik ovlastio za vođenje pregovora.

Prijepornima su ostale veličina i snaga ukrajinske vojske. Ukrajina je zagovarala da njezina vojska ima 250.000 vojnika, a Rusija je dopuštala 80.000. Ukrajina je zagovarala držanje 800 tenkova, a Rusija je dopuštala 340. Ukrajina je zagovarala držanje raketa dometa 280 kilometara, a Rusija bi dopuštala domet do 40 kilometara. Uskladba tih veličina bila je prepuštena skorom dogovoru predsjednika.

Ipak, 7. travnja te godine Kiiv je posjetio britanski premijer Boris Johnson i u ime Amerike tražio od predsjednika Zelenskog, da odustane od dogovora. Ukrajini je obećao vojnu pomoć u iznosu od 180 milijuna dolara. Premijer Johnson je obećao svesrdnu pomoć Zapada Ukrajini, kakvom bi se ona mogla obraniti i kakvom bi mogla Rusiju i pobijediti.

Uoči najavljenog sastanka ruskih i ukrajinskih pregovarača u Carigradu 15. svibnja ove godine Rodion Mirošnik, posebni izaslanik ruskog ministarstva vanjskih poslova za zločine domaćih vlasti u Ukrajini izjavio je, da „Rusija ima nacrt ugovora iz Carigrada i da se uskladbom tog nacrta sa zbiljskim događajima u minule tri godine može doći do novog sporazuma“.

Pregovori u Carigradu koji su najavljeni za 15. svibnja ove godine postali su predmet razdora i prije njihova početka. Ruski predsjednik Putin je prvi zatražio i najavio izravne pregovore između Rusije i Ukrajine. Putin je predložio da pregovore vode ovlaštena izaslanstva Ukrajine i Rusije. Predsjednik Putin je želio uspostavu mira, odredbe kojega bi uključile i uklanjanje uzroka izbijanja sadašnjeg rata. Usto, ruski predsjednik je želio da pregovori Carigrad 2025 budu nastavak pobačenih pregovora Carigrad 2022.

Ukrajinski predsjednik Zelenski je nastojao, da se umjesto sastanka izaslanstava Rusije i Ukrajine sastanu predsjednici tih država. Usto, ukrajinski predsjednik je priželjkivao, da se u razgovore predsjednika Rusije i Ukrajine uključi i američki predsjednik Trump. Predsjednik Zelenski je očekivao pristanak predsjednika Putina na tridesetodnevno „bezuvjetno“ primirje, a ne uspostavu mira, jer se i Ukrajina i Europa boje mira, a ne rata. (Začudo, europske sile nisu tražile svoje uključenje u „izravne“ pregovore u Carigradu. Može li biti vjerodostojnih pregovora o uspostavi primirja/mira u Ukrajini bez uključenja u njih Europe odnosno Europske unije i Ujedinjene Kraljevine?!)

Bitna razlika između Rusije i Ukrajine u poimanju carigradskih pregovora je u tomu, što primirje („smrzavanje vojnih zahvata“) može poslužiti kao nužan predah za nastavak rata toj strani, koja je iscrpila izvore za vođenje rata: oružje, opremu, streljivo i vojno osoblje. (To se sad u Ratu za Ukrajinu odnosi na Ukrajinu.) Nasuprot primirju, uspostava mira nosi ne samo svršetak rata, razaranja imovine i ubijanja ljudi, nego i prihvaćanje novog stanja, koje nosi uspostava mira. Ukrajinske vlasti i europske vlasti se boje mira, jer će postati očitim stanje, u koje su te vlasti dovele svoje narode.

Uz moguće upriličenje pregovora u Carigradu – za koje se je znalo, da se neće držati na predsjedničkoj razini, ali za koje se nije znalo na kojoj će se razini držati – postavlja se pitanje: Zašto je Amerika odustala od uspostave mira, oko koje se je trsio posebni izaslanik američkog predsjednika Steve Witkoff i prihvatila uspostavu „bezuvjetnog“ primirja, na kojoj je od travnja 2024. godine ustrajavao neokonzervativac general Keith Kellogg? Očito je, da su nadzor nad Bijelom kućom uspostavili neokonzervativci, mrzitelji Rusije i neokonzervativci u Kongresu, svjetski privatni kapital i nositelji tog kapitala skupljenog i usredotočenog u Americi.

Zato ne čudi napad predsjednika Trumpa na neokonzervativce, koji je izveo 14. svibnja na Američko-saudijskom ulagateljskom forumu u Saudijskoj Arabiji, kojim je nastojao prikriti posluh Bijele kuće neokonzervativcima i kapitalu. Predsjednik Trump je nakon što je pohvalio nove predvodnike zemalja Bliskog Istoka, koje „izvoze tehnologiju, a ne više terorizam“ proizvoljno, nepotrebno i neumjesno rekao: „Za svijet u cjelini važno je naglasiti, da sadašnja velika preobrazba nije došla od zapadnih intervencionista ili od ljudi, koji se vozikaju u lijepim zrakoplovima i koji vam drže poduke, o tomu kako trebate živjeti i kako trebate upravljati svojim poslovima. Blještava čuda Rijada ili Abu Dabija nisu stvorili takozvani graditelji država, neokonzervativci ili nevladine udruge, koji trate trilijune i trilijune dolara, ali propuštaju obnoviti Kabul, Bagdad i mnoge druge gradove.“

(Neki politički promatrači smatraju, da se je američki predsjednik okomio na neokonzervativce, jer oni – otkad je, navodno, popustila napetost između Amerike i Kine – žešće pritiskuju Bijelu kuću, da ona preuzme na se Rat za Ukrajinu, da ga razjari i da ga nastavi voditi. Ti bi promatrači imali pravo, da predsjednik Trump nije prionuo uz zamisli generala Kellogga.)

Na dan 15. svibnja čini se, da će pregovori u Carigradu biti promašeni, jer je Ukrajina kao pregovaratelje imenovala predstojnika ureda predsjednika i dvojicu vodećih ministara, koji znaju pametno govoriti. Nasuprot Ukrajini, Rusija je u pregovaračko tijelo imenovala niz pomoćnika ministara i pomoćnika voditelja nekih vojnih upravnih tijela, koji su stručnjaci ne samo za pregovaranje, nego i za sastavljanje sporazuma. Razlika u razini izaslanstava upućuje na promašaj pregovora.

Pravi razlog neizbježnom promašaju carigradskih pregovora je to, što ukrajinski predsjednik uporno i iskreno želi nastaviti ratovanje, bez obzira na stanje na bojištima, koje se za Ukrajinu stalno pogoršava. Ukrajinski predsjednik moguće pregovore općenito uzima kao prigodu za medijske zahvate ili predstave. Tako je predsjednik Zelenski postupio glede mirovnog sastanka na vrhuncu u lipnju prošle godine u Švicarskoj. Predsjednik Zelenski je u listopadu predstavio u svojem parlamentu i u glavnom stanu NATO-a svoj „plan za pobjedu“, koji je imao pet točaka i tri dodatka, ali i to je bio samo medijski zahvat ili medijsko ruglo.

Predsjednik Zelenski je početkom listopada 2022. godine potpisao zapovijed, koju je odobrio ukrajinski parlament, a koja „onemogućuje pregovore ukrajinskih tijela i osoba s predsjednikom Putinom“. Zapovijed dopušta, da se može pregovarati s Rusijom, koja bi dobila novo vodstvo. Ovih je dana ukrajinski predsjednik ustrajavao na tomu, da se on osobno sastane s ruskim predsjednikom i da s njim „pregovara“. Mogući, ali izjalovljeni sastanak dvojice predsjednika pružio bi ukrajinskom predsjedniku vrhunsku i jedincatu prigodu za medijsku predstavu. Predsjednik Putin je unaprijed prozreo nakane predsjednika Zelenskog, koji se oduvijek drži kao medijska osoba. Nakon nastale zbrke oko carigradskih pregovora Zelenski je izjavio, da pregovaračko izaslanstvo šalje u Carigrad iz „poštovanja prema Trumpu i Erdoganu“. Ovogodišnji carigradski pregovori potvrđuju iznimno nisku razinu svjetskog državništva.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim iznimnim događajem. Osvrt se bavi izborom kardinala Roberta Francisa Prevosta za papu. Kao što se „po jutru dan poznaje“, tako se po izboru imena može u velikoj mjeri prosuditi što bi mogli biti smisao i sadržaj papinstva novog pape. Novoizabrani papa uzeo je ime Lav XIV, kojim je naglasio, da će nastaviti posao, koji je bio zasnovao papa Lav XIII (1878.-1903.), čije papinstvo je ponajviše zapamćeno po Rerum Novarum, papinskoj okružnici (enciklici) o „pravima i dužnostima kapitala i rada“ objavljenoj 1891. godine.

U okružnici Quadragesimo Anno objavljenoj 1931. godine o četrdesetoj obljetnici objave okružnice Rerum novarum papa Pio XI (1922.-1939.) često navodi „okružnicu bez premca“ Lava XIII kao okružnicu „O stanju radnika“. Pio XI navodi i druga goruća pitanja, kojima je Lav XIII posvetio pozornost: (1) izvoru političke vlasti, (2) pravom odnosu političkih vlasti i Crkve, (3) glavnim zadaćama kršćanskih građana, (4) pobijanju zasada socijalizma, (5) pobijanju lažnog učenja o ljudskoj slobodi te ostala slična pitanja, koja otkrivaju misaoni sustav Lava XIII. Papa Pio XI je naglasio važnost upravo okružnice Rerum Novarum, jer „ona postavlja pouzdana pravila za pravo rješenje teškog pitanja međuljudskih odnosa, koje se naziva socijalnim pitanjem“.

Zanimljivo je spomenuti to, da nijedan papa koji je vodio Crkvu od 1903. godine do ovih dana nije uzeo ime Lav. To je ime od objave okružnice Rerum Novarum bilo donekle prijeporno, jer ta okružnica nije imala potporu svih kardinala. U jeku prijepora ili sukoba kapitala i rada neki kardinali su smatrali, da je nevolja kapitalizma u nečovječnosti nositelja kapitala, koji bi se trebali „vjerski obratiti“ i tako učiniti kapitalizam podnošljivim. Druga kardinalska struja, koju su podupirali vodeći isusovci sa Sveučilišta u Louvainu (Leuven) u Belgiji je smatrala, da je kapitalizam poseban politički sustav i da nevolje, koje taj sustav nosi izviru iz samog sustava, a da ne dolaze od jedinačnih nesavjesnih nositelja kapitala. (Danas su mnogi nositelji kapitala veliki „dobrotvori“, koje mrvice svojeg bogatstva dijele nevladinim udrugama, ako tim mrvicama ne financiraju izborne pohode svojih kandidata.)

Izraz „socijalno pitanje“ otkriva stranu u prijeporu, na koju je stao papa Lav XIII. Papa je u okružnici Rerum Novarum upozorio Crkvu i svijet, da će – ako se kapital ne ukroti, a kapitalizam ne ublaži – „izbiti revolucije i slijeva i zdesna“, što se je i dogodilo 1917. godine u Rusiji te 1933. godine u Njemačkoj. Politička i gospodarska pitanja, koja je Lav XIII pretresao tijekom svojeg papinstva pokazuju, da je taj papa shvatio, da se stvara novi svijet. U vrijeme Lava XIII novim političkim, gospodarskim i vojnim velesilama postali su SAD, Japan i ujedinjena Njemačka. Vrijeme Svetog saveza Rusije, Austrije i Pruske bilo je prestalo, a stvarao se je novi kapitalistički svijet globalnih mjera. Papa Lav XIII je vidio i prozreo budućnost kapitalizma i budućnost svijeta.

Valja znati kako je nastalo stanje, u kojemu je djelovao papa Leon XIII. Treba se vratiti u vrijeme Reformacije Martina Luthera (1483.-1546.), koja je bila uperena u jedinstvo Rimske crkve, koje je i razbijeno evangeličkim raskolom. Godine 1540. utemeljena je Družba Isusova, koja se je stavila na raspolaganje papama i koja im je vjerno služila. Reformacija je Njemačku i Europu podijelila, ali je 1588. godine u nizozemskim pokrajinama, koje su se bile oslobodile vlasti loze Habsburga, stvorena protestantska država, koja se je pretvorila u „otvoreno društvo“ za nekršćane i za sve otpadnike od katolištva.

Godine 1649. u Engleskoj je ukinuta anglikanska monarhija, a uveden je puritanski republikanski Protektorat Olivera Cromwella (1599.-1658.), koji je trajao do obnove loze Stuarta 1660. godine. (Cromwellu ni Anglikanska crkva nije bila dovoljno preobražena. Za pape je govorio da su sotone u ljudskom obliku.) Puritanstvo je krajnja protestantska sljedba, koja je uspostavila svoju vjersku vlast ili teokraciju u Americi poslije 1630. godine.

Godine 1717. u Londonu je utemeljena prva slobodnozidarska loža i to poslije zamjene 1714. godine loze Stuarta lozom Hanovera. Dok su sve dotadašnje vjerske zajednice ispovijedale neku vrstu kršćanstva slobodni zidari su promicali bezvjerje. Oni su priznavali „vrhovno biće“, ali je u ložama bilo zabranjeno govoriti o vjeri. Slobodno zidarstvo se je žestoko okomilo na katolištvo i posebice na Družbu Isusovu.

Dobar primjer slobodnozidarske vladavine pruža vlast Sebastiãoa Joséa de Carvalho e Melo, markiza Pombala (1699.-1750.-1777.), koji je bio zagriženi pripadnik slobodnozidarske lože, koji je promicao dopremanje crnačkih robova u Brazil te koji je dao pohvatati sve pripadnike Družbe Isusove u Portugalu i Brazilu, držeći ih utamničene do kraja svoje vladavine kad ih je oslobodila nova kraljica Marija Pobožna (1734.-1777.-1816.).

Utjecaj liberala i slobodnih zidara bio je prodro i u Vatikan. Godine 1773. papa-franjevac Klement XIV (1769.-1774.) ukinuo je Družbu Isusovu, koja je bila najjače tijelo Katoličke crkve za suprotstavljanje liberalizmu i slobodnom zidarstvu. Družba Isusova je obnovljena 1814. godine za vrijeme Bečkog kongresa.

Slobodni zidari su svojim političkim potezima pretekli zamisli i nauk Adama Smitha (1723.-1790.), koji je umjesto ljudskog zajedništva zagovarao međusobno nadmetanje ljudi. Smith je knjigu Istraživanje naravi i uzroka bogatstva naroda objavio 1776. godine kad je izvedena i Američka revolucija, u kojoj je britanska kraljevska vladavina bila zamijenjena republikanskim kapitalizmom. Nova država, koja je nazvana Sjedinjenim Američkim Državama, bila je čista kapitalistička država bez povijesti i baštine te bez monarhijskih natruha, kakve su imale europske nove republike, kakvom je bila Francuska poslije revolucije 1789. godine.

Kapital je počeo širiti liberalizam ili slobodarstvo kao svjetovnu vjeru ili ideologiju, a sredstvo širenja te vjere bilo je slobodno zidarstvo. SAD su bile država, koju su za sebe stvorili slobodni zidari: gotovo svi „očevi domovine“ (founding fathers) bili su slobodni zidari. Francuska revolucija išla je ne samo za uklanjanjem monarhije loze Bourbona, nego i za uništenjem Katoličke crkve, koja je u Francuskoj bila spregnuta s monarhijskom vlasti.

Američke političke vlasti bile su sprva zadojene puritanstvom, jer su doseljenici iz Engleske bili uglavnom puritanci, kojih se je nastojala otresti loza Stuarta. Baština puritanstva očitovala se je i u doktrini američkog predsjednika James Monroea (1817.-1825.) od 1823. godine, koja je nastojala suzbiti europsku kolonizaciju Južne Amerike. Monroeov nauk je izričito odbacio useljavanje u Južnu Ameriku osoba iz niza europskih zemalja, koje su imale ili većinsko ili čisto katoličko pučanstvo. James Monroe nije od zajedničarskih katolika očekivao, da se zauzimaju za stvaranje kapitalističkog političkog sustava.

Poslije Francuske revolucije uslijedili su Napoleonski ratovi (1803.-1815.), kojima je svrhom bila uspostava kapitalističke Europe s usredotočenom vlasti. Bonaparte je nastojao stvoriti Kontinentalni sustav, kojim bi odstranio utjecaj Velike Britanije u Europi. Poslije sloma Bonaparteovog režima uspostavljen je Sveti savez, koji je trajao do revolucija 1848. godine.

Ukratko, nastojanje kapitala od Reformacije do papinstva Lava XIII bilo je sračunato na suzbijanje i uništenje katolištva kao vjere i Katoličke crkve kao ustanove. Nositelji i promicatelji kapitalizma su u zajedničarskom katolištvu vidjeli svojeg glavnog neprijatelja. Povijest Zapadne Europe od pravoslavnog raskola 1054. godine sastojala se je u borbi protiv katolištva, koje je sustav uvjerenja za sve ljude i za sve narode. Neprijateljima zamisli Isusa iz Nazareta odgovaraju podjela svijeta u područne političke vlasti i uništenje sustava uvjerenja za sve ljude odnosno za vrstu Homo sapiens.

Tako je postupno stvarano stanje Europe i svijeta, u kojemu je teklo papinstvo Lava XIII (1810.-1878.-1903.). Stanje Europe i svijeta za Lava XIII bilo je prvobitno označeno postupnim širenjem Industrijske revolucije sa zapada Europe na njezin istok. Zadnja na redu za industrijalizaciju bila je Rusija. Industrijalizacija je stvorila teško stanje posebice za radništvo, koje se je novačilo na selima, koja su propadala najčešće zbog neodgovorne domaće poljoprivredne politike. Britanija je dopustila slobodan uvoz hrane, koji je pogodio seljaštvo, koje je bilo prisiljeno tražiti posao u industriji. U Britaniji (Sheffield, Glasgow), u Nizozemskoj (Haarlem) i drugdje poslodavatelji su pravili vrlo skučene stanove, u kojima je stanovalo po više radničkih obitelji, kako bi im „olakšali“ plaćanje stanarine. Radništvo je uistinu živjelo u bijedi.

Mnogi bijedni europski seljaci su iseljavali ponajviše u Ameriku, koja je imala mnogo obradljive zemlje, koja je tražila težačke ruke, ali nije imala zdravstvenu i drugu zaštitu. Europski vjerovnici su u Ameriku slali svoje dužnike, koji su na javnim dražbama dobivali nove gospodare dok se ne bi iskupili godinama neplaćenog rada.

Kad je budući Lav XIII kao nadbiskup Perugie imao 38 godina izbile su liberalne revolucije diljem Europe, od Francuske do Mađarske. Te revolucije su imale protuvjerski značaj, a bile su odgovor kapitala na obnovu vjerskog života, koju su zagovarale sile Svetog saveza. Slom revolucije u Njemačkoj naveo je Karla Marxa (1818.-1883.) da promiče komunizam kao ideologiju i da se posveti revolucijskom radu.

Marx je skovao „znanstvenu“ ideologiju, kojom je nastojao radništvo nahuckati na poslodavatelje. Marx je zagovarao „klasnu borbu“ i promicao „proleterski internacionalizam“ kao sredstvo slamanja kapitalizma. Kao istinski liberal Marx je do pred kraj života tvrdio, da se socijalističke revolucije ne mogu podignuti u feudalnim, agrarnim zemljama te da svaka zemlja prvo treba postati kapitalistička pa zatim putem djelovanja industrijskog radništva izvesti komunističku revoluciju. Kolijevka marksizma kao ideologije i komunizma kao političkog sustava bila je Njemačka, iako je Marx od 1848. godine živio u dragovoljnom izgnanstvu u Londonu. (Brat Marxove supruge Jenny von Westphalen bio je ministar unutarnjih poslova Kraljevine Pruske, kojoj je pripadao i Ruhr, gdje je prebivala i obitelj Marx.)

Njemački komunisti su još za Marxova života postajali socijaldemokratima i postupno su napuštali „stalešku borbu“ te su nastojali parlamentarnim putem doći do vlasti. Zato su se marksizam i komunističko djelovanje premjestili u Rusiju, koja se je koncem devetnaestog stoljeća počela industrijalizirati. Do prve komunističke revolucije došlo je upravo u Rusiji, koja je bila pretežito poljoprivredna zemlja seljaštva.

Druga polovica devetnaestog stoljeća bila je označena i jagmom za Afriku, u kojoj je niz europskih zemalja, čak i Njemačka, imao kolonije. Afrika plemena i naroda bila je umjetno podijeljena na posjede europskih kolonijalnih i imperijalni sila. Slično se je dogodilo i u Aziji, u kojoj su mete bili otoci, široki primorski pojasevi i riječne doline. U Aziji je koncem stoljeća kolonijalnom silom postao Japan. U Kini je bilo sedam kolonijalnih gospodara, koji su prodirali u tu zemlju od Prvoga opijumskog rata 1839.-1842. godine.

Europski kraljevi i carevi te europske republikanske vlasti bili su pod snažnim utjecajem „prosvjetiteljstva“, s kojim su bili spregnuti liberalizam i slobodno zidarstvo. Pod udarcima njihovih zamisli bilo je prvobitno katolištvo. To se dobro vidjelo po Kulturkampfu (1871.-1878.)ili nastojanju pruskih i njemačkih vlasti, da u Njemačkoj suzbiju utjecaj Katoličke crkve na školstvo i na imenovanje katoličkih biskupa. Kulturkampf je osobno vodio Reichkanzler Otto von Bismarck, ali je upravo u godini ustoličenja Lava XIII odustao od te borbe, jer je trebao katolike kao parlamentarne ortake, kako bi se mogao otresti liberala, koji iz ideoloških razloga nisu pristajali na postavljanje uvoznih trošarina.

Zato je razumljivo što se je papa Lav XIII sustavno borio protiv kapitala i kapitalizma, koji su u vrlo težak položaj stavili ne samo radnike i njihove obitelji, nego i sve narode, koje je Karl Marx nastojao zamijeniti svjetskim radničkim staležom.

Čime je označeno sadašnje stanje svijeta ili stanje svijeta na početku papinstva Lava XIV? Prvobitna značajka današnjice je to, da je nepovratno globalizirano poslovanje korporacija te da je istovremeno došlo do političke globalizacije ili globalizacije naše vrste. Svijet je postao cjelinom, koja mora čim prije naći primjeren način upravljanja samom sobom. U našoj vrsti je stvorena potpuna međuovisnost životnih zajednica. Usto, kapitalizam je pretvorio ljude u samožive potrošače. Narodi kao mjesta zajedništva postali su nepoželjnijima, nego u vrijeme pape Lava XIII. Kapitalizam sustavno razara obitelj, odbacuje odgoj mladih ljudi za život, obezvrjeđuje majčinstvo i kudi prirodnu rodnost.

Nasrtljivost kapitalističkih medija zamijenila je prijašnju nametljivost slobodnih zidara, koji su izgubili nekadašnju važnost. Mediji sustavno rabe ranjivost čovjekova pojmovnog mišljenja, što krnji osobnost ljudi. Ljudi su ostali bez sustava uvjerenja, na koji se mogu osloniti u životu. Usto, kapital nastoji prijepornom digitalnom umjetnom umnošću zamijeniti čovjekovu prirodnu, iskustvenu umnost. Kapitalizam je u vrijeme Lava XIII gazio radništvo, a u naše dane je pregazio čovjeka kao vrstu života. Konačno, kapitalizam se ne želi okaniti ratovanja protiv naroda pa stalno pronalazi nove načine potkopavanja država i naroda.

Zato valja očekivati, da će papa Lav XIV za svojeg papinstva iskrenu brigu za radnike koju je pokazivao Lav XIII uopćiti i protegnuti je na ljude, narode i na vrstu Homo sapiens.

Pri kraju ovog osvrte ću naglasiti, da „nada ne umire“ otkad je Isus iz Nazareta „prošao zemljom čineći dobro“. Po mnogomu sudeći, kapitalizam kao nakazan politički sustav, koji je nastao u Europi ide svojem kraju.

Kapital je dosad iz sjene sve više rabio nacionalne države ili politiku, kako bi nadzirao i uništavao narode. Gospodstvo kapitala se je bilo protegnulo na cijeli svijet. Ipak, sve više naroda „počevši od najstarijih“ sad nadzire svoje države, koje drže pod nadzorom kapital.

Takvi narodi se međusobno povezuju. To povezivanje je nužna posljedica političke globalizacije. Političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko povezivanje naroda je u punom zamahu, što se očituje u rastu članstva i ortaštva u udruzi BRICS, u kojoj nema hegemona i u kojoj se odluke donose suglasjem. Širi se Svjetska većina ili, kao što se prije govorilo, Globalni jug.

Papa Lav XIV dolazi iz Globalnog juga. Iako je rođeni Amerikanac, Robert Prevost je više od polovice svojega životnog vijeka proveo ili u Globalnom jugu ili na dužnostima vezanim uz cio svijet. Robert Prevost je nakon studija matematike 1977. godine stupio u Augustinski red, a za svećenika je zaređen 1982. godine. U misijskom poslu u Peruu bio je 1985.-86. i 1988.-98. godine. Pokrajinski poglavar Augustinskog reda u Peruu bio je 1998.-2001. godine, vrhovni poglavar Augustinaca 2001.-2013. godine, biskup Chicolayoa u Peruu 2015.-2023. godine, a predstojnik Dikasterija (sudišta) za biskupe u Rimu 2023.-2025. godine.

Robert Prevost je bio previše mlad za sudjelovanje u protivimperijalističkom Pokretu teologije oslobođenja, koji je papa Ivan Pavao II zatro 1983. godine. Biskup Prevost je javno kudio potkupljenog i kasnije osuđenog predsjednika Perua Alberta Fujimorija, a 2017. godine pokudio odluku predsjednika Pedra Kuczinskog da dade oprost Fujimoriju.

Sudeći po tomu, što je javno poznato papa Lav XIV je sposoban uhvatiti se ukoštac s nevoljama, koje tište cijelu našu vrstu. Valja očekivati, da će papa Lav XIV uspjeti ubrzati zator kapitalizma, koji više ne nasrće samo na radništvo kao za pape Lava XIII, nego i na čovjeka kao vrstu života.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi unutarnjim političkim uređenjem Europe te neprimjerenosti tog uređenja za služenje europskim narodima. Po meni i po prosudbi mnogih europskih političara, Europi nije potrebna središnja politička vlast. Europa se je poslije sloma Zapadnog Rima obnovila bez središnje vlasti koja bi raspolagala vojskom te je stvorila pravu znanost utemeljenu na motrenju, mjerenju i matematici. Europa je poslije osvojila svijet, a da nije imala središnju vlast. Sad Europa ima središnju vlast, ali pod takvom vlasti brzo propada.

Europa je prvu vlastitu središnju vlast dobila istom 1993. godine kad je Europska zajednica pretvorena u Europsku uniju, u kojoj se vlast – kako vrijeme odmiče – sve više usredotočuje u Bruxelles. Postavlja se pitanje: „Zašto je Europska zajednica pretvorena u Europsku uniju?“ To je napravljeno, kako bi svjetski slobodni kapital lakše vladao Europom te kako bi djelotvornije slabio i mrtvio europske narode.

Europa je u starini imala središnju vlast, ali to je bila tuđa, rimska kolonijalna i imperijalna vlast. Ipak, poslije sloma Zapadnog Rima 476. godine središnja rimska vlast bila je zamijenjena raspačanom vlašću europskih plemena i naroda. Od šestog stoljeća jedinstvo i cjelovitost Europe nisu počivali na središnjoj političkoj vlasti, nego na katolištvu kao zajedničkom sustavu uvjerenja europskih plemena i naroda: Romana, Gala, Franaka, Vikinga, Gota, Ostrogota (Istočnih Gota), Vizigota (Zapadnih Gota), Sasa, Mađara, Normana, mnoštva slavenskih naroda i drugih naroda.

Može se reći, da je odgovornost za cjelovitost i jedinstvo Europe bila preuzela Crkva. Pravog posla za Europu bio se je prihvatio Benediktinski red, koji je od šestoga do jedanaestog stoljeća utemeljio više od 37.000 opatija i samostana. Iz samostana se je Europom širila pismenost, a opatije, koje su imale svoje uzorne posjede, pružale su primjer dobrog gospodarenja feudalcima ili svjetovnim zemljoposjednicima. Benediktinci su iz svojih „dragovoljnih radnih logora“ toliko povećali proizvodnost tla, da je od jedanaestog stoljeća dolazilo do sve veće podjele posla. Zato su se počeli temeljiti novi gradovi, a u dvanaestom stoljeću su se u Europi počela osnivati i sveučilišta.

Ipak, feudalizam kao politički i gospodarski sustav išao je svojem kraju. U Europi se počeo javljati kapitalizam kao europski endemski politički sustav. Nakupljeni kapital – koji se je zaredom bio usredotočio u Sjevernu Italiju, Nizozemsku, Englesku i konačno u Ameriku – neprestance je huckao europske narode jedne na druge. Iako su u ostatku svijeta europski narodi nastupali kao cjelina, oni su u Europi stalno međusobno ratovali. U vrijeme rata se unapređuje postojeća i stvara nova tehnologija, ali se istovremeno obilno nakuplja kapital.

Dva strahovita svjetska rata najteže posljedice ostavila su u Europi. U Drugomu svjetskom ratu njemački narod je bio biološki silno unazađen i od tog nazatka se nije nikad oporavio niti će se ikad oporaviti. Zato je francuski političar i državnik Robert Schuman 9. svibnja 1950. godine objavio potrebu obnove europskog zajedništva putem stvaranja zajedništva europskih naroda. Neprekidno ratovanje bilo je velikom nevoljom Europe, koju je Schumanova zamisao bila uklonila. Od 1951. godine postupno se je stvarala Europska gospodarska zajednica (EEZ), koja je putem suradnje europskih naroda trebala jamčiti i koja je jamčila održavanje mira. Dalje od toga se nije ni trebalo ni smjelo ići.

Ipak, dalje od toga je htio ići svjetski kapital, koji je već duže od cijelog stoljeća usredotočen u SAD. Europska zajednica je nasilno pretvorena u uniju ili unitarnu političku tvorevinu, koja sad ponovo ratuje, iako su europski narodi bili siti i još uvijek su siti rata. Europska unija je čedo svjetskog kapitala. (EEZ ne bi ratovala.) Unija svoju vojnu silu ima u Atlantskom savezu, koji kao i Europska unija ima sjedište u Bruxellesu. Europska unija sad više od Amerike raspiruje Rat za Ukrajinu, jer se plaši svojeg suočenja sa zbiljom.

Naime, od početka Rata za Ukrajinu počelo je i brzo propadanje zemalja Europske unije, gospodarstva kojih su dotad uživala blagodat jeftinog ruskoga prirodnog plina, kojemu je isporuka bila zajamčena ranije sklopljenim dugoročnim ugovorima. Europska unija je obustavila dotok ruskoga prirodnog plina, kako bi financijski naškodila Rusiji i kako bi je spriječila, da nastavi Rat za Ukrajinu. Ipak, rusko gospodarstvo ne propada, nego stalno jača, jer je Rusija u širokom svijetu našla nova tržišta za svoje energente i za hranu koju proizvodi.

Umjesto da se trse okončati rat u Ukrajini, koji je štetan za Uniju, čelnici i dužnosnici Europske unije nastoje razbuktati taj rat čak i protiv volje sadašnjeg američkog upravnog ustroja. To čelnici Unije čine, jer se plaše svojeg suočenja s jadnim stanjem svojih naroda, koji se sve više protive globalističkoj politici samozvane družine u Bruxellesu.

Ipak, počelo je buđenje europskih naroda, što su pokazali nedavni parlamentarni izbori u državama Europske unije. Od 2022. godine do danas parlamentarni izbori održani su u Italiji, Mađarskoj, Slovačkoj, Austriji, Nizozemskoj, Francuskoj i u Njemačka te dvoji predsjednički izbori u Rumunjskoj. Na gotovo svim spomenutim parlamentarnim izborima pobijedile su nacionalističke stranke: Braća Italije, Fidesz u Mađarskoj, Smer-SSD u Slovačkoj, Slobodni demokrati u Austriji, Stranka slobode u Nizozemskoj i Nacionalno okupljanje u Francuskoj. Na njemačkim izborima 23. veljače pobijedili su Demokršćani, koje je zbog zbrke u toj stranci po javnoj potpori već preskočila Alternativa za Njemačku.

(Jedni predsjednički izbori u Rumunjskoj održani su 6. prosinca prošle godine, ali su bili nepravedno poništeni. Prvo kolo novih predsjedničkih izbora održano je 4. svibnja ove godine.) U prvom kolu novih predsjedničkih izbora u Rumunjskoj obilno je pobijedio George Simion, koji je zamijenio Calina Georgescua, kojemu je politički i sudski bilo zabranjeno kandidiranje. George Simion je poslije izbora izjavio, da je kod prvih predsjedničkih izbora u prosincu izveden „državni udarac“. Izjavio je, da „Europa treba biti sastavljena od jakih nacionalnih država“ te da „ljudi hoće vidjeti rješenje, a ne slušati gesla“. Rekao je, da je „Europi potrebno samoodređenje naroda“ i da se „Ukrajini pruža pomoć nauštrb Rumunja“.

Uvriježena je narodna izreka: „Jedna lasta ne čini proljeće.“ Međutim, osam političkih lasta (Italija, Mađarska, Slovačka, Austrija, Nizozemska, Francuska, Njemačka i Rumunjska) ipak najavljuju Europsko proljeće. Izgleda, da osam država koje se odupiru presudnoj vlasti Bruxellesa (EU, NATO) za umišljene vlasti u Bruxellesu nije dovoljan broj, koji bi ih uvjerio da se odreknu velikog dijela vlasti, koji bi prepustile narodima i njihovim nacionalnim državama. Ipak, kad prestanu Rat za Ukrajinu i briselsko opijanje tim ratom svi će europski narodi zatražiti političko razoružanje Bruxellesa.

S vremenom će se protiv prekomjerne vlasti Bruxellesa okupiti presudan broja naroda, koji će odlučno pokazati, da u Europi ne žele usredotočenost političke vlasti, nego njezinu raspačanost na narode. (Hrvati za sve kažu „kritična masa“ kao da se sve mjeri obujmom, težinom ili količinom, a ništa brojem.) U Europi će doći do mirnoga političkog prevrata, koji će europske narode učiniti slobodnima, ali i međusobno povezanima. Europa će ponovo postati cjelinom i to po svojoj volji, a ne po volji svjetskog kapitala usredotočenog izvan Europe.

Valja očekivati, da će Europsko proljeće osloboditi stvaralačku snagu europskih naroda, koja je sad sputana okovima kapitala. Europski narodi za novi gospodarski i kulturni zamah trebaju slobodu, koju treba i Europa kao kontinent koji je dio Eurazije.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi izostankom nacionalne strategije u golemoj većini zapadnih država. Većina zapadnih država zapala je u teško stanje, za izlazak iz kojega je potreban golem skupni napor naroda, koji može donijeti pravi plod, ako državna politika ponudi jasnu i narodu prihvatljivu strategiju. Nažalost, u zapadnim zemljama izbaviteljske strategije nema.

Velika nevolja zapadne politike je u tomu, što zapadni političari i ekonomski stručnjaci nisu pratili promjenu općih okolnosti, koje uključuju politiku i geopolitiku, gospodarstvo, zaštitu te stav i raspoloženje ljudi. Promjene u svijetu su vrlo rijetko skokovite i one se najčešće očituju neizmjerno sitnim preinakama stanja, koje se mogu i koje se mora uočiti. Uz dosadašnje promjene gospodarskog stanja zapadni političari su najčešće rabili porezna i novčarska sredstva i načine. Stanje u zapadnim zemljama je toliko oslabilo, da se mora razviti potpuno nova strategija, koju zapadni političari i njihovi kapitalistički skrbnici nisu ni kadri ni voljni razviti i iskušati. Čini se, da je neka „viša sila“ iznenada počela djelovati u svijetu.

Uistinu, takva sila je počela djelovati putem globalizacije poslovanja korporacija, koja je posljedično prouzročila i globalizaciju naše vrste odnosno političku globalizaciju svijeta. Politička globalizacija svijeta očituje se u suradnji država za razliku od poslovne globalizacije, koja se očituje u međusobnom nadmetanju korporacija. Obje spomenute vrste globalizacije mijenjaju svijet: ljude, narode, države, političare i državnike. Međutim, kapitalistički političari, politolozi i posebice kapitalistički mediji nastavljaju presti svoju uvježbanu priču i ne uzimaju ozbiljno činjenicu i „višu silu“ globalizacije. Ipak, globalizacija je preinačila, preokrenula, prevrnula ili prevratila svijet.

Preinačeni svijet označen je prvobitno gospodarskim rastom Azije kao cjeline, od Rusije do Vijetnama te od Japana i Južne Koreje do zemalja Perzijskog zaljeva i Turske. Usto, sve zemlje Svjetske većine, u koje se sve više raspoređuje novostvoreni kapital, politički i poslovno se povezuju s Azijom pod vodstvom udruge država BRICS. Države u razvitku imaju obilje sirovina i energenata, ali im stoji na raspolaganju i suvremena tehnologija, koju unapređuju posebice Kina, Indija i Rusija.

Nasuprot takvom razvitku izvan Zapada, motritelji politike i gospodarstva prosuđuju, da su se mnoge zapadne države izgubile glede politike i gospodarstva. Politika Zapada je ljude ostavila bez nade i životnog zanosa. Jedino u čemu Zapad prednjači pred ostatkom svijeta je militarizacija mnogih zapadnih država, u nekima od kojih je riječ o militarizaciji na riječima, a ne na djelima. Veliku izliku za militarizaciju zapadnih država ili za njihove priče o militarizaciji pruža Rat za Ukrajinu. Taj rat daje izliku zapadnim političarima i za nebrigu za životna pitanja zapadnih ljudi i naroda. Nedvojbeno je, da je zapadna politika izgubila svezu sa životnom zbiljom.

Među političkim tvorevinama Zapada najvažnije su Sjedinjene Američke Države, Europska unija, Ujedinjena Kraljevina, Njemačka, Francuska i Italija. Sve pobrojene zemlje su u teškom stanju i nijedna nema strategiju za izbavljenje iz takvog stanja. (Četiri godine poslije svršetka Drugoga svjetskog rata SAD, UK i Francuska donijele su 1949. godine strategijsku i sudbonosnu odluku o stvaranju Savezne Republike Njemačke. Od 1951. godine – slijedeći Schumanovu izjavu 9. svibnja 1950. godine – šest europskih kopnenih država počelo je stvarati Europsku ekonomsku zajednicu. Oba ta pothvata imala su dalekosežne strategijske posljedice za Europu, Zapad i svijet. Poslije je u Europi strategija bila zamijenjena porezno-novčarskom taktikom.)

U naše dane SAD, EU, UK, Njemačka, Italija i Francuska kao najvažnije zemlje Zapada nisu se u stanju prenuti i zasnovati novu strategiju. Neke druge zapadne države nastoje stvoriti strategiju. Kanada nastoji smanjiti ovisnost u američkom tržištu pa nastoji uspostaviti suradnju s državama Europske unije, Kinom, Japanom i čak s Australijom.

Španjolska nastoji ojačati svoju trgovinu s Kinom, kako bi zaštitila svoju poljoprivredu i razvila suvremenu industriju. Mađarska otprije nastoji čuvati dobre odnose s Rusijom u mjeri, koja navodi neke dužnosnike Unije, da Mađarsku isključe iz te nakazne političke tvorevine. Slovačka također nastoji uravnotežiti svoju geopolitiku njegovanjem dobrih odnosa s Rusijom. Kao što Kanada ne želi ovisiti o američkom tržištu, tako neke europske države ne žele ovisiti o Uniji i o njezinim samozvanim prvacima. Ipak, potezi upravo spomenutih europskih država više su taktičke, nego strategijske naravi i oni se povlače u sjeni, koju bacaju Rat za Ukrajinu i američko trošarinsko nasilje nad cijelim svijetom.

Amerika nije slobodna upustiti se u pravljenje prave strategije, koju traže svjetske okolnosti. Nova strategija bi trebala pučanstvu Amerike, ali Amerikom gospodari svjetski privatni kapital, koji svim silama nastoji sačuvati svoje propalo svjetsko gospodstvo. Strategija svjetskog kapitala je svjetsko gospodstvo. Kao što američku politiku puta ili sputava kapital, tako jedinačne europske države puta Europska unija, vodstvo koje se drži kao gospodar europskih država i njihovih naroda. Umjesto stvaranja vlastite političke i gospodarske strategije europski narodi snuju pobunu protiv Unije i njezinog načina upravljanja Europom.

Spomenut ću ponovljene predsjedničke izbore u Rumunjskoj, koji su održani 4. svibnja ove godine. Po zadnjim objavljenim podatcima, pobjednik prvog kola izbora je nacionalist George Simion, koji se protivi političkom nasilju Unije i koji je prikupio 41,0% danih glasova. Dva „umjerena“ kandidata skupila su zajedno 41,1% glasova. Drugi nacionalistički kandidat, Victor Ponta, skupio je 13,0% glasova.

Predsjednički izbori u Rumunjskoj uslijedili su nakon niza izbornih pobjeda nacionalističkih političkih stranaka na državnim parlamentarnim izborima u Uniji: Italija (2022.), Mađarska (2022.), Slovačka (2023.), Austrija (2024.), Nizozemska (2024.), Francuska (2024.) i Njemačka (2025.). Članice Unije se moraju osloboditi autoritarne vlasti Bruxellesa, kako bi pojedinačno mogle slobodno postaviti svoje nacionalne političke i gospodarske strategije ili dogovorno postaviti skupnu europsku strategiju. Sve zapadne države su se našle „između čekića i nakovnja“, između naroda i kapitala.

Američki političari i američki mediji ispovijedaju, da je Amerika ugrožena. Mislim, da Amerika nije ugrožena i da američki političari ispovijedanjem ugroze nastoje opravdati nasilje, koje izvode diljem svijeta. Svojom ugrozom Amerika opravdava držanje više od 700 kopnenih, zračnih i pomorskih uporišta u svijetu. „Hladno“ održavanje tih uporišta traži više od 45 tisuća vojnika ili građanskih zaposlenika. Tobožnja ugroza američkog gospodarstva opravdava američko olako nametanje trošarina urbi et orbi. U tomu je bitno, da SAD nameću svim državama Zapada nepotreban dojam ugroze. Tako Amerika na cijelom Zapadu stvara ozračje sukobljavanja. Europi ne treba sukobljavanje po američkom naputku: ona je cijeli ocean udaljena od Amerike i ona je dio eurazijskog kopna ili kontinenta.

Umjesto da napravi novu nacionalnu strategiju u ime američkog pučanstva, sadašnji američki upravni ustroj nastoji prisvajanjem tuđeg prostora od Amerike napraviti veledržavu, koja bi s više sile i s više nasilja nad svijetom išla utabanim putovima hegemonije ili čak imperijalizma. Ako i postane veledržavom Amerika će se izjedati iznutra te će i nadalje propadati u svijetu, koji se je voljom globalizacije već opredijelio za suradnju životnih zajednica i njihovih država.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednom iznimnom pojavom u današnjem svijetu. Osvrt se bavi nestalnosti sadašnjeg američkog upravnog ustroja. Upravni ustroj bio je nestalan i u prvom predsjedničkom razdoblju Donald Trumpa. Slaba je bila i vladavina predsjednika Joe Bidena. Veliku pomutnju u svijetu napravio je i predsjednik Barack Obama, a da se ne spominje vladanje predsjednika Georgea W. Busha. Čini se, da je zadnji američki predsjednik, koji je donio dobro svijetu bio Bill Clinton. Clinton je to napravio uspostavom svjetskoga slobodnog tržišta i Svjetske trgovinske organizacije (WTO).

Drugi upravni ustroj predsjednika Trumpa je – kao što je bio i njegov prvi – okužen neokonzervativcima. Riječ „okužen“ je umjesna, ako se uzme u obzir Trumpovo predizborno čistunstvo pod geslom Amerika prije svega (America First). U Trumpovu upravnom ustroju ne bi smjelo biti mjesta neokonzervativcima, ako se uzmu u obzir Trumpove objavljene nacionalističke vladavinske i gospodarske nakane. Neokonzervativcima je „prije svega“ stalo do svjetske vlasti, a ne do Amerike, koja je sredstvo, a ne svrha geopolitike kapitala. Usto, valjalo je očekivati, da je Donald Trump dosta naučio u svojemu prvom predsjedničkom razdoblju.

Na pisanje ovakvog osvrta navelo me je predsjednikovo premještanje savjetnika za nacionalnu zaštitu Mikea Waltza na dužnost američkog veleposlanika u Ujedinjenim narodima. Predsjednik Trump navodno premješta Mikea Waltza, zato što je Waltz u povjerljivi razgovor najviših američkih dužnosnika o nakanjenom napadu raketama SAD na Jemen u državnoj mreži Signal uključio Jeffreyija Goldberga, glavnog urednika mjesečnika The Atlantic. Taj razgovor se je vodio 13. ožujka ove godine. Dana 6. travnja istražno povjerenstvo opravdalo je Waltza i oslobodilo ga sumnje o kršenju stege, a šest zaposlenika je bilo otpušteno.

Iako bi trebao preuzeti dužnost veleposlanika SAD u Ujedinjenim narodima, Mike Waltz je nedvojbeno unazađen. Predsjednik Trump ne drži mnogo do UN, a Waltz bi kao veleposlanik za neposredno nadređenog dužnosnika imao Marca Rubia, kojemu je dosad bio ravan po položaju. Tomu valja dodati ranije iskustvo američkog predsjednika s veleposlanicom u Ujedinjenim narodima Nikki Haley, koja je ranije bila izabrana za guvernerku Sjeverne Karoline 2011. i 2014. godine. Nikki Haley je bila veleposlanica SAD u Ujedinjenim narodima od siječnja 2017. godine do prosinca 2018. godine kad je podnijela ostavku, kako bi se među republikancima mogla kandidirati za predsjednicu SAD protiv tadašnjeg predsjednika.

Predsjednik Trump je u prvom razdoblju napravio promašaj i imenovanjem Rexa Tillersona za državnog tajnika. Tillerson je tu dužnost obnašao od veljače 2017. do prosinca 2018. godine. Tillerson je bio umirovljen kao predsjednik naftne korporacije Exxon, a bio je i tvorac američko-ruske korporacije Exxon-Neftgas. U listopadu 2017. godine Tillerson je predsjednika Trumpa nazvao „zaostalim u razvitku“ (moron) i zaprijetio ostavkom, koju je podnio koncem 2018. godine. Nato je predsjednik Trump za državnog tajnika postavio veleneokonzervativca Mikea Pompea, dotadašnjeg ravnatelja Središnjeg obavještajnog ureda (CIA).

Predsjednik Trump je u travnju 2018. godine na se navalio nove nevolje postavivši za savjetnika za nacionalnu zaštitu nadneokonzervativca Johna Boltona, kojega je morao smijeniti u rujnu 2019. godine. Bolton i Pompeo bili su uspostavili pravu neokonzervativnu spregu, koja je spriječila predsjednika Trumpa, da i nadalje unapređuje odnose SAD sa Sjevernom Korejom i navela ga, da kvari odnose Amerike s Kinom. Prve uvozne trošarine predsjednik Trump je Kini nametnuo u srpnju 2018. godine. Američki napad uvoznim trošarinama na svijet razbuktao se je u drugom predsjedničkom razdoblju Donalda Trumpa.

Kao što je u prvom predsjedničkom razdoblju Donalda Trumpa bila uspostavljena sprega Bolton-Pompeo u drugom razdoblju bila je uspostavljena sprega Waltz-Rubio. Oko tog dvojca neprestance je kružio general Keith Kellogg. (General Kellog je mimo predsjednika Trumpa iznio u Bijeloj kući skupini dužnosnika svoj plan za uspostavu „bezuvjetnog“ primirja u Ukrajini. Taj plan je izaslanik Steve Witkoff nedavno predstavio ruskim dužnosnicima u Moskvi, iako Rusija ne želi čuti za (bezuvjetno) primirje, nego želi uspostavu trajnog mira. Premještajem Mikea Waltza u Ujedinjene narode oslabio je položaj Marca Rubia, koji pokazuje sve veću privrženost predsjedniku Trumpu.

Poslije navodnog premještaja Mikea Waltza obveze Marca Rubia su povećane. Rubio će privremeno voditi i Ured za nacionalnu zaštitu nakon što je koncem ožujka ove godine preuzeo dužnost upravitelja Američkog ureda za međunarodni razvitak (USAID), koji je uključen u Državno tajništvo. Smatralo se je, da će to stvoriti nove mogućnosti u Ukrajini za posebnog izaslanika predsjednika Stevea Witkoffa. Ipak, budući da sve više američkih visokih dužnika govori o prestanku američkog posredovanja pri uspostavi mira u Ukrajini, očekuje se pomicanje američkog zanimanja na domaća pitanja, Bliski Istok i svakako na američke odnose s Kinom.

Premještajem Mikea Waltza oslabljen je i položaj generala Keitha Kellogga, koji je naoko zadužen za Projekt Ukrajina, ali koji još nije posjetio Rusiju niti je drugdje razgovarao s ruskim dužnosnicima. General Kellogg razgovara samo s Ukrajincima i sa zapadnim Europljanima, ali ne i s Rusima. Po meni, došlo je vrijeme, da se predsjednik Trump zauvijek odrekne usluga generala Kellogga.

Dosadašnji savjetnik predsjednika Trumpa za zaštitu napravio je kobnu pogrešku uključenjem urednika mjesečnika The Atlantic u povjerljivi državnički razgovor zbog koje je premješten i unižen. Ipak, možda je prerano govoriti o obračunu predsjednika Trumpa s neokonzervativnom strujom u sadašnjemu upravnom ustroju Amerike. Odlaganje takvog obračuna u prvom predsjedničkom razdoblju stajalo je uz druge razloge predsjednika Trumpa i izbora za predsjednika 2020. godine. Ipak, obračun američkih nacionalista s neokonzervativcima ne može biti preuranjen.

Tako je, iako se čini – kao što sam ranije napisao – da su neokonzervativci poduprli izbor Trumpa za predsjednika 2024. godine. Naime, u lipnju 2024. godine predsjednik Joe Biden se je povukao iz predsjedničke utrke kad je u suočenju dvojice predsjedničkih kandidata postalo jasno, da Biden ne može pobijediti Trumpa na izborima 5. studenoga. Predsjednik Biden se je povukao iz izborne utrke u korist potpredsjednice Kamale Harris, za koju su svi demokrati pa i neokonzervativci među njima uvidjeli, da osoba njezina načina razmišljanja ne može pobijediti Donalda Trumpa, što su izbori obilno i pokazali.

Donald Trump je za mnoge neokonzervativce bio manje zlo od Kamale Harris pa su se približili Trumpu i financijski poduprli njegov izborni pothvat. Dakako, pritom su računali da će moći utjecati na budućeg predsjednika i da će budući predsjednik uzeti neke od njihovih ljudi u svoju upravnu momčad.

Po meni, temeljna pitanja za predsjednika Trumpa su: „Jesu li neokonzervativci američka politička matica, koja je daleko jača od bilo koje stranke upisane u upisnik političkih stranaka?“ i „Mogu li nacionalisti okupljeni oko Donalda Trumpa, koji je ostvario vrhunsku i povijesnu pobjedu u studenomu 2024. godine, nadvladati neokonzervativce?“

Može li Donald Trump sad uspjelo provesti nacionalni prevrat, koji bi preporodio Ameriku, u kojoj bi bio stvoren američki narod? Hoće li Amerika i dalje propadati pod skrbi neokonzervativaca i ostalih globalista, kojima je stalo samo do izlišne svjetske vlasti?

Amerika i Zapad nisu sami u svijetu. Ostatak svijeta brzo napreduje oslanjajući se na rad i znanje, na napredak u tehnologiji i na međudržavnu, a ne na korporacijsku suradnju.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku većine mojih novijih osvrta bavi jednom iznimnom pojavom u današnjem svijetu. Osvrt se bavi pomutnjom u američkoj geopolitici, koja je nastala iznenadnom spregom nacionalizma i neokonzervatizma u drugom predsjedničkom razdoblju Donalda Trumpa. Od vladavine Billa Clintona (1993.-2001.) američkom su geopolitikom neokonzervativci upravljali sami. Posebice su se bili politički osilili za vladavine predsjednika-republikanca Georgea W. Busha (2001.-2009.), koji je zametnuo ratove Amerike protiv Afganistana i Iraka. Neokonzervativci su upravljali Bijelom kućom i za predsjednika Baracka Obame (2009.-2017.) kad je Amerika bila dobro zagrezla u rat u Siriji te izvela niz obojenih revolucija, ali i za predsjednika Joea Bidena (2021.-2025.), koji je bezuvjetno podupro izbijanje Rata za Ukrajinu.

Tko sastavlja neokonzervativni pokret? Prvu i temeljnu sastavnicu pokreta čine nasljednici ruskih trockista, koji su se kad ih je razvlastio Josif Staljin (1924.-1953.) tridesetih godina prošlog stoljeća premjestili u Ameriku te nakon pokušaja političkog djelovanja na ljevici prešli na krajnju desnicu pod imenom neokonzervativaca. Od dvadeset jednog utemeljitelja neokonzervativnog pokreta devetnaestorica su bili useljenici iz Sovjetskog Saveza. Kao što su trockisti nastojali iz Sovjetskog Saveza „izvoziti revoluciju“ tako njihovi sljednici neokonzervativci nastoje izvoziti američku liberalnu demokraciju i slabiti ostale narode.

Drugu sastavnicu neokonzervativnog pokreta čine „kršćanski cionisti“, koji živo vjeruju u drugi dolazak Isusa iz Nazareta na Zemlju. Kršćanski cionizam je politička i vjerska ideologija, koja u okviru kršćanstva zagovara povratak židovskog naroda u Svetu zemlju. Po kršćanskom cionizmu ispada, da utemeljenje države Izrael predstavlja ispunjenje davnih obećanja koja donosi Stari zavjet te da je suverenost Židova u Levantu odnosno okupljanje Izraela uvjet za drugi dolazak Isusa na Zemlju.

Ako se neokonzervativni pokret uzme kao istinska politička stranka, koja se kao stranka ne natječe na izborima, ali koja postavlja svoje kandidate koje obilno podupire, nedvojbeno je riječ o američkoj istinskoj stranci rata. Po meni, to je suprotno namislima predsjednika Trumpa, koji je čovjek odan svjetskom miru.

Dana 30. travnja navršilo se je sto dana od početka drugog predsjedničkoga razdoblja Donalda Trumpa pa se postavlja pitanje o tomu, što je američki predsjednik postigao u sto dana vladanja Amerikom. Ni u jednoj od triju zadaća, koje je predsjednik Trump postavio svojem upravnom ustroju nema dobrih rezultata. Rat za Ukrajinu nije zaustavljen ni za sto dana, a kamoli „za jedan dan“. Najavljeno prisvajanje tuđeg zemljopisnog prostora nije se obistinilo ni u pitanju Panamskog kanala. Ne opaža se ni obnova američke industrijske proizvodnje, koju je trebalo omogućiti olako i naširoko nametanje uvoznih trošarina. Tajnik američke riznice Scott Bessent krivnju za stanje američke industrije svaljuje „na prevelike industrijske mogućnosti Kine“ ponavljajući riječi svoje prethodnice Janet Yelen.

Rezultati parlamentarnih izbora u Kanadi 28. travnja ove godine pokazali su stav kanadskih državljana prema SAD. Privremeni premijer Mark Carney ostvario je, prema pisanju BBC-a, povijesnu pobjedu. Predsjednik Trump je na sam dan izbora rekao, da bio bilo bolje da Kanađani glasuju kao građani SAD. Predsjednik Trump je svojim neobičnim riječima potaknuo stvaranje protivameričkog pokreta u Kanadi.

Iako je nedavno ustvrdio, da on predvodi Ameriku i svijet, predsjednik Trump je potaknuo stvaranje svjetskog pokreta za političko i gospodarsko zaobilaženje Amerike. Pokret se je prvotno javio u državama kao što je Kanada, koje su bile izložene prijetnji nametom najtežih trošarina, ali se pokret sad brzo širi svijetom. Ako se sadašnja američka zbrkana geopolitika nastavi, nije teško prosuditi kakvu i koliku štetu Amerika može nanijeti sama sebi u 1.460 dana četverogodišnjeg predsjedničkog razdoblja.

Vrh sadašnjeg američkog upravnog ustroja je duboko podijeljen. Jednu političku struju u njemu čine nacionalisti, koji djeluju pod geslom „Amerika prije svega“ (America First). Drugu političku struju čine nametljivi neokonzervativci, koji nastoje uzburkati svijet te pokoriti i uništiti narode jedan po jedan, jer izgleda da na Zemlji smije biti samo jedan narod. Među „nacionaliste“ ili trampiste spadaju izabrani podpredsjednik JD Vance, ministar obrane Pete Hegseth, direktorica za nacionalnu zaštitu Tulsi Gabbard i predsjednikov posebni izaslanik (za sve geopolitičke poslove) privatni poduzetnik Steve Witkoff. Kao neokonzervativci slove državni tajnik Marco Rubio, savjetnik predsjednika Trumpa za zaštitu Mike Waltz i umirovljeni general, sedamdeset sedmogodišnji Keith Kellogg.

Čini se, da su dvije političke struje u sadašnjem američkom upravnom ustroju spale na „potezanje užeta“, pri čemu nema vidljive oznake za središnju točku, nema mogućnosti za dobivanje prve pomoći za slučaj potrebe niti se nadgleda uže, kako bi se spriječilo njegovo moguće pucanje. Nasuprot pravom sportu „potezanja užeta“, u kojemu se ne smije pružati vanjska pomoć natjecateljskim momčadima, pri političkom potezanju užeta u američkom upravnom ustroju uvriježeni mediji pružaju golemu pomoć neokonzervativnoj momčadi.

Predsjednik Trump je iznimno neodlučan u sukobu dviju struja njegova upravnog ustroja. Velika neodlučnost i trajno kolebanje predsjednika Trumpa otkriva zapravo njegovu neslobodu i ovisnost. Trumpovo uključenje neokonzervativaca u vrh njegova upravnog ustroja je vraćanje duga neokonzervativcima za potporu o izborima. Trump nije napravio koaliciju u Republikanskoj stranci, nego koaliciju u „dubokoj državi“.

Neodlučnost i geopolitičko kolebanje Donalda Trumpa, ali i golemu ulogu američkih uvriježenih medija potvrdila je sablazan u Bazilici sv. Petra uoči proslave svete mise zadušnice za pokojnog papu Franju. Predsjednik Trump je na nagovor francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i britanskog premijera Keira Starmera neočekivano i neumjesno pristao na petnaestominutni razgovor s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. Vidjelo se i to, da je u razgovoru nastojao sudjelovati i francuski predsjednik. Ipak, „treći stolac“ je bio uklonjen, a predsjednik Trump nije pristao na drugi razgovor s predsjednikom Zelenskim poslije mise zadušnice. Europski i američki neokonzervativni mediji su objavili, da je „papa Franjo napravio svoje prvo čudo“, jer je navodno predsjednik Trump stao na stranu ukrajinskog predsjednika protiv ruskog predsjednika. Sve obavijesti medijima došle su od predsjednika Zelenskog i od njegova upravnog ustroja.

Amerika je bila u nevolji i prije Trumpova povratka u Bijelu kuću i to zbog općeg rasta Kine i zbog stvaranja Svjetske većine, koja se okuplja oko BRICS-a. Takav razvitak Ameriku vodi u osamu. Predsjednik Trump sad ozbiljno slabi Ameriku, propuštajući uklanjati njezine stvarne nevolje. Umjesto da se djelatno uključi u neizbježnu suradnju s ostalim državama, Amerika i nadalje slabi, jer Bijela kuća nema suvislu politiku i jer za ozbiljnu gospodarsku suradnju Amerika nema dovoljnu industrijsku proizvodnju. Namet uvoznih trošarina može samo nakratko odgoditi suočenje Amerike sa svjetskom stvarnosti.

Ima li sadašnja američka geopolitika krila od voska kao Ikar, koji se je bio previše uzdigao prema Suncu, ne slušajući savjet svojeg oca Dedala, koji je bio smislio krila od voska i koji je kao vrstan stručnjak znao, da se može izbaviti iz sužanjstva ne uzdižući se preveć prema Suncu? Nema zamjene za zbiljsku politiku ili za Realpolitik! Skromnost je prva vrlina.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi potvrdom naroda, koji jedan za drugim izranjaju iz svojih država, koje oni uvelike nadrastaju. Potvrda naroda ili životnih zajednica rezultat je globalizacije, koja se, ponovit ću, nije sastojala samo od globalizacije poslovanja korporacija, nego i od globalizacije naše vrste, koja je dosad bila upretinčena u kapitalističke države, kojima je upravljao svjetski privatni kapital. Globalizacija je od naše vrste napravila politički organizam.

Državama u koje su bili zasužnjeni narodi već je nekoliko stoljeća vladao privatni kapital, koji se je bio nakupio i usredotočio u takvoj mjeri, da je iz jednog mjesta bio zavladao cijelim svijetom. Kapitalizam je urođena (endemska) europska pojava. Od uspostave prvih civilizacija – koje su zamijenile izvorne zajednice prije kojih 6.000 godina – postojali su mnogi i različiti politički sustavi kao što su nasljedne i izborne kraljevine, kneževine, carevine, osobni (personalni) savezi, federacije, konfederacije, jedinstvene višenarodne države, složene višenarodne države, zajednice vjernih, plemenski savezi i druge vrste političkih zajednica.

U svim takvim političkim zajednicama ljudi su smatrani podanicima vlasti. (U engleskom jeziku se za podanika rabi riječ „subject“, što se u hrvatskom jeziku kaže „podmet“.) Povijest je zabilježila velike i ponajviše dugovječne carevine: egipatsku, akadsku, asirsku, babilonsku, perzijsku, kinesku, carevinu Aleksandra Makedonskoga, bizantsku, meksičku, carevinu Inka, arapsku, svetu rimsku, osmansku, rusku i druge.

U nizu revolucija izvedenih u osamnaestom, devetnaestom i dvadesetom stoljeću uspostavljene su republike, demokracije ili demokratske države. Ipak, od demokracije ili narodovlašća nije bilo koristi za ljude, jer bi takvim državama na Zapadu zavladao kapital, a na Istoku komunistička ili socijalistička ideologija. [Uma (ummah) ili zajednica vjernih, koju je uspostavio prorok Muhamed (570.-632.) bila je teokracija ili vjerska (ideološka) država, koja se je poslije prorokove smrti prometnula u višenacionalnu jednovjersku carevinu.]

Pojava kapitalizma upravo u Europi bila je uvjetovana europskom prošlošću i neobičnim načinom političkog upravljanja Europom, koja je kasnije stoljećima upravljala svijetom, a da u njoj nikad nije bilo prave središnje vlasti. Europu su izvorno naseljavali jednostavni narodi, ali i mnoga plemena. Ona je postala kakvom-takvom političkom tvorevinom temeljem rimskih osvajanja zatečenih naroda i plemena. Rimljani su Europu počeli osvajati s krajnjeg zapada u Galiji i s krajnjeg istoka počevši od Grčke i preko Crnog mora. (Rimljani su bili osvojili Daciju ili današnju Rumunjsku.) Nisu se ufali prodirati u srce Europe preko Alpa.

Car Dioklecijan (284.-305.) napravio je ozbiljne preinake rimskog političkog sustava, jer je carevina, koju je naslijedio bila u teškom stanju, u kakvo bi s vremenom zapale i mnoge ranije i kasnije carevine. Rim se je bio previše proširio, da bi carske financije mogle održavati golemu prijevoznu podlogu carevine. Radi lakšeg upravljanja carevinom, Dioklecijan ju je podijelio u dva dijela, a da namakne prihod on je gradove opteretio porezima, koji gradovi nisu mogli podnijeti. Dioklecijan je zapravo ubrzao propadanje carevine, posebice njezina zapadnog dijela, u kojemu je bio lijeni, ali i zahtjevni Rim.

Zapadni Rim nije spasila ni Konstantinova nagodba 313. godine s kršćanima, koje je Dioklecijan gorljivo progonio. Istočni dio carevine, Bizant, je opstao, jer je svoj prostor imao na okupu, a zapadni Rim se slomio 476. godine. Zapadni dio carevine se rasuo, ali ne na pokrajine, kolonije, narode ili plemena, nego na obiteljska gospodarstva (OPG). Sa Zapadnim Rimom se je slomila i carevinska Katolička crkva, koja je od ranih dana katolištva imala središnjicu upravo u Rimu.

Slom Rima donio je dvije velike novine. Prvo, došlo je do goleme preobrazbe u Crkvi, u kojoj je nadvladala izvorna struja Isusa iz Nazareta. Drugo, i to zahvaljujući preobrazbi u Crkvi, Europa je postala samostalnom političkom cjelinom, iako se je njezino pučanstvo sastojalo od brojnih izvornih i još brojnijih doseljenih naroda. U Europi kao političkoj cjelini došlo je do podjele vlasti. Crkvi je prirodno pripala briga za sustav uvjerenja, ali i prava politička uloga, jer nije bilo druge ustanove, koja je imala primjerenu upravnu i komunikacijsku mrežu. Crkva se je prihvatila politike silom prilika. Posebnost Europe je bila i u tomu, što je ona bila cjelinom pod političkom vlasti Crkve, koja nije imala vojsku kao što ju je imala zajednica vjernih Muhameda iz Meke, koji je bio glavni zapovjednik vojske.

Velikašima, zemljoposjednicima ili feudalcima pripali su zaštita i gospodarstvo, koje se je ponajviše sastojalo od poljoprivrede. Zaštita i gospodarstvo morali su biti raspačani zbog slabog i sporog prijevoza, koji je onemogućivao postavljanje gospodarstva i trgovine na prostore šire od vlastelinstava. Nekadašnja carska prijevozna i komunikacijska podloga bile su sračunate na osvajanje dalekih bogatih prostora preko mora. Nisu li prve civilizacije bile u Egiptu i Mezopotamiji? (Crkva je također raspolagala zemljom i kmetovima.) Tako su bila podijeljena sva četiri izvora vlasti ili utjecaja. Ipak, za Europu je bilo bitno to, da je ona imala svoju središnju političku vlast i jednu vjeru.

Zamašnjak preobrazbe Crkve i preobrazbe europske poljoprivrede činio je Red benediktinaca, koji je utemeljio Benedikt iz Nursije (Benedetto da Norcia, 480.-547.). Benediktinci su do jedanaestog stoljeća utemeljili 37.000 opatija i samostana. Benediktinske opatije bile su dragovoljni radni logori.

Benediktinci su bili pravi poduzetnici u poljoprivredi i u obrtu. Uveli su plodored, ali su i na druge načine povećavali prihod sa zemlje pa su uspjeli nahraniti gladnu Europu. U šestom stoljeću dva zrna posijana u zemlju davala su tri zrna na klasu, a u jedanaestom stoljeću od jednoga posijanog zrna četiri su bila na klasu. Benediktinci su imali geslo Ora et labora, ali se malo zna, da im je Pravilo reda zabranjivalo propovijedanje. Benediktince je njihovo pravilo prisiljavalo, da i domaće i doseljene narode na katolištvo obraćaju samo dobrim primjerom.

Europi je povećanje prihoda sa zemlje ili stvaranje „viška vrijednosti“ omogućilo podjelu posla. Uz poljoprivrednike, koji su bili „sami svoji majstori“ pojavili su se novi stručni ljudi: obrtnici, trgovci, liječnici, učitelji, pravnici, mjernici i drugi, koji su s vremenom svoja naselja podizali na velikaškim posjedima. Tako su u jedanaestom stoljeću nastali prvi novi gradovi od sloma Rima. Međutim, velikaši su počeli svojatati i nove gradove, koji su bili podignuti na njihovoj zemlji. To je izazivalo sukobe između novih gradova i velikaša – Gradeca i Kaptola u Zagrebu – ali i potrebu stvaranja nove političke vlasti na prostoru širem od jednog velikaškog posjeda, koja bi nadzirala i nove gradove i velikaške posjede.

Tako su se u Europi pojavili kraljevi, koji su se novačili među jakim velikašima i njihove kraljevine kao političke zajednice ili države. Od jedanaestog stoljeća kraljevi su počeli od Crkve preuzimati političku vlast, tako da je Crkvi ostajala samo briga za vjeru. Crkva je imala veliku ulogu u školstvu, zdravstvu i u dobrotvornom radu, ali i u vođenju velikaških i kraljevskih ureda. Papa Inocent III (1198.-1216.) povukao je svećenstvo iz velikaških i kraljevskih upravnih ustroja i tako de facto razdvojio Crkvu od sustava vladanja, iako je Crkva nastojala zadržati politički utjecaj rabeći diplomaciju. Crkva nije nikad imala vojsku, koja je bitno sredstvo politike. Vojnom silom su raspolagali velikaši i kraljevi.

U Europi su kraljevi postajali poduzetnicima, koji se su brinuli za sigurnost putovanja i prijevoza, za gradnju zaštitnih zidina oko gradova i dvorova, za trgovinu i obrt, za međunarodnu trgovinu, za isušivanje močvarnog tla i obranu od poplava, za ceste i plovne rijeke. Međutim, europski kraljevi su neprestance ratovali. Crkva ih je nastojala miriti kao što je prije mirila velikaše. Crkva se je brinula za mir i prije utemeljenja Ujedinjenih naroda 1945. godine.

U nekim dijelovima Europe u četrnaestom i petnaestom stoljeću kraljevska vlast je bila slaba. To se je prvobitno odnosilo na Sjevernu Italiju i Jadranskom more, u kojemu je i utjecaj Bizanta već bio oslabio. Papinska država nije dosezala Sjevernu Italiju. Pape su i Dubrovniku dopuštale trgovinu s Osmanskim Turcima, a da se ne govori o Mletcima, Firenci i Genovi. Milano se je posvetio proizvodnji oružja, koje je prodavao diljem Europe. Trgovina s Istokom preko Sredozemnog mora sve do Kine donijela je sjeverno-talijanskim i jadranskim gradovima silno bogatstvo.

Novostečeno bogatstvo osililo je spomenute gradove, koji su uglavnom bili republikama. Nakupljeni kapital je u Italiji i u Europi imao veći politički utjecaj od većine vladara prostornih država. Tad je zametnut prijepor između kapitala i životnog prostora. Kad je zamrla trgovina preko Sredozemnog mora Dubrovnik je počeo propadati; Mletci su zakupili dodatnu zemlju i počeli proizvodnju tvarnih dobara; Milano je nastavio proizvoditi i prodavati oružje ratobornim europskim kraljevima i knezovima; a Firenca se je počela baviti europskom politikom i papinskim financijama. Jedino je na okupu ostao đenovski kapital, koji se je vezao uz Habsburge i uz kolonijalna osvajanja Portugala i Španjolske. Tako je svršilo prvo kolo nakupljanja i usredotočenja kapitala.

Drugo kolo nakupljanja kapitala odigralo su u Nizozemskoj, koja je stvorila „otvorenu zajednicu“, u koju su se sjatili Židovi i vjerski otpadnici iz cijele Europe. Nizozemska, koja se je 1588. godine oslobodila vlasti Habsburga, je cijelo sedamnaesto stoljeće bila gospodaricom Europe i svijeta. Treće kolo nakupljanja i usredotočenja kapitala odigralo se je u Engleskoj, koja je nadvladala Nizozemsku i dva stoljeća bila gospodaricom svijeta. Engleska/Britanija iskoristila je i Industrijsku revoluciju. Četvrto kolo pripalo je Americi, u koju su se premjestili europski Židovi, čiji je povijesni opstanak ovisio o nakupljanju kapitala, zbog čestih i nepredvidljivih progona u Europi. Nakladnik i urednik tjednika Life Henry Luce nazvao je dvadeseto stoljeće „američkim stoljećem“.

Od početka nakupljanja kapitala u vrijeme Kasne renesanse i posebice od početka prekooceanskih kolonijalnih osvajanja Europa je kao kontinent gospodarila svijetom. Kasnije je gospodstvo Europe nad svijetom bilo zamijenjeno gospodstvom Zapada ili sjevernog dijela Atlantskog oceana. Ipak, posebnost Europe i Zapada općenito te njihova vladavina svijetom došli su pred zid na prijelazu u naše stoljeće. Globalizacija poslovanja korporacija – kao što sam ranije naglasio – nije dovela do novog kola nakupljanja i usredotočenja kapitala najvjerojatnije u Aziji, nego do raspršivanja kapitala na nacionalna gospodarstva. Ranije se je Zapadni Rim rasuo na obiteljske posjede ili latifundije. Sad se pred našim očima svijet, koji je kapital bio ujedinio i kojim je vladao iz jednog mjesta rasipa – blago rečeno – na nacionalna gospodarstva. Golemi globalni ujedinjeni kapitalistički svijet se rasipa na narode ili životne zajednice.

Prvi su došli k sebi i zametnuli otpor vlasti kapitala stari ili čak drevni narodi: Iranci (Perzijanci), Kinezi, Vijetnamci, Indijci, Egipćani i Rusi. Demokratski izabrana vlast u Iranu nije uspjela 1951.-1953. godine podržaviti naftnu industriju, ali je 1979. godine u Iranu izvedena islamska revolucija, koja je potpuno promijenila politički sustav Irana. Kinezi su se 1945. godine oslobodili japanskog zaposjedanja njihove zemlje, a 1949. su izveli socijalistički prevrat. Vijetnamci su svoju zemlju do 1975. godine oslobodili i od Francuza i od Amerikanaca. Indija je stekla samostalnost 1947. godine, a Egipat je izveo socijalističku revoluciju 1956. godine. Rusija se oslobodila komunizma 1991. godine, a ropstva zapadnom kapitalu 1999. godine.

Sad su na redu za oslobođenje od američkog kapitala europski narodi, koji još robuju vlastima Europske unije, utemeljenje koje je „europskim“ dogovorom u Maastrichtu isposlovala Amerika. Vlasti EU se brinu za pobjedu ukrajinske vojske nad Rusijom, a ne za dobrobit svojih građana i naroda. EU se je deindustrijalizirala, desetljećima je izložena navali useljenika iz cijelog svijeta, a od 2022. godine sama se je odrekla ruskog prirodnog plina, koji je temeljem dugoročnih ugovora još od vremena SSSR-a pouzdano dobivala po pristupačnim cijenama. Propadanje Unije ohrabruje mnoge europske narode, da traže novo političko uređenje Unije bojeći se njezina rasapa.

Trijezne se i narodi, koji su bili pod posebnim utjecajem Amerike i svjetskog kapitala nakupljenog i usredotočenog u toj zemlji. Među takve narode spadaju Kanađani, Meksikanci, Korejci, Japanci, Australci i Novozelanđani. Neke od tih naroda Amerikanci su oslobodili tijekom Drugoga svjetskog rata ili spasili od izbijanja komunističkog prevrata.

Bude se i mijenjaju svoje geopolitičko usmjerenje narodi najvažnijeg svjetskog naftonosnog područja i narodi mnogih naftonosnih zemalja klao što su Nigerija, Angola i Venezuela. Zaljevske zemlje predvođene Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima ne žele više služiti potrebama američkih tržišta nafte i prirodnog plina pa su se upustile u pothvate osuvremenjivanja i preinačivanja ukupnog gospodarstva.

Bude se i narodi zemalja, koje je 1823. godine pogodila Monroeova doktrina. Taj je politički nauk trebao zaustaviti europsku kolonizaciju Latinske Amerike pa je proglasio cijelo to područje sferom ili svodom utjecaja SAD. Nauk američkog predsjednika Jamesa Monroea (1817.-1825.) predviđao je zabranu doseljavanja u Latinsku Ameriku ljudi iz zemalja, koje su u ono vrijeme imale većinsko katoličko pučanstvo. (Zanimljivo je to, što Amerikanci nisu obilježili dvjestotu obljetnicu objave Monroeova nauka.)

Konačno k sebi dolaze i narodi Afrike, koje je poslije oslobođenja od starovjekog kolonijalizma pogodio neokolonijalizam, posebice francuski neokolonijalizam. U mnogim zemljama Afrike izvedeni su vojnu udarci, u kojima mladi časnici nisu samo potjerali vojne snage neokolonijalnih sila, nego su i ponovo podržavili iskorištavanje prirodnog blaga (zlata, nafte, prirodnog plina i kovina važnih za suvremenu industriju). Mnoge afričke zemlje zatražile su stručnu i vojnu pomoć Rusije i Kine, a gotovo sve afričke države se uzdaju u Kinu pri postavljanju suvremene prijevozne i komunikacijske podloge.

Na kraju bih dodao, da sve više država Svjetske većine, koju predvode zemlje BRICS-a napušta prekogranično plaćanje u američkim dolarima i prelazi na plaćanje u novcu država s kojima mnogo trguju.

Očito je, da narodi ne žele i nadalje služiti svojim državama, koje i same služe privatnomu svjetskom kapitalu. Narodi žele, da njihove države služe njima i da budu njihovo sredstvo namicanja dobrobiti za ljude. Narodi žele međusobno surađivati i da pritom njihove države, a ne korporacije budu sredstva suradnje.

Narodi mogu imati svoj skupni kapital i zato ne trebaju skupo plaćati tuđi privatni, koji nastoji vladati narodima, njihovim državama i cijelim svijetom. Kapital nastoji vladati narodima pod izlikom dodjele financijskih zajmova i putem tobožnjih ulaganja. Narodi mogu radom i znanjem stvarati kapital, a suradnjom s drugim narodima mogu kapital nakupljati.

Promjena u držanju naroda prema vlastitim državama i prema svjetskom kapitalu je velika „radosna vijest“, prava blagovijest. Svjedočimo dubokoj geopolitičkoj i vladavinskoj preobrazbi, koja će iz vrste ukloniti silu privatnog svjetskog kapitala, koji se je premještajući se iz jednog naroda u drugi nakupljao i usredotočivao već „stoljeća sedam“.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi različitim odgovorima političkih sila na presudnu i nepovratnu promjenu, koju su u svijet unijele globalizacija poslovanja korporacija i globalizacija naše vrste odnosno njezina politička globalizacija. Nedvojbeno je, da neke države ne žele prihvatiti promjenu koja se širi svijetom dok je druge prihvaćaju i pozdravljaju kao korablju spasa.

U svakoj jakoj i nagloj promjeni bez obzira na veličinu zemljopisnog prostora, koji promjena zahvati – pokrajinu, državu, kontinent ili svijet – u prostoru dolazi do podjele političkih snaga i cijelog pučanstva. Jedne političke snage prihvaćaju promjenu, a druge je odbijaju ili joj se čak suprotstavljaju. U oba stvorena politička tabora, dolazi do dodatne podjele: jedne se snage postavljaju djelatno (aktivno), a druge trpno (pasivno). Raspršene političke sile koje mijena stvori sama od sebe nisu svezane u „četveropreg“ ili u „paralelogram“ sila, nego svaka posebna sila nastoji odvući u svoju stranu cijelu političku zajednicu. Tako je primjerice bilo u drevnom Izraelu poslije rimskog zaposjedanja te zemlje 63. godine prije Isusa, pri čemu su se izraelske političke snage bile podijelile u sljedbe farizeja, saduceja, zelota i esena.

[Kad sam osamdesetih godina pisao knjigu „Isus: Život dobro uporabljen“ bilo je neizbježno pisati o političkom raskolu u židovskoj zajednici Isusova vremena. Rimsko zaposjedanje Palestine unijelo je u izraelsku životnu zajednicu golemu tuđu političku i vojnu silu, koja je zavazda promijenila stanje u Izraelu i položaj Izraela. Otpor rimskoj vlasti doveo je do razorenja Jeruzalema 70. godine i do razorenja cijele Palestine 135. godine. Poslije toga Židovi su se raselili diljem Rimske carevine. Moglo bi se reći, da je to bila „viša sila“, kako je prije bilo uobičajeno govoriti i stavljati u trgovinske ugovore među korporacijama.

Od spomenutih političko-vjerskih sljedbi u Izraelu saduceji su bili za suradnju s rimskim vlastima, ali trpnu. Saduceji su predstavljali zemljoposjednike, kojima je bilo stalo da svoje posjede zadrže i pod Rimljanima. Često spominjani kralj Herod surađivao je s novim vlastima. Farizeji su predstavljali poduzetnički stalež i zato su bili za djelatnu suradnju s Rimskom carevinom. Oni su u Carevini stvorili židovsku dijasporu, koja se je obogatila trgovanjem te vještinama obrade zlata i dragog kamenja. Farizeji su – Isus je govorio o „kvascu farizejskom“ – kod rimskih vlasti kršćane predstavljali kao buntovnike, koji žele srušiti rimsku vlast. Zeloti su zagovarali izravan oružani otpor Rimljanima i njihove pobune dovele su do razorenja Jeruzalema i do razorenja Palestine. Eseni su bili protiv Rimljana, ali su se umjesto izravnog otpora Rimljanima bili povukli iz matice zajednice i čekali božju osvetu.]

Udubljivanje u izraelski političko-vjerski raskol navelo me je na zaključak, da se takav rasap događa u svim životnim i političkim zajednicama kad dolazi do nagle i silovite promjene. Sličan rasap dogodio se je u Francuskoj uoči Revolucije 1789. godine; u „radničkom pokretu“ devetnaestog stoljeća; te posebice u Rusiji uoči Velike oktobarske revolucije 1917. godine. Pod konac prošlog stoljeća globalizacija poslovanja korporacija unijela je u cio svijet golemu promjenu, koja je s vremenom dovela do temeljitog rasapa političkih sila u svijetu.

Kako bi se moglo pravo prosuditi smisao sadašnje promjene i rasap političkih sila koje promjena stvara, treba naglasiti da je u svijetu raširen kapitalizam kao politički sustav, u kojemu vlast ne pripada narodu ili životnoj zajednici, nego privatnom kapitalu, koji je već stoljeće i pol usredotočen u Americi. Dosad su uočena četiri kola nakupljanja i usredotočenja kapitala. Prvo kolo se kotrljalo u sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima u petnaestom i šesnaestom stoljeću. Drugo kolo se odigralo u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću u oslobođenim nizozemskim udruženim pokrajinama, Republiek der Zeven Verenigde Nederlanden. Treće kolo je pripalo Engleskoj odnosno Velikoj Britaniji u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, a Ameriku je zapalo četvrto kolo u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. To se kolo sad zaustavlja, a globalizacija poslovanja korporacija nije potaknula stvaranje novog kola usredotočenja kapitala, nego raspršivanje kapitala na nebrojene narode i na njihove suverene države.

Svrha prekomjernog nakupljanja kapitala u privatnom vlasništvu nije neograničena kupnja dobara za osobnu potrošnju, nego uspostava političke vlasti i to prvo u državama, a poslije i u svijetu. Dosadašnja politička vladavina Amerike cijelim svijetom nije počivala na političkoj mudrosti i spretnosti američkih političara i državnika, nego prvobitno na usredotočenju svjetskog kapitala u Americi. Prethodnu tvrdnju potkrjepljuje očita niska razina znanja i državničkih vještina sadašnjeg naraštaja zapadnih političara. Dozrijevanje kapitalizma i sve veće usredotočenje svjetskog privatnoga kapitala smanjivali su potrebu za državništvom, jer su države postale nevažne golemom svjetskomu kapitalu, koji narode još od vremena Karla Marxa (1818.-1883.) smatra suvišnima i opasnima.

Kapitalizam je sadašnja vrsta civilizacije, uspostava koje je prvobitno bila označena oduzimanjem vlasti (izvornim) životnim zajednicama i vezanjem vlasti uz privatnu imovinu. Iako se kapitalizam hvališe pružanjem slobode pojedincima, zaštitom njihove slobode izbora i slobode govora te uspostavom demokracije ili narodovlašća, svrha usredotočenja kapitala je vladavina ljudima i narodima. (Jedinačni ljudi su u kapitalizmu slobodni samo da se međusobno nadmeću.) Prijašnje gotovo neprekidno ratovanje (europskih) kapitalističkih država otkrilo je pravo lice kapitalizma, jer se kapital lako i brzo nakuplja u ratu. To potvrđuju i dosadašnji vojni zahvati američke države protiv mnogih država, koje su nastojale stvoriti politički sustav drukčiji od kapitalističkoga. Suradnja među narodima i njihovim državama je „crvena krpa“ za nositelje svjetskoga privatnog kapitala.

Vratit ću se podjeli političkih sila, koju je u naše dane silovito prouzročila globalizacija. Nedvojbeno je, da se promjeni koja nepovratno odmiče odupiru mnoge jake sile. To su sile zapadne politike i zapadnih gospodarstava. Te sile nastoje sačuvati svoj raniji povlašteni položaj u svijetu, koje su stekle usredotočenjem kapitala, razvitkom tehnologije i Industrijskom revolucijom. Ipak, zapadne sile su se podijelile na Ameriku i Europu, u koju osim Europske unije od većih sila spada i Ujedinjena Kraljevina. Amerika se je postavila oštro poput nekadašnjih izraelskih zelota, a Europa se je povukla iz djelatne geopolitike poput nekadašnjih esena.

Amerika je imala izbor: (1) sačuvati položaj predvodnika liberalnog svjetskog poretka („utemeljenog na pravilima“) ili (2) povući se iz tog brloga i prilagoditi se višestožernom svijetu, koji se brzo uspostavlja. Međutim, Amerika se je pod predsjednikom Trumpom prometnula u opaku silu, koja nije odana ni kozmopolitizmu ni izolacionizmu te koja je (1) za sebične probitke pripravna okrenuti leđa Europi i Ukrajini, koju je Amerika gurnula u rat protiv Rusije; (2) počela naširoko, Urbi et orbi, nametati uvozne trošarine zemljama diljem svijeta; i (3) nakanila nesmiljeno grabiti tuđi zemljopisni i životni prostor, primjerice Panamski kanal, Kanadu, Grenland i Gazu.

Nova nasrtljivost Amerike postala je pitanjem zbiljske politike. Pitanje je samo u tomu, kako će i kada Amerika ostvariti zamišljene svrhe. Pitanje je, što svijet sve može očekivati od Amerike. Nova nametljivost Amerike može vrlo lako potresti svijet, ali i ugroziti položaj Amerike u svijetu. Ipak, može se dogoditi i to, da Amerika ukroti svoj vlastodržački nagon i da svoje političke sile usmjeri u uklanjanje pretjeranosti liberalizma, kako bi sačuvala zdravu jezgru slobodarskog pristupa politici. U tomu Americi mogu pomoći povijesne posljedice gorljivosti zelota.

Na drugom krilu Zapada je Europa, koja je izgubila samopouzdanje, koja se je povukla u se i koja očekuje, da joj „viša sila“ – kao što je u esena bila božja pomoć – zajamči spas od svih nevolja u koje ja zapala. Nedvojbeno je to, da se Europa naprotiv Americi uzalud uzda u ukrajinsku pobjedu nad Rusijom. Osim Europe takvu pobjedu nitko ne očekuje.

Zato je neizbježno bolno triježnjenje Europe, koja će uvidjeti svoje zablude i zatvaranje svojih zdravih očiju pred političkom i vojnom zbiljom u svijetu. (Amerika ne zatvara oči pred političkom zbiljom, ali uzalud smatra da kao „iznimna zemlja“ može politički, gospodarski i vojno nadvladati cio svijet. Samouvjerenost može biti opasna kao i malodušje.) Poslije očekivanog ranijeg, nego kasnijeg rješenja Rata za Ukrajinu europski narodi će uvidjeti stvarno stanje, u kojemu su se zatekli i nagnati svoje nove političare, da počnu voditi zbiljsku politiku, Realpolitik.

[Europi će tad pomoći povijesno iskustvo esena, koji su s vremenom uvidjeli svoju zabludu o neizostavnoj i brzoj božjoj pomoći. Iz redova esena izdvojio se često spominjani Ivan Krstitelj, koji je objavljivao približavanja novog svijeta ili novih odnosa u židovskoj životnoj zajednici, ali i u ostalim životnim zajednicama. On je nove međuljudske odnose nazvao „nebeskim kraljevstvom“. (Isus je od Ivana preuzeo spomenuto geslo, ali je govorio i o radosnoj vijesti za sve ljude.) Krstitelj je od ljudi tražio obraćenje ili početak novog postavljanja u životu i u životnoj zajednici. Stvaranje čovjeka novog kova za Krstitelja je bio nužan uvjet opstanka ljudi u vrijeme tadašnje globalizacije Sredozemlja, koju je bio prouzročio rimski imperijalizam. Sadašnju svjetsku globalizaciju prouzročio je imperijalizam kapitala.]

Na drugoj strani sadašnje glavne svjetske podjele našle su se političke sile, koje žele potvrdu i širenje višestožernog svijeta, koji zamjenjuje dosadašnju hegemoniju Zapada. Ipak, i među tim silama postoji dodatna podjela na djelatne i trpne političke sile. (U rimsko vrijeme to su bili samoživi i oprezni saduceji te poduzetni farizeji.)

Slabije krilo političkih sila su države, koje nastoje dok je to još moguće čuvati svoje sadašnje položajne ili gospodarske povlastice te koje se još ne žele zamjeriti zapadnim silama, koje i same kopne. U takve države spadaju Saudijska Arabija, Turska i Srbija. Neke članice Europske unije bi se rado priključile novoj i pravoj svjetsko većini, ali zaziru od prijevremenog suprotstavljanja vlastima u Bruxellesu, jer će cijela Unija prije, nego kasnije znatno gospodarski i politički oronuti.

Poduzetno ili djelatno krilo novih sila, koje pozdravljaju silovitu promjenu koju je prouzročila globalizacija su države, koje su utemeljile BRICS ili koje su se kasnije pridružile toj slobodnoj udruzi država. Takve države ne treba nabrojiti. Te države svojom političkom voljom, poslovnom domišljatošću, mnogoljudnošću pučanstva i gospodarskom snagom uistinu stvaraju novi svijet. Takve države ne prihvaćaju kapitalizam kao svoj politički sustav. Kapitalizam je dugo bio plodna koka Zapada, ali ni takve koke ne nose vječno zlatna jaja. Sad su brojne države – bit ću blag i uviđavan – našle obilazni put oko kapitalističkog monopola, koji je bio uspostavio Zapad.

Za novu svjetsku skupnu velesilu utjelovljenu u Svjetskoj većini i posljedično u BRICS-u može se s pravom tvrditi, da stvara budućnost vrste umjesto da se bavi upravljanjem prošlosti kao što i nadalje nastoje – svaka na svoj način – zapadne sile.

Valja pozdraviti nastojanje BRICS-a i Svjetske većine, ali taj napor neće biti blagoslovljen dok se ne dogodi korjenita promjena ili „obraćenje“ u jedinačnim ljudima, koji više ne smiju biti „civilizacijski“ upretinčeni u jedinačne narode. Ljudi će za svoju pripadnost nedvojbeno uzeti pripadnost Zemlji i vrsti Homo sapiens. U tomu će biti korablja spasa. Čovjekova pripadnost Zemlji i vrsti spasit će i Zemlju i vrstu.

Continue Reading

(Iz posljednjeg obraćanja pokojnog pape Franje Gradu i svijetu, na Uskrs, 20. travnja 2025. godine)

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednom neobičnom tvrdnjom. To je tvrdnja pape Franje, koja je bila napisana i koja je pročitana tijekom posljednjeg i jedincatog Papina obraćanja Gradu i svijetu na Uskrs, 20. travnja ove godine. Tvrdnja se je odnosila na Afriku: „Kršćani diljem kontinenta ne mogu slobodno živjeti svoju vjeru. Ne može biti mira bez slobode vjere, bez slobode misli, bez slobode govora. Mira nema ni bez istinskog razoružanja.“

Ovaj će se osvrt posebno baviti pitanjem vjere, bez slobode koje „ne može biti mira“, za kojim istinski žudi golema većina ljudi. Je li vjera uistinu toliko važna, da bez njezine slobode nema mira? To pitanje ima posebno opravdanje u naše vrijeme, kad kršćanstvo kao vjera kopni; kad judejstvo služi prekomjernom namicanju tvarnih probitaka jednom narodu; kad islam putem islamizma sve više služi zametanju svjetskog sukoba; kad se neprestance javljaju novi rubni vjerski nauci, koji mrve našu vrstu te kad kapitalizam nastoji i uvelike uspijeva ljudima nametnuti ideologiju potrošaštva i njihova međusobnog nadmetanja (za dobra koja se mogu dijeliti).

(Judejstvo je drevna religija jednog jedinog naroda i ona je bila stvorena kao opravdanje za stvaranje židovske države usred drugih naroda, koji su već imali svoje države. Zato judejstvo nazivam „židovskom mitohistorijom“. Islam je, po riječima njegova utemeljitelja smišljen kao vjera za Arape, koji su do 620. godine vodili krvav međuplemenski rat na Arabijskom poluotoku. Islam je ujedinio Arape – Alah je tražio podlaganje i mir – koji su ubrzo poslije smrti utemeljitelja islama počeli stvarati carevinu, koja je sezala od Indije do Španjolske. Kršćanstvo je trpjelo velike raskole. Prvi su se odcijepili pravoslavci, koji su se vezali uz carsku vlast u Bizantu, a njima obližnji narodi uz svoje kraljevske vlasti. Kasnije su se od katolištva odcijepili protestanti – lijepa riječ! – i vezali uz sjeverno-njemački i baltički kapital. Sad se ni ne zna koliko ima kršćanskih „crkava“.)

Odmah ću nastojati napraviti razliku između vjere i religije. Vjera se odnosi na predmete ili sadržaje, koji su neznani, neprovjereni, skriveni, neviđeni ili nečuveni. Vjera svakog čovjeka – u što god povjeruje – traži voljan čin prihvaćanja nečega, što je nepoznato i najčešće nedokažljivo. Religija – po izvornom značenju latinske riječi religio – je stupanje u odnos ili svezu s nadljudskom svemoćnom silom i najčešće čašćenje te svemoćne sile. Navedena latinska riječ uključuje obvezu, sponu, prianjanje ili sljubljenost.

Vjera je nastala u ranom razdoblju evolucije čovjeka kao vrste i to čim je čovjek svladao pojmove prostora i vremena. Pojam vremena navodi ljude, da traže uzroke pojava u prirodi i postupaka ljudi u zajednici te ujedno otvara pitanje svrhe svega što se događa u životu ljudi i u trajanju ljudskih zajednica. Stvaralaštvo i izumiteljstvo čovjeka počivaju na pojmu svrhe. Naš rod više ne može živjeti bez svrhe ili smisla djelovanja. „Čovjek bez svrhe je kao muha bez glave!“

Ljudi su „oduvijek“ vjerovali u neviđena božanstva, koja su sami stvarali ili su do njih dolazili dedukcijom ili logičkim izvođenjem i to oslanjanjem na viđeno ili doživljeno. U izvornim čovjekovim zajednicama, prije uspostave civilizacije, vjera je služila jačanju zajedništva i ljudske uzajamnosti. Ljudi su slabo poznavali prirodu pa su prirodne sile vezali uz čovjekolika bića, a za takva bića ili božanstva se vjerovalo, da ih treba častiti prvobitno ljudskim zajedništvom, a ne ljudskom samoživošću. Neznanje, zagonetnost, tajnovitost i „neizvjesnost“, koje su znale stvarati zebnju, strepnju i posebice sumnju nadvladavani su zajedništvom ili prepuštanjem zajednici.

Prve civilizacije, koje su nastale u plodnim dolinama velikih rijeka nadomjestile su izvorne ljudske životne zajednice, koje su bile baština biološke evolucije života. U civilizacijama je privatna vlast zamijenila vlast zajednice, a izvorna vjera zajednice bila je zamijenjena propisanom religijom. U prvim civilizacijama i u svim kasnijim političkim zajednicama religija je postala obvezom podanika vlasti. Od vremena Reformacije postoji izreka: Cuius regio, eius religio (čija vlast njegova i religija), koja je značila da vladar propisuje religiju podanika. Vlast nije smišljala religije ili sustave uvjerenja, nego ih je birala „na tržištu sustava uvjerenja“, koje je obilovalo nadahnutim ljudima ili prorocima. [Max Weber (1864.-1920.) je pogrešno smatrao, da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Nakupljeni sjeverno-njemački kapital je za potrebe svoje vladavine trebao novi, prikladniji sustav uvjerenja, koji je i dobio u evangelištvu Martina Luthera (1483.-1546.).]

Svaka propisana religija ima šest glavnih vidika: (1) doživljaj utemeljitelja religije; (2) mit ili priču, koji pomažu širenje religije; (3) etiku, koja u novom vremenu i u novim okolnostima propisuje prikladnije međuljudske odnose; (4) ustanovu, koja je spregnuta s vlasti i preko koje vlast bez tjelesnog nasilja provodi svoje nakane u puku; (5) obrede, koji pomažu povezivanje i ujednačivanje podanika; te (6) svjetonazor, koji određuje narav svemirskih sila i koji uključuje čovjekonazor, koji daje odredbu čovjeka kao podanika vlasti ili kao pripadnika političke zajednice.

[Za razliku od ostalih utemeljitelja sustava uvjerenja (Mojsija, Budhe, Zaratustre, Muhameda, Luthera i drugih), kod Isusa iz Nazareta – kao utemeljitelja katolištva ili općeg sustava uvjerenja – od šest općih vidika sustava uvjerenja postoje samo dva: Isusovo osobno iskustvo Božjeg očinstva nad njim samim i nad svakim drugim čovjekom; te etički vidik, koji je bio potreban za stvaranje novog odnosa među ljudima. U Isusovu sustavu nema mita; umjesto ustanove Isus je utemeljio pokret, kako na novi sustav uvjerenja ne bi mogle utjecati političke vlasti; Isus nije ustanovio obrede; u Isusa nema Svemira ni svemirskih sila: sav Isusov svjetonazor je u Božjem očinstvu nad ljudima, a Isusov čovjekonazor se sastoji u bratstvu svih ljudi (bližnjih). Zato Isus nije utemeljitelj religije, nego utemeljitelj sustava uvjerenja za vrstu Homo sapiens, a ne za političku vlast.]

Vraćam se poruci pape Franje: „Kršćani diljem kontinenta ne mogu slobodno živjeti svoju vjeru. Ne može biti mira bez slobode vjere, bez slobode misli, bez slobode govora. Mira nema ni bez istinskog razoružanja.“ Iako je papa Franjo počeo navedenu misao spomenom kršćana, on je dodajući razoružanje kao nuždan uvjet uspostave mira naglasio ulogu svjetskih vlasti ili svjetske vlasti, koja je još uvijek kapital. Kapital kao vlast ima svoju religiju ili ideologiju, koja zagovara samoživost i potrošaštvo, umjesto zajedništva i stvarateljstva. Zato nositelji kapitala ne žele, da drugi sustavi uvjerenja imaju slobodu te da ljudi slobodno misle i slobodno izražavaju svoje misli. Ideologija liberalizma se sukobljava s vjerom.

Bez obzira na to, njeguju li ljudi vjeru ili su vezani religijom, svaki sustav uvjerenja pa i sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta čini temelj ukupnog razmišljanja svakog čovjeka. Sustav mišljenja je de facto aksiomatiziran sustav ili sustav utemeljen na određenom broju početnih tvrdnji, koje se smatra općenito prihvatljivima u životnoj zajednici i iz kojih se logički izvode ostale tvrdnje. U uređenom sustavu mišljenja za svaku se tvrdnju zna je li istinita ili lažna. Nositelji privatnog kapitala ne žele da ljudi sustavno misle, kako bi se u njihove umove mogle proizvoljno utiskivati liberalističke tvrdnje, kao što je, primjerice, tvrdnja o potrebi posvemašnjeg nadmetanja među ljudima, iako je zajedništvo baština biološke evolucije života. Po liberalima ispada, da je vrsta Homo sapiens iznimka među vrstama života.

Papa Franjo je iznimno zapaženi dio svoje poruke Urbi et orbi počeo brigom za slobodu kršćana, ali je nastavio općenitom potrebom slobode vjere, slobode misli i slobode govora. Očito je, da je papa Franjo zagovarao slobodu vjere kao vjere, bez obzira na činjenicu, da u svijetu postoje nebrojene vjerske zajednice s vlastitim posebnim vjerskim istinama. Papa Franjo je uistinu bio čovjek vjere pa je zagovarao slobodu vjere i slobodu vjernika. U civilizacijskom pa i u sadašnjem kapitalističkom svijetu važno je, da postoji vjera i da ljudi vjeruju u istinu koja ne dolazi od vlasti. Sadašnji kapitalistički svijet kopni i nestaje, ali on neće biti zamijenjen novim jednostožernim svjetskim političkim sustavom, koji bi nametao svoju religiju. Tako je i za kršćanstvo važno, da je vjera kakva god ona bila zastupljena diljem svijeta.

Naoko postoji protuslovlje između činjenice viševjerstva i naučavanja katolištva, da ono ima pravu, neupitnu istinu. To otvara pitanje vjerodostojnosti katolištva. Ipak, valja uvažiti činjenicu, da u katolištvu postoje dvije struje. Jedno je struja Isusa iz Nazareta, koji je objavio svim ljudima dolazak novog svijeta zajedništva i uzajamnosti. „Idite i učite sve narode, da drže sve što sam vam zapovjedio!“ Isus je tražio raskid sa starim gledanjem na Boga i na ulogu čovjeka u životu.

Drugi su preuzeli mnoge natruhe iz Starog zavjeta kao što je priča o tomu, da su se u pojavi Isusa iz Nazareta obistinila pradavna obećanja koje je, navodno, bog Jahve dao Židovima. Isus im je rekao: „Dugo sam s vama, a još me niste upoznali.“ Ta je struja više cijenila ustanovu, kakva je i prije bila među Židovima od pokreta koji je uistinu utemeljio Isus iz Nazareta, bojeći se utjecaja vlasti na širenje radosne vijesti. „Caru carevo, božje Bogu!“

Starozavjetna struja napravila je nagodbu s carem Konstantinom (306.-337.) temeljem Milanskog proglasa 313. godine. Katolištvo je postalo religijom Rimske carevine pa je i propalo kad i Carevina. Tad je na svoje došla izvorna struja Isusa iz Nazareta, koja je putem djelovanja Reda benediktinaca stvorila Europu kao katolički kontinent mira, uzajamnosti i suradnje brojnih domaćih i brojnijih doseljenih naroda, koji su prihvatili novi prostor kao svoj životni prostor i katolištvo kao vjeru. Katolištvo je pokazalo svoju snagu u prva tri stoljeća poslije Isusa, ali i od šestog stoljeća do pojave europskih kraljevina u jedanaestom stoljeću.

Katolička crkva je „ustanova“, koja više nema političku vlast, koju je u Europi izgubila u jedanaestom stoljeću, a ni vjersku vlast, koju je izgubila u vrijeme reformacijskog raskola u šesnaestom stoljeću. Crkva kao „ustanova“ već dugo je svedena na jedinu čuvaricu pokreta Isusa iz Nazareta, jer su se ostale, otpadničke crkve povijesno vezale uz mjesne političke vlasti ili uz kapital kao vlast.

Kršćansko viševjerje je privremena pojava, koja je nastala u svijetu koji je bio razdijeljen u granicama razlučene političke zajednice ili države. Kapitalizam kao politički sustav je gotovo potpuno unizio ulogu mjesnih političkih vlasti. Zato sve veću ulogu u svijetu imaju živi narodi. Oba ta postupka se usporedo odvijaju u vrsti koja je nepovratno globalizirana. Narodi se sve više međusobno povezuju i to povezivanje neće dovesti do povećavanja broja vjerskih zajednica, nego do njegova smanjivanja. Vrijeme će donijeti iščezavanje i endemnih i umjetno stvorenih mjesnih vjerskih zajednica. Globalizirana vrsta Homo sapiens treba jedan jedini sustav uvjerenja. Po meni, to može biti samo sustav uvjerenja pripadnosti Zemlji koja je nositeljica života i samom životu.

U brojnim svojim govorima Isus iz Nazareta je često govorio o životu. „Što možeš dati u zamjenu za svoj život?“ „Kao što Otac ima život u sebi, tako i ja imam život u sebi.“ „Dat ću ti vodu života pa više nećeš ožednjeti.“ Isus je često govorio o sjemenu, koje klija, niče, raste i donosi plod. Isus je svoj svjetonazor sveo na Božje očinstvo nad ljudima. Svemir u Isusa nema ulogu. Sve je u Zemlji i na Zemlji. Isusov sustav uvjerenja zagovara pripadnost Bogu koji je život, pripadnost Zemlji i pripadnost životnoj zajednici.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku većine mojih novijih osvrta bavi jednom iznimnom pojavom u današnjem svijetu. Osvrt se bavi geopolitičkom i geoekonomskom zbrkom, koju je izazvao povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Riječ je o trima istovremenim žestokim nasrtajima američkog predsjednika te o njegovu slijednom povlačenju iz tih nasrtaja i to bez ostvarenja ranije postavljenih svrha novog upravnog ustroja u Americi. To su (1) brzi prestanak Rata za Ukrajinu, (2) namicanje dodatnoga zemljopisnog prostora za SAD te (3) povećanje proizvodnje tvarnih dobara u SAD i namet uvoznih trošarina, koji sam ranije nazvao „nametom trošarina Urbi et orbi“.

U jednom od prijašnjih osvrta naglasio sam Trumpovu jednostranost, koja očito dolazi od Trumpova umnog stanja, iako se o izravnim uzrocima tog stanja izdaleka može samo nagađati. To što se izdaleka može opaziti je potreba Donalda Trumpa kao osobe, da neprestance govori. Američki predsjednik svako potpisivanje nebrojenih izvršnih zapovijedi pretvara u prigodnu konferenciju za tisak. Donald Trump se neprestance javlja na vlastitoj privatnoj mreži Truth Social. Potreba za govorenjem se kod svakoga čovjeka povećava kako mu odmiče životne dobi.

[Kasnije sam doznao za englesku izreku o „starcu u žurbi“ (Old man in a hurry!“), koju je navodno prvi uporabio Lord Randolph Churchill (1849.-1894.), otac Sir Winstona Churchilla, u dobi od 37 godina i to za tadašnjeg premijera Williama Gladstonea (1809.-1898.), koji je tad imao 77 godina. Naknadno sam naišao na osvrt Richarda Galanta, koji je objavljen 31. siječnja ove godine pod naslovom „An old man in a hurry: Trump races the clock“ (Starac u žurbi: Trump se utrkuje s vremenom). Nedavno je jedan hrvatski uvažavani pisac objavio osvrt o promašenim američkim trošarinama, u kojemu je za Donalda Trumpa napisao, da je „potkapacitiran“.]

Prvo područje navale i slijednog punog zaokreta američkog predsjednika je tobožnji prestanak Rata za Ukrajinu. Predsjednički kandidat Donald Trump je bio obećao, da će rat zaustaviti prvi dan novog predsjedničkog razdoblja. To bi i Donaldu Trumpu bilo moguće izvesti, samo ako Amerika potpuno ustegne pomoć koju je godinama pružala Ukrajini, jer od europske pomoći „na kredit“ nema mnogo koristi. Američki predsjednik je 12. veljače po svojoj želji razgovarao s ruskim predsjednikom o nizu geopolitičkih pitanja, među kojima je bio i prestanak Rata za Ukrajinu. Dana 18. veljače u Rijadu su se sastala izaslanstva Amerike (Marco Rubio, Steve Witkoff) i Rusije (Sergej Lavrov, Kiril Dmitriev).

U Rijadu je potvrđen dio dogovora dvojice predsjednika pa su napravljeni sporazumi o izostanku napada i na ukrajinska i na ruska energetska postrojenja u trajanju od trideset dana te o slobodnoj plovidbi u Crnom moru, kako bi se ukrajinskim i ruskim žitom te ukrajinskim i ruskim umjetnim gnojivom moglo opskrbljivati svjetsko tržište. Prva nevolja je nastala tako, što su Ukrajinci, Rusi i Amerikanci za vrijeme početka ostvarenja tih sporazuma uzeli različite datume. (Rusi su za početak uzeli 12. veljače kad su telefonski razgovarala dvojica predsjednika, a Ukrajinci i Amerikanci kasnije datume.)

Ipak, temeljni razlog nastavka Rata za Ukrajinu je podijeljenost američkog državnog ustroja. Neokonzervativna struja tog ustroja (Marco Rubio, Mike Waltz, Keith Kellogg) zagovara hitnu uspostavu primirja, što je za Rusiju potpuno neprihvatljivo. General Kellogg razgovara samo s ukrajinskim političkim prvacima i s neokonzervativnim prvacima Europske unije, ali još nije posjetio Rusiju, u kojoj je Steve Witkoff već triput odulje razgovarao s ruskim predsjednikom. Kiril Dmitriev, ravnatelj ruskog Zavoda za izravna tuđa ulaganja, posjetio je Washington, gdje se dugo razgovarao sa Steveom Witkoffom i s njim objedovao u Bijeloj kući. (Witkoff je kanio pozvati Dmitrieva na večeru u svoj dom, ali su ga od toga odgovorili dužnosnici Bijele kuće.) Posebni izaslanici dvojice predsjednika razgovaraju o uređivanju ukupnih odnosa dviju država, ali se ne dotiču pitanja prestanka ukrajinskog rata.

Američki predsjednik se još nije očitovao o dvije inačice za privođenje kraju ukrajinskog rata, koje zagovaraju struje u američkoj upravi. Jedna struja zagovara uspostavu primirja, koje Rusija neće prihvatiti, jer ona želi trajan mir s rješenjem pitanja, koja su je navela na „poseban vojni zahvat“ u Ukrajini. Druga struja zagovara prihvaćanje stvarnog stanja na bojištima u Ukrajini i trajno priključenje Rusiji četiriju ukrajinskih oblasti i Krima. Američki predsjednik se još ne očituje, jer se boji da bi svojim očitovanjem od sebe odvojio jednu od struja, čime bi ugrozio opstanak svoje mukotrpno sklopljene koalicije u Kongresu. Ta koalicija mu je potrebna za unutarnju preobrazbu Amerike, koja je dosad propadala i koja je gubila utjecaj u svijetu. (Trumpa je na vlast ponovo doveo njegov pokret, ali se politički pokreti ne uklapaju u američki politički sustav.)

Drugo područje navale i slijednog potpunog zaokreta američkog predsjednika je razglašeno tobožnje prisvajanje tuđeg zemljopisnog prostora i priključenje tog prostora SAD. Donald Trump je u vrijeme izborne kampanje govorio, da bi za Kanadu bilo dobro da postane 51. američkom saveznom državom, jer se tad na uvoz kanadskih proizvoda ne bi određivale trošarine. Američki predsjednik je čak rekao, da bi prijašnji kanadski premijer Justin Trudeau mogao biti „guverner“ velebne američke savezne države Kanade. Kad je Donald Trump kao predsjednik objavio takve trošarine – 10% na naftu i plin te 25% na ostale proizvode – nisu se pobunili samo kanadski političari, nego je došlo do ogorčenja u pučanstvu Kanade. Kanađani su uglavnom prestali putovati u Ameriku kao turisti i zagovaraju kupnju kanadskih proizvoda umjesto američkih.

Predsjednik Trump odranije zagovara priključenje Americi danskog otoka Grenlanda pa sad govori, da će Grenland biti američki „milom ili silom“. Kao glavni razlog pripajanja Grenlanda predsjednik Trump navodi sigurnost ili zaštitu Amerike, jer se može dogoditi, da neka Americi neprijateljska sila, vjerojatno Kina, zauzme Grenland. Dana 7. siječnja ili gotovo dva tjedna prije predsjedničkog ustoličenja u Washingtonu predsjednikov sin Donald Trump posjetio je Grenland. Američki podpredsjednik JD Vance sa suprugom posjetio je 25. ožujka Greenland i američku vojnu postaju na tom otoku. Podpredsjednik je za posjeta kudio Dansku, a zapovjednica američke postaje pukovnica Susannah Meyers, koja nije odobravala posjet podpredsjednika bila je ubrzo smijenjena. Dužnosnici Europske unije, koje članica je i Danska kojoj pripada Grenland, se zgražaju nad američkim nakanama o pripajanju Americi golemog i prirodno bogatog „europskog“ otoka Grenlanda.

Predsjednik Trump je bio „bacio oko“ i na Panamski kanal. Predsjednik i njegovi bliski suradnici govorili su o mogućem pripajanju Kanala, a možda i pripajanju Sjedinjenim Državama cijele države Paname. Zabrinutost američkih dužnosnika za položaj Kanala je neumjesna, jer pomorsko povezivanje atlantske i tihoocenske obale Sjeverne Amerike nosi Kanalu samo 2,5% tovara, iako povezivanje Azije i istočne obale Amerike nosi Kanalu 48% tovara, a povezivanje zapadne obale Južne Amerike i istočne obale SAD nosi 13% tovara. Predsjednik Trump je tvrdio, da „uprava Kanala guli američke prijevoznike“. Predsjednik Trump je preimenovao Meksički zaljev u Američki zaljev. Privatni američki ulagateljski zavod BlackRock je od hongkonške korporacije CK Hutchison Holdings Limited kupio dvije panamske luke uz krajeva Panamskog kanala za 23 milijarde dolara. Americi smeta i gradnja visokog mosta preko Panamskog kanala, koju izvodi jedna kineska tvrtka. Ipak, američko svojatanje tuđih prostora zasad je spalo samo na to, da će SAD i Panama zajednički uklanjati utjecaj Kine na upravljanje Panamskim kanalom.

Treće područje navale i slijednog potpunog zaokreta američkog predsjednika je nametanje uvoznih trošarina i prijateljskim i „neprijateljskim“ državama. Prva objava uvoznih trošarina odnosila se je na Kanadu i Meksiko i to u stupnju 25% ulazne vrijednosti proizvoda. Trošarina na uvoz energenata iz Kanade iznosila je samo 10% vrijednosti uvezenih dobara. Kanada je bila najavila svoje protivmjere, a Meksiko je odgovorio umjereno te tražio, da se povedu razgovori i da se postigne dogovor oko trošarina. Nato je Amerika odgovorila privremenom odgodom nameta trošarina, iako je Amerika zadržala trošarine na uvoz automobila, čelika i aluminija iz obiju susjednih država.

Ipak, 2. travnja ove godine predsjednik Trump je proglasio „Dan oslobođenja“ i objavio ranije obećanu veliku preobrazbu američkog gospodarstva. Uveo je iznimno širok sustav uvoznih trošarina, koje se odnose na trilijune dolara vrijednih tuđih proizvoda, koji stižu u Ameriku. Predsjednik Trump je uveo dodatne uzajamne ili kaznene trošarine. Visoke trošarine odrezanu su za šezdesetak država. Neke zemlje su bile pogođene dodatnim trošarinama u stupnju 49% vrijednosti ulaznih proizvoda. Namet trošarina donio je pad vrijednosti američkih dionica, smanjenu potražnju za dolarom i prodaju ranije kupljenih američkih državnih obveznica, što je poskupilo moguću prodaju novih državnih obveznica. Američka tržišta dionica u jedan su dan izgubila 6 trilijuna dolara vrijednosti.

Nato je američki predsjednik odgodio za 90 dana naplatu trošarina, kako bi ostalim državama dao vrijeme za pregovore s američkim državnim ustrojem. Trošarine su povišene samo za kineske proizvode i bile su se popele na 145%, jer je Kina odgovorila svojim protivtrošarinama koje su se popele na 125%.

Zbog velike nestašice i golemog poskupljena nekih skupina proizvoda u Americi, došlo je do novog trošarinskog zaokreta. Za određene vrste proizvoda – među koje spadaju mudri telefoni, prijenosna računala, računalni spremnici, strojevi za izradbu poluvodiča, fotonaponske ploče, televizori ravna zaslona, tableti i mnoge druge elektroničke naprave – odgođena je naplata trošarina i za proizvode iz Kine, dok „američka državna uprava ne provede provjeru opskrbe takvim proizvodima“. To je izvrsna isprika. Na sve takve proizvode koji sad ulaze u SAD vrijede trošarine od 10%, a na kineske 20% zbog kineske proizvodnje opijata fetanila, koji „truje i ubija američku mladež“.

Dvanaest tjedana poslije povratka u Bijelu kuću američki je predsjednik doveo u političku zbrku Ameriku te u geopolitičku i geoekonomsku zbrku cijeli svijet. Zapleti i raspleti, navala i povlačenje obilježili su postupke u sva tri navedena područja: Rat za Ukrajinu, namicanje dodatnoga zemljopisnog prostora i povećanje proizvodnje tvarnih dobara u SAD putem nameta uvoznih trošarina.

Ipak, središnja zadaća Amerike je povećanje proizvodnje tvarnih dobara, koju je najbolje i najlakše ostvariti određivanjem jednakih uvoznih trošarina za proizvode svih država, s tim što se mogu uvesti posebne trošarine za zaštitu proizvodnje određenih vrsta dobara. Tako je postupala Amerika koncem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Dopuštala je samo uvoz kapitala, koji je iz Britanije pohitao u Ameriku, jer se je bolje plodio u Americi, koja je bila bogata sirovinama.

Na namet američkih trošarina i na zbrku, koja je nastala u provedbi zaštite američkog gospodarstva ostale države su odgovorile tješnjim povezivanjem širokih svjetskih gospodarskih područja, kako bi se – po nedavnoj izjavi kineskog predsjednika Ši Đinpinga – „stvorio čestit i razborit način globalnog upravljanja, sačuvali mir i zaštita te kako bi se promicali zajednički razvitak i blagostanje“.

Continue Reading