Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednom iznimnom pojavom u današnjem svijetu. Osvrt se bavi nestalnosti sadašnjeg američkog upravnog ustroja. Upravni ustroj bio je nestalan i u prvom predsjedničkom razdoblju Donald Trumpa. Slaba je bila i vladavina predsjednika Joe Bidena. Veliku pomutnju u svijetu napravio je i predsjednik Barack Obama, a da se ne spominje vladanje predsjednika Georgea W. Busha. Čini se, da je zadnji američki predsjednik, koji je donio dobro svijetu bio Bill Clinton. Clinton je to napravio uspostavom svjetskoga slobodnog tržišta i Svjetske trgovinske organizacije (WTO).

Drugi upravni ustroj predsjednika Trumpa je – kao što je bio i njegov prvi – okužen neokonzervativcima. Riječ „okužen“ je umjesna, ako se uzme u obzir Trumpovo predizborno čistunstvo pod geslom Amerika prije svega (America First). U Trumpovu upravnom ustroju ne bi smjelo biti mjesta neokonzervativcima, ako se uzmu u obzir Trumpove objavljene nacionalističke vladavinske i gospodarske nakane. Neokonzervativcima je „prije svega“ stalo do svjetske vlasti, a ne do Amerike, koja je sredstvo, a ne svrha geopolitike kapitala. Usto, valjalo je očekivati, da je Donald Trump dosta naučio u svojemu prvom predsjedničkom razdoblju.

Na pisanje ovakvog osvrta navelo me je predsjednikovo premještanje savjetnika za nacionalnu zaštitu Mikea Waltza na dužnost američkog veleposlanika u Ujedinjenim narodima. Predsjednik Trump navodno premješta Mikea Waltza, zato što je Waltz u povjerljivi razgovor najviših američkih dužnosnika o nakanjenom napadu raketama SAD na Jemen u državnoj mreži Signal uključio Jeffreyija Goldberga, glavnog urednika mjesečnika The Atlantic. Taj razgovor se je vodio 13. ožujka ove godine. Dana 6. travnja istražno povjerenstvo opravdalo je Waltza i oslobodilo ga sumnje o kršenju stege, a šest zaposlenika je bilo otpušteno.

Iako bi trebao preuzeti dužnost veleposlanika SAD u Ujedinjenim narodima, Mike Waltz je nedvojbeno unazađen. Predsjednik Trump ne drži mnogo do UN, a Waltz bi kao veleposlanik za neposredno nadređenog dužnosnika imao Marca Rubia, kojemu je dosad bio ravan po položaju. Tomu valja dodati ranije iskustvo američkog predsjednika s veleposlanicom u Ujedinjenim narodima Nikki Haley, koja je ranije bila izabrana za guvernerku Sjeverne Karoline 2011. i 2014. godine. Nikki Haley je bila veleposlanica SAD u Ujedinjenim narodima od siječnja 2017. godine do prosinca 2018. godine kad je podnijela ostavku, kako bi se među republikancima mogla kandidirati za predsjednicu SAD protiv tadašnjeg predsjednika.

Predsjednik Trump je u prvom razdoblju napravio promašaj i imenovanjem Rexa Tillersona za državnog tajnika. Tillerson je tu dužnost obnašao od veljače 2017. do prosinca 2018. godine. Tillerson je bio umirovljen kao predsjednik naftne korporacije Exxon, a bio je i tvorac američko-ruske korporacije Exxon-Neftgas. U listopadu 2017. godine Tillerson je predsjednika Trumpa nazvao „zaostalim u razvitku“ (moron) i zaprijetio ostavkom, koju je podnio koncem 2018. godine. Nato je predsjednik Trump za državnog tajnika postavio veleneokonzervativca Mikea Pompea, dotadašnjeg ravnatelja Središnjeg obavještajnog ureda (CIA).

Predsjednik Trump je u travnju 2018. godine na se navalio nove nevolje postavivši za savjetnika za nacionalnu zaštitu nadneokonzervativca Johna Boltona, kojega je morao smijeniti u rujnu 2019. godine. Bolton i Pompeo bili su uspostavili pravu neokonzervativnu spregu, koja je spriječila predsjednika Trumpa, da i nadalje unapređuje odnose SAD sa Sjevernom Korejom i navela ga, da kvari odnose Amerike s Kinom. Prve uvozne trošarine predsjednik Trump je Kini nametnuo u srpnju 2018. godine. Američki napad uvoznim trošarinama na svijet razbuktao se je u drugom predsjedničkom razdoblju Donalda Trumpa.

Kao što je u prvom predsjedničkom razdoblju Donalda Trumpa bila uspostavljena sprega Bolton-Pompeo u drugom razdoblju bila je uspostavljena sprega Waltz-Rubio. Oko tog dvojca neprestance je kružio general Keith Kellogg. (General Kellog je mimo predsjednika Trumpa iznio u Bijeloj kući skupini dužnosnika svoj plan za uspostavu „bezuvjetnog“ primirja u Ukrajini. Taj plan je izaslanik Steve Witkoff nedavno predstavio ruskim dužnosnicima u Moskvi, iako Rusija ne želi čuti za (bezuvjetno) primirje, nego želi uspostavu trajnog mira. Premještajem Mikea Waltza u Ujedinjene narode oslabio je položaj Marca Rubia, koji pokazuje sve veću privrženost predsjedniku Trumpu.

Poslije navodnog premještaja Mikea Waltza obveze Marca Rubia su povećane. Rubio će privremeno voditi i Ured za nacionalnu zaštitu nakon što je koncem ožujka ove godine preuzeo dužnost upravitelja Američkog ureda za međunarodni razvitak (USAID), koji je uključen u Državno tajništvo. Smatralo se je, da će to stvoriti nove mogućnosti u Ukrajini za posebnog izaslanika predsjednika Stevea Witkoffa. Ipak, budući da sve više američkih visokih dužnika govori o prestanku američkog posredovanja pri uspostavi mira u Ukrajini, očekuje se pomicanje američkog zanimanja na domaća pitanja, Bliski Istok i svakako na američke odnose s Kinom.

Premještajem Mikea Waltza oslabljen je i položaj generala Keitha Kellogga, koji je naoko zadužen za Projekt Ukrajina, ali koji još nije posjetio Rusiju niti je drugdje razgovarao s ruskim dužnosnicima. General Kellogg razgovara samo s Ukrajincima i sa zapadnim Europljanima, ali ne i s Rusima. Po meni, došlo je vrijeme, da se predsjednik Trump zauvijek odrekne usluga generala Kellogga.

Dosadašnji savjetnik predsjednika Trumpa za zaštitu napravio je kobnu pogrešku uključenjem urednika mjesečnika The Atlantic u povjerljivi državnički razgovor zbog koje je premješten i unižen. Ipak, možda je prerano govoriti o obračunu predsjednika Trumpa s neokonzervativnom strujom u sadašnjemu upravnom ustroju Amerike. Odlaganje takvog obračuna u prvom predsjedničkom razdoblju stajalo je uz druge razloge predsjednika Trumpa i izbora za predsjednika 2020. godine. Ipak, obračun američkih nacionalista s neokonzervativcima ne može biti preuranjen.

Tako je, iako se čini – kao što sam ranije napisao – da su neokonzervativci poduprli izbor Trumpa za predsjednika 2024. godine. Naime, u lipnju 2024. godine predsjednik Joe Biden se je povukao iz predsjedničke utrke kad je u suočenju dvojice predsjedničkih kandidata postalo jasno, da Biden ne može pobijediti Trumpa na izborima 5. studenoga. Predsjednik Biden se je povukao iz izborne utrke u korist potpredsjednice Kamale Harris, za koju su svi demokrati pa i neokonzervativci među njima uvidjeli, da osoba njezina načina razmišljanja ne može pobijediti Donalda Trumpa, što su izbori obilno i pokazali.

Donald Trump je za mnoge neokonzervativce bio manje zlo od Kamale Harris pa su se približili Trumpu i financijski poduprli njegov izborni pothvat. Dakako, pritom su računali da će moći utjecati na budućeg predsjednika i da će budući predsjednik uzeti neke od njihovih ljudi u svoju upravnu momčad.

Po meni, temeljna pitanja za predsjednika Trumpa su: „Jesu li neokonzervativci američka politička matica, koja je daleko jača od bilo koje stranke upisane u upisnik političkih stranaka?“ i „Mogu li nacionalisti okupljeni oko Donalda Trumpa, koji je ostvario vrhunsku i povijesnu pobjedu u studenomu 2024. godine, nadvladati neokonzervativce?“

Može li Donald Trump sad uspjelo provesti nacionalni prevrat, koji bi preporodio Ameriku, u kojoj bi bio stvoren američki narod? Hoće li Amerika i dalje propadati pod skrbi neokonzervativaca i ostalih globalista, kojima je stalo samo do izlišne svjetske vlasti?

Amerika i Zapad nisu sami u svijetu. Ostatak svijeta brzo napreduje oslanjajući se na rad i znanje, na napredak u tehnologiji i na međudržavnu, a ne na korporacijsku suradnju.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku većine mojih novijih osvrta bavi jednom iznimnom pojavom u današnjem svijetu. Osvrt se bavi pomutnjom u američkoj geopolitici, koja je nastala iznenadnom spregom nacionalizma i neokonzervatizma u drugom predsjedničkom razdoblju Donalda Trumpa. Od vladavine Billa Clintona (1993.-2001.) američkom su geopolitikom neokonzervativci upravljali sami. Posebice su se bili politički osilili za vladavine predsjednika-republikanca Georgea W. Busha (2001.-2009.), koji je zametnuo ratove Amerike protiv Afganistana i Iraka. Neokonzervativci su upravljali Bijelom kućom i za predsjednika Baracka Obame (2009.-2017.) kad je Amerika bila dobro zagrezla u rat u Siriji te izvela niz obojenih revolucija, ali i za predsjednika Joea Bidena (2021.-2025.), koji je bezuvjetno podupro izbijanje Rata za Ukrajinu.

Tko sastavlja neokonzervativni pokret? Prvu i temeljnu sastavnicu pokreta čine nasljednici ruskih trockista, koji su se kad ih je razvlastio Josif Staljin (1924.-1953.) tridesetih godina prošlog stoljeća premjestili u Ameriku te nakon pokušaja političkog djelovanja na ljevici prešli na krajnju desnicu pod imenom neokonzervativaca. Od dvadeset jednog utemeljitelja neokonzervativnog pokreta devetnaestorica su bili useljenici iz Sovjetskog Saveza. Kao što su trockisti nastojali iz Sovjetskog Saveza „izvoziti revoluciju“ tako njihovi sljednici neokonzervativci nastoje izvoziti američku liberalnu demokraciju i slabiti ostale narode.

Drugu sastavnicu neokonzervativnog pokreta čine „kršćanski cionisti“, koji živo vjeruju u drugi dolazak Isusa iz Nazareta na Zemlju. Kršćanski cionizam je politička i vjerska ideologija, koja u okviru kršćanstva zagovara povratak židovskog naroda u Svetu zemlju. Po kršćanskom cionizmu ispada, da utemeljenje države Izrael predstavlja ispunjenje davnih obećanja koja donosi Stari zavjet te da je suverenost Židova u Levantu odnosno okupljanje Izraela uvjet za drugi dolazak Isusa na Zemlju.

Ako se neokonzervativni pokret uzme kao istinska politička stranka, koja se kao stranka ne natječe na izborima, ali koja postavlja svoje kandidate koje obilno podupire, nedvojbeno je riječ o američkoj istinskoj stranci rata. Po meni, to je suprotno namislima predsjednika Trumpa, koji je čovjek odan svjetskom miru.

Dana 30. travnja navršilo se je sto dana od početka drugog predsjedničkoga razdoblja Donalda Trumpa pa se postavlja pitanje o tomu, što je američki predsjednik postigao u sto dana vladanja Amerikom. Ni u jednoj od triju zadaća, koje je predsjednik Trump postavio svojem upravnom ustroju nema dobrih rezultata. Rat za Ukrajinu nije zaustavljen ni za sto dana, a kamoli „za jedan dan“. Najavljeno prisvajanje tuđeg zemljopisnog prostora nije se obistinilo ni u pitanju Panamskog kanala. Ne opaža se ni obnova američke industrijske proizvodnje, koju je trebalo omogućiti olako i naširoko nametanje uvoznih trošarina. Tajnik američke riznice Scott Bessent krivnju za stanje američke industrije svaljuje „na prevelike industrijske mogućnosti Kine“ ponavljajući riječi svoje prethodnice Janet Yelen.

Rezultati parlamentarnih izbora u Kanadi 28. travnja ove godine pokazali su stav kanadskih državljana prema SAD. Privremeni premijer Mark Carney ostvario je, prema pisanju BBC-a, povijesnu pobjedu. Predsjednik Trump je na sam dan izbora rekao, da bio bilo bolje da Kanađani glasuju kao građani SAD. Predsjednik Trump je svojim neobičnim riječima potaknuo stvaranje protivameričkog pokreta u Kanadi.

Iako je nedavno ustvrdio, da on predvodi Ameriku i svijet, predsjednik Trump je potaknuo stvaranje svjetskog pokreta za političko i gospodarsko zaobilaženje Amerike. Pokret se je prvotno javio u državama kao što je Kanada, koje su bile izložene prijetnji nametom najtežih trošarina, ali se pokret sad brzo širi svijetom. Ako se sadašnja američka zbrkana geopolitika nastavi, nije teško prosuditi kakvu i koliku štetu Amerika može nanijeti sama sebi u 1.460 dana četverogodišnjeg predsjedničkog razdoblja.

Vrh sadašnjeg američkog upravnog ustroja je duboko podijeljen. Jednu političku struju u njemu čine nacionalisti, koji djeluju pod geslom „Amerika prije svega“ (America First). Drugu političku struju čine nametljivi neokonzervativci, koji nastoje uzburkati svijet te pokoriti i uništiti narode jedan po jedan, jer izgleda da na Zemlji smije biti samo jedan narod. Među „nacionaliste“ ili trampiste spadaju izabrani podpredsjednik JD Vance, ministar obrane Pete Hegseth, direktorica za nacionalnu zaštitu Tulsi Gabbard i predsjednikov posebni izaslanik (za sve geopolitičke poslove) privatni poduzetnik Steve Witkoff. Kao neokonzervativci slove državni tajnik Marco Rubio, savjetnik predsjednika Trumpa za zaštitu Mike Waltz i umirovljeni general, sedamdeset sedmogodišnji Keith Kellogg.

Čini se, da su dvije političke struje u sadašnjem američkom upravnom ustroju spale na „potezanje užeta“, pri čemu nema vidljive oznake za središnju točku, nema mogućnosti za dobivanje prve pomoći za slučaj potrebe niti se nadgleda uže, kako bi se spriječilo njegovo moguće pucanje. Nasuprot pravom sportu „potezanja užeta“, u kojemu se ne smije pružati vanjska pomoć natjecateljskim momčadima, pri političkom potezanju užeta u američkom upravnom ustroju uvriježeni mediji pružaju golemu pomoć neokonzervativnoj momčadi.

Predsjednik Trump je iznimno neodlučan u sukobu dviju struja njegova upravnog ustroja. Velika neodlučnost i trajno kolebanje predsjednika Trumpa otkriva zapravo njegovu neslobodu i ovisnost. Trumpovo uključenje neokonzervativaca u vrh njegova upravnog ustroja je vraćanje duga neokonzervativcima za potporu o izborima. Trump nije napravio koaliciju u Republikanskoj stranci, nego koaliciju u „dubokoj državi“.

Neodlučnost i geopolitičko kolebanje Donalda Trumpa, ali i golemu ulogu američkih uvriježenih medija potvrdila je sablazan u Bazilici sv. Petra uoči proslave svete mise zadušnice za pokojnog papu Franju. Predsjednik Trump je na nagovor francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i britanskog premijera Keira Starmera neočekivano i neumjesno pristao na petnaestominutni razgovor s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. Vidjelo se i to, da je u razgovoru nastojao sudjelovati i francuski predsjednik. Ipak, „treći stolac“ je bio uklonjen, a predsjednik Trump nije pristao na drugi razgovor s predsjednikom Zelenskim poslije mise zadušnice. Europski i američki neokonzervativni mediji su objavili, da je „papa Franjo napravio svoje prvo čudo“, jer je navodno predsjednik Trump stao na stranu ukrajinskog predsjednika protiv ruskog predsjednika. Sve obavijesti medijima došle su od predsjednika Zelenskog i od njegova upravnog ustroja.

Amerika je bila u nevolji i prije Trumpova povratka u Bijelu kuću i to zbog općeg rasta Kine i zbog stvaranja Svjetske većine, koja se okuplja oko BRICS-a. Takav razvitak Ameriku vodi u osamu. Predsjednik Trump sad ozbiljno slabi Ameriku, propuštajući uklanjati njezine stvarne nevolje. Umjesto da se djelatno uključi u neizbježnu suradnju s ostalim državama, Amerika i nadalje slabi, jer Bijela kuća nema suvislu politiku i jer za ozbiljnu gospodarsku suradnju Amerika nema dovoljnu industrijsku proizvodnju. Namet uvoznih trošarina može samo nakratko odgoditi suočenje Amerike sa svjetskom stvarnosti.

Ima li sadašnja američka geopolitika krila od voska kao Ikar, koji se je bio previše uzdigao prema Suncu, ne slušajući savjet svojeg oca Dedala, koji je bio smislio krila od voska i koji je kao vrstan stručnjak znao, da se može izbaviti iz sužanjstva ne uzdižući se preveć prema Suncu? Nema zamjene za zbiljsku politiku ili za Realpolitik! Skromnost je prva vrlina.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi potvrdom naroda, koji jedan za drugim izranjaju iz svojih država, koje oni uvelike nadrastaju. Potvrda naroda ili životnih zajednica rezultat je globalizacije, koja se, ponovit ću, nije sastojala samo od globalizacije poslovanja korporacija, nego i od globalizacije naše vrste, koja je dosad bila upretinčena u kapitalističke države, kojima je upravljao svjetski privatni kapital. Globalizacija je od naše vrste napravila politički organizam.

Državama u koje su bili zasužnjeni narodi već je nekoliko stoljeća vladao privatni kapital, koji se je bio nakupio i usredotočio u takvoj mjeri, da je iz jednog mjesta bio zavladao cijelim svijetom. Kapitalizam je urođena (endemska) europska pojava. Od uspostave prvih civilizacija – koje su zamijenile izvorne zajednice prije kojih 6.000 godina – postojali su mnogi i različiti politički sustavi kao što su nasljedne i izborne kraljevine, kneževine, carevine, osobni (personalni) savezi, federacije, konfederacije, jedinstvene višenarodne države, složene višenarodne države, zajednice vjernih, plemenski savezi i druge vrste političkih zajednica.

U svim takvim političkim zajednicama ljudi su smatrani podanicima vlasti. (U engleskom jeziku se za podanika rabi riječ „subject“, što se u hrvatskom jeziku kaže „podmet“.) Povijest je zabilježila velike i ponajviše dugovječne carevine: egipatsku, akadsku, asirsku, babilonsku, perzijsku, kinesku, carevinu Aleksandra Makedonskoga, bizantsku, meksičku, carevinu Inka, arapsku, svetu rimsku, osmansku, rusku i druge.

U nizu revolucija izvedenih u osamnaestom, devetnaestom i dvadesetom stoljeću uspostavljene su republike, demokracije ili demokratske države. Ipak, od demokracije ili narodovlašća nije bilo koristi za ljude, jer bi takvim državama na Zapadu zavladao kapital, a na Istoku komunistička ili socijalistička ideologija. [Uma (ummah) ili zajednica vjernih, koju je uspostavio prorok Muhamed (570.-632.) bila je teokracija ili vjerska (ideološka) država, koja se je poslije prorokove smrti prometnula u višenacionalnu jednovjersku carevinu.]

Pojava kapitalizma upravo u Europi bila je uvjetovana europskom prošlošću i neobičnim načinom političkog upravljanja Europom, koja je kasnije stoljećima upravljala svijetom, a da u njoj nikad nije bilo prave središnje vlasti. Europu su izvorno naseljavali jednostavni narodi, ali i mnoga plemena. Ona je postala kakvom-takvom političkom tvorevinom temeljem rimskih osvajanja zatečenih naroda i plemena. Rimljani su Europu počeli osvajati s krajnjeg zapada u Galiji i s krajnjeg istoka počevši od Grčke i preko Crnog mora. (Rimljani su bili osvojili Daciju ili današnju Rumunjsku.) Nisu se ufali prodirati u srce Europe preko Alpa.

Car Dioklecijan (284.-305.) napravio je ozbiljne preinake rimskog političkog sustava, jer je carevina, koju je naslijedio bila u teškom stanju, u kakvo bi s vremenom zapale i mnoge ranije i kasnije carevine. Rim se je bio previše proširio, da bi carske financije mogle održavati golemu prijevoznu podlogu carevine. Radi lakšeg upravljanja carevinom, Dioklecijan ju je podijelio u dva dijela, a da namakne prihod on je gradove opteretio porezima, koji gradovi nisu mogli podnijeti. Dioklecijan je zapravo ubrzao propadanje carevine, posebice njezina zapadnog dijela, u kojemu je bio lijeni, ali i zahtjevni Rim.

Zapadni Rim nije spasila ni Konstantinova nagodba 313. godine s kršćanima, koje je Dioklecijan gorljivo progonio. Istočni dio carevine, Bizant, je opstao, jer je svoj prostor imao na okupu, a zapadni Rim se slomio 476. godine. Zapadni dio carevine se rasuo, ali ne na pokrajine, kolonije, narode ili plemena, nego na obiteljska gospodarstva (OPG). Sa Zapadnim Rimom se je slomila i carevinska Katolička crkva, koja je od ranih dana katolištva imala središnjicu upravo u Rimu.

Slom Rima donio je dvije velike novine. Prvo, došlo je do goleme preobrazbe u Crkvi, u kojoj je nadvladala izvorna struja Isusa iz Nazareta. Drugo, i to zahvaljujući preobrazbi u Crkvi, Europa je postala samostalnom političkom cjelinom, iako se je njezino pučanstvo sastojalo od brojnih izvornih i još brojnijih doseljenih naroda. U Europi kao političkoj cjelini došlo je do podjele vlasti. Crkvi je prirodno pripala briga za sustav uvjerenja, ali i prava politička uloga, jer nije bilo druge ustanove, koja je imala primjerenu upravnu i komunikacijsku mrežu. Crkva se je prihvatila politike silom prilika. Posebnost Europe je bila i u tomu, što je ona bila cjelinom pod političkom vlasti Crkve, koja nije imala vojsku kao što ju je imala zajednica vjernih Muhameda iz Meke, koji je bio glavni zapovjednik vojske.

Velikašima, zemljoposjednicima ili feudalcima pripali su zaštita i gospodarstvo, koje se je ponajviše sastojalo od poljoprivrede. Zaštita i gospodarstvo morali su biti raspačani zbog slabog i sporog prijevoza, koji je onemogućivao postavljanje gospodarstva i trgovine na prostore šire od vlastelinstava. Nekadašnja carska prijevozna i komunikacijska podloga bile su sračunate na osvajanje dalekih bogatih prostora preko mora. Nisu li prve civilizacije bile u Egiptu i Mezopotamiji? (Crkva je također raspolagala zemljom i kmetovima.) Tako su bila podijeljena sva četiri izvora vlasti ili utjecaja. Ipak, za Europu je bilo bitno to, da je ona imala svoju središnju političku vlast i jednu vjeru.

Zamašnjak preobrazbe Crkve i preobrazbe europske poljoprivrede činio je Red benediktinaca, koji je utemeljio Benedikt iz Nursije (Benedetto da Norcia, 480.-547.). Benediktinci su do jedanaestog stoljeća utemeljili 37.000 opatija i samostana. Benediktinske opatije bile su dragovoljni radni logori.

Benediktinci su bili pravi poduzetnici u poljoprivredi i u obrtu. Uveli su plodored, ali su i na druge načine povećavali prihod sa zemlje pa su uspjeli nahraniti gladnu Europu. U šestom stoljeću dva zrna posijana u zemlju davala su tri zrna na klasu, a u jedanaestom stoljeću od jednoga posijanog zrna četiri su bila na klasu. Benediktinci su imali geslo Ora et labora, ali se malo zna, da im je Pravilo reda zabranjivalo propovijedanje. Benediktince je njihovo pravilo prisiljavalo, da i domaće i doseljene narode na katolištvo obraćaju samo dobrim primjerom.

Europi je povećanje prihoda sa zemlje ili stvaranje „viška vrijednosti“ omogućilo podjelu posla. Uz poljoprivrednike, koji su bili „sami svoji majstori“ pojavili su se novi stručni ljudi: obrtnici, trgovci, liječnici, učitelji, pravnici, mjernici i drugi, koji su s vremenom svoja naselja podizali na velikaškim posjedima. Tako su u jedanaestom stoljeću nastali prvi novi gradovi od sloma Rima. Međutim, velikaši su počeli svojatati i nove gradove, koji su bili podignuti na njihovoj zemlji. To je izazivalo sukobe između novih gradova i velikaša – Gradeca i Kaptola u Zagrebu – ali i potrebu stvaranja nove političke vlasti na prostoru širem od jednog velikaškog posjeda, koja bi nadzirala i nove gradove i velikaške posjede.

Tako su se u Europi pojavili kraljevi, koji su se novačili među jakim velikašima i njihove kraljevine kao političke zajednice ili države. Od jedanaestog stoljeća kraljevi su počeli od Crkve preuzimati političku vlast, tako da je Crkvi ostajala samo briga za vjeru. Crkva je imala veliku ulogu u školstvu, zdravstvu i u dobrotvornom radu, ali i u vođenju velikaških i kraljevskih ureda. Papa Inocent III (1198.-1216.) povukao je svećenstvo iz velikaških i kraljevskih upravnih ustroja i tako de facto razdvojio Crkvu od sustava vladanja, iako je Crkva nastojala zadržati politički utjecaj rabeći diplomaciju. Crkva nije nikad imala vojsku, koja je bitno sredstvo politike. Vojnom silom su raspolagali velikaši i kraljevi.

U Europi su kraljevi postajali poduzetnicima, koji se su brinuli za sigurnost putovanja i prijevoza, za gradnju zaštitnih zidina oko gradova i dvorova, za trgovinu i obrt, za međunarodnu trgovinu, za isušivanje močvarnog tla i obranu od poplava, za ceste i plovne rijeke. Međutim, europski kraljevi su neprestance ratovali. Crkva ih je nastojala miriti kao što je prije mirila velikaše. Crkva se je brinula za mir i prije utemeljenja Ujedinjenih naroda 1945. godine.

U nekim dijelovima Europe u četrnaestom i petnaestom stoljeću kraljevska vlast je bila slaba. To se je prvobitno odnosilo na Sjevernu Italiju i Jadranskom more, u kojemu je i utjecaj Bizanta već bio oslabio. Papinska država nije dosezala Sjevernu Italiju. Pape su i Dubrovniku dopuštale trgovinu s Osmanskim Turcima, a da se ne govori o Mletcima, Firenci i Genovi. Milano se je posvetio proizvodnji oružja, koje je prodavao diljem Europe. Trgovina s Istokom preko Sredozemnog mora sve do Kine donijela je sjeverno-talijanskim i jadranskim gradovima silno bogatstvo.

Novostečeno bogatstvo osililo je spomenute gradove, koji su uglavnom bili republikama. Nakupljeni kapital je u Italiji i u Europi imao veći politički utjecaj od većine vladara prostornih država. Tad je zametnut prijepor između kapitala i životnog prostora. Kad je zamrla trgovina preko Sredozemnog mora Dubrovnik je počeo propadati; Mletci su zakupili dodatnu zemlju i počeli proizvodnju tvarnih dobara; Milano je nastavio proizvoditi i prodavati oružje ratobornim europskim kraljevima i knezovima; a Firenca se je počela baviti europskom politikom i papinskim financijama. Jedino je na okupu ostao đenovski kapital, koji se je vezao uz Habsburge i uz kolonijalna osvajanja Portugala i Španjolske. Tako je svršilo prvo kolo nakupljanja i usredotočenja kapitala.

Drugo kolo nakupljanja kapitala odigralo su u Nizozemskoj, koja je stvorila „otvorenu zajednicu“, u koju su se sjatili Židovi i vjerski otpadnici iz cijele Europe. Nizozemska, koja se je 1588. godine oslobodila vlasti Habsburga, je cijelo sedamnaesto stoljeće bila gospodaricom Europe i svijeta. Treće kolo nakupljanja i usredotočenja kapitala odigralo se je u Engleskoj, koja je nadvladala Nizozemsku i dva stoljeća bila gospodaricom svijeta. Engleska/Britanija iskoristila je i Industrijsku revoluciju. Četvrto kolo pripalo je Americi, u koju su se premjestili europski Židovi, čiji je povijesni opstanak ovisio o nakupljanju kapitala, zbog čestih i nepredvidljivih progona u Europi. Nakladnik i urednik tjednika Life Henry Luce nazvao je dvadeseto stoljeće „američkim stoljećem“.

Od početka nakupljanja kapitala u vrijeme Kasne renesanse i posebice od početka prekooceanskih kolonijalnih osvajanja Europa je kao kontinent gospodarila svijetom. Kasnije je gospodstvo Europe nad svijetom bilo zamijenjeno gospodstvom Zapada ili sjevernog dijela Atlantskog oceana. Ipak, posebnost Europe i Zapada općenito te njihova vladavina svijetom došli su pred zid na prijelazu u naše stoljeće. Globalizacija poslovanja korporacija – kao što sam ranije naglasio – nije dovela do novog kola nakupljanja i usredotočenja kapitala najvjerojatnije u Aziji, nego do raspršivanja kapitala na nacionalna gospodarstva. Ranije se je Zapadni Rim rasuo na obiteljske posjede ili latifundije. Sad se pred našim očima svijet, koji je kapital bio ujedinio i kojim je vladao iz jednog mjesta rasipa – blago rečeno – na nacionalna gospodarstva. Golemi globalni ujedinjeni kapitalistički svijet se rasipa na narode ili životne zajednice.

Prvi su došli k sebi i zametnuli otpor vlasti kapitala stari ili čak drevni narodi: Iranci (Perzijanci), Kinezi, Vijetnamci, Indijci, Egipćani i Rusi. Demokratski izabrana vlast u Iranu nije uspjela 1951.-1953. godine podržaviti naftnu industriju, ali je 1979. godine u Iranu izvedena islamska revolucija, koja je potpuno promijenila politički sustav Irana. Kinezi su se 1945. godine oslobodili japanskog zaposjedanja njihove zemlje, a 1949. su izveli socijalistički prevrat. Vijetnamci su svoju zemlju do 1975. godine oslobodili i od Francuza i od Amerikanaca. Indija je stekla samostalnost 1947. godine, a Egipat je izveo socijalističku revoluciju 1956. godine. Rusija se oslobodila komunizma 1991. godine, a ropstva zapadnom kapitalu 1999. godine.

Sad su na redu za oslobođenje od američkog kapitala europski narodi, koji još robuju vlastima Europske unije, utemeljenje koje je „europskim“ dogovorom u Maastrichtu isposlovala Amerika. Vlasti EU se brinu za pobjedu ukrajinske vojske nad Rusijom, a ne za dobrobit svojih građana i naroda. EU se je deindustrijalizirala, desetljećima je izložena navali useljenika iz cijelog svijeta, a od 2022. godine sama se je odrekla ruskog prirodnog plina, koji je temeljem dugoročnih ugovora još od vremena SSSR-a pouzdano dobivala po pristupačnim cijenama. Propadanje Unije ohrabruje mnoge europske narode, da traže novo političko uređenje Unije bojeći se njezina rasapa.

Trijezne se i narodi, koji su bili pod posebnim utjecajem Amerike i svjetskog kapitala nakupljenog i usredotočenog u toj zemlji. Među takve narode spadaju Kanađani, Meksikanci, Korejci, Japanci, Australci i Novozelanđani. Neke od tih naroda Amerikanci su oslobodili tijekom Drugoga svjetskog rata ili spasili od izbijanja komunističkog prevrata.

Bude se i mijenjaju svoje geopolitičko usmjerenje narodi najvažnijeg svjetskog naftonosnog područja i narodi mnogih naftonosnih zemalja klao što su Nigerija, Angola i Venezuela. Zaljevske zemlje predvođene Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima ne žele više služiti potrebama američkih tržišta nafte i prirodnog plina pa su se upustile u pothvate osuvremenjivanja i preinačivanja ukupnog gospodarstva.

Bude se i narodi zemalja, koje je 1823. godine pogodila Monroeova doktrina. Taj je politički nauk trebao zaustaviti europsku kolonizaciju Latinske Amerike pa je proglasio cijelo to područje sferom ili svodom utjecaja SAD. Nauk američkog predsjednika Jamesa Monroea (1817.-1825.) predviđao je zabranu doseljavanja u Latinsku Ameriku ljudi iz zemalja, koje su u ono vrijeme imale većinsko katoličko pučanstvo. (Zanimljivo je to, što Amerikanci nisu obilježili dvjestotu obljetnicu objave Monroeova nauka.)

Konačno k sebi dolaze i narodi Afrike, koje je poslije oslobođenja od starovjekog kolonijalizma pogodio neokolonijalizam, posebice francuski neokolonijalizam. U mnogim zemljama Afrike izvedeni su vojnu udarci, u kojima mladi časnici nisu samo potjerali vojne snage neokolonijalnih sila, nego su i ponovo podržavili iskorištavanje prirodnog blaga (zlata, nafte, prirodnog plina i kovina važnih za suvremenu industriju). Mnoge afričke zemlje zatražile su stručnu i vojnu pomoć Rusije i Kine, a gotovo sve afričke države se uzdaju u Kinu pri postavljanju suvremene prijevozne i komunikacijske podloge.

Na kraju bih dodao, da sve više država Svjetske većine, koju predvode zemlje BRICS-a napušta prekogranično plaćanje u američkim dolarima i prelazi na plaćanje u novcu država s kojima mnogo trguju.

Očito je, da narodi ne žele i nadalje služiti svojim državama, koje i same služe privatnomu svjetskom kapitalu. Narodi žele, da njihove države služe njima i da budu njihovo sredstvo namicanja dobrobiti za ljude. Narodi žele međusobno surađivati i da pritom njihove države, a ne korporacije budu sredstva suradnje.

Narodi mogu imati svoj skupni kapital i zato ne trebaju skupo plaćati tuđi privatni, koji nastoji vladati narodima, njihovim državama i cijelim svijetom. Kapital nastoji vladati narodima pod izlikom dodjele financijskih zajmova i putem tobožnjih ulaganja. Narodi mogu radom i znanjem stvarati kapital, a suradnjom s drugim narodima mogu kapital nakupljati.

Promjena u držanju naroda prema vlastitim državama i prema svjetskom kapitalu je velika „radosna vijest“, prava blagovijest. Svjedočimo dubokoj geopolitičkoj i vladavinskoj preobrazbi, koja će iz vrste ukloniti silu privatnog svjetskog kapitala, koji se je premještajući se iz jednog naroda u drugi nakupljao i usredotočivao već „stoljeća sedam“.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi različitim odgovorima političkih sila na presudnu i nepovratnu promjenu, koju su u svijet unijele globalizacija poslovanja korporacija i globalizacija naše vrste odnosno njezina politička globalizacija. Nedvojbeno je, da neke države ne žele prihvatiti promjenu koja se širi svijetom dok je druge prihvaćaju i pozdravljaju kao korablju spasa.

U svakoj jakoj i nagloj promjeni bez obzira na veličinu zemljopisnog prostora, koji promjena zahvati – pokrajinu, državu, kontinent ili svijet – u prostoru dolazi do podjele političkih snaga i cijelog pučanstva. Jedne političke snage prihvaćaju promjenu, a druge je odbijaju ili joj se čak suprotstavljaju. U oba stvorena politička tabora, dolazi do dodatne podjele: jedne se snage postavljaju djelatno (aktivno), a druge trpno (pasivno). Raspršene političke sile koje mijena stvori sama od sebe nisu svezane u „četveropreg“ ili u „paralelogram“ sila, nego svaka posebna sila nastoji odvući u svoju stranu cijelu političku zajednicu. Tako je primjerice bilo u drevnom Izraelu poslije rimskog zaposjedanja te zemlje 63. godine prije Isusa, pri čemu su se izraelske političke snage bile podijelile u sljedbe farizeja, saduceja, zelota i esena.

[Kad sam osamdesetih godina pisao knjigu „Isus: Život dobro uporabljen“ bilo je neizbježno pisati o političkom raskolu u židovskoj zajednici Isusova vremena. Rimsko zaposjedanje Palestine unijelo je u izraelsku životnu zajednicu golemu tuđu političku i vojnu silu, koja je zavazda promijenila stanje u Izraelu i položaj Izraela. Otpor rimskoj vlasti doveo je do razorenja Jeruzalema 70. godine i do razorenja cijele Palestine 135. godine. Poslije toga Židovi su se raselili diljem Rimske carevine. Moglo bi se reći, da je to bila „viša sila“, kako je prije bilo uobičajeno govoriti i stavljati u trgovinske ugovore među korporacijama.

Od spomenutih političko-vjerskih sljedbi u Izraelu saduceji su bili za suradnju s rimskim vlastima, ali trpnu. Saduceji su predstavljali zemljoposjednike, kojima je bilo stalo da svoje posjede zadrže i pod Rimljanima. Često spominjani kralj Herod surađivao je s novim vlastima. Farizeji su predstavljali poduzetnički stalež i zato su bili za djelatnu suradnju s Rimskom carevinom. Oni su u Carevini stvorili židovsku dijasporu, koja se je obogatila trgovanjem te vještinama obrade zlata i dragog kamenja. Farizeji su – Isus je govorio o „kvascu farizejskom“ – kod rimskih vlasti kršćane predstavljali kao buntovnike, koji žele srušiti rimsku vlast. Zeloti su zagovarali izravan oružani otpor Rimljanima i njihove pobune dovele su do razorenja Jeruzalema i do razorenja Palestine. Eseni su bili protiv Rimljana, ali su se umjesto izravnog otpora Rimljanima bili povukli iz matice zajednice i čekali božju osvetu.]

Udubljivanje u izraelski političko-vjerski raskol navelo me je na zaključak, da se takav rasap događa u svim životnim i političkim zajednicama kad dolazi do nagle i silovite promjene. Sličan rasap dogodio se je u Francuskoj uoči Revolucije 1789. godine; u „radničkom pokretu“ devetnaestog stoljeća; te posebice u Rusiji uoči Velike oktobarske revolucije 1917. godine. Pod konac prošlog stoljeća globalizacija poslovanja korporacija unijela je u cio svijet golemu promjenu, koja je s vremenom dovela do temeljitog rasapa političkih sila u svijetu.

Kako bi se moglo pravo prosuditi smisao sadašnje promjene i rasap političkih sila koje promjena stvara, treba naglasiti da je u svijetu raširen kapitalizam kao politički sustav, u kojemu vlast ne pripada narodu ili životnoj zajednici, nego privatnom kapitalu, koji je već stoljeće i pol usredotočen u Americi. Dosad su uočena četiri kola nakupljanja i usredotočenja kapitala. Prvo kolo se kotrljalo u sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima u petnaestom i šesnaestom stoljeću. Drugo kolo se odigralo u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću u oslobođenim nizozemskim udruženim pokrajinama, Republiek der Zeven Verenigde Nederlanden. Treće kolo je pripalo Engleskoj odnosno Velikoj Britaniji u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, a Ameriku je zapalo četvrto kolo u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. To se kolo sad zaustavlja, a globalizacija poslovanja korporacija nije potaknula stvaranje novog kola usredotočenja kapitala, nego raspršivanje kapitala na nebrojene narode i na njihove suverene države.

Svrha prekomjernog nakupljanja kapitala u privatnom vlasništvu nije neograničena kupnja dobara za osobnu potrošnju, nego uspostava političke vlasti i to prvo u državama, a poslije i u svijetu. Dosadašnja politička vladavina Amerike cijelim svijetom nije počivala na političkoj mudrosti i spretnosti američkih političara i državnika, nego prvobitno na usredotočenju svjetskog kapitala u Americi. Prethodnu tvrdnju potkrjepljuje očita niska razina znanja i državničkih vještina sadašnjeg naraštaja zapadnih političara. Dozrijevanje kapitalizma i sve veće usredotočenje svjetskog privatnoga kapitala smanjivali su potrebu za državništvom, jer su države postale nevažne golemom svjetskomu kapitalu, koji narode još od vremena Karla Marxa (1818.-1883.) smatra suvišnima i opasnima.

Kapitalizam je sadašnja vrsta civilizacije, uspostava koje je prvobitno bila označena oduzimanjem vlasti (izvornim) životnim zajednicama i vezanjem vlasti uz privatnu imovinu. Iako se kapitalizam hvališe pružanjem slobode pojedincima, zaštitom njihove slobode izbora i slobode govora te uspostavom demokracije ili narodovlašća, svrha usredotočenja kapitala je vladavina ljudima i narodima. (Jedinačni ljudi su u kapitalizmu slobodni samo da se međusobno nadmeću.) Prijašnje gotovo neprekidno ratovanje (europskih) kapitalističkih država otkrilo je pravo lice kapitalizma, jer se kapital lako i brzo nakuplja u ratu. To potvrđuju i dosadašnji vojni zahvati američke države protiv mnogih država, koje su nastojale stvoriti politički sustav drukčiji od kapitalističkoga. Suradnja među narodima i njihovim državama je „crvena krpa“ za nositelje svjetskoga privatnog kapitala.

Vratit ću se podjeli političkih sila, koju je u naše dane silovito prouzročila globalizacija. Nedvojbeno je, da se promjeni koja nepovratno odmiče odupiru mnoge jake sile. To su sile zapadne politike i zapadnih gospodarstava. Te sile nastoje sačuvati svoj raniji povlašteni položaj u svijetu, koje su stekle usredotočenjem kapitala, razvitkom tehnologije i Industrijskom revolucijom. Ipak, zapadne sile su se podijelile na Ameriku i Europu, u koju osim Europske unije od većih sila spada i Ujedinjena Kraljevina. Amerika se je postavila oštro poput nekadašnjih izraelskih zelota, a Europa se je povukla iz djelatne geopolitike poput nekadašnjih esena.

Amerika je imala izbor: (1) sačuvati položaj predvodnika liberalnog svjetskog poretka („utemeljenog na pravilima“) ili (2) povući se iz tog brloga i prilagoditi se višestožernom svijetu, koji se brzo uspostavlja. Međutim, Amerika se je pod predsjednikom Trumpom prometnula u opaku silu, koja nije odana ni kozmopolitizmu ni izolacionizmu te koja je (1) za sebične probitke pripravna okrenuti leđa Europi i Ukrajini, koju je Amerika gurnula u rat protiv Rusije; (2) počela naširoko, Urbi et orbi, nametati uvozne trošarine zemljama diljem svijeta; i (3) nakanila nesmiljeno grabiti tuđi zemljopisni i životni prostor, primjerice Panamski kanal, Kanadu, Grenland i Gazu.

Nova nasrtljivost Amerike postala je pitanjem zbiljske politike. Pitanje je samo u tomu, kako će i kada Amerika ostvariti zamišljene svrhe. Pitanje je, što svijet sve može očekivati od Amerike. Nova nametljivost Amerike može vrlo lako potresti svijet, ali i ugroziti položaj Amerike u svijetu. Ipak, može se dogoditi i to, da Amerika ukroti svoj vlastodržački nagon i da svoje političke sile usmjeri u uklanjanje pretjeranosti liberalizma, kako bi sačuvala zdravu jezgru slobodarskog pristupa politici. U tomu Americi mogu pomoći povijesne posljedice gorljivosti zelota.

Na drugom krilu Zapada je Europa, koja je izgubila samopouzdanje, koja se je povukla u se i koja očekuje, da joj „viša sila“ – kao što je u esena bila božja pomoć – zajamči spas od svih nevolja u koje ja zapala. Nedvojbeno je to, da se Europa naprotiv Americi uzalud uzda u ukrajinsku pobjedu nad Rusijom. Osim Europe takvu pobjedu nitko ne očekuje.

Zato je neizbježno bolno triježnjenje Europe, koja će uvidjeti svoje zablude i zatvaranje svojih zdravih očiju pred političkom i vojnom zbiljom u svijetu. (Amerika ne zatvara oči pred političkom zbiljom, ali uzalud smatra da kao „iznimna zemlja“ može politički, gospodarski i vojno nadvladati cio svijet. Samouvjerenost može biti opasna kao i malodušje.) Poslije očekivanog ranijeg, nego kasnijeg rješenja Rata za Ukrajinu europski narodi će uvidjeti stvarno stanje, u kojemu su se zatekli i nagnati svoje nove političare, da počnu voditi zbiljsku politiku, Realpolitik.

[Europi će tad pomoći povijesno iskustvo esena, koji su s vremenom uvidjeli svoju zabludu o neizostavnoj i brzoj božjoj pomoći. Iz redova esena izdvojio se često spominjani Ivan Krstitelj, koji je objavljivao približavanja novog svijeta ili novih odnosa u židovskoj životnoj zajednici, ali i u ostalim životnim zajednicama. On je nove međuljudske odnose nazvao „nebeskim kraljevstvom“. (Isus je od Ivana preuzeo spomenuto geslo, ali je govorio i o radosnoj vijesti za sve ljude.) Krstitelj je od ljudi tražio obraćenje ili početak novog postavljanja u životu i u životnoj zajednici. Stvaranje čovjeka novog kova za Krstitelja je bio nužan uvjet opstanka ljudi u vrijeme tadašnje globalizacije Sredozemlja, koju je bio prouzročio rimski imperijalizam. Sadašnju svjetsku globalizaciju prouzročio je imperijalizam kapitala.]

Na drugoj strani sadašnje glavne svjetske podjele našle su se političke sile, koje žele potvrdu i širenje višestožernog svijeta, koji zamjenjuje dosadašnju hegemoniju Zapada. Ipak, i među tim silama postoji dodatna podjela na djelatne i trpne političke sile. (U rimsko vrijeme to su bili samoživi i oprezni saduceji te poduzetni farizeji.)

Slabije krilo političkih sila su države, koje nastoje dok je to još moguće čuvati svoje sadašnje položajne ili gospodarske povlastice te koje se još ne žele zamjeriti zapadnim silama, koje i same kopne. U takve države spadaju Saudijska Arabija, Turska i Srbija. Neke članice Europske unije bi se rado priključile novoj i pravoj svjetsko većini, ali zaziru od prijevremenog suprotstavljanja vlastima u Bruxellesu, jer će cijela Unija prije, nego kasnije znatno gospodarski i politički oronuti.

Poduzetno ili djelatno krilo novih sila, koje pozdravljaju silovitu promjenu koju je prouzročila globalizacija su države, koje su utemeljile BRICS ili koje su se kasnije pridružile toj slobodnoj udruzi država. Takve države ne treba nabrojiti. Te države svojom političkom voljom, poslovnom domišljatošću, mnogoljudnošću pučanstva i gospodarskom snagom uistinu stvaraju novi svijet. Takve države ne prihvaćaju kapitalizam kao svoj politički sustav. Kapitalizam je dugo bio plodna koka Zapada, ali ni takve koke ne nose vječno zlatna jaja. Sad su brojne države – bit ću blag i uviđavan – našle obilazni put oko kapitalističkog monopola, koji je bio uspostavio Zapad.

Za novu svjetsku skupnu velesilu utjelovljenu u Svjetskoj većini i posljedično u BRICS-u može se s pravom tvrditi, da stvara budućnost vrste umjesto da se bavi upravljanjem prošlosti kao što i nadalje nastoje – svaka na svoj način – zapadne sile.

Valja pozdraviti nastojanje BRICS-a i Svjetske većine, ali taj napor neće biti blagoslovljen dok se ne dogodi korjenita promjena ili „obraćenje“ u jedinačnim ljudima, koji više ne smiju biti „civilizacijski“ upretinčeni u jedinačne narode. Ljudi će za svoju pripadnost nedvojbeno uzeti pripadnost Zemlji i vrsti Homo sapiens. U tomu će biti korablja spasa. Čovjekova pripadnost Zemlji i vrsti spasit će i Zemlju i vrstu.

Continue Reading

(Iz posljednjeg obraćanja pokojnog pape Franje Gradu i svijetu, na Uskrs, 20. travnja 2025. godine)

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednom neobičnom tvrdnjom. To je tvrdnja pape Franje, koja je bila napisana i koja je pročitana tijekom posljednjeg i jedincatog Papina obraćanja Gradu i svijetu na Uskrs, 20. travnja ove godine. Tvrdnja se je odnosila na Afriku: „Kršćani diljem kontinenta ne mogu slobodno živjeti svoju vjeru. Ne može biti mira bez slobode vjere, bez slobode misli, bez slobode govora. Mira nema ni bez istinskog razoružanja.“

Ovaj će se osvrt posebno baviti pitanjem vjere, bez slobode koje „ne može biti mira“, za kojim istinski žudi golema većina ljudi. Je li vjera uistinu toliko važna, da bez njezine slobode nema mira? To pitanje ima posebno opravdanje u naše vrijeme, kad kršćanstvo kao vjera kopni; kad judejstvo služi prekomjernom namicanju tvarnih probitaka jednom narodu; kad islam putem islamizma sve više služi zametanju svjetskog sukoba; kad se neprestance javljaju novi rubni vjerski nauci, koji mrve našu vrstu te kad kapitalizam nastoji i uvelike uspijeva ljudima nametnuti ideologiju potrošaštva i njihova međusobnog nadmetanja (za dobra koja se mogu dijeliti).

(Judejstvo je drevna religija jednog jedinog naroda i ona je bila stvorena kao opravdanje za stvaranje židovske države usred drugih naroda, koji su već imali svoje države. Zato judejstvo nazivam „židovskom mitohistorijom“. Islam je, po riječima njegova utemeljitelja smišljen kao vjera za Arape, koji su do 620. godine vodili krvav međuplemenski rat na Arabijskom poluotoku. Islam je ujedinio Arape – Alah je tražio podlaganje i mir – koji su ubrzo poslije smrti utemeljitelja islama počeli stvarati carevinu, koja je sezala od Indije do Španjolske. Kršćanstvo je trpjelo velike raskole. Prvi su se odcijepili pravoslavci, koji su se vezali uz carsku vlast u Bizantu, a njima obližnji narodi uz svoje kraljevske vlasti. Kasnije su se od katolištva odcijepili protestanti – lijepa riječ! – i vezali uz sjeverno-njemački i baltički kapital. Sad se ni ne zna koliko ima kršćanskih „crkava“.)

Odmah ću nastojati napraviti razliku između vjere i religije. Vjera se odnosi na predmete ili sadržaje, koji su neznani, neprovjereni, skriveni, neviđeni ili nečuveni. Vjera svakog čovjeka – u što god povjeruje – traži voljan čin prihvaćanja nečega, što je nepoznato i najčešće nedokažljivo. Religija – po izvornom značenju latinske riječi religio – je stupanje u odnos ili svezu s nadljudskom svemoćnom silom i najčešće čašćenje te svemoćne sile. Navedena latinska riječ uključuje obvezu, sponu, prianjanje ili sljubljenost.

Vjera je nastala u ranom razdoblju evolucije čovjeka kao vrste i to čim je čovjek svladao pojmove prostora i vremena. Pojam vremena navodi ljude, da traže uzroke pojava u prirodi i postupaka ljudi u zajednici te ujedno otvara pitanje svrhe svega što se događa u životu ljudi i u trajanju ljudskih zajednica. Stvaralaštvo i izumiteljstvo čovjeka počivaju na pojmu svrhe. Naš rod više ne može živjeti bez svrhe ili smisla djelovanja. „Čovjek bez svrhe je kao muha bez glave!“

Ljudi su „oduvijek“ vjerovali u neviđena božanstva, koja su sami stvarali ili su do njih dolazili dedukcijom ili logičkim izvođenjem i to oslanjanjem na viđeno ili doživljeno. U izvornim čovjekovim zajednicama, prije uspostave civilizacije, vjera je služila jačanju zajedništva i ljudske uzajamnosti. Ljudi su slabo poznavali prirodu pa su prirodne sile vezali uz čovjekolika bića, a za takva bića ili božanstva se vjerovalo, da ih treba častiti prvobitno ljudskim zajedništvom, a ne ljudskom samoživošću. Neznanje, zagonetnost, tajnovitost i „neizvjesnost“, koje su znale stvarati zebnju, strepnju i posebice sumnju nadvladavani su zajedništvom ili prepuštanjem zajednici.

Prve civilizacije, koje su nastale u plodnim dolinama velikih rijeka nadomjestile su izvorne ljudske životne zajednice, koje su bile baština biološke evolucije života. U civilizacijama je privatna vlast zamijenila vlast zajednice, a izvorna vjera zajednice bila je zamijenjena propisanom religijom. U prvim civilizacijama i u svim kasnijim političkim zajednicama religija je postala obvezom podanika vlasti. Od vremena Reformacije postoji izreka: Cuius regio, eius religio (čija vlast njegova i religija), koja je značila da vladar propisuje religiju podanika. Vlast nije smišljala religije ili sustave uvjerenja, nego ih je birala „na tržištu sustava uvjerenja“, koje je obilovalo nadahnutim ljudima ili prorocima. [Max Weber (1864.-1920.) je pogrešno smatrao, da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Nakupljeni sjeverno-njemački kapital je za potrebe svoje vladavine trebao novi, prikladniji sustav uvjerenja, koji je i dobio u evangelištvu Martina Luthera (1483.-1546.).]

Svaka propisana religija ima šest glavnih vidika: (1) doživljaj utemeljitelja religije; (2) mit ili priču, koji pomažu širenje religije; (3) etiku, koja u novom vremenu i u novim okolnostima propisuje prikladnije međuljudske odnose; (4) ustanovu, koja je spregnuta s vlasti i preko koje vlast bez tjelesnog nasilja provodi svoje nakane u puku; (5) obrede, koji pomažu povezivanje i ujednačivanje podanika; te (6) svjetonazor, koji određuje narav svemirskih sila i koji uključuje čovjekonazor, koji daje odredbu čovjeka kao podanika vlasti ili kao pripadnika političke zajednice.

[Za razliku od ostalih utemeljitelja sustava uvjerenja (Mojsija, Budhe, Zaratustre, Muhameda, Luthera i drugih), kod Isusa iz Nazareta – kao utemeljitelja katolištva ili općeg sustava uvjerenja – od šest općih vidika sustava uvjerenja postoje samo dva: Isusovo osobno iskustvo Božjeg očinstva nad njim samim i nad svakim drugim čovjekom; te etički vidik, koji je bio potreban za stvaranje novog odnosa među ljudima. U Isusovu sustavu nema mita; umjesto ustanove Isus je utemeljio pokret, kako na novi sustav uvjerenja ne bi mogle utjecati političke vlasti; Isus nije ustanovio obrede; u Isusa nema Svemira ni svemirskih sila: sav Isusov svjetonazor je u Božjem očinstvu nad ljudima, a Isusov čovjekonazor se sastoji u bratstvu svih ljudi (bližnjih). Zato Isus nije utemeljitelj religije, nego utemeljitelj sustava uvjerenja za vrstu Homo sapiens, a ne za političku vlast.]

Vraćam se poruci pape Franje: „Kršćani diljem kontinenta ne mogu slobodno živjeti svoju vjeru. Ne može biti mira bez slobode vjere, bez slobode misli, bez slobode govora. Mira nema ni bez istinskog razoružanja.“ Iako je papa Franjo počeo navedenu misao spomenom kršćana, on je dodajući razoružanje kao nuždan uvjet uspostave mira naglasio ulogu svjetskih vlasti ili svjetske vlasti, koja je još uvijek kapital. Kapital kao vlast ima svoju religiju ili ideologiju, koja zagovara samoživost i potrošaštvo, umjesto zajedništva i stvarateljstva. Zato nositelji kapitala ne žele, da drugi sustavi uvjerenja imaju slobodu te da ljudi slobodno misle i slobodno izražavaju svoje misli. Ideologija liberalizma se sukobljava s vjerom.

Bez obzira na to, njeguju li ljudi vjeru ili su vezani religijom, svaki sustav uvjerenja pa i sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta čini temelj ukupnog razmišljanja svakog čovjeka. Sustav mišljenja je de facto aksiomatiziran sustav ili sustav utemeljen na određenom broju početnih tvrdnji, koje se smatra općenito prihvatljivima u životnoj zajednici i iz kojih se logički izvode ostale tvrdnje. U uređenom sustavu mišljenja za svaku se tvrdnju zna je li istinita ili lažna. Nositelji privatnog kapitala ne žele da ljudi sustavno misle, kako bi se u njihove umove mogle proizvoljno utiskivati liberalističke tvrdnje, kao što je, primjerice, tvrdnja o potrebi posvemašnjeg nadmetanja među ljudima, iako je zajedništvo baština biološke evolucije života. Po liberalima ispada, da je vrsta Homo sapiens iznimka među vrstama života.

Papa Franjo je iznimno zapaženi dio svoje poruke Urbi et orbi počeo brigom za slobodu kršćana, ali je nastavio općenitom potrebom slobode vjere, slobode misli i slobode govora. Očito je, da je papa Franjo zagovarao slobodu vjere kao vjere, bez obzira na činjenicu, da u svijetu postoje nebrojene vjerske zajednice s vlastitim posebnim vjerskim istinama. Papa Franjo je uistinu bio čovjek vjere pa je zagovarao slobodu vjere i slobodu vjernika. U civilizacijskom pa i u sadašnjem kapitalističkom svijetu važno je, da postoji vjera i da ljudi vjeruju u istinu koja ne dolazi od vlasti. Sadašnji kapitalistički svijet kopni i nestaje, ali on neće biti zamijenjen novim jednostožernim svjetskim političkim sustavom, koji bi nametao svoju religiju. Tako je i za kršćanstvo važno, da je vjera kakva god ona bila zastupljena diljem svijeta.

Naoko postoji protuslovlje između činjenice viševjerstva i naučavanja katolištva, da ono ima pravu, neupitnu istinu. To otvara pitanje vjerodostojnosti katolištva. Ipak, valja uvažiti činjenicu, da u katolištvu postoje dvije struje. Jedno je struja Isusa iz Nazareta, koji je objavio svim ljudima dolazak novog svijeta zajedništva i uzajamnosti. „Idite i učite sve narode, da drže sve što sam vam zapovjedio!“ Isus je tražio raskid sa starim gledanjem na Boga i na ulogu čovjeka u životu.

Drugi su preuzeli mnoge natruhe iz Starog zavjeta kao što je priča o tomu, da su se u pojavi Isusa iz Nazareta obistinila pradavna obećanja koje je, navodno, bog Jahve dao Židovima. Isus im je rekao: „Dugo sam s vama, a još me niste upoznali.“ Ta je struja više cijenila ustanovu, kakva je i prije bila među Židovima od pokreta koji je uistinu utemeljio Isus iz Nazareta, bojeći se utjecaja vlasti na širenje radosne vijesti. „Caru carevo, božje Bogu!“

Starozavjetna struja napravila je nagodbu s carem Konstantinom (306.-337.) temeljem Milanskog proglasa 313. godine. Katolištvo je postalo religijom Rimske carevine pa je i propalo kad i Carevina. Tad je na svoje došla izvorna struja Isusa iz Nazareta, koja je putem djelovanja Reda benediktinaca stvorila Europu kao katolički kontinent mira, uzajamnosti i suradnje brojnih domaćih i brojnijih doseljenih naroda, koji su prihvatili novi prostor kao svoj životni prostor i katolištvo kao vjeru. Katolištvo je pokazalo svoju snagu u prva tri stoljeća poslije Isusa, ali i od šestog stoljeća do pojave europskih kraljevina u jedanaestom stoljeću.

Katolička crkva je „ustanova“, koja više nema političku vlast, koju je u Europi izgubila u jedanaestom stoljeću, a ni vjersku vlast, koju je izgubila u vrijeme reformacijskog raskola u šesnaestom stoljeću. Crkva kao „ustanova“ već dugo je svedena na jedinu čuvaricu pokreta Isusa iz Nazareta, jer su se ostale, otpadničke crkve povijesno vezale uz mjesne političke vlasti ili uz kapital kao vlast.

Kršćansko viševjerje je privremena pojava, koja je nastala u svijetu koji je bio razdijeljen u granicama razlučene političke zajednice ili države. Kapitalizam kao politički sustav je gotovo potpuno unizio ulogu mjesnih političkih vlasti. Zato sve veću ulogu u svijetu imaju živi narodi. Oba ta postupka se usporedo odvijaju u vrsti koja je nepovratno globalizirana. Narodi se sve više međusobno povezuju i to povezivanje neće dovesti do povećavanja broja vjerskih zajednica, nego do njegova smanjivanja. Vrijeme će donijeti iščezavanje i endemnih i umjetno stvorenih mjesnih vjerskih zajednica. Globalizirana vrsta Homo sapiens treba jedan jedini sustav uvjerenja. Po meni, to može biti samo sustav uvjerenja pripadnosti Zemlji koja je nositeljica života i samom životu.

U brojnim svojim govorima Isus iz Nazareta je često govorio o životu. „Što možeš dati u zamjenu za svoj život?“ „Kao što Otac ima život u sebi, tako i ja imam život u sebi.“ „Dat ću ti vodu života pa više nećeš ožednjeti.“ Isus je često govorio o sjemenu, koje klija, niče, raste i donosi plod. Isus je svoj svjetonazor sveo na Božje očinstvo nad ljudima. Svemir u Isusa nema ulogu. Sve je u Zemlji i na Zemlji. Isusov sustav uvjerenja zagovara pripadnost Bogu koji je život, pripadnost Zemlji i pripadnost životnoj zajednici.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku većine mojih novijih osvrta bavi jednom iznimnom pojavom u današnjem svijetu. Osvrt se bavi geopolitičkom i geoekonomskom zbrkom, koju je izazvao povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Riječ je o trima istovremenim žestokim nasrtajima američkog predsjednika te o njegovu slijednom povlačenju iz tih nasrtaja i to bez ostvarenja ranije postavljenih svrha novog upravnog ustroja u Americi. To su (1) brzi prestanak Rata za Ukrajinu, (2) namicanje dodatnoga zemljopisnog prostora za SAD te (3) povećanje proizvodnje tvarnih dobara u SAD i namet uvoznih trošarina, koji sam ranije nazvao „nametom trošarina Urbi et orbi“.

U jednom od prijašnjih osvrta naglasio sam Trumpovu jednostranost, koja očito dolazi od Trumpova umnog stanja, iako se o izravnim uzrocima tog stanja izdaleka može samo nagađati. To što se izdaleka može opaziti je potreba Donalda Trumpa kao osobe, da neprestance govori. Američki predsjednik svako potpisivanje nebrojenih izvršnih zapovijedi pretvara u prigodnu konferenciju za tisak. Donald Trump se neprestance javlja na vlastitoj privatnoj mreži Truth Social. Potreba za govorenjem se kod svakoga čovjeka povećava kako mu odmiče životne dobi.

[Kasnije sam doznao za englesku izreku o „starcu u žurbi“ (Old man in a hurry!“), koju je navodno prvi uporabio Lord Randolph Churchill (1849.-1894.), otac Sir Winstona Churchilla, u dobi od 37 godina i to za tadašnjeg premijera Williama Gladstonea (1809.-1898.), koji je tad imao 77 godina. Naknadno sam naišao na osvrt Richarda Galanta, koji je objavljen 31. siječnja ove godine pod naslovom „An old man in a hurry: Trump races the clock“ (Starac u žurbi: Trump se utrkuje s vremenom). Nedavno je jedan hrvatski uvažavani pisac objavio osvrt o promašenim američkim trošarinama, u kojemu je za Donalda Trumpa napisao, da je „potkapacitiran“.]

Prvo područje navale i slijednog punog zaokreta američkog predsjednika je tobožnji prestanak Rata za Ukrajinu. Predsjednički kandidat Donald Trump je bio obećao, da će rat zaustaviti prvi dan novog predsjedničkog razdoblja. To bi i Donaldu Trumpu bilo moguće izvesti, samo ako Amerika potpuno ustegne pomoć koju je godinama pružala Ukrajini, jer od europske pomoći „na kredit“ nema mnogo koristi. Američki predsjednik je 12. veljače po svojoj želji razgovarao s ruskim predsjednikom o nizu geopolitičkih pitanja, među kojima je bio i prestanak Rata za Ukrajinu. Dana 18. veljače u Rijadu su se sastala izaslanstva Amerike (Marco Rubio, Steve Witkoff) i Rusije (Sergej Lavrov, Kiril Dmitriev).

U Rijadu je potvrđen dio dogovora dvojice predsjednika pa su napravljeni sporazumi o izostanku napada i na ukrajinska i na ruska energetska postrojenja u trajanju od trideset dana te o slobodnoj plovidbi u Crnom moru, kako bi se ukrajinskim i ruskim žitom te ukrajinskim i ruskim umjetnim gnojivom moglo opskrbljivati svjetsko tržište. Prva nevolja je nastala tako, što su Ukrajinci, Rusi i Amerikanci za vrijeme početka ostvarenja tih sporazuma uzeli različite datume. (Rusi su za početak uzeli 12. veljače kad su telefonski razgovarala dvojica predsjednika, a Ukrajinci i Amerikanci kasnije datume.)

Ipak, temeljni razlog nastavka Rata za Ukrajinu je podijeljenost američkog državnog ustroja. Neokonzervativna struja tog ustroja (Marco Rubio, Mike Waltz, Keith Kellogg) zagovara hitnu uspostavu primirja, što je za Rusiju potpuno neprihvatljivo. General Kellogg razgovara samo s ukrajinskim političkim prvacima i s neokonzervativnim prvacima Europske unije, ali još nije posjetio Rusiju, u kojoj je Steve Witkoff već triput odulje razgovarao s ruskim predsjednikom. Kiril Dmitriev, ravnatelj ruskog Zavoda za izravna tuđa ulaganja, posjetio je Washington, gdje se dugo razgovarao sa Steveom Witkoffom i s njim objedovao u Bijeloj kući. (Witkoff je kanio pozvati Dmitrieva na večeru u svoj dom, ali su ga od toga odgovorili dužnosnici Bijele kuće.) Posebni izaslanici dvojice predsjednika razgovaraju o uređivanju ukupnih odnosa dviju država, ali se ne dotiču pitanja prestanka ukrajinskog rata.

Američki predsjednik se još nije očitovao o dvije inačice za privođenje kraju ukrajinskog rata, koje zagovaraju struje u američkoj upravi. Jedna struja zagovara uspostavu primirja, koje Rusija neće prihvatiti, jer ona želi trajan mir s rješenjem pitanja, koja su je navela na „poseban vojni zahvat“ u Ukrajini. Druga struja zagovara prihvaćanje stvarnog stanja na bojištima u Ukrajini i trajno priključenje Rusiji četiriju ukrajinskih oblasti i Krima. Američki predsjednik se još ne očituje, jer se boji da bi svojim očitovanjem od sebe odvojio jednu od struja, čime bi ugrozio opstanak svoje mukotrpno sklopljene koalicije u Kongresu. Ta koalicija mu je potrebna za unutarnju preobrazbu Amerike, koja je dosad propadala i koja je gubila utjecaj u svijetu. (Trumpa je na vlast ponovo doveo njegov pokret, ali se politički pokreti ne uklapaju u američki politički sustav.)

Drugo područje navale i slijednog potpunog zaokreta američkog predsjednika je razglašeno tobožnje prisvajanje tuđeg zemljopisnog prostora i priključenje tog prostora SAD. Donald Trump je u vrijeme izborne kampanje govorio, da bi za Kanadu bilo dobro da postane 51. američkom saveznom državom, jer se tad na uvoz kanadskih proizvoda ne bi određivale trošarine. Američki predsjednik je čak rekao, da bi prijašnji kanadski premijer Justin Trudeau mogao biti „guverner“ velebne američke savezne države Kanade. Kad je Donald Trump kao predsjednik objavio takve trošarine – 10% na naftu i plin te 25% na ostale proizvode – nisu se pobunili samo kanadski političari, nego je došlo do ogorčenja u pučanstvu Kanade. Kanađani su uglavnom prestali putovati u Ameriku kao turisti i zagovaraju kupnju kanadskih proizvoda umjesto američkih.

Predsjednik Trump odranije zagovara priključenje Americi danskog otoka Grenlanda pa sad govori, da će Grenland biti američki „milom ili silom“. Kao glavni razlog pripajanja Grenlanda predsjednik Trump navodi sigurnost ili zaštitu Amerike, jer se može dogoditi, da neka Americi neprijateljska sila, vjerojatno Kina, zauzme Grenland. Dana 7. siječnja ili gotovo dva tjedna prije predsjedničkog ustoličenja u Washingtonu predsjednikov sin Donald Trump posjetio je Grenland. Američki podpredsjednik JD Vance sa suprugom posjetio je 25. ožujka Greenland i američku vojnu postaju na tom otoku. Podpredsjednik je za posjeta kudio Dansku, a zapovjednica američke postaje pukovnica Susannah Meyers, koja nije odobravala posjet podpredsjednika bila je ubrzo smijenjena. Dužnosnici Europske unije, koje članica je i Danska kojoj pripada Grenland, se zgražaju nad američkim nakanama o pripajanju Americi golemog i prirodno bogatog „europskog“ otoka Grenlanda.

Predsjednik Trump je bio „bacio oko“ i na Panamski kanal. Predsjednik i njegovi bliski suradnici govorili su o mogućem pripajanju Kanala, a možda i pripajanju Sjedinjenim Državama cijele države Paname. Zabrinutost američkih dužnosnika za položaj Kanala je neumjesna, jer pomorsko povezivanje atlantske i tihoocenske obale Sjeverne Amerike nosi Kanalu samo 2,5% tovara, iako povezivanje Azije i istočne obale Amerike nosi Kanalu 48% tovara, a povezivanje zapadne obale Južne Amerike i istočne obale SAD nosi 13% tovara. Predsjednik Trump je tvrdio, da „uprava Kanala guli američke prijevoznike“. Predsjednik Trump je preimenovao Meksički zaljev u Američki zaljev. Privatni američki ulagateljski zavod BlackRock je od hongkonške korporacije CK Hutchison Holdings Limited kupio dvije panamske luke uz krajeva Panamskog kanala za 23 milijarde dolara. Americi smeta i gradnja visokog mosta preko Panamskog kanala, koju izvodi jedna kineska tvrtka. Ipak, američko svojatanje tuđih prostora zasad je spalo samo na to, da će SAD i Panama zajednički uklanjati utjecaj Kine na upravljanje Panamskim kanalom.

Treće područje navale i slijednog potpunog zaokreta američkog predsjednika je nametanje uvoznih trošarina i prijateljskim i „neprijateljskim“ državama. Prva objava uvoznih trošarina odnosila se je na Kanadu i Meksiko i to u stupnju 25% ulazne vrijednosti proizvoda. Trošarina na uvoz energenata iz Kanade iznosila je samo 10% vrijednosti uvezenih dobara. Kanada je bila najavila svoje protivmjere, a Meksiko je odgovorio umjereno te tražio, da se povedu razgovori i da se postigne dogovor oko trošarina. Nato je Amerika odgovorila privremenom odgodom nameta trošarina, iako je Amerika zadržala trošarine na uvoz automobila, čelika i aluminija iz obiju susjednih država.

Ipak, 2. travnja ove godine predsjednik Trump je proglasio „Dan oslobođenja“ i objavio ranije obećanu veliku preobrazbu američkog gospodarstva. Uveo je iznimno širok sustav uvoznih trošarina, koje se odnose na trilijune dolara vrijednih tuđih proizvoda, koji stižu u Ameriku. Predsjednik Trump je uveo dodatne uzajamne ili kaznene trošarine. Visoke trošarine odrezanu su za šezdesetak država. Neke zemlje su bile pogođene dodatnim trošarinama u stupnju 49% vrijednosti ulaznih proizvoda. Namet trošarina donio je pad vrijednosti američkih dionica, smanjenu potražnju za dolarom i prodaju ranije kupljenih američkih državnih obveznica, što je poskupilo moguću prodaju novih državnih obveznica. Američka tržišta dionica u jedan su dan izgubila 6 trilijuna dolara vrijednosti.

Nato je američki predsjednik odgodio za 90 dana naplatu trošarina, kako bi ostalim državama dao vrijeme za pregovore s američkim državnim ustrojem. Trošarine su povišene samo za kineske proizvode i bile su se popele na 145%, jer je Kina odgovorila svojim protivtrošarinama koje su se popele na 125%.

Zbog velike nestašice i golemog poskupljena nekih skupina proizvoda u Americi, došlo je do novog trošarinskog zaokreta. Za određene vrste proizvoda – među koje spadaju mudri telefoni, prijenosna računala, računalni spremnici, strojevi za izradbu poluvodiča, fotonaponske ploče, televizori ravna zaslona, tableti i mnoge druge elektroničke naprave – odgođena je naplata trošarina i za proizvode iz Kine, dok „američka državna uprava ne provede provjeru opskrbe takvim proizvodima“. To je izvrsna isprika. Na sve takve proizvode koji sad ulaze u SAD vrijede trošarine od 10%, a na kineske 20% zbog kineske proizvodnje opijata fetanila, koji „truje i ubija američku mladež“.

Dvanaest tjedana poslije povratka u Bijelu kuću američki je predsjednik doveo u političku zbrku Ameriku te u geopolitičku i geoekonomsku zbrku cijeli svijet. Zapleti i raspleti, navala i povlačenje obilježili su postupke u sva tri navedena područja: Rat za Ukrajinu, namicanje dodatnoga zemljopisnog prostora i povećanje proizvodnje tvarnih dobara u SAD putem nameta uvoznih trošarina.

Ipak, središnja zadaća Amerike je povećanje proizvodnje tvarnih dobara, koju je najbolje i najlakše ostvariti određivanjem jednakih uvoznih trošarina za proizvode svih država, s tim što se mogu uvesti posebne trošarine za zaštitu proizvodnje određenih vrsta dobara. Tako je postupala Amerika koncem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Dopuštala je samo uvoz kapitala, koji je iz Britanije pohitao u Ameriku, jer se je bolje plodio u Americi, koja je bila bogata sirovinama.

Na namet američkih trošarina i na zbrku, koja je nastala u provedbi zaštite američkog gospodarstva ostale države su odgovorile tješnjim povezivanjem širokih svjetskih gospodarskih područja, kako bi se – po nedavnoj izjavi kineskog predsjednika Ši Đinpinga – „stvorio čestit i razborit način globalnog upravljanja, sačuvali mir i zaštita te kako bi se promicali zajednički razvitak i blagostanje“.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi posebnostima Rata za Ukrajinu, po kojima se taj rat razlikuje od ratova vođenih potkraj prošlog stoljeća i čak od ratova vođenih u našem stoljeću. Rat za Ukrajinu se po načinu ratovanja bitno razlikuje od, primjerice, Sovjetsko-afganistanskog rata (1979.-1989.), Iračko-iranskog rata (1980.-1988.), Zaljevskog rata u Kuvajtu (1990.-1991.), Rata u Afganistanu (2001.-2021.) te od Rata u Iraku (2003.-2011.)

[U novije ratove ne ubrajam brojne slučajeve obavještajnog potkopavanja nepoćudnih političkih sustava u nizu država, koje je izveo upravni ustroj predsjednika Baracka Obame (2009.-2017.), primjerice, Jasminovu revoluciju u Tunisu (2011.), revoluciju u Egiptu (2011.) koja je bila dio Arapskog proljeća, Libijsku revoluciju dostojanstva (2011.), Revoluciju u Siriji (2011.-2024.), revoluciju u Jemenu (2011.-2012.) i Revoluciju dostojanstva u Ukrajini (2014.). Svrha tih revolucija bila je „izgradnja države“ ili uspostava novog političkog sustava, kojom je potkopane države trebalo svrstati uz Zapad. U većini potkopanih država stvorena je trajna politička zbrka.]

Rat za Ukrajinu je nesimetričan ili nejednakomjeran rat. Na jednoj strani je Rusija, koja ratuje kao država, a na drugoj strani su ukrajinske postrojbe, koje su zapadne države unajmile, da ratuju za njih. Zapadne države Ukrajini daju oružje, ratna vozila, opremu i streljivo; u zapadnim bolnicama često liječe ukrajinske ranjenike te vode ukrajinski vojni komunikacijski sustav, a zapadne vojske upravljaju ratom. Zapadni časnici i vojni stručnjaci pružaju ukrajinskim postrojbama potrebne obavijesti; daju vojnu obuku; određuju udaljene ruske mete za ukrajinski napad dalekometnim oružjem, dronovima i raketama; često izravno upravljaju zahvatima na bojištima te pružaju drugu potporu.

U početku posebnoga vojnog zahvata, kako su Rusi nazvali ulazak svoje vojske u Ukrajinu i njezino daljnje napredovanje u toj državi, Rat za Ukrajinu odvijao se je uglavnom poput spomenutih ratova na prelasku iz prošlog stoljeća u sadašnje: napadačka vojska prešla bi granicu tuđe bliske ili daleke države i u njoj bi osvajala prostor, pri čemu je najčešće ubijala branitelje i obične građane te uništavala vojne i građanske nekretnine i zavode. (Nebitno je to, što su u spomenutim zahvatima napadači najčešće prvotno i na prepad raketama zasuli tuđi prostor, što je trebalo zaprepastiti domaću vojsku i zastrašiti građanstvo. U najnovije vrijeme rat ne počinje objavom rata, nego iznenadnim raketnim napadom.)

Tijekom Rata za Ukrajinu došlo je do znatne promjene u načinu ratovanja prvobitno zbog naknadne uporabe raketa od obiju sukobljenih strana: Rusije i Zapada, koji je u okršajima rabio postrojbe ukrajinske vojske. Rusija je prva uporabila rakete velikog dosega, kojima je pogađala ne samo ukrajinske i zapadne vojne mete, nego i energetska postrojenja diljem Ukrajine. Ukrajina je u samom početku vojnog sukoba od Zapada tražila teško oružje i teška borbena vozila, ali je ubrzo počela tražiti zrakoplove F-16 i dalekometne rakete. Od isporučenih zrakoplova Ukrajina nije imala mnogo koristi, ali je od raketa Rusija imala velike štete na vojnim zavodima i na građanskim energetskim postrojenjima.

Ipak, do najveće promjene u načinu ratovanja u Ukrajini došlo je uporabom dronova (trutova) ili letjelica bez ljudske posade. Ukrajinska vojska sprva je rabila turske dronove Bajraktar (tur. Stjegonoša), ali je kasnije počela vlastitu proizvodnju dronova. Rabila ih je ponajviše za napade na mete u Rusiji. Ruska vojska je brzo odgovorila na ukrajinsku uporabu dronova: prvo, elektroničkim ometanjem leta dronova prema određenoj meti; a drugo, vlastitom uporabom dronova, ne samo za strategijske napade na udaljene vojne i građanske mete, nego i za taktičku uporabu na bojištu.

S vremenom su dronovi obiju sukobljenih strana dobili umjetnu umnost (AI) pa su mogli sami birati mete, a mogli su i smišljeno izviđati stanje u pozadini neprijateljskih snaga te temeljem obavljenih izvida obavještavati svoja mjesna vojna zapovjedništva. Ruska vojska je domislila i dronove bez programa unaprijed usađenih u ugrađene elektroničke sklopove. Takvi dronovi dobivaju potrebne programe putem laserskih niti, koje od vojnih voditelja dronova na bojištu vode do elektroničkih uređaja u dronovima. Ukrajinci takve dronove ne mogu elektronički ometati, ali ti dronovi zbog povezanosti nitima nemaju velik dolet.

Uspjeh uporabe umnih dronova u suvremenom ratovanju ovisi prvobitno o znanju i vještini voditelja dronova. Zasad nijedna strana u Ratu za Ukrajinu nema dovoljan broj vještih voditelja dronova pa vrhovna zapovjedništva premještaju vješte momčadi voditelja dronova s jednog dijela bojišta na drugi dio, na kojemu je uporaba dronova presudna. Ruska vojska je već najavila, da će voditelji dronova biti uključeni u vojne postrojbe kao posebna stručna vojna skupina.

Nova vrsta ratovanja povlači i novi način uspostave mira. Američki predsjednik Trump je kao predsjednički kandidat obećao, da će on „za jedan dan uspostaviti mir u Ukrajini“. Od ustoličenja Donalda Trumpa za 47. predsjednika Amerike već je proteklo više od osamdeset dana, a ni primirja ni mira u Ukrajini i u Europi još nema. Po meni, izravni mirovni razgovori Ukrajine i Rusije mogli bi stvarno početi samo nakon moguće trajne obustave svekolike američke pomoći Ukrajini. (Tvarna i novčana europska pomoć Ukrajini bez američke pomoći malo vrijedi. Ratoborni europski i britanski čelnici bi „na riječima“ u Ukrajinu radije uputili svoje postrojbe.)

Američki predsjednik Trump je po svojoj želji telefonski razgovarao s ruskim predsjednikom Putinom 12. veljače ove godine. Iako se ne zna o čemu su sve dva predsjednika razgovarala, svjetska javnost se ponadala, da je uspostava mira u Ukrajini i u Europi blizu. Zna se, da su predsjednici prvobitno razgovarali o uspostavi redovitih i uobičajenih diplomatskih odnosa dviju država, koji su za vladavine predsjednika Baracka Obame bili teško poremećeni. Predsjednici su razgovarali i o obnovi gospodarske suradnje i zajedničkog ulaganja dviju država u Rusiju, pri čemu je Rusija tražila i dobila američko obećanje, da će mnoge američke gospodarske kazne izrečene Rusiji biti ukinute te da će se Amerika trsiti, da i Europska unija ukine svoje kazne.

Izaslanstva Amerike i Rusije (Lavrov, Rubio) sastala u Rijadu 18. veljače ove godine i novim dogovorom potvrdila usmeni dogovor dvaju predsjednika. Napravljeni su (1) dogovor o tridesetodnevnom uzajamnom izbjegavanju raketnih napada na ruska i ukrajinska energetska postrojenja te (2) dogovor o slobodi plovidbe trgovinskih brodova u Crnom moru, kako bi se ponovo omogućila opskrba svjetskog tržišta žitom i gnojivom iz Ukrajine i Rusije.

Ipak, zbog opiranja Londona, Bruxellesa i Kiiva takvom dogovoru, daljnji politički razgovori Rusije i Amerike su zamrli. Predsjednik Zelenski je izričito zahtijevao, da Rusija prihvati potpunu i bezuvjetnu obustavu svih vojnih zahvata. Nastavljeni su samo gospodarski razgovori Steva Witkoffa, posebnog izaslanika predsjednika Trumpa za Rusiju i Kirila Dmitrieva, izvršnog direktora Ruskog zavoda za izravna ulaganja. Prvo je Witkoff posjetio Moskvu 26. i 27 ožujka, a razgovarao je i s predsjednikom Putinom pa je Dmitriev posjetio Ameriku 2. i 3. travnja ove godine. Steve Witkoff je u Sankt-Peterburgu 11. travnja treći put i gotovo pet sati razgovarao s predsjednikom Putinom. Sad izgleda, da se odugovlače ozbiljni politički razgovori o uspostavi mira u Ukrajini, a američki predsjednik Trump je bio zaokupljen izricanjem i povlačenjem uvoznih trošarina.

Kao što se sad ne ratuje kao prije, tako se ni primirja ili mirovni sporazumi ne ugovaraju kao prije. Novine u ugovaranju dolaze od vrlo složenih ranijih odnosa među zaraćenim državama ili zaraćenim strankama. Prije su države ratovale gotovo isključivo oružjem. Za Carla von Clausewitza (1780.-1831.) rat je bio „sredstvom nastavka političkog djelovanja“, sračunatim na nametanje političke volje drugim državama. Ipak, von Clausewitz je naglašavao, da u ratu dolazi do višestranog međudjelovanja više ratnih čimbenika.

U današnjim ratovima dolaze do izražaja mnogi čimbenici: strategijski, politički, gospodarski, ideološki, etički i ljudski. U Ratu za Ukrajinu nedvojben je strategijski vidik. Svijet se nalazi u ključnoj, globalnoj, strategijskoj preobrazbi iz jednostožernog svijeta u višestožerni svijet s mnogo politički jakih država sa snažnim gospodarstvom (Kinom, Indijom, Brazilom, Rusijom, Indonezijom i drugima) te s mnogo dragovoljnih udruga država (ASEAN, EU, MERCOSUR i drugima). Sadašnja strategijska preobrazba svijeta prouzročena je (političkom) globalizacijom naše vrste.

Kao što je za von Clausewitza rat bio „sredstvom nastavka političkog djelovanja“, tako sad pravim, vrućim ratovima oružjem prethode gospodarske kazne, kojima se također „nameće politička volja drugim državama“. U primjeru Ukrajine gospodarske kazne, koje je Rusiji od 2014. godine izricala Europska unija bile su sračunate na takvo slabljenje Rusije, kako se ona ne bi mogla upustiti u kasniji poseban politički zahvat, koji se izvodi od 2022. godine. Gospodarske kazne koje je Zapad odavno nametnuo Sjevernoj Koreji, Iranu, Venezueli, Kubi i drugim nepoćudnim državama bile su sračunate na slamanje političke volje tih zemalja i na sprječavanje tih zemalja, da se kao jake pridruže Svjetskoj većini.

Zapad je svijet ideološki podijelio na države koje podupiru „red uspostavljen na pravilima“ odnosno na države koje prihvaćaju američko predvodništvo te na države, koje svoju politiku temelje na suverenosti i na dobrobiti svojih naroda. Zato Zapad može slobodno neprijateljski postupati prema državama, koje su ideološki krivo svrstane. Takve su države pravi plijen Zapada i zapadne neokonzervativne politike.

Zapad prema mnogim narodima postupa neetički i neljudski. U tomu prednjače mnogi izraelski političari. U odnosu s Irancima, Sirijcima, Hamasom, Hutima, Kubancima i mnogim drugim ideološki „krivo svrstanim“ narodima gotovo sva sredstva su uporabljiva i preporučljiva.

U gorućem primjeru Rata za Ukrajinu uspostava trajnog mira za Rusiju, Ukrajinu i Europu traži razrješenje mnogih nevolja i uklanjanje mnogi zapreka. Prvo treba ukloniti često sretane zapadne ideološke predrasude o ruskom narodu, koji je, navodno, kivan na Europu i koji je želi sebi pokoriti. Kriva je i prirodno bogata ruska zemlja, Majčica Rusija, koja je rodila i odnjegovala navodno opaki ruski narod pa nju treba raskomadati.

Ni Ukrajina ne želi prihvatiti nakane Amerike, za koje kaže da su jeka ruskih zahtjeva o budućem nesvrstavanju Ukrajine, o trajnom izostanku ukrajinskog članstva u NATU-u i u Europskoj uniji koja se militarizira te u uklanjanju iz Ukrajine novoga nacionalnog socijalizma. Ukrajina je predsjednika Putina prijavila za genocid Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu.

Usto, valja ukloniti gospodarske kazne, koje su i Amerika i Europska unija odrezale Rusiji. Iako se je zasad Amerika pokazala voljnom ukloniti mnoge svoje kazne izrečene Rusiji, ostaje dosadašnjih „šesnaest kola“ europskih kazni, a Amerika se očito ne može okrenuti protiv Unije, kako bi je prisilila na uklanjanje njezinih kazni Rusiji.

Sklapanje ugovora o miru za Ukrajinu ima toliko protivnika, da će pregovori Amerike i Rusije tako dugo trajati, da bi se Rat za Ukrajinu mogao svršiti kapitulacijom Ukrajine, što Bijela kuća može ubrzati. Ipak, za Ukrajinu, Europsku uniju, Rusiju, UK i Ameriku dobro bi bilo da se rat brzo zaustavi. Tomu bi se posebno radovao ukrajinski narod.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnje geopolitike. Osvrt se bavi, pravo rečeno, pretvorbom Europske unije u novi, dodatan vojni savez u Europi, u kojoj od 1949. godine postoji vojni Atlantski savez, u kojemu su članice osim mnogih europskih država i američke države SAD i Kanada te koji od 1967. godine ima sjedište isto u Bruxellesu.

Na pisanje ovakvog osvrta potaknuo me je prijeporan zahtjev američkog državnog tajnika Marca Rubija postavljen prije sastanka ministara vanjskih poslova NATO-a 4. travnja ove godine, da članice Saveza svoje godišnje vojne proračune povećaju na 5% godišnjeg domaćeg proizvoda. Rubio je to napravio samo dan poslije američkog izricanja Urbi et orbi uvoznih trošarina, pri kojemu su zemlje Europske unije kažnjene trošarinama u stupnju 20%, iako im ostaju na snazi trošarine od 25% na uvoz u SAD automobila, čelika i aluminija.

Poslije postavljenog zahtjeva američkoga državnog tajnika novinari su javljali, da se očekuje sastanak pun napetosti, ali to se nije dogodilo pa je hrvatski ministar mogao poslije sastanka izjaviti, da je „sastanak protekao u ozračju uzajamnog uvažavanja“. Na sastanku je donesena odluka da Britanija uskoro sazove novi sastanak Skupine pripravnih. Poslije zgražanja zapadnih političara na Trumpovo razbacivanje uvoznim trošarinama postaje očitim, da Zapad treba novog predvodnika. Zato je nedavno premijer Kanade Mark Carney objavio da će Kanada okupiti zapadne države u „koaliciju istomišljenica“.

Objavljeni smisao američkoga širokogrudnog nametanja uvoznih trošarina je povećanje američke industrijske proizvodnje. To je sukladno američkom geslu „America First!“, ali povećanje američke industrijske proizvodnje povlači smanjenje industrijske proizvodnje u državama Europske unije i u „ostatku svijeta“. Tako se riječ „urbi“ odnosi na Zapad ili „grad“, a riječ „orbi“ na „svijet“ ili na ostatak svijeta. Sveusvemu, Trumpovo geslo „America First“ svedeno je na geslo „America only“ ili “Samo Amerika“.

Od prestanka opskrbe Europe jeftinim ruskim plinom mnoge jake i bogate europske korporacije (Volkswagen, Bayer, Michelin, BASF) premještaju u Ameriku proizvodnju za veliko američko robno tržište, ali i u Kinu za još veće kinesko robno tržište. Ipak, europske industrijske korporacije ne mogu svu europsku proizvodnju premjestiti na druge kontinente, a u domovini sačuvati proizvodnju samo za tržišta Europske unije. Korporacije su dosad razmještaj svoje proizvodnje pravile prema uvjetima na tržištu, ali su se i tad oslanjale na postojeće svjetske opskrbne mreže.

Američko širokogrudno nametanje uvoznih trošarina je veliko poslovno iznenađenje za zapadne korporacije i pravi udarac ustaljenom načinu poslovanja zapadnih i svih korporacija, koje uvijek nastoje povećati svoju zaradu. Zapadne korporacije u koje spadaju europske, kanadske i meksičke suočavaju se s izborom: (1) nastojati uvažiti zapovijedi američkog državnog ustroja; (2) čekajući povratak boljega poslovnog ozračja u Americi, naći nova tržišta i tako doknaditi kratkoročni gubitak američkoga razmjerno slabog robnog tržišta, koje je upola manje od kineskoga, ili (3) nagovoriti vlastite države da odrežu uvozne protivtrošarine na američke industrijske proizvode i usluge. Za takav izbor odlučila se je kineska država. Treći izbor bi bio početak potpunog trgovinskog rata. Američka državna uprava je nametom uvoznih trošarina nanijela veliku štetu prvobitno američkim građanima, američkim korporacijama te posebice političkom i poslovnom ugledu Amerike u svijetu. „Americi je pred svijetom pao obraz!“

[Od vremena začeća ovog osvrta odnosno od sastanka Atlantskog saveza 4. travnja već stižu vijesti iz Amerike i cijelog svijeta o velikom promašaju zamisli američkog predsjednika o širokom i slobodnom nametu trošarina. Američka državna uprava je uvidjela, da je nepotrebno nametnula trošarine i nekim državama, s kojima Amerika ima pozitivnu robnu razmjenu. Osim toga, rascjep unutar američke državne uprave na neokonzervativce i trampovce se produbljuje, a unesene su nove podjele u Republikansku stranku i u republikansku stranu Kongresa.

Kanada ostaje nepopustljivom u traženju zamjenskih tržišta za američko i pripravlja se za novo predvodništvo Zapada. Kina je na američke trošarine odvratila svojim visokim uvoznim trošarinama na američke proizvode. Njemačka vlada je odlučila iz Amerike povući 1.200 tona svojeg zlata, jer je navodno „Amerika nepouzdana ortakinja“. Japanski proizvođači automobile premještaju proizvodnju iz SAD u Meksiko i Jugoistočnu Aziju. Po meni, do raspleta pitanja američkih uvoznih trošarina doći će ranije, nego kasnije.]

Poslije teškog udarca trošarinama zadanog zapadnim gospodarstvima europske bi države – koje su uglavnom i članice NATO-a – trebale za volju NATO-a i Amerike povećati svoje vojne proračune te dakako povećati nabavu vojne opreme iz SAD. Takvo „savezništvo“ Amerika očekuje od europskih članica NATO-a. Ipak, američki zahtjev povećanja vojnih proračuna europskih članica NATO-a – što se odnosi i na Kanadu – je neostvarljiv i, po meni, vodi uništavanju Atlantskog saveza. Možda to i jest nakana sadašnjeg državnog ustroja Amerike?

Nedavno je dosadašnji njemački ministar obrane Boris Pistorius izjavio, da je Njemačka ne samo deindustrijalizirana, nego i demilitarizirana. Pistorius je tu izjavu dao smišljeno, jer on želi povećati njemački vojni proračun i remilitarizirati Njemačku. Pistoriusova izjava sračunata je na rasplamsavanje sukoba Europe s Rusijom i ona se uklapa u ukupno nastojanje američkih i europskih neokonzervativaca, da unište Rusiju i da je po mogućnosti raskomadaju.

Unatoč tegobama koje je Amerika navalila na samu sebe, trampovci nastavljaju pregovarati s Rusijom, kako bi se uspostavio détente ili opuštanje u odnosima tih dviju istinskih velesila. Odnose Amerike i Rusije napregnula je prethodna američka državna uprava. Američki predsjednik smatra, da treba pomoć Rusije u Ukrajini, ali i drugdje, posebice na Bliskom Istoku. Američki predsjednik u Rusiji ne vidi opasnost, jer su se i Sovjetski Savez od 1953. godine i Rusija od 1991. godine pokazali predvidljivim i pouzdanim ortacima. Tako je bilo do državnog udarca u Kiivu 2014. godine.

Opasnost u Rusiji i to pogrešno vidi Europa odnosno vide Britanija i vodstvo Europske Unije, koji su još uvijek odani neokonzervatizmu. Zato se Europska unija pod upravom neokonzervativaca i Ursule von der Leyen nastoji pripraviti za obranu od novog ruskog prodora, do kojega bi navodno neizbježno došlo poslije uspostave trajnog mira u Ukrajini. Među „jastrebice“ prema Rusiji spadaju tri baltičke države. Sadašnja visoka povjerenica Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost Estonka Kaja Kallas je „nadjastrebica“.

Za suzbijanje očekivanog (i od Bruxellesa) priželjkivanog ruskog prodora Europsko povjerenstvo nastoji skupiti svotu od 800 milijardi eura. Međutim, unatoč nastojanju Europskog povjerenstva mnoge članice Unije se ne slažu ni s upućivanjem europskih mirovnih postrojbi u Ukrajinu ni s militarizacijom Unije. U Rimu je nedavno upriličen golemi prosvjed protiv militarizacije EU pod geslom „Bolnice, a ne rakete!“ (Hospitals, not missiles!).

Usto, Europa (UK i Europsko povjerenstvo) se želi uključiti u pregovore Amerike i Rusije, što ne žele ni Amerika ni Rusija, jer Bruxelles i London žele nastavak Rata za Ukrajinu. To uključenje živo zagovara i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, jer ni njemu ne odgovora uspostava mira u Ukrajini. Međutim, mnoge europske države, među kojima se je istaknula Španjolska ne pristaju na to, da izaslanik Unije u mogućim pregovorima bude Kaja Kallas. Čini se, da će kao mogući europski predstavnik za razgovore i to posebno s Rusijom biti francuski predsjednik Emmanuel Macron.

Takozvana militarizacija Europe ima dvije glavne svrhe. Manje važna svrha je želja za vojnim suprotstavljanjem Rusiji, iako Amerika s Rusijom želi détente, a ne sukob. Prva svrha militarizacije Europske unije je posljedična veća centralizacija ili usredotočenje europske vlasti u Bruxellesu. Kancelarka Merkel je nastojala vlast u Uniji usredotočiti u Berlin. Ona je pritom obilno rabila uspostavu zajedničkog novca euro. Tad se govorilo o uspostavi Četvrtog Reicha.

Sad Ursula von der Leyen i ostali europski neokonzervativci uz pomoć britanskog premijera Starmera nastoje militarizirati Uniju, jer militarizacija svake političke tvorevine traži usredotočenje vlasti. U vojnim snagama vlast nije raspačana ni na rodove vojske, a pogotovo ne na postrojbe. (Zanimljivo je to, da Britanija pozdravlja remilitarizaciju Njemačke!) Europska unija, ali i Njemačka pod očekivanim kancelarom Friedrichom Merzom, remilitarizaciju pretpostavljaju reindustrijalizaciji. Moguće nositeljice nove industrije koja je potrebna Europi bile bi industrijske korporacije, koje su raspršene po cijeloj Uniji, ali i po zemljopisnom prostoru svake članice. Korporacije čine ljudi, njihove zamisli i dogovoreni postupci, a političku vlast čine politički sustav i propisana središnja pravila postupanja.

Očekivani savezni kancelar Friedrich Merz osim remilitarizacije Njemačke predviđa i njezinu financijalizaciju. Njemačka bi trebala zapostaviti industriju i kao glavnu gospodarsku djelatnost uzeti financije. (Merz je – otkad ga je kancelarka Merkel isključila iz stranačke politike – donedavno služio kao glavni ravnatelj u Njemačkoj ozloglašene američke kuće BlackRock, koja se bavi ulaganjima i financijskim uslugama.) Takvo usmjerenje njemačkog gospodarstva bilo bi smrtnom presudom njemačkom gospodarstvu i njemačkoj poslovnoj baštini.

Po meni, militarizacija Europske unije po želji Bruxellesa i jačanje NATO-a po želji Washingtona stoje u opreci. Hoće li postrojbe vojne sile EU i europsko novo oružje biti pod vojnim zapovjednikom Unije ili pod zapovjednikom Atlantskog saveza, koji je redovito američki general? Bez obzira na spomenuti zahtjev državnog tajnika Rubija, možda američki predsjednik traži način, da se Amerika riješi Atlantskog saveza? Amerika ima većih i težih briga izvan Europe, nego u Europi. Zna se, da glavni tajnik Mark Rutte treba NATO.

U novoj europskoj politici određene su svrhe, ali je nebrojeno mnogo zbiljskih zamisli kako te svrhe ostvariti. Jedna svrha je, očito, pobijediti Rusiju, a o ostvarenju te svrhe svaka nacionalna vlada ima svoje zamisli, posebice u svezi s uključenjem njezinih postrojbi u mogući rat protiv Rusije.

Mene kao matematičara ratobornost Europske Unije podsjeća na Diofantove jednadžbe. Diofant je bio starogrčki matematičar, koji je živio u Aleksandriji oko 250. godine poslije Isusa.) Diofant se je bavio jednadžbama, u kojima ima više nepoznanica, nego jednadžbi te u kojima su i koeficijenti i rješenja cijeli brojevi. Takve jednadžbe mogu imati više rješenja, ali rješenja ni ne moraju imati. Primjerice, jednadžba 3x + 5y = 28 ima dva cjelobrojna rješenja (1,5) i (6,2). Jednadžbe 3x + 7y + 2z = 50 i 4x + 5y + 12z = 200 su dvije jednadžbe s tri nepoznanice.

S obzirom na mnoštvo nepoznanica u novom europskom protivruskom projektu teško će biti uskladiti zamisli jedinačnih europskih država, posebice imajući u vidu slabo zanimanje američkog predsjednika za Europu. Stoga bi bilo dobro, da Unija čim prije odustane od vlastite militarizacije, kako ne bio uzrujavala svoje građane i zbunjivala svoje narode.

Continue Reading

Trump se uhvatio uvoznih trošarina kao pijan plota

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnje geopolitike. Osvrt se bavi dobrim posljedicama američkoga slobodnog i širokog nametanja uvoznih trošarina. Nametom američkih uvoznih trošarina bavio sam se u više prijašnjih osvrta. Pisao sam, primjerice, da namet uvoznih trošarina ne može nadoknaditi američko zaostajanje u tehnologiji u suvremenim gospodarskim granama. Pisao sam i to, da spas Amerike nije samo u nametu uvoznih trošarina. Pisao sam i da Trump u okršaju s drugim državama ne rabi vatreno oružje, nego trošarine. Konačno, u jednom sam osvrtu nastojao objasniti, da američki predsjednik nametom uvoznih trošarina od prijatelja pravi neprijatelje.

Osvrt se bavi političkim odgovorom „ostatka svijeta“ Trumpovoj prisilnoj ideji ili paranoji nametanja uvoznih trošarina pojedinim državama (Meksiku, Kanadi, Venezueli i drugima) te pojedinim udrugama država (Europskoj uniji, ASEAN-u, MERCOSUR-u ili trgovinskoj udruzi Južne Amerike i drugima). Američki predsjednik je zaprijetio i punopravnim i uortačenim članicama BRICS-a uvoznim trošarinama u stupnju od 150% na vrijednost uvezenih proizvoda, ako one u svojoj međusobnoj prekograničnoj trgovini odbace uporabu američkog dolara. Uvozne trošarine znaju biti vezane i uz određene proizvode (čelik, aluminij, automobile, lijekove) pa one pogađaju gospodarstva gotovo svih zemalja svijeta.

[Postoje i izvozne trošarine. Američki Građanski rat (1861.-1865.) izbio je zbog toga, što južne američke države nisu prihvatile uvođenje izvoznih trošarina, koje su predlagale sjeverne države, kako bi se američka država dokopala kapitala potrebnog za daljnje osvajanje američkog zapada. Nedavno je Kanada zaprijetila izvoznim trošarina na električnu struju, kojom se iz kanadske savezne države Ontario opskrbljuje milijun i pol kućanstva i korporacija u američkim saveznim državama Michigan, Minnesota i New York. Američki predsjednik umjesto izvoznih trošarina nameće zabrane izvoza određenih proizvoda u neke zemlje.]

Trošarine te gospodarske i financijske kazne koje Amerika i nadalje nameće drugim državama razgrađuju svjetsko tržište korporacija nasuprot nakanama predsjednika Billa Clintona (1993.-2001.) koji je stvorio WTO. Globalizacija poslovanja korporacija je od svojeg početka posljedično potaknula političku globalizaciju svijeta ili naše vrste. Tako je počela globalizacija nacionalnih gospodarstava i nacionalnih država. Američko nametanje trošarina dobilo je novi zamah povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću pa je prema očekivanjima istovremeno došlo do namjernog i sve tješnjega međusobnog političkog povezivanja država, koje su pogođene nametom uvoznih trošarina. Dok namet trošarina koči i razgrađuje svjetsko tržište korporacija pojačava se suradnja nacionalnih gospodarstava.

Gospodarske kazne su bile uobičajene u svijetu podijeljenom Željeznim zastorom poslije 1946. godine. Zapadne gospodarske kazne tad su se najčešće sastojale u zabrani davanja kredita zemljama Istočnog tabora, zabrani izvoza napredne tehnologije u te zemlje i zabrani slobodnog ulaska građana Istočnog tabora u zapadne zemlje. Bio je uzajamno ograničen i rad diplomatskih službi zemalja Istoka i Zapada. Ipak, 1974. godine predsjednik Richard Nixon je za svojeg drugog posjeta Sovjetskom Savezu otvorio velebnu izložbu računala i komunikacijskih uređaja, koji su se otad mogli u namjerno skučenim inačicama nuditi Sovjetskom Savezu, Kini i ostalim istočnim zemljama. Tad je u jeku bilo popuštanje napetosti među tadašnjim političkim, gospodarskim, vojnim i ideološkim taborima.

Postupak popuštanja napetosti među taborima postupno je doveo do sloma europskog komunizma i do gospodarskih reformi u Kini što je stvorilo uvjete za stvaranje svjetskoga slobodnog tržišta. To tržište je 1995. godine bilo utjelovljeno u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji kao ustanovi. Na svjetskom tržištu uspostavljene su opskrbne mreže za proizvođače sklopova i konačnih proizvoda, pri čemu se je vodio račun samo o isplatljivosti proizvodnje i nabave dijelova i sklopova, ali ne i o mjestu odnosno o državi proizvodnje. [Poznati američki pisac Thomas Friedman je svoju knjigu, u kojoj je raščlanio globalizaciju u 21. stoljeću, nazvao Svijet je ravan (The World is Flat, 2005).] Zato se može reći, da američko obilno i slobodno nametanje trošarina razbija i uništava svjetske opskrbne mreže. Kina je jedina svjetska gospodarska sila, koja potpuno nadzire opskrbne mreže za svoju industrijsku proizvodnju. Svjetski poremećaj dosadašnjih opskrbnih mreža putem nameta trošarina dovodi mnoga nacionalna gospodarstva u velike nevolje.

Američki predsjednik je proslavio 2. travnja kao novouvedeni Dan oslobođenja (SAD) nametanjem novih uvoznih trošarina šezdesetorim državama. Kina će plaćati dodatne trošarine u stupnju 34%, Indija 26%, EU 20%, Japan 24%, J. Koreja 29%, Vijetnam 49%, Tajland 36%, Tajvan 32%, Indonezija 32%, Kambodža 49%, Južna Afrika 30%, Bangladeš 37%, Šri Lanka 44%, Švicarska 31%, Pakistan 29%, a Izrael 17%. Meksiko i Kanada su pošteđene novog nameta na proizvode, koji su predviđeni američko-meksičko-kanadskim sporazumom USMCA, kojim je američki predsjednik uredio trgovanje sa susjedima 2020. godine.

Opća svjetska ocjena nameta dodatnih trošarina je poražavajuća za SAD. Za namet novih trošarina svjetski političari kažu, da će (1) pogoditi američke građane, koji će godišnje zbog trošarina plaćati 5.000 dolara više i time smanjiti svoju kupovnu sposobnost; (2) smanjiti svjetsku gospodarsko djelovanje i potaknuti svjetsku recesiju; (3) poremetiti svjetske opskrbne mreže, od kojeg zla je zaštićena samo Kina; i (4) napraviti bogate Amerikance bogatijima, a siromašne siromašnijima, jer je namet trošarina povezan sa smanjenjem poreza američkim bogatašima.

Kako bi donekle ublažile nevolje, koje će pogoditi mnoga nacionalna gospodarstva uključujući i američko, mnoge države poduzimaju političke mjere i povezuju se s ostalim državama, koje žele smanjiti ovisnost o američkom tržištu. Spomenut ću dva primjera traženja novih tržišta. Prvi je golema zemlja Kanada, koja je američka susjeda s razmjerno malobrojnim pučanstvom, koja ima približno jednaku zemljopisnu površinu kao i Amerika te koja ima golemo, gotovo netaknuto prirodno blago.

Novi kanadski premijer Mark Carney nije za prvo inozemno putovanje po uvriježenom običaju izabrao Washington, nego Europsku uniju. Premijer Carney želi čim više svojeg blaga (naftu, plin, tražene kovine, gradbeno drvo i drugo) prodavati drugim kontinentima (Europi, Aziji i Južnoj Americi). Za boravka u Europi Carney je s Francuzima dogovorio isporuke podmornica na nuklearni pogon u vrijednosti 60 milijardi dolara. Kanada je s Australijom dogovorila isporuku radarskih sustava u vrijednosti 6 milijardi dolara. Carney želi, da Kanada produbi suradnju s Francuskom i u područjima tehnologije i zaštite ili sigurnosti. Kanada želi napraviti strategijski ugovor s Europskom unijom, koja oskudijeva u izvorima, kakvih u Kanada ima napretek, posebice naftom, ukapljenim plinom i gradbenim drvom.

Drugi primjer je pružio trojni sastanak ministara gospodarstva i trgovine Japana, Kine i Južne Koreje u Tokyju 29. i 30. ožujka ove godine. Japanski ministar Yoji Muto je naglasio nevolje, koje očekuju japanske proizvođače nametom američki trošarina. Primjerice, Toyota je najveći svjetski proizvođač i izvoznik automobila, ali uvozne trošarine na američkom tržištu neće pogoditi samo nju, nego i njezine kooperante, koji proizvode čelične i plastične ljuske za trup automobila, automobilske dijelove i elektroničke proizvode. Korejski ministar Ahn Duk-geun je naglasio, da je polovica korejskog izvoza dosad išla u Ameriku. Širinu kineskog pristupa američkim trošarinama pokazao je ministar Wang Wentao rekavši, da američke trošarine ugrožavaju postojanost svjetske industrijske opskrbne mreže i unazađuju svjetsko gospodarstvo. Japan, Kina i Južna Koreja će ubuduće sustavno međusobno surađivati, kako bi postale čim manje ovisne o američkoj tržišnoj samovolji. Planira se i skori sastanak na vrhuncu predsjednika Xi Jinpinga, premijera Shigeru Ishibe i vršitelja dužnosti predsjednika Južne Koreje Choi Sang-moka.

Ipak, „u svakom zlu je i neko dobro“. U zloći jednostranog nametanja uvoznih trošarina dobro je to, što će namet trošarina prometnuti globalizaciju korporacija u globalizaciju suverenih država. Zašto bi korporacije i nadalje imale veću važnost od naroda i njihovih država? U svakoj životnoj zajednici pa i u vrsti Homo sapiens – koja je postala istinskom životnom zajednicom – postoje četiri posebna, ali neraspletljiva izvora vlasti: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja, koji uključuje i dobrobit ljudi. Zašto bi u bilo kojoj životnoj zajednici korporacije i kapital, koji pripadaju gospodarstvu imale presudan utjecaj na život i stanje ljudi? Ako korporacije „hrane“ ljude, ne moraju im zapovijedati. Američke uvozne trošarine razbudile su mnoge političare, koji sve više uviđaju opakost sadašnjih unutarnjih odnosa u životnim zajednicama i u cijeloj našoj vrsti. Zašto bi ljudi manje vrijedili od korporacija, koje se trebaju brinuti za dobrobit ljudi i naroda?

Jedan od izvora vlasti ili utjecaja u zajednicama je zaštita ili sigurnost. Kanadski premijer Carney je pet godina služio kao guverner Središnje banke Kanade i slijedno sedam godina kao guverner (središnje) Banke Engleske. Guverneri središnjih nacionalnih banaka moraju voditi račun o svim vidicima gospodarstva, a ne samo o manjku u robnoj razmjeni sa svijetom kao što se dogodilo Donaldu Trumpu. Trump je bio poslovan čovjek, ali nije školovan ekonomist. Trump se uhvatio uvoznih trošarina kao pijan plota, jer je kao čovjek u godinama sve manje u stanju – čak i da je školovan kao ekonomist – vladati cjelinom gospodarstva.

Mark Carney je dobro prosudio, da namet američkih uvoznih trošarina nije samo političko, nego i sigurnosno pitanje. Zato je i napravio ugovore za podmornice i radarske sustave. Da je američki namet trošarina političko pitanje pokazuje novo nastojanje političara i državnika, da se obuzda američki namet trošarina. Svijet nije više ovisan o američkom tržištu. Američka industrijska proizvodnja je samo 16% ukupne svjetske industrijske proizvodnje, a ta proizvodnja je velikim dijelom utemeljena na zaostaloj tehnologiji, posebice ako se usporedi s kineskom. Kina ima 32% svjetske industrijske proizvodnje.

Samovolja i jednostrano postupanje američke državne uprave ima duboke korijene u američkoj politici i geopolitici. Valja se sjetiti nametnutog Sporazuma u hotelu Plazza u gradu New Yorku 1985. godine, koji su sklopili Francuska, Zapadna Njemačka, Japan, UK i SAD. Tim sporazumom predsjednik Reagan je nametnuo revalvaciju novca ostalih država, kako bi uklonio američki trgovinski manjak. Predsjednik Reagan je spomenutim sporazumom potpuno zakočio japanski gospodarski rast, od čega se Japan još nije izbavio. Nametom trošarina na Dan oslobođenja predsjednik Trump je pogodio nacionalna gospodarstva cijelog svijeta: gospodarstva i saveznika i protivnika Amerike.

Zato se je cijeli svijet uzbunio i pobunio. Upletanje američke države u svjetsko gospodarstvo dovest će do uključenja svih država u svjetsko poslovanje. Po meni, to će imati dobroćudne posljedice, jer se odsad polovni dogovori neće praviti prvobitno među korporacijama koje nisu nikomu odgovorne, nego među suverenim državama, koje su odgovorne svojim narodima. Svaka je država svojem narodu odgovorna za stanje narodnog gospodarstva pa je pozvana i da suradnjom s drugim državama unapređuje svoje i svjetsko gospodarstvo. Politički sustav u kojemu država ili politika predvodi ukupno djelovanje naroda nazivam politizmom, koji razlučujem i od kapitalizma i od komunizma i od nacionalnog socijalizma.

Continue Reading

Trump se uhvatio uvoznih trošarina kao pijan plota

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnje geopolitike. Osvrt se bavi dobrim posljedicama američkoga slobodnog i širokog nametanja uvoznih trošarina. Nametom američkih uvoznih trošarina bavio sam se u više prijašnjih osvrta. Pisao sam, primjerice, da namet uvoznih trošarina ne može nadoknaditi američko zaostajanje u tehnologiji u suvremenim gospodarskim granama. Pisao sam i to, da spas Amerike nije samo u nametu uvoznih trošarina. Pisao sam i da Trump u okršaju s drugim državama ne rabi vatreno oružje, nego trošarine. Konačno, u jednom sam osvrtu nastojao objasniti, da američki predsjednik nametom uvoznih trošarina od prijatelja pravi neprijatelje.

Osvrt se bavi političkim odgovorom „ostatka svijeta“ Trumpovoj prisilnoj ideji ili paranoji nametanja uvoznih trošarina pojedinim državama (Meksiku, Kanadi, Venezueli i drugima) te pojedinim udrugama država (Europskoj uniji, ASEAN-u, MERCOSUR-u ili trgovinskoj udruzi Južne Amerike i drugima). Američki predsjednik je zaprijetio i punopravnim i uortačenim članicama BRICS-a uvoznim trošarinama u stupnju od 150% na vrijednost uvezenih proizvoda, ako one u svojoj međusobnoj prekograničnoj trgovini odbace uporabu američkog dolara. Uvozne trošarine znaju biti vezane i uz određene proizvode (čelik, aluminij, automobile, lijekove) pa one pogađaju gospodarstva gotovo svih zemalja svijeta.

[Postoje i izvozne trošarine. Američki Građanski rat (1861.-1865.) izbio je zbog toga, što južne američke države nisu prihvatile uvođenje izvoznih trošarina, koje su predlagale sjeverne države, kako bi se američka država dokopala kapitala potrebnog za daljnje osvajanje američkog zapada. Nedavno je Kanada zaprijetila izvoznim trošarina na električnu struju, kojom se iz kanadske savezne države Ontario opskrbljuje milijun i pol kućanstva i korporacija u američkim saveznim državama Michigan, Minnesota i New York. Američki predsjednik umjesto izvoznih trošarina nameće zabrane izvoza određenih proizvoda u neke zemlje.]

Trošarine te gospodarske i financijske kazne koje Amerika i nadalje nameće drugim državama razgrađuju svjetsko tržište korporacija nasuprot nakanama predsjednika Billa Clintona (1993.-2001.) koji je stvorio WTO. Globalizacija poslovanja korporacija je od svojeg početka posljedično potaknula političku globalizaciju svijeta ili naše vrste. Tako je počela globalizacija nacionalnih gospodarstava i nacionalnih država. Američko nametanje trošarina dobilo je novi zamah povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću pa je prema očekivanjima istovremeno došlo do namjernog i sve tješnjega međusobnog političkog povezivanja država, koje su pogođene nametom uvoznih trošarina. Dok namet trošarina koči i razgrađuje svjetsko tržište korporacija pojačava se suradnja nacionalnih gospodarstava.

Gospodarske kazne su bile uobičajene u svijetu podijeljenom Željeznim zastorom poslije 1946. godine. Zapadne gospodarske kazne tad su se najčešće sastojale u zabrani davanja kredita zemljama Istočnog tabora, zabrani izvoza napredne tehnologije u te zemlje i zabrani slobodnog ulaska građana Istočnog tabora u zapadne zemlje. Bio je uzajamno ograničen i rad diplomatskih službi zemalja Istoka i Zapada. Ipak, 1974. godine predsjednik Richard Nixon je za svojeg drugog posjeta Sovjetskom Savezu otvorio velebnu izložbu računala i komunikacijskih uređaja, koji su se otad mogli u namjerno skučenim inačicama nuditi Sovjetskom Savezu, Kini i ostalim istočnim zemljama. Tad je u jeku bilo popuštanje napetosti među tadašnjim političkim, gospodarskim, vojnim i ideološkim taborima.

Postupak popuštanja napetosti među taborima postupno je doveo do sloma europskog komunizma i do gospodarskih reformi u Kini što je stvorilo uvjete za stvaranje svjetskoga slobodnog tržišta. To tržište je 1995. godine bilo utjelovljeno u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji kao ustanovi. Na svjetskom tržištu uspostavljene su opskrbne mreže za proizvođače sklopova i konačnih proizvoda, pri čemu se je vodio račun samo o isplatljivosti proizvodnje i nabave dijelova i sklopova, ali ne i o mjestu odnosno o državi proizvodnje. [Poznati američki pisac Thomas Friedman je svoju knjigu, u kojoj je raščlanio globalizaciju u 21. stoljeću, nazvao Svijet je ravan (The World is Flat, 2005).] Zato se može reći, da američko obilno i slobodno nametanje trošarina razbija i uništava svjetske opskrbne mreže. Kina je jedina svjetska gospodarska sila, koja potpuno nadzire opskrbne mreže za svoju industrijsku proizvodnju. Svjetski poremećaj dosadašnjih opskrbnih mreža putem nameta trošarina dovodi mnoga nacionalna gospodarstva u velike nevolje.

Američki predsjednik je proslavio 2. travnja kao novouvedeni Dan oslobođenja (SAD) nametanjem novih uvoznih trošarina šezdesetorim državama. Kina će plaćati dodatne trošarine u stupnju 34%, Indija 26%, EU 20%, Japan 24%, J. Koreja 29%, Vijetnam 49%, Tajland 36%, Tajvan 32%, Indonezija 32%, Kambodža 49%, Južna Afrika 30%, Bangladeš 37%, Šri Lanka 44%, Švicarska 31%, Pakistan 29%, a Izrael 17%. Meksiko i Kanada su pošteđene novog nameta na proizvode, koji su predviđeni američko-meksičko-kanadskim sporazumom USMCA, kojim je američki predsjednik uredio trgovanje sa susjedima 2020. godine.

Opća svjetska ocjena nameta dodatnih trošarina je poražavajuća za SAD. Za namet novih trošarina svjetski političari kažu, da će (1) pogoditi američke građane, koji će godišnje zbog trošarina plaćati 5.000 dolara više i time smanjiti svoju kupovnu sposobnost; (2) smanjiti svjetsku gospodarsko djelovanje i potaknuti svjetsku recesiju; (3) poremetiti svjetske opskrbne mreže, od kojeg zla je zaštićena samo Kina; i (4) napraviti bogate Amerikance bogatijima, a siromašne siromašnijima, jer je namet trošarina povezan sa smanjenjem poreza američkim bogatašima.

Kako bi donekle ublažile nevolje, koje će pogoditi mnoga nacionalna gospodarstva uključujući i američko, mnoge države poduzimaju političke mjere i povezuju se s ostalim državama, koje žele smanjiti ovisnost o američkom tržištu. Spomenut ću dva primjera traženja novih tržišta. Prvi je golema zemlja Kanada, koja je američka susjeda s razmjerno malobrojnim pučanstvom, koja ima približno jednaku zemljopisnu površinu kao i Amerika te koja ima golemo, gotovo netaknuto prirodno blago.

Novi kanadski premijer Mark Carney nije za prvo inozemno putovanje po uvriježenom običaju izabrao Washington, nego Europsku uniju. Premijer Carney želi čim više svojeg blaga (naftu, plin, tražene kovine, gradbeno drvo i drugo) prodavati drugim kontinentima (Europi, Aziji i Južnoj Americi). Za boravka u Europi Carney je s Francuzima dogovorio isporuke podmornica na nuklearni pogon u vrijednosti 60 milijardi dolara. Kanada je s Australijom dogovorila isporuku radarskih sustava u vrijednosti 6 milijardi dolara. Carney želi, da Kanada produbi suradnju s Francuskom i u područjima tehnologije i zaštite ili sigurnosti. Kanada želi napraviti strategijski ugovor s Europskom unijom, koja oskudijeva u izvorima, kakvih u Kanada ima napretek, posebice naftom, ukapljenim plinom i gradbenim drvom.

Drugi primjer je pružio trojni sastanak ministara gospodarstva i trgovine Japana, Kine i Južne Koreje u Tokyju 29. i 30. ožujka ove godine. Japanski ministar Yoji Muto je naglasio nevolje, koje očekuju japanske proizvođače nametom američki trošarina. Primjerice, Toyota je najveći svjetski proizvođač i izvoznik automobila, ali uvozne trošarine na američkom tržištu neće pogoditi samo nju, nego i njezine kooperante, koji proizvode čelične i plastične ljuske za trup automobila, automobilske dijelove i elektroničke proizvode. Korejski ministar Ahn Duk-geun je naglasio, da je polovica korejskog izvoza dosad išla u Ameriku. Širinu kineskog pristupa američkim trošarinama pokazao je ministar Wang Wentao rekavši, da američke trošarine ugrožavaju postojanost svjetske industrijske opskrbne mreže i unazađuju svjetsko gospodarstvo. Japan, Kina i Južna Koreja će ubuduće sustavno međusobno surađivati, kako bi postale čim manje ovisne o američkoj tržišnoj samovolji. Planira se i skori sastanak na vrhuncu predsjednika Xi Jinpinga, premijera Shigeru Ishibe i vršitelja dužnosti predsjednika Južne Koreje Choi Sang-moka.

Ipak, „u svakom zlu je i neko dobro“. U zloći jednostranog nametanja uvoznih trošarina dobro je to, što će namet trošarina prometnuti globalizaciju korporacija u globalizaciju suverenih država. Zašto bi korporacije i nadalje imale veću važnost od naroda i njihovih država? U svakoj životnoj zajednici pa i u vrsti Homo sapiens – koja je postala istinskom životnom zajednicom – postoje četiri posebna, ali neraspletljiva izvora vlasti: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja, koji uključuje i dobrobit ljudi. Zašto bi u bilo kojoj životnoj zajednici korporacije i kapital, koji pripadaju gospodarstvu imale presudan utjecaj na život i stanje ljudi? Ako korporacije „hrane“ ljude, ne moraju im zapovijedati. Američke uvozne trošarine razbudile su mnoge političare, koji sve više uviđaju opakost sadašnjih unutarnjih odnosa u životnim zajednicama i u cijeloj našoj vrsti. Zašto bi ljudi manje vrijedili od korporacija, koje se trebaju brinuti za dobrobit ljudi i naroda?

Jedan od izvora vlasti ili utjecaja u zajednicama je zaštita ili sigurnost. Kanadski premijer Carney je pet godina služio kao guverner Središnje banke Kanade i slijedno sedam godina kao guverner (središnje) Banke Engleske. Guverneri središnjih nacionalnih banaka moraju voditi račun o svim vidicima gospodarstva, a ne samo o manjku u robnoj razmjeni sa svijetom kao što se dogodilo Donaldu Trumpu. Trump je bio poslovan čovjek, ali nije školovan ekonomist. Trump se uhvatio uvoznih trošarina kao pijan plota, jer je kao čovjek u godinama sve manje u stanju – čak i da je školovan kao ekonomist – vladati cjelinom gospodarstva.

Mark Carney je dobro prosudio, da namet američkih uvoznih trošarina nije samo političko, nego i sigurnosno pitanje. Zato je i napravio ugovore za podmornice i radarske sustave. Da je američki namet trošarina političko pitanje pokazuje novo nastojanje političara i državnika, da se obuzda američki namet trošarina. Svijet nije više ovisan o američkom tržištu. Američka industrijska proizvodnja je samo 16% ukupne svjetske industrijske proizvodnje, a ta proizvodnja je velikim dijelom utemeljena na zaostaloj tehnologiji, posebice ako se usporedi s kineskom. Kina ima 32% svjetske industrijske proizvodnje.

Samovolja i jednostrano postupanje američke državne uprave ima duboke korijene u američkoj politici i geopolitici. Valja se sjetiti nametnutog Sporazuma u hotelu Plazza u gradu New Yorku 1985. godine, koji su sklopili Francuska, Zapadna Njemačka, Japan, UK i SAD. Tim sporazumom predsjednik Reagan je nametnuo revalvaciju novca ostalih država, kako bi uklonio američki trgovinski manjak. Predsjednik Reagan je spomenutim sporazumom potpuno zakočio japanski gospodarski rast, od čega se Japan još nije izbavio. Nametom trošarina na Dan oslobođenja predsjednik Trump je pogodio nacionalna gospodarstva cijelog svijeta: gospodarstva i saveznika i protivnika Amerike.

Zato se je cijeli svijet uzbunio i pobunio. Upletanje američke države u svjetsko gospodarstvo dovest će do uključenja svih država u svjetsko poslovanje. Po meni, to će imati dobroćudne posljedice, jer se odsad polovni dogovori neće praviti prvobitno među korporacijama koje nisu nikomu odgovorne, nego među suverenim državama, koje su odgovorne svojim narodima. Svaka je država svojem narodu odgovorna za stanje narodnog gospodarstva pa je pozvana i da suradnjom s drugim državama unapređuje svoje i svjetsko gospodarstvo. Politički sustav u kojemu država ili politika predvodi ukupno djelovanje naroda nazivam politizmom, koji razlučujem i od kapitalizma i od komunizma i od nacionalnog socijalizma.

Continue Reading