Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi opskrbnim mrežama za pravljenje suvremenih, „zelenih“ proizvoda, koji omogućuju prelazak na proizvodnju „čiste“ energije. Među takve proizvode spadaju vjetrene turbine, fotonaponske ploče, akumulatori za električna vozila, elektroliti i drugi proizvodi. Uspostava energetskih sustava – koji su utemeljeni na novim proizvodima i koji kod stvaranja uporabljive energije ne proizvode spojeve ugljika – zahtijeva uporabu velikih količina presudnih ili kritičnih tvari kao što su litij, nikal, kobalt, bakar, neodimij, grafit (grafen) i elementi, koji se nađu u rijetkoj zemlji (REE). Te tvari su potrebne i za uspostavu energetskih sustava i za pohranu energije. Stoga je bitno, da proizvodnja „zelenih“ uređaja ima trajno na raspolaganju navedene presudne tvari i to po pristupačnim cijenama.

Na pisanje ovog osvrta potaknulo me je nedavno iznenadno uviđanje u Americi, da se u njoj sad ne proizvodi ni najmanja količina grafita, iako se američka industrija već upustila u novu, veliku zelenu industrijsku revoluciju. (Ulaganje u čistu energetiku bilo je 2023. godine triput veće od takvog ulaganja 2019. godine.) Nova industrijska Amerika trebala bi u desetcima novih tvornica proizvoditi opremu za nove energetske sustave, koji bi uključivali vjetrene turbine, fotonaponske ploče, električne akumulatore i druge proizvode, koji se ne mogu napraviti bez grafita. Bez grafita se ne mogu proizvoditi elektronički poluvodiči, motori za zrakoplove ni nebrojena „čista“ vozila za javni prijevoz putnika i za prijevoz tovara. Bez grafita neće biti ni proizvodnje „čiste“ električne struje ni njezine uporabe.

Američku čistu energetiku, koja je još u zametku u veliku je nevolju dovela američka vlada, koja je nedavno zabranila izvoz najistančanijih poluvodiča u Kinu, što je posebno pogodilo mnoge američke proizvođače poluvodiča, koji su uklonjeni s golemoga kineskog tržišta. Kina je na tu američku proizvoljnu mjeru odvratila stavljanjem pod državni nadzor izvoz grafita. Izvoz grafita iz Kine je od studenoga do prosinca 2023. godine smanjen za 91%. Jedna od posljedica te kineske protivmjere je to, da je General Electric odgodio isporuku zrakoplovnih motora za Boeing. Tajvanski proizvođač poluvodiča pomiče datum početka proizvodnje u novoj tvornici u Arizoni, koja je vrijedna 40 milijardi dolara. Isto je s Intelovom tvornicom u saveznoj državi Ohio vrijednoj 20 milijardi dolara. Rivian Automotive se premišlja oko ulaganje 5 milijardi dolara u novu tvornicu vozila u državi Atlanti.

Uz strog kineski nadzor nad izvozom grafita nabavka grafita je otežana i postala je skupljom. Nedavno su u Americi otkrivena dva nalazišta grafita. Jedno je u državi Ohio, gdje će grafit vaditi i oplemenjivati američka tvrtka Graphite One. Ta tvrtka će u najboljem slučaju moći prodavati oplemenjeni grafit istom 2027. godine. Drugo nalazište grafita je na Aljasci, 200 kilometara južno od Sjeverne polarne kružnice. Zasad se na grafit s Aljaske ne može računati.

Postoje tri vrste grafita: prirodni, umjetni ili sintetički i anodni. Anodni grafit je zapravo grafitni prah, koji služi za pravljenje anoda na električnim akumulatorima, koji se mogu ponovo puniti. Punjivi litijski ionski akumulatori rabe isprepletanje litijskih iona s čvrstim vodičima za pohranu energije. Litijski ionski akumulatori pohranjuju velike količine energije, imaju veću gustoću energije, veću energetsku učinkovitost, duže vrijeme korištenja i duže vrijeme trajanja. Od uvođenja litijskih ionskih akumulatora 1991. godine gustoća pohranjivane energije je utrostručena, a njihova cijena je smanjena 90%.

Unatoč važnosti grafita za mnoge industrijske grane, SAD nisu riješile pitanje opskrbe svoje industrije grafitom. SAD uvoze 100% potrebnog grafita. S druge strane, Kina nadzire dvije trećine proizvodnje prirodnog grafita, proizvodi 60% sintetičkog grafita, proizvodi 100% kuglastog obloženog grafita i nadzire 98% proizvodnje anodnog grafita. Usto, Kina na različite načine nadzire dvije trećine izvlačenja i oplemenjivanja samog litija, posebice u Litijskom trokutu, koji povezuje Argentinu, Boliviju i Čile. Iako rijetke zemlje ima na mnogim nalazištima, Kina upravlja ili gospodari opskrbnom mrežom te sirovine. (Rijetka zemlja nije rijetka u sebi, nego se narijetko nalazi, a usto sadrži i kovine, koje se posvuda ne nalaze.) Kina sama izvlači 70% i prerađuje 90% rijetke zemlje. Kina je jedina zemlja, koja naveliko proizvodi i prerađuje rijetku zemlju.

Postavlja se pitanje o tomu, kako je Kini uspjelo uspostaviti nadzor nad opskrbnim mrežama, koje su presudne za suvremenu industrijsku proizvodnju i to upravo u područjima litija, grafita i rijetke zemlje. Očito je, da se Kina prvo pobrinula za stvaranje opskrbnih mreža za svoju industrijsku proizvodnju, koja je nedvojbeno prva u svijetu. Kina je usto i prva trgovinska sila svijeta. Kinesko gospodarstvo ovisi o izvozu, kolikogod se povećava kineska domaća potrošnja. Predvodništvo Kine u industriji i trgovini nametnulo je potrebu stvaranja opskrbnih mreža za njezinu domaću proizvodnju. Ipak, Kina je išla i dalje pa je stvorila svjetske opskrbne mreže i to u spomenutim ključnim područjima.

Zauzvrat se postavlja pitanje, kako to da Amerika – koja je donedavno bila prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta – nije mnogo ranije, svakako prije Kine, uspostavila svjetske opskrbne mreže? U jednom od ranijih osvrta, koji je razmatrao pitanje svjetske prijevozne podloge (infrastrukture), postavio sam pitanje o tomu, da je upravo Kinu zapala „mogućnost, prigoda i povlastica“ postavljanja svjetske prijevozne podloge, iako je Amerika tu podlogu mogla postavljati od 1995. godine kad je uspostavljena Svjetska trgovinska organizacija.

U tom ranijem osvrtu sam opisao, da je kineski car Čin Ši Huang (259.-221.-210.) odmah po osvajanju vlasti počeo postavljati prijevoznu podlogu, koju su sastavljali plovne rijeke i njihove plovne pritoke, smišljeno iskopani veliki kanali, koji su povezivali plovne pritoke rijeka te široka i gusta cestovna mreža. Car Čin je zabranio uporabu šest od sedam postojećih slikovnih pisama, kako bi ljude povezao jedinim sačuvanim pismom. Car je uspostavio jedinstven sustav mjera za prostor, za masu i za tekućinu. Car-ujedinitelj je postavljanjem prijevozne podloge te ujednačivanjem mjera i pisma uistinu omogućio rođenje kineskog naroda. Zadaća svake države je od zatečenog pučanstva stvoriti narod, ako narod već ne postoji. To su američke vlasti propustile učiniti poslije Revolucije 1776. godine.

U ranijem osvrtu sam naglasio, da su američki kapitalisti 1995. godine dobro znali, da bi postavljanje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge dovelo ne do stvaranja kojega novog mjesnog naroda, nego do stvaranja svjetskog naroda u „slici i prilici“ vrste Homo sapiens. Kapitalisti su namjerno izbjegli postavljanje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge, kako s našom globaliziranom vrstom ne bi morali dijeliti vlast. Kapitalistima treba razjedinjena vrsta. Kapitalisti nisu sami htjeli napraviti prijevoznu podlogu, a Kini zamjeraju što ju je ona napravila.

Propust Amerike da stvori spomenute osjetljive i presudne opskrbne mreže ima duboki korijen u američkom političkom sustavu. U Americi vrhovništvo pripada kapitalu odnosno jedinačnim nositeljima kapitala. Kapital vlada politikom, zaštitom i sustavom uvjerenja, ali ne vlada gospodarstvom. Američko gospodarstvo nema jednog gospodara, koji je u Kini država odnosno politika. Jedinačni kapitalisti svaki za svoj probitak ili za probitak svoje korporacije idu za trenutačnom (godišnjom) zaradom ili profitom. Američke korporacije kao da „ne vide dalje od nosa“. Može se slobodno tvrditi, da američko gospodarstvo nema gospodara, kakva u svojoj državi ima Kina. Zanemarivanje industrijske proizvodnje u SAD te američki propust uspostave važnih svjetskih opskrbnih mreža došli su i od financijalizacije proizvodnih korporacija. Financijalizacija navode bogate industrijske korporacije, da zaradu prvobitno stvaraju izravnom uporabom svojeg novca na tržištu kapitala, a ne smišljanjem, pravljenjem i prodajom proizvoda.

Svjetski kapital koji je nakupljen i usredotočen u Americi unajmio je američku politiku, kako bi upravljao ne samo američkom životnom zajednicom, nego i cijelom vrstom Homo sapiens. Američki kapital preuzeo je ulogu kakvu u ostalim životnim zajednicama ima država. Kao što svaka država ima svoj politički sustav, tako je svjetska država-kapital za svoj politički sustav uzela slobodno svjetsko tržište, kao da će ono nekim urođenim ustrojem uređivati odnose na tržištu.

Međutim, takav urođeni ustroj ne postoji, ako se izuzme međusobno nadmetanje ili konkurencija korporacija. [Škotski profesor etike i ekonomist Adam Smith (1723.-1790.) opravdavajući svoje nastrano učenje o potrebi nadmetanja u našoj vrsti obećavao je djelovanje „nevidljive ruke“, koja će svojim čarobnjaštvom neprekidno uređivati tržište na dobrobit ljudi.] Nadmetanje je razorna sila, koja stvara pobjednike i poražene, ali koja se nije u stanju pobrinuti za namicanje skupnih dobrobiti.

Tržište samo od sebe djeluje samo u sadašnjosti. U tržištu ne postoji vrijeme; u njemu je samo sadašnjost. Vrijeme teče samo u vrsti Homo sapiens. Kapitalisti su slijepi za kalendarsko vrijeme; oni su kao biljke i životinje, koje nemaju pojam vremena. Biljke i životinje nemaju ni pojam prostora, koji ima samo naša vrsta. Biljke i životinje znaju samo za mjesta, jer sve temelje na kemijskom odnosno na slikovnom znanju. Vrsta Homo sapiens se je u prastarim vremenima dokopala pojmovnog mišljenja. Unazađuje li kapitalizam našu vrstu?

Prikazao sam pojmove prostora i vremena, kako bih možda mogao objasniti činjenicu, da tržište samo od sebe ne može doći do potrebe stvaranja nadziranih opskrbnih mreža. Do te potrebe mogu doći samo ljudi i to samo (1) ako tržište ima samo jednog gospodara i (2) ako su ljudi slobodni predviđati budućnost što nije slučaj u kapitalizmu. U kapitalizmu haraju samoživost i nadmetljivost, a budućnost je svedena na jednogodišnje nakupljanje zarade u jedinačnim korporacijama i posljedično na porast vrijednosti korporacije na tržištu kapitala. U kapitalizmu industrijske korporacije nisu ustanove za proizvodnju dobara, nego roba za prodaju. Ukratko, kapitalizam je u nacionalnim državama zatro politiku.

U Kini postoji sustavna briga za povećavanje proizvodnje tvarnih dobara. Tako je bilo u Kini od drevnih vremena, kad su Kinezi počeli izgrađivati civilizaciju, koja je bila uzor narodima koji su za nju znali. U Kini je u skladu s njezinom povijesnom političkom misli uspostavljeno vrhovništvo politike, koja ravna gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja. Po kineskom sustavu uvjerenja, svaki pojedinac pripada kineskoj zemlji i kineskom narodu. Postojanje naroda je velika blagodat za golemu Kinu. Narod drži Kinu skupa. Postojanje naroda podsjeća kineske političare na njihovu odgovornost za zemlju i ljude.

Svjetske opskrbne mreže nisu mogli stvoriti ni američki kapitalizam ni svjetsko tržište. Spomenute opskrbne mreže nije moglo proizvesti ni kinesko tržište. Potrebu takvih mreža je predvidjela i mogla predvidjeti samo kineska država odnosno kineska politika. Politika je osmislila i upriličila te mreže. Amerika je propustila uspostaviti svoje svjetske opskrbne mreže, jer je u njoj kapital zatro politiku.

Uspjeh Kine u uspostavi svjetskih opskrbnih mreža i istovremeni propust Amerike, da uspostavi takve mreže je slika različitosti kineskog i američkog političkog sustava. Kineske političke snage, koje su zavladale Kinom 1949. godine na vlast je doveo kineski narod i to u revoluciji. Komunisti ne bi došli do vlasti bez svesrdne potpore kineskog naroda kao naroda. U skladu s kineskom povijesnom političkom misli, briga vlasti za zemlju i narod u Kini je „viša sila“ ili, kako se je prije govorilo, mandat nebesa. U Kini je uspostavljena narodna demokracija. Komunistička stranka Kine ostat će bez vlasti čim se prestane istinski brinuti za dobrobit kineskog naroda. Ona se i nadalje brine.

U Americi je uspostavljena liberalna demokracija, koja je izmrvila američku životnu zajednicu u samožive potrošače na tržištu, koji se ni na koji način ne smiju povezati u političku cjelinu, koja bi pokušala ograničiti slobodu kapitala. Sloboda samoživih potrošača služi za opravdanje slobode kapitala. Svi su ljudi slobodni. Jednako su slobodni i siromasi i bogataši. Nažalost, sloboda bogataša se iscrpljuje u sadašnjosti. Tako ne bilo, da u Americi postoji narod kao što narod postoji u Kini. Američki kapital ima državu, a nema narod. Bogati stalež koji je izveo Revoluciju 1776. godine nije htio, da se u državi koju je sebi namaknuo začne narod, jer bi narod ograničavao slobodu kapitala i slobodu tržišta.

Očevi utemeljenja Amerike su se u revoluciji dokopali državne vlasti i nju nisu namjeravali dijeliti ni s kim pa ni s pukom koji je zdušno podupro Revoluciju. Narod je politička ustanova. Bogati očevi utemeljenja Amerike željeli su vladati sami, a američku državu i njezin puk smatrali su sredstvom izvoza puritanskih umišljaja o stvaranju novoga svijeta, kao da vrsta Homo sapiens nije postojala izvan Amerike i izvan njihovih umova. Danas je neokonzervatizam tekuća politička misao Amerike. On je čedo braka puritanstva i preobraženog trockizma. (Izvorni utemeljitelji neokonzervativnog pokreta u golemoj su većini bili ruski useljenici, koji su bili zadojeni trockizmom i izvozom revolucije.) Kapital i neokonzervatizam sad ne dopuštaju Americi, da se u njoj zametne narod. Nasreću, kineski narod traje koliko i blaga uspomena na kineskog cara Čin Ši Huanga.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi poticajima koje mnoge države pružaju i potporama koje države daju domaćim korporacijama. Pitanje državne pomoći korporacijama zaoštreno je optužbama SAD, da kineska država pomaže svojim korporacijama i da time smanjuje nadmetljivost ili konkurentnost tuđih korporacija i na kineskom tržištu i na njihovim domaćim tržištima. Posljedično, kako bi kaznile Kinu i zaštitile svoju industriju, SAD često određuju uvozne trošarine na kineske proizvode, koji su se u njima bili dobro prodavali. Prije par mjeseci SAD su na uvoz kineskih električnih automobila uvele trošarine u vrijednosti 100% cijene automobila.

Ponovljene optužbe protiv Kine za davanje povlastica kineskim korporacijama je predigra uvođenju novih američkih uvoznih trošarina na suvremene kineske proizvode. Gorljivi američki kinomrsci optužuju za pružanje poticaja prvobitno Komunističku stranku Kine, kao da nema kineske države, koja daje potpore, koje su po američkim pravilima nedopustljive. Do početka svoje sadašnje opsjednutosti kineskim gospodarskim povlasticama američki savezni dužnosnici su krivili Kinu za stvaranje i održavanje „prevelikih proizvodnih mogućnosti“. Kina je za američke dužnosnike „dežurna okrivljenica“ za štogod njima padne na um: davanje povlastica, prekomjerne industrijske mogućnosti, pružanje vojne pomoći ruskom posebnom vojnom pothvatu u Ukrajini, kršenju ljudskih prava u Kini ili prijašnjem kršenju pobune u Hong Kongu.

Pitanje je, kakvim korporacijama i radi čega kineska država pruža pomoć? Dobar primjer pružanja kineske državne pomoći je upriličenje i usredotočenje proizvodnje nove vrste magneta, koji se prave od neodimija, kovine koja se nađe u rijetkoj zemlji. Kineska država je proizvodnju magneta od neodimija zbog blizine nalazišta rijetke zemlje smišljeno usredotočila u Unutarnju Mongoliju, u kojoj sad djeluje šest korporacija, koje su od općina besplatno dobile zemljište za gradnju tvornica i koje od opskrbljivača električnom energijom dobivaju električnu struju po nižoj cijeni. Dosadašnja tvornica magneta u Šinđangu premještena je isto u Unutarnju Mongoliju. Magneti od neodimija se rabe u električnim vozilima, u kojima električna struja stvara pogonsku vrtnju magneta i u vjetrenim turbinama, u kojima vrtnja magneta proizvodi električnu struju.

Općenito gledano, kineska država najčešće pomaže novoutemeljenim korporacijama, koje nastoje razviti novu tehnologiju za znatno osuvremenjivanje postojećih ili za stvaranje novih proizvoda. Država isto pomaže postojećim i ustaljenim korporacijama kad se one upuštaju u stvaranje nove vrste tehnologije za pravljenje novih proizvoda. (Magneti od neodimija su nova vrsta proizvoda. Korporacija Huawei neprestance stvara novu tehnologiju i nove proizvode u područjima komunikacijskih mreža, prijenosnih telefona, proizvodnje elektroničkih sklopova, zaštite podataka i u mnogom drugim područjima.)

Već uvriježeno američko kažnjavanje kineskih korporacija zbog dobivanja državne pomoći ima i drugu stranu. Izricanjem kazni kineskim korporacijama američka država istovremeno pomaže svojim korporacijama, koje očito sve više tehnološki zaostaju za kineskim. Pravo rečeno, američke kazne odrezane Kini štite američko tržište i položaj američkih korporacija na njemu, a ne pomažu američke korporacije, koje nemaju prave proizvode za svjetsko tržište. Američka država ne pomaže svojim korporacijama, da ozbiljno razvijaju potrebnu novu tehnologiju. (Američke korporacije samostalno razvijaju novu tehnologiju u područjima koja ponajviše služe razbibrizi i poticanju pučke svadljivosti u privatnim mrežama.)

Američka država često pomaže svojim korporacijama, koje znaju i same sebi nanijeti štetu. Država je pomagala korporacijama već 1985. godine kad su Ameriku potresali previsoka vrijednost dolara, veliki trgovinski manjak i veliko zaduživanje države posebice u Japanu, koji je imao veliki trgovinski višak. [U to je vrijeme predsjednik Ronald Reagan (1981.-1989.) prijetio Sovjetima Ratom zvijezda. Amerika se je tad godišnje zaduživala 50 milijardi dolara.]

Kako bi zaštitila američko gospodarstvo, Amerika je 22. rujna 1985. godine napravila s Francuskom, Japanom, Saveznom Republikom Njemačkom i Velikom Britanijom Sporazum u Hotelu Plaza u New Yorku, po kojemu je nacionalni novac četiriju zemalja povisio vrijednost prema američkom dolaru. Japanski jen je povišen 46%, a njemačka marka 26% prema dolaru. (Utanačenje u Hotelu Plaza nije bio sporazum peterih država, nego zapovijed Amerike.)

Od svih poniženih država najgore je bilo Japanu, koji je bio gotovo ostao bez izvoza u Ameriku i koji se, prema jednoj kasnijoj studiji Međunarodnog monetarnog fonda, nije nikad oporavio od udarca primljenog u Hotelu Plaza. Japan je poslije Sporazuma svoje gospodarstvo bio usmjerio u Jugoistočnu Aziju, koju je koncem devedesetih godina pogodila financijska kriza, u kojoj su japanske banke pretrpjele velike gubitke. Tad je japanska država proračunskim novcem spasila mnoge japanske banke pa je postala vlasnicom 70% japanskog bankarstva.

Američka država je morala zaštititi svoje gospodarstvo i poslije Crnog ponedjeljka, 19. listopada 1987. godine kad su se slomila američka trgovišta dionica. Gubitci vrijednosti dionica diljem svijeta iznosili su gotovo 2 trilijuna ondašnjih američkih dolara. Bilo se je očekivalo ponavljanje Velike Depresije iz 1929. godine.

Mogući razlozi sloma tržišta dionica bili su precijenjenost dionica, stalni američki trgovinski i proračunski manjak, porast kamatnjaka na zajmove, smanjenje vrijednosti dolara i malo povjerenje u vlasti, da mogu zaustaviti smanjenje vrijednosti dolara. (Nasreću, slom je ozbiljno pogodio samo financijsku industriju, a ne i proizvodno gospodarstvo.) Jedan od uzroka sloma trgovišta dionica bilo je i iskušavanje uživo računalnih programa za predviđanje budućih vrijednosti dionica i tečajeva novca.

Kako bi spasili financijsku industriju i istovremeno spriječili nanošenje dugoročne štete proizvodnom gospodarstvu SAD, Zapadna Njemačka i Japan omogućili su „obnovu likvidnosti“. Golem proračunski novac unesen je u banke i u ulagateljske zavode. Zapadne države (trijada: SAD, Njemačka i Japan) su državnom politikom de facto zaštitile vlasnike privatnog kapitala nakupljenog u bankama i u ulagateljskim zavodima.

Ne tako davno, 2008. godine u Americi je izbila duboka financijska kriza, koja je prouzročila Veliku recesiju. Financijsku krizu izazvala je skupa prodaja diljem svijeta bezvrijednih američkih stambenih kredita, dodjeljivanih osobama koje nisu imale gotovo nikakvu kreditnu vjerodostojnost. Kriza je osim financijskog poslovanja potresla i proizvodno gospodarstvo. Neke banke se bile zatvorene, a mnoge su bile preuzete ili od država ili od drugih financijski zavoda: Lehman Brothers (Nomura), Northern Rock i Royal Bank of Scotland (vlada UK), Bear Sterns (JPMorgan Chase), Landesbank Sachsen (Landesbank Baden-Württemberg) i druge. Američka država spasila je i mnoge proizvodne korporacije, među njima i General Motors i Chrysler Group LLC.

Američka administracija je iskovala načelo „prevelika je da propadne“, po kojemu je trebalo spasiti svaku korporaciju, koje bi nestanak s tržišta nanio nenadoknadljivu štetu američkom gospodarstvu i američkom kapitalu. Zapadne su se države zaduživale, kako bi „spasile“ korporacije, iako su uistinu nositeljima kapitala nadoknađivale izgubljeni kapital. Države su zaduživale građane, kako bi nakupljeni kapital ostao kod ranijih nositelja, koji su obilno pomogli izborne pothvate političara.

Među značajne zahvate spašavanja privatnog kapitala proračunskim novcem ili novcem građana svakako spada i New Deal (Novi dogovor) Franklina Roosevelta (1933.-1945.). Američka administracija je od 1933. godine novac pozajmljivan od privatnih vlasnika sipala u javne radove, na kojima je posao našlo industrijsko radništvo, koje je ostalo bez posla zbog propasti njihovih prijašnjih poslodavatelja. Obavljanjem javnih radova uz državu koja je bila „široke ruke“ mnogi novi poduzetnici u graditeljstvu, industriji pa i u kulturi – supruga predsjednika Anna Eleanor Roosevelt bila je zadužena za provedbu New Deala u kulturi – skupljali su rasipani proračunski novac na svoje bankovne račune. Novac uvijek na kraju dopre u banke. Zato je bankar i industrijalac Andrew Mellon – koji je izgradio Nacionalnu galeriju u Washingtonu i koji je bio ministar financija punih 12 godina prije dolaska Franklina Roosevelta na vlast – mogao reći, da se „novac u krizama vraća onima kojima pripada“.

Sadašnja administracija Demokrata se je isto iskazala potporom američkim korporacijama putem Zakona o smanjenju inflacije (Inflation Reduction Act), koji je predsjednik Biden potpisao u kolovozu 2022. godine. Zakon je donesen kao bi se smanjio proračunski manjak. Po zakonu je ministarstvo financija trebalo zaposliti novih 87.000 poreznika, koji bi predano utjerivali porezne dugove. Bilo je predviđeno i smanjenje cijena lijekova. Međutim od ukupne Zakonom predviđene svote za nove izdatke od 891 milijarde dolara 738 milijardi se je trebalo potrošiti na proizvodnju energije i na promicanje čiste energije. (Ipak, američka državna riznica se i nadalje zadužuje 1 trilijun dolara godišnje.)

U tih 738 milijardi dolara se skriva potpora za američke korporacije ili za tuđe korporacije, koje žele svoju proizvodnju unijeti u SAD. Tako je tajvanska korporacija za proizvodnju elektroničkih sklopova TSMC dobila šest i pol milijardi dolara, iako joj je prije izgradnje tvornice u SAD bilo obećano četrdeset milijardi dolara. Nakon što sam nanizao velike pothvate spašavanja američkog gospodarstva spomenut ću sitne povlastice ili neznatno „bolje uvjete“, koje su pojedine američke savezne države nudile korporacijama, kako bi svoju proizvodnju premjestile u njih.

Minulih desetljeća je industrijska proizvodnja bila premještana sa sjeveroistoka na jugozapad SAD pa su se savezne države međusobno nadmetale u privlačenju korporacija ponudom „povoljnijih uvjeta“ premještaja. (Tako je korporacija Tesla svoju tvornicu električnih automobila iz Kalifornije premjestila u Teksas, jer je guverner Kalifornije Gavin Newsom zakonski zabranjivao radnicima Tesle, da za pandemije koronavirusa dolaze na posao, zbog čega je tvornica Tesla trebala obustaviti proizvodnju.

Nedavno su u SAD dobri poznavatelji i Amerike i Kine napravili usporednu raščlambu američke i kineske dodjele potpora, pružanja poticaja i oprosta dugova korporacijama. Istraživanje je pokazalo, prvo, da se ostale zemlje u razvitku ne mogu nadmetati s Kinom ni u niskim izdatcima proizvodnje ni u proizvodnoj učinkovitosti. Drugo, Kina je u stanju poticati svoje izume i svoju proizvodnju na način na koji SAD i EU ne mogu, jer Kina stvara veliki višak u vanjskoj trgovini. Kineski poticaji korporacijama dolaze od vanjskotrgovinske zarade. Naprotiv, SAD i Europske unija se za dodjelu potpora moraju zaduživati kod privatnih banaka ili moraju potporama opterećivati svoje porezne obveznike.

Kina svoju nacionalnu zaradu ulaže mudro i pomno u tehnološki razvitak i u novu proizvodnju. Kina je, primjerice, za proizvodnju akumulatora za električna vozila dodijelila potpore u visini 790 milijuna dolara, ali je ukupan prihod od akumulatora bio 55 milijardi dolara. Kineske korporacije, koje proizvode akumulatore ostvarile su dobitak od više od 6 milijardi dolara, na koji su platile porez, a kineska vlada im je u obliku poticaja vratila „samo“ 790 milijuna dolara.

Usto, kineske korporacije često dobivaju zemljište, a čelik, električnu struju i sirovine nabavljaju po niskim cijenama. Kina ima oko dvije tisuće ulagateljskih zavoda, koji spremno pomažu novim korporacijama, posebice putem ugovaranja zajmova s niskim kamatnjakom.

Ukratko, u Kini postoji sustavna briga za izumiteljstvo, za istraživanje i razvitak te za povećavanje proizvodnje tvarnih dobara. Tako je bilo u Kini od drevnih vremena, kad su Kinezi počeli izgrađivati civilizaciju, koja je bila uzor okolnim narodima. U Kini je u skladu s njezinom povijesnom političkom misli uspostavljeno vrhovništvo politike, koja ravna gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja. Prije je Kinom upravljao car uz pomoć mandarinskog staleža, a sad upravlja kineski narod putem Komunističke stranke Kine. (Po kineskom sustavu uvjerenja, svaki pojedinac pripada kineskoj zemlji i kineskom narodu. Postojanje naroda je velika blagodat za golemu Kinu. Narod drži Kinu skupa.)

Državna pomoć korporacijama nije u Kini iznimna, jednokratna mjera, kakve su na Zapadu bili New Deal 1933. godine, Sporazum u Hotelu Plaza 1985. godine, pothvat zapadnih država poslije Crnog ponedjeljka 1987. godine, zahvati zapadnih država u Velikoj recesiji 2008. godine i Zakon o smanjenju inflacije predsjednika Bidena 2022. godine. U Kini je državna pomoć sastavnica političkog sustava. Za nju nije potrebno donositi posebne zakone kao u zapadnim zemljama. Državna pomoć u Kini je uzajamna pomoć.

Ja kineski politički sustav nazvam politizmom, a Kinezi ga nazivaju „socijalizmom s kineskim značajkama za dvadeset prvo stoljeće“. Za sadašnju kinesku odredbu političkog sustava u Kini postoje povijesni razlozi, koji su vezani uz politički sukob Kine i Sovjetskog Saveza šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Moja odredba kineskog političkog sustava je jasna, jednoznačna i neprijeporna.

Nasuprot Kini, u Americi je uspostavljen politički sustav, koji se naziva kapitalizmom. U kapitalizmu vrhovništvo ne pripada državi ili politici. Vrhovništvo pripada gospodarstvu odnosno slobodnom privatnom kapitalu, koji nadzire politiku, zaštitu i sustav uvjerenja. Liberalizam kao kapitalistički sustav uvjerenja zagovara samoživost i međusobno nadmetanje pojedinaca. Amerika je umjesto narodom nastanjena potrošačima. Nevolja američkoga kapitalističkog političkog sustava je u samoživosti i velikih nositelja kapitala, koji se brinu samo za se, a ne brinu se za gospodarstvo kao cjelinu. Politika je u SAD nemoćna. (Ona je u Kini svemoćna.) Kapital je nametnik na američkoj životnoj zajednici. Sukob Amerike i Kine je sukob političkih sustava.

U SAD nema brige za zajednicu. Američko gospodarstvo je siroče američkog kapitala. Postoji samo briga za nakupljanje privatnog kapitala. Takav politički sustav ne traži, da ga pučanstvo podupre. On opstaje samo na nasilju kapitala, koje se izvodi i u SAD i diljem svijeta. Američka nevolja s Kinom je nevolja kapitala, a ne američke države. Kina je golema zemlja. Kinezi su pravi narod. Kinesko gospodarstvo je golemo i silovito. Kinu se ne može nadvladati, ali se s njom može surađivati.

Ova raščlamba pitanja pružanja državnih poticaja i davanja državne potpore domaćim korporacijama pokazuje, da je uzaludno nastojanje Zapada, da okrivljuje Kinu za pomaganje korporacija, koje nastoje razviti novu tehnologiju i stvoriti novu vrstu proizvoda. Jednako je uzaludno nastojanje Zapada, da Kinu odvrati od pružanja državne pomoći u budućnosti. Zapadni prigovori padaju u začepljene uši kineskih dužnosnika. (U Tajlandu i drugdje u Aziji se prodaju kipići trojice majmuna, od kojih jedan prednjim šapama pokriva usta, drugi oči, a treći uši.) Umjesto prigovaranja Kini te umjesto kažnjavanja Kine i kineskih korporacija, Zapadu bi bilo mnogo uputnije učiniti državnu pomoć domaćim korporacijama sustavnom i neprekidnom i tu pomoć usmjeriti u razvitak tehnologije te u smišljanje novih proizvoda, kakve traži svjetsko tržište.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi značajnim jačanjem Pothvata ceste i pojasa u Južnoj Americi. Naime, u mjesecu studenomu počet će uporaba kontejnerske (spremničke) luke Chancay, 70 kilometara sjeverno od peruanske prijestolnice Lime. Izgradnju luke financirala je kineska korporacija COSCO. Povlasticu za upravljanje lukom dobila je peruanska podružnica COSCO-a.

U mjesecu studenomu držat će se u Limi i godišnji sastanak APEC-a (Azijsko-tihooceanske gospodarske suradnje), u kojemu će sudjelovati i kineski predsjednik Ši Đinping, koji će otvoriti promet u luci Chancay. (Prošle godine sastanak APEC-a održan je u San Franciscu.) Peruanska predsjednica Dina Boluarte je u srpnju ove godine posjetila Kinu. Zanimljivo je to, što će sastanku APEC-a nazočiti i brazilski predsjednik Luiz Lula da Silva, iako Brazil nije tihooceanska, nego atlantska država.

Nedavno su zapadne države skupnom odlukom zaplijenile 300 milijardi dolara ruskih državnih pričuva, koje su bile pohranjene kod Euroclear, belgijske tvrtke za financijske usluge. Nastavno na taj potez, koji je smislila Skupina sedam (G7), glavni tajnik Atlantskog saveza (!?) Jens Stoltenberg zaprijetio je zapljenom ukupne kineske imovine u Europi, vezane uz prijevoznu podlogu Pothvat ceste i pojasa, koja je dosad postavljena u Europi. Čini se, da je uloga glavnog tajnika svedena na strastveno izricanje prijetnji posebice Rusiji i Kini te da je Stoltenbergov um obdaren umjetnom umnošću ili umjetnom inteligencijom (AI), koja iz njega neprekidno izbacuje prijetnje.

Stoltenberg je opravdavao svoje neumjesne i za Zapad zabrinjavajuće prijetnje kineskom uporabom prijevozne podloge za pomoć ruskom posebnom vojnom zahvatu u Ukrajini. Izgleda, da Kina ne zna za izravan, azijski put u susjednu Rusiju, nego da oružje, vojnu opremu i streljivo prvo šalje u Europu pa iz Europe svojom prijevoznom podlogom u Rusiju. Stoltenbergova prijetnja zapljenom kineske imovine u Europi pokazuje, da Atlantski savez nije obrambena, nego politička ustanova, koja provodi političku stegu u Europi i koja se razmeće prijetnjama diljem svijeta. Imajući u vidu to, da se Pothvat ceste i pojasa jamačno širi Južnom Amerikom i dopuštajući mogućnost ispunjenja Stoltenbergovih prijetnji u Europi upisao sam iza naslova osvrta upitnik. Možda će Pothvat ceste i pojasa biti zabranjen u Europi? Tad bi Pothvat zaobilazeći Europu povezivao samo Aziju, Afriku i Južnu Ameriku.

Dosad je 138 zemalja pristupilo Pothvatu ceste i pojasa potpisivanjem Podsjetnika o razumijevanju (memoranduma). Među njima je i 18 zemlja Južne Amerike i Karipskog otočja. Pothvatu ceste i pojasa u Južnoj Americi pristupili su Bolivija, Čile, Gvajana, Peru, Surinam, Urugvaj i Venezuela. Pothvatu nije bio pristupio Brazil, koji je uzimao u obzir žestoki prijepor SAD i Kine, koje su najveće trgovinske ortakinje Brazila. Kineska trgovina s Brazilom godišnje iznosi 171 milijardu dolara, a američka 120 milijardi dolara. Trgovina Brazila s EU iznosi samo 85 milijardi dolara. Nakon godina oklijevanja Brazil je odlučio pristupiti Pothvatu ceste i pojasa pa zato predsjednik Lula da Silva putuje u Limu, kako bi se i ondje sastao s predsjednikom Kine Šijem.

Smisao Pothvata ceste i pojasa (BRI) je integrirati, ucjeloviti ili povezati vrstu Homo sapiens u pravu životnu zajednicu. Svjetska prijevozna i komunikacijska podloga konačno će istaknuti i potvrditi našu vrstu. Postavljanje svjetske prijevozne podloge nije prvobitno politička, nego poslovna i, pravo rečeno, životna zamisao. Valja se pitati, kako je došlo do toga, da upravo Kinu zapadne mogućnost, prigoda i povlastica postavljanja svjetske prijevozne podloge? Zašto se američki kapitalisti – nakon što su u ime kapitala uspostavili hegemoniju nad barem polovicom svijeta – ni nakon pohvalne uspostave Svjetske trgovinske organizacije 1995. godine nisu usudili početi postavljati svoju svjetsku prijevoznu podlogu?

Za Henryja Kissingera (1923.-2023.) se pripovijeda, da je tijekom prvog javnog posjeta Kini članovima svojeg izaslanstva pred predsjedavajućim Mao Zedongom (1893.-1976.) rekao: „Za nas je Kina velika tajna!“ Mao Zedong je primijetio: „Za nas ja Kina obična stvar!“ Za Kinu je „obična stvar“ postavljati prijevoznu podlogu. Zašto?

Kineski car-ujedinitelj Čin Ši Huang (259.-221.-210.) je odmah po osvajanju vlasti počeo postavljati prijevoznu podlogu, koju su sastavljali (1) plovne rijeke i njihove plovne pritoke, (2) smišljeno iskopani veliki kanali ili jarci koji su povezivali plovne pritoke rijeka te (3) ceste, koje su morale biti široke 5 metara. Kako bi se zaprežna kola mogla slobodno mimoilaziti na cestama, osovine kola nisu smjele biti dulje od 180 centimetara. Car Čin je pod prijetnjom smrti zabranio uporabu šest od sedam postojećih slikovnih pisama, kako bi umove ljudi povezao jedinim sačuvanim pismom, jer nije mogao tisuće živih govora i jezika svesti na jedan. Car je uspostavio jedinstven sustav mjera za prostor, za masu ili za težinu i za tekućinu.

Car Čin Ši Huang je postavljajući prijevoznu podlogu, koja je u cjelinu povezala kineski životni prostor te ujednačujući mjere i pismo za cijeli prostor uistinu omogućio rođenje kineskog naroda. Zadaća svake države je od zatečenog pučanstva stvoriti narod, ako narod već ne postoji. To su američke vlasti propustile učiniti poslije Revolucije 1776. godine.

Prava nevolja Amerike je u tomu, što u njoj od useljenika nije stvoren narod. Narod je nositelj političke neprekidnosti na određenom životnom prostoru, jer u prostoru političke zajednice često smjenjuju jedne druge. Revolucija 1776. godine donijela je Americi jednu takvu smjenu. Svaki ubogi narod je nositeljima kapitala nužno neprilika i smetnja. Kad su se u Americi dokopali političke vlasti kapitalistima nije ni na kraj uma bilo stvaranje novog naroda u njihovoj državi. Amerika je postala, bila i ostala državom kapitala. Kapitalisti ne žele s narodima dijeliti vlast. Oni žele vladati sami. Amerika je trebala ostati državom kapitala, a ne postati državom naroda.

Američki kapitalisti su 1995. godine dobro znali, da bi postavljanje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge dovelo ne do stvaranja kojega novog mjesnog naroda, nego do stvaranja svjetskog naroda u „slici i prilici“ vrste Homo sapiens. Oni su izbjegli postavljanje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge, kako s našom globaliziranom vrstom ne bi morali dijeliti vlast. Kapital nije htio sam napraviti prijevoznu podlogu, a Kini zamjera što ju je ona napravila.

Međutim, Kina se je objeručke prihvatila postavljanja svjetske prijevozne podloge. Pothvat ceste i pojasa, koji se je počeo provoditi 2011. godine, nosi velike poslovne koristi ne samo kineskim korporacijama, nego i korporacijama mnogih drugih zemalja. Pothvat ceste i pojasa nije kinocentričan odnosno nije uperen u Kinu. Prijevoz i trgovina su raspačani diljem prostora Pothvata pa se lako uspostavlja i područna povezanost. Pothvat ceste i pojasa ne izvire iz Kine i ne uvire u nju, kao što oronula američka hegemonija izvire iz SAD i uvire u njih.

Osim što je postavljanje prijevozne podloge za Kinu „obična stvar“, Kina se nije bojala ni Pothvata ni posljedičnog stvaranja svjetskog naroda u „slici i prilici“ vrste Homo sapiens. Razlog tomu je nevoljkost Kine, da ikako vlada svijetom, a najmanje putem Pothvata ceste i pojasa. To nije samo stav Kine kao države. To je stav i kineskog naroda. Taj stav je upečen u kineski narod ili mu je urođen. Kineski narod nije tijekom svoje duge povijest vodio napadačke ratove. Kinezi su se samo branili. Nisu bili ni imperijalisti kao što su sad Amerikanci ni imperijalisti i kolonijalni gospodari kao što su prije bili mnogi europski narodi i kineski susjedi Japanci. Kineski narod ne želi vlast nad novim svjetskim narodom ili nad globaliziranom, integriranom (ucjelovljenom) i u sebi povezanom vrstom. Kinezi prihvaćaju vrstu Homo sapiens i njom ne žele vladati.

Prijetnja Atlantskog saveza oduzimanja Kini imovine u Europi, ali i prijašnji pritisci na neke američke saveznice da otkažu svoj pristup Pothvatu ceste i pojasa pokazuju, da SAD uzimaju Pothvat kao veliku ugrozu svojih probitaka, koja dolazi od Kine, koja je glavna američka geopolitička suparnica. Italija kao američka saveznica se je koncem 2023. godine na pritisak SAD povukla iz Pothvata ceste i pojasa, ali su joj SAD dopustile jačanje dvojne suradnje s Kinom. (To je potvrdio i nedavni višednevni posjet Kini talijanske premijerke Meloni.) Očito je, da Americi smeta Pothvat kao cjelina, koja okuplja brojne zemlje Svjetske većine.

Nevolja za SAD nije samo u Pothvatu ceste i pojasa kao prijevoznoj podlozi ili mreži, nego prvobitno u okupljanju nebrojenih zemalja oko te mreže. To okupljanje Svjetske većine predstavlja inačicu ranije uspostavljenoj, a sad već slaboj američkoj hegemoniji. Na okupljanje Svjetske većine oko Pothvata ceste i pojasa valja dodati i proširivanje BRICS-a, koji je od 2010. do prošle godine imao istih pet članica. BRICS isto stvara svoju podlogu, ali ne prijevoznu, nego novčarsku ili monetarnu, koja je sračunata na zaobilaženje američkog dolara  kod međunarodnih plaćanja. Stoga je razumljiva zabrinutost nositelja kapitala nakupljenog i usredotočenog u SAD, ali i njihova odlučnost, da se oštro bore protiv svake svjetske inačice američkoj hegemoniji.

Američko nastojanje suzbijanja okupljanja oko Pothvata ceste i pojasa te oko BRICS-a ne može uspjeti, jer su oba okupljanja u punom zamahu. Najviše što SAD i kapital nakupljen u njima mogu postići je povlačenje američke hegemonije duboko u Zapad. Povlačenje na pričuvni položaj američke hegemonije, koja je dosad bila nametljiva neizbježno vodi oštrom razdvajanju poslovanja velikih svjetskih korporacija i posljedično dubokoj diobi vrste. Kapital je prije namjerno globalizirao poslovanje proizvodnih korporacija i ulagateljskih zavoda, a sad je prisiljen na deglobalizaciju poslovanja.

Američka hegemonija je bila uspostavljena poslije Drugoga svjetskog rata kad je američko gospodarstvo bilo uistinu jako s 50% svjetske industrijske proizvodnje i kad je Amerika bila neprijeporna predvodnica u tehnologiji. Slabljenje američkog gospodarstva i američke države bilo je vidljivo već u vrijeme sloma komunizma u Europi kad SAD nisu uspjele svoju hegemoniju nad zapadnom polovicom svijeta protegnuti i na ostatak svijeta.

Sad je predvodničku ulogu u gospodarstvu od Amerike preuzela Kina, koja je najveća industrijska i najveća trgovinska sila svijeta te koja je neprijeporna predvodnica u većini područja suvremene tehnologije. Pojedine zemlje Svjetske većine imaju velike gospodarske i političke nevolje, koje su prouzročene nametanjem zapadnih gospodarskih i političkih kazni tim zemljama (Sjevernoj Koreji, Venezueli, Iranu, Siriji i drugima).

Međutim, gospodarsko i posljedično političko stanje u mnogim zapadnim „velesilama“ je poražavajuće (SAD, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj i u drugima). Zapad se nastoji ograditi od ostatka svijeta, ali to ograđivanje uistinu predstavlja samootočenje (samoizolaciju), u kakvo se je Amerika bila povukla poslije Prvoga svjetskog rata i to nakon neuspjeha u osvajanju svijeta izvozom američkog kapitala i američke demokracije putem Lige naroda. Tadašnje samootočenje je Ameriku dovelo u Veliku depresiju 1929. godine.

Ipak, rješenje za cijeli Zapad i naročito za Ameriku nije u samootočenju, nego u (1) hrabrom novom otvaranju prema svijetu; (2) istovremenoj preobrazbi ili reformi gospodarstva, koje „gubi korak“ za gospodarstvima Svjetske većine, Azije i naročito Kine; i (3) uvažavanju potreba pučanstva u SAD, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu te uvažavanju potreba naroda u Europi, Japanu i Južnoj Koreji. Zapad je zanemario i postojanje naroda i postojanje vrste Homo sapiens.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. U osvrtu ću se nastojati udubiti u pitanje pripadnosti jedinačnih ljudi i naroda vrsti života Homo sapiens. Tu pripadnost sad zanemaruju i čak niječu zapadni političari, politolozi, mudrosne zaklade, mediji i pismoznalci. (Budući da oni niječu i postojanje živih naroda, može li se od njih očekivati pridavanje važnosti vrsti?) Zanemarivanje postojanja vrste daje kapitalu slobodu, koju mu ne bi dopuštalo uvažavanje uloge vrste, koja nije ljudska tvorevina kao što je „društvo“, nego živ organizam sastavljen od ljudi.

Zapadni politolozi bi i nadalje željeli dijeliti našu živu vrstu unatoč tomu, što se je ona konačno globalizirala. Zapadni politolozi dijele vrstu na Zapad i na ostatak svijeta, koji je Zapadu vrijedan, samo ako se da pokoriti i podložiti kapitalu koji već vlada Zapadom. Kapital i kapitalizam su zasade Zapada. Nedvojbeno je to, da je sadašnje držanje zapadnih političara posljedica njihove obveze služenja kapitalu, jer kapitalu odgovaraju dioba i usitnjivanje vrste. Do produbljivanja postojeće podjele među narodima posebno je stalo neokonzervativcima.

Dodatno tomu, drevni izraelski narod otkad je napisao ili domislio svoje „svete“ knjige sebe smatra odabranim među narodima i to za vijeke vjekova. Ne tako davno puritanci – koje su engleske kraljevske vlasti kao pripadnike opake vjerske sljedbe početkom sedamnaestog stoljeća iz Engleske „presadile“ u Ameriku – su smatrali, da su oni izniman soj ljudi. Oni su se smatrali novim odabranim narodom, koji će u Americi izgraditi Grad na gori, Novi Jeruzalem, koji će u tmini svijeta svijetliti svim narodima te koji će sve narode privesti pravoj vjeri i u njima stvoriti poželjan i osobit politički sustav. (Po Suđenju vješticama iz Salema 1692.-1693. godine zna se kakav su politički sustav puritanci bili uspostavili: na strogo vjersko sudište bilo je izvedeno 200 osoba.) Tako vrstu dijele i kapital i pojedini narodi ili vjere, koje se nastoje uzdignuti nad druge narode ili nad druge vjere u vrsti.

Kod drevnih Izraelaca kao i kod novovjekih puritanaca uporište njihova neprirodnog pristupa uređenju odnosa među čovjekovim životnim zajednicama bila je vjera, a ne stvarno stanje života. U pristupu uređenju odnosa u svijetu oni se nisu upirali u život, nego u domišljenu vjeru. Američki vladajući sloj je od puritanaca preuzeo zasadu iznimnosti, koju je prenio na novu američku političku zajednicu, Sjedinjene Američke Države.

Znakovito je to, što je poslije Drugoga svjetskog rata uspostavljena tijesna sprega Sjedinjenih Američkih Država, koje su bile velike pobjednice tog rata i židovskog naroda, koji je bio velikom žrtvom u tom ratu, ali koji je odmah poslije rata dobio svoju državu. Židovski narod i američka država povezali su se putem privatnog kapitala nakupljenog i usredotočenog u SAD u čvrst, ali neiskren i niskonačelan savez, koji je više od tri četvrtine stoljeća upravljao svjetskom politikom.

SAD i Izrael su saveznici i u sadašnje vrijeme, u kojemu je nasreću vrsta Homo sapiens globalizirana, što znači da ona unutar sebe postaje nepovratno i sve tješnje povezana. Sprega SAD i Izraela je prigodan politički savez, a povezivanje vrste u životnu cjelinu je trajan učinak kulturne evolucije vrste Homo sapiens. Sad se u „podijeljenom“ svijetu odvija nadmetanje oholog Zapada, kojemu politički pripada i Izrael te skromne Svjetske većine, koja budućnost svijeta vidi u općoj suradnji naroda i njihovih političkih zajednica bez izricanja prijetnji i bez zapodijevanja ratova. Zapad je sad u okruženju Svjetske većine. (Kulturna evolucije je evolucija u vrsti Homo sapiens, koja prvobitno dolazi od uporabe čovjekova uma. Primjerice, čovjekovo tijelo se počelo brzo mijenjati kad je čovjek naučio rabiti vatru i kad više nije trebao žvakati sirovo meso ubijene divljači. Čovjek je ranije bio i strvinar.)

Presudna uloga vrste Homo sapiens spram uloge svjetskog „društva“, čovječanstva ili „međunarodne zajednice“ u životu ljudi i u trajanju naroda ne može se pravo vrjednovati bez oslonca na jasne odredbe života, evolucije života i postupka nastanka novih vrsta života te bez uočavanja osobitosti svake vrste života i otkrivanja smisla trajanja vrsta.

Jedinačni ljudi su jednoznačno određeni samo pripadnošću našoj vrsti, a ne „društvu“, političkoj zajednici, carevini ili hegemoniji. Budući da ne postoje dvije jednake političke zajednice, uvažavanje pripadnosti ljudi prvobitno političkim zajednicama nužno bi vodilo različitim odredbama ljudskosti i stvaranju u vrsti podjela, kakvih nema i ne može biti u ostalim vrstama života.

Ako bi se pripadnike naše vrste određivalo ičim osim pripadnošću vrsti Homo sapiens, unosio bi se razdor u vrstu, među ljude ili u „čovječanstvo“. U prošlosti su vlasti iz političkih ili vladavinskih razloga dijelile ljude i po rasi ili po boji kože. Danas se ta navada izbjegava, jer je za diobu ljudi nađena druga, pogibeljnija i djelotvornija dioba na temelju javnih ili političkih razloga.

Unatoč naglašavanju važnosti vrste Homo sapiens spram ostalih spominjanih domišljenih i izmišljenih n akupina ljudi, ne može se preveć naglasiti važnost jedinki u svim vrstama života. Tako je zato, što se život ne javlja u razvučenoj ili u rasutoj tvari, tekućini ili u plazmi, nego samo u prostorno omeđenim organizmima, koji nose život i koji su svrstani u razlučene vrste života. Vrste života namnožile su se račvanjem jednih vrsta od drugih temeljem nasumičnih promjena u rodnoj tvari jedinki te slijednim genskim pomakom i neizostavnom prilagodbom okolnostima života. Preinaka organizma jedinki vrste ne vodi nužno do nastanka nove vrste. (U jedinkama svih vrsta odnosi među organima i organskim sustavima su ustaljeni. Kad se ti odnosi poremete jedinke prestaju. One prestaju, kako bi vrsta mogla trajati.) Ipak, jedinke svih vrsta pa tako i pripadnici vrste Homo sapiens su organizmi, koji ovise o okolini, ali i o vrsti kojoj pripadaju. Jedinke svih vrsta žive, a vrste traju putem životnog zajedništva u skupinama jedinki. Veličine životnih skupina za svaku vrstu nameću okoliš i prilike života u njemu.

Jedinke svih vrsta razmjeno kratko žive, kako bi njihove vrste dugo trajale. S druge strane, smisao postojanja i trajanja brojnih vrsta života je u uspostavi hranidbene mreže unutar sustava života na Zemlji. Svaka jedinka svake vrste ima životne potrebe. Te potrebe jedinka zadovoljava ili uporabom tvari iz okoliša ili uzimanjem jedinki drugih vrsta odnosno njihovih dijelova. Zauzvrat, svaka jedinka može i sama biti uzeta za hranu od koje jedinke koje druge vrste. U sustavu života na Zemlji svaka jedinka je ovisna o okolini, o svojoj vrsti, ali i o ostalim vrstama. Uključenost svih vrsta života u hranidbenu mrežu je stvarnost i uvjet života na Zemlji.

Za održavanje ustaljenih odnosa u organizmu te za rast, razvitak i za množidbeno dozrijevanje organizma brine se unutarnji komunikacijski sustav organizma, koji dodatno omogućuje njegovanje i odnosa u vrsti i odnosa sa širom okolinom. Kod bilja taj sustav počiva na kemijskim vezama, a kod životinja (i čovjeka) na nervnom sustavu, koji kod većine životinja posredovanjem mozga prenosi organizmom velikom brzinom obavijesti, znakove i upozorenja.

Bilje ima kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Životinje imaju slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Biljke i životinje temeljem svojih unutarnjih sustava razmjene obavijesti odrastanjem stječu urođeno i stoga predvidljivo ponašanje i postupanje. Urođeno ponašanje u životinjskim vrstama utemeljeno je na njihovom slikovnom znanju, jer su slike stvarnosti pouzdane i jednake su u svakoj jedinki vrste. Kod životinja sve je sušta istina.

Iako jedinke biljaka i životinja znaju što mogu očekivati od ostalih jedinki svoje vrste, kod čovjeka koji je ranije spadao među životinje mozak kao organ za razmjenu obavijesti je toliko razvijen, da je čovjek postao sposoban slikama pridruživati pojmove. Pojmovima je čovjek kasnije dodavao izgovarane slogove i riječi, a mnogo poslije toga je izmislio slikovno pa zatim i glasovno pismo (alfabet ili abecedu).

Zbog obilja pojmova koje je stvorio i koje još uvijek stvara te koje čuva u svojem umu, čovjek je u velikoj mjeri izgubio urođeno ponašanje i postupanje. Čovjekovo postupanje prvobitno dolazi od sadržaja njegova uma, koji je spremnik, ali i obradnik ili procesor povezanih i spletenih pojmova. Sadržaj i rad ljudskog uma predložak je za rad elektroničkih računala, kojima upravljaju programi pohranjeni u njihove spremnike.

Životinje štiti njihovo slikovno znanje, koje je pouzdano i u svakoj vrsti ujednačeno. Međutim, čovjeka njegov um ne štiti: u čovjekov um jednakom lakoćom uđe istina i uđu zablude i laži. Zato čovjekov um zovem razmetnim. Ljudi ne znaju što jedni od drugih mogu očekivati. Nepouzdani čovjekov um unio je među ljude nepovjerenje. [Stoga je Zaratustra (?624.-552.) naučavao, da svijet nije poprište dobra i zla, nego Istine i Laži. On je tražio od svojih sljedbenika da marljivo uče i da uporno stječu znanje, kako ih ne bi mogli obmanjivati ni tuđinci ni domaći lažni proroci.]

Za ponašanje ljudi bi se moglo reći, da je „odrođeno“. U ljudske umove se može unijeti tuđe znanje ili tuđa, neizvorna, umjetna umnost (umjetna inteligencija – AI), koja nije niknula u zajednici. Tijekom cijele civilizacije vlasti su na svojem prostoru određivale istinu, tako da su jedinačni narodi imali različito znanje. U stvaranju i nametanju ljudima umjetnog znanja ili umjetne umnosti prednjačili su vjerski sustavi i vjerske vlasti, koje su se oslanjale na političke vlasti. To je uistinu stvaralo podjele u vrsti. Posao vjerskih vlasti danas na Zapadu obavljaju ideološke vlasti, koje svoje ustanove imaju u mudrosnim zakladama i u medijima.

Nepouzdanost, razmetnost, iskvarenost ili poročnost čovjekova uma, koja dolazi od iznimno razvijena čovjekova mozga, koji je evolucija osposobila za pojmovno mišljenje, je najslabija crta vrste Homo sapiens. Nepouzdanost čovjekova uma stvara u vrsti podjele i raskole, kakvih nema i ne može biti u ostalim vrstama. Kao nijedan drugi vladar prije njega kapital je iskorištavao taj nedostatak vrste, kako bi u vrsti stalno stvarao podjele i usitnjavao je. Kapitalistička ideologija liberalizma potiče ljude na samoživost, a vrstu na nejedinstvo.

Za tu svoju veliku boljku vrsta mora naći djelotvoran lijek. Po meni, kao što razmetnost čovjekova uma stvarajući mogućnost podjela u vrsti ugrožava životno zajedništvo vrste, tako je namjerno stvaranje i njegovanje zajedništva jedini način, da vrsta ublaži i konačno obiđe poročnost pojmovnog mišljenja. Nepouzdano pojmovno mišljenje može razdrti zajedništvo vrste, ali životno zajedništvo može nadoknaditi nepouzdanost pojmovnog mišljenja.

Na ovom mjestu u osvrtu, moram naglasiti to, da ni u jednoj vrsti života ne postoje dvije jednake jedinke. To pogotovo vrijedi za čovjeka, kojemu je evolucija na razvijen mozak dogradila um, koji je „spremnik i obradnik“ pojmova. Sposobnost pojmovnog mišljenja navodi ljude, čak i da drukčije vide iste predmete i pojave oko sebe. To što jedni ljudi uoče jedne pojedinosti na predmetima i u pojavama, a drugi ljudi druge ne dolazi prvobitno od njihova vida, nego od stupnja uvježbanosti njihova uma. Život vodi ljude, da imaju različito znanje, različito pamćenje i da su skloni donositi različite odluke u istom pitanju ili predmetu. Višeznačnost u odlučivanju u vrsti može se i mora se uklanjati razgovorom, raspravom, objašnjavanjem i posljedično suglasjem. Pripravnost na razgovor i na postizanje suglasja treba biti potaknuto nastojanjem za stvaranje zajedništva u malim, srednjim i velikim životnim zajednicama te konačno u cijeloj našoj vrsti, koja u mnogim svojim životnim pitanjima nema izbor. Vrsta mora donositi prave, jedine moguće odluke.

Danas se u našoj vrsti vode dva „svjetska“ rata. Ti ratovi su po mjestu i širini vojnih zahvata područni ratovi, koji nažalost imaju „svjetske“ posljedice. Jedna od vidljivih „svjetskih“ posljedica je propadanje brojnih zapadnih nacionalnih gospodarstava. Propadaju američko i japansko gospodarstvo, ali propada i gospodarstvo cijele Europske unije, koje je u recesiji od izbijanja pandemije koronavirusa. U gospodarsku recesiju stupaju Kanada i Australija.

Usto, Amerika je nedavno u Kini otkrila opakog takmaca pa je Kinu proglasila protivnicom i čak neprijateljicom. Amerika je odredila političke i gospodarske kazne nizu zemalja, koje ne pogađaju samo označene takmace ili protivnike, nego i mnoge američke saveznike kao što su Japan, Južna Koreja, Australija, Kanada, Britanija i zemlje Europske unije.

Dionice na tokijskoj burzi Nikkei su do podneva 5. kolovoza bile izgubile 12% vrijednosti. Cijena nafte je u mjesec dana smanjena 11%, očito zbog smanjene potražnje. U SAD počela je rasprodaja dionica industrijskih korporacija, jer kapitalisti svoje blago pretvaraju u gotovinu. Osjetno je smanjena i cijena potajnog novca kao što je Bitcoin, koji jamačno ne može postati sredstvom za pohranu nakupljenog kapitala. Kapitalisti su u nedoumici, jer ne znaju u kojemu bi obliku čuvali svoje bogatstvo, koje ne služi njihovoj osobnoj potrošnji, nego vladanju vrstom.

Spomenuti događaji pokazuju, da nastupa recesija, a možda i depresija svjetskog gospodarstva. Neposredan uzrok recesije je očito smanjenje međunarodne trgovine. (Na prelasku u sadašnje stoljeće svjetsko gospodarstvo je snažno raslo, jer je nakon uspostave Svjetske trgovinske organizacije bujala međunarodna robna razmjena.) Smanjenje svjetske trgovine je u golemoj mjeri prouzročeno gospodarskim kaznama, koje SAD proizvoljno određuju. Američko gospodarstvo pluta zahvaljujući zaduživanju države i namjerno visokim javnim izdatcima. (Državni dug SAD će se u četiri godine vladavine Demokrata povećati od 31 trilijun na 35 trilijuna dolara.)

Zapadna politika nije u stanju stvoriti novo svjetsko gospodarstvo, a pušta da sadašnje gospodarstvo, posebice na Zapadu propada. Zapadna politika je napustila svoje narode i svoje države te se brine samo za više vlasti u zapadnim zemljama i za više vlasti u svijetu. Takva je zapovijed kapitala. Velika nevolja svijeta je zapadni privatni kapital, koji se ne trudi, da se svijetu vrati mir, koji remete Ukrajina i Izrael uz svesrdnu potporu Amerike. Ratovi su kapitalistima potrebni.

Jedna od vidljivih značajki današnjeg svijeta je raskorak između toga, što žele narodi naše vrste i što čine zapadni političari. Postoji golema provalija između toga, što su politički predvodnici Zapada i posebice američki neokonzervativci izmislili i umislili i što provode te toga, što zapadni ljudi i narodi trebaju i što očekuju da im politika pruži. Ne treba ni spominjati što od zapadne politike očekuju narodi Svjetske većine.

Očito je, da će Zapad još jedno vrijeme propadati, a da će svjetska većina jačati. Sadašnji razvitak geopolitike jamačno nosi napredak Svjetskoj većini nauštrb Zapada, koji je pod nadzorom svjetskog kapitala. Smatram, da će se propadanje Zapada i nadalje nastaviti te da se kapital neće odvažiti zapodjenuti pravi, vrući svjetski rat, kako bi zaustavio propadanje Zapada. Kad ne bi bilo hitnih poslova koji čekaju našu vrstu Svjetska većina bi mogla čekati dok Zapad ne uvidi, da mu je jedino rješenje u dobronamjernom i dobroćudnom otvaranju prema širokom svijetu. Zapad mora prigrliti Svjetsku većinu, koja bi pozdravila dužno otvaranje Zapada svijetu. Treba li Svjetska većina malo pogurnuti Zapad?

Međutim, naša vrsta koja se je netom globalizirala i koja se je uspostavila kao organizam ima neizostavne poslove vezane uz zaštitu Zemlje i zaštitu života na Zemlji. U te poslove spadaju obnova okoliša i oporavak klime. U obavljanju tog hitnog i presudnog posla našu vrstu ne može nitko zamijeniti. Taj posao može obaviti samo vrsta kao cjelina, jer sadašnje životne nevolje pogađaju sve pa i najsitnije dijelove vrste.

Te bi poslove trebali obavljati države odnosno politika te kapital, koji se je prekomjerno nakupio upravo industrijskim poslovanjem, koje je glavni, ako ne i jedini krivac onečišćenja okoliša i poremećaja klime. Međutim, to se od politike i kapitala ne može očekivati, ako se uoči čime su oni zaokupljeni. Politika i kapital žele samo više vlasti i u zapadnim zemljama i u svijetu. Kapitalisti i njihovi sluge političari uzrujali su sve ljude i uzbunili sve narode stalnim izricanjem prijetnji, nametanjem političkih i gospodarskih kazni, poticanjem političkih napetosti i sukoba među narodima, podupiranjem i vođenjem područnih ratova te konačno prijetnjom svjetskog nuklearnog rata. Kapital je opsjednut zlodusima vlasti. Mogu li se kapitalisti prihvatiti suradnje s vrstom?

Politika i kapital zaokupljeni su svojim probitcima, koji su sitni u odnosu na dobrobiti, koje bi vrsti donijeli obnova okoliša i oporavak klime. Privatni kapital, koji je sprva bio u nekretninama i uz koji je uvijek bila vezana politička vlast, bio je od početka civilizacije „tuđe“ tijelo u vrsti odnosno u mjesnim životnim zajednicama. Država ili politika je također „tuđe“ tijelo u vrsti, ako nije pod nadzorom naroda ili životne zajednice. Vrsti nisu potrebni ni kapital ni država koja služi kapitalu.

Vrsta može sama nakupljati kapital, koji bi nužno bio skupni ili zajednički. Vrsta mora preuzeti nakupljanje kapitala, a dosadašnje privatne kapitaliste natjerati, da sav svoj kapital uporabe ili potroše na spašavanje Zemlje i života na njoj. Kapital koji je u razdoblju kapitalizma bio iscrpljen iz Zemlje i iz života treba im biti vraćen.

Ukratko, vrsta treba preuzeti vlast nad Zemljom, ali i odgovornost za Zemlju. (Kapital ne zna za odgovornost i stalo mu je samo do vlasti.) Kapital nije zavladao vrstom čim se je bio nakupio, nego istom kad se je usredotočio. Vrstu je pokorila usredotočenost kapitala. Ne treba se bojati, da će vlast vrste biti nasilna. Vrsta kao mreža životnih zajednica ne će nametnuti usredotočenu vlast, nego vlast raspačanu na narode ili životne zajednice. Vrsta će biti dobar gospodar Zemlji i ljudima na njoj, jer će njezina vlast počivati na životnom zajedništvu. Njezin „jaram će biti ugodan“ kako je Isus iz Nazareta govorio za svoj sustav uvjerenja, koji je išao za obnovom životnog zajedništva u vrsti.

Moje predviđanje budućnosti vrste nekim će se čitateljima ovog osvrta jamačno učiniti nestvarnim i neostvarljivim. Ipak, takvo predviđanje je jedino spasonosno rješenje za vrstu, Zemlju i život, ako se unaprijed u malodušnosti ne uzme, da je kapital nepobjedljiv. Kapitalizma nije bilo do četrnaestog stoljeća. Zašto bi samo kapitalistička civilizacija bila vječna, ako su prestale sve civilizacije, koje su se pojavile prije kapitalizma. Vrsti ne treba ni civilizacija. Vrsti treba životno zajedništvo, koje je civilizacija zatrla. Vrsta Homo sapiens je živi organizam, koji će u zajedništvu prokrčiti put u budućnost, unatoč slabosti svojega pojmovnog mišljena. Vrste su otporni organizmi, a Homo sapiens je usto pronicljiva, stvarateljska i izumiteljska vrsta.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt nastoji prikazati uzroke i posljedice izostanka zapadne diplomacije. Na pisanje ovakvog osvrta navela me je zabrana Josepa Borrella, visokog predstavnika EU za vanjske poslove i politiku zaštite, da se redoviti polugodišnji sastanak ministara vanjskih poslova i obrane EU održi u Budimpešti. Bilo je predviđeno, da se sastanak drži od 28. do 30. kolovoza pod predsjedanjem Viktora Orbana, sadašnjeg predsjednika Vijeća EU. Sastanak će se održati u Bruxellesu, iako u ovom polugodištu Mađarska predsjeda Vijećem Europske unije.

Visoki predstavnik Borrell kaznio je mađarskog premijera Orbana i mađarsku državu, jer je premijer Orban napravio mirovni put oko svijeta posjetivši predsjednika Zelenskog u Kiivu 2. srpnja, predsjednika Putina u Moskvi 5. srpnja i predsjednika Šija u Beiđingu 8. srpnja. Premijer Orban je sudjelovao u radu sastanka na vrhuncu Atlantskog saveza u Washingtonu od 9. do 11. srpnja, a na kraju svojega mirovnog puta 11. srpnja posjetio je ranijeg američkog predsjednika Donalda Trumpa na njegovu posjedu u Floridi. Premijer Orban je kažnjen, jer se bavio diplomacijom, koja je sad očito zabranjena na Zapadu.

Diplomacija kao sredstvo uklanjanja političkih naprezanja i rješavanja političkih prijepora među državama i nadalje postoji u svijetu, iako je više nema na Zapadu. Diplomacija je donedavno postojala i na Zapadu. Primjerice, dugim diplomatskim postupkom bilo je 2015. godine riješeno pitanje nuklearnog programa Irana, u kojemu su sudjelovale stalne članice Vijeća sigurnosti UN i Njemačka, s jedne strane i Iran s druge. Neka vrsta postupka (lažne) diplomacije poznatog kao Minsk 1 i Minsk 2 godinama je rabljena u neuspjelom mirenju Ukrajine i Rusije poslije državnog udarca u Kiivu i ruskog zauzimanja Krima te dijelova oblasti Donbasa, Hersona i Zaporožja 2014. godine.

Turska je uspostavila postupak mirenja Ukrajine i Rusije ubrzo poslije početka ruskog Posebnog vojnog zahvata u Ukrajini. Taj postupak je donio plod kad su pregovaratelji stavili svoje skraćene potpise na napisani nacrt ugovora o uspostavi primirja, ali je naglim dolaskom u Kiiv britanski premijer Boris Johnson, kao glasnik Amerike odvratio predsjednika Zelenskog od prihvata i potpisivanja Istambulskog ugovora.

Johnsonov dolazak u Kiiv označio je raskid Zapada s diplomacijom. Rat za Ukrajinu iz temelja je potresao Europu, a potresa i cio svijet. Od 7. listopada 2013. godine kad je Hamas provalio u Izrael i napravio teška zlodjela postoji dodatno ratno žarište i to na zapaljivom Bliskom Istoku. Ni ondje se ne rabi puna, nego krnja diplomacija, koja se bavi samo privremenim prekidom paljbe i na koju Izrael pristaje samo zbog izraelskih talaca, koje je Hamas nasilu odveo u Gazu.

Što je izravni uzrok nedavnog izostanka ili nedavne zabrane uporabe diplomacije na Zapadu? Prijelomna točka bio je početak Rata za Ukrajinu. Rusija je u krajnji čas počela svoj Poseban vojni zahvat i to istom kad je uvidjela, da Zapad pregovorima Minsk 1 i Minsk 2 „kupuje vrijeme za pripravu ukrajinskog napada na rusku vojsku u Ukrajini“, kako je poslije rekla nekadašnja njemačka savezna kancelarka Angela Merkel. Rat za Ukrajinu trese cio svijet i taj se rat, po prosudbi Zapada, ne smije okončati diplomacijom, nego samo pobjedom Ukrajine uz svesrdnu političku potporu i vojnu pomoć zemalja NATO-a.

Rat za Ukrajinu donio je svijetu vrhunac političke zbrke i gospodarskog nereda, stvaranje kojih je bilo zamišljeno početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kad je Rusija uistinu postala odana miru. Zapad je pogrešno prosudio, da mu je novi pristup Rusije pružio prigodu za njezino slamanje i za istovremeno suzbijanje napretka Kine. To je bila zamisao američkih neokonzervativaca. Oni su iskoristili vladavinu predsjednika Clintona (1993.-2001.), da stvaranjem svjetskog tržišta ujednače ili „pobranaju“ političke sustave svih zemalja svijeta i da te zemlje pretvore u zemlje liberalne demokracije, koja je najprikladniji politički sustav za slobodan privatni kapital. Taj naum neokonzervativaca donio je Americi velike nevolje, a zemljama u razvitku veliki opći napredak.

Neokonzervativci su slabog predsjednika Georgea W. Busha (2001.-2009.) iskoristili  ne za gospodarsko potkopavanje svijeta, nego za izravne, ali izbježne vojne zahvate u Afganistanu i Iraku. Američke posebne vojne postrojbe pronašle su i predale sudu predsjednika Iraka Sadama Huseina, koji je bio obješen u prosincu 2006. godine. Američke posebne vojne postrojbe pronašle su u Pakistanu i same uklonile Osamu bin Ladena, koji je bio okrivljen za smišljanje napada na Tornjeve-blizance u New Yorku 2001. godine. Međutim, u oba vojna zahvata predsjednika Busha američka vojska doživjela je težak poraz: najveći politički utjecaj u Iraku danas ima Iran, a Talibani su se 2021. godine vratili na vlast u Afganistan.

Neokonzervativci su iskoristili vladavinu predsjednika Baracka Obame (2009.-2017.) za potkopavanje brojnih država s nepoćudnim (nacionalističkim) političkim sustavima ili za izvedbu „obojenih revolucija“ (Tunis, Egipat, Sirija, Jemen, Libija, Ukrajina). Tomu valja dodati i neuspio pokušaj državnog udarca u Turskoj 15. i 16. srpnja 2016. godine, poslije kojega se Turska počela politički i gospodarski tješnje vezati uz Rusiju.

Rat za Ukrajinu, koji je začet za predsjednika Obame i koji se je zahuktao u veljači 2022. godine toliko je potresao svijet – poremetio je čak i hranidbene opskrbne mreže – da su neokonzervativci zaključili, da je najbolje da se rat nastavlja u nedogled. Upravo zato je diplomacija na Zapadu postala nepoželjnom i zabranjenom. Mađarska i mađarski premijer Orban su kažnjeni, jer su se prihvatili diplomacije. Zapad pod predvodništvom neokonzervativaca nastoji izvoziti „revoluciju“ ili potkopavanje tuđih političkih sustava. Neokonzervativci bi željeli, da narodi, a ne oni neprekidno ratuju. Rat pogoni kapitalizam. Neokonzervativci su pravi, istinski predstavnici kapitala i kapitalizma. Slogan neokonzervativaca je: „Rat do konačne pobjede!“ Do konačne pobjede, ali čije?

U zemljama koje ne pripadaju Zapadu buja uporaba diplomacije. Do političkog i gospodarskog prodora Kine na Bliski Istok nije došlo prijetnjama, ucjenama i urotama, nego putem diplomacije. Pomirba donedavno „nepomirljivih“ protivnika Saudijske Arabije i Irana učinak je tihe kineske diplomacije. Veliki energetski i prijevozni pothvati Kine u Saudijskoj Arabiji plodovi su diplomacije, koja pomaže da se uvide zajednički probitci, koje donosi suradnja država. Izgradnja nove egipatske prijestolnice plod je marljive diplomacije, koja pomaže da se uvide goleme sposobnosti kineskog graditeljstva. Isto vrijedi za izgradnju autoceste u brdovitom i planinskom Alžiru, koja je dugačka 1.216 kilometara, koja ima šest voznih trakova, koja povezuje alžirsko-tunisku granicu s krajnjim zapadnim dijelom Alžira i koja je građena od 2008. do 2023. godine. Ne treba naglašavati kineske pothvate u postavljanju prijevozne podloge (ceste, željeznice, luke, mostovi, tuneli) diljem Afrike.

Kina i Rusija zdušno pomažu afričkim državama, da uspostave vlastito rudarstvo i da počnu industrijsku preradu svojeg mineralnog blaga i energenata. Dosad su u mnogim afričkim državama prirodno blago iskorištavale zapadne korporacije putem niskih ustupnih (koncesijskih) naknada. Novi prodor Rusije u Afriku, s čestom zamjenom francuskih i američkih vojnih snaga ruskima, posljedica je nastojanja afričkih država, da se oslobode neokolonijalizma prijašnjih kolonijalnih sila. Kina i Rusija nikad nisu bile kolonijalne sile. Rusija s nekim afričkim državama ima sporazume o suradnji u mnogim područjima, uključujući obranu i nuklearnu energetiku. Kina, Rusija i ostale zemlje u razvitku vode Realpolitik.

Kina u ostalim zemljama u razvitku ne ide samo za gradnjom prijevozne podloge i za zakupom pojedinih vrijednih nalazišta prirodnog blaga, nego i za stvaranjem opskrbnih mreža za proizvodnju presudnih novih proizvoda. Tako je Kina zauzela vodeću ulogu u takozvanom Litijevom trokutu u pustinji Atakama, koji povezuje Argentinu, Boliviju i Čile. Usto, ortakinja Kini u kopanju i preradi litijeve rude je jedna od kanadskih korporacija. Nedavno je bolivijska vlada napravila s vladama Rusije, Kine i Njemačke ugovore za izvlačenje litijeva rasola i za proizvodnju litija.

Izvor odbacivanja diplomacije u zapadnim zemljama nije Realpolitik, nego ideološko usmjerenje neokonzervativaca. Posljedica zabrane diplomacije na Zapadu je pojava mnoštva neriješenih svjetskih nevolja i stalni nastanak novih. Političke i gospodarske nevolje obično nastaju „same od sebe“ i one se množe, ako ih se diplomacijom ne zatire u njihovu zametku. Zapad izbjegava diplomaciju, upravo kako bi se nevolje u svijetu množile i kako bi, možda, navele svijet, da se iscrpljen nevoljama prepusti američkoj hegemoniji, hegemoniji najjače zapadne sile ili hegemoniji svjetskoga privatnog kapitala. To je jamačno još jedna pogrešna prosudba neokonzervativaca, koji ne uzimaju u obzir stvarno stanje svijeta, nego samo svoje umišljaje. Svijet se uistinu promijenio od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je George H. W. Bush (1989.-1993.) izgubio izbore, iako se  pred njegovim očima i pred očima cijele vrste slomio europski komunizam te iako su se rasuli Istočni blok i Sovjetski Savez.

Neokonzervativci su kao svojeg gromkogovornika odabrali Atlantski savez. NATO od sloma europskog komunizma i rasapa Sovjetskog Saveza nema obrambene zadaće. To je politička ustanova za stvaranje stege unutar američke hegemonije, za upućivanje prijetnji državama s političkim sustavima nepoćudnim kapitalu te za stvaranje izlišnih i nepotrebnih političkih napetosti diljem svijeta, a ne samo u Europi. Tako su na spomenuti sastanak na vrhuncu Atlantskog saveza u Washingtonu bili domišljeno pozvani Australija, Novi Zeland, Japan i Južna Koreja. Upućivanje pozivnica za sastanak u Washingtonu četirima spomenutim tihooceanskim, a ne atlantskim zemljama je jamačno izazov, koji možda nagovješćuje proširenja NATO-a na Tihi ocean, stvaranje na tom oceanu dodatnog „obrambenog“ saveza ili uspostavu dodatne stegovne političke ustanove u Tihom oceanu.

Riječ je o američkoj i neokonzervativnoj voljnoj opsjednutosti ugrozom. Ispada, da Tihi ocean sad ugrožava Atlantski ocean. Jens Stoltenberg, glavni tajnik NATO-a, koji će u listopadu prepustiti dužnost Marku Rutteu dosadašnjem premijeru Nizozemske, u sebi ima „umjetnu inteligenciju“, koja se neprestance razbacuje prijetnjama. Stoltenberg je u nedavnom razgovoru s britanskim dnevnikom Guardian izjavio, da „trebamo biti pripravni za dugi – možda desetgodišnji – rat u Ukrajini“, čime je potvrdio postavku o nastojanju neokonzervativaca, da se neprestance stvaraju nove napetosti i da se u našoj vrsti trajno ratuje.

Ipak, uminuo je svijet iz početka devedesetih godina, u kojemu su neokonzervativci bili zamislili osvajanje cijelog svijeta. Oni su tad od bavljenja američkom unutarnjom politikom i to s ljevice prešli na bavljenje vanjskom politikom s desnice. U tomu se očitovala njihova trockistička baština: „izvoz revolucije“ u obliku liberalne demokracije. U novom svijetu koji se rodio i koji se dobro razvija prijetnje, ucjene i iznude padaju pred naletom diplomacije, koja pogoni zemlje Svjetske većine.

Usred Svjetske većine je BRICS. Uspostava i širenje BRICS-a te suradnja u toj dragovoljnoj udruzi je prava, čista, sušta diplomacija bez unutarnjeg pritiska, zapovijedanja i nadglasavanja. Ni neokonzervativce ni Ameriku koju su oni stvorili ne može spasiti sadašnje prijeteće siktanje Atlantskog saveza. Neokonzervativci će nestati, a Amerika se treba primiti diplomacije, kojom bi se mogla utkati u našu vrlu vrstu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt istražuje vrlo često i sve češće pozivanje zapadnih političara, medija i mudrosnih zaklada na zaštitu, čuvanje ili obranu nacionalnih interesa ili probitaka. U novije vrijeme na zaštitu probitaka pozivaju se i izvršitelji državnih udaraca u Africi, koji se nastoje osloboditi neokolonijalne ovisnosti o nekadašnjim (zapadnim) kolonijalnim gospodarima. Oni se pozivaju na probitke naroda.

Čuvanju nacionalnih probitaka posebice se utiču dužnosnici SAD, koji smatraju da je njihova država – koja je dvama oceanima odijeljena od ostatka svijeta ne računajući Meksiko i Kanadu – najugroženija država svijeta, posebice, ako se prostoru same Amerike dodaju nebrojena američka kopnena, pomorska i zračna vojna uporišta razmetnuta diljem svijeta. Izgleda, da su američki nacionalni probitci dragocjeniji od probitaka bilo kojeg drugog naroda ili bilo koje druge države.

U SAD se smatra, da američke probitke ugrožava i svaki prijepor bilo koje države s jednom od američkih saveznica. (Primjerice, prijepor Kine i Filipina ugrožava SAD.) Savezništvo je za SAD izvrsna izlika za zapodijevanje neprijateljstva s nepoćudnim državama. U američkom primjeru pozivanje na ugrozu je objava neprijateljstva zemlji, za koju se uzima da ugrožava Ameriku. Tobožnja ugroza američkih probitaka pruža izliku za proizvoljno i svojevoljno postupanje američke države. SAD ugrožava i TikTok.

U najavi predmeta osvrta naveo sam izraz „nacionalni probitci“. To je doslovan prijevod engleskog izraza „national interests“. Ipak, u engleskom govornom području, posebice u SAD, postoji zbrka u uporabi pojmova „država“ (state), narod (nation) i nacionalna država (nation-state). Država je određena međunarodno priznatom vladavinom nad određenim prostorom i nad ljudima u njemu. Države se zbog toga često naziva zemljama. Države uzajamno dodjeljuju priznanje. Narodi počivaju na identitetu ili istovjetnosti ljudi i na njihovoj pripadnosti prostoru. Narodi su velike skupine ljudi koji imaju zajedničku povijest, vjeru i kulturu, najčešće zajednički jezik te zajedničko gospodarstvo i ista prava. Nacionalnu državu bi sastavljali zaseban priznati prostor i skupina ljudi, koji imaju zajedničke pređe i zajedničku povijest. Takvu državu je danas teško naći, jer u gotovo svakoj državi živi više naroda i narodnosti.

Kad se gleda iz američkog prostora teško je govoriti o američkom narodu, iako američki ustav – koji je napisan 1787. godine i proglašen 1788. godine, a koji je stupio na snagu 1789. godine – počinje riječima Mi, Narod. Amerikanci su nastali od doseljenika, koji su pojedinačno ili u malim skupinama dolazili u Sjevernu Ameriku, koja je dotad pripadala urođenim indijanskim plemenima ili plemenskim savezima. Da Amerikanci nisu narod, vidi se po tomu što sve političke stranke imaju posebne izborne predloške za birače, koje se razlučuje po rasi i boji kože, majčinskom jeziku, narodnosti, zemlji podrijetla i po rodu ili spolu, s kojim su rođeni ili koji su naknadno odabrali.

Stoga je dobro umjesto o „nacionalnim“ probitcima govoriti o državnim probitcima. To nije samo moj zaključak, nego i mišljenje zapadnih stručnih ljudi. Oni kažu, da su nacionalni probitci „svrhe i nakane suverene države, kako ih vidi vlada države“. To što se danas naziva nacionalnim probitcima prije se zvalo „državnim razlozima“. Talijani su imali izraz ragione degli stati, Francuzi su govorili o raison d’État, a Niccolò Machiavelli je rabio izraz „državni razlog“ (ragion di stato).

Državne probitke najčešće određuje ili proglašuje vlada. Taj izraz se rabi kad se traži potpora za posebne državne poteze, posebice u vanjskoj politici. Zazivanje državnih probitaka je snažno oružje vlade, ako se ima u vidu vezanost države uz „narod kao životni i politički organizam“. Za vlast nije dobro kad se narod protivi njezinim nakanama. Izraz se odveć ne svojata u postizanju unutarnjih političkih svrha, jer države ili političke zajednice obiluju političkim podjelama i prijeporima.

Izraz „nacionalni probitci“ rabi se umjesto izraza „javni probitci“, ako se želi naglasiti odnose s ostalim državama. Među ugroze Amerike u najnovije vrijeme ubrajaju se sadašnja međunarodna zbrka, ograničenja u vanjskoj politici koja dolaze od sporazuma s drugim zemljama, snaga i probitci ostalih sila te čimbenici, koji nisu u vlasti države kao što su položaj zemlje i ovisnost o vanjskoj trgovini. Čini se, da je Amerika iznimno nježna država.

To što američki političari, politolozi i mediji nazivaju „političkom zbrkom“ je nepovratno stvaranje višestožernog svijeta, koji potiskuje dosadašnju dotrajalu američku hegemoniju ili hegemoniju svjetskog kapitala, koji se sve više raspačava po državama u razvitku. Nije teško zaključiti, da je sadašnje često američko pozivanje na „nacionalne probitke“ prouzročeno upravo sahnjenjem američke hegemonije. Jedan od sporazuma, koji smetaju Americi je i sporazum o uspostavi Svjetske trgovinske organizacije.

Sve češće pozivanje zapadnih političara, medija i mudrosnih zaklada na „nacionalne probitke“ stvara ozračje prikladno za izricanje državama s nepoćudnim političkim sustavima političkih i gospodarskih kazni, koje ipak ne donose zapažen učinak. Gospodarstva kažnjavanih zemalja u razvitku dovoljno su krepka i izdržljiva, da se ona brzo prilagode izrečenim kaznama, posebice zato što kažnjavane države pojačaju međusobnu suradnju i suradnju s ostalim zemljama u razvitku. (Kažnjavani Iran naveliko posluje s Indijom i Kinom, a od ove godine je i član je BRICS-a.)

Zametanje političkih i gospodarskih svađa i sukoba pod izlikom zaštite nacionalnih probitaka je pogrešna i jalova zamisao. Za takav prilaz rješavanju nastalih američkih nevolja je kasno. Svijet se u minula tri desetljeća promijenio upravo nastojanjem Amerike, koja je ujedinila i bila uredila svjetsko tržište, koje je donijelo veliku silinu (dinamiku) gospodarstvima zemalja u razvitku, koje sad sastavljaju Svjetsku većinu. Kako sam ranije napisao, „gospodarsko težište svijeta nije više na Atlantskom oceanu, nego je sredina svjetskog gospodarstva u Aziji“.

Iako se uistinu ne smije umanjivati snagu gospodarstava mnogih država u razvitku (Indije, Indonezije, Nigerije, Irana, Malezije, Saudijske Arabije, Tajlanda i drugih), Kina je postala ne samo najjačom industrijskom i trgovinskom silom svijeta, nego i rasadnikom suvremene tehnologije. Usto, Kina nadzire najvažnije opskrbne mreže za pravljenje suvremenih proizvoda bilo zakupom prirodnih izvora u Aziji, Africi i Južnoj Americi bilo razvijanjem tehnologije za proizvodnju presudnog gradiva za pravljenje suvremenih proizvoda kao što su kovine, koje se izlučuju iz rijetke zemlje. Mnoge zemlje Svjetske većine imaju velike pričuve energenata. Prevaga u novom svijetu, koji je stvorila upravo Amerika, već je na strani zemalja u razvitku.

Američki vodeći političari okrivljuju Kinu, da ugrožava američke nacionalne probitke prevelikim industrijskim mogućnostima, koje Kini omogućuju da jeftino proizvodi i po svijetu jeftino prodaje svoje industrijske proizvode. Zašto i Amerika ne stvori velike mogućnosti industrijske proizvodnje te zašto i ona svojim proizvodima ne natrpa svjetsko tržište? Time bi američki automobili bili jeftiniji i pristupačniji američkim ljudima. Problem Amerike nije samo u malim proizvodnim mogućnostima, nego prvobitno u nedostatku proizvoda, koje svjetsko tržište traži, a koje Kina ima: iznimno brze željezničke vlakove, vjetrene turbine, fotonaponske ploče, električne automobile i pripadne akumulatore te dotjeran sustav postavljanja prometne podloge (autocesta, željezničkih pruga, mostova, tunela i luka).

Kako bi spriječila prodaju kineskih električnih automobila na svojem tržištu, Amerika je uvozne trošarine na njih povisila od 25% na 100%, a Europska unija je na takve automobile uvela uvozne trošarine od 40%. Sad se na američkom tržištu mogu prodavati samo skupi automobili domaće proizvodnje. Zbog skupoće američkog plina, koji je zamijenio jeftin ruski plin, njemački automobili su silno poskupjeli pa njemački proizvođači premještaju u SAD proizvodnju automobila za američko, a u Kinu za kinesko tržište. Michelin je iz istog razloga proizvodnju automobilskih guma za Kinu iz Njemačke premjestio u Kinu. Stanje u kakvom su se zatekla zapadna gospodarstva je posljedica političkih odluka zapadnih zemalja. Ako su nacionalni probitci zapadnih zemalja u jačanju, a ne u slabljenju industrijske proizvodnje, jasno je da nacionalne probitke ugrožava nerazborita zapadna politika, a ne prevelike industrijske mogućnosti Kine.

Međutim, takvi postupci zapadne politike otvaraju pitanje o tomu, što čini nacionalne probitke ili interese. Poslije namjernog samoranjavanja zapadnih zemalja njihove nacionalne vlade ne bi smjele i nadalje određivati nacionalne probitke. Što, zapravo, mogu biti nacionalni probitci?

U nastojanju da se odgovori na to pitanje valja poći od smisla države i važnosti postojanja naroda. Međunarodno priznata država je izravno odgovorna za svoj prostor i za ljude na njemu. Odgovornost države je uparena s njezinom vlašću nad prostorom i nad ljudima. Za obnašanje vlasti država ima politički sustav, koji određuje način vladanja te državni ustroj, koji je sredstvo države za vladanje prostorom i ljudima.

Usto, pučanstvo države treba imati svijest o zajedništvu putem pripadnosti istom prostoru i pripadnosti istom narodu, koji država treba sama stvoriti, ako njezino pučanstvo nema zajedničke pređe. K tomu, pučanstvo države sastavlja životnu zajednicu u smislu skupnog sudjelovanja ljudi u obavljanju dužnosti i u uživanju dobrobiti. Tijesna sprega vladara i naroda bila je bitna značajka svake države do pojave kapitalizma. Svaka država imala je i svoju, najčešće posebnu vjeru, koja je služila uspostavi i njezi životnog zajedništva. [Kineski car-ujedinitelj Čin Ši Huang (259.-210.) počeo je stvarati kineski narod, koji postoji odonda do danas kao što postoji i kineska država. Car Čin je uveo jedno pismo i počeo postavljati prijevoznu podlogu, kako bi svoj narod učinio cjelinom. Kinezi su uvijek bili svjesni da su narod.]

U opreci s prijašnjim odnosom naroda i države, u kapitalizmu se nakupljeni privatni kapital uklinio između države i naroda. Država i narod više nisu sami i nisu više upućeni samo jedno na drugo. Kapital je tuđe tijelo u dvojstvu države i naroda. Kapital je prigrabio i prisvojio državu i državnu politiku, a narod je ostao bez pokroviteljice i bez zaštite. Iznimkom su bile zapadnoeuropske kapitalističke države poslije Drugoga svjetskog rata, u kojima je narod uživao stanovitu zaštitu države ili politike, ali to je bilo zato, što je kapitalizam kao politički sustav bio ugrožen od sovjetskog komunizma. Takva zaštita ili „dobrotvorni kapitalizam“ je trajala samo do sloma komunizma u Europi.

Zapadnim političarima i politolozima te djelatnicima medija i mudrosnih zaklada je prirodno i neupitno to, da su nacionalni probitci jednaki „svrhama i nakanama međunarodno priznate države, kako ih vidi vlada države“. Po njima, državne probitke treba određivati i proglašavati vlada. Takvi ljudi su rođeni, odrasli i školovani u kapitalizmu, a kapital ih je i unajmio pa su slijepi da vide i priznaju to, da nacionalne probitke ne mora određivati vlada. U kapitalizmu nacionalne probitke određuje vlada, ali tako ne mora biti u političkim sustavima različitim od kapitalističkoga.

U zapadnim državama političari su zadojeni liberalizmom kao ideologijom kapitalizma. U političkim sustavima, u kojima političari nisu ideološki zadojeni, nego u kojima se vodi razumna politika ili Realpolitik probitci i dobrobiti naroda te svrhe narodne politike su unaprijed ili sami od sebe određeni. To su (1) čuvanje suverenosti ili vrhovništva naroda ili životne zajednice u odnosu na druge narode; (2) zaštita naroda i njegove države; i (3) stvaranje blagostanja ili životnog obilja. (Dok su u našoj vrsti postojale obitelji svrhe svake obitelji bile su njegovanje osobitosti, zaštita i stvaranje blagostanja. Zato su Kinezi smatrali, da je Kina velika obitelj, kojoj je car glava te da ljudi caru duguju ljubav dok god on dobro obavlja „mandat Nebesa da se brine za zemlju i ljude“. Svaki narod je velika obitelj.)

Uspostava razlučenih i obično umjetnim granicama odvojenih država, u kojima prebivaju narodi dio je „prirodnog“ reda. To je posljedica postojanja života i njegove evolucije. Sve životinjske vrste žive u odvojenim životnim skupinama kao što su mravinjaci, rojevi, jata, stada, čopori, krda, povorke (slonova), proširene obitelji i druge zajednice. Naša vrsta sve donedavno nije bila cjelinom. Ona je nedavno globalizirana.

Pripadnici naše vrste oduvijek je živjeli u razlučenim skupinama, sprva odvojenim nenastanjenim prostorom, a poslije prirodnim (rijeke, planinski lanci) ili umjetnim granicama. Čovjek je živio u temeljnim i proširenim obiteljima, skupinama obitelji, plemenima, savezima plemena i u narodima. Takve su bile izvorne zajednice. Podjelu u male zajednice nametala je oskudica hrane. Ljudske zajednice su se povećavale s napretkom uzgoja bilja i životinja. Kasnije, poslije uspostave civilizacije zajednice su bile zamijenjene državama, u kojima je vlast bila vezana uz privatnu imovinu vladajućeg staleža. Države su bile odvojene dogovorenim ili nametnutim granicama.

Globalizacija poslovanja korporacija brzo je dovela do globalizacije naše vrste. Naša vrsta je sad cjelina, golema obuhvatna životna zajednica, živi organizam, u kakvomu unutarnji odnosi trebaju biti ustaljeni kao što su ustaljeni odnosi i među organima i sustavima organa u jedinačnim biljnim i životinjskim organizmima.

Jedna od presudnih posljedica unutarnje povezanosti u našoj vrsti ili ucjelovljenja (integracije) vrste je to, što je dosadašnje poimanje nacionalnih probitaka postalo zastarjelim i štetnim. Države moraju svoje nacionalne probitke usklađivati, a ne ih jednostrano proglašavati. Tako globalizacija naše vrste dodatno jača potrebu napuštanja „kapitalističkog“ shvaćanja nacionalnih probitaka. Osim što život sam od sebe kao narodne probitke nameće suverenost, zaštitu i blagostanje, život različitih naroda u istoj velikoj, globalnoj životnoj zajednici ima i druge zahtjeve.

Prvo, postoji prijeka potreba integracije (ucjelovljenja) i asimilacije (upijanja) manjinskih skupina u životne zajednice i prianjanja cijelog pučanstva uz pripadni životni prostor, koji valja trajno dograđivati. Tako bi se jačala unutarnja sljubljenost ili homogenost naroda ili životnih zajednica, koja je potrebna za dobro obavljanje ljudskog posla.

Drugo, suradnja među životnim zajednicama i njihovim političkim zajednicama (državama) bit će jednako potrebna. Uspjela izgradnja vlastitog životnog prostora otvara put suradnji među državama. Poželjno je, da takva suradnja bude dvojna, dvostrana ili bilateralna. Dvojna suradnja ostavlja narode, koji su u nju uključeni slobodnima i suverenima. Višestrana ili „multilateralna“ suradnja obično traži predvodnika, koji se lako preobrazi u hegemona. Dvojna suradnja počiva na dogovoru, a višestrana na odluci većine.

Treće, uvjet za dobro i uspjelo obavljanje posla koji stoji pred vrstom je uspostava i njegovanje mira. Svaki „rat među narodima“, kakav je sadašnji Rat za Ukrajinu je unutarnji ili „građanski“ rat u vrsti. Našoj vrsti je uistinu potreban trajan ili vječni mir.

Potrebe vrste (1) da se države okane određivanja nacionalnih, javnih ili državnih probitaka; (2) da se provode integracija i asimilacija unutar životnih zajednica; (3) da se uspostavi i njeguje suradnja među životnim zajednicama; i (4) da se u vrsti uspostavi trajan mir nameću vrsti zahtjev, da iz sebe ukloni (1) kapitalizam kao politički sustav i (2) privatni kapital, koji je bio prvi i pravi uzročnik ratova u novijoj povijesti naše vrste.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put neuobičajeno i neočekivano oklijevanje zapadnih pobornika rata, da od ratnog huckanja prijeđu na ratovanje. Zapadni političari, zapadne mudrosne zaklade (think tanks) i zapadni mediji žestoko prijete ratom, ali se još ne ufaju s riječi prijeći na djelo.

Sadašnje raspoloženje političara je u velikoj opreci s ushitom i žurbom, koji su resili političare i generale uoči početka Prvoga svjetskog rata. U rat se pošlo samo zbog ubojstva austrijskog prjeslonasljednika nadkneza Franje Ferdinanda u Sarajevu na pravoslavni Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine. Francuzi, Britanci, Austrijanci, njihovi saveznici Nijemci i Rusi žestoko su jurnuli u rat, koji je počeo 28. srpnja 1914. godine objavom rata Austro-mađarske Kraljevini Srbiji.

Turci su stupili u rat 29. listopada 1914. godine napadom na ruske ratne luke u Crnom moru. Talijani su birali ratnu stranu, kojoj bi se pridružili pa su počeli ratovati na strani Antante istom u svibnju 1915. godine. (Italija je objavila rat Austro-mađarskoj, Osmanskoj carevini i Bugarskoj do 19. listopada 1914. godine, a njemačkom Drugom Reichu istom 28. kolovoza 1916. godine.

Sve europske sile jurnule su u rat očekujući brzu pobjedu. Generali i ratnici su obećavali: „Vraćamo se kući do Božića!“ Sve europske političke stranke su u parlamentima poduprle nacionalne ratne proračune, uključujući i socijalističke stranke te njihove radničke udruge, koje su prije prijetile općom europskom obustavom rada, kako bi spriječile izbijanje rata. Ratni zahvati u Prvomu svjetskom ratu ipak su trajali do 11. studenoga 1918. godine.

Ukupan broj vojnih i građanskih ratnih gubitaka bio je veći od 40 milijuna ljudi: do 22 milijuna poginulih osoba i do 23 milijuna ranjenih. Računa se da je smrtno stradalo od 9 do 11 milijuna vojnih osoba. (Posebno su teško stradali neuvježbani britanski dragovoljci, dvije divizije kojih su pohrlile na francusko bojište, jer su se tajne službe Britanije i Francuske bile dogovorile, da Britanija stupi u rat, ako Francuska bude napadnuta. Britanska vlada je za taj sporazum doznala tri mjeseca, a britanski parlament samo tri tjedna prije izbijanja rata. Britanski dragovoljci su bili žrtve stvorenog ratnog ushita.) U ratu su prestale (postojati) sve četiri europske carevine: Njemačka, Austro-mađarska, Rusija i Turska.

U naše dane Atlantski savez je nepromišljeno izazvao rat u Ukrajini državnim udarcem u Kijevu 2014. godine, ne uzimajući u obzir posljedice dugotrajnog ratovanja ne samo za sve europske zemlje i narode, nego i za cijeli svijet. Osvetoljubljivost i ratobornost Izraela navele su Izraelske „obrambene“ snage (IDF), da na kratkotrajnu smrtonosnu i otmičarsku provalu Hamasa u Izrael odgovore pravim ratom protiv Hamasa i pučanstva Gaze. Tom ratu se ne vidi kraj, a njegove posljedice jamačno će biti teške. Čini se, da je malo državnih dužnosnika upućeno u razmišljanja drevnog kineskog generala, političara i politologa Sun Cua (544.-496.) o potrebi izbjegavanja rata pod svaku cijenu.

Ljudi koji su prošli težak rat, generali koji su ga vodili i vojnici koji su ratovali ne žele novi rat, iako se mnogi ljudi koji nisu iskusili rat znaju veseliti novom ratu. General Douglas MacArthur (1880.-1964.) je navodno rekao, da bi „generala, koji predsjedniku predloži stupanje Amerike u rat trebalo hitno uputiti na pregled glave“. Američki predsjednik Dwight Eisenhower i ruski prvak Nikita Hruščov obustavili su Korejski rat za manje od šest mjeseci odnosno za manje od tri mjeseca od preuzimanja dužnosti. Obojica su vodila težak rat.

Poslije Drugoga svjetskog rata vodili su se teški područni ratovi (Korejski rat, Vijetnamski rat), koji su bili posljedicama poslijeratne podjele svijeta na kapitalistički i na komunistički dio. Izvedeni su i mnogi državni udarci uglavnom u islamskih zemalja: Iran (1953.), Egipat (1953. i 1954.), Irak (1958.), Nepal (1960.), Sirija (1963.), Libija (1969.) i Afganistan (1973.), u kojima su obično bivale uklanjane monarhije. Indija i Pakistan su triput međusobno ratovali. Ta tri rata bila su posljedicama britanske kolonijalne politike. Svi spomenuti ratovi bili su područni ratovi i nisu se proširili u svjetski vojni sukob. Izveden je i ozbiljan trojni napad Francuske, Britanije i Izraela na egipatski Sueski kanal 1956. godine, ali je taj rat brzo prestao zajedničkim političkim zahvatom SAD pod Eisenhowerom i Sovjetskog Saveza pod Hruščovom. Opet dva ista bivša ratnika!

Mnogi narodi su podigli antikolonijalne osloboditeljske ratove (u Keniji, Kongu, Alžiru, Angoli, Mozambiku i u drugim europskim kolonijalnim posjedima), ali se nijedan od tih ratova nije proširio izvan pripadnoga kolonijalnog posjeda. Zapadne tajne službe podignule su niz pobuna protiv država, koje imaju politički sustav drukčiji od liberalne demokracije. Takve su bile pobune u Čečeniji, spriječene pobune u Tibetu i Šinđangu, obojene ili cvjetne revolucije u arapskim zemljama i državni udar u Ukrajini. Neke pobune kao i napad na Tornjeve-blizance u New Yorku skrivile su ideološki usmjerene skupine.

Prestanak Hladnog rata unio je u svijet veliku promjenu, jer je došlo do sloma komunizma i do rasapa komunističkog bloka. Kapital, koji je putem vlastitoga političkog sustava vladao zapadnim narodima i državama u toj je promjeni vidio prigodu, da svoju vladavinu proširi na cio svijet. Američke mudrosne zaklade – u koje se je postupno pretvorio drevni pismoznalački ili svećenički stalež – pogrešno su zaključile, da zemlje koje su se odrekle komunizma trebaju za politički sustav uzeti liberalnu demokraciju.

Međutim, u mnogim bivšim komunističkim zemljama iza komunizma se je skrivao nacionalizam, jer su ranije te zemlje komunizmom „niz vjetar“ (oportuno) štitile svoje narode od kapitala. Tomu su dobri primjeri Kina, Rusija, Sjeverna Koreja i posebice Vijetnam. S druge strane, Sirijska Arapska Republika je građanska država brojnih narodnih skupina i vjera, koja mora čuvati i njegovati svoj osjetljivi politički sustav. Sirija ne smije prijeći na liberalnu demokraciju. Islamska Republika Iran je država šijita, koji su uvijek bili državotvorni i to u opreci sa sunitima, koji su nastojali imati nadnacionalnu arapsku carevinu. Iranci su nepokolebljivi nacionalisti. Primjer afganistanskog nacionalizma jedva valja spomenuti. Sadašnji veliki preporod Indije i procvat njezina gospodarstva nadahnuti su hinduskim nacionalizmom. Nacionalizam je zakleti dušmanin liberalizma.

Samo tri godine od rasapa Sovjetskog Saveza uspostavljeno je svjetsko slobodno tržište putem Svjetske trgovinske organizacije. Globalnost poslovanja otvorila je i postupak globalizacije naše vrste. Tržište je povezalo korporacije, ali je tijesno povezalo i narode. Često spominjem međusobnu povezanost četiriju izvora vlasti u političkim zajednicama: politiku, gospodarstvo, zaštitu i svjetonazor. Tijesna međusobna sprega četiriju izvora vlasti, koju nameće život ne dopušta odvajanje gospodarstva i tržišta od života odnosno od ljudskih odnosa. Zapanjuje brzina kojom je globalnost poslovanja dovela do globalnosti naše vrste.

Globalnost poslovanja donijela je mnogim narodima napredak, a njihovima gospodarstvima rast. Stvoreni su novi gospodarski divovi kao što su Kina i Indija te niz iznimno jakih nacionalnih gospodarstava kao što su brazilsko, južnokorejsko, indonezijsko, saudijsko, nigerijsko, tajlandsko i vijetnamsko. U najnovije vrijeme došlo je do očitog propadanja zemalja Europske unije te do njihova znanstvenog i tehnološkog zaostajanja, djelomice i zbog upornog nastojanja SAD, da spriječe suradnju EU s ostatkom svijeta, posebice s Kinom i Rusijom. Skupina sedam (G7) prestala je biti predvodnicom svjetskog gospodarskog i tehnološkog napretka. Gospodarsko težište svijeta premješteno je u Aziju.

Došlo je i do venuća američke svjetske političke hegemonije, jer države s ojačalim gospodarstvima ne mogu svoju vanjsku politiku i nadalje podlagati političkoj volji SAD, koje nisu postavile ni svoje opće nacionalne svrhe primjerene novom stanju svijeta. Amerika samo pravi štetu drugim zemljama. Slabljenje američke političke hegemonije posljedica je slabljenja same Amerike, koja više ne može obavljati svjetski politički i redarstveni posao za kapital, koji je u njoj nakupljen. Golem broj zemalja, koje politički napreduju i koje se gospodarski brzo uspinju ne može nad sobom podnositi hegemoniju nikakve moguće velesile. Takvim državama nije više potrebna zaštita hegemona, jer su one zaštićene svojim gospodarskim rastom i blagostanjem. Slaba Amerika, koja se je sama zapustila i koja je zanemarila svoj razvitak trebala bi se okaniti spašavanja i pogotovo obnove svoje uvele hegemonije.

Međutim, presudan politički utjecaj u Americi još uvijek imaju neokonzervativci ili suvremeni trockisti, koji su opsjednuti „izvozom američke demokracije“ kao sredstvom uspostave svjetske vladavine kapitala. Tako su postupali i izvorni trockisti – nazvani po Lavu Trockom (1879.-1940.) – koji su nastojali svijetom zavladati putem izvoza boljševičke revolucije. Neokonzervativci zauzimaju ili su zauzimali visoke položaje u američkoj administraciji, ali oni imaju ili su imali i niz saveznika na visokim političkim položajima u Europi i Izraelu.

Neokonzervativci su opsjednuti uspostavom svjetske vladavine kapitala i posljedično kršenjem svakog otpora uspostavi takve vladavine. Goropadnost, žestina, fanatičnost (lat. nadahnutost bogom), mržnja, izazovnost i osvetoljubljivost neokonzervativaca neprestance pune medijske mreže. Za neokonzervativce je važnije to, što je utuvljeno u njihove umove, nego što vide oko sebe u širokom globaliziranom svijetu, koji se uvelike promijenio od vremena začetka i javne objave neokonzervatizma 1979. godine.

Međutim, američki političari i američke mudrosne zaklade sve više uviđaju posljedice globalnosti poslovanja i naše vrste. Jedan od učinaka globalnosti poslovanja i vrste je novi način ponašanja i postupanja država i naroda, koji su se otresli američke hegemonije i koji mogu slobodno djelovati. Sve slobodne zemlje njeguju uključivanje drugih zemalja, kako bi jedne na druge djelovale putem diplomacije i suradnje. Suradnja je sredstvo pitomljenja mogućih neugodnih država i poboljšavanja njihova političkog sustava. Među „novim“ zemljama nema nepoćudnih političkih sustava: postoje sustavi koji se daju poboljšati i učiniti susretljivijim. Nije li primjereno i pravedno to, da narodi sami određuju svoj politički sustav umjesto da im takav sustav daljinski nameće kapital uporabom američke politike? Takav novi pristup odnosu među državama i narodima ne može promaknuti pozornosti ni najtvrdokornijih neokonzervativaca. Zapad vene, a Svjetska većina buja.

Druga kost razdora u zajednici naroda je takozvana ugroženost Amerike, iako su ugroženi samo američki probitci, koji se mogu lako unaprijediti radom, znanjem, uporabom nove tehnologije i ulaganjem u prijevoznu podlogu. Američki političari i posebice neokonzervativci stalno naglašavaju, da je Amerika ugrožena te da ona mora suzbijati moguće nastojanje drugih zemalja da je ugroze. Tobožnja ugroza Amerike je izlika za vođenje grube i neprijateljske politike prema nekim zemljama. Amerika je druga najmnogoljudnija demokracija na svijetu, iza Indije i ispred Indonezije. Je li moguće to, da Kina i Ruska Federacija svojim političkim sustavom ne ugrožavaju Indiju i Indoneziju, a ugrožavaju upravo Ameriku i njezinu „demokraciju“? Je li takozvana američka demokracija jedina i iznimna dragocjenost među političkim sustavima? Čini se, da je američka demokracija je vrlo osjetljiva politička tvorevina, iako služi kao batina za premlaćivanje država s nepoćudnim političkim sustavom.

Europska unija kao cjelina je pod snažnim utjecajem SAD i ona se je jako odalečila od ostatka svijeta. U Aziji postoji ASEAN, udruga deset zemalja jugoistočne Azije, koja nastoji povezati u gospodarsku cjelinu i ostale jake azijske i tihooceanske zemlje: Kinu, Japan, Južnu Koreju i Australiju. Oprečno takvom pristupu suradnji, Europska unija odbacuje Rusiju i od Rusije putem Rata za Ukrajinu nastoji po svojim i američkim zamislima napraviti slabu državu, bez obzira na stvarno stanje Rusije i na raspoloženje ruskog naroda. Vodstvo EU je opsjednuto neokonzervativnim opsjenama. EU treba prihvatiti Rusiju kakva jest i – ako je želi mijenjati – na nju utjecati uspostavom i njegovanjem suradnje.

Novo političko ponašanje i postupanje država i naroda očituje se i u njihovim gospodarskim odnosima. Ukupan obujam brazilsko-kineske trgovine je triput veći od obujma brazilsko-američke trgovine, iako je Kina znatno više od Amerike udaljena od Brazila. Brazil je pretakao Ameriku po izvozu kukuruza u Kinu, koja uzima 72% brazilskog izvoza soje. Brazil u Kinu neveliko izvozi pamuk, a dvije kineske korporacije drže 84% uvoza električnih automobila u Brazil. Politička bliskost postaje važnijom od zemljopisne blizine, iako se dosad smatralo, da su položaj zemlje i njezina blizina tržištima presudni čimbenici njezina gospodarskog rasta. Prošle godine Kina je umjesto Japana postala najvećim svjetskim izvoznikom automobila. Amerika ima samo 6% svjetskog izvoza automobila.

Države BRICS-a, koji imaju 42% svjetske proizvodnje žita jedne drugima će žito prodavati temeljem međudržavnih ugovora bez uključenja svjetskih trgovinski posrednika, koji proizvoljno barataju cijenama žita. Nedavno su i zemlje ASEAN-a i zemlje BRICS-a preporučile svojim članicama, da se plaćanje za prodaju proizvoda unutar tih udruga obavlja u nacionalnom novcu tih zemalja.

Ukupan domaći proizvod zemalja Skupine sedam (G7) iznosio je 2023. godine 46 trilijuna američkih dolara, a ukupan domaći proizvod pet tadašnjih zemalja BRICS-a bio je 2022. godine 26 trilijuna američkih dolara. Ukupan domaći proizvod Kine po sposobnosti kupnje po usporednim cijenama (PPP) bio je 2022. godine 28 trilijuna dolara, a SAD 22 trilijuna dolara. Ranija gospodarska prevaga Zapada (uključujući Japan) nad zemljama Azije mogla bi se obnoviti samo uništenjem znatnog dijela gospodarstva Azije, BRICS-a i Svjetske većine, ali takav zahvat ne bi uspio. Gospodarsku prevagu Svjetske većine nad Zapadom slijedit će i njezina politička prevaga. Stoga bi gospodarstvu i politici Zapada koristili prestanak podjele svijeta te potpuno i slobodno uključivanje Zapada u svjetsko gospodarstvo i u svjetsku politiku.

Čini se, da Zapad svojim oklijevanjem da stupi u veliki rat uzima vrijeme za razmišljanje o svojem stanju, o svrhovitosti novog rata i o stvarnim izgledima da rat dobije. Kapitalu nije lako odbaciti staru i uvriježenu navadu da ratuje i zatomiti nagon za „ratnim profiterstvom“, ali je od toga teže pretrpjeti poraz. Kapital je u dosadašnjim ratovima uvijek pobjeđivao bez obzira na to, koje su države dobile, a koje izgubile rat. Kapital bi novi rat vjerojatno izgubio, što bi dovelo do raspršenja kapitala diljem svijeta, a dosadašnja vlast kapitala počivala je i na njegovoj nagomilanosti i na njegovoj usredotočenosti. Za vrstu nije opasno postojanje kapitala, nego njegova usredotočenost. Vrsta će odahnuti kad kapital bude raspršen.

Mislim da je kapital već zakasnio stupiti u rat. Za kapital bi možda bilo bolje, da je novi rat počeo odmah po prestanku Hladnog rata, umjesto da je globalizacijom poslovanja korporacija tad globalizirao našu vrstu i geopolitički promijenio svijet. (U podijeljenom je svijetu područni rat lako prostorno omeđiti, ali to je teško izvesti u globalnomu i u sebi povezanom svijetu.) Kapital toliko kasni sa stupanjem u rat, da mu je prekasno to sad učiniti. To je dobro za vrstu Homo sapiens.

Možda bi jedini razlog američkog mogućeg stupanja u rat bila nesposobnost američke politike, da i nadalje održava svjetsku vlast kapitala. Rat bi bio zamjena za uvelu američku politiku. Stupanje u rat obično nije počivalo na razboritosti političara, generala, mudrosnih zaklada i medijskih urednika, nego prvobitno na ideološkom opsjenama i na osjećajima. Ako SAD bezumno stupe u veliki rat i ako u njemu pobijede, to bi bila Pirova pobjeda.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put odnos ili čak opreka svjetonazora ili ideologije i politike ili posla koji bi država morala obavljati za svoj narod. Ljudi i sve živo imaju potrebe. (Tvar je „mrtva“ i nema potreba.) Zato bi država ili politička zajednica kao sredstvo naroda morala omogućiti zadovoljenje potreba jedinačnih ljudi i cijelog naroda.

Međutim, državna politika najčešće nije Realpolitik ili politika u skladu s okolnostima i s potrebama naroda pa životne potrebe ljudi obično ostaju nezadovoljene. U kapitalističkim političkim zajednicama, koje ne služe narodu, nego nakupljenom privatnomu novcu država se brine za ispunjenje prohtjeva nositelja kapitala, a potrebitim ljudima velikodušno dodjeljuje izlišna ljudska prava.

Političke zajednice imaju četiri izvora vlasti: politiku, gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. Ta četiri izvora vlasti ili utjecaja trebala bi biti međusobno usklađena. Gospodarstvo bi trebalo jamčiti blagostanje naroda. Zašita bi trebala čuvati ljude i državni prostor. Sustav uvjerenja bi trebao stvarati unutarnju sljubljenost u narodu ili životnoj zajednici. Politika treba obujmiti tri ostala izvora vlasti u djelatnu cjelinu za dobro naroda i za opstanak političke zajednice.

Ipak, u zbilji nije tako. Europski narodi već stoljećima, a ostali narodi desetljećima traju u kapitalizmu. Kapitalizam je uzorak civilizacije, u kojemu vlada nakupljeni slobodan privatni novac i to prvobitno za dobro nositelja kapitala. Općenito, u civilizaciji vlast ne pripada životnoj zajednici, nego imućnom staležu, koji državi daje vladara, koji je kakav-takav čovjek. U kapitalizmu je vladar nečovjekoliki novac.

Tako je u kapitalizmu s politikom. Kako je s ideologijom? Ideologija ili svjetonazor kapitalizma je liberalizam. Liberalizam zagovara samoživost pojedinaca, a ne unutarnju sljubljenost, ujednačenost, homogenost ili „istovrsnost“ naroda. U kapitalizmu se smatra, da će cijeloj životnoj zajednici biti bolje, ako se svatko brine samo za svoje probitke odnosno ako svatko sam za sebe predano i nametljivo nakuplja novac ili bogatstvo. Samoživost ne vodi suradnji i uzajamnosti jedinačnih ljudi, nego nadmetanju među njima. Nadmetanje se u mnogim zajednicama zavuklo i u obitelji. Nadmetljivost je u kapitalizmu najcjenjenija ljudska vrlina. (Mnoge korporacije, uviđajući nedaće koje nosi potpuno nadmetanje i unutar njih samih, običavale su priličiti radionice za „izgradnju momčadi“ ili za team building.)

Velika nedaća kapitalizma je postojanje naroda ili životnih zajednica, iako liberalni filozofi i politolozi niječu postojanje naroda. Za takve ljude postoje samo „društva“, za koje je poželjno da budu „otvorena“. Društvo je ljuska, a ne organizam kao što je narod. Liberalni mislitelji smatraju, da je svako djelovanje vlasti, države ili politike „urota zajedničarskih snaga“. Budući da su narodi trajni organizmi – koji obično imaju vlastiti jezik, koji imaju svoju povijest, posebnu političku misao i trajno prebivalište – liberalistički ideolozi nastoje svaki narod posebno zauzdati liberalnom demokracijom, koja je jedini politički sustav prihvatljiv kapitalizmu. Ujednačivanje ili poravnavanje političkih sustava bitna je crta liberalizma kao ideologije.

Nevolja kapitalizma je veća otkad su nastali novi narodi poslije rasapa svjetskog kolonijalnog sustava, koji su bile uspostavile europske velesile. S druge strane, dolazi – na korist kapitalizmu – do rastroja američkog naroda, koji nije potpuno odrastao, a za koji su se doseljenici uzalud nadali da će niknuti i razrasti se stvaranjem Sjedinjenih Američkih Država. Zato je američki ustav, koji je proglašen 1789. godine počeo riječima: Mi, narod. Sadašnje potpuno otvaranje američkih državnih granica sračunato je na odnarođivanje američkih građana i na stvaranje „otvorenog društva“. U Kongresu je u pitanju stanja granice minulih tjedana uspostavljeno dvostranačko suglasje. Otvorenost američkih granica nije više nevolja ni za Republikance.

Kapital nastoji rastrojiti sve narode. To mu je u dobroj mjeri uspjelo u prostorno usitnjenoj Europi, ali mu u mnogim drugim primjerima to ne uspijeva. Kapitalu je uspjelo oslabiti američki narod, jer su američko pučanstvo sprva sastavljali doseljenici iz svih dijelova Europe: anglikanci i puritanci iz Engleske, katolici iz Irske i s juga Europe, evangelici iz Njemačke i Nizozemske, kalvinci iz Švicarske te Židovi odasvud iz Europe uključujući Rusiju, a da se ne spominje dopremanje crnog roblja. Za doseljenike u Ameriku se kaže, da su bili „presađeni“ iz Europe. Zato je u Americi teško stvoriti životno zajedništvo. Smjesa pučanstva doseljenog u Ameriku izvrsno je poslužila kapitalu i Slobodnim zidarima, da naprave neobičan politički sustav, kakav bi po njima valjalo rasađivati u ostale prostore i narode. Samoniklo, izvorno ili urođeno američko pučanstvo bilo je iskorijenjeno. „Nema sreće na tuđoj nesreći!“

Može li se očekivati, da Kinezi prestanu biti narod, ako oni kao narod postoje već 2.245 godina? Kinezi su sebe smatrali velikom obitelji, kojoj je car glava. Može li se očekivati iznarođivanje Perzijanaca, koji kao narod traju više od 2.500 godina, koji su djelomice – kako bi se razlučili od imperijalnog, sunitskog islama – nasilu prihvatili šijitski islam, a djelomice od poislamljenja pobjegali u Indiju, gdje kao Farsi ili Parsi još uvijek imaju veliku i uspjelu životnu i poslovnu zajednicu? Tko razborit može očekivati od Rusa, da prestanu biti narod u svojoj golemoj bogomdanoj zemlji? Kapitalu ne uspijeva ni iznarođivanje Mađara, iako se oko toga trsi i Europska unija, koja je i utemeljena, kako bi jednim europskim tržištem obezvrijedila i iznarodila europske narode. Mađari imaju čiste narodne korijene, svoj jedincati jezik koji ih međusobno povezuje i koji ih razlučuje od ostalih naroda te dugu povijest u Europi, koja ih je potvrdila kao narod. Svaki je narod kao narod mnogo važniji od njegova političkog sustava, koji treba stalno ugađati. Nekadašnji turski predsjednik Mustafa Kemal (1923.-1938.) je rekao, da su „Turci bili narod i prije nego što su primili islam“. Narod je povrh političkog sustava.

Svaka država ima svoj prostor, na kojemu se vodi državna politika. Gospodarsko djelovanje isto traži primjeren prostor. Vojska treba prostor za smještaj osoblja, oružja, opreme i streljiva te za svoje zahvate; vojske su zaokupljene prostorom, svojim ili tuđim. Međutim, četvrti vidik vlasti, ideologija, ne treba za svoje djelovanje prostor. Ideologija prodire samo u umove ljudi i zaokuplja ih. Ideologija – to je u početku civilizacije bila obvezna vjera – je i bila smišljena, da zaposjedne umove ljudi, da ljude ujednačuje i da ih kao podanike veže uz vlast.

Gotovo sve životinjske vrste imaju mozak kao tjelesni organ. Mozak životinja dobro barata slikama stvarnosti, što životinjama omogućuje primjereno ponašanje i postupanje, a njihovim vrstama trajanje. Međutim, evolucija je donijela čovjeku toliko razvijen mozak, da je čovjek postao sposoban stvarati pojmove, kojima je kasnije dodavao riječi i pisane znakove. Tako čovjek osim što primjereno barata slikama dobro barata i pojmovima. Čovjek svoje riječi i znakove slaže u rečenice, kojima iznosi svoje znanje i izražava svoje zamisli.

Pojmovno, apstraktno ili simboličko mišljene čini čovjeka i ranjivim. Putem pojmovnog mišljenja u umove ljudi mogu se lako unijeti varka i laž. Primjerice, tvrdnja „da će cijeloj životnoj zajednici biti bolje, ako se svatko brine samo za svoje probitke“ je lažna, jer je životno zajedništvo baština biološke evolucije života i kulturne evolucije Homo sapiensa. Lažna je i tvrdnja, da su američki Sjevernjaci zapodjenuli Građanski rat, kako bi oslobodili ropstva Crnce na Jugu, iako su uistinu nastojali – u čemu su i uspjeli – dokopati se južnjačkog bogatstva i kapitala. Od početka civilizacije, kad je vlast bila oteta životnim zajednicama, u ljudske se umove smišljeno trpaju obmane i neistine, koje služe lakšem vladanju podanicima.

U ljudske umove su umeće ili utiskuje tuđe znanje, koje kad se raširi umovima postaje opće i obvezujuće znanje, svjetonazor, ideologija ili vjera. Izmišljeno znanje često se neopazice uvlači u ljudske umove. Moglo bi se govoriti o umjetnom znanju, o umjetnoj umnosti ili o „umjetnoj inteligenciji“, koja je sad razglašena. Umjetna inteligencija je stara koliko i civilizacija, ali je ona ljudskim umovima vladala i bez digitalnih računala. „Računalima“ ili računalcima bili su pismoznalci ili svećenici, koji su sažimali postojeće znanje – zar nisu bili pismoznalci? – u svakoj jedinačnoj zgodi, kad se je varka trebala ljudima podmetnuti kao istina.

Umjetna umnost ne dopušta, da se čovjekova naravna umnost razvije, potvrdi i da dođe na svoje. Naravna umnost je sputana umjetnom, tuđom umnošću. Čovjek ipak ima naravnu ili prirodnu umnost, koja znanje temelji na motrenju života, a ne na preuzimanju tuđe domišljene istine. (Zato je Isus iz Nazareta, koji je zdušno nagovarao svoje slušatelje da motre život govorio, da je „njegov jaram udoban, a njegovo breme lagano“. Isus je kudio svoje „pismoznalce i farizeje“, koji su svojim objašnjenima Božjih zakona „tovarili ljudima na pleća teška bremena, a sami ni prstom ne bi maknuli da ljudima olakšaju nošenje bremena“.

Kapitalizam je materijalistički politički sustav, a liberalizam materijalistička ideologija. Kapitalizam i liberalizam vežu život ljudi uz stvari. Tako je, jer je bit kapitalizma u nakupljanju novca, koje je od početka Industrijske revolucije počivalo uglavnom na proizvodnji tvarnih dobara. Kapital treba kupce. Prije toga nakupljanje je počivalo na trgovini. (Sad se širi pružanje usluga, koje ima granice i koje sve više zamjenjuje rad unutar obitelji, a poslovanju se stalno dodaju nove, izlišne i sve skuplje usluge, što vodi vitoperenju kapitalizma i njegovu kraju.)

Čovjek kao vrsta je dugom uporabom uma, koji je i spremnik i obradnik pojmova koje je čovjek sam stvarao, došao i do pojma svrhe. Riječ je o svrhama čovjekovih običnih nakana i postupaka, ali i o svrsi i smislu čovjekova kratkog, jednokratnog, nepovratnog i neponovljivog života. Čovjek se odavno pita: Čemu život općenito i čemu život svakog jedinačnog čovjeka? Čovjek je izumiteljska i stvarateljska vrsta. Svrha je namjerno stvaranje nečeg novoga. Drevne religije su svrhom života bile proglasile stjecanje blaženstva u nevidljivom svijetu duša preminulih ljudi, a opstale „svjetske“ religije tu svrhu i sad ispovijedaju. Ipak, takve religije više ne mogu pomoći vrsti. Što novo čovjek kao vrsta može sad stvoriti? Vrsta se mora pozabaviti sama sobom, jer je kapitalizam kao uzorak civilizacije razotkrio njezinu razmetnost i nevoljnost. Kad se pozabavi sama sobom vrsta će ugledati pravu svrhu. Pred vrstom je težak, ali i zahvalan posao, koji će joj donijeti velebnu budućnost.

(Svjetska religija bi trebala biti religija za cijelu vrstu, ali takve religije sad nema, jer je jedna „svjetska“ religija bila napravljene samo za Židove, druga samo za Arape, a svaka je religija bila vezana uz političku vlast, koja bi je uspostavila, iskorištavala i štitila. Svjetska vlast se nikako ne može ustaliti pa „svjetska“ religija neće biti uspostavljena. Iznimkom je bio sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta. Taj sustav je bio plod čovjekove prirodne umnosti. Od Isusova sustava uvjerenja bi se dalo napraviti sustav uvjerenja za cijelu vrstu.)

Kapitalizam je svojim materijalizmom naveo i jamačno prisilio čovjeka kao vrstu, da se bavi stvarima, predmetima, nepomičnom i pomičnom imovinom te nakupljanjem novca, kojim se stvari mogu kupiti. Usredotočenjem na tvarno čovjek je zanemario dušu. Čovjek ima dušu, bez obzira na to, smatra li se duša smrtnom ili besmrtnom.

Dobru sliku stanja čovjeka, koji zanemari svoju dušu, svoju umnost, svoj unutarnji život dao je William Shakespeare (1564.-1616.) kad je u Hamletu (IV. čin, 4. prizor) napisao: „Što je čovjek,/ Ako mu glavno dobro i svrha života/ U postelji i za stolom jesu? Samo zvijer./ Jamačno, Bog koji nas je obdario tako snažnim umom/ Da gledamo naprijed i nazad/ Nije nam tu sposobnost i bogoliki um dao/ Da u nama pljesnive nerabljeni.“ (Za opstanak svake vrste važne su hranidba i množidba. Hranidba omogućuje jedinkama da dođu do životne zrelosti, a množidba jamči trajanje vrste. Čovjek kao vrsta može postići više od hranidbe i množidbe. Čovjek zna više od „u se, na se i poda se“. Shakespeare je bio katolik, a hamlet u engleskom jeziku znači naselje bez crkve pa nije teško zaključiti što je Shakespeare mislio o Engleskoj kad je svoje najpoznatije djelo nazvao Hamlet.)

Čovjekova duša je utemeljena na iznimno razvijenom čovjekovu mozgu, koji je čovjeku omogućio pojmovno mišljenje. Dugom uporabom uma čovjek se dokopao i svijesti o svijetu i o samomu sebi. Ja svijest nazivan ljudskim duhom, jer ona nije tvarna i nije bitak. To je neprekidan postupak, koji otkriva svakom jedinačnom čovjeku što je s njim samim odnosno što se zbiva u njegovoj duši. Putem ljudskog duha ili svijesti duša trajno nosi vjernu sliku stanja čovjekova osobnog života. Ljudski duh je dobri čovjekov duh, koji neprestance uznemiruje čovjeka i navodi ga, da poboljšava svoj život, svoje nakane, svoje svrhe i svoj životni stav, kako bi stjecao sve veće zadovoljstvo vlastitim životom.

Stanje u dušama ljudi sad je teško. Nedavno je jedan poznati britanski povjesničar, koji je iznimno sklon sadašnjim vlastima u Ukrajini, poslije posjeta toj zemlji u uglednim britanskim novinama objavio podatak, da 50% (pedeset) ukrajinskog pučanstva već boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Jedan umirovljeni hrvatski psihijatar kaže, da „njegovi djelatni kolege ne primaju na liječenje ljude, koji trpe od mnoštvene ratne psihoze vezane uz ratovanje u Ukrajini i u Pojasu Gaze, jer njihova struka nije sposobna liječiti tu bolest“. Hrvatska je nedavno prošla rat, u kojemu su nebrojeni ljudi oboljeli od PTSP-a, jer su se iznenada zatekli u okolnostima, za kakve nisu bili pripravni.

Međutim, evolucija života i posebice kulturna evolucija naše vrste sve više vode čovjeka da živi u duši, bez obzira na napor kapitala, da čovjeka i nadalje veže uz stvari. (Smatram, da su civilizacija općenito i kapitalizam kao vršni i krajnji uzorak civilizacije protivevolucijski napadi na našu vrstu.) Ljudi su najčešće nespremni za život u duši, a kapital ih i odvraća da se upuste u taj život. Ljudi će se ipak morati upustiti u život u duši, ali im u duši spočetka neće biti lako.

Mnogi se ljudi boje unošenja u dušu, jer slute da u njoj mogu naići na zbrku i zlo pa potiskuju i vlastitu potrebu, da bar malko zavire u svoju dušu. Poticaj za upuštanje u život u duši ljudima doći će od dobra, koje se lako doživi, ako čovjek svojoj navici uzimanja doda darivanje ljudima, koji imaju nezadovoljene nasušne potrebe. Uzimanjem jedna osoba dobiva, a druga gubi. Davanjem dobivaju obje. Uviđavnost je zaštićeno sredstvo za ulazak čovjeka u vlastitu dušu i za snalaženje u njoj.

Mladež se treba tako odgajati, da se ona može nositi sa svojom dušom i s tim što u njoj zatiče. Valja mladeži reći, da u duši zna biti i lijepo. Mnogo je ljudi, kojima se na licu vidi da imaju sačuvanu i lijepu dušu. (Djeca imaju lijepu dušu.) Životno zajedništvo sredstvo je stvaranja ljepote u duši, u kojoj svaki čovjek može doživjeti ljudskost i može trajno imati dojam zadovoljstva vlastitim životom. Više od toga čovjek – kao pripadnik jedne od mnogih vrsta života – ne može postići.

Kapitalizam nagoni ljude, da se vežu uz stvari. Međutim, i biologija odnosno sam život kako se je razvio nameće ljudima svoja ograničenja. Čovjek se može iznaroditi, ali se ne može izvrstiti. Čovjek je pripadnik vrste dok ona traje pa čovjekovo tijelo ima životni vijek uobičajen u vrsti. Ipak, čovjek se dušom može vinuti nad svoju biologiju. Temeljno pitanje koje muči čovjeka je, može li se bar njegova lijepa duša, kad je ima, trajno preslikati u pravi svijet Duha, u kojemu ima života i bez tvari. Mi znamo kakve sile djeluju u svijetu, ali ne znamo kakve sile djeluju na svijet. Kako god bilo, isplati se imati lijepu dušu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put Ukrajina, koja je – kao kakav prišt na ljudskoj koži – buknula zbog silne upale zapadnog dijela svjetskog organizma narodâ, koji čine vrstu Homo sapiens. Zapadne zemlje, koje SAD, EU i posebice NATO drže u stezi, odavno su napadnute zarazom širenja utjecaja Zapada na istok Europe. Ta zaraza je buknula u prišt kad je došla do granica Rusije.

(Kad bakterije napadnu zdravo tkivo, zaraza se širi napadnutim dijelom tijela. Neke stanice umru, raspadnu se i stvaraju prostor, u kojemu se nakupljaju tekućina i zaražene stanice. Bijela krvna zrnca, koja brane tijelo od zaraze pomiču se prema zaraženom dijelu tijela i uginu nakon što unište bakterije. Propala bijela krvna zrnca se nakupljaju kao gnoj, gusta tvar koja ispunja taj dio tijela. Kako se gnoj nakuplja, zdravo se tkivo potiskuje na stranu. Tkivo konačno raste oko prišta i omeđuje ga. Tijelo tim postupkom nastoji spriječiti daljnje napredovanje zaraze. Ako neki prišt pukne iznutra, zaraza se može širiti ili unutar tijela ili ispod kože, ovisno o mjestu prišta.)

U Sovjetskom Savezu je poslije sloma istočnoga Varšavskog ugovora vlast od Mihaila Gorbačova preuzeo Boris Jeljcin, premijer tadašnje Ruske Sovjetske Socijalističke Republike. Jeljcin je 25. prosinca 1991. godine upriličio mirno razdruženje Sovjetskog Saveza, u kojemu su nastale Ruska Federacija i još četrnaest samostalnih država među kojima je bila i Ukrajina. Jeljcin je bio izabran za predsjednika Ruske Federacije, kojom je pitomo vladao. On je iskreno surađivao sa zapadnim zemljama pa je za njegove vladavine, 5. prosinca 1994. godine, uglavljen Budimpeštanski podsjetnik, po kojemu su se Bjelorusija, Kazahstan i Ukrajina odrekli nuklearnog oružja, koje se u njima zateklo poslije razdruženja Sovjetskog Saveza. Podsjetnik su unaprijed potpisale Rusija, SAD i UK, a Kina i Francuska su u posebnom spisu dale dodatno jamstvo za provedbu Podsjetnika.

Suradnja Rusije sa zapadnim silama i njezino ukupno geopolitičko usmjerenje pokazali su, da Rusija nije prijetnja Zapadu te da nema nikakva sigurnosnog opravdanja za daljnji opstanak NATO-a kao obrambene ustanove. NATO je bio utemeljen kao sredstvo odvraćanja Sovjetskog Saveza od napada na Zapad i kao sredstvo suzbijanja moguće provale sovjetskih postrojbi u Zapadnu Europu. Ipak, NATO nije raspušten, nego je pretvoren u ustanovu za geopolitičke prijetnje, političko ucjenjivanje neodlučnih europskih zemalja i za održavanje političke stege u uspostavljenoj hegemoniji kapitala. Uvjet za pristup europskih zemalja Uniji bilo je članstvo tih zemalja u NATO-u. Za obavljanje spomenutih zadaća nije napravljena nova ustanova, nego se rabi upravo postojeća obrambena ustanova, kako bi se politička stega lakše održavala. Sigurnost je prijeteća riječ.

Atlantski savez je bio rabljen kao jedno od sredstava, kojima se je hegemonije kapitala trebala od Zapada protegnuti na cio svijet. Za tu zadaću napravljeni su i drugi područni savezi, koji se prvobitno rabe za održavanje političke stege pod krinkom sigurnosti ili zaštite. Međutim, SAD nisu ranije s područnim obrambenim savezima imale mnogo sreće (Bagdadski savez ili CENTO, SEATO u Jugoistočnoj Aziji, ANZUS s Australijom, Novim Zelandom i SAD), jer putem tih saveza nisu spriječeni izbijanje i gubitak Rata u Vijetnamu, Islamska revolucija u Iranu 1979. godine ni rušenje režima Ferdinanda Marcosa na Filipinima 1986. godine, iako su SAD tad na Filipinima imale brojna vojna uporišta s 15 tisuća vojnika u njima.

SAD su se jedno vrijeme bavile misli, da se ured Atlantskog saveza otvori i u Tokyju. Sad osim Atlantskog saveza postoje: (1) de facto trojni savez Japana, Južne Koreje i SAD; (2) AUKUS – podmornički nuklearni savez SAD, UK i Australije; (3) QUAD – četvorni sigurnosni „dijalog“ gluhonijemih: Australije, Indije, Japana i SAD; te (4) novi vojni sporazum SAD i Filipina, po kojemu je broj američkih zračnih, kopnenih i pomorskih uporišta na Filipinima od četiri povišen na devet.

Posebno je neobična i opaka bila zamisao nositelja kapitala usredotočenog u SAD, da unište neuništljivu Rusiju. Takva zamisao je sad spopala Zapad peti put. Prvi pokušaj uništenja Rusije od 1812. do 1814. godine izveo je Napoleon Bonaparte. Taj je pokušaj sramotno propao: bila je uništena Prva francuska carevina, a ne Rusija, a Bonaparte je bio uhićen i dosmrtno utamničen. (Druga francuska carevina propala je u Francusko-pruskom ratu 1870. godine.) Drugi pokušaj uništenja Rusije zbio se za Krimskog rata (1853.-1856.) kad su Rusiju združeno napale Francuska, Otomanska carevina, Britanija i Sardinija uz pomoć Austrije. Rusija je pretrpjela velike gubitke, a ruskoj ratnoj mornarici bio je zabranjen plov iz Azovskoga u Crno more: luke Odesa i Sevastopolj bile su neuporabljive za rusku mornaricu.

Treći pokušaj je izveo američki predsjednik Woodrow Wilson, koji je 1918. godine upriličio Građanski rat u Rusiji, uz sudjelovanje na strani Bijelih poljskih, čehoslovačkih i japanskih postrojbi te mnogih skupina domaćih monarhista i ostalih protivnika komunizma. Rat je svršio pobjedom Crvene armije 1922. godine, ali je objema sukobljenim stranama donio ukupno dva milijuna nenadoknadljivih ljudskih gubitaka i gotovo sedam milijuna bolesnih i ozlijeđenih ljudi. Četvrti pokušaj uništenja Rusije poduzeo je Treći Reich pod kancelarom i predvodnikom Adolfom Hitlerom. Ishod tog rata bio je unaprijed poznat. Kao što je ruski car Aleksandar I doveo svoju vojsku u Pariz 1814. godine, tako je maršal Georgi Žukov doveo Crvenu Armiju u Berlin 9. svibnja 1945. godine po moskovskom vremenu.

Za provedbu sadašnje opake namisli razaranja Rusije zapadni kapital je ukrajinski narod pretvorio u svoje ratno sredstvo. Početkom prošlog stoljeća kapital nakupljen u SAD upregnuo je Čehe, Poljake, Japance i brojne skupine domaćih nezadovoljnika da se za kapital bore u ruskom Građanskom ratu. Sredinom prošlog stoljeća zapadni je kapital gurnuo cijeli njemački narod predvođen Adolfom Hitlerom u napad na Sovjetski Savez.

[Zamjenik Führera Rudolf Hess je u posebno opremljenom zrakoplovu 10. svibnja 1941. godine nenajavljen sletio u Škotsku, kako bi nagovorio Britance, da odvrate Hitlera od napada na Sovjetski Savez, za koji su i njemački nacionalni socijalisti predviđali, da će donijeti propast njemačkom narodu. Napad je bio predviđen za 22. lipnja te godine. Prije tog Hessova očajničkog pothvata general Hans Oster, zamjenik ravnatelja Abwehra (njemačke vojne obavještajne službe) i njegovi sumišljenici u Wehrmachtu uz znanje ravnatelja Abwehra admirala Wilhelma Canarisa pripravljali su u rujnu 1938. godine uklanjanje Hitlera s vlasti, kao bi spriječili njemački napad na Poljsku, za koji su predviđali da će izazvati svjetski rat.]

Sad je ukrajinski narod ne samo sredstvo, nego i žrtva Zapada i njegove pohlepe za nadzorom sve šireg prostora. Tako je i njemački narod bio sredstvom i žrtvom Trećeg Reicha. Nijemci se kao narod ne mogu ni biološki, a kamoli duševno oporavili od ljudskog stradanja i od sloma vlastite države.

Rat za Ukrajinu duboko je podijelio svijet. Nisu ni svi ljudi ni svi narodi nasjeli na priče, koje su ispreli zapadni političari i zapadni mediji o tomu, da je Ruska Federacija iz čista mira napala Ukrajinu. Mnogi ljudi uistinu znaju što su događalo od državnog udarca u Kijevu – koji je napravljen od 18. do 23. veljače 2014. godine – do početka ruskog Posebnog vojnog zahvata od 22. veljače 2022. godine. Ti će ljudi reći, da je Rusija bila prisiljena zaustaviti nasrtaje ukrajinskog topništva i ukrajinskih zračnih snaga na pokrajine s većinskim ruskim pučanstvom uključujući poluotok Krim, koje je Rusija zauzela ili „vratila matici zemlji“ odmah poslije državnog udara u Kijevu. Rusija nije smjela dopustiti, da njezina ratna mornarica opet bude zatočena u Azovsko more kao što je bila poslije Krimskog rata. Ruski Poseban vojni zahvat u Ukrajini gleda se kao krajnja ruska mjera za zaštitu ruskog naroda i cjelovitosti Rusije

Ruski Poseban vojni zahvat i njegovo strpljivo vođenje donijeli su Rusiji porast ugleda u svijetu odnosno u svim narodima – a takvih je mnogo – koji su trpjeli ili koji trpe od američke hegemonije i koji se pribojavaju njezina širenja. To se posebno odnosi na narode Afrike i Latinske Amerike, koji u Rusiji vide predvodnicu otpora protiv hegemonije SAD odnosno protiv hegemonije svjetskog kapitala nagomilanoga u njima. U mnoštvu koje je u mnogim afričkim državama pozdravljalo nedavne državne udarce izvedene protiv neokolonijalnih sila često su se vijorile zastave Ruske Federacije. Prosvjednici protiv poljskog sudjelovanja u Ratu za Ukrajinu i protiv uvoza ukrajinske pšenice u Poljsku na svoje su traktore čak bili zataknuli stare sovjetske zastave.

Usto, većina ljudi u svijetu je u svojim umovima povezala Rat za Ukrajinu i Rat u Gazi, jer se iza obje te teške nevolje skriva američka hegemonija. Golema većina svjetskog pučanstva okrivljuje Izrael za provedbu genocida protiv arapskog pučanstva u Gazi. Genocid u Gazi se pripisuje državi Izrael, cionistima i Židovima, ali se krivnja za nevolje ukrajinskog pučanstva ne svaljuje na Rusiju ili na rusko političko vodstvo, nego na sadašnje ukrajinsko vodstvo, koje ne pripada ukrajinskom narodu. U Glavnoj skupštini UN od 194 članice samo se četiri države ne slažu s prijemom Palestinske države u UN. To su Izrael i dvije državice, koje skupa imaju 12.110 stanovnika te SAD, koje u Vijeću sigurnosti imaju pravo veta.

Međutim SAD, Europska unija i Atlantski savez sad su u golemoj stravi ili panici zbog mogućnosti gubitka Rata za Ukrajinu. Taj rat im ne ide dobro. Kako bi i išao, ako Zapad opskrbljuje Ukrajinu vojnom opremom i ratnim potrepštinama, a ukrajinske vlasti vode ratno djelovanje na svoju ruku? Na zapadnoj strani Rata za Ukrajinu za razliku od istočne, ruske strane nitko ne nadzire način vođenja rata. Takozvani „proljetni“ ili ljetni ukrajinski protivnapad bio je potpun promašaj, jer se u protivnapad polazi čim se suzbije napad neprijatelja. Tako je Crvena armija postupila poslije dobivene Bitke za Staljingrad.

Drugo što je pogrešno radila ukrajinska vojska bilo je ustrajavanje na obrani neobranljivih gradova i naselja i to na izričit zahtjev predsjednika Zelenskog. (Znameniti britanski zapovjednik maršal Arthur Wellesley, prvi knez od Wellingtona, je na pitanje, kako to da nije izgubio nijednu bitku odgovorio: „Uvijek sam znao kad vojsku treba povući!“ Ruski maršal i knez Mihail Kutuzov je rekao, da „spas Rusije nije u Moskvi, nego u vojsci“.) Povlačenje obično čuva vojsku, a Ukrajina je po pouzdanim prosudbama dosad po broju izgubila cijelu vojsku, koju je imala u početku.

Problem Ukrajine je njezin predsjednik Zelenski, koji sam određuje kako će se ratovati te koji smjenjuje generale i visoke časnike, zbog njihove tobožnje krivnje za neuspjeh ratovanja. Predsjedniku Zelenskom nikad dosta zapadne vojne opreme, kojom njegovi vojnici ne znaju pravo rukovati. Obuka u SAD za buduće zrakoplovce za zrakoplove F-16 počinjala je učenjem engleskog jezika. (Rusija je 1. svibnja otvorila u Moskvi veliku izložbu zapadne vojne opreme i vozila, koje je ruska vojska oštetila ili zaplijenila u Ukrajini.)

Predsjednik Zelenski umišlja, da će Rat za Ukrajinu dobiti napadima na vojne i građanske mete u dubini golemog ruskog prostora, a ne na bojištu. (Savjetnik bivšeg britanskog premijera, premijera koji je spriječio sklapanje Sporazuma u Istambulu u ožujku/travnju 2022. godine, nedavno je izjavio, da je „predsjednik Zelenski obmanuo Zapad“.)

Predsjednik Zelenski je postao problem i Zapadu, prvobitno zato što je Zapad koristio Ukrajinu kao sredstvo rata protiv Rusije i slao Ukrajini vojnu opremu, a sam se nije usudio zaratiti s Rusijom. Amerika se u Ratu za Ukrajinu pokazala licemjernom. Ukrajina gubi rat, u koji ju je Zapad gurnuo, zato što nema razrađen sustav ratovanja. Ratovanje počiva na sustavu komunikacija, koji u cjelinu povezuje djelovanje kopnenih postrojbi, zračnih snaga i mornarice, raspolaganje opremom, premještanje postrojbi i opreme, održavanje opreme i vozila, njihov popravak, opskrbu bojišta, novačenje ljudi u vojsku te mnogo drugoga.

Ukrajina je bila naslijedila mnogo sovjetske vojne opreme i streljiva, a već je upropastila najveći dio te opreme i uporabila sve naslijeđeno streljivo. Međutim, ona sad nema vojnu proizvodnju pa je prisiljena moljakati i ucjenjivati Zapad, kako bi dobila opremu, za koju ona smatra da joj treba. Zapadna vojna oprema namijenjena Ukrajini često se pojavljivala na bojištima daleko i od Ukrajine i od Europe. Čini se, da predsjednik Zelenski osim revnog moljakanja zapadne opreme i streljiva ne radi ništa drugo.

Izgleda da je nedavno počelo novo razdoblje Rata za Ukrajinu. Rusi su s više položaja poduzeli napad na Harkovsku pokrajinu, kojemu je svrha zauzeti dio te pokrajine (oblasti) i iz nje potjerati ukrajinsku vojsku, kako ona ne bi mogla topništvom napadati vojne i građanske mete unutar Rusije. Ukrajinske postrojbe su bile iznenađene silinom i brzinom ruskog napada, iako u njemu ne sudjeluje golem broj vojnika. Ukrajinska vojska nije bila pripravna za taj napad, iako se o njemu govorilo i pisalo mjesecima.

Brzi ruski prodor se je mogao i očekivati, jer ukrajinska vojska uz granicu Ukrajine s Rusijom nije bila postavila minska polja, kako bi bar usporila prodor ruskih postrojbi. Usto, obrambeni rovovi i druge zapreke ruskoj vojsci i ruskim vojnim vozilima nisu bili iskopani odnosno izgrađeni. (Učestale su optužbe i na harkovskom bojištu i u Kijevu za korupciju vezanu uz propust izgradnje obrambenih utvrda. U Kijevu se, navodno, već vodi istraga o tomu.) Stoga su ukrajinske obrambene postrojbe na harkovskom bojištu imale goleme gubitke i po ruskim i po ukrajinskim izvorima.

Veliki početni gubitci potaknuli su mnoge ukrajinske postrojbe na užurbano povlačenje, predaju Rusima ili na puki bijeg s bojišta. Po zapadnim medijima, 80% (osamdeset) nedavno prisilno unovačenih mladića, koji su imali najkraću moguću osobnu obuku, bore se samo toliko, koliko im treba, da dođu u doticaj s ruskom vojskom i da joj se predaju. Mnoge ukrajinske postrojbe odbile su zapovijed da se bore. (To su prvo napravile postrojbe navodnih ruskih domoljuba nazvane „ruski dragovoljački korpus“, koji je ranije često provaljivao u Rusiju, napadao građane i rušio im kuće.)

Pogibija, predaja i svojevoljno povlačenje ukrajinskih postrojbi nagnala je vojne ukrajinske vlasti, da raspuste neke postrojbe, da smijene znatan broj viših časnika i da ih izvedu pred sud zbog veleizdaje te da s drugih bojišta upute neke postrojbe na harkovsko bojište. Kako bi pomogle obrani Harkovske pokrajine, ukrajinske vojne vlasti su od mnogih prorijeđenih i iscrpljenih postrojbi složile nove postrojbe, koje sastavljaju vojnici, koji se ranije nisu skupa borili. Te su postrojbe kao postrojbe neuvježbane. Motritelji Rata za Ukrajinu takve postrojbe nazivaju „frankenštajnskim“ postrojbama.

O stanju na novom, harkovskom bojištu najvjernije svjedoče internetske poruke zapovjednika ukrajinskih postrojbi i ukrajinskih vojnika. Mnogi ratnici navodno prigovaraju političkom vodstvu Ukrajine uz ostalo i to, što su dopustile napade dronovima (trutovima) i raketama na udaljene mete u dubini Rusije, zbog kojih sad nepotrebno ispaštaju branitelji u Harkovskoj pokrajini. Poruke mnogih postrojbi putem mreže „Telegram“ za rusko otvaranje harkovskog bojišta izravno okrivljuju generala Kirila Budanova, voditelja vojne obavještajne službe, koji je sastavio „ruski dragovoljački korpus“. Za stanje na harkovskom bojištu Budanov izravno i javno okrivljuje generala Oleksandra Sirskog, glavnog zapovjednika ukrajinske vojske. Sirski ne odvraća Budanovu izravno, nego putem medija koje Sirski nadzire. (Sirski je rođeni Rus, a njegovi roditelji i brat žive u Rusiji.)

Došlo je do internetske pobune ukrajinske vojske na harkovskom bojištu protiv ukrajinskih političkih vlasti. Javne međusobne optužbe vodećih ljudi u Ukrajini pokazuju, da je ukrajinska vlast već rastrojena. Zato su se zapadni političari i mediji ustravili od mogućeg gubitka Rata za Ukrajinu.

Po meni, ponašanje i postupci ukrajinskih vojnika i vojnih zapovjednika na harkovskom bojištu pokazuju, da je Rat za Ukrajinu bio nepotreban i da je postao izlišan. Unatoč teškom položaju ukrajinske vojske na svim bojištima u Ukrajini, ukrajinske političke vlasti ne žele početi mirovne pregovore s ruskim vlastima. O uspostavi mira u Ukrajini mogle bi pregovarati Rusija i Amerika, jer je Rat za Ukrajinu zapravo američki rat. Mogla bi u ime Rusije s Amerikom pregovarati i Kina, koja uistinu želi uspostavu svjetskog mira. Isteklo je vrijeme za ratovanje. Došlo je vrijeme za uspostavu bar primirja.

Nedavno me je iznenadila izjava jednog uglednog američkog profesora, koji je i imenovani savjetnik Ujedinjenih naroda. Riječ je, po meni, o najobrazovanijem, najupućenijem i najiskrenijem sadašnjem prosuditelju političkih i gospodarskih postupaka u svijetu. Profesor je – kao da je znao za ovu usporedbu stanja u Ukrajini s prištem – rekao: „Ukrajinu treba razoriti, kako ona ne bi razorila svijet.“

Globalna vrsta Homo sapiens zaražena je opakom ukrajinskom bolešću. (Pokušaj ubojstva slovačkog premijera Roberta Fica je izravna posljedica „ukrajinske bolesti“.) Rat za Ukrajinu treba umu privesti predvodnike svih naroda i zemalja, kako bi uvidjeli da su svijetu potrebni mir i suradnja životnih zajednica. Svjetska pošast koju je bio donio coronavirus milost je Božja prema zarazi svijeta ukrajinskom bolešću.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put očit nakanjeni prelazak zapadnog gospodarstva iz tržišnoga u ratno. Naime, dvije bitne značajke kapitalističkog sustava su (1) nakupljanje novca ili kapitala ponajviše trgovinom i (2) ratovanje kao učinkovito i brzo sredstvo skupljanja kapitala. Novac se skuplja ili na tržištu ili na bojištu.

Kad sam prelazak iz jednog načina gospodarenja u drugi nazvao očitim mislio sam na to, da je sadašnje zapadno političko i gospodarsko kažnjavanje država, koje imaju političke sustave nepoćudne kapitalu, znak da se kapital zasitio svjetskog tržišta i skupljanja novca na njemu. S druge strane, zapadne sile i NATO (kao njihova više politička, a manje vojna štapina za mlaćenje) još uvijek samo zdušno prijete ratom širokih mjera, ali vrući rat još ne počinju.

Kako bi se pravo shvatilo ponašanje kapitalista ili vlasnika nakupljenoga slobodnog novca, valja se vratiti u vrijeme izuma novca. Novac je smišljen, kako bi se ubrzalo i trgovcima olakšalo trgovanje. Dugo prije pojave novca došlo je do podjele posla u obiteljima, naseljima, plemenima i narodima. Obitelji nisu same proizvodile sve što čuvaju i što troše. Jedna su naselja, ovisno o tvarima koje su im bile pri ruci, pravila jedne tražene proizvode, a druga druge. Tako je došlo do potrebe zamjene napravljenih dobara. Ta zamjena se obično obavljala na ustaljenim mjestima (trgovima ili tržnicama), ali su obalna i otočna plemena običavala svoje proizvode razvoziti na zamjenu uz obližnje obale.

S vremenom su kao sredstva zamjene uvedeni određeni lako prenošljivi predmeti, koji bi imali dogovornu vrijednost u odnosu na robu obično zamjenjivanu u parovima u određenim količinskim omjerima. Primjerice i po mojem pamćenju, litra vina za dva kilograma pšenice. (Nakon poraza perzijske vojske Kserksa I kod Termopila i Salamisa u Grčkoj 480. godine prije Isusa grčki najamnici, koji su se u Aziji u falangama borili za Perzijance bili su plaćani u čeličnim šipkama, koje su sami morali donijeti u Grčku kao vrijednost odnosno novac.)

Poslije su vladari kovali zlatni, srebreni ili bakreni novac, kako bi olakšali, ubrzali i unaprijedili trgovinu unutar svoje države i među državama. Novac je dugo poslije njegova izuma služio samo kao zamjensko sredstvo.

Međutim, u jeku razvitka kapitalizma novac je od zamjenskog sredstva pretvoren u robu, kojom se trguje, koju se preprodaje i na kojoj se preprodajom zarađuje. U isto vrijeme u robu je pretvorena i bogomdana priroda. Priroda sa svojim energetskim i mineralnim bogatstvom dugo je bila pri ruci samo domaćim ljudima, jer su ljudi uzimali obližnje tvari i od njih sami pravili dobra za zamjenu ili za prodaju za zakoniti novac. Pretvorbom prirode u robu energenti (drvo, ugljen, nafta) i drugo prirodno blago prodaju se kao roba u daleke krajeve, kako bi tuđi, daleki ljudi od njih pravili proizvode za tržište. Kapitalizam je i ljude pretvorio u robu, jer se od ljudi počelo tražiti, da kapitalistima prodaju svoj rad i svoje vještine, umjesto da sami na tržište stavljaju proizvode svojeg znanja i rada te svojih vještina.

Širenjem trgovine te napretkom proizvodnje robe i pružanja usluga došlo je do gomilanja novca kao prodajne ili uporabne robe, u mjeri koja daleko, daleko premašuje iznos gotovine, koja bi bila potrebna da je novac služio samo kao zamjensko sredstvo. Kapitalizam kao sustav uređenja političkih zajednica ponajviše je označen golemim nakupljenim slobodnim privatnim kapitalom, koji nema obveze prema državi ili političkoj zajednici, u kojoj se nakupljao i u kojoj je nakupljen. (Dapače, država ima obveze prema kapitalu.) Dio nepotrebno nagomilanog slobodnoga novca razumljivo se bio  našao u vlasništvu Dijaspore, koja je i prije uspostave kapitalizma imala „nagon“ za gomilanjem pokretnina, kako bi rekao Alan Greenspan (1926.-), nekadašnji predsjednik nadzornog odbora Saveznih pričuva u SAD. Greenspan je čak govorio i pisao o „životinjskim duhovima“ (animal spirits) u ljudima, koji ih nagone na prekomjerno nakupljanje novca.

Htio bih naglasiti, da je kapitalizam izum Europe. Drugdje nikad u prošlosti unutar carevina, kraljevina, kneževina, saveznih i usredištenih plemenskih država sila novca nije bila toliko jaka, da bi pobijala ovlasti vladara i ravnala političkom vlasti. Dio odgovora je u nazočnosti Dijaspore u Europi, u kojoj je ona imala plodno stanište upravo za nakupljanje kapitala, jer se Europa snažno gospodarski i tehnološki razvijala. Ipak, u dijelovima Europe, prvobitno u Sjevernoj Italiji i u Jadranu, europska kraljevska odnosno bizantska carska vlast bile su slabe. U tim područjima nastale su republike Genova, Firenca, Mletci, Dubrovnik i druge, koje su zapravo bile mjesne korporacije pod vodstvom bogatih ljudi. Među njima se zatekla i prostorno mala kraljevina Milano, u kojoj se pravilo oružje za europske unutarnje ratove.

[„Knez“ je u Dubrovniku bio biran na samo mjesec dana. U Mletcima „knez“ ili dužd bi samo vodio sjednice Velikog vijeća i objavljivao rat, ali su Mletcima kao velesilom upravljali pomorski trgovački i vojni poduzetnici, koji su bili zastupljeni u Velikom vijeću. U Firenci je od početka dvanaestog stoljeća knez ili gonfaloniere (stjegonoša ili čak pokornik) bio biran na samo dva mjeseca.]

Iako su sjeverna i istočna plemena, koja su doselila u Europu razmjeno brzo svoju dotadašnju plemensku pripadnost zamijenila pripadnošću prostoru, nova pripadnost nije bila potpuna. Europa je bila ujedinjeno i u sebi slobodno kopno. U razdoblju feudalizma mnogi su kraljevski ili kneževski posjedi, koji su često bili cijele pokrajine ili zemlje, dolazili ratom ili ženidbom u vlasništvo dalekih vladara. U Europi su se do sedamnaestog stoljeća i Vestfalijskog mira 1648. godine premještali i ljudi i narodi.

Vestfalijski apsolutizam znatno je ojačao vladare, ali je time snažno potaknuo upravo kolanje kapitala. Europljani su se izvještili u prenošenje bogatstva. Posjedovanje novca omogućuje pokretljivost, a pokretljivost donosi mogućnost daljnjeg nakupljanja novca. Đenovljani su po cijeloj Europi u šesnaestom stoljeću priličili financijske sajmove po uzoru na sajam novca u gradu Besançonu u Francuskoj. Utržak su prenosili  Genovu ili su ga preprodavali na drugim sajmovima. U Europi je stvoreno novčarsko ili financijsko lutalaštvo. Europljani su postali financijski nomadi. Nakupljanje novca traži slobodu gibanja i premještanja, a skupljeni slobodan novac traži slobodu djelovanja.

Ipak, Europu kapitalističkim kopnom nije napravilo samo puko nakupljanje kapitala, nego i njegova neprestana usredotočenost ili koncentracija. Raspačan ili raspršen novac nema dovoljnu političku silu. Kapital koji je bio nakupljen u Sjevernoj Italiji usredotočio se u Genovi, odakle je napravio savez s lozom Habsburga, koji su vladali velikim dijelom Europe, uključujući Španjolsku, Središnju Europu, Burgundiju i Nizozemsku. Đenovljani su preko Nizozemske nadzirali unošenje zlata i srebra iz Amerike. Zauzvrat, Habsburzi su štitili đenovski kapital. Habsburzi su neprekidno ratovali, pa su im Đenovljani davali zajmove između pošiljaka zlata iz Amerike. (Tako su Đenovljani 1527. godine financirali napad vojske svetog rimskog cara Karla V Habsburga na „sveti grad“ Rim, kojom zgodom je grad bio temeljito opljačkan.)

Kapital se poslije Genove usredotočio u samostalnoj Nizozemskoj, koja je postala „otvorenom zajednicom“, koja je privukla golem broj Židova i hugenota, koji su osim kapitala donijeli i rijetko cijenjene vještine tkanja svile, brušenja dragocjenog kamenja te izradbe zlatnog, srebrenog i bisernog nakita. Nizozemci su isto financirali unutareuropske ratove. (Govorilo se, da europski vladari dolaze u nizozemske banke „sa šeširom u rukama“, kako bi dobili zajam za podizanje rata.) Kao što su jedno vrijeme Habsburzi bili gospodari svijeta, tako je i Nizozemska temeljem skupljenog novca postala gospodaricom svijeta.

Slijedeće kolo nakupljanja kapitala odigralo se u Britaniji, gdje su se i domaći i preliti nizozemski kapital silno plodili tijekom Industrijske revolucije. Osim stalnog ratovanja u samoj Europi svi dotadašnji gospodari Europe neodgovorno su se upuštali i u prekooceanska kolonijalna osvajanja dok je veliki dio Središnje Europe s mukom sam odolijevao navali Osmanskih Turaka. Posljednja opsada Beča bila je 1683. godine, za koje je poginuo Juraj Križanić. Istočnu je Europu od Turaka spasio izuzetno nadareni francuski vojni zapovjednik Eugen Savojski (1663.-1736.), koji je od Ljudevita XIV prebjegao na tad neprijateljsku austrijsku stranu.

Kapital se počeo skupljati u SAD poslije Građanskog rata u toj zemlji i to unosom britanskog kapitala i silnom industrijalizacijom Amerike. Američka industrijalizacija je počivala na velikim tehničkim izumima (teški strojevi za obradbu drva i tla, bodljikava žica, brzojav, telefon, izmjenična struja, slušni zapisi i film). Do kraja stoljeća SAD su zaposjele cijelo kopno Sjeverne Amerike između Kanade i Meksika te postale najvećom političkom, gospodarskom, financijskom, tehnološkom i svjetonazorskom silom svijeta.

Poslije neuspjeha predsjednika Woodrowa Wilsona (1913.-1921.), da putem Versajske mirovne konferencije zavlada svijetom rabeći kapital, američku demokraciju i Ligu naroda, Amerika se sama izopćila iz svijeta i zapala u Veliku depresiju, od koje ju je oslobodio Drugi svjetski rat, iz kojega je izišla kao hegemon nad „slobodnom“ polovicom svijeta. Druga polovica pripala je Josifu Staljinu (1924.-1953.).

Unatoč tomu, što kapitalizam kao politički sustav bitno označuju nakupljanje i usredotočenost novca, kapitalizam je bitno označen i posebnim odnosom kapitala i politike. Kapital je sprva nastojao zavladati i zavladao je politikom jedinačnih nacionalnih država, a poslije je nastojao vladati politikom svih država, koje su priznavale američku hegemoniju. Poslije Prvoga hladnog rata Amerika je putem Svjetske trgovinske organizacije uspostavila cjelovito slobodno svjetsko tržište i računala da će to tržište upravo njoj namaknuti najveću korist, ali je ono nauštrb Americi donijelo silan napredak državama u razvitku.

[Predsjednik Barack Obama (2009.-2017.) nastojao je uspostaviti posebna gospodarska ortaštva u Aziji (TPP) i u Europi (TTIP). Prva mreža je uključila velik broj tihooceanskih država i bila je smišljena za omeđivanje Kine. Druga je trebala okupiti države EU, a bila je smišljena za omeđivanje Rusije. Predsjednik Trump (2017.-2021.) je odustao od tih obiju zamisli.]

Vladanje kapitala nacionalnom i svjetskom politikom odvija se ponajviše dodjelom financijskih i ulagateljskih zajmova. Unatoč postojanju obilja gotova novca odvučenog s tržišta, politika država koje su pod utjecajem kapitala dopušta privatnim bankama dodjelu „gotovine“, koja ni blizu nema pokriće u štednim ulozima u bankama. Riječ je o „novcu fiat“, koji je stvoren voljom banaka. (Riječ fiat znači „neka tako bude“ kao u starozavjetnoj Knjizi postanka.) Države daju bankama božanske ovlasti odnosno kraljevsku ovlast kovanja novca.

Pomama država i državnih tijela za uzimanjem zajmova temelji se na izbornim obećanjima političara glasačima, da će upriličiti golem napredak naroda i razvitak zajednice. Zapadni političari, ali pod utjecajem medija i njihovi birači su zaokupljeni najvećim mogućim rastom gospodarstva, umjesto da se zadovoljavaju njegovim najmanjim potrebnim rastom. Za posudbe se rabi i izmišljeni novac. Zarađenom novcu ni traga. Svojevremeno se veliki poduzetnik, a kasnije i bankar JP Morgan (1813.-1890.) tužio, da „nezarađen novac unosi u gospodarstvo zlo i grijeh“. U vrijeme JP Morgana filozof Karl Marx (1818.-1883.) bio je zaokupljen industrijskim kapitalizmom pa je temeljni politički sukob vidio u odnosu poslodavatelja i najamnih radnika. Od vremena JP Morgana i Karla Marxa industrijski kapitalizam se preobrazio u financijski. Više nisu suprotstavljeni poslodavatelji i radnici, nego ulagateljski zavodi s jedne strane te korporacije, političke zajednice odnosno države i narodi s druge.

Slobodni novac i izmišljeni novac biraju mjesta oplodnje i stvaranja dodatne vrijednosti. Vlastitim izborom mjesta ili ustanova ulaganja kapital uistinu donosi političke odluke. U tomu je vlast novca nad politikom. Stoga je usredotočenost kapitala kakavgod mu bio izvor presudan čimbenik razvitka i zrenja kapitalizma, kojima je smisao uspostava i održavanje hegemonije kapitala. Amerika de facto nije hegemon. Ona je samo sredstvo kapitala, koji je dosad bio zbiljski hegemon.

Industrijski kapitalizam je i sam pretrpio veliku preobrazbu dok se nije utopio u financijski kapitalizam. Industrijska revolucija učinila je Britaniju istinskom velesilom te gospodaricom svjetskih mora i dobrog dijela svjetskog kopna. Međutim, prostorno širenje Industrijske revolucije donijelo je ustroju kapitalističkog gospodarstva velike promjene. U SAD uspostavljeni su „uspravni karteli“ (vertikalni) koji su u jednu složenu korporaciju povezivali cijelu mrežu poduzeća, u kojoj se stvarala skupina srodnih proizvoda. Izdatci proizvodnje se u kartelima nisu rasipali na posrednike i to je pomoglo izvlačenju veće zarade iz proizvodnje. Vlasnici kartela nisu dionice stavljali na tržište, nego su ih dogovorno držali na okupu.

U Njemačkoj su stvarani „vodoravni karteli“ (horizontalni), kojima su se korporacije sa sličnom proizvodnjom (kemijska industrija, prerađivači kovina, vađenje ugljena) dogovarale o obujmu proizvodnje, cijenama proizvoda i nadnicama radnika, kako bi se povisila zarada i povećao nakupljeni kapital. U Japanu su stvoreni zaibatsu, lanci korporacija u obiteljskom vlasništvu, koji su povezivali osiguranje, bankovno poslovanje, proizvodnju i svjetsko raspačavanje skupine srodnih proizvoda (Mitsui, Mitsubishi, Sumimito). Svrha je opet bila povećavanje zarade temeljem isključenja posrednika. (Riječ „zaibatsu“ znači financijska klika ili družba.)

Stoga nije neobično to, što su gospodarstva Amerike, Njemačke i Japana nadmašila gospodarstva Britanije i Francuske prije kraja devetnaestog stoljeća. Njemačka industrijska proizvodnja bila je jednaka ukupnoj industrijskoj proizvodnji Britanije i Francuske. Amerika je postala prvom silom svijeta, Njemačka prvom silom u Europi, a Japan u Aziji.

U razdoblju između svjetskih ratova, kojih se porazni rezultati dobro znaju, u svjetsko gospodarstvo je unesena ideologija. Osim uvriježenog kapitalističkog liberalizma pojavili su se komunizam, nacionalni socijalizam i korporatizam, koji je smislio portugalski profesor i premijer Antonio Salazar (1932.-1968.), a koji je ostvario Benito Mussolini (1922.-1945.). U komunističkim zemljama zarada je pripadala državi. U nacionalno-socijalističkim državama politika je usmjeravala cijelo gospodarstvo u svrhu stvaranja opće učinkovitosti potrebne za ratovanje. Slično je bilo i u Italiji, gdje su po skupinama industrijskih grana (ili po korporacijama, kojih je sprva bilo šest) država, poslodavatelji i sindikati dogovarali obujam proizvodnje, cijene proizvoda i nadnice radnika. Komunisti i nacionalni socijalisti napravili su od cijelog nacionalnog gospodarstva jedan kartel ili kliku.

Poslije Drugoga svjetskog rata uistinu veliku promjenu u ustroju svjetskog gospodarstva donijeli su slom europskog komunizma, raspad Istočnog bloka i miran prestanak Sovjetskog Saveza (1991.). Ubrzo nakon toga, 1995. godine, utemeljena je Svjetska trgovinska organizacija, koju su prigrlile gotovo sve države. Iznenada su se na svjetskom slobodnom tržištu našli: (1) slobodni svjetski privatni kapital, (2) priroda s energetskim i mineralnim izvorima te (3) mreža poduzetnost-rad-znanje-tehnologija. Samo ću spomenuti, da je istovremeno došlo do financijalizacije proizvodnih korporacija, pri čemu one veću zaradu prave izravnom uporabom nagomilanog novca, nego smišljanjem, pravljenjem i prodajom proizvoda. Kapital se sad malo brine za proizvodnju tvarnih dobara, koja je temelj svjetske trgovine.

Gospodarska zbilja je pokazala, da se u nekoliko minulih desetljeća nisu znatno podigle zemlje koje imaju slobodan kapital, nego zemlje koji imaju energente i sirovine te zemlje koje imaju i razvijaju poduzetnost-rad-znanje-tehnologiju. Zemlje koje su imale obilje kapitala odnošajno zaostaju. Čini se, da je svjetsko tržište odjednom postalo pravedno. Dodao bih, da se novo bogatstvo može stvarati izravnom uporabom postojećeg bogatstva. Tako postupaju pravi kapitalisti, koji su odavno prestali biti poduzetnicima i postali „rentijerima“. Međutim, poduzetnici djelatno pridonose stvaranju novog bogatstva kao što čine i radnici i znanstvenici.

Svjetsko tržište donedavno nije bilo slobodno, jer ga je čvrsto i strogo nadzirao kapital. Čini se, da je odnedavno tržište postalo slobodno, jer na njemu primjerenu zaradu mogu osim vlasnika novca napraviti i poduzetnici-radnici-znanstvenici-tehnolozi i vlasnici prirodnog blaga. Značajno je to, što zemlje koje sad povećavaju svoje bogatstvo to bogatstvo ulažu u razvitak svojih gospodarstava i u proširenje sastava gospodarstva (hrv. „diverzifikacija“). Posebno ću spomenuti Saudijsku Arabiju, koja je bogatstvo skupljano prodajom nafte prestala tratiti njegovom podjelom rasipnim članovima kraljevske obitelji i počela ga ulagati u budućnost svoje zemlje i svojeg naroda.

Utemeljenje Svjetske trgovinske organizacije i posljedična uspostava uistinu slobodnog svjetskog tržišta izazvali su skapavanje hegemonije kapitala, koja je uz pomoć američke politike bila jačala stegu na svjetskom tržištu. U minulim desetljećima novostvoreno bogatstvo se raspršuje, umjesto da se i nadalje gomila u Americi. Očito je, da je svjetsko tržište prestalo biti izdašno kapitalu i da ga kapital stoga kani ukloniti ili razrušiti. Obilne gospodarske kazne, koje američko ministarstvo financija proizvoljno „reže“ državama, koje su neposlušne dosadašnjem hegemonu pokazuju, da je kapital počeo sjeckati svjetsko tržište. (Američko ministarstvo kažnjava cijelu golemu, mnogoljudnu i bogatu Kinu?!) Uvođenje i stalno širenje kazni koje i Europa određuje svojim dosadašnjim trgovinskim ortakinjama vodi deglobalizaciji svjetskog gospodarstva, iako su se zapadni političari donedavno ponosili i hvalili globalizacijom poslovanja korporacija.

Ako su kapitalisti uistinu nakanili od trgovinskoga prijeći na ratno nakupljanje kapitala, možda su u tom prelasku ipak zakasnili. Ako bi kapitalisti ipak odlučili stupiti u široki rat, taj bi rat morale zapodjenutu SAD. Međutim, one su već toliko oslabile, da ishod tog rata ne bi ni za njih ni za kapital bio povoljan. Globalnost kapitalističkog poslovanja bi u takvom ratu vjerojatno prestala, ali bi globalnost naše vrste u njemu opstala. Vrsta ne bi žalila za prestankom kapitalističkog trgovanja. SAD su jamačno preslabe za preinaku ukupnog razvitka naše vrste, koja će se držati globalnosti. Poslije rata kojim kapital prijeti ili bez takvog rata svijet će biti uređen onako, kako je Europa bila uređena poslije stravičnog Drugoga svjetskog rata. Spas vrste je u globalnosti, jer globalnost nosi zajedništvo, od kojega kapitalisti zaziru i kojega se plaše. Riječ je o globalnosti cijele vrste Homo sapiens.

Continue Reading