Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi dodjelom državnih poticaja zapadnim korporacijama i isključivanjem sa zapadnih tržišta kineskih i drugih azijskih korporacija, koje dobivaju državne poticaje, kako bi napravile proizvode, koji su konkurentni, nadmetljivi ili lako prodavljivi na domaćim, ali i na vanjskim tržištima.

Na pisanje ovog osvrta potaknula me je odluka Europskog povjerenstva, da smanji ulazne trošarine na električne automobile uvezene iz Kine. Trošarina na automobile korporacije Tesla smanjena je od 20.8% na 9%; na BMW Mini od 36% na 21.3%; na automobile kineske korporacije BYD od 17.4% na 17%; a na automobile kineske državne korporacije SAIC Motors (Shangai Automotive Industry Corporation) od 38.1% na 36.3%. Za korporaciju Tesla je naglašeno, da ona u Kini dobiva manje poticaje, nego kineska korporacija BYD, koja je najveća proizvođačica električnih vozila na svijetu.

Njemačka savezna vlada odredila je potpore za kupnju električnih automobila u 2024. godini. Za automobile do vrijednosti 45.000 eura savezna potpora kupcima iznosi 3.000 eura, a proizvođačima 1.500 eura. Tako savezna vlada potiče prodaju električnih vozila i time pomaže domaćim proizvođačima vozila.

Porezna uprava SAD odobrava smanjenje poreza kupcima EV u iznosu 7.500 dolara, koje kupac može dobiti kod prodajnog posrednika u obliku popusta, a poslije platiti porez u punom iznosu. Porezna uprava je kod dodjele „popusta“ uzela u obzir poteškoće američkih proizvođača električnih vozila u opskrbi važnim kovinama i mineralima (litij, grafit) i sastavnim dijelovima za akumulatore.

Europska unija se je glede uvoza fotonaponskih ploča iz Kine predala neprijatelju. EU namjerava povećati postavljanje ploča i njihovo nakupljanje te raspodijeliti neizostavni uvoz ploča na više zemalja. Međutim Unija ne pomišlja na ograničavanje uvoza ploča iz Kine. Unija namjerava snagu postavljenih ploča povećati od sadašnja 300 GW na 600 GW u 2030. godini, a to ne može postići bez uvoza ploča iz Kine. Unija se našla između Scile i Haribde. Unija sad iz Kine uvozi 95% ploča, a 2030. godine kani domaćom proizvodnjom zadovoljiti 40% potreba. U Uniji smatraju, posebice za fotonaponsku proizvodnju električne struje, da nema gospodarskog opravdanja za usiljenu zamjenu kineskog uvoza domaćom proizvodnjom, jer bi to povećalo cijenu prelaska na zelenu energetiku i usporilo njegovu provedbu.

Američki pristup je drukčiji od europskoga. Administracija predsjednika Bidena donijela je 2022. godine Zakon o smanjenju inflacije (Inflation Reduction Act), kojemu je tobožnja svrha smanjiti inflaciju, koju stvara trajno golemo zaduživanje američke države. Zakon između ostaloga previđa, da se od ukupne svote od 891 milijarde dolara, 783 milijarde dolara uporabe za poticanje prelaska na zelenu energetiku i na povećanje proizvodnje energije.

Prema jednom američkom izvješću iz lipnja ove godine, prva kandidatkinja za dobivanje poticaja za proizvodnju fotonaponskih ploča bila je korporacija First Solar iz savezne države Arizona. Ta je korporacija navodno pomogla predsjednički izborni pothvat Joea Bidena s 1,5 milijuna dolara. Jednak iznos korporacija je potrošila u Kongresu za donošenje zakona koji njoj odgovara. Osoblje korporacije pomoglo je pisanje Zakona o smanjenju inflacije. Izvršni ravnatelji korporacije navodno su četiri puta posjetili predsjednika u Bijeloj kući. Nad cijelim zahvatom je bdio John David Podesta, prokušani politički izvršitelj stranke Demokrata, koji je nedavno u dobi od 75 godina na položaju glavnog savjetnika predsjednika SAD za međunarodnu klimatsku politiku zamijenio razglašenog Johna Kerryja.

Međutim, uza sva dodatna ulaganja First Solar nije počeo proizvodnju ploča i neće moći izdržati utakmicu s kineskim proizvođačima bez nametanja ulaznih trošarina, koje treba odrezati Bijela kuća, koja se navodno nije odzivala na telefonske pozive iz korporacije. Međutim, jedan od najvećih kineskih proizvođača fotonaponskih ploča Longi uspostavio je uspjelu suradnju s američkom korporacijom Illuminate iz savezne države Ohio. To ortaštvo je dobilo pomoć temeljem Zakona o smanjenju inflacije. Američka je administracija kao i administracija EU bila donekle popustljiva prema Kini u pitanju fotonaponskih ploča, jer Kina uistinu gospodari tehnologijom za izradbu ploča.

SAD su ove godine ipak odredile uvozne trošarine na kineske ploče u iznosu od 50% prodajne cijene. (Kineske ploče su izvorno 44% jeftinije od američkih. Trošarine im podižu cijenu na 28% iznad američkih, ali SAD nemaju dovoljnu proizvodnju ploča.)

U području fotonaponskih ploča odvija se pravi rat, jer je Kina 2022. godine imala postavljenu snagu od 760 GW, Europska unija 300 GW, a SAD samo 250 GW. Kina je uredila opskrbnu mrežu za fotonaponske ploče i ima niske izdatke proizvodnje. Kina proizvodi 80% fotonaponskih ploča u svijetu. Ostalo proizvode četiri zemlje Jugoistočne Azije, u kojima su kineske korporacije uspostavile proizvodnju ploča prije cijelog desetljeća. Mnogi američki uvoznici su premjestili nabavke iz Kine u te zemlje pa SAD kane nametnuti uvozne trošarine i na uvoz ploča iz tih zemalja. Posljedica američkog potpunog rata zaštitnim trošarinama usporit će stvaranje zelene energetike u SAD i učiniti tu energetiku skupom. Skupoća zelene energetike zadržavat će uporabu sadašnje „prljave“ energetike ugljena i nafte. Zabrana uvoza fotonaponskih ploča iz Kine neće stvoriti američku industriju fotonaponskih ploča.

U području električnih automobila, u kojemu postoje i zapadni proizvođači stav i SAD i EU je mnogo odrješitiji. SAD su na kineske električne automobile povisile uvozne trošarine od 25% na 100%, a EU ima mnogo razumijevanja samo za probitke zapadnih proizvođača električnih vozila, koji imaju proizvodnju u Kini, ali ne i za probitke kineskih proizvođača. Zapadno poslovno licemjerje je beskrajno.

Ni Europska unija ni SAD nemaju ulazne trošarine na uvoz kineskih vjetrenih turbina, ali imaju posebne trošarine na uvoz kineskog čelika, od kojega se prave stupovi za turbine. EU i SAD tvrde, da Kinezi svoj posebni čelik prodaju po cijeni nižoj od izdataka proizvodnje. Europske trošarine na uvoz takvog čelika su od 7% do 19%, a američke 26%.

Dok zapadne zemlje u područjima fotonaponskih ploča i električnih automobila nastoje „uhvatiti korak“ s Kinom, dotle Kina nastoji sustići Ameriku u području poluvodičkih sklopova. Kina je nadomak toj svrsi, ali u tehnologiji poluvodiča još nije dosegnula Zapad. Kina je nedvojbeno najveća svjetska proizvođačica poluvodičkih sklopova ukupno gledano, ali joj nedostaju najistančaniji sklopovi i najnapredniji računalni programi, posebice u nekim vidicima umjetne inteligencije, koju Kina obilno i zbiljski koristi u upravljanju velikim i složenim sustavima.

Zbog svoje prednosti u području poluvodiča, Amerika zabranjuje prodaju američkih biranih proizvoda kineskim korisnicima, iako je Kina izvrsno tržište za mnoge američke korporacije kao što su Intel, Apple, Nvidia i druge. Zbog američke zabrane prodaje u Kinu te korporacije gube poslove i prihod u Kini, koje ne mogu nadoknaditi drugdje. Mnoge američke korporacije, koje su pogođene zabranom izvoza u Kinu kanile su razdvojiti poslovanje na domaće ili „zapadno“ poslovanje i na poslovanje u Kini, ali pod istim vlasnicima. Međutim, čini se da američka administracija kani zakonski spriječiti tu nakanu korporacija.

Kina je na ukupnu bezobraznu politiku SAD u području poluvodičkih sklopova odgovorila stavljanjem pod državni nadzor izvoza strategijskih sirovina ili kemijskih elemenata, koji su presudni u proizvodnji suvremenih proizvoda posebice „zelenih“ i vojnih. Kina je početkom srpnja 2023. godine stavila pod državni nadzor izvoz elemenata galija i germanija, koji su presudni za industriju poluvodiča, posebno tih koji imaju uporabu u proizvodnji oružja.

Kina je na američku zabranu isporuke poluvodiča odvratila i stavljanjem pod državni nadzor izvoza grafita. Izvoz grafita iz Kine je od studenoga do prosinca 2023. godine smanjen za 91%. Jedna od posljedica te kineske protivmjere je to, da je General Electric odgodio isporuku zrakoplovnih motora za Boeing. Tajvanski proizvođač poluvodiča TSMC pomiče datum početka proizvodnje u svojoj novoj tvornici u Arizoni, koja je izgrađena za 40 milijardi dolara. Isto je s Intelovom tvornicom u saveznoj državi Ohio vrijednoj 20 milijardi dolara.

Dana 22. kolovoza ove godine Kina je objavila, da će od sredine rujna uspostaviti državni nadzor nad izvozom „antimona i drugih elemenata u svrhu zaštite nacionalnih probitaka i zaštite Kine“. Antimon se rabi u gašenju požara te u proizvodnji akumulatora i streljiva. Kina je prošle godine imala 48% svjetske proizvodnje antimona.

U jednom od ranijih osvrta nastojao sam objasniti činjenicu, da Amerika – koja je donedavno bila prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta – nije ranije, svakako prije nego što je to izvela Kina, nastojala uspostaviti svjetske opskrbne mreže. Kako to, da se je upravo Kina dokopala mogućnosti postavljanja svjetske prijevozne podloge i svjetskih opskrbnih mreža, iako je Amerika prijevoznu podlogu mogla postavljati od 1995. godine kad je upravo ona uspostavila Svjetsku trgovinsku organizaciju?

U tom osvrtu sam naglasio, da je kineski car Čin Ši Huang (259.-221.-210.) postavljanjem prijevozne podloge te ujednačivanjem pisma i sustava mjera uistinu omogućio rođenje kineskog naroda. Zadaća svake države je od zatečenog pučanstva stvoriti narod, ako narod već ne postoji. Spomenuo sam, da su američke vlasti propustile u Americi stvoriti narod poslije Revolucije 1776. godine. Kasnije je kapital useljenike pretvorio u potrošače.

Američki kapitalisti su 1995. godine dobro znali, da bi postavljanje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge dovelo do stvaranja ne kojega novog mjesnog ili područnog naroda, nego svjetskog naroda u obliku vrste Homo sapiens. Kapitalisti su namjerno izbjegli postavljanje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge, kako s našom globaliziranom vrstom ne bi morali dijeliti vlast. Američki kapitalisti nisu sami htjeli napraviti prijevoznu podlogu, a Kini zamjeraju što ju je ona napravila. Naveo sam, da taj propust Amerike ima duboke korijene u američkom političkom sustavu.

Iako Amerika nije htjela postaviti svjetsku prijevoznu podlogu i uspostaviti svjetske opskrbne mreže, ona je 1995. godine ipak napravila Svjetsku trgovinsku organizaciju. „Trgovinski rat državnim poticajima i zabranama“, koji sam ukratko opisao već je de facto uništio Svjetsku trgovinsku organizaciju, na koju se više nitko ne obazire i koju nitko ni ne spominje. Nacionalne države proizvoljno postupaju po uzorku koji je smislila Amerika. Njihovi postupci i njihove kaznene mjere doveli su do deglobalizacije poslovanja korporacija. U deglobaliziranom ili odsvjetovljenom poslovanju nema mjesta Svjetskoj trgovinskoj organizaciji.

Od svega što je povezivalo svijet ostali su samo kineski Pothvat ceste i pojasa te globalizirana vrsta Homo sapiens, koja se politički, gospodarski, sigurnosno i svjetonazorski sve tješnje u sebi povezuje. Vrsta kao da je nastala po višoj sili. Smije li se tom dvojcu pribrojiti BRICS? Može li BRICS kao slobodna udruga država, koje vode političari izdržati silno nasilje trgovinskog rata koji postaje sve žešćim? Zar se političari nisu pokazali slabićima? Ipak, svijet je u dubokoj krizi. Možda će se u krizi – kad se ubrza kulturna evolucija u našoj vrsti – od sadašnjeg soja političara odcijepiti novi soj, koji će se odlikovati odgovornošću za prostor i ljude?

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi dodjelom državnih poticaja zapadnim korporacijama i isključivanjem sa zapadnih tržišta kineskih i drugih azijskih korporacija, koje dobivaju državne poticaje, kako bi napravile proizvode, koji su konkurentni, nadmetljivi ili lako prodavljivi na domaćim, ali i na vanjskim tržištima.

Na pisanje ovog osvrta potaknula me je odluka Europskog povjerenstva, da smanji ulazne trošarine na električne automobile uvezene iz Kine. Trošarina na automobile korporacije Tesla smanjena je od 20.8% na 9%; na BMW Mini od 36% na 21.3%; na automobile kineske korporacije BYD od 17.4% na 17%; a na automobile kineske državne korporacije SAIC Motors (Shangai Automotive Industry Corporation) od 38.1% na 36.3%. Za korporaciju Tesla je naglašeno, da ona u Kini dobiva manje poticaje, nego kineska korporacija BYD, koja je najveća proizvođačica električnih vozila na svijetu.

Njemačka savezna vlada odredila je potpore za kupnju električnih automobila u 2024. godini. Za automobile do vrijednosti 45.000 eura savezna potpora kupcima iznosi 3.000 eura, a proizvođačima 1.500 eura. Tako savezna vlada potiče prodaju električnih vozila i time pomaže domaćim proizvođačima vozila.

Porezna uprava SAD odobrava smanjenje poreza kupcima EV u iznosu 7.500 dolara, koje kupac može dobiti kod prodajnog posrednika u obliku popusta, a poslije platiti porez u punom iznosu. Porezna uprava je kod dodjele „popusta“ uzela u obzir poteškoće američkih proizvođača električnih vozila u opskrbi važnim kovinama i mineralima (litij, grafit) i sastavnim dijelovima za akumulatore.

Europska unija se je glede uvoza fotonaponskih ploča iz Kine predala neprijatelju. EU namjerava povećati postavljanje ploča i njihovo nakupljanje te raspodijeliti neizostavni uvoz ploča na više zemalja. Međutim Unija ne pomišlja na ograničavanje uvoza ploča iz Kine. Unija namjerava snagu postavljenih ploča povećati od sadašnja 300 GW na 600 GW u 2030. godini, a to ne može postići bez uvoza ploča iz Kine. Unija se našla između Scile i Haribde. Unija sad iz Kine uvozi 95% ploča, a 2030. godine kani domaćom proizvodnjom zadovoljiti 40% potreba. U Uniji smatraju, posebice za fotonaponsku proizvodnju električne struje, da nema gospodarskog opravdanja za usiljenu zamjenu kineskog uvoza domaćom proizvodnjom, jer bi to povećalo cijenu prelaska na zelenu energetiku i usporilo njegovu provedbu.

Američki pristup je drukčiji od europskoga. Administracija predsjednika Bidena donijela je 2022. godine Zakon o smanjenju inflacije (Inflation Reduction Act), kojemu je tobožnja svrha smanjiti inflaciju, koju stvara trajno golemo zaduživanje američke države. Zakon između ostaloga previđa, da se od ukupne svote od 891 milijarde dolara, 783 milijarde dolara uporabe za poticanje prelaska na zelenu energetiku i na povećanje proizvodnje energije.

Prema jednom američkom izvješću iz lipnja ove godine, prva kandidatkinja za dobivanje poticaja za proizvodnju fotonaponskih ploča bila je korporacija First Solar iz savezne države Arizona. Ta je korporacija navodno pomogla predsjednički izborni pothvat Joea Bidena s 1,5 milijuna dolara. Jednak iznos korporacija je potrošila u Kongresu za donošenje zakona koji njoj odgovara. Osoblje korporacije pomoglo je pisanje Zakona o smanjenju inflacije. Izvršni ravnatelji korporacije navodno su četiri puta posjetili predsjednika u Bijeloj kući. Nad cijelim zahvatom je bdio John David Podesta, prokušani politički izvršitelj stranke Demokrata, koji je nedavno u dobi od 75 godina na položaju glavnog savjetnika predsjednika SAD za međunarodnu klimatsku politiku zamijenio razglašenog Johna Kerryja.

Međutim, uza sva dodatna ulaganja First Solar nije počeo proizvodnju ploča i neće moći izdržati utakmicu s kineskim proizvođačima bez nametanja ulaznih trošarina, koje treba odrezati Bijela kuća, koja se navodno nije odzivala na telefonske pozive iz korporacije. Međutim, jedan od najvećih kineskih proizvođača fotonaponskih ploča Longi uspostavio je uspjelu suradnju s američkom korporacijom Illuminate iz savezne države Ohio. To ortaštvo je dobilo pomoć temeljem Zakona o smanjenju inflacije. Američka je administracija kao i administracija EU bila donekle popustljiva prema Kini u pitanju fotonaponskih ploča, jer Kina uistinu gospodari tehnologijom za izradbu ploča.

SAD su ove godine ipak odredile uvozne trošarine na kineske ploče u iznosu od 50% prodajne cijene. (Kineske ploče su izvorno 44% jeftinije od američkih. Trošarine im podižu cijenu na 28% iznad američkih, ali SAD nemaju dovoljnu proizvodnju ploča.)

U području fotonaponskih ploča odvija se pravi rat, jer je Kina 2022. godine imala postavljenu snagu od 760 GW, Europska unija 300 GW, a SAD samo 250 GW. Kina je uredila opskrbnu mrežu za fotonaponske ploče i ima niske izdatke proizvodnje. Kina proizvodi 80% fotonaponskih ploča u svijetu. Ostalo proizvode četiri zemlje Jugoistočne Azije, u kojima su kineske korporacije uspostavile proizvodnju ploča prije cijelog desetljeća. Mnogi američki uvoznici su premjestili nabavke iz Kine u te zemlje pa SAD kane nametnuti uvozne trošarine i na uvoz ploča iz tih zemalja. Posljedica američkog potpunog rata zaštitnim trošarinama usporit će stvaranje zelene energetike u SAD i učiniti tu energetiku skupom. Skupoća zelene energetike zadržavat će uporabu sadašnje „prljave“ energetike ugljena i nafte. Zabrana uvoza fotonaponskih ploča iz Kine neće stvoriti američku industriju fotonaponskih ploča.

U području električnih automobila, u kojemu postoje i zapadni proizvođači stav i SAD i EU je mnogo odrješitiji. SAD su na kineske električne automobile povisile uvozne trošarine od 25% na 100%, a EU ima mnogo razumijevanja samo za probitke zapadnih proizvođača električnih vozila, koji imaju proizvodnju u Kini, ali ne i za probitke kineskih proizvođača. Zapadno poslovno licemjerje je beskrajno.

Ni Europska unija ni SAD nemaju ulazne trošarine na uvoz kineskih vjetrenih turbina, ali imaju posebne trošarine na uvoz kineskog čelika, od kojega se prave stupovi za turbine. EU i SAD tvrde, da Kinezi svoj posebni čelik prodaju po cijeni nižoj od izdataka proizvodnje. Europske trošarine na uvoz takvog čelika su od 7% do 19%, a američke 26%.

Dok zapadne zemlje u područjima fotonaponskih ploča i električnih automobila nastoje „uhvatiti korak“ s Kinom, dotle Kina nastoji sustići Ameriku u području poluvodičkih sklopova. Kina je nadomak toj svrsi, ali u tehnologiji poluvodiča još nije dosegnula Zapad. Kina je nedvojbeno najveća svjetska proizvođačica poluvodičkih sklopova ukupno gledano, ali joj nedostaju najistančaniji sklopovi i najnapredniji računalni programi, posebice u nekim vidicima umjetne inteligencije, koju Kina obilno i zbiljski koristi u upravljanju velikim i složenim sustavima.

Zbog svoje prednosti u području poluvodiča, Amerika zabranjuje prodaju američkih biranih proizvoda kineskim korisnicima, iako je Kina izvrsno tržište za mnoge američke korporacije kao što su Intel, Apple, Nvidia i druge. Zbog američke zabrane prodaje u Kinu te korporacije gube poslove i prihod u Kini, koje ne mogu nadoknaditi drugdje. Mnoge američke korporacije, koje su pogođene zabranom izvoza u Kinu kanile su razdvojiti poslovanje na domaće ili „zapadno“ poslovanje i na poslovanje u Kini, ali pod istim vlasnicima. Međutim, čini se da američka administracija kani zakonski spriječiti tu nakanu korporacija.

Kina je na ukupnu bezobraznu politiku SAD u području poluvodičkih sklopova odgovorila stavljanjem pod državni nadzor izvoza strategijskih sirovina ili kemijskih elemenata, koji su presudni u proizvodnji suvremenih proizvoda posebice „zelenih“ i vojnih. Kina je početkom srpnja 2023. godine stavila pod državni nadzor izvoz elemenata galija i germanija, koji su presudni za industriju poluvodiča, posebno tih koji imaju uporabu u proizvodnji oružja.

Kina je na američku zabranu isporuke poluvodiča odvratila i stavljanjem pod državni nadzor izvoza grafita. Izvoz grafita iz Kine je od studenoga do prosinca 2023. godine smanjen za 91%. Jedna od posljedica te kineske protivmjere je to, da je General Electric odgodio isporuku zrakoplovnih motora za Boeing. Tajvanski proizvođač poluvodiča TSMC pomiče datum početka proizvodnje u svojoj novoj tvornici u Arizoni, koja je izgrađena za 40 milijardi dolara. Isto je s Intelovom tvornicom u saveznoj državi Ohio vrijednoj 20 milijardi dolara.

Dana 22. kolovoza ove godine Kina je objavila, da će od sredine rujna uspostaviti državni nadzor nad izvozom „antimona i drugih elemenata u svrhu zaštite nacionalnih probitaka i zaštite Kine“. Antimon se rabi u gašenju požara te u proizvodnji akumulatora i streljiva. Kina je prošle godine imala 48% svjetske proizvodnje antimona.

U jednom od ranijih osvrta nastojao sam objasniti činjenicu, da Amerika – koja je donedavno bila prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta – nije ranije, svakako prije nego što je to izvela Kina, nastojala uspostaviti svjetske opskrbne mreže. Kako to, da se je upravo Kina dokopala mogućnosti postavljanja svjetske prijevozne podloge i svjetskih opskrbnih mreža, iako je Amerika prijevoznu podlogu mogla postavljati od 1995. godine kad je upravo ona uspostavila Svjetsku trgovinsku organizaciju?

U tom osvrtu sam naglasio, da je kineski car Čin Ši Huang (259.-221.-210.) postavljanjem prijevozne podloge te ujednačivanjem pisma i sustava mjera uistinu omogućio rođenje kineskog naroda. Zadaća svake države je od zatečenog pučanstva stvoriti narod, ako narod već ne postoji. Spomenuo sam, da su američke vlasti propustile u Americi stvoriti narod poslije Revolucije 1776. godine. Kasnije je kapital useljenike pretvorio u potrošače.

Američki kapitalisti su 1995. godine dobro znali, da bi postavljanje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge dovelo do stvaranja ne kojega novog mjesnog ili područnog naroda, nego svjetskog naroda u obliku vrste Homo sapiens. Kapitalisti su namjerno izbjegli postavljanje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge, kako s našom globaliziranom vrstom ne bi morali dijeliti vlast. Američki kapitalisti nisu sami htjeli napraviti prijevoznu podlogu, a Kini zamjeraju što ju je ona napravila. Naveo sam, da taj propust Amerike ima duboke korijene u američkom političkom sustavu.

Iako Amerika nije htjela postaviti svjetsku prijevoznu podlogu i uspostaviti svjetske opskrbne mreže, ona je 1995. godine ipak napravila Svjetsku trgovinsku organizaciju. „Trgovinski rat državnim poticajima i zabranama“, koji sam ukratko opisao već je de facto uništio Svjetsku trgovinsku organizaciju, na koju se više nitko ne obazire i koju nitko ni ne spominje. Nacionalne države proizvoljno postupaju po uzorku koji je smislila Amerika. Njihovi postupci i njihove kaznene mjere doveli su do deglobalizacije poslovanja korporacija. U deglobaliziranom ili odsvjetovljenom poslovanju nema mjesta Svjetskoj trgovinskoj organizaciji.

Od svega što je povezivalo svijet ostali su samo kineski Pothvat ceste i pojasa te globalizirana vrsta Homo sapiens, koja se politički, gospodarski, sigurnosno i svjetonazorski sve tješnje u sebi povezuje. Vrsta kao da je nastala po višoj sili. Smije li se tom dvojcu pribrojiti BRICS? Može li BRICS kao slobodna udruga država, koje vode političari izdržati silno nasilje trgovinskog rata koji postaje sve žešćim? Zar se političari nisu pokazali slabićima? Ipak, svijet je u dubokoj krizi. Možda će se u krizi – kad se ubrza kulturna evolucija u našoj vrsti – od sadašnjeg soja političara odcijepiti novi soj, koji će se odlikovati odgovornošću za prostor i ljude?

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi vozilima i svjetskom prijevoznom podlogom, jer se u području prijevoza množe tehnološki izumi. Nažalost ili nasreću, kako tko uzme, većina izuma i u smišljanju (dizajnu) vozila i u postavljanju prijevozne podloge prave se u Kini. Kina ima snažnu i neprijepornu baštinu postavljanja prijevozne podloge.

Kineska prijevozna podloga začeta je još 221. godine prije Isusa kad je car-ujedinitelj Čin Ši Huang odredio, da se u cjelovitu prijevoznu podlogu povežu: (1) plovne rijeke i njihove plovne pritoke, (2) smišljeno iskopani plovni kanali ili jarci, koji su povezivali plovne pritoke plovnih rijeka i (3) gusta svekineska mreža cesta, koje su morale biti široke 5 metara. Usto, car Čin je odredio i kakva moraju biti zaprežna kola, koja će se voziti cestama.

Stoga ne treba čuditi to, što je prijedlog za postavljanje suvremene svjetske prijevozne podloge došao upravo iz Kine, iako je Amerika uspostavila svjetsko slobodno tržište. Amerika je imala svoj razlog, da izbjegne postavljanje svjetske prijevozne podloge. (Pogledati moj nedavni osvrt Opskrbne mreže za „zelene“ proizvode.) U davnini se je u golemoj Kini javila potreba postavljanja domaće prijevozne podloge. Otkad je 2019. godine Kina postala prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta njoj je zatrebala i vanjska, svjetska prijevozna podloga. Postavljanje prijevozne podloge „je stara navada Kine“.

Svjetska prijevozna podloga prekrit će kopno i more, prodirati zrakom i zalaziti u podzemlje i podmorje. Međutim, u suvremenom svijetu uz prijevoznu podlogu nužno ide komunikacijska mreža, koju čine zračni ili svemirski komunikacijski sustavi te nadzemni, podzemni i podvodni komunikacijski kabeli (užad). Tomu valja dodati vodove za protok nafte i plina koji se postavljaju u tlo i nad tlo te na dno mora. U ovom osvrtu riječ je samo o građanskoj prijevoznoj i prijenosnoj podlozi.

Kopneni dio prijevozne podloge čine cestovne i željezničke mreže, mostovi, tuneli i luke. Dio prijevozne mreže čini i sustav upravljanja prijevozom odnosno uređivanje kolanja vozila javnim površinama. Valja spomenuti i kombinirani, intermodalni ili višenačinski kopneni prijevoz, koji olakšava prijenos vozila ili tovara s cestovnih vozila na željezničke vagone (prikolice) i obratno. Posebno se govori o višenačinskim prijevoznim čvorovima.

Plovidbeni prijevoz se odvija na moru te u rijekama i u namjerno iskopanim plovidbenim kanalima (jarcima) kao što su Sueski kanal i Panamski kanal. Brodovi plove morskom pučinom, zadržavaju se u sidrištima blizu luka i pristaju u luke. Luke pripadaju i pomorskom i kopnenom prijevozu, jer one povezuju kopno i more. Posebno su zanimljive i korisne luke koje su izgrađene na rijekama daleko od njihova ušća u more, kao što su luke Hamburg i Antwerpen. Tako se skraćuju udaljenosti za prijevoz tovara kopnom (cestama i željeznicom) što snizuje ukupnu cijenu prijevoza. U pomorski prijevoz spada i uobičajeno pretakanje nafte iz broda u brod na otvorenom moru.

Od kopnenog prijevoza u Kini prvo valja spomenuti željezničku mrežu za brze vlakove, koja sad ima 45.000 kilometara pruga. Brzi vlakovi imaju znatno veće kotače od onih na običnim vlakovima, imaju uobičajenu električnu vuču, a tračnice imaju blage zavoje. Na njima vlakovi voze brzinom od 200 do 350 kilometara na sat. Brzina brzih vlakova u Kini je namjerno ograničena nakon jedne prometne nezgode, koju je prouzročio vlak koji je iznenada stao na pruzi. Američki brzi vlakovi Amtrak imaju prosječnu brzinu od kolodvora do kolodvora 77 km/sat, a najvišu brzinu 201 km/sat. Posebni brzi američki vlak Brightline povezuje Orlando, Palm Beach i Miami u Floridi. Put između Orlanda i Miamija duljine 375 kilometara vlak prevali za 3 sata i 30 minuta. Izdatak za gradnju jednog kilometra željezničke pruge u Kini iznosi 17 do 21 milijun dolara, što je za najmanje trećinu manje od izdatka za gradnju „brzih“ pruga na Zapadu.

Minulih desetljeća Kina je izgradila tisuće kilometara autocesta, od kojih jedna spaja Tibet s istokom Kine, a druga pokrajinu Šinđang sa sredinom Kine. Obje ceste su napravljene na geološki osjetljivom zemljištu i često se uspinju ili spuštaju tlom. Kako bi nove ceste imale potrebnu sigurnost i trajnost, kineski inženjeri i znanstvenici su izumili novi, pouzdan način postavljanja cesta. To vrijedi i za ostale ceste, koje često mostovima nadsvođuju duboke riječne provalije i na kojima se trebaju probijati tuneli. Kineski znanstvenici i inženjeri su i za to našli rješenja.

Kinezi su usto napravili jake, teške i dugačke strojeve za bušenje tunela, za postavljanje željezničkih tračnica i za postavljanje voznih podloga mostova. Strojevi za probijanje tunela buše otvore, postavljaju svodnu i bočnu oplatu te automatski obavljaju betoniranje. Dijelovi vozne podloge mostova se proizvode u tvornicama, a teški ih strojevi postavljaju na njihova mjesta. (Način gradnje mostova Kinezi su pokazali u gradnji i postavljanju Pelješkog mosta.) U podizanje nosača koji nose mostove i uporišta užadi na kojima vise mostovi osim inženjera uključeni su i znanstvenici.

Kina je napravila veliki prodor u smišljanju i izradbi električnih vozila. Kineska električna vozila imaju visoku kvalitetu i nisku cijenu izradbe. Kina predvodi industrijski svijet i u proizvodnji akumulatora za električna vozila. Usto, kineska država nadzire svjetske opskrbne mreže za litij, koji se mnogo rabi u proizvodnju akumulatora, za grafit koji je neizostavan dodatak u proizvodnji akumulatora, ali i za rijetku zemlju bez koje isto nema akumulatora.

U minulom desetljeću kineska brodogradnja neprijeporno je zauzela prvo mjesto u svijetu. U Kini se proizvodi 55% svjetskih brodova i po ukupnoj nosivosti i po vrijednosti. Kineska brodogradilišta su nedavno počela proizvoditi brodove za prijevoz ukapljenog plina, koji se i pogone na ukapljeni plin. Uz golem udio Kine u svjetskoj brodogradnji veliki dio narudžbi kineskim brodogradilištima dolazi i od zapadnih brodovlasnika, jer su brodogradilišta u zapadnim zemljama zadržala uglavnom vojnu proizvodnju. Na Zapadu se proizvode i plovila za sport i razbibrigu.

Nedavno je Kineska korporacija za proizvodnju trgovačkih zrakoplova (COMAC), koja je utemeljena u svibnju 2008. godine prodala prvih sto svojih zrakoplova C919. Zrakoplove je kupila Južnokineska zrakoplovna tvrtka (SCA), a isporuka zrakoplova počet će ove godine i trajati do 2031. godine. Sad SCA ima 650 zrakoplova, od kojih su 95% zrakoplovi Boeinga i Airbusa. C919 prevozi do 200 putnika, a doseg mu je u jednom letu od 4.000 do 5.500 kilometara. Te značajke ima i zrakoplov Airbus 320. Zrakoplov C919 opremljen je motorima kineske proizvodnje.

Kinezi su prve željeznice za brze vlakove napravili u ortaštvu s njemačkim tvrtkama. To su bili vlakovi MAGLEV (magnetska levitacija ili magnetsko uzdignuće), koje električno magnetsko polje uzdigne iznad podloge, a bočni magneti na vlaku i na niskom rubnom zidu pruge daju vlaku vuču bez imalo trenja. Ipak, sad takvih pruga ima u svijetu svega šest, od koji su tri u Kini, jedna u Japanu i dvije u Južnoj Koreji.

Međutim, Kinezi odnedavno iskušavaju viseće vlakove za gradski prijevoz putnika. Takvi vlakovi mogu na mjestima zamijeniti podzemnu željeznicu, gradnja koje je deset puta skuplja od gradnje pruga s visećim vlakovima, koji vise o čvrstoj nadstrešnici podignutoj na visini od deset metara iznad tla. Viseći vlakovi rabe magnete napravljene od kovine neodimij, koja ima atomsku masu 60, koja se nađe u rijetkoj zemlji i koja se magnetizira jače od željeza. Kina je otkrila novu uporabu neodimija i sama proizvodi neodimijske magnete. (Prije gradnje podzemnih željeznica u Americi su se postavljale natkrovne željeznice.)

Temeljem iskustva stečenog u postavljanju domaće prijevozne podloge Kina se je osposobila za izvoz svojih gradbenih usluga, koje uključuju i visokogradnju. Kina u Egiptu gradi novu egipatsku prijestolnicu, u kojoj će prebivati pola milijuna stanovnika, od kojih će mnogi raditi u državnoj upravi. Kineski graditelji su smislili i napravili pustinjsku željezničku prugu od Meke do Medine – dugačku 450 kilometara, koju vlakovi prevale za 2 sata i 20 minuta – i pritom zaštitili postroj vlakova od zasipanja pijeskom, koji nanosi pustinjski vjetar. Kinezi su u Alžiru izgradili brzu autocestu sa šest voznih trakova dugačku 1.200 kilometra, koja povezuje alžirsku granicu s Tunisom i granicu s Marokom.

U nekim primjerima u Aziji kineske tvrtke su bile pozvane, da izvedu gradbene pothvate za postavljanje cestovne ili željezničke prijevozne podloge nakon što su korporacije iz nekih drugih zemalja odugovlačile početak radova i izvedbu pothvata te poskupljivali njihovu izvedbu.

Za uredno i sigurno odvijanje prijevoza putnika i tovara u kineskoj širokoj i gustoj željezničkoj mreži nije dostatno automatsko uređenje (regulacija) prijevoza. Potrebno je koristiti umjetnu inteligenciju (AI), koja je u tomu našla pravu svrhu. Umjetna umnost se u Kini rabi i u gradskom prijevozu. AI se na Zapadu često rabi za izmišljene svrhe, koje ne nose stvarnu korist zajednici.

Umjetna inteligencija je neizostavna i za upravljanje velikim lukama. Luka Šangaj je 2010. godine po primanju, otpremi i pretovaru spremnika (kontejnera) za tovar premašila dotad najzaposleniju luku Singapur. Godine 2019. u Šangaju se je pretovarilo 44 milijuna spremnika. Luka Šangaj sad dnevno prima više od dvjesto brodova i ima nebrojeno mnogo dizalica za premještaj tovara. Uporaba dizalica isto počiva na umjetnoj inteligenciji.

Nova luka Chancay u Peruu, koju je izgradila kineska tvrtka COSCO bit će jedina luka u Južnoj Americi, koja će moći primiti najveće spremničke brodove (Triple E-class container ships), koji nose 18.000 spremnika. Takvi brodovi imaju duljinu 400 metara. Luka će godišnje primati milijun i pol spremničkih jedinica duljine 6 metara i 6 milijuna tona općeg tovara, ali neće primati rasuti tovar. Luka Chancay će za upravljanje tovarom isto rabiti umjetnu inteligenciju.

U sažetku osvrta naglasit ću, da je Kina odnedavno prva industrijska i prva trgovinska sila svijeta, što je u njoj stvorilo potrebu za postavljanjem svjetske prijevozne podloge. Tu podlogu Kina je počela stvarati putem Pothvata ceste i pojasa (Belt and Road Initiative – BRI).

Usto, Kina je uporabom nove tehnologije, koju je gotovo sama izumila proizvela mnoštvo vozila, koja su sračunata na ublaživanje i konačno uklanjanje poremećaja klime. Među takva vozila spadaju brzi električni vlakovi, cestovna vozila koja pogoni električna energija nakupljena u akumulatorima te brodovi, koje pogoni ukapljeni plin.

Kineske korporacije izvoze i izvode infrastrukturne radove diljem svijeta podižući nove gradove, postavljajući željezničke pruge te gradeći brze ceste i velike luke. Usto, kineske korporacije postavljaju diljem svijeta sustave za upravljanje prijevozom putnika i pretovarom proizvoda.

Kina je začela BRI, ali sudjeluje i u BRICS-u, koji se osim trgovinom bavi i politikom, financijama i zaštitom. Po meni, BRI je Kini važniji od BRICS-a, jer BRI osim što potiče izvoz kineskih proizvoda i usluga omogućuje i tvarno međusobno povezivanje zemalja u Svjetsku većinu što je krajnja politička svrha Kine, jer će Svjetska većina iz naše vrste ukloniti hegemoniju svjetskog kapitala, koji je još uvijek, iako sve manje nakupljen i usredotočen u Americi. BRICS može prestati, ali postavljena prijevozna podloga zauvijek ostaje.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi sadašnjim trgovinskim ratom, koji ozbiljno ugrožava svjetski politički mir. Prije kojih tridesetak godina američki predsjednik Bill Clinton (1993.-2001.) je nakon nepune dvije godine boravka u Bijeloj kući uspio utemeljiti Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), što nije bilo uspjelo velikom predsjedniku Franklinu Rooseveltu (1933.-1945.) i njegovu slijedniku Harryju Trumanu (1945.-1953.). Uspostava WTO-a dogodila se je nakon višegodišnjih mukotrpnih pregovora u prijašnjem GATT-u (Opći sporazum o carinama i trgovini), koji su bili nazvani Urugvajskim kolom. U to je vrijeme zapadno političko geslo bilo: „Slobodnom trgovinom do svjetskog mira!“ Zapadu je tad bilo stalo do širenja trgovine, jer je imao kapital i proizvode za raspačavanje diljem svijeta.

Od uspostave Svjetske trgovinske organizacije svjetsko se je gospodarstvo korjenito promijenilo. Prvo, zemlje u razvitku su po okončanju pregovora u Urugvajskom kolu dobile mogućnost slobodne prodaje poljoprivrednih proizvoda razvijenim zemljama (Sjevera). Drugo, razvijene zemlje su zauzvrat dobile mogućnost kupnje banaka, ulagateljskih zavoda te mjesnih i nacionalnih uslužnih mreža, kao što su vodoopskrbne ili elektroopskrbne mreže. Povećavanje trgovine vodilo je povećavanju proizvodnje, što je vodilo povećanoj prodaji sirovina i energenata, kojima su obilovale zemlje u razvitku.

Brojne mnogoljudne zemlje, koje oskudijevaju u sirovinama prodavale su rad, vještine i znanje i to zapadnim posebice američkim naručiteljima proizvoda. Proizvode su pravili unajmljeni narodi, a naručitelji bi zadržali unosnije poslove smišljanja i raspačavanja proizvoda. Među takve zemlje valja ubrojiti Tursku, Bangladeš, Pakistan, Tajland, Singapur i Vijetnam te posebice Kinu. (Kina se je od davnine odlikovala izradbom cijenjenih predmeta od kovina, porculana, ružina drva, jantara i drugih vrijednih tvari. Kinezi su preko mnogih vrijednih proizvoda navlačili pokost ili ocaklinu.) Usto, kineska država je od tuđih ulagatelja zahtijevala, da u Kini uspostavljaju proizvodna i poslovna ortaštva (joint ventures). Time se je u Kini brzo nakupljala zapadna tehnologija, što je potaknulo Kineze, da se vrate razvijanju vlastite tehnologije. Tako se je dogodilo, da je Kina postala predvodnicom u mnogim područjima suvremene tehnologije.

Kao što su prije napredna tehnologija i snažna industrijska proizvodnja resile američko gospodarstvo sad su to odlike kineskog gospodarstva. Kina je od 2019. godine prva industrijska i prva trgovinska sila svijeta. Usto, mnoge zemlje u razvitku izrađuju proizvode koji se traže na svjetskom tržištu. Smjena u tehnološkom i industrijskom predvodništvu u svijetu odigrala se je u manje od tri desetljeća od uspostave WTO-a. Američko gospodarstvo nije samo izgubilo svjetsko industrijsko i tehnološko predvodništvo, nego se je i temeljito deindustrijaliziralo. Ono sve više „gubi korak“ u razvitku tehnologije i u smišljanju novih, suvremenih proizvoda za svjetsko tržište. Američko gospodarstvo je iz navale i nasrtljivosti prešlo u obranu i uzdržanost.

Međutim, u obranu američkog gospodarstva nedavno je po zapovijedi kapitala pohitala američka država odnosno politika. Po svojoj staroj navadi kapital ponovo zlorabi američku državu. U prethodnom osvrtu (Opskrbne mreže za „zelene“ proizvode) naveo sam, da američko gospodarstvo nije uspjelo uspostaviti presudne svjetske opskrbne mreže, jer gospodarstvo i tržište ne mogu sami od sebe uspostaviti takve mreže bez pomoći politike, koja je u SAD bila zatrta. To nije moglo napraviti ni kinesko gospodarstvo, ali je svjetske mreže za opskrbu proizvodnje novih, zelenih uređaja uspostavila kineska država odnosno politika.

Američki kapital strogo vlada zaštitom i sustavom uvjerenja Amerike; slabo vlada gospodarstvom; a bio je iskorijenio američku politiku, jer je kapital u Americi „država u državi“. Zator politike spriječio je SAD da same uspostave svjetske opskrbne mreže. Sad se je američki kapital prihvatio zaštite američkog gospodarstva pa mu je opet potrebna američka politika. Kapital želi zaštititi Ameriku političkim bucanjem ili paranjem svjetskog slobodnog tržišta, koje je bio uspostavio predsjednik Clinton, ali koje sad izvrsno služi Kini, koja ima naprednu tehnologiju i silovitu industrijsku proizvodnju. Svjetsko tržište dobro služi i ostalim zemljama u razvitku.

Američka politika u službi privatnog kapitala sad nastoji raskomadati svjetsko tržište, kako bi kapital mogao pod nadzor staviti nastale komade. Svjetsko tržište je bilo cjelovito i slobodno do uvođenja u SAD trošarina na uvoz dobara iz Kine u siječnju 2018. godine za predsjednika Donalda Trumpa (2017.-2021.). Predsjednik Trump je uvođenjem uvoznih trošarina na kineske proizvode prvi upozorio na kinesku opasnost za američke probitke. [Trošarine su se odnosile na uvoz čelika (25%) i aluminija (10%), a takve trošarine su tijekom godine bile protegnute na Europsku uniju, Kanadu i Meksiko.] Administracija predsjednika Trumpa nametala je na kineske proizvode posebne i sve više trošarine. Otad se je u SAD razvio snažan protivkineski pokret, koji ide za omeđivanjem ili ograđivanjem Kine, kojemu je svrha uklanjanje Kine s mnogih nacionalnih tržišta u svijetu. Nesnošljivost američke politike prema Kini dovela je do pravoga trgovinskog rata.

Iran i Sjeverna Koreja su za Zapad već duže vrijeme neprijateljske države i to prvobitno zbog njihovih političkih sustava. Te dvije zemlje su desetljećima pod trgovinskim i financijskim kaznama. Od 2014. godine pod ozbiljnim kaznama je i Ruska Federacija. Zapadne zemlje su Rusiju potpuno odbacile poslije početka njezina Posebnog vojnog zahvata u Ukrajini. Čak su i zaplijenile, ali još nisu prisvojile ruske državne financijske pričuve, koje u Bruxellesu čuva korporacija Euroclear. (Zapadne zemlje su zabranile svim ruskim zrakoplovima ulet u njihov zračni prostor, na što je Rusija nezgodno odgovorila zatvaranjem svojega gotovo beskrajnog zračnog prostora za zrakoplove zapadnih korporacija.)

Zapadne zemlje su proglasile neprijateljskom i spregu Rusije i Kine, koja tobože izravno podupire ruski Poseban vojni zahvat u Ukrajini. Rusija i Kina su samo zato, što postoje kakve jesu proglašene nepopravljivim neprijateljicama Zapada, koje su vrijedne samo uništenja bez obzira na postojanje dvaju velikih naroda, kineskoga i ruskoga. Rusija i Kina su uz Iran i Sjevernu Koreju krive za nevolje koje pogađaju Zapad i posebice Ameriku. Zapad okrivljuje Kinu i za njezino nastojanje da svoj otok Tajvan „pripoji matici zemlji“, iako i SAD priznaju da ne postoje dvije Kine.

[Mene osobno kao čovjeka – koji se je stručno bavio matematičkom logikom te koji se donekle razumije u evoluciju života i u kulturnu evoluciju vrste Homo sapiens – zapanjuje optužba Amerike i Europske unije, da Kina ima „prevelike mogućnosti industrijske proizvodnje“ i da time ugrožava probitke zapadnih zemalja. Oni kažu, da prekomjerna proizvodnja čini kineske proizvode jeftinijima, a time i traženijima od zapadnih. Neka i Zapad poveća svoje proizvodne mogućnosti! U bezobzirnoj jagmi za kapitalom – koji se sad više nakuplja u Kini i u Svjetskoj većini, nego u SAD i na Zapadu – zapadni dužnosnici ne pomišljaju na to, da je slabašna nadmetljivost (konkurentnost) mnogih zapadnih proizvoda i zapadne industrije kao cjeline, posljedica zaostajanja Zapada u tehnologiji i posljedica američke nebrige za proizvodnju tvarnih dobara. Očito, kapitalizam slabi umne sile u našoj vrsti.]

Neposredna svrha sadašnjeg nastojanja kapitala, da raskomada svjetsko tržište je spriječiti raspačavanje ili raspršivanje slobodnog kapitala. Sad se kapital nakuplja u mnogim mjesnim ili nacionalnim gospodarstvima, a ne samo na Zapadu i posebice u Americi. Za održavanje dosadašnje svjetske vladavine kapitala potrebno je zadržati njegovu usredotočenost i to upravo u Americi. Američka politika je podatljiva kapitalu, jer u Americi nema naroda. Nema vladavine kapitala bez njegove usredotočenosti, a svjetsko tržište uz sadašnju razdiobu proizvodnje u svijetu raspršuje kapital podalje od Zapada i Amerike. Stoga je nastojanje nositelja kapitala za usitnjavanje svjetskog tržišta razumljivo i naoko razborito.

Međutim, svijet više nije otvoren sustav, koji je podložan usitnjavanju, komadanju, pretinčenju ili „parcelaciji“. Globalizacija naše vrste svijet je „zatvorila“ u cjelinu, u organizam. (Svijet više nije ni „društvo“, posebice ne „otvoreno društvo“, u koji bi se mogle umetati pregrade.) Globalizacija je od naše vrste napravila organizam, pravi svjetski narod, koji je u sebi povezan politički, gospodarski, sigurnosno i svjetonazorski. Unutarnje veze u našoj vrsti su jake, a ne slabe veze. Nositelji kapitala zaziru od svakog zajedništva u našoj vrsti, radničkog ili narodnog, a sad se pred njih ispriječila divovska vrsta Homo sapiens.

Sadašnje nastojanje nositelja kapitala, da deglobaliziraju poslovanje velikih korporacija je izlišno, jer se više ne može deglobalizirati ili „odsvjetoviti“ naša vrsta. Ako uspije deglobalizacija poslovanja korporacija, u vrsti bi se našle krhotine nekadašnjeg svjetskog tržišta, koje je pomoglo mnogim nacionalnim gospodarstvima. Vrsta bi iz sebe pobacila takvo mrtvorođenče i u sebi začela novo svjetsko tržište naroda ili životnih zajednica i to bez svjetskog kapitala kao njegova gospodara. To bi bilo tržište vrste Homo sapiens, a ne kapitalističko tržište.

Zanimljivo je to, da je kapital odabrao upravo Ameriku, koja nema svoj narod, da se suprotstavlja Kini i Rusiji, koje imaju dugovječne, trajne i neuklonljive narode. Kapital nije u Americi htio začeti i poroditi narod, kako s njim ne bi morao dijeliti vlast. Kapital je u Americi useljenike pretvorio u potrošače, a ne u narod. To je kapital napravio iz unutarnje političke potrebe, ali zato nije smio neplodnu američku državu rabiti za vanjske potrebe, za političko suprotstavljanje Kini i Rusiji, koje su odavno porodile svoje narode.

Za Zapad i posebice za Ameriku bilo bi razborito, da „ne diraju“ ili da čuvaju svjetsko tržište te da time prisile svoje korporacije, da se prihvate unapređivanja tehnologije i smišljanja novih proizvoda kakve tržište traži. To bi zapadne korporacije uvelo u zdravo, čestito nadmetanje, koje bi donijelo dobrobiti cijeloj vrsti. Ako Zapad tako ne postupi, sam bi se odalečio od Svjetske većine i doveo u otočenost ili izolaciju, za kakve su SAD i Zapad zapali u Veliku depresiju 1929. godine.

Zašto Amerika i Europska unija ne čuvaju svjetsko tržište? Unija mora slušati Ameriku, a američki političari misle, da je Amerika iznimna država i da je spada da vlada svijetom, a ta se vladavina minulog desetljeća nije ostvarivala putem svjetskog slobodnog tržišta. Zaključak: svjetsko tržište valja ukloniti. Umišljaj o američkoj vladavini svijetom posebice zagovaraju neokonzervativci. Oni smatraju, da upravo oni trebaju vladati svijetom uz uporabu američke politike pa i pod cijenu pravog, vrućeg rata, ako im ne uspije sadašnji trgovinski. Američka geopolitika je sad pod urokom neokonzervativaca.

Američki pokus vladanja svijetom, koji je počeo poslije Prvoga svjetskog rata, koji još traje i koji sad revno potiču neokonzervativci pokazuje, da se svijetom ne može vladati iz jednog mjesta. Primjerice, predsjednik George H. W. Bush (1989.-1993.), za čije su se vladavine rasuli Istočni tabor i Sovjetski Savez nije dobio ni predsjedničke izbore 1992. godine, a kamoli da je, iako je za to imao prigodu, američku vladavinu Zapadom protegnuo na cijeli svijet. Izgleda da Amerikom vladaju don Kihoti, ali bez ijednog Sanča Panse. Treba Bogu zahvaliti, da je naša vrsta globalizirana te da je postala živi organizam, pravi svjetski narod, u kojemu se lagano uspostavljaju uzajamnost i sljubljenost ljudi i mjesnih naroda.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi opskrbnim mrežama za pravljenje suvremenih, „zelenih“ proizvoda, koji omogućuju prelazak na proizvodnju „čiste“ energije. Među takve proizvode spadaju vjetrene turbine, fotonaponske ploče, akumulatori za električna vozila, elektroliti i drugi proizvodi. Uspostava energetskih sustava – koji su utemeljeni na novim proizvodima i koji kod stvaranja uporabljive energije ne proizvode spojeve ugljika – zahtijeva uporabu velikih količina presudnih ili kritičnih tvari kao što su litij, nikal, kobalt, bakar, neodimij, grafit (grafen) i elementi, koji se nađu u rijetkoj zemlji (REE). Te tvari su potrebne i za uspostavu energetskih sustava i za pohranu energije. Stoga je bitno, da proizvodnja „zelenih“ uređaja ima trajno na raspolaganju navedene presudne tvari i to po pristupačnim cijenama.

Na pisanje ovog osvrta potaknulo me je nedavno iznenadno uviđanje u Americi, da se u njoj sad ne proizvodi ni najmanja količina grafita, iako se američka industrija već upustila u novu, veliku zelenu industrijsku revoluciju. (Ulaganje u čistu energetiku bilo je 2023. godine triput veće od takvog ulaganja 2019. godine.) Nova industrijska Amerika trebala bi u desetcima novih tvornica proizvoditi opremu za nove energetske sustave, koji bi uključivali vjetrene turbine, fotonaponske ploče, električne akumulatore i druge proizvode, koji se ne mogu napraviti bez grafita. Bez grafita se ne mogu proizvoditi elektronički poluvodiči, motori za zrakoplove ni nebrojena „čista“ vozila za javni prijevoz putnika i za prijevoz tovara. Bez grafita neće biti ni proizvodnje „čiste“ električne struje ni njezine uporabe.

Američku čistu energetiku, koja je još u zametku u veliku je nevolju dovela američka vlada, koja je nedavno zabranila izvoz najistančanijih poluvodiča u Kinu, što je posebno pogodilo mnoge američke proizvođače poluvodiča, koji su uklonjeni s golemoga kineskog tržišta. Kina je na tu američku proizvoljnu mjeru odvratila stavljanjem pod državni nadzor izvoz grafita. Izvoz grafita iz Kine je od studenoga do prosinca 2023. godine smanjen za 91%. Jedna od posljedica te kineske protivmjere je to, da je General Electric odgodio isporuku zrakoplovnih motora za Boeing. Tajvanski proizvođač poluvodiča pomiče datum početka proizvodnje u novoj tvornici u Arizoni, koja je vrijedna 40 milijardi dolara. Isto je s Intelovom tvornicom u saveznoj državi Ohio vrijednoj 20 milijardi dolara. Rivian Automotive se premišlja oko ulaganje 5 milijardi dolara u novu tvornicu vozila u državi Atlanti.

Uz strog kineski nadzor nad izvozom grafita nabavka grafita je otežana i postala je skupljom. Nedavno su u Americi otkrivena dva nalazišta grafita. Jedno je u državi Ohio, gdje će grafit vaditi i oplemenjivati američka tvrtka Graphite One. Ta tvrtka će u najboljem slučaju moći prodavati oplemenjeni grafit istom 2027. godine. Drugo nalazište grafita je na Aljasci, 200 kilometara južno od Sjeverne polarne kružnice. Zasad se na grafit s Aljaske ne može računati.

Postoje tri vrste grafita: prirodni, umjetni ili sintetički i anodni. Anodni grafit je zapravo grafitni prah, koji služi za pravljenje anoda na električnim akumulatorima, koji se mogu ponovo puniti. Punjivi litijski ionski akumulatori rabe isprepletanje litijskih iona s čvrstim vodičima za pohranu energije. Litijski ionski akumulatori pohranjuju velike količine energije, imaju veću gustoću energije, veću energetsku učinkovitost, duže vrijeme korištenja i duže vrijeme trajanja. Od uvođenja litijskih ionskih akumulatora 1991. godine gustoća pohranjivane energije je utrostručena, a njihova cijena je smanjena 90%.

Unatoč važnosti grafita za mnoge industrijske grane, SAD nisu riješile pitanje opskrbe svoje industrije grafitom. SAD uvoze 100% potrebnog grafita. S druge strane, Kina nadzire dvije trećine proizvodnje prirodnog grafita, proizvodi 60% sintetičkog grafita, proizvodi 100% kuglastog obloženog grafita i nadzire 98% proizvodnje anodnog grafita. Usto, Kina na različite načine nadzire dvije trećine izvlačenja i oplemenjivanja samog litija, posebice u Litijskom trokutu, koji povezuje Argentinu, Boliviju i Čile. Iako rijetke zemlje ima na mnogim nalazištima, Kina upravlja ili gospodari opskrbnom mrežom te sirovine. (Rijetka zemlja nije rijetka u sebi, nego se narijetko nalazi, a usto sadrži i kovine, koje se posvuda ne nalaze.) Kina sama izvlači 70% i prerađuje 90% rijetke zemlje. Kina je jedina zemlja, koja naveliko proizvodi i prerađuje rijetku zemlju.

Postavlja se pitanje o tomu, kako je Kini uspjelo uspostaviti nadzor nad opskrbnim mrežama, koje su presudne za suvremenu industrijsku proizvodnju i to upravo u područjima litija, grafita i rijetke zemlje. Očito je, da se Kina prvo pobrinula za stvaranje opskrbnih mreža za svoju industrijsku proizvodnju, koja je nedvojbeno prva u svijetu. Kina je usto i prva trgovinska sila svijeta. Kinesko gospodarstvo ovisi o izvozu, kolikogod se povećava kineska domaća potrošnja. Predvodništvo Kine u industriji i trgovini nametnulo je potrebu stvaranja opskrbnih mreža za njezinu domaću proizvodnju. Ipak, Kina je išla i dalje pa je stvorila svjetske opskrbne mreže i to u spomenutim ključnim područjima.

Zauzvrat se postavlja pitanje, kako to da Amerika – koja je donedavno bila prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta – nije mnogo ranije, svakako prije Kine, uspostavila svjetske opskrbne mreže? U jednom od ranijih osvrta, koji je razmatrao pitanje svjetske prijevozne podloge (infrastrukture), postavio sam pitanje o tomu, da je upravo Kinu zapala „mogućnost, prigoda i povlastica“ postavljanja svjetske prijevozne podloge, iako je Amerika tu podlogu mogla postavljati od 1995. godine kad je uspostavljena Svjetska trgovinska organizacija.

U tom ranijem osvrtu sam opisao, da je kineski car Čin Ši Huang (259.-221.-210.) odmah po osvajanju vlasti počeo postavljati prijevoznu podlogu, koju su sastavljali plovne rijeke i njihove plovne pritoke, smišljeno iskopani veliki kanali, koji su povezivali plovne pritoke rijeka te široka i gusta cestovna mreža. Car Čin je zabranio uporabu šest od sedam postojećih slikovnih pisama, kako bi ljude povezao jedinim sačuvanim pismom. Car je uspostavio jedinstven sustav mjera za prostor, za masu i za tekućinu. Car-ujedinitelj je postavljanjem prijevozne podloge te ujednačivanjem mjera i pisma uistinu omogućio rođenje kineskog naroda. Zadaća svake države je od zatečenog pučanstva stvoriti narod, ako narod već ne postoji. To su američke vlasti propustile učiniti poslije Revolucije 1776. godine.

U ranijem osvrtu sam naglasio, da su američki kapitalisti 1995. godine dobro znali, da bi postavljanje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge dovelo ne do stvaranja kojega novog mjesnog naroda, nego do stvaranja svjetskog naroda u „slici i prilici“ vrste Homo sapiens. Kapitalisti su namjerno izbjegli postavljanje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge, kako s našom globaliziranom vrstom ne bi morali dijeliti vlast. Kapitalistima treba razjedinjena vrsta. Kapitalisti nisu sami htjeli napraviti prijevoznu podlogu, a Kini zamjeraju što ju je ona napravila.

Propust Amerike da stvori spomenute osjetljive i presudne opskrbne mreže ima duboki korijen u američkom političkom sustavu. U Americi vrhovništvo pripada kapitalu odnosno jedinačnim nositeljima kapitala. Kapital vlada politikom, zaštitom i sustavom uvjerenja, ali ne vlada gospodarstvom. Američko gospodarstvo nema jednog gospodara, koji je u Kini država odnosno politika. Jedinačni kapitalisti svaki za svoj probitak ili za probitak svoje korporacije idu za trenutačnom (godišnjom) zaradom ili profitom. Američke korporacije kao da „ne vide dalje od nosa“. Može se slobodno tvrditi, da američko gospodarstvo nema gospodara, kakva u svojoj državi ima Kina. Zanemarivanje industrijske proizvodnje u SAD te američki propust uspostave važnih svjetskih opskrbnih mreža došli su i od financijalizacije proizvodnih korporacija. Financijalizacija navode bogate industrijske korporacije, da zaradu prvobitno stvaraju izravnom uporabom svojeg novca na tržištu kapitala, a ne smišljanjem, pravljenjem i prodajom proizvoda.

Svjetski kapital koji je nakupljen i usredotočen u Americi unajmio je američku politiku, kako bi upravljao ne samo američkom životnom zajednicom, nego i cijelom vrstom Homo sapiens. Američki kapital preuzeo je ulogu kakvu u ostalim životnim zajednicama ima država. Kao što svaka država ima svoj politički sustav, tako je svjetska država-kapital za svoj politički sustav uzela slobodno svjetsko tržište, kao da će ono nekim urođenim ustrojem uređivati odnose na tržištu.

Međutim, takav urođeni ustroj ne postoji, ako se izuzme međusobno nadmetanje ili konkurencija korporacija. [Škotski profesor etike i ekonomist Adam Smith (1723.-1790.) opravdavajući svoje nastrano učenje o potrebi nadmetanja u našoj vrsti obećavao je djelovanje „nevidljive ruke“, koja će svojim čarobnjaštvom neprekidno uređivati tržište na dobrobit ljudi.] Nadmetanje je razorna sila, koja stvara pobjednike i poražene, ali koja se nije u stanju pobrinuti za namicanje skupnih dobrobiti.

Tržište samo od sebe djeluje samo u sadašnjosti. U tržištu ne postoji vrijeme; u njemu je samo sadašnjost. Vrijeme teče samo u vrsti Homo sapiens. Kapitalisti su slijepi za kalendarsko vrijeme; oni su kao biljke i životinje, koje nemaju pojam vremena. Biljke i životinje nemaju ni pojam prostora, koji ima samo naša vrsta. Biljke i životinje znaju samo za mjesta, jer sve temelje na kemijskom odnosno na slikovnom znanju. Vrsta Homo sapiens se je u prastarim vremenima dokopala pojmovnog mišljenja. Unazađuje li kapitalizam našu vrstu?

Prikazao sam pojmove prostora i vremena, kako bih možda mogao objasniti činjenicu, da tržište samo od sebe ne može doći do potrebe stvaranja nadziranih opskrbnih mreža. Do te potrebe mogu doći samo ljudi i to samo (1) ako tržište ima samo jednog gospodara i (2) ako su ljudi slobodni predviđati budućnost što nije slučaj u kapitalizmu. U kapitalizmu haraju samoživost i nadmetljivost, a budućnost je svedena na jednogodišnje nakupljanje zarade u jedinačnim korporacijama i posljedično na porast vrijednosti korporacije na tržištu kapitala. U kapitalizmu industrijske korporacije nisu ustanove za proizvodnju dobara, nego roba za prodaju. Ukratko, kapitalizam je u nacionalnim državama zatro politiku.

U Kini postoji sustavna briga za povećavanje proizvodnje tvarnih dobara. Tako je bilo u Kini od drevnih vremena, kad su Kinezi počeli izgrađivati civilizaciju, koja je bila uzor narodima koji su za nju znali. U Kini je u skladu s njezinom povijesnom političkom misli uspostavljeno vrhovništvo politike, koja ravna gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja. Po kineskom sustavu uvjerenja, svaki pojedinac pripada kineskoj zemlji i kineskom narodu. Postojanje naroda je velika blagodat za golemu Kinu. Narod drži Kinu skupa. Postojanje naroda podsjeća kineske političare na njihovu odgovornost za zemlju i ljude.

Svjetske opskrbne mreže nisu mogli stvoriti ni američki kapitalizam ni svjetsko tržište. Spomenute opskrbne mreže nije moglo proizvesti ni kinesko tržište. Potrebu takvih mreža je predvidjela i mogla predvidjeti samo kineska država odnosno kineska politika. Politika je osmislila i upriličila te mreže. Amerika je propustila uspostaviti svoje svjetske opskrbne mreže, jer je u njoj kapital zatro politiku.

Uspjeh Kine u uspostavi svjetskih opskrbnih mreža i istovremeni propust Amerike, da uspostavi takve mreže je slika različitosti kineskog i američkog političkog sustava. Kineske političke snage, koje su zavladale Kinom 1949. godine na vlast je doveo kineski narod i to u revoluciji. Komunisti ne bi došli do vlasti bez svesrdne potpore kineskog naroda kao naroda. U skladu s kineskom povijesnom političkom misli, briga vlasti za zemlju i narod u Kini je „viša sila“ ili, kako se je prije govorilo, mandat nebesa. U Kini je uspostavljena narodna demokracija. Komunistička stranka Kine ostat će bez vlasti čim se prestane istinski brinuti za dobrobit kineskog naroda. Ona se i nadalje brine.

U Americi je uspostavljena liberalna demokracija, koja je izmrvila američku životnu zajednicu u samožive potrošače na tržištu, koji se ni na koji način ne smiju povezati u političku cjelinu, koja bi pokušala ograničiti slobodu kapitala. Sloboda samoživih potrošača služi za opravdanje slobode kapitala. Svi su ljudi slobodni. Jednako su slobodni i siromasi i bogataši. Nažalost, sloboda bogataša se iscrpljuje u sadašnjosti. Tako ne bilo, da u Americi postoji narod kao što narod postoji u Kini. Američki kapital ima državu, a nema narod. Bogati stalež koji je izveo Revoluciju 1776. godine nije htio, da se u državi koju je sebi namaknuo začne narod, jer bi narod ograničavao slobodu kapitala i slobodu tržišta.

Očevi utemeljenja Amerike su se u revoluciji dokopali državne vlasti i nju nisu namjeravali dijeliti ni s kim pa ni s pukom koji je zdušno podupro Revoluciju. Narod je politička ustanova. Bogati očevi utemeljenja Amerike željeli su vladati sami, a američku državu i njezin puk smatrali su sredstvom izvoza puritanskih umišljaja o stvaranju novoga svijeta, kao da vrsta Homo sapiens nije postojala izvan Amerike i izvan njihovih umova. Danas je neokonzervatizam tekuća politička misao Amerike. On je čedo braka puritanstva i preobraženog trockizma. (Izvorni utemeljitelji neokonzervativnog pokreta u golemoj su većini bili ruski useljenici, koji su bili zadojeni trockizmom i izvozom revolucije.) Kapital i neokonzervatizam sad ne dopuštaju Americi, da se u njoj zametne narod. Nasreću, kineski narod traje koliko i blaga uspomena na kineskog cara Čin Ši Huanga.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi poticajima koje mnoge države pružaju i potporama koje države daju domaćim korporacijama. Pitanje državne pomoći korporacijama zaoštreno je optužbama SAD, da kineska država pomaže svojim korporacijama i da time smanjuje nadmetljivost ili konkurentnost tuđih korporacija i na kineskom tržištu i na njihovim domaćim tržištima. Posljedično, kako bi kaznile Kinu i zaštitile svoju industriju, SAD često određuju uvozne trošarine na kineske proizvode, koji su se u njima bili dobro prodavali. Prije par mjeseci SAD su na uvoz kineskih električnih automobila uvele trošarine u vrijednosti 100% cijene automobila.

Ponovljene optužbe protiv Kine za davanje povlastica kineskim korporacijama je predigra uvođenju novih američkih uvoznih trošarina na suvremene kineske proizvode. Gorljivi američki kinomrsci optužuju za pružanje poticaja prvobitno Komunističku stranku Kine, kao da nema kineske države, koja daje potpore, koje su po američkim pravilima nedopustljive. Do početka svoje sadašnje opsjednutosti kineskim gospodarskim povlasticama američki savezni dužnosnici su krivili Kinu za stvaranje i održavanje „prevelikih proizvodnih mogućnosti“. Kina je za američke dužnosnike „dežurna okrivljenica“ za štogod njima padne na um: davanje povlastica, prekomjerne industrijske mogućnosti, pružanje vojne pomoći ruskom posebnom vojnom pothvatu u Ukrajini, kršenju ljudskih prava u Kini ili prijašnjem kršenju pobune u Hong Kongu.

Pitanje je, kakvim korporacijama i radi čega kineska država pruža pomoć? Dobar primjer pružanja kineske državne pomoći je upriličenje i usredotočenje proizvodnje nove vrste magneta, koji se prave od neodimija, kovine koja se nađe u rijetkoj zemlji. Kineska država je proizvodnju magneta od neodimija zbog blizine nalazišta rijetke zemlje smišljeno usredotočila u Unutarnju Mongoliju, u kojoj sad djeluje šest korporacija, koje su od općina besplatno dobile zemljište za gradnju tvornica i koje od opskrbljivača električnom energijom dobivaju električnu struju po nižoj cijeni. Dosadašnja tvornica magneta u Šinđangu premještena je isto u Unutarnju Mongoliju. Magneti od neodimija se rabe u električnim vozilima, u kojima električna struja stvara pogonsku vrtnju magneta i u vjetrenim turbinama, u kojima vrtnja magneta proizvodi električnu struju.

Općenito gledano, kineska država najčešće pomaže novoutemeljenim korporacijama, koje nastoje razviti novu tehnologiju za znatno osuvremenjivanje postojećih ili za stvaranje novih proizvoda. Država isto pomaže postojećim i ustaljenim korporacijama kad se one upuštaju u stvaranje nove vrste tehnologije za pravljenje novih proizvoda. (Magneti od neodimija su nova vrsta proizvoda. Korporacija Huawei neprestance stvara novu tehnologiju i nove proizvode u područjima komunikacijskih mreža, prijenosnih telefona, proizvodnje elektroničkih sklopova, zaštite podataka i u mnogom drugim područjima.)

Već uvriježeno američko kažnjavanje kineskih korporacija zbog dobivanja državne pomoći ima i drugu stranu. Izricanjem kazni kineskim korporacijama američka država istovremeno pomaže svojim korporacijama, koje očito sve više tehnološki zaostaju za kineskim. Pravo rečeno, američke kazne odrezane Kini štite američko tržište i položaj američkih korporacija na njemu, a ne pomažu američke korporacije, koje nemaju prave proizvode za svjetsko tržište. Američka država ne pomaže svojim korporacijama, da ozbiljno razvijaju potrebnu novu tehnologiju. (Američke korporacije samostalno razvijaju novu tehnologiju u područjima koja ponajviše služe razbibrizi i poticanju pučke svadljivosti u privatnim mrežama.)

Američka država često pomaže svojim korporacijama, koje znaju i same sebi nanijeti štetu. Država je pomagala korporacijama već 1985. godine kad su Ameriku potresali previsoka vrijednost dolara, veliki trgovinski manjak i veliko zaduživanje države posebice u Japanu, koji je imao veliki trgovinski višak. [U to je vrijeme predsjednik Ronald Reagan (1981.-1989.) prijetio Sovjetima Ratom zvijezda. Amerika se je tad godišnje zaduživala 50 milijardi dolara.]

Kako bi zaštitila američko gospodarstvo, Amerika je 22. rujna 1985. godine napravila s Francuskom, Japanom, Saveznom Republikom Njemačkom i Velikom Britanijom Sporazum u Hotelu Plaza u New Yorku, po kojemu je nacionalni novac četiriju zemalja povisio vrijednost prema američkom dolaru. Japanski jen je povišen 46%, a njemačka marka 26% prema dolaru. (Utanačenje u Hotelu Plaza nije bio sporazum peterih država, nego zapovijed Amerike.)

Od svih poniženih država najgore je bilo Japanu, koji je bio gotovo ostao bez izvoza u Ameriku i koji se, prema jednoj kasnijoj studiji Međunarodnog monetarnog fonda, nije nikad oporavio od udarca primljenog u Hotelu Plaza. Japan je poslije Sporazuma svoje gospodarstvo bio usmjerio u Jugoistočnu Aziju, koju je koncem devedesetih godina pogodila financijska kriza, u kojoj su japanske banke pretrpjele velike gubitke. Tad je japanska država proračunskim novcem spasila mnoge japanske banke pa je postala vlasnicom 70% japanskog bankarstva.

Američka država je morala zaštititi svoje gospodarstvo i poslije Crnog ponedjeljka, 19. listopada 1987. godine kad su se slomila američka trgovišta dionica. Gubitci vrijednosti dionica diljem svijeta iznosili su gotovo 2 trilijuna ondašnjih američkih dolara. Bilo se je očekivalo ponavljanje Velike Depresije iz 1929. godine.

Mogući razlozi sloma tržišta dionica bili su precijenjenost dionica, stalni američki trgovinski i proračunski manjak, porast kamatnjaka na zajmove, smanjenje vrijednosti dolara i malo povjerenje u vlasti, da mogu zaustaviti smanjenje vrijednosti dolara. (Nasreću, slom je ozbiljno pogodio samo financijsku industriju, a ne i proizvodno gospodarstvo.) Jedan od uzroka sloma trgovišta dionica bilo je i iskušavanje uživo računalnih programa za predviđanje budućih vrijednosti dionica i tečajeva novca.

Kako bi spasili financijsku industriju i istovremeno spriječili nanošenje dugoročne štete proizvodnom gospodarstvu SAD, Zapadna Njemačka i Japan omogućili su „obnovu likvidnosti“. Golem proračunski novac unesen je u banke i u ulagateljske zavode. Zapadne države (trijada: SAD, Njemačka i Japan) su državnom politikom de facto zaštitile vlasnike privatnog kapitala nakupljenog u bankama i u ulagateljskim zavodima.

Ne tako davno, 2008. godine u Americi je izbila duboka financijska kriza, koja je prouzročila Veliku recesiju. Financijsku krizu izazvala je skupa prodaja diljem svijeta bezvrijednih američkih stambenih kredita, dodjeljivanih osobama koje nisu imale gotovo nikakvu kreditnu vjerodostojnost. Kriza je osim financijskog poslovanja potresla i proizvodno gospodarstvo. Neke banke se bile zatvorene, a mnoge su bile preuzete ili od država ili od drugih financijski zavoda: Lehman Brothers (Nomura), Northern Rock i Royal Bank of Scotland (vlada UK), Bear Sterns (JPMorgan Chase), Landesbank Sachsen (Landesbank Baden-Württemberg) i druge. Američka država spasila je i mnoge proizvodne korporacije, među njima i General Motors i Chrysler Group LLC.

Američka administracija je iskovala načelo „prevelika je da propadne“, po kojemu je trebalo spasiti svaku korporaciju, koje bi nestanak s tržišta nanio nenadoknadljivu štetu američkom gospodarstvu i američkom kapitalu. Zapadne su se države zaduživale, kako bi „spasile“ korporacije, iako su uistinu nositeljima kapitala nadoknađivale izgubljeni kapital. Države su zaduživale građane, kako bi nakupljeni kapital ostao kod ranijih nositelja, koji su obilno pomogli izborne pothvate političara.

Među značajne zahvate spašavanja privatnog kapitala proračunskim novcem ili novcem građana svakako spada i New Deal (Novi dogovor) Franklina Roosevelta (1933.-1945.). Američka administracija je od 1933. godine novac pozajmljivan od privatnih vlasnika sipala u javne radove, na kojima je posao našlo industrijsko radništvo, koje je ostalo bez posla zbog propasti njihovih prijašnjih poslodavatelja. Obavljanjem javnih radova uz državu koja je bila „široke ruke“ mnogi novi poduzetnici u graditeljstvu, industriji pa i u kulturi – supruga predsjednika Anna Eleanor Roosevelt bila je zadužena za provedbu New Deala u kulturi – skupljali su rasipani proračunski novac na svoje bankovne račune. Novac uvijek na kraju dopre u banke. Zato je bankar i industrijalac Andrew Mellon – koji je izgradio Nacionalnu galeriju u Washingtonu i koji je bio ministar financija punih 12 godina prije dolaska Franklina Roosevelta na vlast – mogao reći, da se „novac u krizama vraća onima kojima pripada“.

Sadašnja administracija Demokrata se je isto iskazala potporom američkim korporacijama putem Zakona o smanjenju inflacije (Inflation Reduction Act), koji je predsjednik Biden potpisao u kolovozu 2022. godine. Zakon je donesen kao bi se smanjio proračunski manjak. Po zakonu je ministarstvo financija trebalo zaposliti novih 87.000 poreznika, koji bi predano utjerivali porezne dugove. Bilo je predviđeno i smanjenje cijena lijekova. Međutim od ukupne Zakonom predviđene svote za nove izdatke od 891 milijarde dolara 738 milijardi se je trebalo potrošiti na proizvodnju energije i na promicanje čiste energije. (Ipak, američka državna riznica se i nadalje zadužuje 1 trilijun dolara godišnje.)

U tih 738 milijardi dolara se skriva potpora za američke korporacije ili za tuđe korporacije, koje žele svoju proizvodnju unijeti u SAD. Tako je tajvanska korporacija za proizvodnju elektroničkih sklopova TSMC dobila šest i pol milijardi dolara, iako joj je prije izgradnje tvornice u SAD bilo obećano četrdeset milijardi dolara. Nakon što sam nanizao velike pothvate spašavanja američkog gospodarstva spomenut ću sitne povlastice ili neznatno „bolje uvjete“, koje su pojedine američke savezne države nudile korporacijama, kako bi svoju proizvodnju premjestile u njih.

Minulih desetljeća je industrijska proizvodnja bila premještana sa sjeveroistoka na jugozapad SAD pa su se savezne države međusobno nadmetale u privlačenju korporacija ponudom „povoljnijih uvjeta“ premještaja. (Tako je korporacija Tesla svoju tvornicu električnih automobila iz Kalifornije premjestila u Teksas, jer je guverner Kalifornije Gavin Newsom zakonski zabranjivao radnicima Tesle, da za pandemije koronavirusa dolaze na posao, zbog čega je tvornica Tesla trebala obustaviti proizvodnju.

Nedavno su u SAD dobri poznavatelji i Amerike i Kine napravili usporednu raščlambu američke i kineske dodjele potpora, pružanja poticaja i oprosta dugova korporacijama. Istraživanje je pokazalo, prvo, da se ostale zemlje u razvitku ne mogu nadmetati s Kinom ni u niskim izdatcima proizvodnje ni u proizvodnoj učinkovitosti. Drugo, Kina je u stanju poticati svoje izume i svoju proizvodnju na način na koji SAD i EU ne mogu, jer Kina stvara veliki višak u vanjskoj trgovini. Kineski poticaji korporacijama dolaze od vanjskotrgovinske zarade. Naprotiv, SAD i Europske unija se za dodjelu potpora moraju zaduživati kod privatnih banaka ili moraju potporama opterećivati svoje porezne obveznike.

Kina svoju nacionalnu zaradu ulaže mudro i pomno u tehnološki razvitak i u novu proizvodnju. Kina je, primjerice, za proizvodnju akumulatora za električna vozila dodijelila potpore u visini 790 milijuna dolara, ali je ukupan prihod od akumulatora bio 55 milijardi dolara. Kineske korporacije, koje proizvode akumulatore ostvarile su dobitak od više od 6 milijardi dolara, na koji su platile porez, a kineska vlada im je u obliku poticaja vratila „samo“ 790 milijuna dolara.

Usto, kineske korporacije često dobivaju zemljište, a čelik, električnu struju i sirovine nabavljaju po niskim cijenama. Kina ima oko dvije tisuće ulagateljskih zavoda, koji spremno pomažu novim korporacijama, posebice putem ugovaranja zajmova s niskim kamatnjakom.

Ukratko, u Kini postoji sustavna briga za izumiteljstvo, za istraživanje i razvitak te za povećavanje proizvodnje tvarnih dobara. Tako je bilo u Kini od drevnih vremena, kad su Kinezi počeli izgrađivati civilizaciju, koja je bila uzor okolnim narodima. U Kini je u skladu s njezinom povijesnom političkom misli uspostavljeno vrhovništvo politike, koja ravna gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja. Prije je Kinom upravljao car uz pomoć mandarinskog staleža, a sad upravlja kineski narod putem Komunističke stranke Kine. (Po kineskom sustavu uvjerenja, svaki pojedinac pripada kineskoj zemlji i kineskom narodu. Postojanje naroda je velika blagodat za golemu Kinu. Narod drži Kinu skupa.)

Državna pomoć korporacijama nije u Kini iznimna, jednokratna mjera, kakve su na Zapadu bili New Deal 1933. godine, Sporazum u Hotelu Plaza 1985. godine, pothvat zapadnih država poslije Crnog ponedjeljka 1987. godine, zahvati zapadnih država u Velikoj recesiji 2008. godine i Zakon o smanjenju inflacije predsjednika Bidena 2022. godine. U Kini je državna pomoć sastavnica političkog sustava. Za nju nije potrebno donositi posebne zakone kao u zapadnim zemljama. Državna pomoć u Kini je uzajamna pomoć.

Ja kineski politički sustav nazvam politizmom, a Kinezi ga nazivaju „socijalizmom s kineskim značajkama za dvadeset prvo stoljeće“. Za sadašnju kinesku odredbu političkog sustava u Kini postoje povijesni razlozi, koji su vezani uz politički sukob Kine i Sovjetskog Saveza šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Moja odredba kineskog političkog sustava je jasna, jednoznačna i neprijeporna.

Nasuprot Kini, u Americi je uspostavljen politički sustav, koji se naziva kapitalizmom. U kapitalizmu vrhovništvo ne pripada državi ili politici. Vrhovništvo pripada gospodarstvu odnosno slobodnom privatnom kapitalu, koji nadzire politiku, zaštitu i sustav uvjerenja. Liberalizam kao kapitalistički sustav uvjerenja zagovara samoživost i međusobno nadmetanje pojedinaca. Amerika je umjesto narodom nastanjena potrošačima. Nevolja američkoga kapitalističkog političkog sustava je u samoživosti i velikih nositelja kapitala, koji se brinu samo za se, a ne brinu se za gospodarstvo kao cjelinu. Politika je u SAD nemoćna. (Ona je u Kini svemoćna.) Kapital je nametnik na američkoj životnoj zajednici. Sukob Amerike i Kine je sukob političkih sustava.

U SAD nema brige za zajednicu. Američko gospodarstvo je siroče američkog kapitala. Postoji samo briga za nakupljanje privatnog kapitala. Takav politički sustav ne traži, da ga pučanstvo podupre. On opstaje samo na nasilju kapitala, koje se izvodi i u SAD i diljem svijeta. Američka nevolja s Kinom je nevolja kapitala, a ne američke države. Kina je golema zemlja. Kinezi su pravi narod. Kinesko gospodarstvo je golemo i silovito. Kinu se ne može nadvladati, ali se s njom može surađivati.

Ova raščlamba pitanja pružanja državnih poticaja i davanja državne potpore domaćim korporacijama pokazuje, da je uzaludno nastojanje Zapada, da okrivljuje Kinu za pomaganje korporacija, koje nastoje razviti novu tehnologiju i stvoriti novu vrstu proizvoda. Jednako je uzaludno nastojanje Zapada, da Kinu odvrati od pružanja državne pomoći u budućnosti. Zapadni prigovori padaju u začepljene uši kineskih dužnosnika. (U Tajlandu i drugdje u Aziji se prodaju kipići trojice majmuna, od kojih jedan prednjim šapama pokriva usta, drugi oči, a treći uši.) Umjesto prigovaranja Kini te umjesto kažnjavanja Kine i kineskih korporacija, Zapadu bi bilo mnogo uputnije učiniti državnu pomoć domaćim korporacijama sustavnom i neprekidnom i tu pomoć usmjeriti u razvitak tehnologije te u smišljanje novih proizvoda, kakve traži svjetsko tržište.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi značajnim jačanjem Pothvata ceste i pojasa u Južnoj Americi. Naime, u mjesecu studenomu počet će uporaba kontejnerske (spremničke) luke Chancay, 70 kilometara sjeverno od peruanske prijestolnice Lime. Izgradnju luke financirala je kineska korporacija COSCO. Povlasticu za upravljanje lukom dobila je peruanska podružnica COSCO-a.

U mjesecu studenomu držat će se u Limi i godišnji sastanak APEC-a (Azijsko-tihooceanske gospodarske suradnje), u kojemu će sudjelovati i kineski predsjednik Ši Đinping, koji će otvoriti promet u luci Chancay. (Prošle godine sastanak APEC-a održan je u San Franciscu.) Peruanska predsjednica Dina Boluarte je u srpnju ove godine posjetila Kinu. Zanimljivo je to, što će sastanku APEC-a nazočiti i brazilski predsjednik Luiz Lula da Silva, iako Brazil nije tihooceanska, nego atlantska država.

Nedavno su zapadne države skupnom odlukom zaplijenile 300 milijardi dolara ruskih državnih pričuva, koje su bile pohranjene kod Euroclear, belgijske tvrtke za financijske usluge. Nastavno na taj potez, koji je smislila Skupina sedam (G7), glavni tajnik Atlantskog saveza (!?) Jens Stoltenberg zaprijetio je zapljenom ukupne kineske imovine u Europi, vezane uz prijevoznu podlogu Pothvat ceste i pojasa, koja je dosad postavljena u Europi. Čini se, da je uloga glavnog tajnika svedena na strastveno izricanje prijetnji posebice Rusiji i Kini te da je Stoltenbergov um obdaren umjetnom umnošću ili umjetnom inteligencijom (AI), koja iz njega neprekidno izbacuje prijetnje.

Stoltenberg je opravdavao svoje neumjesne i za Zapad zabrinjavajuće prijetnje kineskom uporabom prijevozne podloge za pomoć ruskom posebnom vojnom zahvatu u Ukrajini. Izgleda, da Kina ne zna za izravan, azijski put u susjednu Rusiju, nego da oružje, vojnu opremu i streljivo prvo šalje u Europu pa iz Europe svojom prijevoznom podlogom u Rusiju. Stoltenbergova prijetnja zapljenom kineske imovine u Europi pokazuje, da Atlantski savez nije obrambena, nego politička ustanova, koja provodi političku stegu u Europi i koja se razmeće prijetnjama diljem svijeta. Imajući u vidu to, da se Pothvat ceste i pojasa jamačno širi Južnom Amerikom i dopuštajući mogućnost ispunjenja Stoltenbergovih prijetnji u Europi upisao sam iza naslova osvrta upitnik. Možda će Pothvat ceste i pojasa biti zabranjen u Europi? Tad bi Pothvat zaobilazeći Europu povezivao samo Aziju, Afriku i Južnu Ameriku.

Dosad je 138 zemalja pristupilo Pothvatu ceste i pojasa potpisivanjem Podsjetnika o razumijevanju (memoranduma). Među njima je i 18 zemlja Južne Amerike i Karipskog otočja. Pothvatu ceste i pojasa u Južnoj Americi pristupili su Bolivija, Čile, Gvajana, Peru, Surinam, Urugvaj i Venezuela. Pothvatu nije bio pristupio Brazil, koji je uzimao u obzir žestoki prijepor SAD i Kine, koje su najveće trgovinske ortakinje Brazila. Kineska trgovina s Brazilom godišnje iznosi 171 milijardu dolara, a američka 120 milijardi dolara. Trgovina Brazila s EU iznosi samo 85 milijardi dolara. Nakon godina oklijevanja Brazil je odlučio pristupiti Pothvatu ceste i pojasa pa zato predsjednik Lula da Silva putuje u Limu, kako bi se i ondje sastao s predsjednikom Kine Šijem.

Smisao Pothvata ceste i pojasa (BRI) je integrirati, ucjeloviti ili povezati vrstu Homo sapiens u pravu životnu zajednicu. Svjetska prijevozna i komunikacijska podloga konačno će istaknuti i potvrditi našu vrstu. Postavljanje svjetske prijevozne podloge nije prvobitno politička, nego poslovna i, pravo rečeno, životna zamisao. Valja se pitati, kako je došlo do toga, da upravo Kinu zapadne mogućnost, prigoda i povlastica postavljanja svjetske prijevozne podloge? Zašto se američki kapitalisti – nakon što su u ime kapitala uspostavili hegemoniju nad barem polovicom svijeta – ni nakon pohvalne uspostave Svjetske trgovinske organizacije 1995. godine nisu usudili početi postavljati svoju svjetsku prijevoznu podlogu?

Za Henryja Kissingera (1923.-2023.) se pripovijeda, da je tijekom prvog javnog posjeta Kini članovima svojeg izaslanstva pred predsjedavajućim Mao Zedongom (1893.-1976.) rekao: „Za nas je Kina velika tajna!“ Mao Zedong je primijetio: „Za nas ja Kina obična stvar!“ Za Kinu je „obična stvar“ postavljati prijevoznu podlogu. Zašto?

Kineski car-ujedinitelj Čin Ši Huang (259.-221.-210.) je odmah po osvajanju vlasti počeo postavljati prijevoznu podlogu, koju su sastavljali (1) plovne rijeke i njihove plovne pritoke, (2) smišljeno iskopani veliki kanali ili jarci koji su povezivali plovne pritoke rijeka te (3) ceste, koje su morale biti široke 5 metara. Kako bi se zaprežna kola mogla slobodno mimoilaziti na cestama, osovine kola nisu smjele biti dulje od 180 centimetara. Car Čin je pod prijetnjom smrti zabranio uporabu šest od sedam postojećih slikovnih pisama, kako bi umove ljudi povezao jedinim sačuvanim pismom, jer nije mogao tisuće živih govora i jezika svesti na jedan. Car je uspostavio jedinstven sustav mjera za prostor, za masu ili za težinu i za tekućinu.

Car Čin Ši Huang je postavljajući prijevoznu podlogu, koja je u cjelinu povezala kineski životni prostor te ujednačujući mjere i pismo za cijeli prostor uistinu omogućio rođenje kineskog naroda. Zadaća svake države je od zatečenog pučanstva stvoriti narod, ako narod već ne postoji. To su američke vlasti propustile učiniti poslije Revolucije 1776. godine.

Prava nevolja Amerike je u tomu, što u njoj od useljenika nije stvoren narod. Narod je nositelj političke neprekidnosti na određenom životnom prostoru, jer u prostoru političke zajednice često smjenjuju jedne druge. Revolucija 1776. godine donijela je Americi jednu takvu smjenu. Svaki ubogi narod je nositeljima kapitala nužno neprilika i smetnja. Kad su se u Americi dokopali političke vlasti kapitalistima nije ni na kraj uma bilo stvaranje novog naroda u njihovoj državi. Amerika je postala, bila i ostala državom kapitala. Kapitalisti ne žele s narodima dijeliti vlast. Oni žele vladati sami. Amerika je trebala ostati državom kapitala, a ne postati državom naroda.

Američki kapitalisti su 1995. godine dobro znali, da bi postavljanje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge dovelo ne do stvaranja kojega novog mjesnog naroda, nego do stvaranja svjetskog naroda u „slici i prilici“ vrste Homo sapiens. Oni su izbjegli postavljanje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge, kako s našom globaliziranom vrstom ne bi morali dijeliti vlast. Kapital nije htio sam napraviti prijevoznu podlogu, a Kini zamjera što ju je ona napravila.

Međutim, Kina se je objeručke prihvatila postavljanja svjetske prijevozne podloge. Pothvat ceste i pojasa, koji se je počeo provoditi 2011. godine, nosi velike poslovne koristi ne samo kineskim korporacijama, nego i korporacijama mnogih drugih zemalja. Pothvat ceste i pojasa nije kinocentričan odnosno nije uperen u Kinu. Prijevoz i trgovina su raspačani diljem prostora Pothvata pa se lako uspostavlja i područna povezanost. Pothvat ceste i pojasa ne izvire iz Kine i ne uvire u nju, kao što oronula američka hegemonija izvire iz SAD i uvire u njih.

Osim što je postavljanje prijevozne podloge za Kinu „obična stvar“, Kina se nije bojala ni Pothvata ni posljedičnog stvaranja svjetskog naroda u „slici i prilici“ vrste Homo sapiens. Razlog tomu je nevoljkost Kine, da ikako vlada svijetom, a najmanje putem Pothvata ceste i pojasa. To nije samo stav Kine kao države. To je stav i kineskog naroda. Taj stav je upečen u kineski narod ili mu je urođen. Kineski narod nije tijekom svoje duge povijest vodio napadačke ratove. Kinezi su se samo branili. Nisu bili ni imperijalisti kao što su sad Amerikanci ni imperijalisti i kolonijalni gospodari kao što su prije bili mnogi europski narodi i kineski susjedi Japanci. Kineski narod ne želi vlast nad novim svjetskim narodom ili nad globaliziranom, integriranom (ucjelovljenom) i u sebi povezanom vrstom. Kinezi prihvaćaju vrstu Homo sapiens i njom ne žele vladati.

Prijetnja Atlantskog saveza oduzimanja Kini imovine u Europi, ali i prijašnji pritisci na neke američke saveznice da otkažu svoj pristup Pothvatu ceste i pojasa pokazuju, da SAD uzimaju Pothvat kao veliku ugrozu svojih probitaka, koja dolazi od Kine, koja je glavna američka geopolitička suparnica. Italija kao američka saveznica se je koncem 2023. godine na pritisak SAD povukla iz Pothvata ceste i pojasa, ali su joj SAD dopustile jačanje dvojne suradnje s Kinom. (To je potvrdio i nedavni višednevni posjet Kini talijanske premijerke Meloni.) Očito je, da Americi smeta Pothvat kao cjelina, koja okuplja brojne zemlje Svjetske većine.

Nevolja za SAD nije samo u Pothvatu ceste i pojasa kao prijevoznoj podlozi ili mreži, nego prvobitno u okupljanju nebrojenih zemalja oko te mreže. To okupljanje Svjetske većine predstavlja inačicu ranije uspostavljenoj, a sad već slaboj američkoj hegemoniji. Na okupljanje Svjetske većine oko Pothvata ceste i pojasa valja dodati i proširivanje BRICS-a, koji je od 2010. do prošle godine imao istih pet članica. BRICS isto stvara svoju podlogu, ali ne prijevoznu, nego novčarsku ili monetarnu, koja je sračunata na zaobilaženje američkog dolara  kod međunarodnih plaćanja. Stoga je razumljiva zabrinutost nositelja kapitala nakupljenog i usredotočenog u SAD, ali i njihova odlučnost, da se oštro bore protiv svake svjetske inačice američkoj hegemoniji.

Američko nastojanje suzbijanja okupljanja oko Pothvata ceste i pojasa te oko BRICS-a ne može uspjeti, jer su oba okupljanja u punom zamahu. Najviše što SAD i kapital nakupljen u njima mogu postići je povlačenje američke hegemonije duboko u Zapad. Povlačenje na pričuvni položaj američke hegemonije, koja je dosad bila nametljiva neizbježno vodi oštrom razdvajanju poslovanja velikih svjetskih korporacija i posljedično dubokoj diobi vrste. Kapital je prije namjerno globalizirao poslovanje proizvodnih korporacija i ulagateljskih zavoda, a sad je prisiljen na deglobalizaciju poslovanja.

Američka hegemonija je bila uspostavljena poslije Drugoga svjetskog rata kad je američko gospodarstvo bilo uistinu jako s 50% svjetske industrijske proizvodnje i kad je Amerika bila neprijeporna predvodnica u tehnologiji. Slabljenje američkog gospodarstva i američke države bilo je vidljivo već u vrijeme sloma komunizma u Europi kad SAD nisu uspjele svoju hegemoniju nad zapadnom polovicom svijeta protegnuti i na ostatak svijeta.

Sad je predvodničku ulogu u gospodarstvu od Amerike preuzela Kina, koja je najveća industrijska i najveća trgovinska sila svijeta te koja je neprijeporna predvodnica u većini područja suvremene tehnologije. Pojedine zemlje Svjetske većine imaju velike gospodarske i političke nevolje, koje su prouzročene nametanjem zapadnih gospodarskih i političkih kazni tim zemljama (Sjevernoj Koreji, Venezueli, Iranu, Siriji i drugima).

Međutim, gospodarsko i posljedično političko stanje u mnogim zapadnim „velesilama“ je poražavajuće (SAD, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj i u drugima). Zapad se nastoji ograditi od ostatka svijeta, ali to ograđivanje uistinu predstavlja samootočenje (samoizolaciju), u kakvo se je Amerika bila povukla poslije Prvoga svjetskog rata i to nakon neuspjeha u osvajanju svijeta izvozom američkog kapitala i američke demokracije putem Lige naroda. Tadašnje samootočenje je Ameriku dovelo u Veliku depresiju 1929. godine.

Ipak, rješenje za cijeli Zapad i naročito za Ameriku nije u samootočenju, nego u (1) hrabrom novom otvaranju prema svijetu; (2) istovremenoj preobrazbi ili reformi gospodarstva, koje „gubi korak“ za gospodarstvima Svjetske većine, Azije i naročito Kine; i (3) uvažavanju potreba pučanstva u SAD, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu te uvažavanju potreba naroda u Europi, Japanu i Južnoj Koreji. Zapad je zanemario i postojanje naroda i postojanje vrste Homo sapiens.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. U osvrtu ću se nastojati udubiti u pitanje pripadnosti jedinačnih ljudi i naroda vrsti života Homo sapiens. Tu pripadnost sad zanemaruju i čak niječu zapadni političari, politolozi, mudrosne zaklade, mediji i pismoznalci. (Budući da oni niječu i postojanje živih naroda, može li se od njih očekivati pridavanje važnosti vrsti?) Zanemarivanje postojanja vrste daje kapitalu slobodu, koju mu ne bi dopuštalo uvažavanje uloge vrste, koja nije ljudska tvorevina kao što je „društvo“, nego živ organizam sastavljen od ljudi.

Zapadni politolozi bi i nadalje željeli dijeliti našu živu vrstu unatoč tomu, što se je ona konačno globalizirala. Zapadni politolozi dijele vrstu na Zapad i na ostatak svijeta, koji je Zapadu vrijedan, samo ako se da pokoriti i podložiti kapitalu koji već vlada Zapadom. Kapital i kapitalizam su zasade Zapada. Nedvojbeno je to, da je sadašnje držanje zapadnih političara posljedica njihove obveze služenja kapitalu, jer kapitalu odgovaraju dioba i usitnjivanje vrste. Do produbljivanja postojeće podjele među narodima posebno je stalo neokonzervativcima.

Dodatno tomu, drevni izraelski narod otkad je napisao ili domislio svoje „svete“ knjige sebe smatra odabranim među narodima i to za vijeke vjekova. Ne tako davno puritanci – koje su engleske kraljevske vlasti kao pripadnike opake vjerske sljedbe početkom sedamnaestog stoljeća iz Engleske „presadile“ u Ameriku – su smatrali, da su oni izniman soj ljudi. Oni su se smatrali novim odabranim narodom, koji će u Americi izgraditi Grad na gori, Novi Jeruzalem, koji će u tmini svijeta svijetliti svim narodima te koji će sve narode privesti pravoj vjeri i u njima stvoriti poželjan i osobit politički sustav. (Po Suđenju vješticama iz Salema 1692.-1693. godine zna se kakav su politički sustav puritanci bili uspostavili: na strogo vjersko sudište bilo je izvedeno 200 osoba.) Tako vrstu dijele i kapital i pojedini narodi ili vjere, koje se nastoje uzdignuti nad druge narode ili nad druge vjere u vrsti.

Kod drevnih Izraelaca kao i kod novovjekih puritanaca uporište njihova neprirodnog pristupa uređenju odnosa među čovjekovim životnim zajednicama bila je vjera, a ne stvarno stanje života. U pristupu uređenju odnosa u svijetu oni se nisu upirali u život, nego u domišljenu vjeru. Američki vladajući sloj je od puritanaca preuzeo zasadu iznimnosti, koju je prenio na novu američku političku zajednicu, Sjedinjene Američke Države.

Znakovito je to, što je poslije Drugoga svjetskog rata uspostavljena tijesna sprega Sjedinjenih Američkih Država, koje su bile velike pobjednice tog rata i židovskog naroda, koji je bio velikom žrtvom u tom ratu, ali koji je odmah poslije rata dobio svoju državu. Židovski narod i američka država povezali su se putem privatnog kapitala nakupljenog i usredotočenog u SAD u čvrst, ali neiskren i niskonačelan savez, koji je više od tri četvrtine stoljeća upravljao svjetskom politikom.

SAD i Izrael su saveznici i u sadašnje vrijeme, u kojemu je nasreću vrsta Homo sapiens globalizirana, što znači da ona unutar sebe postaje nepovratno i sve tješnje povezana. Sprega SAD i Izraela je prigodan politički savez, a povezivanje vrste u životnu cjelinu je trajan učinak kulturne evolucije vrste Homo sapiens. Sad se u „podijeljenom“ svijetu odvija nadmetanje oholog Zapada, kojemu politički pripada i Izrael te skromne Svjetske većine, koja budućnost svijeta vidi u općoj suradnji naroda i njihovih političkih zajednica bez izricanja prijetnji i bez zapodijevanja ratova. Zapad je sad u okruženju Svjetske većine. (Kulturna evolucije je evolucija u vrsti Homo sapiens, koja prvobitno dolazi od uporabe čovjekova uma. Primjerice, čovjekovo tijelo se počelo brzo mijenjati kad je čovjek naučio rabiti vatru i kad više nije trebao žvakati sirovo meso ubijene divljači. Čovjek je ranije bio i strvinar.)

Presudna uloga vrste Homo sapiens spram uloge svjetskog „društva“, čovječanstva ili „međunarodne zajednice“ u životu ljudi i u trajanju naroda ne može se pravo vrjednovati bez oslonca na jasne odredbe života, evolucije života i postupka nastanka novih vrsta života te bez uočavanja osobitosti svake vrste života i otkrivanja smisla trajanja vrsta.

Jedinačni ljudi su jednoznačno određeni samo pripadnošću našoj vrsti, a ne „društvu“, političkoj zajednici, carevini ili hegemoniji. Budući da ne postoje dvije jednake političke zajednice, uvažavanje pripadnosti ljudi prvobitno političkim zajednicama nužno bi vodilo različitim odredbama ljudskosti i stvaranju u vrsti podjela, kakvih nema i ne može biti u ostalim vrstama života.

Ako bi se pripadnike naše vrste određivalo ičim osim pripadnošću vrsti Homo sapiens, unosio bi se razdor u vrstu, među ljude ili u „čovječanstvo“. U prošlosti su vlasti iz političkih ili vladavinskih razloga dijelile ljude i po rasi ili po boji kože. Danas se ta navada izbjegava, jer je za diobu ljudi nađena druga, pogibeljnija i djelotvornija dioba na temelju javnih ili političkih razloga.

Unatoč naglašavanju važnosti vrste Homo sapiens spram ostalih spominjanih domišljenih i izmišljenih n akupina ljudi, ne može se preveć naglasiti važnost jedinki u svim vrstama života. Tako je zato, što se život ne javlja u razvučenoj ili u rasutoj tvari, tekućini ili u plazmi, nego samo u prostorno omeđenim organizmima, koji nose život i koji su svrstani u razlučene vrste života. Vrste života namnožile su se račvanjem jednih vrsta od drugih temeljem nasumičnih promjena u rodnoj tvari jedinki te slijednim genskim pomakom i neizostavnom prilagodbom okolnostima života. Preinaka organizma jedinki vrste ne vodi nužno do nastanka nove vrste. (U jedinkama svih vrsta odnosi među organima i organskim sustavima su ustaljeni. Kad se ti odnosi poremete jedinke prestaju. One prestaju, kako bi vrsta mogla trajati.) Ipak, jedinke svih vrsta pa tako i pripadnici vrste Homo sapiens su organizmi, koji ovise o okolini, ali i o vrsti kojoj pripadaju. Jedinke svih vrsta žive, a vrste traju putem životnog zajedništva u skupinama jedinki. Veličine životnih skupina za svaku vrstu nameću okoliš i prilike života u njemu.

Jedinke svih vrsta razmjeno kratko žive, kako bi njihove vrste dugo trajale. S druge strane, smisao postojanja i trajanja brojnih vrsta života je u uspostavi hranidbene mreže unutar sustava života na Zemlji. Svaka jedinka svake vrste ima životne potrebe. Te potrebe jedinka zadovoljava ili uporabom tvari iz okoliša ili uzimanjem jedinki drugih vrsta odnosno njihovih dijelova. Zauzvrat, svaka jedinka može i sama biti uzeta za hranu od koje jedinke koje druge vrste. U sustavu života na Zemlji svaka jedinka je ovisna o okolini, o svojoj vrsti, ali i o ostalim vrstama. Uključenost svih vrsta života u hranidbenu mrežu je stvarnost i uvjet života na Zemlji.

Za održavanje ustaljenih odnosa u organizmu te za rast, razvitak i za množidbeno dozrijevanje organizma brine se unutarnji komunikacijski sustav organizma, koji dodatno omogućuje njegovanje i odnosa u vrsti i odnosa sa širom okolinom. Kod bilja taj sustav počiva na kemijskim vezama, a kod životinja (i čovjeka) na nervnom sustavu, koji kod većine životinja posredovanjem mozga prenosi organizmom velikom brzinom obavijesti, znakove i upozorenja.

Bilje ima kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Životinje imaju slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Biljke i životinje temeljem svojih unutarnjih sustava razmjene obavijesti odrastanjem stječu urođeno i stoga predvidljivo ponašanje i postupanje. Urođeno ponašanje u životinjskim vrstama utemeljeno je na njihovom slikovnom znanju, jer su slike stvarnosti pouzdane i jednake su u svakoj jedinki vrste. Kod životinja sve je sušta istina.

Iako jedinke biljaka i životinja znaju što mogu očekivati od ostalih jedinki svoje vrste, kod čovjeka koji je ranije spadao među životinje mozak kao organ za razmjenu obavijesti je toliko razvijen, da je čovjek postao sposoban slikama pridruživati pojmove. Pojmovima je čovjek kasnije dodavao izgovarane slogove i riječi, a mnogo poslije toga je izmislio slikovno pa zatim i glasovno pismo (alfabet ili abecedu).

Zbog obilja pojmova koje je stvorio i koje još uvijek stvara te koje čuva u svojem umu, čovjek je u velikoj mjeri izgubio urođeno ponašanje i postupanje. Čovjekovo postupanje prvobitno dolazi od sadržaja njegova uma, koji je spremnik, ali i obradnik ili procesor povezanih i spletenih pojmova. Sadržaj i rad ljudskog uma predložak je za rad elektroničkih računala, kojima upravljaju programi pohranjeni u njihove spremnike.

Životinje štiti njihovo slikovno znanje, koje je pouzdano i u svakoj vrsti ujednačeno. Međutim, čovjeka njegov um ne štiti: u čovjekov um jednakom lakoćom uđe istina i uđu zablude i laži. Zato čovjekov um zovem razmetnim. Ljudi ne znaju što jedni od drugih mogu očekivati. Nepouzdani čovjekov um unio je među ljude nepovjerenje. [Stoga je Zaratustra (?624.-552.) naučavao, da svijet nije poprište dobra i zla, nego Istine i Laži. On je tražio od svojih sljedbenika da marljivo uče i da uporno stječu znanje, kako ih ne bi mogli obmanjivati ni tuđinci ni domaći lažni proroci.]

Za ponašanje ljudi bi se moglo reći, da je „odrođeno“. U ljudske umove se može unijeti tuđe znanje ili tuđa, neizvorna, umjetna umnost (umjetna inteligencija – AI), koja nije niknula u zajednici. Tijekom cijele civilizacije vlasti su na svojem prostoru određivale istinu, tako da su jedinačni narodi imali različito znanje. U stvaranju i nametanju ljudima umjetnog znanja ili umjetne umnosti prednjačili su vjerski sustavi i vjerske vlasti, koje su se oslanjale na političke vlasti. To je uistinu stvaralo podjele u vrsti. Posao vjerskih vlasti danas na Zapadu obavljaju ideološke vlasti, koje svoje ustanove imaju u mudrosnim zakladama i u medijima.

Nepouzdanost, razmetnost, iskvarenost ili poročnost čovjekova uma, koja dolazi od iznimno razvijena čovjekova mozga, koji je evolucija osposobila za pojmovno mišljenje, je najslabija crta vrste Homo sapiens. Nepouzdanost čovjekova uma stvara u vrsti podjele i raskole, kakvih nema i ne može biti u ostalim vrstama. Kao nijedan drugi vladar prije njega kapital je iskorištavao taj nedostatak vrste, kako bi u vrsti stalno stvarao podjele i usitnjavao je. Kapitalistička ideologija liberalizma potiče ljude na samoživost, a vrstu na nejedinstvo.

Za tu svoju veliku boljku vrsta mora naći djelotvoran lijek. Po meni, kao što razmetnost čovjekova uma stvarajući mogućnost podjela u vrsti ugrožava životno zajedništvo vrste, tako je namjerno stvaranje i njegovanje zajedništva jedini način, da vrsta ublaži i konačno obiđe poročnost pojmovnog mišljenja. Nepouzdano pojmovno mišljenje može razdrti zajedništvo vrste, ali životno zajedništvo može nadoknaditi nepouzdanost pojmovnog mišljenja.

Na ovom mjestu u osvrtu, moram naglasiti to, da ni u jednoj vrsti života ne postoje dvije jednake jedinke. To pogotovo vrijedi za čovjeka, kojemu je evolucija na razvijen mozak dogradila um, koji je „spremnik i obradnik“ pojmova. Sposobnost pojmovnog mišljenja navodi ljude, čak i da drukčije vide iste predmete i pojave oko sebe. To što jedni ljudi uoče jedne pojedinosti na predmetima i u pojavama, a drugi ljudi druge ne dolazi prvobitno od njihova vida, nego od stupnja uvježbanosti njihova uma. Život vodi ljude, da imaju različito znanje, različito pamćenje i da su skloni donositi različite odluke u istom pitanju ili predmetu. Višeznačnost u odlučivanju u vrsti može se i mora se uklanjati razgovorom, raspravom, objašnjavanjem i posljedično suglasjem. Pripravnost na razgovor i na postizanje suglasja treba biti potaknuto nastojanjem za stvaranje zajedništva u malim, srednjim i velikim životnim zajednicama te konačno u cijeloj našoj vrsti, koja u mnogim svojim životnim pitanjima nema izbor. Vrsta mora donositi prave, jedine moguće odluke.

Danas se u našoj vrsti vode dva „svjetska“ rata. Ti ratovi su po mjestu i širini vojnih zahvata područni ratovi, koji nažalost imaju „svjetske“ posljedice. Jedna od vidljivih „svjetskih“ posljedica je propadanje brojnih zapadnih nacionalnih gospodarstava. Propadaju američko i japansko gospodarstvo, ali propada i gospodarstvo cijele Europske unije, koje je u recesiji od izbijanja pandemije koronavirusa. U gospodarsku recesiju stupaju Kanada i Australija.

Usto, Amerika je nedavno u Kini otkrila opakog takmaca pa je Kinu proglasila protivnicom i čak neprijateljicom. Amerika je odredila političke i gospodarske kazne nizu zemalja, koje ne pogađaju samo označene takmace ili protivnike, nego i mnoge američke saveznike kao što su Japan, Južna Koreja, Australija, Kanada, Britanija i zemlje Europske unije.

Dionice na tokijskoj burzi Nikkei su do podneva 5. kolovoza bile izgubile 12% vrijednosti. Cijena nafte je u mjesec dana smanjena 11%, očito zbog smanjene potražnje. U SAD počela je rasprodaja dionica industrijskih korporacija, jer kapitalisti svoje blago pretvaraju u gotovinu. Osjetno je smanjena i cijena potajnog novca kao što je Bitcoin, koji jamačno ne može postati sredstvom za pohranu nakupljenog kapitala. Kapitalisti su u nedoumici, jer ne znaju u kojemu bi obliku čuvali svoje bogatstvo, koje ne služi njihovoj osobnoj potrošnji, nego vladanju vrstom.

Spomenuti događaji pokazuju, da nastupa recesija, a možda i depresija svjetskog gospodarstva. Neposredan uzrok recesije je očito smanjenje međunarodne trgovine. (Na prelasku u sadašnje stoljeće svjetsko gospodarstvo je snažno raslo, jer je nakon uspostave Svjetske trgovinske organizacije bujala međunarodna robna razmjena.) Smanjenje svjetske trgovine je u golemoj mjeri prouzročeno gospodarskim kaznama, koje SAD proizvoljno određuju. Američko gospodarstvo pluta zahvaljujući zaduživanju države i namjerno visokim javnim izdatcima. (Državni dug SAD će se u četiri godine vladavine Demokrata povećati od 31 trilijun na 35 trilijuna dolara.)

Zapadna politika nije u stanju stvoriti novo svjetsko gospodarstvo, a pušta da sadašnje gospodarstvo, posebice na Zapadu propada. Zapadna politika je napustila svoje narode i svoje države te se brine samo za više vlasti u zapadnim zemljama i za više vlasti u svijetu. Takva je zapovijed kapitala. Velika nevolja svijeta je zapadni privatni kapital, koji se ne trudi, da se svijetu vrati mir, koji remete Ukrajina i Izrael uz svesrdnu potporu Amerike. Ratovi su kapitalistima potrebni.

Jedna od vidljivih značajki današnjeg svijeta je raskorak između toga, što žele narodi naše vrste i što čine zapadni političari. Postoji golema provalija između toga, što su politički predvodnici Zapada i posebice američki neokonzervativci izmislili i umislili i što provode te toga, što zapadni ljudi i narodi trebaju i što očekuju da im politika pruži. Ne treba ni spominjati što od zapadne politike očekuju narodi Svjetske većine.

Očito je, da će Zapad još jedno vrijeme propadati, a da će svjetska većina jačati. Sadašnji razvitak geopolitike jamačno nosi napredak Svjetskoj većini nauštrb Zapada, koji je pod nadzorom svjetskog kapitala. Smatram, da će se propadanje Zapada i nadalje nastaviti te da se kapital neće odvažiti zapodjenuti pravi, vrući svjetski rat, kako bi zaustavio propadanje Zapada. Kad ne bi bilo hitnih poslova koji čekaju našu vrstu Svjetska većina bi mogla čekati dok Zapad ne uvidi, da mu je jedino rješenje u dobronamjernom i dobroćudnom otvaranju prema širokom svijetu. Zapad mora prigrliti Svjetsku većinu, koja bi pozdravila dužno otvaranje Zapada svijetu. Treba li Svjetska većina malo pogurnuti Zapad?

Međutim, naša vrsta koja se je netom globalizirala i koja se je uspostavila kao organizam ima neizostavne poslove vezane uz zaštitu Zemlje i zaštitu života na Zemlji. U te poslove spadaju obnova okoliša i oporavak klime. U obavljanju tog hitnog i presudnog posla našu vrstu ne može nitko zamijeniti. Taj posao može obaviti samo vrsta kao cjelina, jer sadašnje životne nevolje pogađaju sve pa i najsitnije dijelove vrste.

Te bi poslove trebali obavljati države odnosno politika te kapital, koji se je prekomjerno nakupio upravo industrijskim poslovanjem, koje je glavni, ako ne i jedini krivac onečišćenja okoliša i poremećaja klime. Međutim, to se od politike i kapitala ne može očekivati, ako se uoči čime su oni zaokupljeni. Politika i kapital žele samo više vlasti i u zapadnim zemljama i u svijetu. Kapitalisti i njihovi sluge političari uzrujali su sve ljude i uzbunili sve narode stalnim izricanjem prijetnji, nametanjem političkih i gospodarskih kazni, poticanjem političkih napetosti i sukoba među narodima, podupiranjem i vođenjem područnih ratova te konačno prijetnjom svjetskog nuklearnog rata. Kapital je opsjednut zlodusima vlasti. Mogu li se kapitalisti prihvatiti suradnje s vrstom?

Politika i kapital zaokupljeni su svojim probitcima, koji su sitni u odnosu na dobrobiti, koje bi vrsti donijeli obnova okoliša i oporavak klime. Privatni kapital, koji je sprva bio u nekretninama i uz koji je uvijek bila vezana politička vlast, bio je od početka civilizacije „tuđe“ tijelo u vrsti odnosno u mjesnim životnim zajednicama. Država ili politika je također „tuđe“ tijelo u vrsti, ako nije pod nadzorom naroda ili životne zajednice. Vrsti nisu potrebni ni kapital ni država koja služi kapitalu.

Vrsta može sama nakupljati kapital, koji bi nužno bio skupni ili zajednički. Vrsta mora preuzeti nakupljanje kapitala, a dosadašnje privatne kapitaliste natjerati, da sav svoj kapital uporabe ili potroše na spašavanje Zemlje i života na njoj. Kapital koji je u razdoblju kapitalizma bio iscrpljen iz Zemlje i iz života treba im biti vraćen.

Ukratko, vrsta treba preuzeti vlast nad Zemljom, ali i odgovornost za Zemlju. (Kapital ne zna za odgovornost i stalo mu je samo do vlasti.) Kapital nije zavladao vrstom čim se je bio nakupio, nego istom kad se je usredotočio. Vrstu je pokorila usredotočenost kapitala. Ne treba se bojati, da će vlast vrste biti nasilna. Vrsta kao mreža životnih zajednica ne će nametnuti usredotočenu vlast, nego vlast raspačanu na narode ili životne zajednice. Vrsta će biti dobar gospodar Zemlji i ljudima na njoj, jer će njezina vlast počivati na životnom zajedništvu. Njezin „jaram će biti ugodan“ kako je Isus iz Nazareta govorio za svoj sustav uvjerenja, koji je išao za obnovom životnog zajedništva u vrsti.

Moje predviđanje budućnosti vrste nekim će se čitateljima ovog osvrta jamačno učiniti nestvarnim i neostvarljivim. Ipak, takvo predviđanje je jedino spasonosno rješenje za vrstu, Zemlju i život, ako se unaprijed u malodušnosti ne uzme, da je kapital nepobjedljiv. Kapitalizma nije bilo do četrnaestog stoljeća. Zašto bi samo kapitalistička civilizacija bila vječna, ako su prestale sve civilizacije, koje su se pojavile prije kapitalizma. Vrsti ne treba ni civilizacija. Vrsti treba životno zajedništvo, koje je civilizacija zatrla. Vrsta Homo sapiens je živi organizam, koji će u zajedništvu prokrčiti put u budućnost, unatoč slabosti svojega pojmovnog mišljena. Vrste su otporni organizmi, a Homo sapiens je usto pronicljiva, stvarateljska i izumiteljska vrsta.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt nastoji prikazati uzroke i posljedice izostanka zapadne diplomacije. Na pisanje ovakvog osvrta navela me je zabrana Josepa Borrella, visokog predstavnika EU za vanjske poslove i politiku zaštite, da se redoviti polugodišnji sastanak ministara vanjskih poslova i obrane EU održi u Budimpešti. Bilo je predviđeno, da se sastanak drži od 28. do 30. kolovoza pod predsjedanjem Viktora Orbana, sadašnjeg predsjednika Vijeća EU. Sastanak će se održati u Bruxellesu, iako u ovom polugodištu Mađarska predsjeda Vijećem Europske unije.

Visoki predstavnik Borrell kaznio je mađarskog premijera Orbana i mađarsku državu, jer je premijer Orban napravio mirovni put oko svijeta posjetivši predsjednika Zelenskog u Kiivu 2. srpnja, predsjednika Putina u Moskvi 5. srpnja i predsjednika Šija u Beiđingu 8. srpnja. Premijer Orban je sudjelovao u radu sastanka na vrhuncu Atlantskog saveza u Washingtonu od 9. do 11. srpnja, a na kraju svojega mirovnog puta 11. srpnja posjetio je ranijeg američkog predsjednika Donalda Trumpa na njegovu posjedu u Floridi. Premijer Orban je kažnjen, jer se bavio diplomacijom, koja je sad očito zabranjena na Zapadu.

Diplomacija kao sredstvo uklanjanja političkih naprezanja i rješavanja političkih prijepora među državama i nadalje postoji u svijetu, iako je više nema na Zapadu. Diplomacija je donedavno postojala i na Zapadu. Primjerice, dugim diplomatskim postupkom bilo je 2015. godine riješeno pitanje nuklearnog programa Irana, u kojemu su sudjelovale stalne članice Vijeća sigurnosti UN i Njemačka, s jedne strane i Iran s druge. Neka vrsta postupka (lažne) diplomacije poznatog kao Minsk 1 i Minsk 2 godinama je rabljena u neuspjelom mirenju Ukrajine i Rusije poslije državnog udarca u Kiivu i ruskog zauzimanja Krima te dijelova oblasti Donbasa, Hersona i Zaporožja 2014. godine.

Turska je uspostavila postupak mirenja Ukrajine i Rusije ubrzo poslije početka ruskog Posebnog vojnog zahvata u Ukrajini. Taj postupak je donio plod kad su pregovaratelji stavili svoje skraćene potpise na napisani nacrt ugovora o uspostavi primirja, ali je naglim dolaskom u Kiiv britanski premijer Boris Johnson, kao glasnik Amerike odvratio predsjednika Zelenskog od prihvata i potpisivanja Istambulskog ugovora.

Johnsonov dolazak u Kiiv označio je raskid Zapada s diplomacijom. Rat za Ukrajinu iz temelja je potresao Europu, a potresa i cio svijet. Od 7. listopada 2013. godine kad je Hamas provalio u Izrael i napravio teška zlodjela postoji dodatno ratno žarište i to na zapaljivom Bliskom Istoku. Ni ondje se ne rabi puna, nego krnja diplomacija, koja se bavi samo privremenim prekidom paljbe i na koju Izrael pristaje samo zbog izraelskih talaca, koje je Hamas nasilu odveo u Gazu.

Što je izravni uzrok nedavnog izostanka ili nedavne zabrane uporabe diplomacije na Zapadu? Prijelomna točka bio je početak Rata za Ukrajinu. Rusija je u krajnji čas počela svoj Poseban vojni zahvat i to istom kad je uvidjela, da Zapad pregovorima Minsk 1 i Minsk 2 „kupuje vrijeme za pripravu ukrajinskog napada na rusku vojsku u Ukrajini“, kako je poslije rekla nekadašnja njemačka savezna kancelarka Angela Merkel. Rat za Ukrajinu trese cio svijet i taj se rat, po prosudbi Zapada, ne smije okončati diplomacijom, nego samo pobjedom Ukrajine uz svesrdnu političku potporu i vojnu pomoć zemalja NATO-a.

Rat za Ukrajinu donio je svijetu vrhunac političke zbrke i gospodarskog nereda, stvaranje kojih je bilo zamišljeno početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kad je Rusija uistinu postala odana miru. Zapad je pogrešno prosudio, da mu je novi pristup Rusije pružio prigodu za njezino slamanje i za istovremeno suzbijanje napretka Kine. To je bila zamisao američkih neokonzervativaca. Oni su iskoristili vladavinu predsjednika Clintona (1993.-2001.), da stvaranjem svjetskog tržišta ujednače ili „pobranaju“ političke sustave svih zemalja svijeta i da te zemlje pretvore u zemlje liberalne demokracije, koja je najprikladniji politički sustav za slobodan privatni kapital. Taj naum neokonzervativaca donio je Americi velike nevolje, a zemljama u razvitku veliki opći napredak.

Neokonzervativci su slabog predsjednika Georgea W. Busha (2001.-2009.) iskoristili  ne za gospodarsko potkopavanje svijeta, nego za izravne, ali izbježne vojne zahvate u Afganistanu i Iraku. Američke posebne vojne postrojbe pronašle su i predale sudu predsjednika Iraka Sadama Huseina, koji je bio obješen u prosincu 2006. godine. Američke posebne vojne postrojbe pronašle su u Pakistanu i same uklonile Osamu bin Ladena, koji je bio okrivljen za smišljanje napada na Tornjeve-blizance u New Yorku 2001. godine. Međutim, u oba vojna zahvata predsjednika Busha američka vojska doživjela je težak poraz: najveći politički utjecaj u Iraku danas ima Iran, a Talibani su se 2021. godine vratili na vlast u Afganistan.

Neokonzervativci su iskoristili vladavinu predsjednika Baracka Obame (2009.-2017.) za potkopavanje brojnih država s nepoćudnim (nacionalističkim) političkim sustavima ili za izvedbu „obojenih revolucija“ (Tunis, Egipat, Sirija, Jemen, Libija, Ukrajina). Tomu valja dodati i neuspio pokušaj državnog udarca u Turskoj 15. i 16. srpnja 2016. godine, poslije kojega se Turska počela politički i gospodarski tješnje vezati uz Rusiju.

Rat za Ukrajinu, koji je začet za predsjednika Obame i koji se je zahuktao u veljači 2022. godine toliko je potresao svijet – poremetio je čak i hranidbene opskrbne mreže – da su neokonzervativci zaključili, da je najbolje da se rat nastavlja u nedogled. Upravo zato je diplomacija na Zapadu postala nepoželjnom i zabranjenom. Mađarska i mađarski premijer Orban su kažnjeni, jer su se prihvatili diplomacije. Zapad pod predvodništvom neokonzervativaca nastoji izvoziti „revoluciju“ ili potkopavanje tuđih političkih sustava. Neokonzervativci bi željeli, da narodi, a ne oni neprekidno ratuju. Rat pogoni kapitalizam. Neokonzervativci su pravi, istinski predstavnici kapitala i kapitalizma. Slogan neokonzervativaca je: „Rat do konačne pobjede!“ Do konačne pobjede, ali čije?

U zemljama koje ne pripadaju Zapadu buja uporaba diplomacije. Do političkog i gospodarskog prodora Kine na Bliski Istok nije došlo prijetnjama, ucjenama i urotama, nego putem diplomacije. Pomirba donedavno „nepomirljivih“ protivnika Saudijske Arabije i Irana učinak je tihe kineske diplomacije. Veliki energetski i prijevozni pothvati Kine u Saudijskoj Arabiji plodovi su diplomacije, koja pomaže da se uvide zajednički probitci, koje donosi suradnja država. Izgradnja nove egipatske prijestolnice plod je marljive diplomacije, koja pomaže da se uvide goleme sposobnosti kineskog graditeljstva. Isto vrijedi za izgradnju autoceste u brdovitom i planinskom Alžiru, koja je dugačka 1.216 kilometara, koja ima šest voznih trakova, koja povezuje alžirsko-tunisku granicu s krajnjim zapadnim dijelom Alžira i koja je građena od 2008. do 2023. godine. Ne treba naglašavati kineske pothvate u postavljanju prijevozne podloge (ceste, željeznice, luke, mostovi, tuneli) diljem Afrike.

Kina i Rusija zdušno pomažu afričkim državama, da uspostave vlastito rudarstvo i da počnu industrijsku preradu svojeg mineralnog blaga i energenata. Dosad su u mnogim afričkim državama prirodno blago iskorištavale zapadne korporacije putem niskih ustupnih (koncesijskih) naknada. Novi prodor Rusije u Afriku, s čestom zamjenom francuskih i američkih vojnih snaga ruskima, posljedica je nastojanja afričkih država, da se oslobode neokolonijalizma prijašnjih kolonijalnih sila. Kina i Rusija nikad nisu bile kolonijalne sile. Rusija s nekim afričkim državama ima sporazume o suradnji u mnogim područjima, uključujući obranu i nuklearnu energetiku. Kina, Rusija i ostale zemlje u razvitku vode Realpolitik.

Kina u ostalim zemljama u razvitku ne ide samo za gradnjom prijevozne podloge i za zakupom pojedinih vrijednih nalazišta prirodnog blaga, nego i za stvaranjem opskrbnih mreža za proizvodnju presudnih novih proizvoda. Tako je Kina zauzela vodeću ulogu u takozvanom Litijevom trokutu u pustinji Atakama, koji povezuje Argentinu, Boliviju i Čile. Usto, ortakinja Kini u kopanju i preradi litijeve rude je jedna od kanadskih korporacija. Nedavno je bolivijska vlada napravila s vladama Rusije, Kine i Njemačke ugovore za izvlačenje litijeva rasola i za proizvodnju litija.

Izvor odbacivanja diplomacije u zapadnim zemljama nije Realpolitik, nego ideološko usmjerenje neokonzervativaca. Posljedica zabrane diplomacije na Zapadu je pojava mnoštva neriješenih svjetskih nevolja i stalni nastanak novih. Političke i gospodarske nevolje obično nastaju „same od sebe“ i one se množe, ako ih se diplomacijom ne zatire u njihovu zametku. Zapad izbjegava diplomaciju, upravo kako bi se nevolje u svijetu množile i kako bi, možda, navele svijet, da se iscrpljen nevoljama prepusti američkoj hegemoniji, hegemoniji najjače zapadne sile ili hegemoniji svjetskoga privatnog kapitala. To je jamačno još jedna pogrešna prosudba neokonzervativaca, koji ne uzimaju u obzir stvarno stanje svijeta, nego samo svoje umišljaje. Svijet se uistinu promijenio od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je George H. W. Bush (1989.-1993.) izgubio izbore, iako se  pred njegovim očima i pred očima cijele vrste slomio europski komunizam te iako su se rasuli Istočni blok i Sovjetski Savez.

Neokonzervativci su kao svojeg gromkogovornika odabrali Atlantski savez. NATO od sloma europskog komunizma i rasapa Sovjetskog Saveza nema obrambene zadaće. To je politička ustanova za stvaranje stege unutar američke hegemonije, za upućivanje prijetnji državama s političkim sustavima nepoćudnim kapitalu te za stvaranje izlišnih i nepotrebnih političkih napetosti diljem svijeta, a ne samo u Europi. Tako su na spomenuti sastanak na vrhuncu Atlantskog saveza u Washingtonu bili domišljeno pozvani Australija, Novi Zeland, Japan i Južna Koreja. Upućivanje pozivnica za sastanak u Washingtonu četirima spomenutim tihooceanskim, a ne atlantskim zemljama je jamačno izazov, koji možda nagovješćuje proširenja NATO-a na Tihi ocean, stvaranje na tom oceanu dodatnog „obrambenog“ saveza ili uspostavu dodatne stegovne političke ustanove u Tihom oceanu.

Riječ je o američkoj i neokonzervativnoj voljnoj opsjednutosti ugrozom. Ispada, da Tihi ocean sad ugrožava Atlantski ocean. Jens Stoltenberg, glavni tajnik NATO-a, koji će u listopadu prepustiti dužnost Marku Rutteu dosadašnjem premijeru Nizozemske, u sebi ima „umjetnu inteligenciju“, koja se neprestance razbacuje prijetnjama. Stoltenberg je u nedavnom razgovoru s britanskim dnevnikom Guardian izjavio, da „trebamo biti pripravni za dugi – možda desetgodišnji – rat u Ukrajini“, čime je potvrdio postavku o nastojanju neokonzervativaca, da se neprestance stvaraju nove napetosti i da se u našoj vrsti trajno ratuje.

Ipak, uminuo je svijet iz početka devedesetih godina, u kojemu su neokonzervativci bili zamislili osvajanje cijelog svijeta. Oni su tad od bavljenja američkom unutarnjom politikom i to s ljevice prešli na bavljenje vanjskom politikom s desnice. U tomu se očitovala njihova trockistička baština: „izvoz revolucije“ u obliku liberalne demokracije. U novom svijetu koji se rodio i koji se dobro razvija prijetnje, ucjene i iznude padaju pred naletom diplomacije, koja pogoni zemlje Svjetske većine.

Usred Svjetske većine je BRICS. Uspostava i širenje BRICS-a te suradnja u toj dragovoljnoj udruzi je prava, čista, sušta diplomacija bez unutarnjeg pritiska, zapovijedanja i nadglasavanja. Ni neokonzervativce ni Ameriku koju su oni stvorili ne može spasiti sadašnje prijeteće siktanje Atlantskog saveza. Neokonzervativci će nestati, a Amerika se treba primiti diplomacije, kojom bi se mogla utkati u našu vrlu vrstu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt istražuje vrlo često i sve češće pozivanje zapadnih političara, medija i mudrosnih zaklada na zaštitu, čuvanje ili obranu nacionalnih interesa ili probitaka. U novije vrijeme na zaštitu probitaka pozivaju se i izvršitelji državnih udaraca u Africi, koji se nastoje osloboditi neokolonijalne ovisnosti o nekadašnjim (zapadnim) kolonijalnim gospodarima. Oni se pozivaju na probitke naroda.

Čuvanju nacionalnih probitaka posebice se utiču dužnosnici SAD, koji smatraju da je njihova država – koja je dvama oceanima odijeljena od ostatka svijeta ne računajući Meksiko i Kanadu – najugroženija država svijeta, posebice, ako se prostoru same Amerike dodaju nebrojena američka kopnena, pomorska i zračna vojna uporišta razmetnuta diljem svijeta. Izgleda, da su američki nacionalni probitci dragocjeniji od probitaka bilo kojeg drugog naroda ili bilo koje druge države.

U SAD se smatra, da američke probitke ugrožava i svaki prijepor bilo koje države s jednom od američkih saveznica. (Primjerice, prijepor Kine i Filipina ugrožava SAD.) Savezništvo je za SAD izvrsna izlika za zapodijevanje neprijateljstva s nepoćudnim državama. U američkom primjeru pozivanje na ugrozu je objava neprijateljstva zemlji, za koju se uzima da ugrožava Ameriku. Tobožnja ugroza američkih probitaka pruža izliku za proizvoljno i svojevoljno postupanje američke države. SAD ugrožava i TikTok.

U najavi predmeta osvrta naveo sam izraz „nacionalni probitci“. To je doslovan prijevod engleskog izraza „national interests“. Ipak, u engleskom govornom području, posebice u SAD, postoji zbrka u uporabi pojmova „država“ (state), narod (nation) i nacionalna država (nation-state). Država je određena međunarodno priznatom vladavinom nad određenim prostorom i nad ljudima u njemu. Države se zbog toga često naziva zemljama. Države uzajamno dodjeljuju priznanje. Narodi počivaju na identitetu ili istovjetnosti ljudi i na njihovoj pripadnosti prostoru. Narodi su velike skupine ljudi koji imaju zajedničku povijest, vjeru i kulturu, najčešće zajednički jezik te zajedničko gospodarstvo i ista prava. Nacionalnu državu bi sastavljali zaseban priznati prostor i skupina ljudi, koji imaju zajedničke pređe i zajedničku povijest. Takvu državu je danas teško naći, jer u gotovo svakoj državi živi više naroda i narodnosti.

Kad se gleda iz američkog prostora teško je govoriti o američkom narodu, iako američki ustav – koji je napisan 1787. godine i proglašen 1788. godine, a koji je stupio na snagu 1789. godine – počinje riječima Mi, Narod. Amerikanci su nastali od doseljenika, koji su pojedinačno ili u malim skupinama dolazili u Sjevernu Ameriku, koja je dotad pripadala urođenim indijanskim plemenima ili plemenskim savezima. Da Amerikanci nisu narod, vidi se po tomu što sve političke stranke imaju posebne izborne predloške za birače, koje se razlučuje po rasi i boji kože, majčinskom jeziku, narodnosti, zemlji podrijetla i po rodu ili spolu, s kojim su rođeni ili koji su naknadno odabrali.

Stoga je dobro umjesto o „nacionalnim“ probitcima govoriti o državnim probitcima. To nije samo moj zaključak, nego i mišljenje zapadnih stručnih ljudi. Oni kažu, da su nacionalni probitci „svrhe i nakane suverene države, kako ih vidi vlada države“. To što se danas naziva nacionalnim probitcima prije se zvalo „državnim razlozima“. Talijani su imali izraz ragione degli stati, Francuzi su govorili o raison d’État, a Niccolò Machiavelli je rabio izraz „državni razlog“ (ragion di stato).

Državne probitke najčešće određuje ili proglašuje vlada. Taj izraz se rabi kad se traži potpora za posebne državne poteze, posebice u vanjskoj politici. Zazivanje državnih probitaka je snažno oružje vlade, ako se ima u vidu vezanost države uz „narod kao životni i politički organizam“. Za vlast nije dobro kad se narod protivi njezinim nakanama. Izraz se odveć ne svojata u postizanju unutarnjih političkih svrha, jer države ili političke zajednice obiluju političkim podjelama i prijeporima.

Izraz „nacionalni probitci“ rabi se umjesto izraza „javni probitci“, ako se želi naglasiti odnose s ostalim državama. Među ugroze Amerike u najnovije vrijeme ubrajaju se sadašnja međunarodna zbrka, ograničenja u vanjskoj politici koja dolaze od sporazuma s drugim zemljama, snaga i probitci ostalih sila te čimbenici, koji nisu u vlasti države kao što su položaj zemlje i ovisnost o vanjskoj trgovini. Čini se, da je Amerika iznimno nježna država.

To što američki političari, politolozi i mediji nazivaju „političkom zbrkom“ je nepovratno stvaranje višestožernog svijeta, koji potiskuje dosadašnju dotrajalu američku hegemoniju ili hegemoniju svjetskog kapitala, koji se sve više raspačava po državama u razvitku. Nije teško zaključiti, da je sadašnje često američko pozivanje na „nacionalne probitke“ prouzročeno upravo sahnjenjem američke hegemonije. Jedan od sporazuma, koji smetaju Americi je i sporazum o uspostavi Svjetske trgovinske organizacije.

Sve češće pozivanje zapadnih političara, medija i mudrosnih zaklada na „nacionalne probitke“ stvara ozračje prikladno za izricanje državama s nepoćudnim političkim sustavima političkih i gospodarskih kazni, koje ipak ne donose zapažen učinak. Gospodarstva kažnjavanih zemalja u razvitku dovoljno su krepka i izdržljiva, da se ona brzo prilagode izrečenim kaznama, posebice zato što kažnjavane države pojačaju međusobnu suradnju i suradnju s ostalim zemljama u razvitku. (Kažnjavani Iran naveliko posluje s Indijom i Kinom, a od ove godine je i član je BRICS-a.)

Zametanje političkih i gospodarskih svađa i sukoba pod izlikom zaštite nacionalnih probitaka je pogrešna i jalova zamisao. Za takav prilaz rješavanju nastalih američkih nevolja je kasno. Svijet se u minula tri desetljeća promijenio upravo nastojanjem Amerike, koja je ujedinila i bila uredila svjetsko tržište, koje je donijelo veliku silinu (dinamiku) gospodarstvima zemalja u razvitku, koje sad sastavljaju Svjetsku većinu. Kako sam ranije napisao, „gospodarsko težište svijeta nije više na Atlantskom oceanu, nego je sredina svjetskog gospodarstva u Aziji“.

Iako se uistinu ne smije umanjivati snagu gospodarstava mnogih država u razvitku (Indije, Indonezije, Nigerije, Irana, Malezije, Saudijske Arabije, Tajlanda i drugih), Kina je postala ne samo najjačom industrijskom i trgovinskom silom svijeta, nego i rasadnikom suvremene tehnologije. Usto, Kina nadzire najvažnije opskrbne mreže za pravljenje suvremenih proizvoda bilo zakupom prirodnih izvora u Aziji, Africi i Južnoj Americi bilo razvijanjem tehnologije za proizvodnju presudnog gradiva za pravljenje suvremenih proizvoda kao što su kovine, koje se izlučuju iz rijetke zemlje. Mnoge zemlje Svjetske većine imaju velike pričuve energenata. Prevaga u novom svijetu, koji je stvorila upravo Amerika, već je na strani zemalja u razvitku.

Američki vodeći političari okrivljuju Kinu, da ugrožava američke nacionalne probitke prevelikim industrijskim mogućnostima, koje Kini omogućuju da jeftino proizvodi i po svijetu jeftino prodaje svoje industrijske proizvode. Zašto i Amerika ne stvori velike mogućnosti industrijske proizvodnje te zašto i ona svojim proizvodima ne natrpa svjetsko tržište? Time bi američki automobili bili jeftiniji i pristupačniji američkim ljudima. Problem Amerike nije samo u malim proizvodnim mogućnostima, nego prvobitno u nedostatku proizvoda, koje svjetsko tržište traži, a koje Kina ima: iznimno brze željezničke vlakove, vjetrene turbine, fotonaponske ploče, električne automobile i pripadne akumulatore te dotjeran sustav postavljanja prometne podloge (autocesta, željezničkih pruga, mostova, tunela i luka).

Kako bi spriječila prodaju kineskih električnih automobila na svojem tržištu, Amerika je uvozne trošarine na njih povisila od 25% na 100%, a Europska unija je na takve automobile uvela uvozne trošarine od 40%. Sad se na američkom tržištu mogu prodavati samo skupi automobili domaće proizvodnje. Zbog skupoće američkog plina, koji je zamijenio jeftin ruski plin, njemački automobili su silno poskupjeli pa njemački proizvođači premještaju u SAD proizvodnju automobila za američko, a u Kinu za kinesko tržište. Michelin je iz istog razloga proizvodnju automobilskih guma za Kinu iz Njemačke premjestio u Kinu. Stanje u kakvom su se zatekla zapadna gospodarstva je posljedica političkih odluka zapadnih zemalja. Ako su nacionalni probitci zapadnih zemalja u jačanju, a ne u slabljenju industrijske proizvodnje, jasno je da nacionalne probitke ugrožava nerazborita zapadna politika, a ne prevelike industrijske mogućnosti Kine.

Međutim, takvi postupci zapadne politike otvaraju pitanje o tomu, što čini nacionalne probitke ili interese. Poslije namjernog samoranjavanja zapadnih zemalja njihove nacionalne vlade ne bi smjele i nadalje određivati nacionalne probitke. Što, zapravo, mogu biti nacionalni probitci?

U nastojanju da se odgovori na to pitanje valja poći od smisla države i važnosti postojanja naroda. Međunarodno priznata država je izravno odgovorna za svoj prostor i za ljude na njemu. Odgovornost države je uparena s njezinom vlašću nad prostorom i nad ljudima. Za obnašanje vlasti država ima politički sustav, koji određuje način vladanja te državni ustroj, koji je sredstvo države za vladanje prostorom i ljudima.

Usto, pučanstvo države treba imati svijest o zajedništvu putem pripadnosti istom prostoru i pripadnosti istom narodu, koji država treba sama stvoriti, ako njezino pučanstvo nema zajedničke pređe. K tomu, pučanstvo države sastavlja životnu zajednicu u smislu skupnog sudjelovanja ljudi u obavljanju dužnosti i u uživanju dobrobiti. Tijesna sprega vladara i naroda bila je bitna značajka svake države do pojave kapitalizma. Svaka država imala je i svoju, najčešće posebnu vjeru, koja je služila uspostavi i njezi životnog zajedništva. [Kineski car-ujedinitelj Čin Ši Huang (259.-210.) počeo je stvarati kineski narod, koji postoji odonda do danas kao što postoji i kineska država. Car Čin je uveo jedno pismo i počeo postavljati prijevoznu podlogu, kako bi svoj narod učinio cjelinom. Kinezi su uvijek bili svjesni da su narod.]

U opreci s prijašnjim odnosom naroda i države, u kapitalizmu se nakupljeni privatni kapital uklinio između države i naroda. Država i narod više nisu sami i nisu više upućeni samo jedno na drugo. Kapital je tuđe tijelo u dvojstvu države i naroda. Kapital je prigrabio i prisvojio državu i državnu politiku, a narod je ostao bez pokroviteljice i bez zaštite. Iznimkom su bile zapadnoeuropske kapitalističke države poslije Drugoga svjetskog rata, u kojima je narod uživao stanovitu zaštitu države ili politike, ali to je bilo zato, što je kapitalizam kao politički sustav bio ugrožen od sovjetskog komunizma. Takva zaštita ili „dobrotvorni kapitalizam“ je trajala samo do sloma komunizma u Europi.

Zapadnim političarima i politolozima te djelatnicima medija i mudrosnih zaklada je prirodno i neupitno to, da su nacionalni probitci jednaki „svrhama i nakanama međunarodno priznate države, kako ih vidi vlada države“. Po njima, državne probitke treba određivati i proglašavati vlada. Takvi ljudi su rođeni, odrasli i školovani u kapitalizmu, a kapital ih je i unajmio pa su slijepi da vide i priznaju to, da nacionalne probitke ne mora određivati vlada. U kapitalizmu nacionalne probitke određuje vlada, ali tako ne mora biti u političkim sustavima različitim od kapitalističkoga.

U zapadnim državama političari su zadojeni liberalizmom kao ideologijom kapitalizma. U političkim sustavima, u kojima političari nisu ideološki zadojeni, nego u kojima se vodi razumna politika ili Realpolitik probitci i dobrobiti naroda te svrhe narodne politike su unaprijed ili sami od sebe određeni. To su (1) čuvanje suverenosti ili vrhovništva naroda ili životne zajednice u odnosu na druge narode; (2) zaštita naroda i njegove države; i (3) stvaranje blagostanja ili životnog obilja. (Dok su u našoj vrsti postojale obitelji svrhe svake obitelji bile su njegovanje osobitosti, zaštita i stvaranje blagostanja. Zato su Kinezi smatrali, da je Kina velika obitelj, kojoj je car glava te da ljudi caru duguju ljubav dok god on dobro obavlja „mandat Nebesa da se brine za zemlju i ljude“. Svaki narod je velika obitelj.)

Uspostava razlučenih i obično umjetnim granicama odvojenih država, u kojima prebivaju narodi dio je „prirodnog“ reda. To je posljedica postojanja života i njegove evolucije. Sve životinjske vrste žive u odvojenim životnim skupinama kao što su mravinjaci, rojevi, jata, stada, čopori, krda, povorke (slonova), proširene obitelji i druge zajednice. Naša vrsta sve donedavno nije bila cjelinom. Ona je nedavno globalizirana.

Pripadnici naše vrste oduvijek je živjeli u razlučenim skupinama, sprva odvojenim nenastanjenim prostorom, a poslije prirodnim (rijeke, planinski lanci) ili umjetnim granicama. Čovjek je živio u temeljnim i proširenim obiteljima, skupinama obitelji, plemenima, savezima plemena i u narodima. Takve su bile izvorne zajednice. Podjelu u male zajednice nametala je oskudica hrane. Ljudske zajednice su se povećavale s napretkom uzgoja bilja i životinja. Kasnije, poslije uspostave civilizacije zajednice su bile zamijenjene državama, u kojima je vlast bila vezana uz privatnu imovinu vladajućeg staleža. Države su bile odvojene dogovorenim ili nametnutim granicama.

Globalizacija poslovanja korporacija brzo je dovela do globalizacije naše vrste. Naša vrsta je sad cjelina, golema obuhvatna životna zajednica, živi organizam, u kakvomu unutarnji odnosi trebaju biti ustaljeni kao što su ustaljeni odnosi i među organima i sustavima organa u jedinačnim biljnim i životinjskim organizmima.

Jedna od presudnih posljedica unutarnje povezanosti u našoj vrsti ili ucjelovljenja (integracije) vrste je to, što je dosadašnje poimanje nacionalnih probitaka postalo zastarjelim i štetnim. Države moraju svoje nacionalne probitke usklađivati, a ne ih jednostrano proglašavati. Tako globalizacija naše vrste dodatno jača potrebu napuštanja „kapitalističkog“ shvaćanja nacionalnih probitaka. Osim što život sam od sebe kao narodne probitke nameće suverenost, zaštitu i blagostanje, život različitih naroda u istoj velikoj, globalnoj životnoj zajednici ima i druge zahtjeve.

Prvo, postoji prijeka potreba integracije (ucjelovljenja) i asimilacije (upijanja) manjinskih skupina u životne zajednice i prianjanja cijelog pučanstva uz pripadni životni prostor, koji valja trajno dograđivati. Tako bi se jačala unutarnja sljubljenost ili homogenost naroda ili životnih zajednica, koja je potrebna za dobro obavljanje ljudskog posla.

Drugo, suradnja među životnim zajednicama i njihovim političkim zajednicama (državama) bit će jednako potrebna. Uspjela izgradnja vlastitog životnog prostora otvara put suradnji među državama. Poželjno je, da takva suradnja bude dvojna, dvostrana ili bilateralna. Dvojna suradnja ostavlja narode, koji su u nju uključeni slobodnima i suverenima. Višestrana ili „multilateralna“ suradnja obično traži predvodnika, koji se lako preobrazi u hegemona. Dvojna suradnja počiva na dogovoru, a višestrana na odluci većine.

Treće, uvjet za dobro i uspjelo obavljanje posla koji stoji pred vrstom je uspostava i njegovanje mira. Svaki „rat među narodima“, kakav je sadašnji Rat za Ukrajinu je unutarnji ili „građanski“ rat u vrsti. Našoj vrsti je uistinu potreban trajan ili vječni mir.

Potrebe vrste (1) da se države okane određivanja nacionalnih, javnih ili državnih probitaka; (2) da se provode integracija i asimilacija unutar životnih zajednica; (3) da se uspostavi i njeguje suradnja među životnim zajednicama; i (4) da se u vrsti uspostavi trajan mir nameću vrsti zahtjev, da iz sebe ukloni (1) kapitalizam kao politički sustav i (2) privatni kapital, koji je bio prvi i pravi uzročnik ratova u novijoj povijesti naše vrste.

Continue Reading