Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i više mojih novijih osvrta isto bavi američkim uvoznim trošarinama. Posebno se bavi posljedicama, koje je nepromišljeno i nedomišljeno nametanje trošarina nanijelo američkom gospodarstvu. Prije sam pisao o američkom ili o Trumpovom jednostranom nametu trošarina; o protivmjerama ili o protivtrošarinama kojima su pogođene zemlje odvratile na američki potez; o nevoljnom stanju uma, koji je smislio namet uvoznih trošarina; te o jačanju političke i gospodarske suradnje među pogođenim zemljama. Namet trošarina nije gospodarska mjera, nego politički potez.

Američki predsjednik se je uzalud nadao, da će namet uvoznih trošarina spasiti, a ne oslabiti američko gospodarstvo, jer je očekivao, da će namet trošarina prisiliti američke industrijske korporacije, da svoju proizvodnju iz inozemstva hitno premjeste u Ameriku. Ipak, taj postupak traži za provedbu znatno vrijeme. Osim toga, tridesetogodišnja deindustrijalizacija američkog gospodarstva smanjila je udio američke industrije u domaćem proizvodu na samo 10%. Američka industrija zapošljava 15% svih zaposlenih što znači, da američka industrija nedovoljno rabi robote i umjetnu umnost (AI). Valja pretpostaviti, da bi nove tvornice u SAD naveliko rabile robote i umjetnu umnost, za koje američka industrija nema dovoljno vještih radnika.

Očekivani promašaj američkog nameta uvoznih trošarina, dolazi od nedvojbene činjenice, da nije dosta iz inozemstva u SAD premjestiti pravljenje konačnih proizvoda, nego u SAD valja premjestiti i proizvodnju dijelova i sklopova, koji se ugrađuju u konačne proizvode, a upravo ta proizvodnja je raspačana diljem svijeta. Ukratko, ni američke jedinačne korporacije ni američko gospodarstvo kao cjelina ne nadziru industrijske opskrbne mreže. Kinesko gospodarstvo i kineska država su na vrijeme napravile svoje opskrbne mreže, kakve se ne mogu učas postaviti.

Zbog opće neizvjesnosti koju je u svijetu stvorio američki namet trošarina i posebno zbog štete koje su trošarine nanijele ljudima u SAD, došlo je do smanjenja domaćih putovanja pa su smanjeni odsjedanje u hotelima, posjeti restoranima i zalaženje u kavane. Zbog toga su mnogi radnici ostali bez posla, a mnogi rade skraćeno. Mnogi su se ljudi počeli pouzdavati u državne službe zaštite. Zbog nameta uvoznih trošarina, koje su pogodile tuđe ljude smanjen je dolazak turista u SAD. To je stvorilo poteškoće u proračunima gradova, posebice manjih, a neki gradovi su zatražili stečaj.

U SAD je došlo do smanjenja broja međunarodnih skupova i sastanaka. Otežan je i položaj sveučilišta, jer se – nevezano uz namet trošarina – vodi hajka na inozemne studente, posebice kineske, kako bi se navodno spriječio odljev američkog znanja u azijske zemlje. Predsjednik Trump je u prijeporu sa Sveučilištem u Harvardu. O tomu se vodi i sudbeni postupak, a golem broj azijskih studenata je napustio to sveučilište.

Zbog nameta trošarina posebno je stradala automobilska industrija. Automobili korporacije Ford su zbog nameta trošarina poskupjeli od 2.000 do 5.000 dolara. Glavni sindikat automobilskih radnika priprema obustavu rada, koju nije vodio više od deset godina. Radnici koji nisu bili učlanjeni u sindikate traže od poslodavca dopuštenje za učlambu. To se posebno odnosi na veliku američku tvornicu akumulatora za električne automobile. Neke tvornice automobila rabe samo 50% svojih mogućnosti proizvodnje. Otežana suradnja tvorničara s kooperantima ugrožava i radnike i kupce. Zbog porasta cijena dijelova i povećanja proizvodnih izdataka mnoge se američke korporacije na svojem tržištu moraju sve žešće nadmetati s tuđim korporacijama. Ukratko, uvozne trošarine poskupljuju proizvode i smanjuju nadmetateljsku sposobnost korporacija.

Neizvjesnost poslovanja industrijskih korporacija dovodi u posebno težak položaj radnike srednje dobi. Radnici ne gube samo nadnice, nego i zdravstvenu zaštitu. Zbog financijskih poteškoća, neki od njih prodaju kuće ili stanove i sele k rođacima. Mnoge obitelji se nalaze pred teškim izborom: kupiti hranu, lijekove ili novu odjeću. Djeca rastu i neprestance trebaju novu odjeću.

Korporacija Coca Cola navodno je ukinula 19.000 radnih mjesta, zbog poskupljenja aluminija, od kojega se prave limenke. Ta korporacija dio svoje proizvodnje premješta u zemlje, koje ne nameću uvozne trošarine.

U posebno teškom položaju je američka proizvodnja električnih automobila. Čini se, da su svijet i Amerika prerano počeli zamjenjivati automobile s unutarnjim gorenjem električnima. Cijelo punjenje akumulatora električnog automobila dostatno je za kratku vožnju, a u SAD ne postoji prava podloga za lagano punjenje akumulatora. Mnogi vozači smatraju način upravljanja električnim automobilima neprikladnim. Upravljanje bez sudjelovanja vozača je posebno pogibeljno što su pokazale mnoge nezgode u prijevozu. Pokazalo se je i da vrijeme troši posebne akumulatore za električne automobile. Usto, predsjednik Trump se protivi uporabi električnih automobila, jer želi u Americi povećati proizvodnju nafte i ukapljenog plina.

Korporacija Hertz je 2020. godine tražila zaštitu putem stečaja. Spasila se je, ali je odmah potom kupila 100.000 vozila korporacije Tesla, koje su korisnici nerado unajmljivali. Hertz se sad nastoji riješiti kupljenih električnih automobila. Rabljeno vozilo, koje je kao novo stajalo 46.000 dolara sad stoji manje od 2.000 dolara. Auto Tesla koji je kao nov stajao 89.000 dolara sad stoji 48.000 dolara. Nešto bolje stoje automobili korporacije Toyota, kojima je cijena od 49.000 dolara pala na 33.000 tisuće.

Namet uvoznih trošarina doveo je u posebno težak položaj korporaciju Amazon, koja se bavi internetskom trgovinom i koja u svojim središtima za prikupljanje i raspačavanje robe obilno rabi i umjetnu umnost. Doznaje se, da vodstvo korporacije Amazon ozbiljno razmišlja o premještanju takvih središta u zemlje, koje ne nameću uvozne trošarine. Zašto bi korporacija Amazon, koja kupuje i prodaje svoju robu diljem svijeta, plaćala uvozne trošarine u Americi, ako je glavnina robe, koju ona nabavlja predviđena za ponovni izvoz? Premještanje kupo-prodajnih središta Amazona u inozemstvo dovelo bi u težak položaj male trgovce, koji robu za prodaju u svojim trgovinama ili na prodajnim stolovima naveliko kupuju od Amazona.

Opsjednutost američkog predsjednika nametom trošarina neće poduprijeti ponovnu industrijalizaciju američkog gospodarstva. Za to bi bili potrebni: sustavno ulaganje u novu tehnologiju, predano smišljanje proizvoda za svjetsko tržište, uspostava opskrbnih mreža i primjerena državna politika, koja bi bila uperena u industrijalizaciju gospodarstva.

Međutim, američka država ne kani ulagati u (privatno) gospodarstvo, a velike američke korporacije su se zagnjurile u par tehnoloških područja, kao što su privatne („društvene“) mreže, umjetna umnost (AI) i kvantno računalstvo i to u nastojanju, da u tim područjima prave iznimno visoku zaradu. Nisu se financijalizirale samo jedinačne američke korporacije, nego se je financijaliziralo cijelo američko gospodarstvo. Reindustrijalizacija američkog gospodarstva ne može se osloniti na spomenuta tri područja. Ta područja su de facto pomogla deindustrijalizaciju američkog gospodarstva.

(Za široku, zbiljsku i poslovnu uporabu umjetne umnosti potrebno je proizvoditi i rabiti goleme količine električne struje, jer poluvodički sklopovi za umjetnu umnost rabe mnogo struje. Ipak, Amerika sad ne proizvodi dovoljne količine struje, da bi se u njoj mogla naširoko i korisno rabiti umjetnu umnost. To nije slučaj s Kinom. Prema pouzdanim podatcima, Kina proizvodi električne energije više nego Amerika, Europa i Indija zajedno. Kina proizvodnju električne struje sve više temelji na nuklearnim elektranama.)

Za sustavan razvitak i za brz napredak svoje industrije Amerika treba učiti od Kine, koja je u četrdesetak godina svoju natražnu tešku industriju preobrazila u industriju utemeljenu na suvremenoj tehnologiji te koja je postala prvom industrijskom i prvom trgovinskim silom svijeta. Usto, Amerika bi u području tehnologije i razvitka industrije trebala i surađivati s Kinom, umjesto da joj se suprotstavlja i da koči njezin gospodarski napredak, kao da tehnološko zaostajanje Kine može unaprijediti američku industriju. Sadašnja američka i politička i gospodarska strategija svode se na deglobalizaciju poslovanja i na ponovno pretinčenje svijeta u razdvojene političke zajednice, ne bi li one jedna po jedna ponovo podlegle američkoj političkoj hegemoniji, kojoj je vrijeme isteklo.

U američkoj političkoj strategiji ima nešto gore i od deglobalizacije i od hegemonije. Čini se, da je američka državna politika podlegla utjecaju privatne neokonzervativne politike, koja je pripravna uvući našu vrstu u svjetski rat, kako bi se nad ratnim ruševinama kao feniks iz praha ponovo uzdigla hegemonija kapitala. Ipak, narodi će feniksa čuvati u prahu u urni.

Continue Reading

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i više mojih novijih osvrta isto bavi američkim uvoznim trošarinama. Posebno se bavi posljedicama, koje je nepromišljeno i nedomišljeno nametanje trošarina nanijelo američkom gospodarstvu. Prije sam pisao o američkom ili o Trumpovom jednostranom nametu trošarina; o protivmjerama ili o protivtrošarinama kojima su pogođene zemlje odvratile na američki potez; o nevoljnom stanju uma, koji je smislio namet uvoznih trošarina; te o jačanju političke i gospodarske suradnje među pogođenim zemljama. Namet trošarina nije gospodarska mjera, nego politički potez.

Američki predsjednik se je uzalud nadao, da će namet uvoznih trošarina spasiti, a ne oslabiti američko gospodarstvo, jer je očekivao, da će namet trošarina prisiliti američke industrijske korporacije, da svoju proizvodnju iz inozemstva hitno premjeste u Ameriku. Ipak, taj postupak traži za provedbu znatno vrijeme. Osim toga, tridesetogodišnja deindustrijalizacija američkog gospodarstva smanjila je udio američke industrije u domaćem proizvodu na samo 10%. Američka industrija zapošljava 15% svih zaposlenih što znači, da američka industrija nedovoljno rabi robote i umjetnu umnost (AI). Valja pretpostaviti, da bi nove tvornice u SAD naveliko rabile robote i umjetnu umnost, za koje američka industrija nema dovoljno vještih radnika.

Očekivani promašaj američkog nameta uvoznih trošarina, dolazi od nedvojbene činjenice, da nije dosta iz inozemstva u SAD premjestiti pravljenje konačnih proizvoda, nego u SAD valja premjestiti i proizvodnju dijelova i sklopova, koji se ugrađuju u konačne proizvode, a upravo ta proizvodnja je raspačana diljem svijeta. Ukratko, ni američke jedinačne korporacije ni američko gospodarstvo kao cjelina ne nadziru industrijske opskrbne mreže. Kinesko gospodarstvo i kineska država su na vrijeme napravile svoje opskrbne mreže, kakve se ne mogu učas postaviti.

Zbog opće neizvjesnosti koju je u svijetu stvorio američki namet trošarina i posebno zbog štete koje su trošarine nanijele ljudima u SAD, došlo je do smanjenja domaćih putovanja pa su smanjeni odsjedanje u hotelima, posjeti restoranima i zalaženje u kavane. Zbog toga su mnogi radnici ostali bez posla, a mnogi rade skraćeno. Mnogi su se ljudi počeli pouzdavati u državne službe zaštite. Zbog nameta uvoznih trošarina, koje su pogodile tuđe ljude smanjen je dolazak turista u SAD. To je stvorilo poteškoće u proračunima gradova, posebice manjih, a neki gradovi su zatražili stečaj.

U SAD je došlo do smanjenja broja međunarodnih skupova i sastanaka. Otežan je i položaj sveučilišta, jer se – nevezano uz namet trošarina – vodi hajka na inozemne studente, posebice kineske, kako bi se navodno spriječio odljev američkog znanja u azijske zemlje. Predsjednik Trump je u prijeporu sa Sveučilištem u Harvardu. O tomu se vodi i sudbeni postupak, a golem broj azijskih studenata je napustio to sveučilište.

Zbog nameta trošarina posebno je stradala automobilska industrija. Automobili korporacije Ford su zbog nameta trošarina poskupjeli od 2.000 do 5.000 dolara. Glavni sindikat automobilskih radnika priprema obustavu rada, koju nije vodio više od deset godina. Radnici koji nisu bili učlanjeni u sindikate traže od poslodavca dopuštenje za učlambu. To se posebno odnosi na veliku američku tvornicu akumulatora za električne automobile. Neke tvornice automobila rabe samo 50% svojih mogućnosti proizvodnje. Otežana suradnja tvorničara s kooperantima ugrožava i radnike i kupce. Zbog porasta cijena dijelova i povećanja proizvodnih izdataka mnoge se američke korporacije na svojem tržištu moraju sve žešće nadmetati s tuđim korporacijama. Ukratko, uvozne trošarine poskupljuju proizvode i smanjuju nadmetateljsku sposobnost korporacija.

Neizvjesnost poslovanja industrijskih korporacija dovodi u posebno težak položaj radnike srednje dobi. Radnici ne gube samo nadnice, nego i zdravstvenu zaštitu. Zbog financijskih poteškoća, neki od njih prodaju kuće ili stanove i sele k rođacima. Mnoge obitelji se nalaze pred teškim izborom: kupiti hranu, lijekove ili novu odjeću. Djeca rastu i neprestance trebaju novu odjeću.

Korporacija Coca Cola navodno je ukinula 19.000 radnih mjesta, zbog poskupljenja aluminija, od kojega se prave limenke. Ta korporacija dio svoje proizvodnje premješta u zemlje, koje ne nameću uvozne trošarine.

U posebno teškom položaju je američka proizvodnja električnih automobila. Čini se, da su svijet i Amerika prerano počeli zamjenjivati automobile s unutarnjim gorenjem električnima. Cijelo punjenje akumulatora električnog automobila dostatno je za kratku vožnju, a u SAD ne postoji prava podloga za lagano punjenje akumulatora. Mnogi vozači smatraju način upravljanja električnim automobilima neprikladnim. Upravljanje bez sudjelovanja vozača je posebno pogibeljno što su pokazale mnoge nezgode u prijevozu. Pokazalo se je i da vrijeme troši posebne akumulatore za električne automobile. Usto, predsjednik Trump se protivi uporabi električnih automobila, jer želi u Americi povećati proizvodnju nafte i ukapljenog plina.

Korporacija Hertz je 2020. godine tražila zaštitu putem stečaja. Spasila se je, ali je odmah potom kupila 100.000 vozila korporacije Tesla, koje su korisnici nerado unajmljivali. Hertz se sad nastoji riješiti kupljenih električnih automobila. Rabljeno vozilo, koje je kao novo stajalo 46.000 dolara sad stoji manje od 2.000 dolara. Auto Tesla koji je kao nov stajao 89.000 dolara sad stoji 48.000 dolara. Nešto bolje stoje automobili korporacije Toyota, kojima je cijena od 49.000 dolara pala na 33.000 tisuće.

Namet uvoznih trošarina doveo je u posebno težak položaj korporaciju Amazon, koja se bavi internetskom trgovinom i koja u svojim središtima za prikupljanje i raspačavanje robe obilno rabi i umjetnu umnost. Doznaje se, da vodstvo korporacije Amazon ozbiljno razmišlja o premještanju takvih središta u zemlje, koje ne nameću uvozne trošarine. Zašto bi korporacija Amazon, koja kupuje i prodaje svoju robu diljem svijeta, plaćala uvozne trošarine u Americi, ako je glavnina robe, koju ona nabavlja predviđena za ponovni izvoz? Premještanje kupo-prodajnih središta Amazona u inozemstvo dovelo bi u težak položaj male trgovce, koji robu za prodaju u svojim trgovinama ili na prodajnim stolovima naveliko kupuju od Amazona.

Opsjednutost američkog predsjednika nametom trošarina neće poduprijeti ponovnu industrijalizaciju američkog gospodarstva. Za to bi bili potrebni: sustavno ulaganje u novu tehnologiju, predano smišljanje proizvoda za svjetsko tržište, uspostava opskrbnih mreža i primjerena državna politika, koja bi bila uperena u industrijalizaciju gospodarstva.

Međutim, američka država ne kani ulagati u (privatno) gospodarstvo, a velike američke korporacije su se zagnjurile u par tehnoloških područja, kao što su privatne („društvene“) mreže, umjetna umnost (AI) i kvantno računalstvo i to u nastojanju, da u tim područjima prave iznimno visoku zaradu. Nisu se financijalizirale samo jedinačne američke korporacije, nego se je financijaliziralo cijelo američko gospodarstvo. Reindustrijalizacija američkog gospodarstva ne može se osloniti na spomenuta tri područja. Ta područja su de facto pomogla deindustrijalizaciju američkog gospodarstva.

(Za široku, zbiljsku i poslovnu uporabu umjetne umnosti potrebno je proizvoditi i rabiti goleme količine električne struje, jer poluvodički sklopovi za umjetnu umnost rabe mnogo struje. Ipak, Amerika sad ne proizvodi dovoljne količine struje, da bi se u njoj mogla naširoko i korisno rabiti umjetnu umnost. To nije slučaj s Kinom. Prema pouzdanim podatcima, Kina proizvodi električne energije više nego Amerika, Europa i Indija zajedno. Kina proizvodnju električne struje sve više temelji na nuklearnim elektranama.)

Za sustavan razvitak i za brz napredak svoje industrije Amerika treba učiti od Kine, koja je u četrdesetak godina svoju natražnu tešku industriju preobrazila u industriju utemeljenu na suvremenoj tehnologiji te koja je postala prvom industrijskom i prvom trgovinskim silom svijeta. Usto, Amerika bi u području tehnologije i razvitka industrije trebala i surađivati s Kinom, umjesto da joj se suprotstavlja i da koči njezin gospodarski napredak, kao da tehnološko zaostajanje Kine može unaprijediti američku industriju. Sadašnja američka i politička i gospodarska strategija svode se na deglobalizaciju poslovanja i na ponovno pretinčenje svijeta u razdvojene političke zajednice, ne bi li one jedna po jedna ponovo podlegle američkoj političkoj hegemoniji, kojoj je vrijeme isteklo.

U američkoj političkoj strategiji ima nešto gore i od deglobalizacije i od hegemonije. Čini se, da je američka državna politika podlegla utjecaju privatne neokonzervativne politike, koja je pripravna uvući našu vrstu u svjetski rat, kako bi se nad ratnim ruševinama kao feniks iz praha ponovo uzdigla hegemonija kapitala. Ipak, narodi će feniksa čuvati u prahu u urni.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi donedavnom provalom golemog broja zakonitih i nezakonitih useljenika u SAD. Računa se, da je za vladavine predsjednika Joea Bidena u Ameriku ušlo dvadeset milijuna ljudi sa svih kontinenata. Većina tih nesretnih ljudi je dočekana na granici, uvedena u useljeničke upisnike i puštena, da se nastani u SAD. Među takvima su bile tisuće djece bez pratnje odraslih osoba, kojima su nađeni „skrbnici“, koji ih znaju iskorištavati na mnoge načine. Među novim useljenicima bilo je najmanje tri milijuna ljudi, koje kod ulaska u SAD domaće vlasti nisu ni vidjele, a kamoli uvele u upisnike.

Očito je, da mnoga mala i srednja uslužna poduzeća te proizvođači hrane zapošljavaju radnike, koji nisu uredili svoj položaj kod američkih vlasti. Takve radnike se manje plaća, nego ostale radnike. Uvjeti rada i života tih ljudi su vrlo teški. Ti ljudi znaju biti izloženi i iznudi bilo od poslodavatelja bilo od zločinačkih skupina. Nezakoniti useljenici teško dolaze do životne i zdravstvene zaštite. Život takvih radnika je potpuno neizvjestan, a školovanje njihove djece je u najmanju ruku problematično.

Na pisanje ovog i ovakvog osvrta navelo me je pojavljivanje izvršitelja američke Provedbene službe za useljavanje i carine (ICE – Immigration and Customs Enforcement) u jednoj praonici automobila u Los Angelesu. Na pojavu izvršitelja (ili ovršitelja) službe ICE svi radnici su utekli iz praonice, iako je jedan od njih u toj praonici bi zaposlen minulih deset godina, a u Americi prebiva punih trideset godina. Službu ICE vodi Američko ministarstvo domovinske zaštite, a njezina zadaća je štititi SAD od međunarodnog zločinaštva i od nezakonitog useljavanja, koji ugrožavaju domaću zaštitu i javni spokoj.

Bez obzira na naslov ovog osvrta, sadašnje stanje pobune u Kaliforniji pokazuje, da je Amerikom gotovo nemoguće vladati i upravljati. Pobunu su koncem prošlog tjedna izazvale lažne vijesti u uhićenju radnika, koji se tražeći dnevni posao redovito okupljaju na jednom od velikih parkirališta za automobile u Los Angelesu. U privatnim se je mrežama bila raširila vijest o uhićenju radnika. To je bilo dovoljno za izbijanje nasilnih prosvjeda ili pobune u dijelovima Los Angelesa, u kojima živi mnoštvo radnika bez valjanih državnih isprava.

Prosvjednici su bacali Molotovljeve koktele, razbijali izloge trgovina, palili parkirane automobile, napadali policiju i čak navodili električne automobile bez vozača na okupljene građane i na postavljene policijske snage. (Prosvjednici još na policiju ne zabacuju dronove.) Američka savezna vlada je na širenje i jačanje pobune odvratila upućivanjem u Los Angeles tisuću pripadnika Narodne straže (National Guard). Ubrzo je upućeno dodatnih tisuću pripadnika Narodne straže i najavljen dolazak sedamsto pripadnika mornaričkog pješaštva SAD.

Sredinom ovog tjedna stanje u Kaliforniji se je donekle smirilo, ali je zakazan veliki „mirni“ prosvjed u Los Angelesu za kraj ovog tjedna. Gradonačelnica Los Angelesa afrička Amerikanka Karen Bass bila je uvela policijski sat, ali se njezin grad udružuje s mnogim velikim gradovima, kako bi se suzbilo „nasilje saveznih tijela“. Prosvjedi izbijaju i u drugim velikim gradovima Amerike: New Yorku, Bostonu, Philadelphiji, Chicagu i u nekim drugim gradovima, kojima vladaju Demokrati. Prosvjedi se pripravljaju u San Antoniju u Teksasu pa guverner Greg Abbott pripravlja pravovremeno raspoređivanje pripadnika Narodne straže.

Čini se, da su izmišljeni početni prepadi službe ICE bili smišljeni, kako bi počeo obračun s vladavinom predsjednika Donalda Trumpa, koji je iznenadio Demokrate ulaskom u Bijelu kuću 1917. godine i povratkom u Bijelu kuću 2025. godine.

Unatoč silnoj Trumpovoj pobjedi na predsjedničkim izborima, predsjednički poslovi Donalda Trumpa ne teku, kako je on zamišljao još tijekom izbornog pothvata. Namet silnih uvoznih trošarina na tuđe proizvode, koji je počeo velikim oduševljenjem američkog državnog ustroja pretrpio je veliki nazadak te pogoršao odnose Amerike s „neprijateljima“ kao što je Kina i pokvario odnose s mnogim prijateljskim državama kao što su Kanada i Meksiko.

Države pogođenih nacionalnih gospodarstava odvratile su Americi na dva načina. Mnoge države su uvele svoje trošarine na proizvode koji se uvoze iz Amerike, a neke od tih država uvele su i svoje protivmjere. Tako su, primjerice, postupile Kanada i Kina. Kanada je bila najavila obustavu isporuke električne struje u Ameriku, a Kina je obustavila isporuke Americi mnogih kovina, koje se dobiju iz rijetke zemlje. Na traženje Amerike kineski i američki predstavnici su se sastali u Ženevi i dogovorili golemo sniženje nametnutih trošarina. Par tjedana kasnije izaslanici Kine i Amerike su se u Londonu dogovorili da svojim predsjednicima predlože veliko sređivanje trgovinskih odnosa dviju zemalja.

Drugi način odgovora na namet američkih uvoznih trošarina je široko međusobno povezivanje gospodarstava izvan Amerike. Spomenut ću Kanadu, koja svoje gospodarstvo povezuje s europskim, kineskim i australijskim. Nedavno je u Maleziji održan skup zemalja ASEAN-a, Zaljevskog vijeća za suradnju (GCC) i Kine, na kojemu je dogovorena suradnja u područjima ulaganja, postavljanja prijevozne podloge, trgovine energentima i unapređenja industrije utemeljene na suvremenoj tehnologiji. (Katar je nedavno u kineskim brodogradilištima za 6 milijardi dolara naručio izradbu 18 golemih tankera za prijevoz ukapljenog plina.) Zbog jakog odgovora na namet trošarina Amerika je prisiljena na njihovo povlačenje.

Predsjedniku Trumpu nije pošlo od ruke ni posredovanje u smirivanju rata u Gazi uspostavom primirja, iako je taj posao vodio posebni izaslanik Steve Witcoff. Sad je stanje u Gazi dobilo mjere općeg potopa, jer izraelska vlada sprječava provedbu američkog plana.

Isti posebni izaslanik Steve Witcoff nastojao je urediti odnose između Amerike i Rusije. Witcoff je četiri puta posjedio Moskvu i svaki put imao višesatni razgovor s predsjednikom Putinom, ali ni od tog Witcoffova napora nije bilo koristi, jer su Europska unija, predsjednik Zelenski i general Keith Kellogg pokvarili svaki napravljeni dogovor. Sad ruske postrojbe napreduju duž cijelog ukrajinskog bojišta i već su provalile u oblast Dnipropetrovsk.

Steve Witcoff je pregovarao s Irancima o sklapanju nuklearnog sporazuma, ali su se i ti pregovori izjalovili, jer je Izrael noću s 12. na 13. lipnja napao iranske nuklearne pogone i zapovjedništvo iranske vojske.

Predsjednik Trump se sad ne može hvaliti uspjesima ni u vanjskoj ni u unutarnjoj politici. Njegov politički položaj slabi. Stoga postoji velika mogućnost, da Demokrati iskoriste Trumpovu sadašnju političku slabost i Trumpovo tobožnje izazivanje nemira i prosvjeda useljenika za novi obračun s predsjednikom Trumpom, kakav su veći izveli u svezi s prosvjedima i provalom u Kongres 6. siječnja 2021. godine kad je Trump već bio na odlasku iz Bijele kuće. Teško je predvidjeti ishod tog obračuna, jer predsjednik Trump protiv sebe nema samo Demokratsku stranku, nego i matičnu političku struju u Americi, koju čine neokonzervativci ili neotrockisti.

Donald Trump se je poput Feniksa nastojao iz praha vinuti nad Ameriku i spasiti je od propasti. Ipak, kako vrijeme odmiče Trumpove se nevolje povećavaju, a ne smanjuju. U skorom unutarameričkom obračunu može se očekivati pobjeda neokonzervativaca, ali to bi bila „pirova pobjeda“, jer nije slab samo predsjednik Trump, nego i Amerika kao država. Zahvaljujući političkoj globalizaciji naše vrste došlo je vrijeme opće suradnje i država i zemljopisnih područja svijeta. To će Ameriku ostaviti na rubu zbivanja i prisiliti je, da se kao jednaka pridruži ostalim životnim zajednicama, koje i bez nje zdušno međusobno surađuju.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi ratobornosti prema Rusiji, koju glasno i nametljivo ispovijeda većina sadašnjih vodećih europskih političara. Neokonzervativna politička struja u Americi, vodeći europski političari, koji su uvelike zadojeni neokonzervatizmom te glavnina zapadnih medija stvorili su od Ukrajine kao države glavno i moglo bi se reći jedino zapadno političko i geopolitičko pitanje u Europi. Teško političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje u europskim narodima se ne pretresa, a kamoli da ga se nastoji poboljšati.

Riječ „Europa“ u ovom će osvrtu značiti skup sastavljen od (1) Europske unije koju vodi Bruxelles, (2) Ujedinjene Kraljevine, koja je prije nekoliko godina istupila iz Unije, (3) Atlantskog saveza ili NATO-a te (4) od Volodimira Zelenskog, koji u svojoj osobi utjelovljuje i Ukrajinu i ukrajinski narod. Europske države su u velikoj većini članice i Europske unije i Atlantskog saveza, a Ukrajina kao država je posvojče i EU i NATO-a.

Sadašnja europska politika prema Rusiji je nastavak američke politike, koja je smišljena za predsjednika Biden i koja se je sažimala u izreku: pomoć Ukrajini dok god ta pomoć bude potrebna (As long as it takes, ALAIT). Predsjednik Trump vrlo često naglašava, da do ukrajinskog rata ne bi ni došlo da je on 2020. godine bio (ponovo) izabran za predsjednika SAD. Početkom travnja 2022. godine SAD i UK su odgovorile predsjednika Zelenskog, da prihvati mirovni sporazum, koji je koncem ožujka te godine bio sastavljen u pregovorima Rusije i Ukrajine u Carigradu te potvrđen inicijalima ovlaštenog pregovaratelja Ukrajine. Pretpostavlja se, da je Zapad zahtijevao od Ukrajine, da rat nastavi do njezine „konačne pobjede“ nad Rusijom.

Ipak, Europa je teško stradala zbog nastavka Rata za Ukrajinu. Glavni razlog tomu je – što je općenito prihvaćeno – prestanak isporuke Europi jeftinog ruskoga prirodnog plina, koji je zamijenjen znatno skupljim američkim ukapljenim plinom. (Eurostat je nedavno objavio, da je cijena američkog ukapljenog plina €1,08 po m³, a cijena ruskog ukapljenog plina €0,51 po m³. Europske su zemlje za 13,4 milijardi prostornih metara američkog plina platile €14,7 milijardi, a za 5,3 milijardi prostornih metara ruskog ukapljenog plina €2,7 milijardi.)

Sadašnja skupoća plina natjerala je europski krupni kapital u bijeg iz Europe. To je dovelo do deindustrijalizacije europskih gospodarstava. Tako su mnoga „mala i srednja“ poduzeća ostala bez dotadašnjih izvoznika, jer velike korporacije napuštaju Europu, najčešće premještanjem svoje proizvodnje u Kinu za kinesko tržište ili u SAD za američko tržište. To posebno vrijedi za Njemačku, industrija koje je bila usmjerena na izvoz i u kojoj sad propada glasoviti Mittelstand.

Krupni industrijski kapital je bijegom iz Europe „ostavio na cjedilu“ i europske političare. To se posebice odnosi na dosadašnje europske industrijske velesile: Njemačku, Britaniju i Francusku. Zato su te države postale posebno ratoborne dok neke europske države pokazuju pomirljivost prema Rusiji, a među njima su od većih europskih država Italija i Španjolska. Od ukrajinskog potresa najteže su stradale velike industrijske sile: Njemačka, Francuska i Britanija. Njima treba dodati Poljsku i to zbog njezine blizine Ukrajini, iz koje je u Poljsku stiglo mnoštvo izbjeglica. Zato su te četiri države posebno goropadne prema Rusiji.

Postavlja se pitanje o tomu, zašto se političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje u europskim narodima uopće ne pretresa. Po meni, to se događa zato, što su prvaci dosadašnjih europskih velesila zadojeni neokonzervativnom ili trockističkom ideologijom. Kapital je među njih unio tu ideologiju, kojoj je svrha potkopavanje država, koje nisu odane „liberalnoj demokraciji“ što god ona bila. Ideologije slabe vid i mrače um političarima, koje je na vlast postavio kapital pa oni ne vide pravo stanje naroda. Ako i vide teško stanje naroda, njihov pomračeni ili izvitopereni um ih navodi, da takvom stanju ne pridaju važnost.

Ukrajinsko pitanje je u stvari rusko pitanje. Ukrajina je samo sredstvo napada, a meta napada je Rusija. Rusija je u matičnoj knjizi svjetskog kapitala samo izuzetno važna „računovodstvena stavka“. Rusija je za svjetski kapital samo zemlja ili nekretnina, a ne suverena država. Za svjetski privatni kapital u Rusiji nema ni naroda, a ne smije ga ni biti, jer kapital narode uzima kao neprijatelje. Neokonzervativci ili neotrockisti nastoje razoriti Rusiju, kako bi ruskom narodu „izbili tlo ispod nogu“.

Opće stanje (politika, gospodarstvo, zaštita i očekivanja naroda) najteže je u najvećim europskim narodima ili u najvećim europskim državama, koje su prestale biti i europskim silama nakon što su – u globalnom svijetu – prestale biti svjetskim velesilama. Zato te države pokazuju veliku ratobornost u rješavanju „ruskog“ pitanja. Hinjena briga za Ukrajinu i iskrena netrpeljivost prema Rusiji služe kao krinke za skrivanje pravog stanja u tim državama. Lažna ratobornost nekih europskih država snažno je poticana iz Bruxellesa, jer prestanak Rata za Ukrajinu – kakav god njegov ishod bio – prisilit će nekadašnje velesile, da protaru oči, počnu uviđati zbilju u kojoj su se zatekle i da počnu voditi zbiljsku politiku. Narodi su otporni organizmi, koji se lako ne predaju. Znaju se pritajiti, ali i tad živo žele biti gospodari svojim državama. Države su sad u škripcu između svjetskog privatnoga kapitala i naroda.

Najviše zaokupljeni ideologijom svjetskog kapitala su briselski političari, koji u članicama Europske unije sustavno sprječavaju nacionalne ili nacionalističke političke snage, da iz ruku Bruxellesa i svjetskog kapitala uzmu nacionalne države. Briselski i europski političari, koji su sad „izvan sebe“ morat će se vratiti u se, ako to mogu učiniti, a ako ne mogu bit će zamijenjeni novim naraštajem političara, koje su začeli i koje već podižu nevoljni europski narodi. Politička globalizacija naše vrste neizostavno uzdiže narode iznad njihovih država, koje će morati početi služiti narodima, a ne svjetskom privatnomu kapitalu i njegovoj ideologiji.

Dobar primjer političkog sljepila i nebrige za potrebe vlastitog naroda daje nedavni posjet Americi njemačkog saveznog kancelara Friedricha Merza. Prvo, kancelar Merz je prvotno u SAD htio putovati istim zrakoplovom s predsjednikom Zelenskim, ali je Bijela kuća javila Merzu, da predsjednik Zelenski nije pozvan u SAD. Drugo, u razgovoru s predsjednikom Trumpom kancelar Merz je razgovarao samo o Ukrajini, a ne i o američko-njemačkim odnosima što je običaj za susreta čelnih ljudi država.

Nastojeći nagovoriti Trumpa, da snažno podupre Ukrajinu Merz je – na godišnjicu „Dana D“ – spomenuo prevagu koju je Amerika napravila otvaranjem zapadnog bojišta. Trump je rekao Merzu i pritom pokazao na njega: „To nije bio dobar dan za vas!“ Merz je odgovorio, da je Amerika pomogla Njemačkoj da se oslobodi fašizma, ali Trump je ustrajao na svojemu. Kancelar Merz nije u SAD putovao radi Njemačke, nego radi Ukrajine. Kancelar Merz je govorio predsjedniku Trumpu o ponovnom naoružavanje Njemačke, na što je predsjednik Trump rekao, da se general Douglas MacArthur (1880.-1964.), američki zapovjednik tihooceanskih zahvata u Drugomu svjetskom ratu ne bi složio s ponovnim naoružavanjem Njemačke. Posjet Merza SAD pokazao je, da europski političari dobro pletu svoje priče pred medijima, ali da se pritom ne oslanjaju na činjenice i da se ne znaju braniti od prigovora.

Nije čudo, što Njemačka, Europa i cijeli Zapad naočigled propadaju. Ratobornost Europe prema Rusiji neće ojačati europske države i osokoliti europske narode, nego će prikriti veličinu i težinu nevolja, koje narode pritiskuju. Zapadni političari trebaju doći k sebi i uvažiti činjenicu političke globalizacije naše vrste. Nikad nije bilo dobre inačice zbiljskoj politici.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim nedavnim iznimnim i možda jedincatim događajem te poukom, koju taj događaj nosi cijelom svijetu: sjeveru i jugu, istoku i zapadu Zemljine plohe. Osvrt se bavi (1) uspjelim napadom ukrajinskih obavještajnih službi i zračnih snaga na nekoliko ključnih vojnih zračnih luka diljem Rusije te (2) zamislima, koje bi se glede tog događaje mogle začeti među političarima, politolozima, političkim stratezima i među medijskim ljudima diljem svijeta. Rusija je golema zemlja, koja se je ovih dana pokazala nezaštićenom.

Rusija i njezin glavni grad Moskva doživjeli su težak udarac koncem 1991. godine kad je došlo do razdruženja Sovjetskog Saveza na petnaest posebnih suverenih država. Te su države nastale od prijašnjih republika Sovjetskog Saveza odnosno od Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), koji je bio golema višenarodna država. SSSR se je od goleme komunističke carevine, koja je zauzimala prostor od 22,4 milijuna četvornih kilometara, srozao na običnu nacionalnu državu, koja ipak zauzima prostor od 17,1 milijuna četvornih kilometara.

Nedavni zračni napad Ukrajine na Rusiju pokazao je, da je ruski zemljopisni prostor slabo zaštićen, iako se je još veći prostor Sovjetskog Saveza bio pokazao održljivim i tijekom Građanskog rata (1918.-1921.), tijekom japanskog napada na SSSR 1939. godine te poslije napada Trećeg Reicha 1941. godine. Poslije razdruženja SSSR-a cijeli bivši prostor te višenarodne države postao je politički uzbuđen, uznemiren i uzrujan. To se posebno očituje u Istočnoj Europi i na Kavkazu.

Rasprsnuće Sovjetskog Saveza ostavilo je dubok trag u duševnosti ruskog naroda i ostalih naroda nekadašnje države. Od zadnjeg proširenja Sovjetskog Saveza do praska 1991. godine nije bilo prošlo ni pola stoljeća. Trajanje naroda bez proširenja životnog prostora ostavilo je trag i u duševnosti američkog pučanstva, koje je bilo naviknuto na pomicanje zapadne granice SAD prema obali Tihog oceana, ali koje je prestalo izlaskom SAD na tu obalu. Rusko se je pučanstvo počelo osjećati kao da živi u trusnom području.

Prva ruska država nastala je u devetom stoljeću na području današnje Ukrajine i nazivala se je Kijevska Rus. U njoj je živjelo pleme Rusi. Sredinom dvanaestog stoljeća moskovski knez Jurij Dugoruki pozvao je svojeg brata kneza od Novgoroda, da se premjesti u Moskvu. Otad je ruska država imala sjedište u Moskvi.

Ivan III Veliki Knez Moskve i cijele Rusije (1462.-1505.) znatno je proširio ruski prostor putem osvajanja, kupnje, baštinjenja i putem otimanja zemlje svojim rođacima. Ivan III je usredištio svoju državu, obnovio utvrdu Kremlj, uveo zakone i okončao vladavinu Tatara, čija je konfederacija početkom trinaestog stoljeća uključena u pomičnu carevini Džingisa Kana (1206.-1227.). Za vladavine Ivana III Rusija je izišla na Bijelo more i na Barentsovo more te se je proširila na neka nezauzeta područja Europe kao i na dijelove Bjelorusije i Ukrajine, u kojim područjima su sad gradovi Kursk, Brijansk, Gomel i Harkov. Ivan III je počeo rabiti naslov „car“.

Ivan IV Strašni (1533.-1547.-1584.), knez Moskve i car Rusije, bio je nesretan čovjek i vladar, kojemu se može pripisati samo prostorno širenje Rusije dalje u Sibir uz njegovu  veliku novčanu potporu. Rusijom su poslije smrti Ivana IV vladali Fjodor I, Boris Godunov i Fjodor II. Smrću Fjodora II ugasila se je ruska vladarska loza Rurikoviča. Ubrzo je došlo do pobune ruskih bojara (vitezova-velikaša), koji su 1610. godine za ruskog cara uzalud izabrali Vladislava IV (1595.-1632.-1648.), tad budućeg poljskog kralja.

Do značajnog proširenja ruskog prostora došlo je pod Petrom I Velikim (1672.-1725.). Petar Veliki je ratovao s Tuskom Carevinom (1695.-1696.). Taj rat je omogućio Rusiji pristup Azovskom moru. Poslije Sjevernog rata (1700.-1721.) Petar Veliki je izveo Rusiju na Baltičko more, na obali kojega je utemeljio grad St. Petersburg i u nj iz Moskve premjestio prijestolnicu Rusije. Petar Veliki je pripadao carskoj lozi Romanova. (Zanimljivo je to, da je supruga Ivona IV Strašnoga bila Anastazija Romanovna.

Rusija je od 1799. do 1867. godine kad je Aljasku prodala Americi imala znatan posjed u Sjevernoj Americi. Rusija se je proširila u Sjevernu Ameriku pod carevima Pavlom I (1796.-1801.), sinom Katarine Velike, i Aleksandrom I (1801.-1825.) posebice zauzimanjem Aleksandra Baranova, upravitelja Rusko-američke korporacije.

Spomenuo sam, da je sadašnje rusko pučanstvo brojčano nedovoljno za dobro upravljanje golemim ruskim prostorom. SSSR je 1991. godine imao oko 286,7 milijuna stanovnika. U to vrijeme Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika (RSFSR) činila je najveći dio teritorija i stanovništva SSSR-a i imala je oko 60% sovjetskog stanovništva, što je bilo otprilike 172 milijuna ljudi. SSSR je bio najveća država na svijetu. Godine 1946. europski dio SSSR-a imao je površinu 5,2 milijuna četvornih kilometara, koja je 50% veća od površine Indije. Nakon Drugoga svjetskog rata sovjetske kopnene granice u Europi bile su dugačke 4.216 km, a u Aziji 14.724 km. (Sad su te granice 2.250 km odnosno 22.157 km.) Broj stanovnika SSSR-a povećao se je sa 147 milijuna u 1926. godini na 286,7 milijuna u 1991. godini.

Poslije razdruženja SSSR-a dio pučanstva novonastale Ruske Federacije vratio se je u svoje matične narode. Sad nekadašnje republike SSSR-a s većinskim islamskim pučanstvo imaju ukupno 74 milijuna stanovnika, a Rusija po prosudbi Svjetske banke ima 143 milijuna stanovnika. Spomenuo sam islamske narode, jer je u njima prirodni priraštaj pučanstva još uvijek visok, a prirodni priraštaj u Rusiji je iznimno nizak. Ruske vlasti su svjesne zbilje tog pitanja, ali i najprimjerenije političke odluke za povećanje rodnosti traže dugo vrijeme provedbe.

Zanimljivo je, ali i prijeporno to, da Ratom za Ukrajinu Ruska Federacija nastoji povećati svoj zemljopisni prostor nauštrb Ukrajini, što se razumljivo pravda zaštitom ruskog pučanstva u Ukrajini, kojemu ukrajinske vlasti nedvojbeno gaze nacionalna i ljudska prava. Po uvjetima za okončanje rata, koje su nedavno ruske vlasti uručile ukrajinskima vlastima za susreta u Carigradu ispada, da Rusija ne želi samo zaštititi svoju manjinu u Ukrajini, nego i za svoje potrebe preurediti Ukrajinu kao državu. (Takvo preuređenje tuđe države dolazi poslije kapitulacije ili predaje. To se je dogodilo u Njemačkoj poslije predaje njemačke carske vojske 11. studenoga 1918. godine i poslije predaje Wehrmachta 8. svibnja 1945. godine te Japanu poslije urudžbe Saveznicima Japanskog protokola predaje 2. rujna 1945. godine.)

Tko se udubi u odnose Rusije i Ukrajine – a to su ovih godina učinili i ruska javnost i znatan dio ruskih dužnosnika – lako izgubi iz vida činjenicu, da je Rat za Ukrajinu rat između Rusije i Zapada predvođenog Amerikom, a ne rat između Rusije i Ukrajine. Ruski promatrači Rata za Ukrajinu iznimno veliko značenje pridaju sadašnjim uspjesima ruskih postrojbi na kopnenoj bojišnici u Ukrajini, a uvelike zanemaruju štetu koju ukrajinske službe i postrojbe nanose cijeloj ruskoj državi putem kopnenih, pomorskih i svemirskih napada. Jedan od vidika političkog sustava svake države čine raspoloženje i očekivanja pučanstva, koja su u Rusiji splasnula. (NATO ovih dana u Baltičkom moru uvježbava otimanje tuđih – najvjerojatnije ruskih – brodova, koji bi prevozili tovar koji podliježe zapadnim gospodarskim kaznama. Takve pomorske vježbe će se vjerojatno izvoditi i u Crnom moru. Takve mornaričke vježbe se mogu upriličiti i na Dalekom Istoku te na Arktiku.)

Čini se, da Rusi žure čim prije slomiti Ukrajinu i to na ukrajinskom tlu. Zato napadaju na svim dijelovima bojišnice. Kao da se nastoje „provući kroz vremenske iglene ušice“. Na Zapadu se govori o „prigodnom prozoru“ ili povoljnom vremenskom razdoblju. Rusi nastoje brže-bolje ili navrat-nanos iznuditi moguću ukrajinsku predaju. Ipak, sve govori u prilog tomu, da se ukrajinska vojska ne kani predati, nego da kani – uz svesrdnu pomoć Zapada – na svaki mogući način rat prenijeti nad ruski prostor ili oko ruskog prostora.

Ukrajina nastoji doći do predaha pa je zato prije carigradskih pregovora i tijekom njih ustrajavala na tomu, da Rusi pristanu na „bezuvjetno“ primirje u trajanju od najmanje trideset dana. Umjesto uspostave primirja, koje je Ukrajini potrebno za obnovu njezine vojske i za dopunu oružja, streljiva i opreme, Rusi nastoje natjerati Ukrajinu na kapitulaciju ili predaju, kojom bi se ukrajinska vojska povukla na zapad i Rusiji prepustila dio svojeg prostora. Dva takozvana memoranduma, koja su izaslanstva Rusije i Ukrajine razmijenila u Carigradu 2. lipnja, pokazuju različitost i nepomirljivost ruskog i ukrajinskog pristupa miru.

Ukrajinci predlažu, da se pomak iz zastoja u pregovorima ili izlazak iz „slijepe ulice“, u koju su pregovori o uspostavi mira zašli može naći na trojnom sastanku predsjednika SAD, Rusije i Ukrajine. Time bi Rusi prihvatili ukrajinskog predsjednika kao zakonitog prvaka Ukrajine, za što su oni već rekli da ne mogu učiniti. Poslije ukrajinskih napada na mostove u Rusiji, u kojima su stradali putnički vlakovi, predsjednik Putin je u nedavnom telefonskom razgovoru rekao predsjedniku Trumpu, da „ukrajinski režim postupno postaje teroristički ustroj“, s kakvim se ne pregovara. Usto, „trojni“ sastanak na vrhuncu ne bi bio trojni, jer američki i ukrajinski predsjednik pripadaju istoj strani u Ratu za Ukrajinu. Zato pregovori trebaju biti dvojni: ili pregovori Rusija-Ukrajina ili pregovori Amerika-Rusija. Moskovske vlasti su pripravno izjavile, da nema izgleda za „trojni“ sastanak.

Uspjeli ukrajinski napadi na Rusiju koncem prošlog tjedna i to uoči nastavka pregovora u Carigradu 2. lipnja pokazali su, da je Rusija zbog svojega golemog prostora izuzetno ranjiva. Ukrajinski napadački uspjeh, koji je otvorio i ozbiljan prijepor između Ukrajine i SAD, učinit će provedbu nekih ranijih opakih nakana prema Rusiji izvedljivom, ali će stvoriti i nove nakane. Predsjednik Trump je bio dobronamjeran prema Rusiji, ali je njegova politička snaga već oslabila pa je pitanje, može li on provesti svoje dobre nakane. Predsjednik Trump je nastojao preobraziti Ameriku, ali je njegova opsjednutost nametanjem uvoznih trošarina stvorila zbrku u američkom političkom sustavu. (Machiavelli je rekao, da je „lako razoriti postojeći sustav, ali je teško izgraditi novi“.) Slabi Trump će se morati prilagođivati.

Mnoge političke sile u SAD žele zauvijek uništiti Rusiju i kao velesilu i kao suverenu državu. To jamačno žele neokonzervativci, koje predsjednik Trump nije uspio sputati i ukrotiti. Nositelji vlasti u Europskoj uniji i u Velikoj Britaniji žele obračun s Rusijom i smatraju, da „ukrajinska kriza“ stvara izvrsne izglede za dobar ishod tog obračuna. Rusija ne smije podcijeniti ni nakane ukrajinskog predsjednika, koji je „gospodar“ mnogim političkim silama u SAD i Europi. Sve spomenute opake političke sile su u vlasti svjetskog kapitala, koji je usredotočen u SAD. Unatoč slabog vojnog položaja Ukrajine na vlastitom tlu, predsjednik Zelenski vjeruje, da Ukrajina i njezini podupiratelji mogu pobijediti Rusiju.

Po suvremenoj (njemačkoj) geografskoj teoriji prostor nije apsolutan ili potpun, nego je odnošajan: prostor je to, što ljudi od prostora naprave. Ruska država, ruski narod i ruske korporacije nisu izgradile neprobojan i održljiv životni prostor. Oprečno tomu, ukrajinske vlasti i cijeli Zapad su od ukrajinskog zemljopisnog prostora napravili jaku i gipku odskočnu dasku za obračun s Rusijom. Zato se može očekivati, da će Rusija – vodeći račun o svojim ukupnim nevoljama i probitcima – ublažiti svoje zahtjeve za uspostavu mira u odnosu na uvjete, koji su izneseni u Memorandumu nedavno uručenom Ukrajini u Carigradu. Čim prije tim bolje, jer se Rat za Ukrajinu može iznenada rasplamsati. Svijet nije uravnotežen.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi trgovinskim ratom, koji je predsjednik Trump zapodjenuo u prvom predsjedničkom razdoblju, koji je pojačao predsjednik Biden i koji je predsjednik Trump rasplamsao u sadašnjem predsjedničkom razdoblju. (Dok pišem ovaj osvrt stigle su dvije trošarinske vijesti: prvo, uvode se trošarine u stupnju 25% na sve mobilne telefone, koji nisu napravljeni u SAD i drugo, uvozne trošarine na čelik i aluminij povisuju se s 25% na 50%.)

U pozadini pomame za nametom uvoznih trošarina je američka priča o posvemašnjoj ugrozi Amerike. Teško je prosuditi, je li riječ o stvarnom osjećaju straha Amerikanaca i američkih dužnosnika ili se ta priča rabi kao izlika za vođenje trgovinskog rata. Amerika je u podijeljenom svijetu zbog navodne ugroze zapodijevala prave, vruće, oružane ratove. Amerika iz tog vremena još drži 804 vojna uporišta na svim kontinentima. Sad zapadni dužnosnici više prijete, nego što ratuju. Tako je ovih dana predsjednik Macron zaprijetio Kini širenjem NATO-a u Aziju, a američki ministar obrane Hegseth predvidio je „skori“ napad Kine na Tajvan, 2027. godine. Čini se, da se u gospodarski i politički globaliziranom svijetu smije voditi samo trgovinske ratove.

Tko sad trgovinski ratuje? Na jednoj strani trgovinskog rata je svijet u razvitku ili Svjetska većina, koju predvode zemlje BRICS-a, među kojima je politički, gospodarski, tehnološki i sigurnosno najvažnija Kina. Na drugoj strani je Zapad, koji još uvijek predvodi Amerika, iako Kaja Kallas, visoka povjerenica Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, tvrdi da Zapad treba novog predvodnika. Pojednostavljeno, sad ratuju dva svijeta koje predvode Amerika i Kina. Sadašnji sukob Zapada kao cjeline i Svjetske većine je zapravo sukob sila, koje su do konca prošlog stoljeća vladale svijetom te država, koje su u minulom vremenu bile kolonijama. Svrstanost sila u sadašnjem globalnom sukobu otkriva pravi razlog sadašnje nasrtljivosti Zapada. Zapad je izgubio vladavinu nad svijetom koju je stekao putem kolonijalnih osvajanja „od stoljeća petnaestog“. Zapad tu vladavinu uzalud nastoji obnoviti trgovinskim ratom. Činjenica da je Zapad spao na trgovinski rat kaže sve o stanju Zapada.

Koja se ratna sredstva rabe u sadašnjem trgovinskom ratu? Prvo trgovinsko ratno sredstvo je zabrana prijenosa na Istok najnaprednije zapadne tehnologije. Kineske korporacije se ne smiju dokopati američke tehnologije u područjima proizvodnje integriranih kola i umjetne umnosti (AI), iako Kinezi raspolažu i u poslovanju rabe robote, integrirana kola visoke istančanosti (3nm) i umjetnu umnost. Teško je naći tehnološko područje, u kojemu Kinezi ne prednjače u svijetu. Ako se uz kinesku naprednu tehnologiju uvaže indijska i ruska tehnologija, Zapad može malo postići zabranom prijenosa tehnologije sa Zapada u Aziju. Kina oskudijeva samo u energentima i ostalim prirodnim izvorima, ali se je ona na vrijeme pobrinula, da napravi pouzdane i cjelovite opskrbne mreže za svoju industriju, koja je dvostruko veća od američke.

Amerika je nastojala kineskim korporacija zabraniti postavljanje naprednih kineskih komunikacijskih sustava i mreža u zapadne države. U tomu je Amerika uspjela sebi na štetu i na štetu svojim saveznicama. Riječ je prvobitno o komunikacijskim mrežama 5G kineske korporacije Huawei, koja je svojim mrežama preplavila prostore Svjetske većine. Usto, korporacija Huawei razvija programe i integrirana kola za postavljanje mreža 6G, koje će uključiti umjetnu umnost i koje će zemaljskim komunikacijskim postajama dodati satelitske.

Ratno sredstvo u trgovinskom ratu je i izravno kažnjavanje istočnih država te njihovih korporacija i poslovnih ljudi. Amerika i Zapad brane istočnim korporacijama i njihovim dužnosnicima trgovanje sa Zapadom, posjedovanje imovine u zapadnim državama i putovanja u zapadne države. Zrakoplovima ruskih korporacija zabranjena je uporaba zračnog prostora zapadnih država, ali je Rusija odvratila zatvaranjem svojega zračnog prostora, koji je znatno prostraniji i koji je bio iznimno važan za letove zapadnih zrakoplova do Istočne Azije i do Tihog oceana.

Nasilno je izveden prekid rada Sjevernog toka. Prvo su Njemačka i Europska unija uskratile dopusnicu za stavljanje u rad Sjevernog toka 2. U veljači 2022. godine obustavljeno je pritjecanje ruskog plina u Europu putem Sjevernog toka 1. Konačno, podmorskim eksplozivom razorene su tri od četiri cijevi Sjevernog toka 1 i 2, kojima bi se u Europu moglo dopremati 110 milijardi prostornih metara plina godišnje. Zbog izostanka isporuke jeftinog ruskog plina Europa i posebice Njemačka su se deindustrijalizirale.

Za Zapad koji predvodi Amerika sad je poželjan opći prekid trgovinskih sveza Istoka i Zapada, što nije bilo ni za Hladnog rata. Godine 1974. predsjednik Richard Nixon otvorio je u Moskvi izložbu američke visoke tehnologije: veliki računalni sustavi, stolna računala i suvremeni komunikacijski sustavi. (Najveći tadašnji računalni sustav korporacije Sperry – kakav je rabila i NASA – poslije izložbe bio je isporučen korporaciji INA u Zagrebu.)

U Senatu Sjedinjenih Američkih država pripravlja se namet uvoznih trošarina – koje su nazvane kostolomnim trošarinama – svim zemljama, koje trguju s Rusijom i to u stupnju 500%. Primjerice, ako Kina i Indija nastave kupovati ruske energente, na sav uvoz iz tih zemalja u Ameriku nametat će se trošarine u stupnju 500%, što zbiljski znači zabranu uvoza proizvoda tih zemalja u SAD. Nije riječ o trošarinama kakve nameće prevrtljivi izvršni ustroj SAD, nego o trošarinama, koje iza sebe imaju „silu zakona“. Senator Lindsey Graham, koji predvodi pripravu nameta spomenutih trošarina za nedavnog posjeta Kiivu izjavio je, da taj namet trošarina ima potporu osamdeset dvoje senatora.

Preostaje samo spomenuti predsjedničke uvozne trošarine, koje su kao sustav potpuno promašile svrhu nametanja. (Pogledati moj nedavni osvrt Istrošene Trumpove trošarine.) Silne uvozne trošarine za kineske proizvode smanjene su sa 145% na 30%. Trošarine za meksičke i kanadske proizvode osim trošarina za čelik i aluminij (25%) su uklonjene. Naplata predviđenih trošarina za proizvode iz Europske unije u stupnju od 50% odgođena je do 9. srpnja ove godine. Trošarine Lindseya Grahama su „kostolomne“, a trošarine Donalda Trumpa su „prevrtljive“.

U čemu su krivnje Istoka, koje su vrijedne zapadnih kazni? Glavna krivnja je unutarnja povezanost Svjetske većine ili Globalnog juga, kako se je prije govorilo. Zemlje Svjetske većine su prije bile pod hegemonijom kapitala. Sad je Svjetska većina slobodna. Ona ima unutarnju sljubljenost, koja se očituje u zajedništvu njezinih naroda. Nositelji svjetskoga privatnog kapitala smatraju i uzalud nastoje obnoviti ovisnost naroda i njihovih država o svjetskom kapitalu. Svjetska većina ima svoju silinu ili dinamiku, koja je čini otpornom na navale kapitala.

Druga krivnja Istoka je izrazita tehnološka premoć Kine nad Sjedinjenim Američkim Državama. Ta premoć je nedvojbena. Ona se očituje u stvaranju sve više suvremenih proizvoda, koje traži svjetsko tržište. Zato je Kina najveća trgovinska ortakinja za  više od 120 zemalja svijeta. Osim toga, kineske korporacije i kineska država ne ulaže golem kapital samo u prijevoznu podlogu i prirodno blago drugih zemalja (željeznica, ceste, luke, zračne luke, rijetke kovine i drugo), nego i u proizvodnju tvarnih dobara i hrane, posebice u Africi, koja ja zavazda izgubljena za Zapad otkad se afrički narodi oslobađaju i neokolonijalizma.

Ministrica financija Janet Yelen je za vrijeme predsjednika Joea Bidena prva počela govoriti o „prevelikim proizvodnim mogućnostima Kine“. To isto sad tvrdi Scott Bessent, ministar financija predsjednika Trumpa. Što ima u umu tko kaže, da su kineske proizvodne mogućnosti prevelike? Može li biti riječ i o nedovoljnim američkim „proizvodnim mogućnostima“? Američke proizvodne mogućnosti su nedovoljne, jer američke korporacije (1) nemaju suvremenu tehnologiju te (2) ne znaju i ne žele smišljati suvremene proizvode za svjetsko tržište. Nasrtljiva američka geopolitika ne može nadoknaditi slabosti američke proizvodnje tvarnih dobara. Zato je američka industrijska proizvodnja upola manja od kineske.

Veliki „smrtni grijesi“ mnogih istočnih zemalja su njihovo izbjegavanje prekograničnog plaćanja američkim dolarima i izbjegavanje čuvanja državnih financijskih pričuva u američkim državnim obveznicama. To su za Svjetsku većinu vrline, a za Ameriku „poroci“, jer Amerika nastoji sačuvati svjetsko gospodstvo i ustrajati na financijalizaciji države. (Pogledati moj nedavni osvrt Trumpove istrošene trošarine.)

Velika krivnja istočnih država je u njihovoj kupnji ruskih energenata: nafte i naftnih prerađevina te prirodnog i ukapljenog plina. U toj kupnji prednjače Kina i Indija, ali ruske energente posredno ili kriomice kupuju i neke europske zemlje. Moguća zabrana kupnje ruskih energenata putem „kostolomnih“ Grahamovih trošarina sračunata je na smanjenje ruskih državnih prihoda, što bi možda Rusiji onemogućilo voditi Rat za Ukrajinu. Dosadašnjih sedamnaest kola europskih gospodarskih kazni nametnutih Rusiji nije pomoglo Ukrajini. Ministrica Yelen je zagovarala i uvela 60 američkih dolara kao gornju granicu za cijenu ruske nafte. Sad neki američki dužnosnici govore o 30 dolara kao gornjoj granici za cijenu ruske nafte.

Ipak, najveće zlo koje su napravili Rusija i države, koje podupiru Rusiju je poseban ruski vojni zahvat u Ukrajini ili provala ruske vojske u Ukrajinu ili invazija Ukrajine.

Tko je sve na gubitku u sadašnjem trgovinskom ratu? Ako se uzmu u obzir sva prije navedena trgovinska ratna sredstva, na gubitku su jamačno Amerika i američki zapadni saveznici, među koje valja ubrojiti i američke „nezapadne“ saveznike u Tihom oceanu.

Ipak, najviše je zakinuta Europska unija kao cjelina, koja Ukrajini sad pomaže više nego Amerika. Unija je kažnjavanjem Rusije kaznila više sebe, nego Rusiju. Zbog prestanka opskrbe ruskim prirodnim plinom europska gospodarstva su se deindustrijalizirala. Budući da je Europa odavno iscrpila svoje prirodne izvore, gospodarstva članica Unije bitno ovise o izvozu industrijskih proizvoda, koji su sad skupi. (Udio njemačke industrije u domaćem proizvodu bio je prije pošasti koronavirusa 27% dok sad Kina ima 30%, a Amerika 10%.)

Usto, teško stanje Unije potaknulo je političke i geopolitičke podjele među zemljama Unije. Te podjele su posebno pogibeljne, jer članice Unije čine glavninu članica Atlantskog saveza, ne računajući Ameriku, Kanadu i Norvešku. Vidljive su podjele i u Atlantskom savezu. U tijeku je priprava za minhauzensko naoružavanje europskih država u navodnoj vrijednosti 800 milijardu eura nauštrb skrbi za ljude. (Baron Hieronymus Karl Friedrich Freiherr von Münchhausen bio je domišljeni junak romana Rudolfa Ericha Raspea, koji je prvo objavljen na engleskom jeziku 1785. godine.) Slabost NATO-a pokazuje i nedavni poseban vojni ugovor Francuske i Poljske, koji je sklopljen mimo tog saveza.

U sadašnjem trgovinskom ratu teško stradaju zemlje u razvitku, općenito zemlje Azije i posebice Kina. Stradale su i izgubile važnost udruge država Skupina 7 i posebice Skupine 20, koja je izgubila smisao postojanja.

U tekućem svjetskom trgovinskom ratu sve su životne zajednice na velikom gubitku. Taj rat nitko ne dobiva i ne može dobiti. Zato taj rat treba hitno obustaviti, a za to je potrebno prestati s vrućim ratovima za Ukrajinu i za Gazu, koji svoje korijene imaju u minulom svijetu, koji su uklonile globalizacija poslovanja i globalizacija državne politike.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi (1) pojavom Donalda Trumpa u američkoj i svjetskoj politici te (2) Trumpovom opsjednutosti nametanjem trošarina, kao prijekog i jedinog njegova sredstva za obnovu posustale američke industrije. Donald Trump je u američku politiku stupio 2015. godine u sedamdesetoj godini života, iako je prije bio ulagatelj u zemljište, graditelj poslovnih zgrada i trgovac nekretninama te voditelj televizijskih zabavnih programa.

Trump je stupio u Bijelu kuću u siječnju 2017. godine, a prve je trošarine odredio u siječnju 2018. godine i to na fotonaponske ploče i perilice rublja uvezene iz Kine u stupnju 30-50%. U ožujku iste godine uveo je trošarine na čelik (25%) i aluminij (10%). U lipnju 2018. godine te trošarine su protegnute na uvoz iz Europske unije, Kanade i Meksika. Nametnute trošarine odnosile su se na 4.1% američkog uvoza.

Donald Trump se pojavio u politici otprve se natječući za predsjednika SAD, a ne možda za guvernera koje savezne države, zastupnika Predstavničkog doma Kongresa ili senatora u Washingtonu. Trump se nije natjecao za predsjednika kao nezavisni kandidat, nego kao republikanac. Kako bi postao predsjednikom SAD – u čemu je i uspio na veliko iznenađenje Amerike i svijeta – Trump je napravio pokret America First (Make America Great Again) unutar Republikanske stranke. Ipak, to je platio visokom cijenom, jer je pojava pokreta u Republikanskoj stranci donijela podjelu u toj stranci, a u jednom njezinu dijelu stvorila sustavnu oporbu mnogim Trumpovim političkim namislima. (Republikanska stranka je ustanova, a America First je pokret. Ustanove teško unutar sebe podnose pokrete.)

Donald Trump je u natjecanju unutar Republikanske stranke pobijedio više od 15 drugih kandidata, od kojih su neki odustali od izbornog nadmetanja prije prethodnih izbora u stranci. Trump je proglašen predsjedničkim kandidatom Republikanske stranka na Izbornom sastanku, koji je održan 18.-21. srpnja 2016. godine u Clevelandu. Donald Trump je dobio predsjedničke izbore pobijedivši demokratkinju Hillary Clinton, unatoč obavještajnim podvalama koje je Clinton upriličila Trumpu pri samom kraju izborne utrke.

Donald Trump je stupio u američku politiku opsjednut obnovom prijašnje snage Amerike, koja je (1) poslije Drugoga svjetskog rata neprijeporno bila najjačom vojnom silom svijeta, (2) kao država uživala veliki ogled i (3) 1950. godine imala 50% svjetske industrijske proizvodnje. Međutim, od poslijeratnih godina stanje i položaj američkog gospodarstva su se promijenili. Tomu su dva bitna razloga. Prvi razlog je razvitak kapitalizma kao političkog sustava. Drugi razlog je istovremena globalizacija poslovanja i globalizacija politike.

Razvitak kapitalizma, koji stalno traži nove načine nakupljanja i sredotočenja kapitala donio je financijalizaciju poslovanja industrijskih korporacija. Mnoge velike korporacije sad veću zaradu prave izravnom uporabom nakupljenog kapitala, nego prodajom svojih proizvoda. Financijalizacija je pogodila ne samo proizvodnju tvarnih dobara, nego je potkopala i smišljanje (engl. design) novih proizvoda. (Čitateljima je poznat porazan primjer zrakoplova Boeing 737 MAX, koji je nanio veliku štetu ugledu korporacije Boeing, koja je bila zanemarila smišljanje novih zrakoplova.) Financijalizacija proizvodnih korporacija učinila je američke industrijske proizvode slabije prodavljivima na svjetskom tržištu pa je smanjena potražnja za američkim industrijskim proizvodima vodila smanjivanju industrijske proizvodnje u SAD. Kineski udio u svjetskoj industrijskoj proizvodnji je 32%, a američki 16%.

Globalizacija poslovanja korporacija, koju je potaknulo utemeljenje Svjetske trgovinske organizacije (WTO) donijela je premještanje američke industrijske proizvodnje u zemlje, u kojima je rad jeftin te koje imaju vješte industrijske radnike. Američke korporacije su proizvodnju uglavnom premještale u Kinu, koja je prije Opijumskog rata 1839.-1842. godine isto imala 32% svjetske industrijske proizvodnje. (Godine 1950. kad su SAD imale 50% svjetske industrijske proizvodnje Kina i Indija imale su skupa samo 8%.) Globalizacija poslovanja korporacija omogućila je bogatim američkim proizvođačima, da samo smišljaju te diljem svijeta i u SAD prodaju proizvode, koji se uredno i jeftino izrađuju izvan Amerike, posebice u Kini. Globalizacija poslovanja i financijalizacija korporacija u SAD su išle „ruku pod ruku“.

Ipak, s vremenom su korporacije zemalja, u koje je premještana zapadna proizvodnja počele posvajati zapadnu i razvijati svoju tehnologiju. To posebno odlikuje Kinu, koja je postala ne samo najvećom industrijskom i najvećom trgovinskom silom svijeta, nego i predvodnicom u tehnološkom razvitku u većini suvremenih industrijskih grana (postavljanje željezničkih mreža za brze vlakove, cestogradnja i mostogradnja, brodogradnja, proizvodnja fotonaponskih ploča i vjetrenih turbina, postavljanje komunikacijskih mreža, istraživanje Svemira, proizvodnja suvremenog oružja i drugo).

Razvitak kapitalizma putem napretka u nakupljanju i sredotočenju kapitala donio je financijalizaciju i američkog nacionalnog gospodarstva. U žarištu te financijalizacije našli su se američki dolar kao pričuvni novac i kao najraširenije sredstvo prekograničnog plaćanja te golem dug američke države. Za održavanje vojne sile i za držanje više od osamsto vojnih uporišta diljem svijeta te za potporu dolaru kao svjetskomu pričuvnom novcu Amerika preplavljuje svijet dolarima. (Američki državni dužnosnici smatraju, da su i dolar kao svjetski pričuvni novac i američka vojna uporišta svjetsko „javno dobro“.) Dolari koji plave svijet vraćaju se u Ameriku kao ulozi u američke državne obveznice i u američke privatne korporacije. Zato dolazi do povećavanja američkog državnog duga i do stvaranja mjehura na američkim tržištima dionica. Američke korporacije sad vrijede 60% svih svjetskih korporacija. Financijalizacija američke države čini američku proizvodnju tvarnih dobara uistinu nepoželjnom. Lakše je baratati novcem, nego proizvoditi tvarna dobra.

Iako financijalizacija američkih korporacija i američke države nosi veliku zaradu nositeljima kapitala, ona ne pridonosi općem jačanju američke države i povećanju američkog utjecaja u svijetu. (Privatne mreže i umjetna umnost povećavaju financijalizaciju Amerike.) Gospodarski savjetnici predsjednika Trumpa ne vide problem ni u zaduživanju Amerike ni u ulozi dolara kao svjetskog pričuvnog novca, nego samo u „nekim usputnim (štetnim) pojavama“.

Očito je, da je jedna od „usputnih pojava“ upravo veliko smanjenje američke proizvodnje tvarnih dobara, koja je dosad zapošljavala golem broj radnika, koji sad mogu naći samo slabo plaćen posao u uslužnim gospodarskim granama. Povećanje američke industrijske proizvodnje je u opreci s uspostavljenim američkim sustavom financijalizacije poslovanja korporacija i financijalizacije američke države. Predsjednik Trump bi htio „čuvati kolač i jesti ga“, kako kaže engleska izreka. Kani li predsjednik Trump preobraziti ili „reformirati“ sadašnji, napredni ili poodmakli američki kapitalizam?

Donald Trump je tijekom zadnjega izbornog pothvata govorio, da je „riječ trošarina najljepša riječ u engleskom rječniku, ljepša i od riječi ljubav“. Trump je sam sebe nazvao „čovjekom-trošarinom“ (Tariff Man) kako su koncem devetnaestog stoljeća nazivali predsjednika Williama McKinleyja (1897.-1901.), koji je uvoznim trošarina štitio mladu industriju.

Trumpov namet uvoznih trošarina sprva je bio sparen s mogućim američkim prisvajanjem tuđeg prostora: cijele države Kanade, velikog danskog otoka Grenlanda i Panamskog kanala ili cijele države Paname. Predsjednik Trump je Meksički zaljev preimenovao u Američki zaljev. Predsjednik Trump se je ovih dana hvalio, da je ponudio Kanadi zaštitu putem „Sustava Zlatni svod“ (Golden Dome System), ako postane pedeset prvom američkom saveznom državom. Postavljanje Zlatnog svoda stajat će Ameriku 61 milijardu dolara.

Prve trošarine nametnute su najvećim američkim trgovinskim ortacima, Kanadi i Meksiku. Meksiko je najveći američki trgovinski ortak s ukupnom razmjenom u 2024. godini 930 milijardi dolara. Kanada je druga trgovinska ortakinja Amerike s ukupnom razmjenom u 2024. godini 900 milijardi dolara. Meksiko se je usprotivio nametu uvoznih trošarina mudro i diplomatski te je pozvao Ameriku na razgovor. Kanada se je oštro usprotivila te zaprijetila nametom protivtrošarina i uskraćivanjem izvoza električne struje u Ameriku. Kanadski građani su počeli izbjegavati kupnju američkih proizvoda, a kanadski trgovci su prestali stavljati američke proizvode u izloge. Kanada je zaprijetila Americi nametom vozarina na tegljače, koji prevoze robu iz glavnine Amerike u Aljasku. Ubrzo je uslijedila američka odgoda nameta trošarina.

Predsjednik Trump je dan 2. travnja ove godine proglasio Danom oslobođenja, jer je taj dan nametnuo uvozne trošarine na proizvode gotovo svih zemalja svijeta. Pokazao je dugačak popis država s pripadnim stupnjem odrezanih trošarina, koje su se trebale naplaćivati od 9. travnja. Kinu su zapale trošarine u stupnju 54%. Ubrzo su Kini trošarine povećane na 145%, na što je Kina odgovorila nametom protivtrošarina u stupnju 125%. Kina je prigovorila SAD, da remete svjetski trgovinski sustav, što nosi nedaće svim državama. Usto, Kina nije mogla pristati na novo ponižavanje od Zapada, nakon što je poslije spomenutog Opijumskog rata pretrpjela i otrpjela Stoljeće poniženja do Revolucije 1949. godine. Nato je Amerika zatražila pregovore s Kinom, koji su donijeli sniženje američkih trošarina na 30%, a kineskih na 10% u trajanju od 90 dana.

Američki namet uvoznih trošarina pogodio je najviše Ameriku, američke potrošače i američke korporacije. Najveća američka luka u Los Angelesu sad je bez posla. Police u trgovinama se prazne. Ne naručuju se proizvodi iz dalekih zemalja za božićnu prodaju. Mnoge velike američke korporacije traže od Bijele kuće izuzimanje od nameta trošarina. Coca-cola ne odbacuje mogućnost premještanja u druge zemlje dijela proizvodnje za svjetsko tržište, jer je pogađaju trošarine na aluminij. Amazon predviđa premještanje prijemno-otpremnih središta iz SAD u svijet, kako proizvodi iz inozemstva ne bi ni stizali u SAD. Američki upravni ustroj traži izbavljenje Amerike iz stupice, koju je sam postavio.

Predsjednik Trump je u velikoj zabludi, jer smatra (1) da svjetsko gospodarstvo ne može bez američkog tržišta i (2) da je namet uvoznih trošarina jedino i dovoljno sredstvo oporavka američke industrije. Amerika je prostorno velika država, ali je svijet izvan Amerike uistinu dugačak i širok. Usto, svijet je već politički globaliziran. Gospodarstva nebrojenih zemalja – uključujući Kanadu i Meksiko – nisu povezana samo s američkim tržištem i s američkim kapitalom. (Prije sam pisao o povezivanju Kanade s brojnim područjima svijeta.)

Kapitalističkim američkim gospodarstvom ravnaju kapital i privatne korporacije. U mnogim državama, posebice u državama starih iskusnih naroda, nije tako. U njima postoje privatne korporacije, ali ima i mnogo velikih državnih korporacija pa je u takvim državama utjecaj državne politike na domaće i na svjetsko gospodarstvo značajan. Gospodarsko dogovaranje među takvim zemljama čini jalovom prijetnju američkog nameta trošarina. Američki namet uvoznih trošarina dao je snažan zamah sklapanju međudržavnih ugovora.

Zato Amerika mora nametanje uvoznih trošarina zamijeniti cjelovitim pristupom oporavku svoje industrije. U to svakako spadaju razvitak suvremene tehnologije, pomno smišljanje proizvoda i pravljenje tvarnih proizvoda. Mogu li se SAD odreći financijalizacije?

Na zahtjev poduzeća Savezni sud za Međunarodnu trgovinu proglasio je 28. svibnja uvozne trošarine nezakonitim, jer je predsjednik Trump prekoračio ovlasti temeljeći namet trošarina na zakonu o hitnim stanjima. Dan kasnije Prizivni sud poništio je tu odluku.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi Europskom unijom i njezinim ideološkim određenjem, kojim se uređuju ostali vidici vlasti ili utjecaja: politika, gospodarstvo i zaštita. Zbog goleme prevage ideologije nad ostalim vidicima vlasti u Europskoj uniji, tu sam političku tvorevinu nazvao „teokracijom“. Tako su se prije nazivale države, u kojima je način vladavine ili politički sustav počivao na vjeri, koja je bila obvezna za sve podanike. Tako je bilo u početku islama kad je vlast među ujedinjenim arabijskim plemenima počivala na vjeri. [Poslije smrti utemeljitelja islama Muhameda iz Medine (oko 570.-632.) arabijska „zajednica vjernih“ prometnula se je u prostorno golemu carevinu.] Teokracijom je bio i politički sustav u drevnoj državi Asteka ili Meksika, koju je 1519. godine zauzeo i uklonio španjolski pustolov i osvajač Hernan Cortes.

Stvaranje Europske unije bio je američki zahvat. Unija je nastala preobrazbom Europske zajednice, koja se je prije nazivala Europskom gospodarskom zajednicom (EEZ), u usredištenu političku tvorevinu. Odluka o utemeljenju Zajednice donesena je u Rimu 1957. godine. Zajednica je nastala 1958. godine na temelju zbiljske politike, Realpolitik. Zajednica je stvorena slobodnim povezivanjem i suradnjom šesterih europskih naroda, kako bi se (1) uklonila mogućnost izbijanja međunarodnih sukoba i novog rata u Europi, (2) zaustavio mogući naknadni prodor komunizma u Zapadnu Europu i (3) postiglo blagostanje ljudi i naroda. Stvaranje Zajednice bio je domaći, europski politički zahvat. Zajednica je prije preobrazbe u Uniju imala 12 članica, koje su dogovorno određivale svoju politiku.

Europska unija nastala je odlukom 12 članica Europske zajednice u veljači 1992. godine u nizozemskom gradu Maastrichtu, a počela je djelovati 1. studenoga 1993. godine. Odluka o preobrazbi Europske zajednice u Europsku uniju donesena 7. veljače 1992. godine, samo šest tjedana poslije razdruženja Sovjetskog saveza.

Europska unija je smišljena kao podružnica sustava američke svjetske hegemonije, koja je uistinu bila hegemonija svjetskog kapitala usredotočenog u SAD. Kao usredištena politička tvorevina Unija je omogućila svjetskom kapitalu, da ima samo jedno nadzorno mjesto u Europi i da putem njega održava stegu u europskim narodima.

Europska unija je usredištena politička tvorevina, kojoj su pridjenute sve značajke uobičajenih država ili političkih zajednica: središnja izvršna vlast, središnji parlament, središnji sud, središnja banka te središnji ured za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Uz Europsko povjerenstvo postoji i drugo izvršno tijelo Unije, Europsko vijeće, koje sastavljaju predsjednici ili premijeri zemalja članica. Vijeće određuje opće političko usmjerenje i prijeke poslove Unije. Unija ima sve značajke države, ali ona nije priznata kao suverena država. Kako vrijeme teče Europsko povjerenstvo se postavlja sve samovlasnije. Mnogi postupci Europskog povjerenstva graniče sa samovoljom, koju podupiru neke od velikih i mnogoljudnih članica Unije.

Do 1993. godine svi pokušaji usredištenja vlasti u Europi su propali. Propala su nastojanja Karla Velikoga (768.-771.-814.) i ostalih „svetih rimskih careva“, da u Europi naprave veliku carevinu. [Ljudevit Posavski (?-823.) se je godinama borio protiv Franaka dok je njihov kralj bio Ljudevit I Pobožni (778.-814.-840.).] Napoléon Bonaparte (1769.-1821.) je uložio golem napor i dobio mnoge bitke, kako bi stvorio Kontinentalni sustav, kojim je htio Britaniju potpuno odvojiti od Europe, ali je ruska vojska „do nogu potukla“ njegovu vojsku. Adolf Hitler (1889.-1933.-1945.) je nastojao vojno zauzeti cijelu Europu, ali je Crvena armija teško porazila Wehrmacht. (Njemačka je 22. svibnja ove godine uputila u Litvu oklopnu brigadu s do 5.000 vojnika, kako bi “pojačala vlastitu obranu“!? To je prva stalna njemačka postrojba na tuđem tlu poslije Drugoga svjetskog rata.)

Tako je Europa od sloma zapadnog Rima 476. godine do 1993. godine bila kontinent izvornih i doseljenih naroda, koje je Crkva – koja nije imala svoju vojsku kao što su je imali Karlo Veliki, Bonaparte i Hitler – povezala u zajednicu slobodnih naroda i plemena. Europa je kao cjelina kasnije zagospodarila svijetom, ali taj zahvat nije izvela putem usredotočene „europske“ vlasti, nego su pojedini europski narodi za sebe bili namaknuli tuđi prostor na ostalim kontinentima.

Ipak, na europskom kontinentu već desetljećima traje Europska unija, koja je usredotočena politička tvorevina. Europa je prije bila kontinent naroda, koji su u Uniji izgubili slobodu, koja je nužna za sve: za vođenje europske geopolitike, za razvitak tehnologije i napredak gospodarstva, za zaštitu europskih ljudi i naroda te za stvaranje zadovoljstva ljudi. Narode se ne smije ni nijekati ni zaobilaziti.

Unija traje nauštrb ljudi, naroda i općeg razvitka kontinenta. To se događa zato, što je prva briga središnjega europskog vodstva u Bruxellesu očuvanje njegove nakazne i Europi neprimjerene usredotočene vlasti, a ne briga za zaštitu i blagostanje ljudi i naroda. Prvaci Unije više vjeruju u svoje umišljaje, nego u zbiljsku politiku. Zato Europska unija propada upravo kao usredištena i umjetna politička tvorevina. Američki i europski globalisti i neokonzervativci su na prijevaru i na brzinu europske narode utrpali u usredištenu političku tvorevinu te time izveli europsku „kvadraturu kruga“, ali matematičari znaju da je to neostvarljiv postupak.

Prije nego što navedem u čemu se sastoji i po čemu se prepoznaje europska ideologija nastojat ću odrediti što se općenito smatra ideologijom. Ideologija je nenasilno sredstvo ujednačivanja i sputavanja ljudi ili podanika vlasti. Vlasti ne stvaraju ideologiju odnosno svjetovnu vjeru, nego najprikladniju od ponuđenih umeću u umove podanika, koji ne provjeravaju istinitost sadržaja ideologije. To vlasti rade u nakani, da ideologija posluži kao podloga za ukupno razmišljanje ljudi. Ideologija tako postaje „višom silom“ u umu ljudi.

Utemeljenje Europske unije počivalo je samo po sebi na neokonzervativnoj, globalističkoj, liberalnoj, puritanskoj i trockističkoj ideologiji osvajanja svijeta i vladanja svijetom iz jednog mjesta. Kao što su trockisti iz SSSR-a nastojali izvoziti boljševičku revoluciju, tako sad neokonzervativci izvoze „američku demokraciju“, koja je sračunata na slabljenje svih država uključujući i SAD, iz kojih se „demokracija“ izvozi. Usto, u Bruxellesu se namjerno uzgajaju strahovanje od Rusije i netrpeljivost prema Rusiji, sa svrhom osvajanja i komadanja Rusije, koja ipak počiva na golemoj zemlji, Majčici Rusiji, i na ruskom narodu.

Opterećenje Bruxellesa neokonzervativnom ideologijom očituje se i u kroćenju te uništavanju jedinačnih naroda koji sastavljaju Uniju i to putem usredotočenja vlasti u Uniji, iako bi politika trebala narode uzeti kao stvarnost. Konačno, vlasti u Bruxellesu privržene su američkom neokonzervativnom nauku Pravednosti, uključivanja i raznolikosti (EID), koji uporno promiče neprirodnost i izvještačenost u razmišljanju ljudi i u njihovu postupanju.

Nauk Pravednosti, uključivanja i raznolikosti ponajviše se očituje u imenovanju „političara“ na izvršne i sudbene dužnosti te u predlaganju natjecatelja za skupštine i parlamente. U Europskoj uniji je važno, da spomenute dužnosti obnaša čim više žena, pripadnika manjina i neprirodnih ljudi. Zato je i ispalo, da Europsku uniju i njezine članice vode poćudni, a ne sposobni, skrbni i odgovorni ljudi. Time je omogućeno smišljeno slabljenje i uništavanje nacionalnih država, kako bi se narodima uzelo iz ruku učinkovito sredstvo djelovanja

Upravljanje Europskom unijom i njezinim članicama pod urokom ideologije, a ne na temelju zbiljske brige i odgovornosti za europske narode dovelo je do propadanja Unije. Nasreću, narodi su se pokazali dugovječnijima od izmišljenih političkih tvorevina kakva je Unija.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi Ratom za Ukrajinu i mogućnosti potpunog europskog preuzimanja tog rata od Sjedinjenih Američkih Država. SAD su glavna zapadna sila, koja je s ostalim zapadnim državama rabila državu Ukrajinu i ukrajinski narod kao „ovlaštene predstavnike“ Zapada u njegovu ratu protiv Rusije. (Predsjednik Trump nastoji mirovno posredovati između Rusije i Ukrajine kao da SAD nisu bile i nisu ostale presudnom stranom u Ratu za Ukrajinu.)

Predsjednik Trump se sad nalazi navrh američkoga izvršnog državnog ustroja, iako poznati svjetski geopolitički promatrač i umirovljeni američki pukovnik Douglas Macgregor tvrdi, da je stvarni predsjednik SAD izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Za Trumpa kao čovjeka se jamačno može tvrditi, da je čovjek mira i da želi, da se okonča sadašnji Rat za Ukrajinu.

U opreci sa stavom Donalda Trumpa, mnogi američki političari – posebice neokonzervativci među njima – žele razbuktavanje ukrajinskog rata, kako bi Rusiji nanijeli poraz, koji je ona navodno zaslužila zbog svoje nepomirljive i napadačke politike ne samo prema Ukrajini, nego i prema cijeloj Europi. Predsjednik Trump je u razgovoru s predsjednikom Putinom 19. svibnja ove godine izjavio, da je on „za suradnju s Rusijom, a ne za nametanje kazni Rusiji“. Ipak, u Kongresu se pripravlja dvostranačka odluka o nametanju Rusiji političkih i gospodarskih kazni, koje bi je trebale skrhati kao državu i kao vojnu velesilu. Po meni, Benjamin Netanyahu je gospodar Kongresa.

Nedavno je američki podpredsjednik JD Vance izjavio, da SAD mogu napustiti Ukrajinu i posvetiti se drugim geopolitičkim zadaćama, kojih je napretek u svijetu. Jedno od područja, koje traže brigu Amerike je Bliski Istok, gdje je nedavno američki predsjednik ugovorio golema ulaganja arapskog kapitala u američko gospodarstvo. Ipak, podpredsjednik Vance je spomenuo jedan uvjet. Amerika bi mogla napustiti Ukrajinu, ako Rusija „ozbiljno“ ne prione uz uspostavu mira u Ukrajini. (Ovisi li američko napuštanje Ukrajine o volji Rusije?)

Do povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću 20. siječnja ove godine prijašnji američki upravni ustroj se je trsio rasplamsati sukob u Ukrajini i voditi rat do konačne ukrajinske pobjede. („As long as it takes!“) Usto, Europa je uključena u Rat za Ukrajinu od državnog udarca u Kiivu početkom 2014. godine. Europa i Amerika su skupa vojno i financijski pomagale Ukrajinu. Europa (Boris Johnson) je na traženje Amerike (Joe Biden) 7. travnja 2022. godine odvratila Ukrajinu od potpisivanja mirovnog sporazuma u Carigradu, koji je bio sastavljen i koji je svojim inicijalima potvrdio ovlašteni predstavnik Ukrajine.

Otkad je predsjednik Trump počeo govoriti o uspostavi primirja/mira u Ukrajini dosadašnje europske velesile (Francuska, Britanija i Njemačka) te Poljska govore o upućivanju svoje vojske u Ukrajinu, kako bi preuzele ulogu mirovnih snaga. (Rusko ministarstvo vanjskih poslova smatra, da je upućivanje mirovnih snaga u ovlasti Vijeća sigurnosti UN, a ne u ovlasti samozvanih država.) Prvaci prijašnjih europskih velesila odnedavno govore o „snagama za reosiguranje“ (primirja/mira), koje bi bile smještene u zapadnom dijelu Ukrajine i koje bi bile „u stanju pripravnosti“ za slučaj ruskog kršenja uvjeta primirja/mira. (Europske sile govore samo o „bezuvjetnom“ primirju očito smišljajući novo naoružavanje i financiranje ukrajinske vojske te dodatno financiranje ukrajinske države.)

Rusija je na „mirotvorno“ nastojanje europskih sila odgovorila prijetnjom, da će sve samozvane mirovne snage u Ukrajini smatrati stranom u sukobu te da će takve vojne snage biti zakonite vojne mete za ruske vojne snage. S obzirom na to, da SAD nisu pokazale pripravnost sudjelovati u jamčenju mogućeg primirja/mira u Ukrajini, vodeće europske sile nastoje pridobiti ili navući Ameriku, da pruži reosiguranje za europske postrojbe. Zato Europska unija kao politička tvorevina i vodeće sile u Europi ne govore o miru, nego samo o primirju, jer im mir ne bi ostavio mogućnost upućivanja „mirovnih“ snaga u Ukrajinu.

Europa se ne uzda sama voditi ukrajinski rat. Tomu je nekoliko razloga. Najvažniji razlog je dosadašnji tijek Rata za Ukrajinu, jer ruska vojska sve više i sve brže napreduje prema rijeci Dnjepru. Ako ruska vojska dopre do Dnjepra – uz koji je stoljeće i pol bila glavnina ukrajinske industrije – dio Ukrajine zapadno od te rijeke bio bi industrijski obezglavljen. Drugi razlog su male mogućnosti vojnih snaga europskih nacionalnih država. Usto, smanjene su mogućnosti europske industrije, koja bi trebala opskrbljivati ukrajinske postrojbe oružjem, ostalom opremom i streljivom i to zbog zamjene jeftinog ruskog prirodnog plina skupim američkim ukapljenim plinom. Europski građani se ozbiljno protive nastavku Rata za Ukrajinu. Konačno, Europa bi protiv Rusije ratovala na dug.

Zato i Europa i Ukrajina nastoje svim silama i podvalama navući Ameriku da i nadalje predvodi zapadni rat protiv Rusije. Europska unija i Ujedinjena Kraljevina su se istrčale pred Ameriku izricanjem novih, opakih gospodarskih kazni Rusiji. Europskom izricanju novih kazni Rusiji u Kongresu se je usprotivio državni tajnik Marco Rubio, tvrdeći da će nove kazne Rusiji odvratiti tu državu od mirovnih pregovora. Poslije neočekivano dugoga telefonskog razgovora s predsjednikom Putinom 19. svibnja predsjednik Trump je izjavio, da rat u Ukrajini nije „njegov rat“, nego rat donedavnoga američkog državnog ustroja. Zato, predsjednik Trump smatra, da on nije obvezan taj rat ni nastaviti niti ga privesti kraju. Predsjednik Trump je dodao, da Rusija dobiva rat u Ukrajini i da će ga dobiti.

Prva strategijska i diplomatska dvojba Zapada je: primirje ili mir. Rusija i Amerika nedvojbeno žele uspostavu mira, ali se tomu iz navedenih razloga protive europske sile. Europske sile žele pošto-poto nastavak rata, iako svatko razborit i dobro obaviješten o stanju bojišta u Ukrajini uviđa, da Rusija dobiva rat. Među zapadnim političkim prvacima ideologija je važnija od zbiljske politike. Ukrajinu ne mogu spasiti ni napadi dronovima na mete duboko u unutarnjosti Rusije. Nisu je spasili ni višekratni privremeni prodori u ruski zemljopisni prostor.

Druga stvarna dvojba je: nastavak rata protiv Rusije s Amerikom ili bez nje. Predsjednik Trump je opetovano rekao, da do rata u Ukrajini ne bi ni došlo, da je on bio predsjednik u razdoblju od 2021. do 2025. godine. Tako naglašava, da su se rat, ratno razaranje i teške ljudske žrtve mogli izbjeći. Po predsjedniku Trumpu, rat treba hitno zaustaviti.

Osim Zapada podijeljenoga na Europu i Ameriku postoje i Ukrajina kao država i njezino političko vodstvo, za koje Rusi smatraju da je nezakonito, ali koje zapadne države bez iznimke smatraju zakonitim. (Zapadno priznavanje ukrajinskog vodstva daje tom vodstvu zakonitost.) Ukrajinsko vodstvo se ne miri s očekivanim porazom ukrajinske vojske pa ono nastoji nagnati Zapad, da se izravno uključi u rat protiv Rusije. Predsjednik Zelenski računa, da ima izravan nadzor nad europskim političkim prvacima, ali i neizravan nadzor nad američkim državnim ustrojem.

Prava nevolja predsjednika Zelenskoga nije predsjednik Putin, nego osobnost Donalda Trumpa kao što ni za predsjednika Trumpa najveća nevolja nije predsjednik Putin, nego predsjednik Zelenski. Predsjednik Zelenski, prema kojemu su donedavno svi zapadni politički prvaci bili poslušni, naišao je na Donalda Trumpa, koji je veliki politički izuzetak u američkoj politici, kakvoga vjerojatno nije bilo od Theodora Roosevelta (1901.-1909.).

Donald Trump je upadica u američku politiku, a neki državni poslovi mu ne idu od ruke: gospodarstvo, namet trošarina, ograničavanje javnog duga, jačanje dolara i obuzdavanje općeg rasta Kine. Javna potpora predsjedniku Trumpu se je srozala. Predsjednik Trump bi mogao iz prkosa napraviti sporazum s predsjednikom Putinom te budućnost Ukrajine ostaviti na milost Europi i na nemilost Rusiji.

Continue Reading