Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnje geopolitike. Osvrt se bavi zamisli neokonzervativnog britanskog premijera Keira Starmera o stvaranju europskih vojnih postrojbi za jamčenje primirja ili mira u Ukrajini. Starmer je svojom prisilnom zamišlju ili paranojom o stvaranju zapadno-europskih posredničkih ili interventnih postrojbi, koje bi bile smještene u Ukrajini zaokupio umove mnogih političara zemalja Europske unije. Starmer je zemlje, koje bi skupno dale svoje postrojbe za jamčenje mira nazvao „Savezom pripravnih“ (Coalition of the Willing). U Hrvatskoj se obično govori i piše o Koaliciji voljnih.

Starmerovu zamisao objeručke je prihvatio francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je poslije neslužbenog sastanka Saveza 28. ožujka europske postrojbe nazvao „postrojbama za reosiguranje“ mogućeg mira u Ukrajini. Francuski predsjednik predviđa, da „postrojbe za reosiguranje“ budu smještene na „određena strategijska mjesta“ u Ukrajini. Postrojbe bi služile za „odvraćanje mogućeg novog ruskog napada na Ukrajinu“.

Valja spomenuti, da se Savez pripravnih mukotrpno stvara, jer sve više članica Unije odustaje od sudjelovanja u postrojbama reosiguranja. Zasad su odustale neke važne članice Unije (Španjolska, Italija, Poljska), a Njemačka čeka uspostavu nove vlade u Berlinu. (Njemački i estonski ministri obrane, Boris Pistorius i Hanno Pevkur, složno su izjavili, da će „njihove zemlje poslati svoje postrojbe na tlo Ukrajine bar u teoriji“.) Od slanja postrojbi odustala je i borbena hrvatska vlada, nakon odlučne izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. Mađarska i Slovačka nisu ni došle na sastanak u Parizu, a Austrija je Državnim ugovorom 1955. godine obvezna na neutralnost ili neopredijeljenost. (Čini se da su zemlje bivše Austro-mađarske carevine nepripravne uputiti svoje postrojbe u Ukrajinu.)

Uspostava Saveza pripravnih i moguće upućivanje europskih postrojbi u Ukrajinu su „računi bez krčmara“ pa se valja pitati, što Starmeru i Macronu daje pobudu za bavljenje jalovim poslom. Po meni, tomu postoje dva izvora. Prvi je nepripravnost većine europskih političara, da se prihvate brige za svoju državu i posla za vlastiti narod. Svi europski narodi odreda su u velikoj nevolji. Njihova gospodarstva ubrzano slabe, posebice zbog deindustrijalizacije gospodarstava. Europski narodi propadaju, jer su izgubili unutarnju sljubljenost ili homogenost, a izostanak zbiljske, narodne politike im uzima nadu u budućnost.

Drugi izvor je naličje prvoga, a sastoji se u opsjednutosti europskih političara nastavkom Rata za Ukrajinu, iako se smatra da, Amerika i Rusija taj rat žele privesti kraju. Većina europskih političara – bez obzira što o Ratu za Ukrajinu misle u skrovitosti – odana je ratobornosti, koju zdušno ispovijeda na vrlo čestim službenim i još češćim neslužbenim sastancima. Čini se, da sastanci vodećih europskih političara služe samo skupnom razjarivanju njihove ratobornosti. Tomu znatno pridonose javni istupi Volodimira Zelenskog, kojega europski političari primaju u velikoj poniznosti. Je li Zelenski gospodar europskim političarima? (Osvrt 322.)

Tko nepristrano i čestito prati sadašnje događaje u svijetu i tko zbiljski procjenjuje mogućnosti naroda i njihovih država uviđa, da Europska unija ne može bez Amerike ostvariti smišljeni nadzor mogućeg primirja ili čak mira u Ukrajini. Mnoge zemlje Europske unije se plaše ruskog odgovora na poslanje europskih „mirovnjaka“ čak i kad bi imale dovoljnu skupnu vojnu silu, potrebno oružje za suvremeno ratovanje i potrebno streljivo za teško oružje. Više od svega europske zemlje brine izostanak potpore Amerike za nastavak Rata za Ukrajinu, jer je predsjednik Trump želio suradnju Rusije za uspostavu mira u Ukrajini i u Europi. Usto, europsko mirovno poslanje treba imati dopuštenje Vijeća sigurnosti UN.

Na nedavnom promašenom sastanku Saveza spremnih u Parizu počelo se je govoriti o potrebi „redimenzioniranja“ (promjene mjere) ili „rekalibriranja“ (promjene promjera ili uzorka). Ti izrazi su prava politička prašina, koja se baca u oči europskim narodima, kako bi se prikrio strah europskih sila od pojačavanja Rata za Ukrajinu. (Steve Witkoff, posebni izaslanik predsjednika Trumpa za Rat za Ukrajinu i za Bliski Istok kazao je, da se britanski prvaci prave Churchillom i namještaju kao Churchill, a da se francuski prvaci prave Napoléonom i postavljaju kao Napoléon.)

Očito je, da je u cijelom europskom Projektu Ukrajina riječ samo o govornom iskazivanju europske vojne snage, jer se britansko-francuska os suočava s velikim nevoljama u smišljanju provedbe tog projekta. Britanski premijer tvrdi, da stotine vojnih stručnjaka zdušno rade na uobličavanju zahvata za pomoć Ukrajini. Nedavno se ponovo javio glavni tajnik Atlantskog saveza Mark Rutte, koji govorom podupire Savez pripravnih za pomoć Ukrajini. Ipak, vlasti u Kiivu su nezadovoljne postupkom smišljana potpore ukrajinskim postrojbama. Nedavno su se oglasile i novine Ukrajinska pravda, koja u ime svojih vlasti traži novi, učinkovitiji način vojne potpore Ukrajini. O tome je nedavno pisala i novinska kuća Reuters.

U pozadini oklijevanja Europe da pruži pravu ratnu pomoć Ukrajini je strah od Rusije, koja je uz Ameriku i Kinu svjetska velesila. Ni europske države koje grlato zagovaraju pomoć Ukrajini nemaju dovoljno postrojbi da zaštite same sebe. Među najglasnije europske zagovarateljice upućivanja postrojbi u Ukrajinu (za slučaj sklapanja primirja ili mira) spadaju UK, Francuska i baltičke države. Odnedavno se spominje i pripravnost Danske, koja želi pokazati ratobornost posebice u svezi s nastojanjem Amerike, da se milom ili silom dokopa Grenlanda.

Europske sile neprestance mijenjaju sadržaj rasprave o vojnoj pomoći Ukrajini, zbog neslaganja unutar Unije, koje izazivaju izostanak pripravnosti SAD da se vojno brinu za Ukrajinu, otpor Rusije zapadno-europskim nakanama i mogući dogovor Amerike i Rusije o važnim svjetskim pitanjima, uključujući i Rat za Ukrajinu. Usto, britanski premijer Keir Starmer i francuski predsjednik Emmanuel Macron žele preurediti Savez pripravnih tako da bi manje europske države uputile svoje postrojbe u Ukrajinu, pri čemu bi Francuska i Britanija izdaleka upravljale vojnom nazočnosti ili vojnim zahvatima tih zemalja. Francuska i Britanije bi malim europskim silama služile kao reosiguranje, kakvo su one prije odbijanja Amerike tražile za same sebe. Tako je, iako su Francuska i Britanija daleko i od Ukrajine i od Rusije.

Iako sudionice sastanaka Sveza pripravnih za Ukrajinu ostavljaju vanjski dojam unutarnjeg suglasja, razgovori „iza zatvorenih vrata“ pokazuju golemo neslaganje, koje dolazi od potpunog besmisla europskog mirovnjačkog zahvata u Ukrajini. Suglasje nije mogao uspostaviti ni predan rad „stotine vojnih stručnjaka mnogih europskih zemalja“. Zato mnogi zapadni diplomati u opreci sa zapadnim vojnim stručnjacima sumnjaju u uspjeh Saveza pripravnih. Zamisao o stvaranju Saveza pripravnih (Koalicije voljnih) je jalova i neprovedljiva. Tu zamisao neće učiniti vjerodostojnom i provedljivom ni njezino „redimenzioniranje“ ni promjena njezina usmjerenja.

Zadnja izlika Saveza pripravnih za izostanak njihova programa za Ukrajinu, koji iznose zapadni mediji je pogoršanje stanja na bojištima u Ukrajini. Navodno, zamisao o stvaranju Saveza pripravnih pojavila se je dok je Ukrajina bolje stajala na bojištima. Sastanak „pripravnih“ u Londonu održan je samo tjedan dana prije sastanka „pripravnih“ u Parizu, kad su se pojavile sumnje u uspjeh pothvata i kad su počela neslaganja unutar Saveza pripravnih.

Promicatelji Saveza pripravnih za Ukrajinu moraju otvoreno priznati, da se „deindustrijalizirana i demilitarizirana“ Europa ne smije sama upuštati u ukrajinsku pustolovinu, a Amerika je Ukrajinu prepustila Europi.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom današnje geopolitike. Osvrt se bavi iznimnom i jedincatom političkom pojavom Volodimira Zelenskog, koji je donedavno određivao stav i postupanje zapadnih političara. Osobnu volju dosadašnjeg ukrajinskog predsjednika bez pogovora su provodili ukrajinski građanski i vojni dužnosnici, ali i zapadni političari i zapadni skladištari oružja. Zelenskom su se dugo dodvoravali svi zapadni političari i izlazili mu ususret u zadovoljavanju političkih, financijskih i vojnih želja. Zapad se odzivao na najneznatniji mig Zelenskoga.

Postavlja se pitanje: „Otkud je dolazila svemoć Zelenskoga?“ Odgovor na postavljano pitanje vjerojatno valja tražiti u pojavi još jednog sličnog političara u osobi izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Premijeru Netanyahuu kao i ukrajinskom predsjedniku Zelenskom prijašnji američki predsjednik Joe Biden obećavao je svesrdnu i sveobuhvatnu američku pomoć „dok god ta pomoć bude potrebna“ (,for as long as it takes‘). Očito je, da postoji poveznica između Netanyahua i Zelenskog, kao što postoji i poveznica između Projekta Ukrajina i Projekta Izrael. Razlika među spomenutim projektima je u tomu, što se jedan od tih projekata provodi u moru nesložnih arapskih ili islamskih zemalja, a drugi u susjedstvu prostorno najveće države svijeta, koja pripada staromu političkom narodu, a ne vjerski usmjerenom pučanstvu.

Bilo je u najmanju ruku zanimljivo pratiti držanje i postupke Volodimira Zelenskog. Narod Zelenskog je uz njegovo osobno nastojanje i na njegov poseban način poslužio kao sredstvo Zapada za napad na Rusiju, koji je bio sračunat na njezino uništenje i komadanje. Američki ministar vanjskih poslova Rubio je priznao, da je Zapad dosad ratovao protiv Rusije putem zastupnika. (U engleskom govornom području se govori o ratovanju putem zastupnika, opunomoćenika ili ovlaštenika.) Ipak, po držanju i postupcima Zelenskog zaključivalo se, da on predvodi Zapad u obračunu s Rusijom.

Zelenski je kao glumac po struci prisvojio ulogu mesije i spasitelja Europe te cijelog Zapada. Nije Zapad spasitelj Ukrajine, nego je Zelenski spasitelj Zapada. Zapad je prihvatio tu ambiciju ili vlastoljubljivost Zelenskog, jer sam nije htio preuzeti ulogu predvodnika obračuna s Rusijom strahujući od moguće osvete Rusije. Čak je i Atlantski savez zatomio svoju vojnu i odnedavno napadačku ulogu te svoje djelovanje prikrio svesrdnom vojnom pomoći svojih članica Ukrajini i to u oružju i streljivu, novcu i stručnoj pomoći te u obavijestima za bojište. Cijelom Zapadu, većini Ukrajinaca i samom Zelenskom se činilo, da je politički organizam Zelenskog nepropadljiv.

Zelenski je bio prihvatio ulogu predvodnika Zapada, ali je nastojao ostaviti dojam, da on samo moljaka Zapad za pomoć Ukrajini, iako se je po zapadnoj pripravnosti za pružanje pomoći Ukrajini moglo zaključiti, da je Zapad dužan i obvezan pomoći Ukrajini te da je to obveza Zapada prema jednoj višoj, svemoćnoj sili, koja se skrbi za Zelenskog i za Ukrajinu.

Ipak, na prelasku iz prošle u ovu godinu dogodila se „silna preobrazba“, kako je jednom napisao Dobriša Cesarić. Na izborima u studenomu prošle godine pobijedio je Donald Trump, pred kojim se je povukla dotadašnja vlast Demokrata, koji su u političkoj vlasti neokonzervativaca i u financijskoj ovisnosti od kozmopolitskog, svjetskog privatnoga kapitala. Nastupila je velika promjena u stavu američkih vlasti prema pomoći Ukrajini. Nitko ne zna ni koliku i kakvu je pomoć Zapad dao Ukrajini ni koliku i kakvu pomoć je Ukrajina primila. (U američkoj politici se je uvriježila izreka: „10 posto za velikog gospodara“.) Ipak, Amerika je pružila Ukrajini višekratno veću pomoć od ukupne pomoći ostalih zemalja Zapada.

Predsjednik Donald Trump ima pogled na pomoć Ukrajini drukčiji od pogleda Demokrata, neokonzervativaca i svjetskog kapitala nagomilanoga u Americi. Donald Trump iskreno želi uspostavu mira u svijetu pa on želi privesti kraju Rat za Ukrajinu. Trumpu smeta nastojanje Zelenskog i Europske unije da se rat u Europi nastavi. Trump želi ograničiti pomoć Ukrajini, kako bi je prisilio na prihvaćanje mirovnog ugovora, koji bi Amerika izravno sklopila s Rusijom, jer je sadašnji Rat za Ukrajinu rat između SAD i Rusije.

Moljakanje američke pomoći više ne pomaže Zelenskom, a pomoć ostalih zapadnih zemalja Zelenskom nije dovoljna za njegovu „pobjedu nad Rusijom“. Ako Zelenskom američka pomoć ne dolazi milom, možda će mu doći silom. Za posjeta Bijeloj kući 28. veljače ove godine Zelenski se je pred novinarima prepirao s američkim predsjednikom te mu otvoreno prijetio. Držanje ukrajinskog predsjednika toliko je bilo prekoračilo mjeru, da je američki predsjednik zapovjedio, da se Zelenskog udalji iz Bijele kuće, koju on poslije tadašnjeg izgona još nije posjetio.

Poslije izgona iz Bijele kuće Zelenski je zrakoplovom doletio u London, gdje ga je svesrdno dočekao neokonzervativac i laburistički premijer Keir Starmer. Otad se Zelenski sukobljava s američkom državnom upravom i zdušno nastoji zavaditi Europu s Amerikom, kao da je Europa sposobna sama pomoći Ukrajini „pobijediti Rusiju“. Zelenski je nastojao okrenuti London i Europsku uniju protiv Amerike. Europa je – očekujući da će sama morati pomagati Ukrajinu i Zelenskog – smislila program Ponovnog naoružavanja Europe, ali taj program nailazi na otpor njezinih ključnih članica.

[Nedavno je javljeno, da se ubrzano osipa Savez voljnih, koji je nastojao uspostaviti britanski premijer Keir Starmer i koji je trebao jamčiti provedbu očekivanog mirovnog sporazuma za Ukrajinu. Isto tako, ključne europske zemlje (Italija, Francuska, Španjolska, Poljska) nisu pripravne plaćati briselski program Ponovnog naoružavanja Europe. Javljeno je i to, da je francuski predsjednik Emmanuel Macron predložio, da se provedba, zaštita i jamčenje mira u Ukrajini prepusti Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda.]

Osobni prijepor Zelenskog i Trumpa pred novinarima u Bijeloj kući dogodio se dva tjedna poslije dugačkoga telefonskog razgovora predsjednika Trumpa i predsjednika Putina. Prava svrha tog razgovora bili su obnova pravih diplomatskih odnosa te oporavak političkih i poslovnih odnosa Amerike i Rusije. Predsjednik Trump je poslije svojeg razgovora s predsjednikom Putinom izjavio, da Amerika i Rusija imaju goleme mogućnosti, koje trebaju iskoristiti suradnjom svojih država i svojih poslovnih zavoda. Posebno je spomenuo suradnju dviju država u Arktičkom moru, koje je nastavak golemog ruskog kopna i od kojega Ameriku (zasad) razdvajaju Kanada i Grenland. Mnogi politički promatrači očekuju, da će suradnjom Rusije i SAD biti popravljen namjerno oštećeni Sjeverni tok u Baltičkom moru te da će biti obnovljena doprema ruskog prirodnoga plina Europi.

Donald Trump želi uspostavu svjetskog mira pa treba pomoć velesile Rusije u svijetu i posebice na Bliskom Istoku. Zato Zelenski i njegovi pokrovitelji nastoje spriječiti pomirbu Amerike i Rusije novim ulascima ukrajinske vojske u ruski državni prostor, napadima na energetska postrojenja u Rusiji te poticanjem međusobnog sukoba Europske unije i SAD. Unatoč tom nastojanju, Amerika i Rusija nastavljaju međusobno surađivati. Te dvije države sad žele uspostavu uobičajenih i uvriježenih diplomatskih odnosa te žele produbljivati i širiti svoju suradnju, koja uključuje i obustavu Rata za Ukrajinu te uspostavu trajnog mira u Europi.

Ipak, Zelenskom, Ukrajini i Europskoj uniji nema mjesta za američko-ruskim pregovaračkim stolom. Oni su se sami isključili iz razgovora Rusije i Amerike, jer žele nastavak rata, a ne uspostavu mira. Nedavno su u Rijadu ruski i američki stručnjaci za zaštitu plovidbe u Crnom moru međusobno razgovarali dvanaest sati, a američka i ukrajinska poslanstva su u dva maha ukupno razgovarala sedamdeset minuta.

Na nedavnom sastanku u Rijadu SAD i Rusija su se dogovorile o zaštiti plovidbe trgovačkih brodova u Crnom moru, koja će omogućiti isporuke ukrajinskog i ruskog žita i gnojiva svjetskom tržištu. Usto, Rusiji će biti uklonjene gospodarske kazne, koje su je sprječavale da slobodno, bez opasnosti zaplijene rabi svoje brodove za prijevoz hrane i gnojiva, a ruskoj agrarnoj banci bit će ukinuto ograničenje uporabe zapadnog sustava plaćanja SWIFT. Rusija će moći slobodno nabavljati poljoprivredne strojeve. Mnogi promatrači kažu, da je Rusija u Rijadu dobila sve što je tražila, a da Amerika pritom nije ništa izgubila, jer ona nema probitaka u Ukrajini. Treba spomenuti i to, da će Amerika utjecati na Europsku uniju da i ona olabavi kazne Rusiji. Ne treba čuditi to, što su i Europska unija i Zelenski kivni na Ameriku, jer u mnogome izlazi ususret Rusiji.

Trumpov upravni ustroj ima protivnike u Zelenskom i u Europskoj uniji, iza kojih stoje američki neokonzervativci, koji su na predsjedničkim izborima izgubili vlast, ali i europski neokonzervativci, koji su u Europi (EU, Britanija) još na vlasti. Neokonzervativci se ne mogu pomiriti s očekivanim gubitkom Rata za Ukrajinu ili s propasti Projekta Ukrajina.

Postalo je očitim, da je oružani Rat za Ukrajinu izazvao politički građanski rat unutar Amerike, u kojoj Demokrati nastoje svim silama obezvrijediti i osporiti politiku sadašnjega američkog upravnog ustroja. Ipak, ruske državne vlasti shvaćaju osjetljivost položaja Trumpova upravnog ustroja pa ne žele prekomjernim zahtjevima otežati Trumpov položaj. (Izgleda da je Rusija odustala od svojatanja luke Odese i područja oko nje.)

Iako mnogi priznati, umjereni i pravedni politički promatrači tvrde, da će trampizam nadživjeti vladavinu Donalda Trumpa u SAD, ne zna se što se može dogoditi o predsjedničkim izborima 2028. godine, a i prije toga. Zato je očito, da je počela utrka s vremenom i to za Trumpa osobno, za sadašnji američki upravni ustroj, za Zelenskog, za Ukrajinu kao državu, za Europsku uniju te za neokonzervativce i u Americi i Europi.

Pitanje je, tko će prvi pokleknuti? Donald Trump može neočekivano oslabiti tjelesno i duševno, s obzirom na njegovu životnu dob. Ako se američkom predsjedniku nešto dogodi, njegov upravni ustroj može bez njegove duševne snage izgubiti suvislost u razmišljanju i sljubljenost u djelovanju.

Možda utrku s vremenom neće izdržati ni Zelenski, jer se Projekt Ukrajina nalazi pred slomom, posebice ako se pravo vrjednuje sadašnja suradanja Amerike i Rusije. Usto, Zelenski je predsjednik Ukrajine temeljem vlastitog ukaza o uvođenju izvanrednog stanja, u kojemu se navodno ne mogu držati izbori, iako su se u SAD izbori održali 1864. godine u vrijeme Građanskog rata i 1944. godine u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Zakonito predsjedničko razdoblje Zelenskog isteklo je u svibnju 2024. godine. U utrci s vremenom je i Ukrajina, koje su i građani i branitelji siti tuđeg rata, koji im je gotovo uništio i zemlju i narod. Usto, čini se da će o ishodu rata odlučivati Rusija i Amerika, a ne sami Ukrajinci.

Koliko utrku s vremenom može podnijeti Europska unija, u koju je ozbiljan razdor unio neokonzervativni Projekt Ukrajina. Predsjednica Europskog povjerenstva nastoji vlast sve više usredotočiti u Bruxelles, jer je to sredstvo opstanka središnjih vlasti u Bruxellesu. Narodi članica Unije sve više žele, da vlast bude raspačana na članice.

U utrci s vremenom su i američki i europski neokonzervativci, jer i njima istječe vrijeme, budući da se u globalnom svijetu ne može očekivati obnova američke hegemonije ili hegemonije svjetskog kapitala. Prevagu nad svjetskim kapitalom i američkom geopolitikom sve više dobivaju zemlje BRICS-a i Svjetska većina, koju predvodi BRICS. Geopolitika se sve više demokratizira.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi teškim stanjem u njemačkoj državi, mogućnosti izbavljenja Njemačke iz takvog stanja, stvaranje dobrobiti za njemački narod te poboljšanja utjecaja Njemačke u svijetu i u Europi. Slabo stanje u Njemačkoj primjer je slabog stanja u Europskoj uniji i slabog stanja u mnogim članicama Unije. Kao što je prije nekoliko godina pošast koronavirusa napadala Europljane tako sad pošast gospodarske recesije pogađa europska nacionalna gospodarstva.

Ukratko, po jadnom stanju Njemačke i cijele Europe može se zaključiti, da se ni Njemačka ni Europa nisu snašle u svjetskim političkim, gospodarskim, sigurnosnim i ljudskim promjenama, koje su donijele globalizacija poslovanja korporacija i posljedična globalizacija naše vrste. U ovom osvrtu bit će riječi o mogućem izbavljenu Njemačke iz teškog stanja, u kakvom se je Njemačka zatekla mnogo puta u svojoj prošlosti. Ipak, mogućnosti izbavljenja svake zemlje iz teškog stanja znatno su se promijenile od nastupa globalizacije.

Globalizacija poslovanja korporacija i politička globalizacija (globalizacija naše vrste) su sadašnje opće, svjetske okolnosti života narodâ. Posebnu okolnost sad čini Rat za Ukrajinu, koji se vodi usred malog europskog kontinenta. (Rat koji se vodi u Ukrajini nazivam Ratom za Ukrajinu, jer nije riječ o ratu Ukrajine i Rusije, nego o ratu između SAD i Rusije, u kojemu SAD i Europska unija rabe ukrajinski narod kao svoje sredstvo ili kao svojeg zastupnika, opunomoćenika ili ovlaštenika.) Po prestanku Rata za Ukrajinu otkrit će se pravo, teško stanje Njemačke i Europe, jer su jadni europski političari sad zaokupljeni ratom i nadom u pobjedu Ukrajine u tom ratu.

Koje su temeljne povijesne značajke njemačke politike? Prva povijesna značajka njemačke politike je pripravno služenje Nijemaca jakoj vanjskoj sili, poslije kojega bi uslijedio žestok otpor toj istoj sili. Navest ću dva primjera za takav preokret. Prvi se odnosi na Armina (Arminiusa, 18pr.Kr.-21AD), vojnog zapovjednika iz njemačkog plemena Čeruska, koji je zapovijedao rimskom konjicom. Armin se je 9. godine poslije Isusa okrenuo protiv Rimljana i na njih poveo vojsku saveza njemačkih plemena. Armin je u šumi Teutoburg namamio u stupicu tri rimske legije pod zapovjedništvom Publija Kvintilija Vara i uništio ih. Car August (27pr.Kr.-14AD) je poraz Varove vojske smatrao propasti i nazvao ga je „Varovom strahotom“.

Nijemci sad Armina nazivaju Hermannom. Između 1837. i 1875. godine Nijemci su Hermannu podigli najviši spomenik u Njemačkoj. Hermann je postao znakom njemačkog nacionalizma prije ujedinjenja Nijemaca i stvaranja carevine 1871. godine.

Drugi primjer je pružio Alarik („vladar svih“, 370.-411.) iz plemena Vizigota (Zapadnih Gota), koji je sprva ratovao za Gote, ali je još u mladosti stupio u rimsku vojsku u vrijeme cara Teodozija (379.-395.) i postao carevim saveznikom. Alarik je zadužio cara pobjedom nad Francima 394. godine, kad se je caru suprotstavio Eugen, koji je predvodio Franke i koji je Teodoziju htio oteti prijestol. Ipak, car Teodozije nije bio zahvalan Alariku, koji je nakon velikih gubitaka svoje vojske napustio rimsku službu.

Godine 395. Alarik je postao kralj Vizigota kao Alarik I, a vladao je do 410. godine. Umro je od groznice 411. godine. Alarik I je svoju vladavinu Vizigotima rabio za borbu protiv brojnih vladara Zapadnog Rima. Konačno je ušao u Italiju, gdje je i umro. Godine 410. opljačkao je Rim, ali je poštedio svetište sv. Petra, jer se je smatrao katolikom.

Druga trajna značajka njemačke politike je duboka podijeljenost njemačkog naroda, koja je znala biti prikrivena, ali koja je u vrijeme iznimnih stanja izbijala na vidjelo. Spomenut ću slučaj Germanika Julija Cezara (15pr.Kr.-19AD), koji je zapovijedao osmerim rimskim legijama od njih ukupno dvadeset četiri. Germanik je poslije pobjede Armina nad Varom tražio carevo dopuštenje, da povede vojsku na Njemačku i da se osveti Arminu za težak poraz Vara. August je odbio Germanikovo traženje i pozvao ga je da mu se pridruži u Rimu te pritom rekao: „Najbolje je Germane prepustiti njima samima pa će se sami upropastiti.“

Germanik je bio posinak cara Tiberija (14-37AD), koji je bio posinak i nasljednik cara Augusta. Germanik je za rat u Njemačkoj dobio dopuštenje cara Tiberija pa je ratovao u Njemačkoj od 14. do 16. godine poslije Isusa. Da se ostvari Augustovo predviđanje, Armina su 21. godine ubili pripadnici njegova plemena.

Podjelu među njemačkim plemenima izazvao je i postupak pokrštavanja u Europi. Jedna njemačka plemena su prihvaćala kršćanstvo kao vjeru, a druga su se odupirala pokrštavanju i nastojala zadržati mnogoboštvo svojih pređa. Sasi su se oštro odupirali pokrštavanju, a kad bi prihvatili kršćanstvo znali su se vraćati poganstvu i ubijati misionare. Nijemcima nije bilo ponuđeno carsko kršćanstvo, koje se je od cara Konstantina (306-337AD) bilo uvriježilo u Rimu, nego „benediktinsko“ ili izvorno Isusovo kršćanstvo, koje nije bilo spregnuto s vlasti, nego je njegovalo ljudsko zajedništvo.

Sasi su živjeli na sjeveru Njemačke pa se ne treba čuditi tomu, što je Njemačka za vrijeme Reformacije bila podijeljena na protestantski sjever i na katolički jug. Martin Luther (1483.-1546.) je naučavao, da ljude za vječnost spašava Božja milost, a u Katoličkoj crkvi se smatra, da ljude za vječnost spašavaju njihova dobra djela za života na Zemlji. Veliku podjelu u njemački narod unio je i marksizam, koji je bio smišljen upravo u Njemačkoj. Karl Marx (1818.-1883.) je nijekao postojanje narodâ, koje je on uzalud nastojao zamijeniti svjetskim radničkim staležom.

Njemački narod se je pod kancelarom Ottom von Bismarckom (1815.-1898.) ujedinio u Drugu njemačku carevinu, koja je propala 1918. godine, ali je protestant Bismarck poslije novog ujedinjenja Nijemaca 1871. godine počeo Kulturkampf (kulturnu borbu), u kojoj se je bio okomio na Vatikan i na njemačke katolike. Ipak, Bismarck je ubrzo odustao od napada na njemačke katolike, jer su mu njemačke katoličke stranke omogućile vladanje, tijekom kojega je iz vlade isključio liberale, koji su se protivili uvođenjem zaštitnih uvoznih trošarina, koje su pomogle industrijalizaciju Njemačke i od Njemačke stvorile novu svjetsku velesilu.

Usprkos uvriježene podjele poslijeratne njemačke politike na demokršćanske stranke (CDU/CSU) i na socijaldemokratsku stranku, smatralo se je da se njemačka politika i geopolitika vode putem suglasja među velikim strankama. Ipak, od pojave neokonzervatizma u SAD i u Europi u njemačkoj politici nema suglasja. Dosadašnja lijeva koalicija (Socijaldemokrata, Zelenih i Liberala) znatno je produbila podjelu u Njemačkoj, posebice putem nenadziranog useljavanja, rodnog usmjerenja, stava prema Rusiji, Kini i Izraelu te putem stava prema Ratu za Ukrajinu. Zbog sadašnjih dubokih podjela u njemačkoj politici ponovo u Njemačkoj jača nacionalizam kao što se događalo u Vajmarskoj republici između dva rata.

Treća trajna značajka njemačke politike i geopolitike je opsjednutost životnim prostorom (Raum ili Lebensraum). Švedski politolog, geograf i političar Johan Rudolf Kjellén (1864.-1922.) prvi je uporabio izraz geopolitika, ali je njemački geograf i etnograf Friedrich Ratzel (1844.-1904.) prvi uporabio izraz „životni prostor“ (Lebensraum) u smislu, u kojem su ga kasnije rabili njemački nacionalni socijalisti. Izvorni znanstveni smisao izraza Lebensraum bio je u tomu, da prostor na kojemu prebiva narod određuje snagu i značaj naroda.

Ratzel je počeo objavljivati znanstvene radove u vrijeme rasta njemačke industrije poslije ujedinjenja Nijemaca 1871. godine. Prema izvornom Ratzelovu učenju životni prostor nije imao politički i gospodarski, nego duhovni i rasni smisao. Ratzelova predavanja na Visokoj tehničkoj školi u Münchenu bila su iznimno posjećena, a mnogi Ratzelovi učenici su govorili o „prostornom determinizmu“. Ratzelove rane poglede na prostor dijelili su mnogi tadašnji znanstvenici kao što su bili Alexander von Humboldt, Carl Ritter, Johan Rudolf Kjellén te general i politolog Karl Haushofer. (Haushofer je posjećivao Adolfa Hitlera u zatvoru poslije pokušaja državnog udarca u Münchenu 1923. godine.)

Ratzel je smatrao, da važnost životnog prostora dolazi od poimanja „organske države“, po kojemu jači, razvijeniji i kulturniji narodi trebaju širiti svoj životni prostor, kako bi obogaćivali ostale, manje razvijene narode. Ratzel je smatrao, da se širenje države treba odvijati ne samo putem kopna, nego i preko mora. Smatrao je, da su sredstva uporabljena u kopnenom ratu potraćena, a da ulaganje u mornaricu s vremenom isplati samo sebe.

Stoga nije neobično to, da su Nijemci čeznuli za tuđim prostorom. Poznat je izraz Drang nach Osten (čežnja za istokom), jer su se Nijemci nastojali kopnom proširiti na susjedne istočne prostore. Nijemci nisu ni pomišljali, da se šire na zapad, jer su na Rajni bili Francuzi, koji su bili pravi, zakleti dušmani Nijemaca. (Još su drevni Rimljani za svoju granicu uzeli Rajnu, a prostor istočno od Rajne nije se sastojao od redovitih rimskih provincija, nego od „kolonija“. (Otud naziv grada Kölna, lat. Colonia, fr. Cologne.)

Međutim, Nijemci su povijesno imali i Drang nach Süden (čežnju za jugom), jer su oni od Kasnog srednjeg vijeka nastojali zauzeti Italiju, u kojoj je najpoznatiji grad uvijek bio Rim. Njemački vladari pravili su nebrojene pohode preko Alpa, kako bi se dokopali vlasti nad Italijom i Rimom, iako su pritom imali teške ratne gubitke. Njemački vladari potratili su mnoge godine ratujući u Italiji i pritom zanemarili uređivanje političkih, gospodarskih i ljudskih odnosa u vlastitoj zemlji. Rani primjer za to bio je spomenuti vizigotski kralj Alarik I. Čak je i španjolski katolički kralj i „sveti rimski car“ Karlo V (1516.-1519.-1556.) napao papinski grad Rim, a njegovi vojnici su grad opljačkali.

Ipak, Nijemci su poslije Drugoga svjetskog rata promijenili pogled na prostor. Nastala je škola „odnošajne geografije“ (relativne geografije). Po tom učenju, životni prostor ne određuje snagu i značaj naroda, nego narod (žitelji, obitelji, poslovni zavodi i država) stvara životni prostor. Nijemci su u Zapadnoj Njemačkoj – na najmanjem zemljopisnom životnom prostoru, koji su ikad imali – stvorili gospodarsko čudo, kojim su zadivili svijet. Nije čudo, što su njemački geografi promijenili poimanje prostora i što su stvorili odnošajnu geografiju. (Ja sam uveo pojam izgrađenosti životnog prostora. Izgrađenost životnog prostora je broj koji se dobije kad se ukupan domaći proizvod zemlje podijeli brojem stanovnika i površinom države u četvornim kilometrima. Ako se izgrađenost kineskog životnog prostora uzme kao 1, izgrađenost američkog životnog prostora je 6,38, a njemačkoga 116.)

Četvrta trajna značajka njemačke politike i geopolitike su izmjenjivanje razdoblja mukotrpnog rada Nijemaca i njihova nastojanja, da temeljem bogatstva stvorenog radom ostvare u svijetu politički utjecaj sumjerljiv njihovoj gospodarskoj snazi. Njemačka povijest pruža za tu značajku njemačke politike obilje primjera. Prvi primjer je pojava protestantstva na sjeveru Njemačke, na kojemu su se bili obogatili lučki i trgovački gradovi u Baltičkom moru i uz njega. Proslavljeni njemački politolog i ekonomist Max Weber (1864.-1920.) čak je pogrešno smatrao, da je protestantstvo stvorilo kapitalizam kao politički sustav. U stvari, Martin Luther je ponudio vladajućem kapitalu protestantstvo kao primjeren sustav uvjerenja, jer vlasti nikad ne određuju sustav uvjerenja, nego među ponuđenim sustavima uvjerenja biraju najprimjereniji. Sustave uvjerenja uvijek su smišljali „proroci“.

Drugi primjer nastojanja Nijemaca da gospodarsku snagu upare s političkim utjecajem u svijetu pruža industrijalizacija Njemačke pod Bismarckom poslije ujedinjenja Nijemaca 1871. godine. Novi njemački car Wilhelm II Hohenzollern (1888.-1918.) otpustio je 1891. godine mudrog njemačkog kancelara Otta von Bismarcka, kako bi mogao voditi pustolovnu geopolitiku. Car Wilhelm je bio „došao na gotovu“ i htio je Njemačku od europske velesile pretvoriti u svjetsku. Carevina mu je propala 1918. godine kad su se skrhale i ostale europske carevine.

Dodatan primjer političke nezasitnosti pruža Hitlerovo podizanje Njemačke kao feniksa iz „versajskog praha“ poslije 1933. godine. Kad je Njemačka gospodarski i tehnološki silno ojačala – Nijemci su u prvoj trećini dvadesetog stoljeća dobili daleko najviše Nobelovih nagrada za fiziku, kemiju i biologiju – Adolf Hitler ju je uporabio za osvajanje cijele Europe uključujući i Rusiju. Na Zapadu se je spasila samo Britanija. Hitlerova opsjednutost veličinom Njemačke donijela je slom njemačkom narodu, od kojega se taj naroda nije nikad biološki oporavio.

Najnoviji primjer njemačkog političkog propinjanja pružilo je nastojanja savezne kancelarke Angele Merkel, da zavlada Europskom unijom putem uvođenja zajedničkog novca i putem ograničavanja zaduživanja država. Njemačka je imala dosta (privatnog) kapitala, što joj je omogućivalo ulaganje u poslovanje, tehnologiju i prijevoznu podlogu. To je kancelarki Merkel donijelo „Pirovu pobjedu“, jer je za njezine vladavine cijela Unija počela propadati. Merkel je 2015. godine nametnula Uniji otvaranje granica za azijske i afričke useljenike, što je dovelo do znatnih međuljudskih nevolja u mnogim članicama Unije i do nesloge u Uniji. Kancelarka Merkel je nastojala od Europe napraviti „Četvrti Reich“. Merkel je nanijela veliko zlo Europi i Njemačkoj: njemački narod se od kancelarkina udarca nikad neće duševno oporaviti, kao što se nije biološki oporavio od Hitlerova udarca.

Njemački narod je sad u vrlo teškom stanju. Nijemci nemaju priliku ni raditi, iako im je često u radu bio spas. Njemačka se je „ne samo deindustrijalizirala, nego i demilitarizirala“, kako je rekao dosadašnji njemački ministar vojske Boris Pistorius. Njemačka je putem NATO-a i američkih postrojbi smještenih u Njemačkoj još uvijek pod američkom okupacijom. Nijemci su duboko podijeljeni na domoljube i globaliste, a globalizam zastupaju sve tri stranke, koju su dosad skupno vladale Njemačkom (Crveni, Zeleni i Žuti).

Njemačkoj teško pada izostanak uvriježenog savezništva s Rusijom, koje je resilo Nijemce za Napoleonskih ratova, pod kancelarom Bismarckom u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, u vrijeme posebnog mira u Brest-Litovsku, u vrijeme Vajmarske republike, u vrijeme dok je bio na snazi sporazum Molotov-Ribbentrop te u vrijeme ponovnog ujedinjenja Njemačke za vladavine kancelara Helmuta Kohla i predsjednika Mihaila Gorbačova. (Lavrentij Berija je – dok je mislio, da će on naslijediti Josifa Staljina – javio Nijemcima, da će dopustiti ujedinjenje Njemačke. Godine 1943. Berijin zamjenik i prijašnji sovjetski veleposlanik u Berlinu Vladimir Dekanozov, uzalud je pozvao „prijatelja“ Joachima von Ribbentropa, da se sastanu u Finskoj, kako bio sklopili poseban mir između SSSR-a i Trećeg Reicha.)

Po meni, Njemačka je malokad u povijesti bila u stanju težem od sadašnjega. Dosadašnja vlada Njemačke je u siječnju podnijela ostavku. Izbori su donijeli slabu pobjedu Friedrichu Merzu i Demokršćanima. Merz je rekao, da se je „Njemačka vratila“. Ipak, Merz nije Hermann. Osim toga, ruski predsjednik je nedavno na skupu ruskih gospodarstvenika izjavio, da se Rusija ni poslije rata neće usmjeriti na Europu, nego na zemlja BRICS-a i na Svjetsku većinu.

Merz kaže, da on Njemačku kani financijalizirati kao da svijetu treba još jedno financijsko središte. Dakako, Merz Njemačku kani i militarizirati u okviru skupnog europskog nastojanja nazvanog Ponovno naoružavanje Europe. Njemačku prije svega treba reindustrijalizirati, kako bi Nijemci, koji su iscrpili svoje prirodne izvore mogli opet raditi. Sad Nijemcima preostaje samo mukotrpan rad. Možda Nijemci još uvijek znaju raditi?

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta, koji su se bavili značajkama današnjeg svijeta, bavi iznenadnim i neobičnim američkim ratovanjem uvoznim trošarinama. Sustavnom ratovanju trošarinama predsjednik Donald Trump odao se je još 2018. godine kad je na Kinu navalio prve značajne trošarine. Četrdeset peti predsjednik SAD utaman je smatrao, da će nametanjem trošarina suzbiti gospodarski, trgovinski i tehnološki razvitak Kine te ograničiti politički utjecaj Kine u svijetu. Predsjednik Joe Biden se je iskalio namatanjem silnih trošarina Rusiji, što je pomoglo opći i posebice industrijski razvitak Rusije, koje gospodarstvo je postalo petim gospodarstvom (PPP) u svijetu i najvećim gospodarstvom Europe. (Europska unija je minulih godina Rusiji izrekla čak šesnaest kola gospodarskih kazni. (Mnogi Hrvati za kolo kažu „krug“, jer ne razlučuju krug od kružnice.)

[Predsjednik Barack Obama dobio je 2009. godine Nobelovu nagradu za mir, jer se je bio zarekao da Amerika neće više počinjati ratove i jer je gotovo raspustio vojni zatvor (GTMO) u američkom mornaričkom uporištu (NSGB) u Zaljevu Gvantanamo na Kubi. Predsjednik Obama je održao obećanje da neće počinjati nove ratove, ali je upropastio mnoge države obavještajnim potkopavanjem (Tunis, Egipat, Jemen, Libiju, Siriju, Ukrajinu i druge). Predsjednik Obama zamijenio je napade oružjem obavještajnim potkopavanjem. Sad je predsjednik Trump napade oružjem na druge države zamijenio slobodnim izricanjem gospodarskih i trgovinskih kazni u obliku trošarina. Da je Donald Trump ljevičar ili „demokratski liberal“, a ne razglašeni desničar možda bi i on zaslužio Nobelovu nagradu.]

Objavljena svrha nameta uvoznih trošarina je povećanje industrijske proizvodnje u SAD. Budući da u kapitalizmu proširenje industrijske proizvodnje dolazi od ulaganja korporacija, a ne države, valja očekivati da će namet uvoznih trošarina na neki način potaknuti korporacije, da ulažu u proizvodnju u Americi. Novi američki državni ustroj nametom trošarina prisiljava američke korporacije, koje su proizvodnju imale u tuđini da obnove proizvodnju u Americi.

Ujedno, namet uvoznih trošarina navodi mnoge tuđe korporacije, da ulažu u proizvodnju u Americi, ali ta proizvodnja je sračunata na zadovoljenje potražnje na američkom tržištu, a ne na izvoz. Tako je postupila njemačka korporacija BASF. Ipak, korporacija BASF i u Kini počinje proizvodnju za kinesko tržište, koja će biti znatno jeftinija od njezine proizvodnje u SAD. Europske proizvodne korporacije bježe iz Europe, u kojoj je plin iznimno poskupio od onesposobljenja plinovodâ u Baltičkom moru, kojima je ruski plin dopreman u Europu.

(BASF, Bayer, Michelin i druge korporacije, koje su za svjetsko tržište dosad rabile jeftin ruski plin u Europi, posebice u Njemačkoj premještaju svoju proizvodnju u daleke zemlje. Ipak, izdatci proizvodnje u SAD su razmjerno visoki pa ne treba očekivati, da će američki proizvodi koje god korporacije biti nadmetljivi ili konkurentni na svjetskom tržištu. Americi nedostaju i vješti industrijski radnici, kakvih u Kini ima golemo mnoštvo u svim strukama.)

Čini se, da je Donaldu Trumpu više stalo, da pokaže silu američke veledržave u nastajanju, nego da uistinu riješi pitanje reindustrijalizacije Amerike, koja bez jake industrijske proizvodnje ne može imati uravnoteženu trgovinsku razmjenu sa svijetom. Kao što sam naveo u jednom ranijem osvrtu Donald Trump je opijen nametom trošarina i prijateljskim zemljama (Kanada, Meksiko, Europska unija, Indija, Japan i druge zemlje) i neprijateljskima (Kina, Rusija, Iran, Sjeverna Koreja, Južna Afrika i druge zemlje).

Posebno je zanimljiv namet uvoznih trošarina na čelik i aluminij, koje iznose 25% kupovne vrijednosti proizvoda bez obzira na zemlju podrijetla proizvoda. Od ukupne svjetske proizvodnje čelika u 2024. godini od 1.881 milijuna tona Kina je proizvela 1.005 milijuna tona ili 53%. Indija je imala udio u svjetskoj proizvodnji čelika 8%, Japan 4,5%, SAD 4% i Rusija 3.8%. Kina proizvodi 13 puta više čelika od SAD.

U svjetskoj proizvodnji aluminija od 65 milijuna tona 2024. godine Kina je sudjelovala 66%, Indija 5,8%, Rusija 5,4%, Kanada 4,2%, a SAD 1,5%. (SAD su u 2024. godini proizvele 1 milijun tona aluminija, a u 1980. godini 4,7 milijuna tona.) Očito je, da su američke velekorporacije premještale svoju proizvodnju u tuđe zemlje, kako bi namaknule zaradu puno veću od moguće zarade u SAD i to zbog skupoće, a manje proizvodnosti rada u Americi. Sad se američka država nametom uvoznih trošarina, koje su sredstvo države snažno upleće u američko i u svjetsko gospodarstvo.

Slobodno nametanje uvoznih trošarina stvara neizvjesnost među proizvodnim korporacijama diljem svijeta. Zato kapital bježi iz proizvodnih korporacija i traži utočište u drugim vrijednosnicama. Vrijednost dionica na američkom tržištu dionica (Dow Jones, Nasdaq, S&P) nakon objave američkih uvoznih trošarina smanjena je u jedan dan za 1,7 trilijuna dolara. Od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću američka tržišta dionica izgubila su ukupno 4 trilijuna dolara.

Uvođenje trošarina kratkoročno će izazvati i poskupljenje i smanjenje proizvodnje tvarnih dobara. Korporacije će povećanje izdataka prenijeti na kupce, što će izazvati opću skupoću ili inflaciju, koja nosi smanjenje kupovne sposobnosti građana ili obitelji, korporacija i države. Usto, korporacije koje pod pritiskom nameta trošarina nastoje obnoviti i povećati proizvodnju u SAD trebaju vrijeme za gradnju proizvodnih pogona i za obuku osoblja, koje se je odviklo od industrijske proizvodnje. Dvadesetak milijuna došljaka, koje su Demokrati za svoje četverogodišnje vladavine namamili u Ameriku uglavnom nisu vični industrijskoj proizvodnji.

Mnoge američke proizvodne korporacije protive se nametu uvoznih trošarina, zato što (1) nisu sposobne u kratkom roku izgraditi nove pogone i (2) što nisu u stanju brzo osposobiti nove radnike za industrijsku proizvodnju. Usto, mnoge se proizvodne korporacije suočavaju s uvoznim trošarinama na tuđim tržištima. (Čini, da je od svih američkih proizvodnih korporacija najslabije prošao proizvođač poljoprivrednih strojeva John Deere. Kina je ili odustala od nabave hrane u Americi ili je uvela trošarine na uvoz američke hrane u Kinu. Usto, John Deere odnedavno pravi skupe poljoprivredne strojeve na elektroničko programsko upravljanje, za koje poljoprivrednici nemaju dovoljnu sposobnost kupnje. Usto, John Deere je – kako bi  čim više „gulio“ poljoprivrednike – održavanje isporučenih strojeva povukao u svoja središta za održavanje pa poljoprivrednici više nemaju popravak svojih strojeva na mjestu kvara.

Američki slobodan i širok namet uvoznih trošarina stvorio je veliku neizvjesnost diljem poslovnog svijeta. Zato se pogođene države, ali i države koje još nisu pogođene trošarinama (1) pripremaju za otvaranje novih tržišta, koja će im zamijeniti američko i (2) stvaraju saveze ili strategijska ortaštva (Rusija-Kina, Saudijska Arabija-Kina, Iran- Kina), koje će im pomoći da se lakše odupru nametu trošarina. Kanada se dogovara s Europskom unijom Japanom, Južnom Korejom pa čak i s Kinom. (Novi kanadski premijer Mark Carney otputovao je odmah poslije ustoličenja u Europu, kako bi u Bruxellesu i Londonu dogovorio „zamjensku“ trgovinsku suradnju.) Europska unija jača trgovinske veze s Latinskom Amerikom.

Među zemljama, koje su najteže pogođene američkim nametom uvoznih trošarina su najjače trgovinske ortakinje Amerike. Vrijednost trgovine SAD s Kanadom bila je 2024. godine veća od trilijun dolara, s Meksikom 840 milijardi dolara, s Europskom unijom 762 milijarde dolara; s Kinom (2023.) 640 milijardi dolara; s Indijom (2024.) 130 milijardi dolara, a s Brazilom 75 milijardi dolara. Zato se je i očekivalo, da će (1) američki izvoz u zemlje kažnjene trošarinama dočekati kaznene protivmjere te (2) da će pogođene zemlje tražiti zamjenu za američko tržište, da će se one međusobno povezivati i da će nastojati izbjegavati plaćanje u američkim dolarima za međusobno razmjenjivanu robu.

Usprkos američkom nametanju uvoznih trošarina, predsjednik Trump želi istovremeno ojačati dolar i zadržati ga kao svjetski pričuvni novac. Ipak, namet uvoznih trošarina odvraća sve zemlje svijeta od trgovinske i ulagateljske suradnje sa SAD što posljedično nosi znatno prekogranično plaćanje mimo američkog dolara. Takav razvitak u međunarodnoj trgovini i u ulaganjima očito vodi slabljenju ne samo uloge, nego i vrijednosti dolara. Povijest trgovanja i ulaganja je pokazala, da pričuvnim novcem može biti samo najjači svjetski novac, koji je uistinu jak.

Tako je svojevremeno bilo s habsburškim ili đenovskim talerom, nizozemskim guldenom ili florinom, engleskom/britanskom funtom te poslije Drugoga svjetskog rata donedavno s američkim dolarom. Sad je američko gospodarstvo slabo, a dosadašnja visoka američka domaća tržišna potražnja počivala je „na vjeri“ ili na zaduživanju američkih građana ili obitelji, američkih korporacija i američke države. Sad bi američki predsjednik Trump htio „na vjeru“ sačuvati snagu američkog dolara te ga učiniti jakim i svjetskim pričuvnim novcem. Ipak, zemlje Svjetske većine predvođene BRICS-om imaju izbor u međusobnoj suradnji i više nisu ovisne o trgovanju s Amerikom, reindustrijalizacija koje je neizvjesna i upitna.

Najzagonetnije pitanje vezano uz slobodan američki namet trošarina po meni je jednostranost Donalda Trumpa u izboru sredstava i načina reindustrijalizacije američkog gospodarstva. Primjerice, Amerika bi se mogla reindustrijalizirati i slabljenjem dolara što bi potaknulo izvoz američkih tvarnih proizvoda, ali sadašnji američki državni ustroj to ne dopušta. Trumpovo posezanje za uvoznim trošarinama ne može se objasniti ni oponašanjem predsjednika Williama McKinleyja, koji je bio predsjednik od 4. ožujka 1897. do ubojstva 14. rujna 1901. godine. Predsjednik McKinley je od Amerike napravio svjetsku gospodarsku i trgovinsku velesilu, ali je djelovao u podijeljenom svijetu. (Koncem devetnaestog stoljeća u američko tržište, koje je bilo zatvoreno trošarina pohrlio je britanski kapital, koji se je u sirovinama bogatoj Americi mogao bolje ploditi, nego u Britaniji.) Do Prvoga svjetskog rata svjetskim gospodarskim velesilama su postali i Njemačka ujedinjena pod Bismarckom i Japan za obnove carstva poslije ukidanja feudalnog šogunata u studenomu 1867. godine.

Trumpova jednostranost očito dolazi od Trumpova umnog stanja, a o izravnim razlozima tog stanja izdaleka se može samo nagađati. To što se izdaleka može zapaziti je potreba Donalda Trumpa kao osobe, da neprestance govori. Američki predsjednik svako potpisivanje nebrojenih izvršnih zapovijedi pretvara u malu konferenciju za tisak. Predsjednik Trump i za putovanja zrakoplovom razgovara s novinarima. Donald Trump se neprestance javlja na vlastitoj privatnoj mreži Truth Social. Potreba za neprestanim govorenjem se povećava s napredovanjem životne dobi.

Moguće je, da se u sadašnjoj životnoj dobi Donald Trump vraća u neka minula vremena, ali ni o tomu ne valja nagađati. Koji god umni razlog trošarinskoj jednostranosti Donalda Trumpa bio, američko nametanje uvoznih trošarina neće (1) reindustrijalizirati Ameriku, (2) u Americi napraviti suvremenu prijevoznu podlogu kakva postoji u Kini, (3) ojačati američki dolar niti će (4) obnoviti američki dolar kao svjetski pričuvni novac.

Postavlja se pitanje: Hoće li američki državni ustroj u sadašnjim brzim promjenama u svijetu potratiti vrijeme američkog naroda kao što ga je potratio ustroj Joea Bidena? Mnogi drugi narodi – posebice stari – sad dobro rabe svoje vrijeme.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom današnjeg svijeta, današnje geopolitike i današnjega međunarodnog trgovanja. Riječ je o olakom američkom nametanju uvoznih trošarina. Predsjednik Trump je sam sebe nazvao „čovjekom-trošarinom“ (tariff man). Američki predsjednik je nedavno ponosno izjavio, da je „riječ trošarina najljepša riječ u engleskom rječniku, ljepša čak i od riječi ljubav“. On je još za svojega prvog predsjednikovanja (2017.-2021.) uvođenjem trošarina na uvezene kineske proizvode 2018. godine upozorio na „kinesku opasnost“, uvidjevši da je Kina ozbiljan takmac Americi u industriji, trgovini, ulaganju i tehnologiji.

Američki predsjednik vrlo često zaprijeti nekim zemljama uvođenjem trošarina, kako bi ih prisilio na ustupke ili na „dogovor“ u nekim drugim prijepornim pitanjima. Namet trošarina je kazna, ali može biti i ucjenom. Tako je Predsjednik Trump početkom veljače postupio prema Kanadi i Meksiku čime je od obiju spomenutih zemalja postigao zatvaranje američkih kopnenih granica izvođenjem kanadske i meksičke vojske na granice. Prijetnja uvođenja trošarina navela je meksičku vladu, da dopusti američki napad dronovima („trutovima“) na sjedišta meksičkih krijumčarskih udruga, koje iz Meksika djeluju i u Americi. Ipak, pravi razlog odgodi nameta uvoznih trošarina Meksiku i Kanadi bio je nagli pad vrijednosti dionica na tržištima dionica u New Yorku (Dow, Nasdaq, S&P).

Predsjednik Trump je u svojemu novom predsjedničkom razdoblju kaznio mnoge zemlje nametom uvoznih trošarina. Najavio je pa privremeno, za trideset dana odgodio nametanje uvoznih trošarina Meksiku i Kanadi u stupnju od 25%, s tim što će uvozne trošarine na kanadske energente iznositi 10%. Sredinom mjeseca veljače američki predsjednik uveo je trošarine na uvoz čelika i aluminija iz svih zemalja svijeta u stupnju od 25%. Nije napravio razliku između saveznica i „neprijateljskih“ zemalja.

Objavljena svrha nameta uvoznih trošarina je smanjenje američkog manjka u razmjeni tvarnih dobara (sirovina, sastavnih dijelova, temeljnih kemijskih sastojaka i gotovih proizvoda) s mnogim zemljama. Amerika ima manjak u robnoj razmjeni s velikim brojem važnih zemalja (Kanadom, Meksikom, zemljama Europske unije, Kinom, Rusijom i s drugim zemljama). Razlog američkog manjka u razmjeni tvarnih dobara je slabost američke industrije, jer obujam uvoza i obujam izvoza ovise o snazi industrijske proizvodnje. Američka tvarna proizvodnja vrijedi 2,3 trilijuna dolara. Udio američke tvarne proizvodnje u američkom ukupnom domaćem proizvodu je 10,2%, a u zapošljavanju je 9.7%. U SAD su udjeli industrije u domaćem proizvodu i u zapošljavanju sumjerljivi.

[Kineska tvarna proizvodnja ima vrijednost 4 trilijuna dolara. Udio kineske tvarne proizvodnje u kineskom ukupnom domaćem proizvodu je 38%, a u zapošljavanju je 22.7%. Očito je, da manji udio kineske tvarne proizvodnje u zapošljavanju u odnosu na udio u ukupnom domaćem proizvodu dolazi od uporabe robota i umjetne umnosti. Primjerice, luka Šangaj je najveća luka na svijetu, a sav utovar, istovar i pretovar tovara obavljaju dizalice, kojima upravlja umjetna umnost. Proizvodnja tvarnih dobara u Indiji iznosi 680 milijardi dolara ili 17% indijske ukupne domaće vrijednosti, a zapošljava 12% zaposlenog pučanstva. Razmjeno mali broj zaposlenih u proizvodnji tvarnih dobara u Indiji dolazi od snage indijske procesne proizvodnje (kemija, farmacija), koja je uvelike automatizirana. Kina rabi umjetnu umnost, Indija automatizaciju, a američka proizvodnja zaostaje u oba ta postupka.]

Američko gospodarstvo se neprekidno deindustrijalizira od utemeljenja Svjetske trgovinske organizacije (WTO) 1995. godine. Otad su američke industrijske korporacije svoju proizvodnju prenosile u zemlje niske cijene rada i to prvotno u Kinu, koja je uvijek imala radnike vješte u izradbi komadni proizvoda. Kina je iskoristila uspostavu WTO i pohlepu američkih korporacija za dobrom zaradom pa ona putem ortaštva domaćih i američkih korporacija nije samo svladala proizvodnju suvremenih proizvoda, nego je i nakupila suvremenu tehnologiju. Usto, Kineska se je država predano starala za razvitak i unapređenje domaće tehnologije. Sad Kina nije samo industrijski i trgovinski, nego i tehnološki div.

Razinu sadašnje industrijske proizvodnje u SAD dobro pokazuju statistički podatci, koje je prikupio UNIDO. Kina sad ima 32% svjetske industrijske proizvodnje, a SAD imaju samo 16%. Njemačka ima 5,2% svjetske industrijske proizvodnje, a Indija 3%. Kina i Indija imaju po oko 1,4 milijarde stanovnika. Amerika ima oko 330 milijuna, a Njemačka 84 milijuna. Očito je, da će se prevaga Indije i Kine nad Zapadom i posebice nad SAD i nadalje povećavati.

Predsjednik Trump je 20. veljače ove godine na sastanku Udruge republikanskih guvernera zaprijetio zemljama BRICS-a, da ih čekaju uvozne trošarine od 150% vrijednosti proizvoda, koje kane prodavati na američkom tržištu. Kao razlog prijetnji američki predsjednik je naveo nastojanje zemalja BRICS-a, da unište dolar kao sredstvo prekograničnog plaćanja, držanja državnih i korporacijskih pričuva te kao sredstvo izravnih ulaganja u tuđe zemlje.

Valja spomenuti, da Amerika u Kini ne vidi samo takmaca, nego i protivnicu pa i neprijateljicu. Tako je, jer Amerika uvijek treba neprijatelja, koji tobože ugrožava američko gospodarstvo, američku tehnologiju i, dakako, američku zaštitu ili sigurnost. Amerika je, posebice pod predsjednikom Trumpom, uzela uvozne trošarine kao sredstvo obrane. Po meni, to je pogrešan izbor, jer američko tržište nije toliko veliko i bogato, da ostatak svijeta ne bio mogao dobro poslovati i bez pristupa američkom tržištu. To posebice vrijedi, ako se uzmu u obzir snažni gospodarski odnosi BRICS-a sa svim zemljama Svjetske većine.

Pouzdani prikupljeni podatci pokazuju, da među dvadeset zemalja svijeta, kojih se gospodarstva najsnažnije razvijaju nema niti jedne zapadne zemlje. Gospodarska dinamika ili silina vlada među zemljama BRICS-a i Svjetske većine. Kina je nedavno uklonila uvozne trošarine na proizvode iz najmanje razvijenih zemalja svijeta posebice iz mnogih afričkih zemalja. Usto, Kina je putem Pothvata ceste i pojasa uložila golema sredstva u razvitak prijevozne podloge (ceste, željeznice, luke) zemalja Svjetske većine te u razvitak proizvodnje tvarnih dobara, koje traži svjetsko tržište. Zato Kina i ostale članice BRICS-a ne očekuju i ne dočekuju namet američkih trošarina kao slabe, nego kao jake države. Slaba je Amerika, a njezino nametanje trošarina može još više ugroziti nju samu.

Za razliku od kineskog načina ulaganja u razvitak drugih zemalja, američka ulaganja su se obavljala uglavnom putem Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Ta su ulaganja obično bila uvjetovana provedbom reformi, koje su se sastojale u privatizaciji korporacija i javnih uslužnih poduzeća te u provedbi strogih poreznih i novčarskih mjera. (SAD su mnogim zemljama pružale i dodatnu „pomoć“ putem USAID-a, koja se je najčešće očitovala u potkopavanju tuđih država i u razaranju kohezije ili sljubljenosti tuđih naroda. Upravni ustroj predsjednika Trumpa de facto je ukinuo USAID, a njezinu glavnu zgradu – nazvanu po predsjedniku Ronaldu Reaganu – iznajmio Upravi za carine i zaštitu granica (Customs and Border Protection – CBP).

U načelu, postoje samo tri vrste kupaca: pojedinci ili obitelji, poslovne korporacije i države. U SAD pojedinci i obitelji su preveć zaduženi i to ponajviše putem uporabe kreditnih kartica i uzimanjem stambenih kredita pa imaju vrlu mali raspoložljivi dohodak. Korporacije su isto zadužene i to putem objave obveznica i uzimanjem financijskih kredita. Zaduženost američke države jedva treba spomenuti. Američka riznica dužna je više od 36 trilijuna dolara, a prošle je godine samo za dospjele kamate platila 1,125 trilijuna dolara. Opća zaduženost u Americi te neizvjesnost američke geopolitike i američke novčarske politike dovode u pitanje vjerodostojnost dolara kao pričuvnog novca te kao sredstva ulaganja i prekograničnog plaćanja. Mnoge zemlje ne znaju kad će i njima SAD nametnuti kazne i možda prisvojiti dolarske pričuve.

Zato se mnoge Americi prijateljske i neprijateljske zemlje rješavaju svojih dolarskih pričuva i kupuju zlato. Posebno valja istaknuti Japan, Veliku Britaniju, Saudijsku Arabiju, Švicarsku, Indiju i Kinu. (Zato je cijena zlata znatno prekoračila 3.000 dolara za uncu.) Japan se rješava američkih državnih obveznica, a kupuje kineske, jer one nose veći prihod i jer su zaštićenije. Japan je 2024. godine povećao kupnju kineskih državnih obveznica 54%.) Raspačavanju svojih pričuva na zlato, euro i drugi novac pridružile su se Indija, Kima, Japan, Azerbajdžan, Poljska i druge zemlje plašeći se moguće brze dedolarizacije državnih pričuva.

Prava svrha američkog nametanja uvoznih trošarina nije kazniti tuđe korporacije, nego natjerati američke korporacije koje imaju proizvodnju u drugim zemljama (Meksiku, Kanadi, zemljama Europske unije, Kini, Turskoj, Tajlandu, Vijetnamu, Maleziji, Singapuru i u drugim zemljama) da svoju proizvodnju vrate u Ameriku. Tako bi Amerika više izvozila, a manje uvozila industrijske proizvode, čime bi poboljšala stanje robne razmjene. (Korporacija Tesla bi trebala svoju proizvodnju iz Kine i Njemačke vratiti u Ameriku!?) Prije je Amerika izvozila i usluge posebice financijske. Ipak, većina usluga se obavlja u zemlji (domaće usluge kao što su prijevoz, trgovina, ugostiteljstvo i drugo), a izvoz financijskih usluga je smanjen, jer je digitalizacija poslovanja raspačala financijske usluge diljem svijeta.

Nepredvidljivost američke opće politike dolazi prvobitno od smjene Demokrata i Republikanaca na vlasti. Od 1947. do 2029. godine Demokrati su vladali ukupno 36 godina, a Republikanci će ukupno vladati isto toliko. Tomu treba dodati ideološku zadojenost američke politike i geopolitike: globalizam i ratobornost Demokrata te nacionalizam i mirotvorstvo Republikanaca. Nedavno je objavljeno, da je veliki privatni ulagatelj Warren Buffett uložio 1,2 milijarde dolara u birane meksičke zaštićene proizvode, a u Japanu je povećao udjele u japanskim veletrgovačkim kućama Itochu, Marubeni, Mitsubishi, Mitsui i Sumitomo. Od Trumpova ustoličenja do 26. veljače europske dionice su porasle 5,2%, a američke (S&P) 1%.

Po meni, namet uvoznih trošarina neće uravnotežiti robnu razmjenu Amerike sa svijetom. Americi je potrebno povećanje proizvodnje suvremenih proizvoda, kakve vanjska tržišta traže. Za to je potrebno unapređivati i osuvremenjivati američku tehnologiju. (Nije sva tehnologija u umjetnoj umnosti i u korporaciji NVIDIA.) Međutim, unapređivanje i osuvremenjivanje tehnologije ne može se prepustiti korporacijama, nego u tom vodeću ulogu treba imati američka država, koja će od korporacija i sveučilišnih ustanova tražiti štedljivost i razboritost u razvitku tehnologije. Ipak, se valja pribojavati toga, da poduprte korporacije neće vratiti zajednici pravu vrijednost u tehnologiji.

Američka država treba konačno početi uvažavati potrebe pučanstva, koje za život treba red, postojanost i predvidljivu zbiljsku politiku, kojih u Americi dosad nije bilo. Pučanstvo ili životna zajednica može imati ublažavajuće djelovanje na gospodarstvo općenito, na rast industrije i na razvitak tehnologije. U Americi se mora smanjiti međusobno nadmetanje korporacija i mora se povećati njihova suradnja. Jedno od sredstava za takvu blagodatnu promjenu može biti mudro i pomno državno ulaganje u unapređivanje tehnologije. Tako postupa kineska država, u kojoj su vlasti oduvijek imale „mandat nebesa da se brinu za zemlju i ljude“. Američke vlasti se isto trebaju brinuti za zemlju i ljude. America First!

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta, koji su se bavili značajkama današnjeg svijeta, bavi najnovijom, velikom zbrkom u američkoj geopolitici, koja bi se ipak mogla prometnuti u preobrazbu. Po početnim izjavama novoizabranog američkog predsjednika moglo se je zaključiti, da će Amerika postati veledržavom putem prisvajanja tuđeg prostora: Panamskog kanala, Kanade, Grenlanda i Pojasa Gaze.

Ipak, predsjednik Trump i američki imenovani visoki dužnosnici s vremenom su počeli drukčije govoriti i postupati. Predsjednik Trump je zapodjenuo razgovor s predsjednikom Putinom, koji je trajao 90 minuta, a Trumpov slijedni razgovor s predsjednikom Zelenskim trajao je samo sedam minuta. Za razliku od nastojanja generala Kelloga, koji je bio postavljen za mirovnog posrednika za Rat za Ukrajinu, da mamcima i prijetnjama navede Rusiju na uspostavu primirja, novoimenovani američki državnici sad govore o uspostavi trajnog mira u Ukrajini i u Europi. Novi američki ministar obrane Pete Hegseth izrazito kaže, da povrat Ukrajini prostora koji je osvojila Rusija nije ostvarljiva svrha.

U razgovoru američkog i ruskog predsjednika pretresena su mnoga pitanja današnjice: Rat za Ukrajinu, uspostava mira u Europi, stanje na Bliskom Istoku, pitanje iranskog nuklearnog programa, umjetna umnost (AI), stanje Europe, obnova isporuke ruskog plina i ruske nafte Europi te druga pitanja. Uoči razgovora dvojice predsjednika dogovorena je razmjena zatvorenika, u kojoj su Rusi „na vjeru“ oslobodili američkog osuđenika Marca Fogela.

Američki predsjednik je naknadno predložio, da Rusija ponovo pristupi Skupini sedam (G7), jer je ona za predsjednika Obame bila isključena iz Skupine osam. (Njemačka ministrica vanjskih poslova kaže da će to spriječiti, a Rusi kažu da se „ne žele vraćati u povijest“.) Nedavno je Elon Musk, obraćajući se Svjetskom sastanku o vladanju državom (World Government Summit) u Dubaiju, izjavio da će Amerika „gledati svoja posla“ i da se neće upletati u unutarnje poslove drugih zemalja. Čini se, da su se dvojica predsjednika razumjela i da su se sporazumjela o budućoj suradnji.

Od svih poteza novoga američkog upravnog ustroja trajni su samo nametanje uvoznih trošarina i prijetnje njima. Iako je Amerika za trideset dana odgodila namet trošarina u stupnju 25% na robu koja se uvozi iz Kanade i Meksika, poslije toga je Amerika svim zemljama – Kanadi, Meksiku, zemljama Europske unije, Rusiji, Kini i ostalim zemljama svijeta – nametnula uvozne trošarine na čelik i aluminij od 25%. Poslije razgovora s ruskim predsjednikom američki predsjednik zagovara ponovnu uspostavu isporuka ruske nafte i ruskog plina Europi.

Predsjednik Trump je svoj telefonski razgovor s predsjednikom Putinom ocijenio kao „odulji i koristan“. Predsjednik Trump je dodao, da su on i predsjednik Putin raspravljali o snazi Amerike i o snazi Rusije te o uzajamnim dobrobitima koje bi im s vremenom donijela uzajamna suradnja. Predsjednici Amerike i Rusije razgovarali su 12. veljače ove godine, a njihovi ministri vanjskih poslova Marco Rubio i Sergej Lavrov razgovarali su 15. veljače o budućoj suradnji njihovih ministarstava. Razgovor ministara predložio je Marco Rubio.

Po svemu što se je dogodilo od uspostave novog američkog upravnog ustroja, čini se – iako se to ne može izrijekom tvrditi – da je američki predsjednik nakanio ukrotiti vodstvo Europske unije i njegova ortaka predsjednika Zelenskog. To se može zaključiti po izjavama američkog ministra obrane, koji je otvoreno i neuvijeno dodatno rekao, da je članstvo Ukrajine u Atlantskom savezu neostvarljivo i da ne treba očekivati sudjelovanje američkih postrojbi u jamčenju mira u Ukrajini. Usto je američki tajnik za obranu prepustio britanskom kolegi Johnu Healeyju vođenje NATO-ove takozvane Ramštajnske skupine za vojnu pomoć Ukrajini.

Tomu valja dodati dva govora američkog podpredsjednika J. D. Vancea u Europi. U govoru na Svjetskom sastanku o umjetnoj umnosti u Parizu američki podpredsjednik je oštro napao Europsku uniju, zbog ograničavanja djelovanja i teškog financijskog kažnjavanja američkih privatnih („društvenih“) mreža. U svojem govoru na Konferenciji o zaštiti u Münchenu J. D. Vance je oštro napao Europsku uniju, zbog napuštanja demokratskih načela, koja se prvobitno očituju u prihvaćanju izborne volje naroda, građana ili glasača.

Američki podpredsjednik naveo je riječi jednog bivšeg povjerenika EU, koji je izjavio, da je bilo hvalevrijedno poništavanje izbora u Rumunjskoj u prosincu prošle godine kad je u prvom kolu izbora najbolje prošao Călin Georgescu, koji je bio ozloglašen kao protiveuropski i proruski kandidat. Navedeni europski povjerenik je usto izjavio, da treba poništiti izbore i u Njemačkoj, ako ishod ne bude povoljan za Europsko povjerenstvo. Vladini mediji i mediji uvriježenih političkih krugova u Njemačkoj pripisali su J. D. Vanceu simpatije prema stranci Alternativa za Njemačku (AfD), koju se zna nazivati neonacističkom. Američki podpredsjednik se je nedavno u Münchenu sastao s Alice Weidel, supredsjednicom AfD-a.

U novom američkom upravnom ustroju osim nastojanja nametanja uvoznih trošarina jaka je i žudnja za mirom. To je trajna crta američke republikanske politike. Demokrati su počinjali ratove, a Republikanci su ih privodili kraju nakon vidnog neuspjeha ratovanja. Primjerice, Korejski rat je počeo za vladavine predsjednika-demokrata Trumana 1950. godine. Po izboru za predsjednika u studenomu 1952. godine general Dwight Eisenhower posjetio je Japan, kako bi se kod američkih zapovjednika u Koreji raspitao za stanje rata u toj zemlji. Staljin je umro 5. ožujka 1953. godine pa su novi sovjetski prvak Nikita Hruščov i predsjednik Eisenhower već 1. srpnja 1953. godine sklopili korejsko primirje, koje i sad traje.

Rat u Vijetnamu zapodjenuo je demokrat John Kennedy, a razbuktao ga je predsjednik-demokrat Lyndon Johnson. Predsjednik Kennedy je 1960. godine broj američkih „savjetnika“ u Vijetnamu povećao od 900 na 16.000. Prema Američkom državnom arhivu u Vijetnamskom ratu poginulo je 58.220 vojnika. Rat u Vijetnamu kraju je priveo predsjednik-republikanac Richard Nixon.

Predsjednik-republikanac Ronald Reagan je bez rata odnosno putem politike porazio Sovjetski Savez, što je dovelo do rasapa te višenarodne političke tvorevine.

Istinabog napad na Afganistan počeo je predsjednik-republikanac George W. Bush ubrzo poslije napada al-Qaede na tornjeve-blizance u New Yorku, ali pod nazivom rata protiv terorizma. Politika i geopolitika Georgea W. Busha bila je zapravo politika neokonzervativaca (Cheney, Rumsfeld, Wolfowitz, Abrams, Perle, Bremer, Feith). Okončanje rata u Afganistanu upriličio je predsjednik Trump 2020. godine dogovorom s Talibanima. Sramotno američko povlačenje iz Afganistana upriličio je predsjednik-demokrat Joe Biden.

Američke obavještajne službe izvele su pod predsjednikom Obamom niz „obojenih revolucija od 2011. godine, kojima je rečenom svrhom bila „izgradnja države“ i koje su u tim zemljama bile stvorile političku zbrku. Posebno je teško stradala Ukrajina, u kojoj je državni udarac 2014. godine konačno doveo do velikog europskog rata, koji ovih dana državni ustroj predsjednika-republikanca Donalda Trumpa kani privesti kraju u dogovoru s Rusijom.

Ipak, iako su početne izjave američkog predsjednika i njegovih dužnosnika stvorile zbrku, kao putokaz za izlazak iz te zbrke mogu poslužiti postupci predsjednika Trumpa i njegovih ministara. Prvo, predsjednik Trump je iz svoje potrebe razgovarao s predsjednikom Putinom. Drugo, američki državni tajnik Marco Rubio poslovno je razgovarao s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom. U ministarskom razgovoru dogovorena je obnova punih diplomatskih odnosa Rusije i SAD, što je za Rusiju izuzetno važno, jer je predsjednik Obama potkraj svoju vladavine 2016. godine protjerao mnoge ruske diplomate i zaplijenio niz ruskih zgrada u kojima su bili smješteni ruski konzulati.

Sergej Lavrov i Marco Rubio te ruska i američka izaslanstva sastali su se u Saudijskoj Arabiji, kako bi dogovorili pojedinosti sastanka predsjednika Trumpa i Putina u Saudijskoj Arabiji vjerojatno do kraja mjeseca veljače ove godine. Na sastanku na vrhuncu u Saudijskoj Arabiji bit će postavljena načela i okvir buduće opće suradnje Rusije i SAD, kojoj bi samo jedan vidik bila uspostava mira u Ukrajini i u Europi. Sastanku na vrhuncu bi se možda mogao naknadno priključiti i netko iz Ukrajine, ali jamačno neće sudjelovati Europska unija. (Ministar Lavrov je objasnio zašto za pregovaračkim stolom nema mjesta EU: Unija se zauzima za nastavak rata, a ne za uspostavu mira u Ukrajini. Usput rečeno, mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó upozorio je SAD, da će Europska unija ometati i potkopavati mirovne pregovore. Szijjártó to zna, jer je dnevno u doticaju s europskim ministrima.)

Predsjednik Trump se je u Bijeloj kući sastao s japanskim premijerom Shigeru Ishibom 7. veljače, a s indijskim premijerom Narendrom Modijem 13. veljače ove godine. Ipak, zanimljivo je to, da se očekuje da će prvi sastanak američkog predsjednika izvan Amerike biti s ruskim predsjednikom Putinom. Očito je, da američki predsjednik veliku važnost daje poboljšanju i uređenju odnosa SAD i Rusije.

Po svemu sudeći, doći će do uspostave dobrih odnosa Rusije i SAD. Takvi odnosi su vladali i za prvog predsjedničkog razdoblja Donalda Trumpa. Te odnose je pokvarila nametljiva i napadačka politika predsjednika Bidena posebice nakon neutemeljenih optužbi Demokrata, da je „Trumpa u Bijelu kuću doveo Putin“. Popravak odnosa SAD i Rusije je samo sredstvo sadašnjeg upravnog ustroja SAD. Po meni, krajnja svrha popravka odnosa dviju od tri spomenute svjetske velesile je odvajanje Rusije od Kine. Amerika u usponu Kine vidi veliku pogibelj za sebe, iako je Kina samo takmac Americi, a ne i protivnica.

Bidenov upravni ustroj je nastojao odvojiti Kinu od Rusije u uzaludnom nastojanju, da se „Rusiju bez kineske potpore“ lakše svlada Ratom za Ukrajinu. To nastojanje nije uspjelo i nije moglo uspjeti, jer su Rusija i Kina već bile uspostavile uspjele strategijske i susjedske odnose. Kina je za Rata u Ukrajini i za teških kazni, koje je Zapad bio nametnuo Rusiji, pomogla Rusiji nabavljajući jeftino i za svoj probitak energente. Ipak, Rusija i Kina – kao jedine sadašnje svjetske velesile unutar udruge BRICS – su ortakinje u nezaustavljivom stvaranju novog uređenja svijeta, koje će počivati na dvostranoj (bilateralnoj) suradnji svih naroda svijeta i njihovih država. Novi svijet opće suradnje naroda je nužna zamjena za donedavnu američku hegemoniju, koju su američki neokonzervativci nastojali obnoviti pod predsjednikom Joeom Bidenom. Kina i Rusije imaju dužnost posvemašnje uzajamne suradnje.

Samo od sebe nameće se pitanje: Što Americi preostaje kad bude uvidjela, da njezina nakana razdvajanja Rusije i Kine ne uspijeva? Jedna mogućnost je pristup Amerike Svjetskoj većini, koju predvodi BRICS, koji već okuplja više od polovice svjetskog pučanstva i više od polovice svjetskih potrošača. Mislim, da će Amerika udariti tim putem.

Druga mogućnost je podizanje novoga svjetskog rata, ali je sadašnji američki upravni ustroj pokazao, ne samo da se kani novog rata, nego i da postojeći besmisleni rata Zapada protiv Rusije predano privodi kraju. Smatram, da sadašnje republikansko odustajanje od Rata za Ukrajinu nije samo volja Republikanaca, nego da ono postaje voljom cijelog uvriježenog političkog sloja Amerike. Nije li naša vrsta nepovratno globalizirana? U globalnoj vrsti Homo sapiens svaki rat je „građanski rat“. Amerika isto može nešto naučiti. Amerika bi se o dvjesto pedesetoj obljetnici svojeg osamostaljenja od Britanije 1776. godine trebala osloboditi opsjene svoje iznimnosti i osloboditi potrebe da ima neprijatelje.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi američkim olakim i lakomislenim izricanjem gospodarskih kazni poćudnim i nepoćudnim državama diljem svijeta. Amerika već dugo pod gospodarskim kaznama drži Sjevernu Koreju, Kubu i Venezuelu. Od 2014. godine pod sve težim kaznama drži Rusiju, a od 2018. godine i Kinu. Američkim kaznama vjerno se pridružuju i zemlje Europske unije. U minulim tjednima američke uvozne trošarine pogodile su Americi susjedne zemlje Meksiko i Kanadu, koje s Amerikom imaju slobodno trgovinsko područje USMCA. Nedavno su povišene kazne Kini, a SAD su najavile i izricanje uvoznih trošarina poslušnoj Europskoj uniji. Takve kazne pogađaju narode kažnjenih zemalja, ali i pučanstvo zemalja koje ih jedinačno ili skupno (EU) izriču.

Koji god lažni razlog izricanju uvoznih trošarina američki državni ustroj navede, pravi razlog izricanju uvoznih trošarina (Meksiko, Kanada, Kina, EU) je manjak u robnoj razmjeni SAD s većinom zemalja svijeta, posebice s EU, Kanadom, Meksikom i Kinom, koje su Americi najjači trgovinski ortaci.

Ipak, pravi razlog američkom manjku u robnoj razmjeni sa svijetom je nedostatak američkih proizvoda zasnovanih na suvremenoj tehnologiji. Amerika zaostaje posebice za Kinom, primjerice, u istraživanju Svemira; u proizvodnji brzih vlakova, teških strojeva za postavljanje prijevozne podloge, električnih automobila i električnih akumulatora, vjetrenih turbina i fotonaponskih ploča; u zbiljskoj uporabi umjetne umnosti u gradnji autocesta, u upravljanju lukama, gradskim prijevozom, međugradskim prijevozom; te u području satelitskih komunikacijskih sustava. Stoga, po meni, američko pomodno nametanje uvoznih trošarina zemljama diljem svijeta neće pomoći Americi uravnotežiti međunarodnu robnu razmjenu. Nametanje uvoznih trošarina neće samo od sebe osposobiti Ameriku, da pravi suvremene proizvode, kakve traži svjetsko tržište ili tržište Svjetske većine.

Izricanjem gospodarskih kazni u obliku naplate uvoznih trošarina Amerika svoje gospodarske takmace proglašuje američkim političkim neprijateljima. Njih se u stvari udaljuje s američkog tržišta i isključuje iz američkog svijeta. Taj postupak je oprečan ne samo slobodi (svjetskog) tržišta, nego i jednoj od temeljnih postavki kapitalizma: slobodnomu poslovnom nadmetanju korporacija, koje su u zapadnom kapitalizmu ponajviše privatne. Iako su prije, u vrijeme jakih nacionalnih država, kapital i politika bili spregnuti i međuovisni, velika usredotočenost kapitala u SAD pretvorila je politiku te zemlje u sluškinju i sredstvo kapitala. Politika zna biti isključiva kao i kapital. Politika SAD pretvara u neprijateljice mnoge Americi dosad prijateljske zemlje.

Globalizacija poslovanja velikih korporacija, koju je potaknula Amerika donijela je sama od sebe i globalizaciju vrste Homo sapiens odnosno političku globalizaciju svijeta. Svijet osim poslovne globalnosti ima i političku globalnost. Manjak u američkoj međunarodnoj robnoj razmjeni posljedica je obiju globalizacija, i poslovne i političke. Američko nametanje uvoznih trošarina i prijateljskim i neprijateljskim zemljama predstavlja političko upletanje (američkog) kapitala u svjetske poslovne odnose. Ipak, i ostatak svijeta – Meksiko, Kanada, Europske unija, Kina i zemlje Svjetske većine – ima svoju politiku i svoja politička sredstva. Jedno od sredstava ostatka svijeta je određivanje uvoznih protivrošarina na američke proizvode, a drugo je usmjerivanje robne razmjene mimo Amerike, u zemlje koje nisu opsjednute nametanjem uvoznih trošarina i koje nerado nameću uvozne trošarine.

Glede prvog sredstva, Kanada je bila uvela protivtrošarine u stupnju od 25% na uvoz američkih proizvoda do vrijednosti 155 milijardi kanadskih dolara. Budući da je kao razlog nametanju uvoznih trošarina na kanadske proizvode Amerika navela otvorenost kanadske granice za krijumčarenje ljudi, oružja i narkotika, kanadski uzvrat na američke trošarine donio je odgodu uvođenja američkih trošarina trideset dna, ali je Kanada pristala uputiti svoju vojsku na granicu s Amerikom, kako bi se spriječilo ili bar smanjilo krijumčarenje preko kanadsko-američke granice. Upućivanje kanadske vojske na granicu sa SAD trebalo je početno dogovoriti bez nametanja trošarina.

U primjeru Meksika bilo je teže, jer je predsjednik Trump jednom od svojih brojnih izvrših zapovijedi meksičke udruge za raspačavanje narkotika proglasio terorističkim organizacijama, što SAD nosi pravo vojnih napada na te udruge. Krijumčarenje ljudi, oružja i narkotika bilo je i u Meksiku izlikom za nametanje uvoznih trošarina na meksičke proizvode u stupnju od 25% vrijednosti proizvoda. Meksička predsjednica Sheinbaum nije odgovorila protivtrošarinama kao što je učinila Kanada, ali ih je najavila i pozvala SAD na suradnju i dogovor. Predsjednik Trump je u primjeru Meksika odgodio uvođenje trošarina isto 30 dana, jer je Meksiko pristao uputiti vojne postrojbe na meksičko-američku granicu. Upućivanje meksičke vojske na granicu sa SAD trebalo je početno dogovoriti bez nametanja trošarina, posebice zato, što su SAD na granicu već bile uputile svoje vojne postrojbe.

Glede drugog sredstva obrane od američkih trošarina Kanada već poduzima mjere smanjena ovisnosti svojeg gospodarstva o golemomu američkom tržištu. Kanada pojačava prijevoz nafte od nalazišta u saveznoj državi Alberta do luka na obali Tihog oceana. Dok je prije izvoz kanadske nafte u SAD iznosio 3,5 milijuna bačava dnevno, Kanada već do Tihog oceana prevozi milijun bačava nafte dnevno. Kanada je četvrti najveći proizvođač nafte na svijetu (6%) iza SAD (21%), Saudijske Arabije (11%) i Rusije (11%). Kanada ima treće najveće svjetske pričuve nafte u svijetu. Kanada će izvoz nafte sve više usmjerivati u Aziju, posebice u Japan i Kinu. Kanada je počela strategijske pregovore i s Europskom unijom.

Meksiko je nedavno napravio ugovor o slobodnoj trgovini s Europskom unijom i ima strategijsko ortaštvo s Kinom, koja će znatno ulagati u meksičku prijevoznu podlogu i u Meksiku uspostaviti proizvodnju električnih vozila za sjevernoameričko i za južnoameričko tržište. Kina i Meksiko prave zajednički institut za smišljanje i proizvodnju električnih vozila. Meksiko nedvojbeno postaje pravom industrijskom velesilom, jer američke automobilske korporacije već dugo u Meksiku proizvode automobile za domaće, američko tržište.

Primjeri odgovora Meksika i Kanade na američko nametanje uvoznih trošarina pokazuju, da je Svjetska većina  već pripravna za uspio otpor američkom političkom i gospodarskom nasilju. Izvan SAD postoji golem, većinski dio svjetskog tržišta, koji omogućuje slobodnu i nesmetanu trgovinsku, industrijsku i ulagateljsku suradnju među narodima i njihovim državama. Sad zemlje BRICS-a okupljaju više od polovice svjetskog pučanstva ili svjetskih potrošača. Tim tržištem ne mogu upravljati ni američki kapital ni američka politika, posebice zato što se plaćanje za isporučenu robu uvelike obavlja u mjesnom novcu članica. Kina plaćanje za više od polovice svoje robne razmjene obavlja u juanima ili renminbijima (narodnom novcu).

Amerika je dugo nastojala zavladati zemljama Svjetske većine putem poslovanja svojih korporacija, jer su američke korporacije bile najjače korporacije na svijetu ili na nekadašnjem svjetskom tržištu. Ipak, tehnološkim, industrijskim, trgovinskim i financijskim usponom Kine snaga američkih korporacija i njihova tehnološka prednost su se razmjerno smanjile.

Uz takav međusobni odnos snage američkih i kineskih korporacija, američko gospodarstvo i američko političko gospodstvo nad svijetom su se nastojali spasiti usiljenim razvitkom umjetne umnosti ili inteligencije (AI) i držanjem američke prednosti u tom području. Nedavna objava kineskog sustava umjetne umnosti DeepSeek R1 – koji ima otvoren i besplatan programski sustav – znatno je smanjila ili uklonila prednost američkih korporacija i u tom području visoke tehnologije. (Nagađa se da sustav DeepSeek R1 nije uradak malog poduzeća DeepSeek, nego proizvod goleme korporacije Huawei, koja prednjači u komunikacijskim mrežama 5G i u najnovije vrijeme u mrežama 6G. Osim toga objavljeno je, da je i golema tehnološka i trgovinska mreža Alibaba napravila svoj sustav AI.)

Poslije prodora kineskih korporacija u područje umjetne umnosti američka država se prihvatila dolara kao svjetskog pričuvnog novca i kao sredstva gospodarskog vladanja svijetom. Ipak, američki financijski sustav se nalazi pred slomom zbog silnih dugova rasipne američke države, koja samo ove proračunske godine (1. listopada 2024. – 30. rujna 2025.) mora isplatiti 3,6 trilijuna dolara dospjelih državnih obveznica, koje su prodali dosadašnji američki upravni ustroji. Amerika bi trebala prodati nove obveznice, kako bi podmirila državne dugove, a sadašnji vlasnici američkih državnih obveznica, ponajviše Japan i Kina, ni ne pomišljaju kupiti nove, nego nastoje prodati obveznice koje su ranije kupili.

Usto, Amerika je svoj novac pretvorila u oružje kojim napada nepoćudne države pa se ostale države plaše, da bi im Amerika mogla „smrznuti“ ili čak zaplijeniti dolarske pričuve. Ostale države su običavale držati u pričuvi američke dolare, jer su prekogranično plaćanje obavljale ponajviše u američkim dolarima, a sad ubrzano prelaze na plaćanje u mjesnom novcu. Svijet okreće leđa američkom dolaru.

U najnovije vrijeme, poslije drugog ustoličenja Donalda Trumpa za američkog predsjednika, američki državni ustroj se pomamio za tuđim zemljopisnim prostorom. Amerika će nastojati u svoje vlasništvo vratiti Panamski kanal, koji postupno umire zbog smanjenog dotoka svježe vode s kopna. Broj brodova koji sad dnevno prolaze Kanalom smanjen je od nekadašnja 34 broda na 24. Usto, nova meksička željeznica, koju je dao osuvremeniti predsjednik López Obrador, preuzela je od Panamskog kanala ozbiljan dio prijevoza spremnika (kontejnera). Amerika pošto-poto želi prisvoji Grenland, a predsjednik Trump opetovano prijeti pretvaranjem Kanade u 51. američku državu.

Ipak, u nadmetanju sa svijetom nema zamjene za ulaganje u razvitak tehnologije i u pravljenje suvremenih proizvoda. Nedavno je američka vlada objavila utemeljenje državnog ulagateljskog zavoda ili fonda, kakvi postoje u mnogim državama. Odredba državnih ulagateljskih zavoda govori o ulaganju u tvarne i financijske vrijednosti kao što su dionice, obveznice, nekretnine, dragocjene kovine te o inačnom ulaganju u dioničke fondove ili u posebne fondove, koji jamče visok povrat na uložene vrijednosti. Međutim, u opisu djelovanja državnih ulagateljskih zavoda nema riječi o ulaganju u razvitak tehnologije i u izumiteljstvo. Najpoznatiju svjetski državni ulagateljski zavodi su norveški, kineski i singapurski s ulozima od jednog do dva trilijuna dolara. Ukupan kapital triju dosadašnjih najjačih američkih područnih ulagateljskih zavoda je samo 144 milijarde dolara.

Amerika obilazi oko razvitka tehnologije „kao mačak oko vruće kaše“. Ona čini sve kako se ne bi upustila u prirodno gospodarsko nadmetanje s ostalim državama. Takav pristup Amerike posljedica je njezine opsjednutosti uporabom državne politike i vojne sile. Ta opsjednutost Amerike dolazi od njezina osjećaja ili od njezine zadojenosti vlastitom iznimnošću. Međutim, svijet se silno promijenio od globalizacije poslovanja korporacija i od političke globalizacije naše vrste. Nestao je svijet hegemonije jedne sile, a nastaje svijet dvojne ili bilateralne suradnje naroda i njihovih država. Sadašnje nevolje u svijetu i u jedinačnim narodima dolaze od prelaska svijeta iz hegemonije u svijet posvemašnje suradnje. Vrsta Homo sapiens postaje organizmom ili zajednicom, a zajedništvo je baština i biološke evolucije života i kulturne evolucije čovjeka.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi gospodarskim ratovanjem putem uvoznih trošarina na proizvode koje Americi isporučuju prostorno bliske i udaljene te politički bliske i neprijateljske zemlje. Razlozi američkom nametanju uvoznih trošarina su različiti.

U primjeru Meksika i Kanade razlog je otvorenost granica s tim zemljama te opako krijumčarenje ljudi, oružja i narkotika. Namet trošarina Kini opravdava se državnim poticajima, koje dobivaju kineska poduzeća, što priječi čestito trgovanje i zdravo međunarodno nadmetanje. Američki namet uvoznih trošarina na proizvode Europske unije nazvan je pravim imenom: Amerika s Europom ima nepovoljnu trgovinsku razmjenu. To je pravi razlog i za namet trošarina drugim spomenutim zemljama.

Pravi razlog američkom manjku u razmjeni robe i usluga sa svijetom je zaostajanje Amerike u razvitku tehnologije, koji bi korporacijama trebao omogućiti pravljenje proizvoda koje svijet traži. U tomu mnoge velesile pretječu Ameriku. Primjerice, Indija prednjači u kemijskoj i farmaceutskoj  industriji te u proizvodnji i izvozu računalnih programa. Rusija stalno napreduje u proizvodnji oružja i obrambenih sredstava te u području mirnodopske uporabe nuklearne energije.

Kina prednjači u postavljanju prijevozne podloge (ceste, željeznice, luke); u proizvodnji brzih vlakova, vjetrenih turbina, fotonaponskih ploča i električnih automobila; u odpustinjavanju pustinja i uporabi svemirskih komunikacijskih sustava u poljodjelstvu; u zbiljskoj uporabi umjetne umnosti (AI) za upravljanje lukama te međugradskim i gradskim prijevozom; u brodogradnji, istraživanju Svemira i razvitku vojne tehnologije; te u uspostavi opskrbnih mreža za svoju industriju, koja je daleko prva industrija u svijetu.

Ipak, Amerika je dugo prednjačila u razvitku tehnologije od Morseova izuma brzojava 1835. godine i uspostave prve brzojavne veze između Washingtona i Baltimorea 1844. godine, iako je prva brzojavna veza bila uspostavljena u Engleskoj između Londona i Birminghama 1838. godine. Brzojav se počeo naveliko rabiti u željezničkom prijevozu i u vojne svrhe. Uslijedili su izumi riječnih brodova s pogonom na kotače s lopaticama, telefona, izmjenične struje i bežičnog prijenosa energije (Nikola Tesla) 1888. godine te filma 1895. godine. Amerika je prednjačila u razvitku tehnologije i pravljenju traženih proizvoda do sadašnjeg političkog, gospodarskog i tehnološkog uspona Kine.

Predvodništvo Amerike bilo je najupadnije poslije Drugoga svjetskog rata kad je Amerika preuzela i njemačku ratnu i mirnodopsku tehnologiju te njemačke stručnjake koje su je bili razvili. (Amerikanci su u gradu Puchheimu okupljali vodeće njemačke stručnjake za raketarstvo, zrakoplovstvo, fiziku, kemiju i biologiju. Neki izvori tvrde, da je za to okupljane bio od braće Dulles zadužen Richard Nixon, koji za taj dobro obavljen posao bio navodno nagrađen izborom u Predstavnički dom Kongresa 1946. godine. Za okupljanje i „izvlačenje“ stručnjaka iz Austrije navodno je bio zadužen dr. Krunoslav Draganović.)

U Pentagonu je neposredno poslije rata bila upriličena izložba njemačkih proizvoda pa su mnoge američke korporacije preuzele i osuvremenile mnoge njemačke proizvode. Korporacija Ampex preuzela je njemački magnetofon na žicu i osuvremenila ga magnetskim zapisima na celuloidnu vrpcu, koja je imala nanos, koji se dao magnetizirati. (Pisac je za njemačke okupacije svojeg grada slušao zabilježene poruke, koje su putem njemačkih magnetofona bile razglašavane građanima.)

Sadašnje tehnološko zaostajanje Amerike u mnogim industrijskim područjima za Kinom, Indijom i Rusijom počelo je u prošlom stoljeću kad se je u Americi počela razvijati zabavljačka industrija (Hollywood, Las Vegas, Broadway). Uslijedio je razvitak ili uvoz privatnih („društvenih“) mreža, kojima je prva svrha zabava korisnika. Najbogatije američke korporacije bile su Facebook i Twitter. Posebno mjesto zauzima kineska mreža TikTok, koju se neprekidno sumnjiči za prenošenje osobnih podataka korisnika i osjetljivih podataka korporacija Komunističkoj stranci Kine. Američke privatne mreže se poslije sramote koje su doživjele političkim svrstavanjem uz Demokrate sad nazivaju Meta i X.

Navest ću dva dobra primjera kineskog smišljanja i pravljenja proizvoda temeljem nove tehnologije, kakve traži svjetsko tržište ili kakvi mu se nude. Odmah ću spomenuti to, da se je svjetsko tržište promijenilo od svoje uspostave 1995. godine kad je utemeljena Svjetska trgovinska organizacija (WTO). U stvari su stvorena dva „svjetska“ tržišta: zapadno tržište i tržište Svjetske većine, koje predvode zemlje BRICS-a, koji odnedavno okuplja polovicu svjetskog pučanstva odnosno svjetskih potrošača. Ta tržišta su područja ili sfere utjecaja velikih sila, kao što je bilo za Hladnog rata.

Prvi primjer kineskog smišljanja, pravljenja i prodaje novih proizvoda na osnovi suvremene tehnologije su bicikli s pogonom na vodik. Ti bicikli mogu s jednim spremnikom vodika prevaliti ukupno 50 kilometara, a mogu razviti brzinu do 25 km/sat. Bicikle pokrenu vozači uporabom nožnih papučica, ali se ubrzo sam od sebe uključi pogon na vodik. Bicikli imaju svoj informacijski sustav u koji je uključen i satelitski sustav GPS, koji bilježi stazu koju prevali bicikl, ali i koji sam od sebe javlja službi za održavanje mjesto na kojemu se nalazi bicikl, kojemu će se uskoro isprazniti spremnik. U Kini se bicikl prodaje po pristupačnoj cijeni.

Drugi primjer kineskog smišljanja, pravljenja i prodaje novih proizvoda na osnovi suvremene tehnologije su električni kamioni za miješanje i prijevoz betona. Ti kamioni imaju i do šest osovina za kotače pa su prikladni ta vožnju uz gradilišta. Elektronički sustav upravljanja kamionima-miješalicama omogućuje vozačima vrlo lagano upravljanje. Prošle godine u svijetu je prodano nešto više od tisuću kamiona-miješalica, od kojih kineski električni kamioni čine više od 50%.

Američka država, američke korporacije i američki mediji minulih godina opsjednuti su presudnom ulogom umjetne umnosti ili inteligencije (AI). U SAD se smatra, da će predvodništvo Amerike u području AI jamčiti gospodstvo zapadnog gospodarstva. Riječ je uistinu o nastojanju da se obnovi američki monopol u području računalstva, komunikacija i upravljanja složenim poslovnim, upravnim i vojnim sustavima. Skrivanje američkog tehnološkog razvitka u rov umjetne umnosti je jedino što je preostalo američkom gospodarstvu.

Premijer Velike Britanije je nedavno proglasio, da će njegova zemlja uskoro postati velesilom u području umjetne umnosti, za koji proglas premijer nema nikakvu zbiljsku osnovu. (Nedavno je premijer Sir Keir Starmer u Kiivu potpisao stogodišnji sporazum u općoj suradnji s Ukrajinom, u kojemu se predviđa pristup Ukrajine Atlantskom savezu.)

Međutim, nedavno su zapadna opsjena umjetnom umnošću i nastojanje Zapada da tako gospodari svjetskim gospodarstvom pretrpjeli težak udarac, koji im je zadala mala kineska početnička korporacija DeepSeek. Korporacija ima samo dvjesto zaposlenika, a sastavljanje računalnih sustava im nije bio posao.

Bitne značajke sustava DeepSeek R1 su: (1) otvorenost programskog sustava, što znači da korisnici mogu slobodno preinačivati program i ugađati ga svojim posebnim potrebama; (2) pružanje korisniku ne samo gotova uratka, nego i cijelog sadržaja, na koji se izradba uratka oslanja; i (3) niska odnosno beznačajna mjesečna naknada za uporabu sustava u iznosu od 6 američkih dolara. Korporacija DeepSeek je objavila, da joj je ukupan izdatak izradbe sustava bio samo 6 milijuna dolara. Sustav DeepSeek R1 si može priuštiti svaki korisnik mobitela, računala, Interneta i elektroničke pošte.

Posljedica objave sustav DeepSeek R1 bio je pad dionica korporacije NVIDIA na trgovištu dionicama Nasdaq u jednom danu 600 milijardi američkih dolara. NVIDIA proizvodi snažne integrirane sklopove za AI. To je najveće dnevno smanjenje vrijednosti jedne korporacije u povijesti američkog trgovanja dionicama. Objavu sustava DeepSeek R1 predsjednik Trump je nazvao „pozivom na buđenje“ američke informatičke industrije. Predsjednik je za utjehu Amerikancima rekao, da su mu kineski politički prvaci rekli, da Amerika ima najbolje svjetske znanstvenike.

Dana 29. siječnja ove godine dogodila se je teška zračna nezgoda nad Washingtonom, političkim središtem Amerike. Sudarili su se helikopter Black Hawk američkog ratnog zrakoplovstva i zrakoplov Bombardier američke zračne tvrtke American Airlines. U zrakoplovu je bio 60 putnika, a u helikopteru tri zrakoplovca. Čini se, da su upravljači prometom oko zračne luke prekasno zapovjedili helikopteru, da poveća visinu i da slijedi zrakoplov.

Zračna nezgoda u Washingtonu i udarac koji je doživjela američka industrija umjetne umnosti pokazuju, da su u Americi opće prilike toliko nesređene i da je američko gospodarstvo toliko tehnološki zaostalo, da SAD svoj utjecaj u svijetu ne mogu poboljšati ni novim svjetskim ratom, kao što su to postigli u Drugomu svjetskom ratu. Americi je kasno i za rat.

Iako su uređivanje prijevoza i postavljanje prijevozne podloge te državna ulaganja u tehnologije jedini i pravi put Amerike u budućnost, američki predsjednik Donald Trump je za glavno sredstvo obrane i sređivanja Amerike odabrao nametanje uvoznih trošarina na tuđe proizvode i usluge ili prijetnju nametom trošarina. Za svojega prvog predsjedničkog razdoblja Donald Trump je sjevernokorejskog predsjednika Kim Jong-una nazvao „Čovjek raketa“ (Rocket Man) pa bi se sad predsjednika Trumpa moglo nazvati „Čovjek Trošarina“ (Tariff Man).

Namet uvoznih trošarina može pomoći političkom kroćenju pojedinih zemalja kao što je bilo u primjeru Kolumbije kad je kolumbijski predsjednik Gustavo Petro odbio prihvatiti američki vojni zrakoplov, koji je trebao dopremiti kolumbijske prekršitelje, koji su bili nezakonito ušli u Ameriku. Predsjednik Petro je nakon prijetnje trošarinama poslao u SAD predsjednički zrakoplov, da „dostojno“ doveze u Kolumbiju njezine protjerane građane. Takav pristup predsjednika Trumpa nije uspio u primjerima Kanade i Meksika, koji su Americi zaprijetili protivmjerama. Pravo govoreći, predsjednik Trump se razmeće nametom uvoznih trošarina. Po tomu se čini, da je Donald Trump jesenas bio pobjednik na svjetskim, a ne na američkim izborima.

Američko prekomjerno, nepredvidljivo i široko nametanje uvoznih trošarina navest će mnoge zemlje, da se klone trgovanja s Amerikom. To će prvo učiniti Meksiko i Kanada. Meksiko je već napravio strategijski ugovor s Europskom unijom, a EU već pripravlja takav sporazum s udrugom Mercosur, koju čine Argentina, Bolivija, Brazil, Čile, Ekvador, Kolumbija, Paragvaj, Urugvaj i Venezuela. Mnoge trgovinske ortakinje Amerike će nastojati raspačati svoju trgovinu na više zemalja i područja, kako ne bi bitno ovisile o trgovini s Amerikom te kako se Americi ne bi isplatio namet uvoznih trošarina.

Predsjednik Trump je stavio uvozne trošarine „na veliko zvono“ i unaprijed upozorio mnoge zemlje na dolazeću pogibelj. S druge strane, zemlje Svjetske većine se putem BRICS-a sve više međusobno povezuju. SAD se nametom uvoznih trošarina same trgovinski izoliraju ili otoče. Zemlje koje ugrožava namet američkih uvoznih trošarina nalaze u BRICS-u ili pod okriljem BRICS-a luku spasa. Američki namet trošarina naudit će najviše Americi.

Predsjednik Trump uzalud nastoji poboljšati i uravnotežiti američku vanjskotrgovinsku razmjenu putem široke uporabe uvoznih trošarina. Novo prikupljanje gotovine putem uvoznih trošarina u Vanjsku poreznu upravu, koja se upravo uspostavlja u SAD bit će sve oskudnije kako vrijeme bude odmicalo. Naplata uvoznih trošarina neće poslužiti kao osnova za ulaganja, koja su potrebna Americi prvobitno za postavljanje suvremene prijevozne podloge i za razvitak tehnologije. (Kina ima zamjernu domaću prijevoznu podlogu, a već deset godina putem Pothvata ceste i pojasa postavlja svjetsku prijevoznu podlogu, koja će povezati u najmanju ruku Aziju, Afriku i Europu. Pothvat ceste i pojasa već je dosegnuo i Južnu Ameriku.)

Spas za Ameriku je u smišljenom državnom ulaganju u osuvremenjivanje prijevozne podloge i u napredak tehnologije. (Tako postupa Kina.) Država zna bolje od jedinačnih privatnih korporacija što je životnoj zajednici potrebno odnosno što je potrebno politici, gospodarstvu, zaštiti i pučanstvu zemlje.  To posebice vrijedi, ako se uzme u obzir, da je svijet nepovratno politički globaliziran. Politički globaliziranom svijetu nije potrebno ni omeđivanje drugih zemalja ni samoomeđivanje, koje nastoji provesti Amerika. Svojim namjeravanim postupcima Trumpova Amerika će od sebe otuđiti i odbaciti Europu, s kojom je dosad činila Zapad. Amerika se mora upustiti u reglobalizaciju poslovanja svojih korporacija. (Već se govori i piše o Zapadnoj Euraziji.)

Amerika je politički i gospodarski nesređena zemlja i ona više ne može nametati svoju volju ostatku svijeta. Americi je kao komad kruha potrebna suradnja s ostalim zemljama, ali se Amerika za takvu suradnju treba osposobiti sređivanjem svojeg stanja te uređivanjem gospodarstva putem postavljanja cjelovite prijevozne podloge i putem snažnog općeg napretka u tehnologiji. Ukopavanje američkog gospodarstva u rovove pa makar to bili i rovovi umjetne umnosti nije zamjena za otvorenu dvojnu suradnju s ostalim zemljama. Ameriku ne može spasiti ni Trumpova zamisao o američkoj veledržavi, koja bi nastala pripajanjem Americi Panamskog kanala, Kanade i Grenlanda. U globalnom svijetu nema zamjene za suradnju.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi velikom novinom u geopolitici i velikim izumom u povijesti državnosti. Osvrt se bavi mogućom preobrazbom Amerike od pobačenog i iscrpljenog svjetskoga hegemona u svjetsku veledržavu, kakva nikad prije nije postojala.

Na pisanje ovog i ovakvog osvrta navele su me tvrdnje novoizabranog predsjednika SAD Donalda Trumpa, da on Americi kani pripojiti danski posjed Grenland, samostalnu državu Kanadu koja je ionako dugo bila britanskom kolonijom, Panamski kanal koji su Amerikanci prokopali za svoje potrebe i možda državu Panamu, koju su SAD stvorile svojevoljno odrezavši dio države Kolumbije 1903. godine. Donald Trump je usto ustvrdio, da se Meksički zaljev odsad treba nazivati Američkim zaljevom.

Mnogi svjetski i hrvatski političari, politolozi i politički komentatori su izjave ponovnog američkog predsjednika Donalda Trumpa ocijenili kao neostvarljive ili kao razmetanje ili čak kao buncanje. Ipak, Donald Trump je svoje krupne i neočekivane zamisli iznio u kratkom vremenu – kao na dušak – pa im se mora posvetiti dužna pažnja, kako bi se u njima možda našao valjan geostrategijski smisao, koji bi Amerika kao još uvijek najjača politička sila svijeta možda mogla ostvariti.

Donald Trump je svoje zamisli o proširenju američkog državnog prostora iznio na velikom i presudnom sastanku za novinstvo, na kojemu je govorio i o nekim drugim presudnim pitanjima današnjice, primjerice o budućnosti Atlantskog saveza, o privođenju kraju Rata za Ukrajinu i o uspostavi zaštitnog sustava za Europu. Donald Trump je govorio i o suradnji s Rusijom u području Arktika, na kojemu će se odvijati i suradnja i suparništvo tih dviju velikih sila.

Ponovno izabrani američki predsjednik opravdava stvaranje nove veledržave razlozima zaštite Amerike i američkih probitaka. Ipak, nije uistinu riječ o zaštiti ili sigurnosti SAD, jer je Amerika s istoka i zapada zaštićena dvama golemim oceanima, a sa sjevera i juga dvama politički slabim i politički nesređenim susjedima, kojih gospodarstva ovise o pristupu američkom tržištu. Očito je, da Donald Trump nastoji Americi zajamčiti izravan pristup prirodnom blagu, koji je najlakše imati izravnim posjedovanjem Grenlanda te bez prostorne zapreke, koju bi mogla predstavljati Kanada.

Po meni, Donald Trump snuje američko napuštanje Atlantskog saveza, koji bi prepustio europskim silama i time do kraja upropastio cijelu Europu, koja vidno propada bez uporabe jeftinog ruskog prirodnog plina. Usto, Trump traži od Europe – pod prijetnjom nametanja visokih trošarina na uvozne europske proizvode – kupnju američkog ukapljenog plina, koji će SAD dodatno proizvoditi i na Aljasci te preko kanadskog prostora svojevoljno plinovodima voditi u SAD. Trump je za izborne kampanje najavio novo bušenje za dobivanje prirodnog plina. („Drill, baby, drill!“ – Buši, lutko, buši!)

Nije teško razabrati, da će izabrani predsjednik Trump ne samo Rat za Ukrajinu, nego i samu Europu prepustiti Europljanima. Umorna Europa je potpuno iscrpila prirodne izvore – čak je i proizvodnja električne struje putem vjetrenih turbina „otišla u vjetar“, a u novije vrijeme se Njemačka, koja još uvijek ima najjače gospodarstvo u Europi, sama potpuno opčinila „zelenom ideologijom“ pa je krivovremeno pozatvarala pravovremeno napravljene nuklearne elektrane. Europa više nema svjetski nadmetljivo ili konkurentno gospodarstvo. To što najteže pogađa Europu, je izostanak političke volje u njoj, koji su stvorili gotovo stoljetna američka okupacija Europe i potpun posluh Europe američkoj politici.

Kao glavni razlog prisvajanja Panamskog kanala Donald Trump navodi visoke panamske vozarine za američke brodove, posebice za američke ratne brodove, za brzo premještanje kojih s atlantske na tihooceansku obalu Amerike je kanal bio i prokopan. Trump se izrugivao s prepuštanjem Panamskog kanala Panami za predsjedanja Jimmyja Cartera „za jedan dolar“ 31. prosinca 1977. godine.

Moguće prisvajanje ili stavljanje pod potpun američki politički nadzor Meksika i Kanade pravda se potpunom otvorenošću meksičke i kanadske granice za useljavanje u SAD te krijumčarenjem ljudi, oružja i opijata preko tih granica kao da otvorenost tih granica nije namjerno njegovala dosadašnja uprava pod predsjednikom Bidenom, koji je nenadziranim useljavanjem nastojao zauvijek promijeniti rasni i etnički sastav američkog pučanstva. Zatvaranje međudržavnih granica ovisi o obje države, koje granica razdvaja.

Moguće i vjerojatno prisvajanje Grenlanda donijelo bi Americi neposredan izlaz u Arktičko more, kojemu bi trebalo podrediti prisvajanje Kanade, kako se ona ne bi nikad ispriječila američkom slobodnomu pristupu Grenlandu. Neprekidnost zemljopisnog prostora države olakšava njezinu obranu i postavljanje prave prijevozne podloge.

Trumpovo proglašenje Meksičkog zaljeva Američkim zaljevom otkriva puni smisao širenja američkog zemljopisnog prostora. Mnogi političari i politolozi širenje američkog prostora nazivaju uspostavom ili obnovom američke sfere ili američkog svoda utjecaja. Po meni, „svod utjecaja“ je slaba riječ za to, što SAD kane napraviti. Riječ je o uspostavi američke veledržave, koja mora imati prostornu neprekidnost. Nije li Panama manje od 1000 kilometara udaljena od „Američkog zaljeva“, od kojega ga razdvaja samo otvoreno Karipsko more.

Dužan sam dati jedno pojašnjenje. U povijesti su postojali različiti načini političkog nadzora nad tuđim zemljopisnim prostorom. Postojale su carevine ili imperiji, u kojima se izravno političkom i vojnom silom upravljalo tuđim prostorima. Primjeri za to su Asirija, Babilon, Egipat i Rimska carevina. Rimski car je izravno imenovao upravitelje pokrajina ili provincija. Postojale su i hegemonije, u kojima središnja vlast prepušta vođenje mjesnih poslova uspostavljenim političkim krugovima, ali njihovu vanjsku politiku vodi sam hegemon.

Usto, ne moraju sva osvojena ili prisvojena područja biti uključena u postojeće zemljopisno područje države. Mogu postojati „područja“ ili teritoriji, kakav je sad Portoriko koji nije američka savezna država, ali kojim SAD upravljaju. Aljaska i Havaji su jedno za drugim 1959. godine od područja postali američkim saveznim državama. Francuski posjed Lujzijana u Americi, koji je Bonaparte prodao američkoj državi, a koji je imao više od dva milijuna četvornih kilometara prostora, bio je podijeljen u „područja“, koja su poslije postala saveznim državama.

Stoga se može dogoditi to, da Panama, Meksiko, Kanada i Grenland prvo postanu američkim područjima, a da kasnije budu pretvoreni ili razdijeljeni u prave američka savezne države. Za SAD je bitno to, da se iz Washingtona potpuno upravlja novoprisvojenim prostorom. Američko prisvajanje ili američka kupnja Grenlanda posebno je važna i za SAD i za svijet. SAD bi se – osim što bi imale otvoren pristup Arktiku i njegovu blagu – kupnjom Grenlanda dokopale golemog prirodnog blaga na samom Grenlandu, koji obiluje željezom i bakrom te kovinama, koji se dobivaju od „rijetke zemlje“.

Ako se ostvare nakane izabranog američkoga predsjednika, Sjedinjenje Američke Države postale bi daleko najjačom svjetskom političkom silom: Amerika bi postala veledržavom, kakve dosad nije bilo. Donald Trump priželjkuje, da bi politiku i volju takve nove američke veledržave ostale države poštivale, na način na koji je zapadni svijet poštivao volju i politiku Amerike poslije Drugoga svjetskog rata.

Izgradnja nove američke veledržave ne dolazi od slobode Amerike, nego iz prijeke nužde u kojoj se Amerika zatekla. Svijet se silno promijenio od prestanka Hladnog rata kad je Amerika nastojala svoju zapadnu hegemoniju protegnuti na cio svijet. Ta zamisao je propala, jer se stari i iskusni politički narodi (Indijci, Kinezi, Rusi, Iranci i Arapi) ne mogu podjarmiti ni u kakvu hegemoniju. Amerika je odnošajno oslabila u odnosu na ostatak svijeta.

Amerika se je našla pred izborom: ili obnoviti donedavnu hegemoniju ili se priključiti Svjetskoj većini, koju zasad predvodi BRICS. To je za Ameriku težak i nemoguć izbor: obnova američke hegemonije ne ide, a priključenje Amerike Svjetskoj većini bilo bi poniženjem za uznositu i iznimnu Ameriku. Zato se Amerika kao Feniks nastoji iz pepela propeti u veledržavu. (Ptica Feniks se je u grčkoj i feničanskoj, a prije njih u egipatskoj i perzijskoj mitologiji povremeno rađala iz praha svojeg pređa.)

[U matematičkoj logici se spominje protuslovlje brijača. Navodno, u jednom selu se svi muškarci briju ili sami ili kod brijača. U koju skupini spada brijač? Brije se sam i brije se kod brijača. Matematički logičari rješavaju protuslovlje time što kažu, da ne postoji takvo selo u kojemu se svi muškarci briju ili sami ili kod brijača. Ovdje bih dodao to, da ne postoji Amerika, koja bi kao izbor imala ili nemoguću obnovu hegemonije ili priključak Svjetskoj većini.]

Ako bi američkom predsjedniku i uvriježenim američkim krugovima uspjelo od Amerike stvoriti veledržavu, američka i svjetska geopolitika bi se silno promijenile. Prvo, Americi više ne bi trebali saveznici. Ne bi joj trebali ni Atlantski savez ni Europa kao saveznica. Amerika bi bavljenje Ukrajinom i Atlantski savez prepustila Europi, koju bi preuzimanje tih odgovornosti dotuklo. Odbacivanje saveznika izbjegao bi vjerojatno samo Izrael i to vjerojatno kao Americi podređena, a ne više nadređena država kao što je bilo dosad.

Drugo, Amerika bi svoju neospornu buduću političku snagu morala dopuniti predvodništvom u tehnologiji, stvaranjem golemog domaćeg tržišta koje bi počivalo na domaćoj proizvodnji, uspostavom potrebnih opskrbnih mreža za svoju industrijsku proizvodnju i izgradnjom unutarnje prijevozne podloge. To znači, da bi Amerika u tim područjima morala svakako dostići i preteći Kinu, jer u svijetu djeluju četiri mreže utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Jaka politika bi Americi jamčila i zaštitu, ali ona ne može nadoknaditi slabost gospodarstva, koje sad jača izvan Zapada. Americi će ostati nevolja neprimjerenog sustava uvjerenja: Amerika će se morati odreći ideologije iznimnosti, ako uistinu želi gospodariti ostalim državama i narodima svijeta.

Konačno, smatram da bi američka veledržava morala imati svoj narod, koji bi američkoj veledržavi jamčio ne samo vremensku neprekidnost, nego i potrebno ugađanje političkog sustava, jer geopolitičke okolnosti ne traju dugo. Amerika sad nema svoj narod, nego samo useljenike koje je kapital prometnuo u potrošače. Sad Amerika ima prigodu, da stvori vlastiti narod, kakav imaju, primjerice, Rusija, Kina, Indija, Turska ili Iran.

Uz mogući novi način gospodarenja svijetom Amerika bi se sučeljavala sa sve više država koje imaju primjeren politički sustav i koje se nezaustavljivo povezuju u Svjetsku većinu. Kako bi to spriječila, Amerika će se morati baviti obavještajnim potkopavanjem sređenih država, koje bi nosilo rastresanje ili mrvljenje Svjetske većine. Nova američka zamisao stvaranja veledržave sredstvo je očuvanja sadašnje svjetske jednostožernosti ili unipolarnosti. Ako joj to ne bude uspijevalo, Amerika će morati uroniti u Svjetsku većinu.

Ostaju ipak dva pitanja: (1) hoće li Izrael zagospodarili i veledržavom Amerikom; i (2) kad će se SAD u Arktiku okomiti na Rusiju, koja će u svoj dio Arktika pripustiti Kinu?

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi propadanjem Europe, vidnim slabljenjem njezine opće uloge u svijetu te temeljnim uzrokom njezina propadanja i njezina malog uvažavanja u svijetu. Europa je od Renesanse niz stoljeća vladala svijetom putem: (1) napretka u znanosti i tehnologiji i u vještini pravljenja traženih proizvoda; (2) osvajanja svjetskih pučina i tuđih kopnenih prostranstava; i (3) grabljenja tuđih prirodnih izvora te stvaranja širokih i potpunih opskrbnih mreža za europsku proizvodnju dobara.

Gospodstvo Europe nad svijetom bilo je zapravo gospodstvo određenih europskih, prvobitno atlantskih naroda: Portugalaca, Španjolaca, Nizozemaca, Francuza i Engleza. Kasnije su se, gotovo istovremeno, u vladanje razlučenim dijelovima svijeta uključili Nijemci, Amerikanci i Japanci. (Rusi su od šesnaestog stoljeća i vremena Ivana Strašnoga imali pravu kopnenu carevinu.) Uspostava „europskog“ gospodstva nad svijetom počivala je na poduzetnosti i silini (dinamici) pojedinih europskih naroda, koji su od davne seobe naroda imali svoj prostor i koji su s vremenom stvorili svoje države. Europska povijest je bila povijest europskih naroda.

Takvoj Europi se (privremeno) zameo trag. Tomu je glavni povijesni razlog pojava kapitalizma upravo u Europi. Kapitalu su dodatno potrebni prostor odnosno priroda te ljudi kao proizvodni čimbenici i kao istraživači, izumitelji i nositelji znanja, ali mu nisu bili potrebni narodi, od kojih je i od kakvih je Europa bila sastavljena. Kapital se je pod svaku cijenu htio riješiti naroda. (Karl Marx je u tomu pomagao kapitalizam, jer je obezvrijedio narode dajući važnost „radničkom staležu“.) Dugo nastojanje kapitala da se oslobodi (europskih) naroda ostvareno je uspostavom Europske unije, koja je napravljena 1993. godine zauzimanjem američkih neokonzervativaca, kao neospornih nositelja sadašnje američke političke misli.

U Europi više nema naroda. Postoje samo korporacije i Europska unija, kao nesuverena i nepriznata politička tvorevina. Europska unija je stvorena kao američka kolonija, jer je Europa od konca Drugoga svjetskog rata, iskreno rečeno, vojno i politički zaposjednuta od Amerike. SAD nisu u tom ratu pobijedile fašizam, nego upravo Europu, koja je prije rata versajski sustav preobrazila u fašistički.

SAD su pomogle obnovu Europe putem Marshallova plana, kako bi se uz pomoć Europe mogle oduprijeti daljnjem sovjetskom prodoru na zapad. Prihvaćanjem tog plana zaposjednuta Europa je kao poražena sila na postojeću političku obvezu prema Americi dodala i moralnu. U isto su vrijeme od japanske vlasti bili oslobođeni, ali i od američke zaposjednuti Filipini, Japan i Južna Koreja.

Vrijedno je spomenuti to, da Skupinu sedam (G7) – osim SAD kao hegemona i Kanade, koja je dugo bila kolonijom i zemljom jedinačnih useljenika – sastavljaju zemlje koje su otprije imale narod te koje su i nadalje američka okupacijska područja. Sve zemlje Skupine sedam sad vidno propadaju. Ta propast je nedvojbeno učinak prezrelog kapitalizma, koji je za volju financijalizacije korporacija zanemario proizvodnju tvarnih dobara. Sad u Europi postoje samo oslabljene korporacije i Europska unija. Europski narodi su sputani.

Europska unija raskinula je suradnju s Rusijom i raskida suradnju s Kinom i to sebi na štetu, a za volju sumanute američke neokonzervativne politike. Zbog pogrešne i štetne politike Europske unije trpi cijelo europsko gospodarstvo, a europski narodi propadaju. Gospodarstvo se ne može raspregnuti od politike, jer je sprega četiriju izvora životnog utjecaja (politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja) neraskidljiva. Vođenje državnih poslova traži trajnu uskladbu svih četiriju spomenutih izvora vlasti. Za dobro europskog gospodarstva Europska unija bi trebala odbaciti neokonzervativnu (američku) politiku. Umjesto ustrajavanja na neokonzervativnoj, globalističkoj ideologiji Unija bi se trebala prihvatiti zbiljske, stvarne politike ili Realpolitike.

Većina zemalja u svijetu vodi zbiljsku politiku za svoje narode. Suradnja Brazila i Kine teče na uzajamnu korist. Kina ima u Brazilu pouzdanog isporučitelja hrane, posebice soje i kukuruza. Kina je najveća potrošačica hrane u svijetu, a samo polovicu svojih potreba zadovoljava vlastitom proizvodnjom, iako je Kina i najveća proizvođačica hrane u svijetu. Kina u Brazilu gradi prijevoznu podlogu (željeznice, ceste i luke), ali ima razvijenu i znanstvenu i tehničku suradnju. Kineski proizvođači električnih vozila svih vrsta postavljaju svoje tvornice u Brazilu. Kina je u Brazilu uspostavila zajedničko istraživačko središte za proizvodnju automobila-križanaca, koji će biti izmjenično pogonjeni na struju iz akumulatora, na ukapljeni plin i na etanol. Robna razmjena između Brazila i Kine vrijedit će ove godine 200 milijardi dolara.

Suradnja Meksika i Kine teče na uzajamnu korist tih zemalja. Razmijenjena roba ispunila je prošle godine 136 tisuća uobičajenih spremnika (TEU) za pomorski prijevoz. Porast razmjene u 2024. godini bio je 19%. Meksiko godišnje u Kini kupi robe u vrijednosti od oko sto milijardi dolara, a Kini proda proizvoda u vrijednosti od 10 milijardi dolara. Međutim, Kina sad obilno ulaže u meksičku proizvodnju električnih automobila za izvoz u Ameriku. Kako bi se SAD obranile od posrednog uvoza kineskih proizvoda, izabrani predsjednik Donald Trump zaprijetio je Meksiku i Kanadi, koje su članice trgovinskog Sporazuma Sjedinjenih Država, Meksika i Kanade (USMCA), uvođenjem trošarina od 25% na uvoz robe iz tih dviju zemalja.

Na najavu Donalda Trumpa o uvođenja uvoznih trošarina meksička predsjednica Klaudija Sheinbaum odgovorila je pismom, u kojemu je iznijela meksička načela za međunarodnu trgovinsku suradnju. (Takvu suradnju promiču Kina i ostale zemlje BRICS-a.) Meksička predsjednica naglašava, da je Meksiko suverena zemlja i da nije kolonija. Zato meksička predsjednica traži jednakopravnost među državama i poštivanje drugih država. Meksiko nije ni vazal SAD ni podložan susjed. Poštivanje drugih država nije pitanje za raspravu.

Po njegovoj predsjednici Meksiko ima svoje prijekosti – vrijedi li slogan Mexico First? – i svoje vrijednosti. Meksiko sam bira saveze i saveznike. Nasilnički pristup SAD osvećuje su toj državi. Meksiko ima pravo sam donositi odluke o sebi, jer je neovisna zemlja. Usto, Meksiko postaje sve važnija zemlja i trgovinski i strategijski. (Meksičko pučanstvo je čak 40% američkoga, a meksički zemljopisni prostor 20% američkoga.)

Na američki trgovinski pritisak Meksiko odgovara snažno, ali je pripravan za suradnju. Suradnja je bolja od suprotstavljanja. Američki pritisak može imati neželjene posljedice i za SAD, iako na Ameriku otpada 85% meksičkog izvoza. Američke uvozne trošarine mogu pogoditi mnoge američke korporacije kao što su General Motors, Ford i Nvidia, koje u Meksiku proizvode robu za američko tržište. Za razliku od Meksika, Europska unija se predala Americi. Europska unija ne cijeni ni jednakost država ni svoje dostojanstvo. Zato je odgovor meksičke predsjednice Sheinbaum američkom izabranom predsjedniku Trumpu zapanjio vodstvo Unije.

Ima zemalja i u Europskoj uniji, koje surađuju s Kinom, jer im je zbiljska politika važnija od tuđih ideoloških zamisli. Kad je francuski predsjednik Emmanuel Macron u travnju 2023. godine posjetio Kinu predvodeći znatan broj francuskih poslovnih ljudi sklopljeni su ozbiljni poslovi. Francuzi su povećali godišnju proizvodnju zrakoplova Airbus 320 u svojoj tvornici u Kini od 100 na 200. Zauzvrat, Francuzi su naručili u kineskim brodogradilištima izradbu brodova za prijevoz ukapljenog plina, koji su pogonjeni također na ukapljeni plin. Takvi brodovi su dugački više od 300 metara. Kinesko-francuska robna razmjena ove će godini premašiti vrijednost od 80 milijardi dolara.

Vratit ću se naslovu osvrta. U Europi danas nema narodâ. Unija nije sebi stvorila narod, koji bi se zvao europski narod, a zreli europski narodi su sputani. Sputala ih je upravo Unija po zapovijedi kapitala. Tako je kapital proveo svoj naum i to samo u drevnoj Europi: drugdje narodi postoje, a na nekim prostorima se stvaraju novi narodi.

Ipak, od naroda dolazi neprekidnost (kontinuitet) državnosti na određenom prostoru. Politički sustavi se smjenjuju na nacionalnim prostorima, ali postojanje naroda jamči trajanje državnosti putem smjenjivanja političkih sustava. Revolucije kojima se mijenja politički sustav ili režim opravdavaju se ispunjenjem očekivanja naroda, koji zatečeni sustav ne zadovoljava.

Kad država ili politička tvorevina kao što je Europske unija nema narod nema temelja za revoluciju pa nema ni poboljšanja političkog sustava. Zato u Europskoj uniji ne treba očekivati revoluciju, kojom bi se poboljšao politički sustav. Europska unija će prestati kao politička tvorevina. Ona će se jednostavno rasuti na otprije postojeće, ali sad sputane narode. Europa će se propašću Unije vratiti u stanje od 1992. godine kad je prisilno donesena nepromišljena, neumjesna, štetna, kobna i smrtonosna odluka, da se Europska zajednica prometne u Europsku uniju.

Opet valja spomenuti opreku između Zapadnog Rima i drevne Kine. Kina se je ujedinila 221. godine prije Isusa. Novi kineski car Čin Ši Huang počeo je odmah po ujedinjenju Kine stvarati kineski narod putem postavljanja cjelovite prijevozne podloge, uvođenja jednog pisma i uspostave jedinstvenog sustava mjera.

U isto vrijeme, od 264. do 146. godine prije Isusa, Rimljani su vodili Punske ratove (Kartažanske ratove), čime su počeli osvajanje Sredozemlja i de facto stvaranje carevine. Rimljani su u osvojenom sredozemnom prostoru zatekli brojne narode, koji su od njih bili napredniji: primjerice, Kartažane, Egipćane, Feničane, Grke i Židove. (Tako su i Amerikanci u Europi podložili iskusnije i razvijenije narode.) Za razliku od tadašnjeg razvitka u Kini, u kojoj je stvoren narod, Rimljani nisu ni pomišljali stvoriti „rimski“ narod. Oni su sputavali osvojene drevne narode. Rimljani su osvajali svijet, kako bi uništili ostale narode. (Tako sad u Europi postupa kapital.) Zato se je Zapadni Rim poslije 476. godine rasuo ne na narode ili na dotadašnje upravne pokrajine, nego čak na obiteljske posjede ili latifundije.

Nadam se, da se Europska unija neće rasuti na korporacije koje u Europi isto propadaju, za razliku od rimskih latifundija, koje su u ono vrijeme bile jedino zdravo gospodarsko tkivo. Unija će se rasuti na narode, koji očekuju i priželjkuju rasap Unije. Na izborima održanima u Europi dviju minulih godina vlade redovito gube izbore, a pobjeđuju ili snažno jačaju isključene, nepoželjne nacionalističke stranke: u Nizozemskoj, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Slovačkoj, Austriji, Rumunjskoj i u drugim zemljama Europske unije.

Rezultati izbora koji su u zemljama Unije uobičajeni u novije vrijeme izravna su posljedica neprimjerenog političkog sustava u tim zemljama. Taj sustav nisu odredile domaće političke sile, nego ga je nametnula Unija u svojemu potpunom posluhu Americi. Zato su sadašnji rezultati izbora u članicama Unije posljedica početka pobune naroda protiv unitarističke politike i geopolitike Bruxellesa. Unija će uskoro prestati, a njezini oslobođeni narodi će se početi obnavljati, ali ne u međusobnim sukobima, nego u suradnji, kakva je bila uvriježena u Europskoj zajednici i kakva je sad uobičajena u zemljama BRICS-a i u zemljama Svjetske većine. Europski narodi će se pridružiti zemljama Svjetske većine, umjesto da se s njima sukobljavaju.

Continue Reading