Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt bavi povijesnom pojavom Isusa iz Nazareta: (1) njegovom veličajnom objavom stvaranja novog svijeta, (2) izostankom brzog ostvarenja njegove zamisli i (3) sadašnjim dobrim izgledima provedbe njegova izvornog nauma. Kako bi ovaj prikaz bio prihvatljiv čitateljima, njima bi valjalo ukloniti religijsku ljusku, u koju je kršćanska baština pohranila sjećanje na pravog, povijesnog čovjeka Isusa iz Nazareta. To se posebice tiče uporabe starozavjetnog pojmovlja i nazivlja, koje su nepotrebno, ali i iz razumljivih razloga rabili svjedoci događaja i pisci sjećanja vezanih uz Isusa.

Usto, dodatne poteškoće u razumijevanju Isusove najave stvorio je izraz „nebesko kraljevstvo“, koji je Isus često rabio. Isus nije porekao, da je on kralj, ali je i naglasio da „njegova kraljevina nije od ovoga svijeta“ i da je došao služiti. Isus sprva nije znao, koje bi izraze rabio umjesto starozavjetnih izričaja. (Poslije se uspjelo prihvatio „prispodoba“, usporedbi, parabola ili analogija.) Isus i njegovi učenici bili su neuki, ali su bili dovoljno mudri i pronicljivi, da shvate, da dolazi novo vrijeme, vrijeme presudne promjene. To su bili shvatili mnogi Izraelci. Ivan Krstitelj je govorio: „Sjekire su već položene na korijenje stabala“.

Ondašnju presudnu promjenu izazvala je „globalizacija“ Sredozemlja, koju su izveli Rimljani. Drevni Izraelci su mnoga stoljeća prebivali u „obećanoj zemlji“ ili u prostoru, kojim zbog ravnoteže ondašnjih velikih sila (Egipta, Asirije i Babilona) nije uspjela zavladati nijedna obližnja velesila. Rim je uspio zavladati ne samo „obećanom zemljom“, nego i spomenutim nekadašnjim područnim velesilama. Rimljani su došli u Palestinu, kako bi se u njoj trajno zadržali. Dolazak rimskih postrojbi prelomio je povijest Izraela.

Ipak, u znamenitom Govoru na gori (Mt 5, 3-11) Isus iz Nazareta je „nebesko kraljevstvo“ jasno odredio kao sustav ljudskih vrijednosti, na kojemu će počivati politički sustav budućih, obnovljenih životnih zajednica. Isus je naveo kakvi trebaju biti ljudi, kako bi se izgradio novi svijet (s novim političkim sustavom). Isus je u Govoru na gori  iznio svoju „antropologiju“. Ako se umjesto izraza „od ovoga svijeta“ uzme primjereniji izraz „od ovakvoga svijeta“ prestaje pomutnja spram izraza „nebeska kraljevina“. (Navedena preinaka je potrebna, ali i zanemarljivo sitna, ako je se usporedi sa starozavjetnim svetovnim (sakralnim) predrasudama, kojima su dobronamjerni izvjestitelji Isusova povijesnog zahvata mlatnuli uspomenu na povijesnog Isusa iz Nazareta.)

[Govor na gori glasi: Blago gladnima duha: oni spadaju u nebesko kraljevstvo!/ Blago ucviljenima: oni će naći utjehu!/ Blago skromnima: oni će napučiti zemlju!/ Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se je naužiti!/ Blago velikodušnima: njima će se uzvratiti istom mjerom!/ Blago dobronamjernima: oni će Boga gledati!/ Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!/ Blago progonjenima na pravdi Boga: oni spadaju u nebesko kraljevstvo!]

Kako bi se dostojno prosudilo Isusove nakane, treba uvažiti to, da je judejstvo kao državotvorna mitohistorija postalo neizdašnim nakon rimskog zaposjedanja Palestine. Zauvijek se bila raspršila nada u obnovu davne judejske kraljevine, koja je bila imala samo četiri vladara. Beznađe Izraelaca je razotkrilo izlišnost njihove vjere u obnovu vlastite države, obnovi koje su trebali služiti starozavjetni spisi. Pitanje je bilo: Jesu li Izraelci uistinu „odabrani narod“, ako su ih Rimljani pokorili i ako su zauzeli njihovu „obećanu zemlju“? Ozbiljnost stanja Izraela potvrdio je rasap njegovih političkih ljudi u četiri nepomirljive sljedbe: saduceje, farizeje, zelote i esene. Izraelci su se kao ljudi teško osjećali u svojoj nutrini. U umovima Izraelaca nastala je velika pomutnja. Bilo je došlo vrijeme za preokret i za obraćenje.

Isus iz Nazareta je nedvojbeno bio obraćenik, koji je dramatičnim krštenjem usred goleme svjetine u rijeci Jordanu samo potvrdio svoje obraćenje. Tko se unio u pitanje obraćeništva i u stanje obraćenika poslije obraćenja, dobro zna da puki čin obraćenja znači samo raskid sa starim, dotrajalim zamislima i sa svijetom, za koji su one bile smišljene. Taj raskid stvara prazninu u obraćenikovu umu. Obraćeniku dolazi vrijeme preispitivanja: natrag ili naprijed i s kojim zamislima naprijed? Stara pripovijest je odbačena. Treba iskovati novu životnu zamisao. Zapravo, treba se mučiti oko nje i čekati da ona sine.

Isus je kod krštenja stekao utisak Božjeg očinstva spram ljudi i ujedno svojega osobnog i općeg ljudskog sinovstva spram Boga. Kod Isusova krštenja čuo se, navodno, glas s neba: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi je sva milina!“ Što je Božje očinstvo, „pitanje je sad“. Doonda je u Izraelu Bog bio vladar, silnik, sudac i osvetnik, a po Isusu ispada, da je Bog samo otac. Dolazi li milina samo od spremnog odziva ili i od dobro obavljena posla. Isus je ta pitanja trebao razmrsiti, kako bi sebe oslobodio, odvezao ili otputao pa se povukao u osamu.

Isus je slutio, da ima poslanje, ali se u osami „pustinje“ suočio s tri teška pitanja: (1) hoće li on preživjeti to, u što se upušta, (2) treba li se prikloniti kojoj vlasti i (3) kakvu bi novu priču trebao ispresti, kojom bi privukao sljedbenike? (Mt, 4,1-11) U Isusovu umu je nakon četrdeset dana unutarnjih pustinjskih okršaja planula prava zamisao, što se može zaključiti po tomu, što se Isus u svoju zajednicu vratio ozaren i pun samopouzdanja. Sva Evanđelja tvrde, da je Isus bio pri riječi. Odriješen „jezik“ znak je nove zamisli, koja je upravo sinula.

Ako je po povratku u svoju zajednicu Isus ikomu povjerio svoje „pustinjske“ ili životne muke, neuki ljudi koji nisu upućeni u pitanje obraćenja tomu su dali svoje objašnjenje: Isusa iz Nazareta jamačno je žestoko iskušavao glavom Sotona, nekadašnji Jahvin sustolnik, a poslije predvodnik nebeskih pobunjenika proti Jahve. (Valja naglasiti, da su evanđeoski opisi događaja Isusova krštenja i njegova povlačenja u osamu bili navučeni na okorjele starozavjetne uzorke objašnjenja iznimnih pojava.)

Ipak, Isus je bio našao odgovore na svoje dvojbe. Prvo, zaključio je, da je važnije obaviti poslanje, za koje je bio pozvan, nego spašavati vlastiti život. Važnije je život dobro rabiti, nego ga čuvati. (Govorio je, da najviše što čovjek može učiniti za bližnjega je dati za nj vlastiti život.)

Drugo, Isus je u osami zaključio, da političke vlasti nisu važne, ako je Bog uistinu otac ljudima. (Isus je jedini povijesni utemeljitelj sustava uvjerenja, koji se nije priklonio nijednoj vlasti. „Caru carevo, Božje Bogu!“) Dapače, Isusa su zaredom na smrt osudile sve tri vlasti u Izraelu: židovska vjerska, samoupravna kraljevska i rimska carska. Treće, Bog za Isusa nije bio dalekom skrivenom silom, nego duh koji dopire do duše i uma svakog čovjeka te koji u njima boravi i u njima opći s čovjekom. Isus je rekao Nikodemu, uglednom članu židovskog Velikog vijeća, da se mora „ponovo roditi“ i to po duhu. Isus je poučio Nikodema, koji je već bio u godinama, da je suradnja ljudi s Božjim duhom zemaljsko, a ne nebesko pitanje.

[Ako se razgoli Isusovo okapanje u „pustinji“, vidi se da je bila riječ o troje: kruhu, vlasti i vjeri u daleko, nevidljivo božanstvo. U izvornim civilizacijama (Egiptu, Mezopotamiji, Indiji, Kini) jaki i naoružani ljudi, koji su bili pripravni rabiti silu navukli su ili prisilili ljude, da prihvate njihovu vlast, kako bi se dobro hranili radom u postrojbama na poslovima navodnjavanja i odvodnjavanja uz velike rijeke, koje su nanosile plodan mulj. Usto, novi, samozvani vladari su u svrhu lakšeg vladanja uveli obveznu vjeru u božanstva, koja su to sprva znali bili i ti isti svjetovni, politički vladari. Isus je u kušnjama nedvojbeno odbacio trojstvo vlasti, opstanka i vjere. U tomu se sastojao Isusov protivcivilizacijski „obračun u pustinji“. Isusu je bila neprihvatljiva svaka vlast nad ljudima, jer ona nadomješta Božje očinstvo spram njih.]

Izravna posljedica Božjeg očinstva spram ljudi i čovjekova sinovstva spram Boga je potreba obnove zajedništva među ljudima. Umjesto da ljude u cjelinu povezuje vlast, koja vodi račun ponajviše o svojim probitcima, ljude u zajednicu treba povezivati život. Postoje mnoge vrste zajednica („međunarodna“ zajednica, zajednica vjernih, poslovna zajednica, tržišna zajednica, građanska zajednica, vatrogasna zajednica pa čak i „hibridna“ zajednica), a našoj vrsti je prijeko potrebna životna zajednica. U ljudskom životnom zajedništvu nema mjesta za vlast koja bi se nadmetnula nad narod ili životnu zajednicu. Povijesni zahvat Isusa iz Nazareta bio je sračunat na obnovu ljudskog životnog zajedništva. Životno zajedništvo je baština evolucije života i kulturne evolucije Homo sapiensa.

Kako bi slušateljima objasnio što je životno zajedništvo, Isus iz Nazareta je iznio pomno smišljenu vlastitu prispodobu. „Kraljevstvo je nebesko poput domaćina, koji rano ujutro iziđe najmiti radnike za svoj vinograd. Pogodi se s njima po denar na dan i uputi ih u vinograd. Iziđe opet o trećoj uri i vidje druge kako na trgu stoje besposleni pa i njima reče: ,Idite i vi u moj vinograd pa ću vam dati što bude pravo.‘ I oni odoše. Tako je postupio i o šestoj i o devetoj uri. Kad iziđe o jedanaestoj uri nađe druge gdje stoje i reče im: ,Zašto stojite ovdje besposleni cijeli dan?‘ Kažu mu: ,Jer nas nitko ne najmi.‘ Gospodar i njih posla u vinograd. Gospodar je uvečer svim radnicima dao po denar, kolikogod su dugo ili kratko radili. Kad su se pobunili radnici, koji su dugo radili po žezi gospodar reče jednomu od njih: ,Zamjeraš mi što sam dobar.‘ “ Po Isusu iz Nazareta, životno zajedništvo je sustav u kojemu nitko nije izostavljen ili zapostavljen, jer svi ljudi imaju životne potrebe.

Vlast je u civilizacijama zarobila Boga. Bog otad ne pomaže ljudima, nego služi vlastima. Dobar primjer uporabe Boga od vlasti bila je izraelska teokracija ili bogovlašće. Izraelom nije vladao Bog, jer Bog uopće ne vlada, nego uvriježeni politički sloj. Okomljujući se na vlasti, koje iskorištavaju pojam ili postojanje Boga, Isus je nastojao osloboditi i Boga i čovjeka.

Bog nije čak ni stožer životnog zajedništva ljudi, jer je Bog kao duh nazočan u svakom čovjeku. Naime, čovjek kao pripadnik vrste nema u sebi samo um, koji se temelji na iznimno razvijenu mozgu i na stečenom pojmovnom mišljenju. Čovjek ima i svijest o sebi, koju nazivam ljudskim duhom. (Ljudski duh je čovjekov dobri duh, koji upozori čovjeka kad mu um griješi i bludi, kad se razmeće obmanama i lažima te kad ljudima nanosi zlo. Čovjek nema urođeno ponašanje kao što imaju životinje pa ga poročni um može navesti na zle postupke.) Čovjek u ljudskom duhu ima sredstvo za prihvat Božjeg duha u sebi i za snažno općenje s njim. Tako se čovjek osposobljava za unošenje dobra u vrstu i za unapređivanje ljudskog životnog zajedništva. Isusova pustinjska „kušnja“ bila je općenje Božjeg duha i Isusova ljudskog duha.

Za promicanje svoje zamisli obnove životnog zajedništva Isus iz Nazareta nije utemeljio ustanovu, jer vjerske ustanove traže vlast s kojom će se upariti. Broj vlasti u svijetu bio je golem. Tako su bili postupili upravo Isusovi Židovi, koji su – „kako bi bili kao i ostali narodi“ – pristali da se u odabranom narodu, koji je bio savez dvanaest plemena i koji je živio u dogovornom zajedništvu uspostavi kraljevina, kojom je prvo kraljevao Saul. Isus je ustanovio svjetski pokret, koji ne uvažava državne granice te pripadnici kojega trebaju svojom dobrotom i svojim životnim naporom zavrijediti zadovoljstvo životom i steći ljudskost. „Zato pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca, Sina i Duha svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio.“

Isus iz Nazareta se tijekom pustinjskog obračuna sa samim sobom pitao, hoće li preživjeti svoj pohod za obnovu ljudskog zajedništva. Nije preživio. Bio je smaknut. Poslije Isusove smrti sve je ipak teklo kako je Isus predviđao. Pokret se širio Sredozemljem i obližnjim zemljama. Isusovi sljedbenici, kršćani, živjeli su među drugim ljudima u svojim ili tuđim narodima, ali su činili prave mjesne životne zajednice. [Zanimljivo je to, da su se među kršćane sprva novačili dobrostojeći ljudi (trgovci, obrtnici, liječnici i pripadnici drugih cijenjenih struka), a da su se kršćanima među posljednjima pridružili izraelski siromašni staleži i na kraju talijanski siromašni staleži. Dobrostojeći ljudi su najviše trpjeli pod rimskom legionarskom stegom: njihove jake i bogate izvorne zajednice su bile uništene. Trgovci su pod cijenu života nosili diljem Carevine pisma ili poslanice Pavla iz Tarza.]

Poslije se dogodilo dvoje. Prvo, 66. godine u Izraelu je došlo do pobune protiv Rima i do Prvoga židovsko-rimskog rata (66.-74.), u kojemu je 70. godine razrušen Jeruzalem. Godine 132. Bar Kokhba je počeo novu veliku pobunu protiv Rima. Rat je trajao do 136. godine, pri koncu kojega je bila razorena gotovo cijela Palestina. Otad je počelo mnoštveno iseljavanje Židova, koji su se razmilili po cijeloj Rimskoj carevini i po savjetu farizeja upriličili trgovanje diljem Carevine. Tako je nastala Dijaspora, koja je išla za nakupljanjem zlata, dragocjenog kamenja i ostalog lako prenošljivog bogatstva.

Farizeji su nastavili obračun s kršćanima i izvan Palestine pa su kod carskih vlasti klevetali kršćane kao buntovnike. Otad se pojačao progon kršćana, koji su doživljavali goleme nevolje i trpjeli mučeništvo. Kršćanskim zajednicama i imućnijim kršćanima oduzimana je imovina (poslovi, crkve, škole). Vrhunac sustavnog progona bio je pod Dioklecijanom (284.-305.).

Drugo, 313. godine rimski sucarevi Konstantin i Licinije objavili su takozvani Milanski ukaz, po kojemu su prestali progoni kršćana, kojima je na račun države vraćena oduzeta osobna i skupna imovina. Kad je Licinije u svojem dijelu Carevine, koju je car Dioklecijan podijelio 293. godine, nastavio progoniti kršćane Konstantin je zaratio protiv Licinija, pobijedio ga i dao ga pogubiti kao zarobljenika. Otad je Konstantin vladao sam, ali se dao pokrstiti u Nikomediji istom uoči smrti 337. godine.

Konstantin je bio prvobitno vladar. On je obustavio progon kršćana, kako bi „uživao potporu čim više bogova“ pa među njima i kršćanskoga. Tako piše u Milanskom ukazu. Konstantin je „kupio“ Isusovu Crkvu „povratom imovine“. Crkva se pod Konstantinom iz pokreta prometnula u ustanovu. Kršćanstvo je postalo vjerom Carevine, a Isus iz Nazareta je s pravom bio zazirao od te mogućnosti. Kad je propala Carevina s njom se srozala i Crkva kao ustanova.

Međutim, u Crkvi je preživio pokret. Naime, kad se Crkva priljubila uz Carevinu mnogi kršćani su se povukli iz kršćanske matice i iz matice rimskog života, iako progona kršćana više nije bilo. Takvi su se ljudi držali ruba Crkve kao „pustinjaci“. Jedan od njih bio je i sv. Jeronim. Carevina se bila rasula na latifundije ili obiteljske posjede (OPG), a u Crkvi je počeo jačati pokret, koji se zanosio „pustinjačkim idealom“. Među pripadnicima pokreta posebno mjesto zauzimao je Benedikt iz Nursije u Italiji.

Crkva je, kad se konačno pokrenula, uz pomoć Benediktinskog reda „globalizirala“ Europu. Globalizacija i posljedično pretvaranje čvrstih granica u „meke“ omogućuju međusobno povezivanje ljudi, plemena i naroda. Crkva i Benediktinski red su pokršćanili ne samo stare europske narode, nego i brojne doseljene narode, koji su se odrekli ne samo svojih zastarjelih bogova, nego i plemenske pripadnosti te prigrlili pripadnost prostoru.

U novoj Europi napravljena je podjela vlasti. Od četiriju vidika javnog utjecaja (politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja) Crkvi je prirodno pripao sustav uvjerenja, ali i politika, jer nije bilo nikoga drugog tko bi se prihvatio tog posla. Države ili cara nije bilo: bili su samo OPG-ovi i benediktinske opatije, kojih je do jedanaestog stoljeća osnovano više od 37.000 (trideset sedam tisuća). Velikaši su preuzeli zaštitu i veći dio gospodarstva. Europa je bila jedinstvena, napredovala je posebice u poljoprivredi i školstvu te je živjela u miru. Sve to se događalo u sjeni arapskog osvajanja Bliskog Istoka i Južnog Sredozemlja.

Tako je bilo do jedanaestog stoljeća, kad je novo bogatstvo Europe dovelo do podjele posla, do utemeljenja prvih novih gradova poslije sloma Rima i do osnivanja sveučilišta. Kasnije je nastojanjem Crkve i njezinih sveučilišta u Europi stvorena prava znanost, koja nije počivala na nagađanjima, nego na matematici, motrenju, pokusima i na mjerenju.

Od šestog do jedanaestog stoljeća u Europi su se ostvarivale temeljne zamisli Isusa iz Nazareta. Europsko zajedničarsko nastojanje pokazalo je u najmanju ruku, da zamisli Isusa iz Nazareta nisu neostvarljive. Moglo bi se reći, da su Isus i njegove zamisli više i od koga drugoga odnosno više i od čega drugoga pridonijele uklanjanju opake i poročne Rimske carevine. Isusov pokret srušio je najjaču i najdugotrajniju političku zajednicu, koja je dosad vladala Sredozemljem. Isus se svojih povijesno i civilizacijski jedincatih političkih zamisli dokopao u vrijeme rimske „globalizacije“ Sredozemlja. Te su zamisli došle do daha u vrijeme crkvene ili kršćanske „globalizacije“ Europe. Pred našim je očima izvedena prva, prava i nepovratna globalizacija svijeta odnosno naše vrste. Kako će u globalnom svijetu uistinu proći zamisli Isusa iz Nazareta?

Kasniji razvitak Europe doživio je veliku promjenu. Utemeljenjem novih gradova nastala je potreba za vlasti zemljopisno širom od vlastelinstava. Jaki i bogati feudalci postajali su kraljevima, koji su rješavali razmirice između gradova i feudalaca, koji su smatrali da imaju vlast i nad gradovima. (Gradovi su od kraljeva dobivali povelje, kojima je jamčena njihova sloboda. Europa se učas od zajednice vlastelinstava prometnula u skup suprotstavljenih monarhija, koje su neprestano međusobno ratovale. (Ratovanje je unapređivalo europsku kovinarsku i drugu tehnologiju.)

U isto vrijeme došlo je do nakupljanja novca ili kapitala putem obrta, trgovine, rukotvorbe (manufakture) i gole pljačke. Golem dio nakupljenog kapitala došao je u privatno vlasništvo. Crkva je također imala velik kapital. Dio kapitala bio je u vlasništvu Dijaspore. Neke su kraljevine jačale prostorno i po veličini pučanstva, a neke su slabile. Tako se dogodilo, da su oslabile kraljevska vlast u Sjevernoj Italiji i bizantska carska vlast na Jadranu.

Privatni poduzetnici u dijelu Italije i u dijelu Jadrana dokopali su se slobode. Pomorskom trgovinom s Istokom, bankovnim poslovima u Europi, velikom proizvodnjom oružja za europske vladare i proizvodnjom skupih tkanina golem se kapital od četrnaestog stoljeća nakupljao u Dubrovniku te u Genovi, Milanu, Firenci, Mletcima i u nekim drugim talijanskim gradovima. Talijanske i jadranske republike bile su znatno bogatije od mnogih europskih kraljeva, koji su za svoje ratove posuđivali novac od privatnih banaka. Usto, zbog golemog uvoza skupocjene istočne robe (svilenih tkanina, začina, miomirisa, predmeta od jantara, porculana, keramike i slonokosti, pokoštenih ukrasnih i uporabnih predmeta i drugoga), Europa je počela oskudijevati u plemenitim kovinama, kojima je plaćana uvezena roba. Istovremeno, Osmanski Turci su bili prodrli u Središnju Europu.

Nakupljanje kapitala – koji ne bi pripao političkim zajednicama, nego privatnim poduzetnicima – označilo je nastanak kapitalizma kao političkog sustava, u kojemu politikom, gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja ne ravna čovjekoliki politički vladar poput cara, kralja ili kneza, nego nečovjekoliki kapital. Kapital je sve više utjecao na vođenje politike, ali je utjecaj kapitala sprva bio ograničen na nacionalne države, iako je izazivao ratove među njima.

Međutim, od konca petnaestog stoljeća kapital je gurnuo europske atlantske sile u kolonijalna osvajanja. Tako je kolonijalizam uz neprestano izazivanje ratova postao važnom značajkom europskog kapitalizma. Portugal, Španjolska, Engleska, Francuska i Nizozemska su međusobno podijelile svijet i počele upravljati njime. Kolonijalizam je bio skupni europski pothvat.

Kapital osim nagona za daljnjim nakupljanjem ima i nagon za usredotočenjem. Kapital se od početnog nakupljanja u Sjevernoj Italiji i na Jadranu bio usredotočio u Genovi. Kasnije je usredotočeni kapitala prenesen u Nizozemsku i poslije u Englesku, gdje se dodatno oplodio u postupku Industrijske revolucije. Konačno se kapital usredotočio u Americi, koja je koncem devetnaestog stoljeća postala pravom političkom, gospodarskom i trgovinskom velesilom. Poslije Drugoga svjetskog rata kapital usredotočen u Americi uspostavio je putem američke geopolitike svjetsku hegemoniju nad „slobodnom“ polovicom svijeta.

Poslije prestanka Hladnog rata, rasapa Sovjetskog bloka i sloma komunizma u Europi te nakon mirnog razdruženja Sovjetskog Saveza američki kapital je za svoj probitak nastojao američku hegemoniju protegnuti na cio svijet. To je još uvijek važeća zapovijed kapitala američkoj geopolitici, iako su SAD u službi svjetskog privatnoga kapitala rasule silno bogatstvo na neprestano i uzaludno vođenje ratova diljem svijeta, posebice u Aziji. Sad Amerika ratuje protiv Rusije za Ukrajinu.

Ipak, globalizacijom poslovanja korporacija i posljedičnom globalizacijom vrste Homo sapiens u svijetu je nastala silna preobrazba. Otad se međunarodna trgovina silno povećala. Mnoga gospodarstva su se počela naglo razvijati pa su države s takvim gospodarstvima nastojale stupiti i na svjetsku političku pozornicu. Neke od takvih zemalja su se riješile siromaštva (Indija, Kina i druge), a neke se nastoje osloboditi američke hegemonije (Saudijska Arabija i većina zaljevskih zemalja, Egipat i brojne afričke zemlje). Kina je već nekoliko godina prva industrijska i prva trgovinska sila svijeta. Globalizacija poslovanja korporacija preobrazila je ne samo svjetsko gospodarstvo, nego i geopolitiku.

Iako su gospodarstvo i naša vrsta nepovratno globalizirani kapital usredotočen u SAD uzalud nastoji ponovo podijeliti svijet i našu vrstu, koja sad „opasno živi“. Vrsta se neće olako odreći svoje mukotrpno stečene globalnosti. Što je vrsta sve podnijela samo u razdoblju kapitalizma kao uzorka civilizacije?! Zašto je morala biti uvučena u dva stravična svjetska rata? Stoga vrstu valja ohrabriti u nastojanju da sačuva svoju globalnost, koja je sredstvo stvaranja životnog zajedništva.

Mislim, da je dobar, ako ne i najbolji način da se ojača privrženost vrste globalnosti predstavljanje ranog nastojanja Isusa iz Nazareta za povratak vrste iz civilizacije općenito u životno zajedništvo. Životno zajedništvo je prirodno stanje svake vrste života i ono je baština evolucije života. Zajedništvo je bilo prirodno stanje i u našoj vrsti, dok ga nije zamijenila civilizacija. Nedvojbeno je, da je pothvat Isusa iz Nazareta presudno pridonio uklanjanju nakazne rimske legionarske hegemonije. Zašto u naše vrijeme ne bi nastojanje poput Isusovog moglo ukloniti hegemoniji kapitala? Kapital je ranjiv: samo mu ne treba dopustiti usredotočenje. Kapital treba raspršiti u narode ili životne zajednice.

Početak ovog osvrta bio je uvelike posvećen pitanju Božjeg očinstva spram ljudi. Međutim, Isus iz Nazareta je Božje očinstvo spram ljudi uzeo samo kao podlogu i opravdanje za zagovaranje povratka naše vrste iz civilizacije u prirodno ljudsko životno zajedništvo. (Isus je zatvorio nebo čim je Boga proglasio ocem. U Isusovu nebu nema nikoga i ničega osim Oca.) Tako je Isus iz Nazareta morao postupiti u svijetu, koji je vjerovao u božansko. On je i uz to bio izniman, neobičan i nepravovjeran prevratnik. Ljudima koji bi u naše vrijeme htjeli zagovarati životno zajedništvo dosta je da ustrajavaju na zajedništvu kao prirodnom stanju života. Pritom bi morali biti jednako gorljivi i jednako nepopustljivi kao što je u pitanju zajedništva bio Isus iz Nazareta. Pod cijenu života. Koliko dugo bi se kapitalizam i civilizacija trebali potezati našom vrstom i upropaštavati je?

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i svi moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Ovaj put to su političko stanje i novo geopolitičko usmjerenje Japana, koji je poslije Drugoga svjetskog rata imao važnu ulogu u razvitku tehnologije i u svjetskom gospodarstvu, iako ne i u geopolitici i zaštiti ili obrani. Tijekom minulog desetljeća uloga Japana u svijetu i njegova geopolitička silina ili dinamika vidno su se promijenile. Te promjene valja vezati uz novo američko uzimanje Kine kao gospodarskog suparnika i političkog protivnika Amerike i Zapada općenito. Japan je – kao dio „Zapada“, kojim je postao koncem devetnaestog stoljeća – od Amerike nedavno dobio novu zadaću.

Stanje i geopolitičko usmjerenje Japana ipak se ne mogu ocijeniti, ako se ne uvaži lom – doslovce lom, a ne slom – koji je Japan doživio 1945. godine. Japan je bio prelomljen ne samo teškim događajima, koji su ga naveli na vojnu predaju, nego i porazom od triju velikih sila (SAD, Sovjetskog Saveza i nacionalističko-komunističke Kine), koje je Japan prije napao te uvjetima mirovnog sporazuma, koji su mu nametnule SAD. Do tog loma je došlo malo više od godinu i pol otkad su prve japanske postrojbe dotaknule obale Australije kad se Japancima činilo, da će postati gospodarima Istočne Azije, Oceanije i Australije.

Kako je Japan nastao i kako je počeo? Oko trećeg stoljeća prije Isusa s azijskog kopna je na Japansko otočje doselio narod Jajoi, koji je donio uporabu željeza i koji se bavio zemljoradnjom, u opreci sa zatečenim narodom Jomon, koji se bavio lovom. Narod Jajoi se zbog pouzdane ishrane brzo množio pa je brojevno daleko nadmašio zatečeno pučanstvo. Od četvrtog do devetog stoljeća u Japanu su se mnoge kraljevine i brojni narodi ujedinili pod jednom, usredištenom vlasti, koju je prividno obnašao car Japana. Carska loza koja je tad uspostavljena vlada Japanom i danas, iako joj je uloga bila i jest uglavnom obredna. Car je 794. godine počeo stolovati u mjestu Heian-kyo, suvremenom Kyotu. To razdoblje Japana trajalo je do konca dvanaestog stoljeća. Iz tog „zlatnog razdoblja“ Japana potječe religija Japana, koja je smjesa izvornih običaja šinto i budizma.

U stoljećima koja su uslijedila vlast carske kuće bila je smanjena i djelomice prenesena prvo na građanske velikaše, a poslije na ratničke rodove i na njihove ratnike samuraje. U ratu 1180.-1185. godine između ratničkih rodova pobijedio je rod Minamoto, a predvodnik roda uzeo je naslov šoguna (nasljednog vojnog zapovjednika) i mjesto Kamakuru kao sjedište. Godine 1333. vlast je preuzeo rod Muromači. U tom su razdoblju ojačali područni gospodari rata, daimio. Japan je zapao u pravi građanski rat, iz kojega su ga izbavili daimio Oda Nobunaga i slijedno Tojotomi Hidejoši.

Po smrti Tojotomija 1598. godine vlast je preuzeo bajkoviti Tokugava Iejasu, koji je za sjedište uzeo Edo, današnji Tokyo i kojega je za šoguna postavio tadašnji car Azuči-Momojama. Šoguni iz roda Tokugava uveli su „plansko gospodarstvo“, održavali su mir i puku upriličili blagostanje, ali su uspostavili i održavali strogu podjelu na staleže te prekinuli gotovo sve doticaje Japana s vanjskim svijetom. [Tuđi trgovci su mogli trgovati samo na umjetnom otoku Cukišimi uz luku Nagasaki, a nadzor nad trgovinom su imali (protestantski) nizozemski trgovci, koji su odande uklonili (katoličke) portugalske i španjolske trgovce. U razdoblju vladavine Eda, velikaši su morali uzdržavati samuraje, koji su se morali pridržavati svojih pravila života i postupanja, ali koji nisu smjeli nositi oružje. Japan je imao 30.000 dobro odgojenih i dobro školovanih besposličara.]

Na ovom mjestu u osvrtu treba spomenuti Kinu ili Središnju kraljevinu. Kineska civilizacija uživala je velik ugled među okolnim narodima i vladarima. Ona je bila nedokučljiv uzor. Kinezi su se sa svoje strane ponosili svojom civilizacijom i vjerovali u svoj politički sustav. Kinezi su ostale narode vrjednovali po njihovoj sposobnosti svladavanja i uporabe kineskog slikovnog pisma. (Usto, Kinezi su uviđali, da bi pripadnici naroda koji su zemljopisno bili dalje od Kine mogli naučiti manje znakova složenog kineskog pisma, ali i to da su imali tamniju put.) Japanci su bili u prvom krugu oko Kine, ali su po drevnim Kinezima ipak bili manje vrijedni od njih. Japanske vlasti su sa svoje strane, unatoč gotovo potpunoj odvojenosti od svijeta pomno pratile što se događa u Kini, a nabavljene kineske knjige i prikupljeni kineski spisi su iz Nagasakija morali biti krijumice i žurno dopremljeni u prijestolnicu na uvid dužnosnicima.

Šoguni Tokugava su čvrsto držali vlast, iako su se nevolje množile u puku, ali i u političkom sustavu. Od Bitke kod Segahare 1600. godine i uspostave šogunata Tokugava do sredine devetnaestog stoljeća svijet se bio silno promijenio, bar utoliko što su europske pomorske sile bile kolonizirale svijet, uključujući Indiju i Kinu. Na red je bio došao i Japan. Američki pomorski zapovjednik Matthew Perry u srpnju 1853. godine doplovio je s četiri parna broda pred luku Edo (Tokyo) kao izaslanik američkog predsjednika Millarda Fillmorea i zatražio, da Japan otvori svoje luke za američke brodove. Perry se poslije prijema kod cara i prestolonasljednika povukao. Vratio se nakon šest mjeseci i uspio napraviti ugovor o pravu uporabe japanskih luka za američke brodove i trgovce.

(U morima oko Japana bilo je mnogo američkih kitolovaca, kojima bi dobro došlo uplovljavanje u japanske luke. Kitove se lovilo radi njihova ulja, koje je služilo kao gorivo za kućnu i javnu rasvjetu. Na nesreću lovcima na kitove, nafta je otkrivena u jednom potoku u državi Pennsylvaniji već 1858. godine, a proizvodnja nafte počela je 1859. godine, nakon čega je uglavnom prestala uporaba kitovog ulja za rasvjetu.)

Početkom devetnaestog stoljeća u japanske poslovne i učene krugove počela se uvlačiti nelagoda, zbog silnog napredovanja Europe putem Industrijske revolucije. Stoge se i u Japanu tražila promjena, rekao bih, političkog sustava. Seišisai Aizava u djelu Nove postavke (1825.) najavio je procvat Japana. Seišisai je u konfucijskoj predaji preslikavao kinesko poimanje države na Japan. Seišasai je govorio, da posebnost Japana ne dolazi od staleža samuraja, nego od neprekidnosti japanske vladarske loze.

Japan se počeo pripravljati za obranu od moguće navale Zapada. Priprava je uključivala prikupljanje novog znanja i nove tehnologije, reformu staleža samuraja, imenovanje vojnih zapovjednika po sposobnosti a ne po položaju u zajednici, novi način poticanja vojnih zapovjednika i novi način financiranja obrane. Vodeći japanski „stručnjak za obranu“ bio je Sakuma Šozan, koji je kao bogat baštinik prodao sav imetak i dobivenim novcem financirao vlastitu privatnu političku školu, u kojoj se polaznike poučavalo i topništvo i kineske klasike.

U javnoj raspravi o budućem usmjerenju Japana kristalizirala se izvorna i spasonosna zamisao: prihvatiti zapadno znanje i tehnologiju, a sačuvati japansku mudrost, japanski način života i baštinjene ljudske vrijednosti. Japan je odlučio uključiti se u svijet, koji se sve više preplitao unutar sebe, ali je uključenje izvedeno na japanski, a ne na zapadni način. Godine 1867. u Japanu je ukinut šogunat, a 1868. godine vlast je predana petnaestogodišnjem caru Meiđiju. Japan se otad žurno industrijalizirao, a samuraji su postajali poslovnim, administrativnim i znanstvenim predvodnicima. Japan je u samo četvrt stoljeća od početka svoje industrijske revolucije postao područnom, a na prelasku u novo stoljeće i svjetskom velesilom. Tad su počele nevolje susjednih država s Japanom. Četrdeset godina kasnije počele su nevolje svijeta s Japanom. Japan se upustio u imperijalizam i kolonijalizam po europskom uzoru.

U središtu gospodarstva i industrije Japanske carevine od početka brze industrijalizacije u razdoblju Meiđi bili su zaibatsu, privatni „uspravni“ karteli, koji su pod jednim krovom okupljali osiguravajuću kuću, banku, proizvodnu korporaciju i korporaciju za prodaju napravljenih proizvoda, koji su bili financirani kapitalom nakupljenim osiguravateljskim poslom. Zaibatsu su presudno utjecali na japansku unutarnju i vanjsku politiku, posebice nakon pobjede Japana u Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine i nakon više pobjeda Japana nad Njemačkom tijekom Prvoga svjetskog rata u okršajima vezanim uz dotadašnje njemačke tihooceanske posjede. U vremenu između svjetskih ratova zaibatsu su pomagali japanski militarizam i imali korist od japanskog osvajanja Istočne Azije sklapanjem unosnih ugovora s državom. (Riječ „zaibatsu“ znači financijska klika ili družba.)

Prostorno širenje i širenje utjecaja Japana počeli su u Koreji. Od 1910. do 1945. godine Koreja je bila dijelom Japanske carevine. Koreja je pala pod utjecaj Japana koncem devetnaestog stoljeća dokad je bila kineskom vazalnom državom. Japan i Koreja su do 1853. godine bili namjerno odijeljeni od svijeta. Koreja je ostala odijeljenom od svijeta do 1876. godine kad je s Japanom potpisala ugovor o svojem otvaranju. Poslije toga Japan se posvetio ratovanju protiv svojih obližnjih suparnika. Godine 1895. japanski obavještajci ubili su prkosnu kraljicu Koreje Min i uključili se u gušenje pobune korejskog seljaštva. Japan je pobijedio Kinu u Prvomu kinesko-japanskom ratu 1894.-1895. godine pa je Koreja nakratko postala samostalnom državom. Japan je potukao Rusiju u Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine i postao jedinom područnom silom. Korejski car Gojong se 1907. godine odrekao prijestola pa je Koreja po sporazumu 1910. godine postala japanskom kolonijom.

Japan je sustavno provodio japanjenje (japanizaciju) Koreje. Zabranio je uporabu korejskih naziva i imena te uporabu korejskog jezika. Nebrojene korejske umjetnine bile su opljačkane i odnesene u Japan. Brojne povijesne zgrade bile su ili djelomice ili potpuno razorene. Japan je već u Koreji otkrio svoje pravo lice. Međutim, Japan je u Koreji napravio potrebnu prijevoznu podlogu i izgradio industriju, proizvodi koje su trebali poslužiti daljnjem japanskom osvajanju Azije. Od 1939. godine i tijekom Drugoga svjetskog rata Japan je u Koreji unovačio pet i pol milijuna ljudi za potporu ratu. Mnogi Korejci su bili odvučeni iz vlastitih domova i stavljeni u vrlo teške radne ili ratne uvjete.

Poslije spomenutog Prvoga kinesko-japanskog rata Kina je Sporazumom u Šimonosekiju Japanu prepustila otok Tajvan i odrekla se prava na Koreju. Japan je pripojio Otočje Senkaku (kineski Diaoju) i pokušao uzeti poluotok Liaodong, ali su se tomu usprotivile Francuska, Njemačka i Rusija. U Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine Japan je Rusiji oduzeo Južni Sahalin. Mirovni sporazum potpisan je 1905. godine u Portsmouthu u Engleskoj nakon posredovanja američkog predsjednika Theodorea Roosevelta, koji je 1906. godine za svoj trud dobio Nobelovu nagradu za mir.

Dobro je na ovom mjestu u osvrtu pozabaviti se rusko-japanskim odnosno sovjetsko-japanskim odnosima. Prvo treba spomenuti japansko upletanje u Građanski rat u Rusiji, koji je trajao od siječnja 1918. do lipnja 1922. godine. Japanci su bili zauzeli velik dio ruskog Dalekog Istoka uključujući Sjeverni Sahalin. Sovjetske vlasti bile su uspostavile Dalekoistočnu Republiku, koja je slovila kao „samostalna“ država, ali koja je bila pod strogim nadzorom Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (RSFSR) i Ruske socijaldemokratske radničke stranke (RSDRP kasnije KPSS) te koja je trebala biti međupodručje između RSFSR i japanskih osvajača. Sovjetske vlasti su potjerale japanske napadače u studenomu 1922. godine. Japanski upad u ruski prostor bio je sračunat na potporu Bijelima u Ruskom građanskom ratu. Japanci su tim napadom preduhitrili združeni američko-britanski napad na ruski Daleki Istok. Iako je otprije postojao savez Japana i Britanije za suradnju u Tihom oceanu, Britanija je pripremala napad na Rusiju bez znanja Japanaca. Poslije Sovjetsko-japanskog sporazuma 15. svibnja 1925. godine japanske vojne postrojbe napustile su i Sjeverni Sahalin.

Valja spomenuti i Sovjetsko-japanski granični rat od svibnja do rujna 1939. godine. Japan je napao Sovjetski Savez, kako bi se dokopao južnog kraka Sibirske željeznice. Sovjetske postrojbe predvodio je budući maršal Georgij Žukov, koji je ranije kao bojnik bio časnik za vezu između Crvene armije i njemačkih tenkovskih postrojbi generala Heinza Guderiana, koje su i za Vajmarske republike u Sovjetskom Savezu uvježbavale „munjeviti rat“. Žukov je protiv Japana poveo i dobio prvi „munjeviti rat“ u povijesti ratovanja. Primirje je sklopljeno 15. rujna. Stupilo ja na snagu 16. rujna, a postrojbe Sovjetskog Saveza su 17. rujna 1939. godine ušle u Poljsku, 16 dana nakon ulaska njemačkih postrojbi. SSSR i Japan sklopili su 13. travnja 1941. godine Sporazum o izbjegavanje međusobnog napada i o neutralnosti. Tim sporazumom Staljin je Japanu dao slobodu djelovanja u Aziji, a Sovjetskom Savezu vrijeme za pripravu obrane od očekivanog napada Trećeg Reicha.

Tijekom Potsdamske konferencije koja je održana od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. godine američki predsjednik Truman je 26. srpnja u razgovoru nasamo obavijestio sovjetskog premijera Staljina, da SAD imaju „novo oružje iznimno velike razorne sile“ i da će to oružje uskoro uporabiti protiv Japana, kako bi skratile rat. Staljin se pretvarao da ne zna o čemu je riječ. Međutim, odmah po povratku u Moskvu Staljin se 3. kolovoza javio zapovjedniku sovjetskih snaga na Dalekom Istoku generalu Aleksandru Vasiljevskom i pitao ga koliko mu vremena treba za pripravu napada na Japan. Odgovor je glasio: „Jedan puni dan pa napad može početi 5. kolovoza!“ Dana 6. kolovoza SAD su svoje „novo oružje iznimno velike razorne sile“ spustile na Hirošimu.

Dana 8. kolovoza 1945. godine u 23 sata po prekobajkalskom vremenu sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov obavijestio je japanskog veleposlanika u Moskvi Naotake Satoa, da će od ponoći između osmog i devetog kolovoza SSSR biti u ratu s Japanom, iako je 5. travnja 1945. godine SSSR obavijestio Japan, da kani ponovo na godinu dana produžiti Sporazum o izbjegavanju međusobnog napada i o neutralnosti. Crvena armija je 9. kolovoza, na dan napada na Nagasaki, stupila u Mandžukuo, japansku paradržavu u Mandžuriji. Do 2. rujna oslobođeni su spomenuti dio Mandžurije, Unutarnja Mongolija i Sjeverna Koreja. SSSR je zauzeo cijeli Sahalin do 25. kolovoza, a Kurilske otoke do 1. rujna. Tako se SSSR temeljem Trumanove „povjerljive“ obavijesti Staljinu uvrstio među pobjednike rata i u Aziji.

U jesen 1945. godine Japan nije samo pretrpio slom, nego je doživio i golemo poniženje. Gospodarice japanske države poslije predaje japanske vojske bile su SAD. Upravitelj Japana sprva je bio general Douglas MacArthur, čiji su ljudi napisali novi japanski ustav, po kojemu je Japan smio imati samo slabu obrambenu vojsku. Japanski industrijski zavodi i pogoni bili su razoreni u ratu pa je neposredno poslije rata Japanu ostala samo mogućnost kućne proizvodnje ili „kućne radinosti“. General MacArthur bio je kanio raspustiti zaibatsu kao prijašnji oslonac japanskog militarizma.

Međutim, vodeći ljudi administracije predsjednika Trumana su uvidjeli, da je dotadašnju japansku opasnost zamijenila nova, sovjetska. SSSR je zavladao istočnom polovicom Europe, ali je svoj utjecaj nastojao proširiti na jug Europe, posebice na Balkan te na cijelu Aziju. Predvođeni prokušanim diplomatom Georgeom Kennanom, koji se dugo bavio sovjetskim pitanjem, američki vanjskopolitički ljudi su predložili jačanje zapadnoeuropskog i posebice njemačkog gospodarstva te gospodarstva Japana kao dviju brana daljnjem prodoru komunizma i širenju sovjetskog utjecaja.

Za Europu je bio upriličen Marshallov plan nazvan po Georgeu Marshallu, američkom državnom tajniku (1947.-1949.), koji je za rata pod predsjednicima Rooseveltom i Trumanom bio zapovjednik združenog stožera američke vojske. General MacArthur bio je prisiljen sačuvati zaibatsu, koji su ipak od obiteljskih korporacija postali javnim dioničkim družbama, a bili su i preimenovani u keiretsu. (Riječ „keiretsu“ znači prošireno ortaštvo ili proširena družba.) Ipak, unatoč promjeni američkog pristupa japanskom gospodarstvu, Japan je do danas ostao djelomice vojno i potpuno politički zaposjednut od SAD. Carevina izlazećeg sunca je poslušna Sjedinjenim Američkim Državama.

Japansko se gospodarstvo uz stvarnu pomoć Amerike brzo razvijalo i ono je u Americi imalo zajamčeno tržište. Japan je s vremenom postao svjetskom industrijskom radionicom. Japanci su postali vješti u stvaranju nove tehnologije, a bili su još vještiji u smišljanju („design“) proizvoda za tržišta. (Korporacije najčešće prodaju proizvode, a ne tehnologiju.) S vremenom su proizvodi japanske industrije bili preplavili i ostala tržišta počevši od europskog, koje je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća imalo golemu sposobnost kupnje proizvoda. Japansko gospodarstvo je putem izvoza svojih proizvoda nakupilo golem kapital, a japanska je država imala na raspolaganju zamjerne pričuve tuđeg novca. Amerika se koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća počela zaduživati u Japanu u godišnjim iznosima od oko 50 milijardi dolara. To je nastavila raditi i početkom osamdesetih godina. Japan je za Ameriku postao ozbiljnom opasnosti.

Američki predsjednik Ronald Reagan i predsjednik nadzornog odbora američkih Saveznih pričuva Paul Volcker počeli su voditi strogu novčarsku politiku s visokim temeljnim kamatnjakom, kako bi spriječili zaduživanje Amerike, na koje su Japanci bili računali. Međutim, na sastanku održanom 22. rujna 1985. godine u njujorškom hotelu Plaza sastali su se ministri financija Francuske, Japana, Njemačke, SAD i Ujedinjene Kraljevine. Ministri su „odlučili“, da se američki dolar obezvrijedi u odnosu na francuski franak, njemačku marku, britansku funtu i posebice u odnosu na japanski jen. Američko je tržište bilo gotovo zatvoreno za europske i posebice za japanske industrijske proizvode i stručne usluge. „Odluka“ ministara nazvana je Sporazum Plaza.

Posljedicom Sporazuma Plaza bio je poremećaj vrijednosti mnogog nacionalnog novca, što je nepovoljno utjecalo na svjetsku trgovinu i stvaralo potrebu za čestim ugovorima za stabilizaciju tog novca. Nazvana nenamjernom, a očito namjerna posljedica Sporazuma Plaza bilo je „Izgubljeno desetljeće“ u Japanu, koje je bilo označeno gospodarskom zbrkom i deflacijom ili ozbiljnim padom cijena. Sporazum Plaza pokazao je tko je gospodar Europi i posebice Japanu. Japan i danas mora slušati SAD.

Japan je pao u dodatne nevolje koncem devedesetih godina prošlog stoljeća neodgovornim ulaganjem u Jugoistočnu Aziju. U Istočnoj Aziji i u Jugoistočnoj Aziji 1997. godine izbila je financijska kriza, koja se iz Tajlanda brzo proširila cijelim područjem. Kriza je bila dosegnula i Jeljcinovu Rusiju. Poslovni ljudi područja bili su uzimali kratkoročne vanjske kredite, kako bi financirali dugoročne domaće poslove, kao što je podizanje stambenih i poslovnih zgrada. Krediti nisu bili uzimani za proizvodnju. Prije izbijanja krize mnoge japanske privatne banke ulagale svoj novac u tuđe nekretnine. Banke iz sustava keiretsu čupale bi zdrav novac iz svojih lanaca osiguranje-banka-proizvodnja-prodaja i isto ga ulagale u tuđe nekretnine. Kriza je jenjala do 2000. godine zahvaljujući golemom zahvatu Međunarodnog monetarnog fonda, ali je japanska država morala otkupiti dugove japanskih banaka pa je bila postala vlasnicom 70% (sedamdeset) japanskog bankarstva. Stoga je Japan i sad u velikoj strategijskoj i geopolitičkoj nedoumici. Japansko se gospodarstvo još nije oporavilo od dvaju spomenutih udaraca.

Američki političari razglašavaju, da je Amerika stalno ugrožena. U prvoj polovici prošlog stoljeća Ameriku je ugrožavao fašizam uključujući i japanski. Poslije sovjetske opće opasnosti došla je japanska gospodarska ugroza pa je Amerika tad morala prelomiti samo japansko gospodarstvo, a ne više i japansku državu. Sad je Amerika ponovo ugrožena. Najnovija opasnost za Ameriku je Kina.

Kad je riječ o razvikanoj trajnoj ugrozi Amerike valja naglasiti dvoje. Prvo, Amerika je navodno sad istovremeno oštro ugrožena od Irana i od nekih drugih islamskih država na Bliskom Istoku, od Rusije u Europi te od Kine svagdje u svijetu i posebice u Tihom oceanu. Okosnica obrane (probitaka) SAD na Bliskom Istoku je Izrael. To je u Europi Ukrajina, a u Tihom oceanu Tajvan. Drugo, SAD su uvijek za svoju „obranu“ stvarale saveze kao što je sad Atlantski savez ili kao što su od pedesetih godina prošlog stoljeća bili CENTO (Bagdadski ugovor) u Južnoj Aziji i SEATO u Jugoistočnoj Aziji. Za napad na Afganistan 2001. godine SAD su rabile Atlantski savez, a za napad na Irak 2003. godine „savez voljnih“.

Stoga je Americi i za suzbijanje kineske opasnosti i za mogući vojni okršaj s Kinom potrebna „družba voljnih“. Države u Tihom oceanu, koje su voljne udružiti se s Amerikom protiv Kine su nedvojbeno Južna Koreja, Filipini i Australija. Među takve države uvijek i svagdje spada Ujedinjena Kraljevina. Japan je već unovačen u protivkinesku družbu, ali svijet još ne zna koliko je ta država voljno, a koliko nevoljko ili prisilno članica družbe. Japan i Južna Koreja moraju slušati Ameriku, jer su te države još uvijek vojno i politički zaposjednute od Amerike.

Međutim, izmišljena ili stvarna kineska ugroza Amerike nosi nove zadaće Japanu. Amerika treba saveznice, jer se sama ne ufa stupati u ratove. S druge strane, Japan dosad nije bio pod zaštitom svojega, nego američkog militarizma. Nedvojbeno je to, da SAD sad od Japana traže stanovitu mjeru militarizacije. Tu mjeru je teško odrediti i Japanu i SAD, a pogotovo je u tu mjeru teško proniknuti ostatku svijeta.

Zanimljivo je to, da u Japanu nema javne rasprave, unatoč dvojbama u pitanjima (1) stupnja vojne suradnje sa SAD, (2) odnosa prema Kini koja je prva i u svemu dobromu golema susjeda Japanu i (3) ponovne militarizacije zemlje. Pogotovo nema silovite i široke javne rasprave, kakva se je u Japanu vodila od početka devetnaestog stoljeća do ukidanja šogunata. To je dokaz, da Japan nije slobodna i samostalna država. Možda je Japanu bilo lakše ukloniti šogunat i obnoviti carevanje, nego što će mu biti ukloniti američko gospodstvo. Nasreću, snaga Amerike brzo kopni.

Sudeći po mnogočemu, Japan objeručke prihvaća američki zahtjev. Taj zahtjev ipak stavlja Japan u veliku dvojbu. Međutim, japanska politika i geopolitika povijesno su podložne snažnim i naglim zaokretima. Dvojba političkih krugova Japana je u tomu, što oni ne znaju bi li novi snažan i nagao zaokret japanske geopolitike Japanu donio korist ili novu nevolju. Ako politički krugovi Japana ozbiljno uzimaju očito opće slabljene Amerike, možda prosuđuju, da bi im dobro došao vlastiti militarizam kad ozbiljno oslabi ili usahne američki.

Postupak militarizacije Japana tražit će toliko vremena, da bi tijekom tog postupka mogao nastati i novi svijet. Teško je očekivati, da bi u novom, vrlom svijetu bio prihvaćen ikakav i ičiji militarizam. Militarizam i ratobornost će pasti u prošlost čak i u Izraelu. Međutim, napast militarizma je u Japanu iznimno jaka, ako se uzmu u obzir japanska povijest i japanska politička misao, koja kao da zapovijeda snažne i nagle zaokrete i u unutarnjoj i u vanjskoj politici. Od Drugoga svjetskog rata u Japanu nije bilo takvog zaokreta.

Ipak, pri određivanju buduće japanske geopolitike treba uzeti u obzir to, da će se Japan kao i mnoge druge države uključujući SAD uskoro zateći usred Svjetske većine i da se Japanu prije toga valja osposobiti za opću, svjetsku suradnju naroda i država. Militarizam bi se ispriječio pred takvu suradnju.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi Indijom i njezinim ponovnim probojem među svjetske političke, gospodarske, vojne i ljudske velesile. Posebno se bavi načinom, kojim se Indija izbavila iz kolonijalne pokornosti i iz velikog siromaštva.

Prostor Indije bio je kao stvoren za provale i za osvajanje. Prvi dvonožni došljaci u Indiju bili su pripadnici vrste Homo sapiens. Oni su se, navodno, pojavili između 73000. i 55000. godine. Najraniji poznati ljudski ostatci u Južnoj Aziji stari su 30.000 godina. Prva stalna ljudska naselja u Južnoj Aziji nastala su oko 7.000 godina prije Isusa. Sjedilački život ljudi se počeo širiti oko 4.500 godina prije Isusa, što je postupno dovelo do uspostave izvorne civilizacije u dolini Inda, u današnjem Pakistanu i sjeverozapadnoj Indiji. Početkom drugog tisućljeća prije Isusa suše su prouzročile propast te civilizacije i raspršenje dotadašnjeg gradskog pučanstva okolnim prostorom.

U to su vrijeme indoarijska plemena u valovima prodirala iz Središnje Azije u Pundžab. U razdoblju 1500.-500. godine spjevane su Vede, najstarije hindusko sveto štivo, napisano na sanskritu, jeziku i pismu sastavljenom u svrhu čuvanja i širenja tog štiva. Vede su golema zbirka spjevova, filozofskih razgovora, mitova i obrednih napjeva. Indoarijske zajednice bile su strogo podijeljene na staleže: (1) učeni ljudi, svećenici i učitelji; (2) upravljači, dužnosnici i ratnici; (3) poljodjelski stručnjaci, seljaci i trgovci; te (4) obrtnici, radnici i sluge. S vremenom se indoarijsko pučanstvo raširilo po ravnici oko rijeke Gangesa. Oko 600 godina prije Isusa pojavila se šira, međupodručna kultura, koja je omogućila da se manje političke zajednice povežu u prostrane države. Pojavili su se i novi vjerski pokreti džainizam i budizam. Kasnije je budizam spregnut s ranijim područnim vjerama u hinduizam (hindustvo).

Koncem četvrtog stoljeća prije Isusa Čandragupta Maurija stvorio je dugovječnu Maurijsku carevinu (po riječi „paun“), koja je imala uspjele okršaje s vojskom Aleksandra Makedonskog. Čandraguptina carevina protezala se od Bengala preko cijele Indije do Afganistana. Utjecaj Indije tad se širio velikim dijelovima Azije. Od sedmog do jedanaestog stoljeća sastavljale su se i rastavljale indijske države. U jedanaestom stoljeću vladarska loza Čola osvojila je i krajnji jug Indije. U tom vremenu došlo je do procvata matematike (aritmetike i algebre) i tad je nastao indijsko-arapski sustav brojeva, koji je bio preuzet i na Zapadu.

Ubrzo je došlo do novog, islamskoga prodora u Indiju. Godine 1206. uspostavljen je Delhijski sultanat, koji je trajao duže od tri stoljeća. Godine 1526. – godine Bitke kod Mohača – Babur („Tigar“), vladar Uzbekistana i unuk Timura Velikoga, osvojio je gotovo cijelu Indiju i uspostavio Mogulsku carevinu (Mughalsku). Tad je počeo i snažan razvitak tehnologije i manufakture (rukotvorbe) dobara, što je uobičajeno u doba ratova. Međutim, taj se razvitak dogodio u neprikladno vrijeme, jer su u šesnaestom stoljeću naveliko počela europska prekooceanska osvajanja.

Europska prekooceanska osvajanja bila su skupni europski pothvat, u kojemu su sudjelovale sve europske atlantske velesile: Portugal, Španjolska, Engleska, Francuska i Nizozemska. Kako bi se uspostavio kakav-takav red u jagmi Europljana za tuđim prostorom, papa Aleksandar VI (Rodrigo Borgia ili Borja, 1492.-1503.) objavio je 1493. godine okružnicu Inter caetera (Između ostalih stvari), kojom je zemaljsku kuglu podijelio u portugalsku i u španjolsku polukuglu meridijanom (podnevnom polukružnicom), koji je pao 814 kilometara od Zelenoratskih otoka prema zapadu.

Podnevna polukružnica padala je posred Atlantskog oceana. Portugal i Španjolska su 1493. godine Papinu zamisao potvrdile Sporazumom u Tordesillasu. Tako su se Afrika te Indija, Jugoistočna Azija, Kina i Japan našli u području dodijeljenom Portugalu. Portugalci su doplovili do Indije već 1497. godine i počeli trgovati u luci Surat. Poslije su napravili uporište u području Goe, odakle je Družba Isusova hindusko pučanstvo privodila katolištvu. Prvi engleski brod doplovio je do Indije 1608. godine, iako je Elizabeta I (1558.-1603.) ranije neuspjelo slala svoje brodove u Indiju. Francuzi su prvo doplovili do Indije 1664. godine za vladavine Louisa XIV (1643.-1715.) i njegova prvog ministra Roberta Colberta (1661.-1683.), iako je već François I (1515.-1547.) poslao dva broda u Indiju, ali se poslije njihova isplovljenja iz luke Le Havre za njih više nije čulo.

Za razliku od Portugala i Španjolske, u kojima su kolonijalne pothvate predvodile i izvodile krune, u Engleskoj, Nizozemskoj i Francuskoj osvajanje prekooceanskih zemalja bilo je prepušteno ovlaštenim privatnim tvrtkama: engleskoj East India Company (1600.), nizozemskoj Verenigde Oostindische Companie (1602.) i francuskoj Compagnie française pour le commerce des Indes orientales (1664.).

[O snazi ovlaštenih korporacija dobro svjedoče mogućnosti Verenigde Oostindische Companie. Ona je imala gotovo 5.000 brodova, a u Aziju je na posao bila uputila gotovo milijun ljudi. Imala je 10.000 vojnika i najamnika, koji su štitili mornare i trgovce. Verenigde Oostindische Companie bila je zauzela Australiju (prvo nazvanu New Holland), imala je posjede u Sjevernoj Americi – New York se prvo zvao New Amsterdam – i zauzela Indoneziju, u kojoj je luka Džakarta bila preimenovana u Bataviju po pokrajini Batavija (Betuwe) u Nizozemskoj.]

U Indiju su se za naklonost islamskih vladara borili britanska East India Company i francuska Compagnie française pour le commerce des Indes orientales. One su se konačno međusobno vojno sukobile u Bitci kod Plasseyja (Palašija) 1757. godine. Pobijedile su engleske postrojbe, koje je predvodio Robert Clive (1725.-1774.) te koje su sebi podložile i dotadašnju francusku saveznicu Mogulsku carevinu. Tako je privatna tvrtka East India Company postala gospodaricom Indije, u kojoj je upravljala politikom i gospodarstvom, vojskom i policijom, pravosuđem i školstvom.

Posebno prljavu i opaku ulogu East India Company (EIC) izvela je u Kini. Ona je prisilila kineske vlasti da uvoze opijum, a za dobiveno zlato ona je jeftino kupovala čaj, koji je skupo prodavala u Indiji i Europi. EIC je upriličila dva „opijumska“ rata 1839.-1832. i 1856.-1860. godine. U Prvomu opijumskom ratu britanski željezni parni brodovi učas su potopili drveno carsko brodovlje, a na kopnu je bilo ubijeno više od 300.000 Kineza. Godine 1844. nizozemski kralj Willem II poslao je pismo japanskom šogunu Tokugawa Iejoshiju, u kojemu je tražio, da Japan otvori svoje luke za zapadne trgovce, ako ne želi da ga zadesi zla kob Kine.

Vlast EIC nad Indijom bila je dozlogrdila i Indijcima i Britancima. Indijci su podigli veliku pobunu protiv East India Company 1857. godine. Britanija je 1858. godine oduzela EIC ovlast da upravlja Indijom te stavila Indiju pod britanski krunu i time okončala sramotnu vladavinu jedne privatne korporacije nad golemim indijskim prostorom i nad tadašnjih oko 200 milijuna Indijaca.

Vladavina krune nad Indijom bila je nešto blaža od vladavine EIC, ali je ipak bila teško podnošljiva Indijcima. Britanska vlada je u upravni ustroj Indije uključivala ponajviše Parse ili Farse, koji su u osmom stoljeću od poislamljenja pobjegli iz Irana u indijsku pokrajinu Gudžarat. Međutim, britanske vlasti su tražile od svojih podanika Indijaca, da se u sklopu britanske vojske bore u Prvomu svjetskom ratu, koji je bio tuđi, europski rat. Britanija je istom koncem rata imala vojsku od 240.000 vojnika, a plaćena dobrovoljačka indijska vojska imala je početkom rata oko 250.000 vojnika. U ratu je izravno poginulo više od 11.000 Indijaca, a ranama je podleglo još 4.000 vojnika. Nestalo je 13.500 indijskih vojnika, a bilo ih je ranjeno gotovo 52.000. Indijski vojnici su se borili u Egiptu, Singapuru i Kini.

Poslije Prvoga svjetskog rata indijski intelektualci, koji su mahom bili školovani u Engleskoj povezali su se u političku stranku Indijsku narodni kongres (Kongres) i počeli borbu za samostalnost Indije. (Kongres su osnovali Škoti, koji su živjeli u Indiji.) Predvodnik pokreta otpora ili građanskog neposluha bio je Mahatma Gandhi, pravnik koji je bio školovan u Engleskoj. Jedan od poteza Kongresa bilo je odbijanje Indijaca da se uključe u Drugi svjetski rat. Otpor uključenju Indijaca u rat bio je tako žestok, da su britanske vlasti pristale, da Indijci samo brane Indiju, ako je Japan bude napao.

Drugi svjetski rat je financijski iscrpio Britaniju, koja je bila nakupila golem ratni dug. Ona nije bila u stanju održavati prijašnju političku i policijsku stegu nad pobunjenim Indijcima. Britanija je odlučila dati Indiji samostalnost, ali je prije podijelila potkontinent, koji je stoljećima bio političkom cjelinom. Dva rubna dijela Indije s muslimanskim pučanstvom postali su državom Pakistan, koja je s istoka i zapada stezala golem sjeverni dio potkontinenta, u kojemu je kao i u ostatku potkontinenta živjelo hindusko pučanstvo. Taj dio je pripao Republici Indiji. Cijeli potkontinent se osamostalio 1947. godine. Godine 1971. Istočni Pakistan se osamostalio u državu Bangladeš u ratu, u kojemu je sudjelovala i Indija.

Za razliku od goleme većine bivših europskih kolonija u Africi, Indija nije postala neokolonijom. Indija se sprva štitila suradnjom sa Sovjetskim Savezom, koji je Indiji pomogao stvaranje teške industrije. Ubrzo poslije osamostaljenja Indije utemeljen je Pokret nesvrstanih država, država koje nisu kanile postati socijalističkim zemljama niti su pristale biti pod nadzorom zapadnog kapitala i zapadnih korporacija. Zanimljivo je to, da su se i druge dvije glavne utemeljiteljice novog pokreta, Indonezija i Egipat, uspjele othrvati navali neokolonijalizma. Pokret nesvrstanih država nije bio samo politička ustanova, nego se među pripadnicama Pokreta razvila trgovinska, tehnološka i industrijska suradnja. (Pokretu je pripadala i Jugoslavija, koja je u ostalim zemljama Pokreta imala važna izvozna tržišta.)

Indija se pod predvodništvom premijera Džavaharlala Nehrua posvetila uklanjaju životnih nevolja indijskog pučanstva. Prva zadaća bila je proizvoditi čim više hrane, jer su nestašica hrane i glad ozbiljno prijetili i Indiji i mnogim drugim državama. Indija je rano prihvatila sudjelovanje u zapadnim dobrotvornim pothvatima za stvaranje vrsta riže, koje su otporne na nametnike, a koje daju i velik prinos. (Pedesetih godina se na Zapadu, po Malthusu, pisalo da će do kraja stoljeća Indijci pomrijeti od gladi, jer Indija ima visok prirodan priraštaj pučanstva bez primjerenog rasta proizvodnje hrane. Koncem prošlog stoljeća Indija je počela izvoziti rižu, a sad je najveća izvoznica riže i izvozi 20 milijuna tona riže godišnje u oko 150 zemalja.

Druga zadaća Indije bila je briga za zdravlje ljudi, koji obolijevaju i zbog siromaštva i zbog slabe hranidbe. Indija se pobrinula, da razvije proizvodnju lijekova. Koncem prošlog stoljeća indijske korporacije su proizvodile gotovo sve lijekove, koje rabi pučanstvo, a tijekom pošasti koronavirusa Indija je postala važnom svjetskom proizvođačicom cjepiva i zaštitnih sredstava.

Indija je stupila u žestoku borbu za stvaranje vlastite tehnologije u svim gospodarskim područjima, što se prvo očitovalo u snažnoj proizvodnji programskih sustava za računala, prijenosne telefone, oružje, svemirske pothvate i komunikacije. Međutim, Indija se posebno iskazala primjernim svemirskim programom. (Indijci imaju snažne i gipke matematičke umove.) Za razliku od kineskih raketa za zabacivanje satelita u Svemir, indijske rakete rabe čvrsto, a ne tekuće gorivo, koje stvara teško rješljive nevolje u pripravi zabacivanja satelita. (Prve domaće satelite Indija je rabila za nastavu putem satelitske televizije, jer Indija nije imala mrežu za raspačavanje električne struje: veliki gradovi su imali svoje elektrane, a u selima su školski televizori bili napajani baterijama, koje je Indija proizvodila u golemim količinama i koje su škole mogle kupiti budzašto.)

Indijci su se sedamdesetih godina prošlog stoljeća posvetili izvozu projekata u teškoj industriji i energetici. Oni su spočetka rabili sovjetsku tehnologiju, ali su s vremenom razvili i svoju pa su diljem Azije i Afrike pravili rafinerije, termoelektrane, željezare i čeličane. Za prodaju projekata u islamske zemlje indijske korporacije su novačile muslimane. Usto se zna, da su Indijci spretni i domišljati trgovci.

U novije vrijeme Indija je zaštićena članstvom u BRICS-u, kao što je prije bila zaštićena članstvom u Pokretu nesvrstanih država. Indija i sad putem BRICS-a nastavlja politiku nesvrstavanja. Zemlje BRICS-a sad proizvode 42% svjetske hrane, pri čemu su velike izvoznice hrane Rusija, Indija i Brazil. Države BRICS-a troše 40% hrane proizvedene u svijetu, jer neke od mnogoljudnih zemalja BRICS-a (Saudijska Arabija, Egipat, Iran) ne proizvode veće količine nasušne hrane.

Ipak, Indija koja brzo raste i koja se brzo razvija nije bez nevolja. Jedna od nevolja Indije je to, što ona pošto-poto i na vrat na nos nastoji imati velik politički utjecaj u „Indopacifiku“, Aziji i Africi. Umjesto da kao Kina zatomi velike geopolitičke zamisli pri suradnji s ostalim državama, Indija želi ne samo postati važan geopolitički čimbenik, nego u tomu želi i nadigrati Kinu, s kojom kao i s Pakistanom ima graničnih okapanja. Umjesto da predano provodi svoju nacionalnu misao vodilju u priličenju suradnje s drugim zemljama, Indija se stalno osvrće na Kinu. Indija pritom sudjeluje u snubljenju Amerike, koja bi trebala biti određenom protivtežom Kini, iako je Indija kao dio BRICS-a jedan od oslonaca Globalne većine, koja je inačica američkoj hegemoniji. Po meni, za Indiju je presudno važno, da riješi svoje granične prijepore – koji su dio baštine kolonijalizma – upravo kako bi postala sposobnom za slobodno vođenje vanjske politike.

Za indijsku geopolitiku treba imati razumijevanja. Indija je od nekadašnje političke i gospodarske velesile u razdoblju od Maurijske carevine do Mogulske carevine „preko noći“ postala pokornom kolonijom, ali se minulih desetljeća ponovo prometnula u velesilu. (Takve političke uspone i padove imao je i njemački narod, koji se smatrao arijskim.) Indiji se teško snaći u svijetu koji se upravo sad bjesomučno mijenja, zahvaljujući i rastu Indije. Stoga se čini, da kolebanje indijske geopolitike dolazi i od toga, što Indija još nije objavila svoju nacionalnu misao vodilju ili strategiju. Svijetu su nepoznate indijska državna i indijska nacionalna strategija.

(Za razliku od Indije, Kina je uvijek – osim u „stoljeću“ poniženja od Prvoga opijumskog rata do proglašenja republike 1. siječnja 1912. godine – bila velesilom, Središnjom kraljevinom. Kina je postala velikom civilizacijom, a Kinezi velikim narodom, jer su na vrijeme napravili vlastitu velebnu političku i prijevoznu podlogu. Sad Kina stvara trokontinentalnu prijevoznu podlogu, kako bi se mogla uspostaviti opća suradnja među narodima i njihovim državama. To je misao vodilja kineskog pristupa geopolitici.)

Indijom sad vladaju Bharatiya Janata Party (Indijska pučka stranka) i premijer Narendra Modi. Stranka je odana političkoj misli hindustva (hindutva), koja uključuje kulturno opravdanje hinduskog nacionalizma i uspostavu hinduske hegemonije u Indiji. Znak Stranke je cvijet biljke lotos, koji u Indiji ima i kulturni i vjerski smisao. Lotos su rabili hinduski nacionalisti kao znak borbe protiv Britanskog Radža. (Danas i u Turskoj vladaju vjerski usmjerena Stranka pravde i razvitka, koja je slična Indijskoj pučkoj stranci i predsjednik Erdogan, koji je također iznimno snažan predvodnik.) Većina članica BRICS-a ima jake predvodnike: premijera Modija, premijera Etiopije kršćanina Abiya Ahmeda, predsjednike Putina, el-Sisija, Ramaphosu i Lulu, prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, a Kina i Iran imaju jake predvodničke sustave, koji neizostavno stvaraju snažne predvodnike.

Budući da su pravi predvodnici velika rijetkost i u velikim narodima – kakvi su sadašnji prvaci u američkoj, britanskoj, francuskoj i njemačkoj politici? – pitanje je, hoće li Indija poslije sedamdeset četverogodišnjeg Narendre Modija dobiti njemu dostojnog slijednika. Može li se Indija vratiti u politiku sitnih i suvišnih međustranačkih svađa, kakve su označile razdoblje od odlaska iz politike Džavaharlala Nehrua do uspona Narendre Modija?

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi zamisli o preobrazbi Europske zajednice u Europsku uniju i posljedicama provedbe te zamisli za Europu i za svijet. Posljedice europske preobrazbe su propadanje Europe i prestanak Europe kao važne političke i gospodarske sastavnice svijeta. Te bi se posljedice dogodile i bez sadašnjeg uključenja Europske unije u Rat za Ukrajinu. Propadanje Europe postalo jer očiglednim, kad je Unija 2014. godine počela određivati političke i gospodarske kazne Rusiji. Te kazne nisu kaznile Rusiju, nego su bile sredstvo samokažnjavanja Unije.

Utemeljenje Europske zajednice bila je izvorna europska zamisao. Zajednica je trebala spriječiti i spriječila je izbijanje novoga europskog i trećega svjetskog rata. To je Zajednica postigla zamjenom političkih prijetnji i ratovanja dijalogom i suradnjom. Takva je bila Europska zajednica, a sad slaba Europska unija stalno nekomu prijeti te želi, podupire i potpiruje rat. Nasuprot zametanju u Europi zamisli o utemeljenju Europske (gospodarske) zajednice, zamisao o preobrazbi Zajednice u Uniju došla je iz Amerike. Tu je zamisao objeručke prihvatila ponovo ujedinjena Njemačka, koja se lakomisleno ponadala, da će ona u ime Amerike preuzeti nadzor nad Europom i tako postati Četvrtim Reichom. Ipak, Amerika je za predvođenje Unije izabrala Bruxelles, a ne Berlin.

Preinaka Europske zajednice u Uniju nije bila dar Njemačkoj, nego nastavak jačanja američke hegemonije u Europi. Americi (i kapitalu Dijaspore) nije bilo dovoljno poslijeratno političko i vojno zauzimanje Zapadne Europe. Na red za uništenje došli su gospodarstvo i ljudskost cijele Europe, a ne samo zapadne. Zapad se je nakon sloma komunizma i Istočnog bloka protegnuo i na ostatak Europe, koji je uključivao i Rusiju do pojave Vladimira Putina u ruskoj politici.

Na katolički Božić 1991. godine došlo je do raspuštanja Sovjetskog Saveza, koji je za utjehu Rusiji bio olako zamijenjen Zajednicom neovisnih država. Međutim, prije tog raspuštanja, već 10. prosinca 1991. godine u Maastrichtu u Nizozemskoj održana je Međuvladina konferencija tadašnjih 12 članica Europske zajednice, na kojoj je odlučeno, da se Zajednica prometne u Uniju. Danska se nije složila s izvornim nacrtom Sporazuma u Maastrichtu, ali je 7. veljače 1992. godine isto u Maastrichtu prihvatila neznatno izmijenjen izvorni sporazum pa je mogla biti donesena odluka, da se Zajednica 1. studenoga 1993. godine pretvori u Uniju. Takav slijed događaja bio je nedvojbeno omogućen ponovnim ujedinjenjem Njemačke (Deutsche Wiedervereinigung). Europska unija je uz pomoć Njemačke trebala za Ameriku čvrstim stiskom držati cijelu Europu.

Doprinos Njemačke ujedinjavanju Europe postupno se povećavao. Helmut Kohl, koji je u času nastanka Unije kao savezni kancelar bio u dvanaestoj godini svoje službe, bio je neosporno čovjek Zajednice. Takav je bio i Gerhard Schröder, koji je naslijedio Kohla koncem 1998. godine i služio do 2005. godine. Ipak, za kancelara Kohla obavljena je priprava za uvođenje eura (€) kao zajedničkog novca većine članica Unije, koji je uveden 1. siječnja 1999. godine. Uvođenje eura bio je prekoatlantski zahvat i važan vidik „euroatlantske integracije“.

Za svoj udio u uvođenju eura njemački financijski dužnosnik Horst Köhler je prvo nagrađen položajem direktora Međunarodnog monetarnog fonda (2000.-2004.), a zatim položajem saveznog predsjednika Njemačke (2004.-2010.). Predsjednik Köhler je iznenada podnio ostavku na svoj položaj, zbog prijepora koji je izazvao tvrdnjom, da njemačka vojska treba biti uključena u inozemne vojne zahvate, unatoč činjenici, da je kancelar Schröder 2003. godine odbacio američko traženje, da se Njemačka uključi u napad na Irak. (Köhlerova izjava je u njemačkoj javnosti shvaćena kao odustajanje od poslijeratne njemačke vojne doktrine obrambenog rata, kojoj je Njemačka bila odana poslije Hitlerovih napadačkih ratova u Europi, koji su i biološki unazadili njemački narod.)

Međutim, uloga Njemačke u europskim poslovima se iznenada promijenila i povećala izborom Angele Merkel za saveznu kancelarku, koja je tu dužnost obnašala od 2005. do 2021. godine. Kancelarka je bila osoba Unije. Dana 13. prosinca (na blagdan sv. Lucije) 2007. godine napravljen je Lisabonski sporazum o daljnjoj preobrazbi Europske unije. Tim su sporazumom dopunjeni Sporazum iz Maastrichta (1992.) te Rimski sporazum (1957.) i Sporazum o uspostavi europske atomske zajednice (EUROATOM). Lisabonskim sporazumom napušteno je jednoglasno odlučivanje u nekim tijelima Unije i uvedena tropetinska većina za odlučivanje u najmanje 45 područja vladanja Unijom. Europski parlament dobio je veće ovlasti te su utemeljeni položaj stalnog predsjednika Europskog vijeća i položaj visokog predstavnika Unije za vanjske i sigurnosne poslove. Uvedeno je pravo članica Unije, da je napuste i određen postupak napuštanja Unije. (Predsjednika Europskog vijeća bira sâmo Vijeće i to na dvije i pol godine s mogućnosti jednokratnog produženja.)

Lisabonski sporazum bio je nadomjestak za pobačeni Ustav Europske unije, koji je pripravljan od 2001. godine te koji su francuski glasači odbacili većinom od 55% glasova na referendumu održanom 29. svibnja 2005. godine, a nizozemski građani na referendumu održanom 1. lipnja iste godine većinom od 61% glasova.

Njemačka je za kancelarske službe Angele Merkel nastojala stegnuti monetarnu politiku ostalih članica Unije i na taj način kočiti njihov gospodarski rast i razvitak. Članice se nisu smjele godišnje zadužiti više od 3% ukupnog domaćeg proizvoda ni za poticaje gospodarstvu. To nije odveć pogađalo Njemačku, koja je imala obilje privatnoga ulagateljskog kapitala. Takav pristup imao je vrhunac 2014. godine u teškoj vladinoj dužničkoj krizi u Grčkoj. Sputanost europske monetarne politike znatno je pridonijela ukupnom nazadovanju Europske unije, u kojoj se stanje počelo ozbiljno pogoršavati upravo 2014. godine uvođenjem političkih i gospodarskih kazni Ruskoj Federaciji.

(Tko je Angela Merkel? Rođena je 1954. godine u Hamburgu u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj u obitelji evangeličkog pastora. Dok je Angela Merkel bila dijete njezina se obitelj preselila u Istočnu Njemačku, u vrijeme kad su istočni Nijemci dovodili u pogibelj vlastiti život, kako bi pobjegli u Zapadnu Njemačku. Merkel je 1986. godine stekla doktorat u području kvantne kemije i radila kao istraživačica u tom području. Merkel se u politiku uključila uoči Istočnonjemačke revolucije 1989. godine. Poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine Merkel je kao štićenica Helmuta Kohla izabrana u Bundestag. Kao njemačka kancelarka služila je 16 godina. Odigrala je važnu ulogu u uklanjanju Helmuta Kohla iz vodstva Demokršćanske stranke i iz njemačke politike. Pomogla je uklanjanje s mjesta glavnog tajnika stranke i Wolfganga Schäublea, kojega je na tom mjestu i naslijedila. Angela Merkel je znatno pridonijela čvrstom američkom nadzoru nad Unijom. Po meni, Angela Merkel je obavljala tuđi posao.)

Što je Europa i kakva je ona? Europom je od Isusova vremena gotovo pet stoljeća vladala Rimska carevina. Potkraj rimske vladavine u Europu su s istoka i sa sjevera nahrupila brojna plemena. Ta su se plemena premještala Europom i poslije sloma rimske vlasti. Primjerice, Vizigoti („zapadni“ Goti) su doprli ne samo do Iberijskog poluotoka, nego se bili prisiljeni premjestiti se u Sjevernu Afriku. Međutim, unatoč selidbi i premještanju, doseljena plemena su s vremenom prigrlila određene prostore, koje su počela smatrati svojim, a djelomice su sačuvala i svoje jezike, po kojima su se međusobno razlučivala.

Od jedanaestog stoljeća, kad su se počele uspostavljati europske kraljevine, jamačno se moglo govoriti o europskim narodima, kao što su bili Franci, Sasi, Austrijanci, Česi, Hrvati i Mađari, a da se ne spominje stare domaće, sjedilačke narode kao što su bili Rimljani, Germani, Grci, Gali, Britoni (od kojih su nastali Velšani, Kornvalci i Bretonci), izvorni narodi Iberijskog poluotoka i Longobardi (Lombardijci). Narodi su živjeli jedni uz druge, ali su čuvali svoju posebnost i istovjetnost. (Na galskom jeziku riječ „german“ značila je susjed.)

Stoga se može reći, da je Europa bar donedavno bila starosjedilački, a ne useljenički kontinent za razliku od Amerike, koja je dugo bila useljenička zemlja. Pohvale je vrijedna odluka američkih useljenika 1776. godine, da postanu narod, ali riječ je o narodu koji je sad star samo 248 godina. Ipak, Europa se minulih desetljeća temeljem urote svjetskog kapitala postupno pretvara u useljenički kontinent ili useljeničko kopno.

U Europi je otvoreno pitanje identiteta, istovjetnosti ili pripadnosti. Hoće li doseljenici nastojati imati dvije pripadnosti: pripadnost domovini iz koje su potekli i pripadnost prostoru u kojemu su se milom ili silom zatekli? Europa kao cjelina nema svoju istovjetnost ili identitet, jer su dosad istovjetnost imali europski narodi. „Europljani“ prije nisu postojali, iako bi američka politika htjela, da Europljani sad naglo nastanu, kao što su Amerikanci prije naglo nastali od useljenika. Američki useljenici su dolazili kao pojedinci, koji se – kako bi postali Amerikancima – nisu trebali odreći pripadnosti svojim dotadašnjim narodima (u Europi ili u Africi), koje su očito već bili napustili.

Europa se utrkuje s vremenom. Hoće li Europa postati useljeničkim kontinentom? Hoće li se Europska unija stići preobraziti u novu europsku zajednicu naroda, koji bi nevoljnim doseljenicima mogli pružiti svoj nacionalni identitet i jednoznačnu pripadnost svojem prostoru? Europa ne može useljenicima pružiti identitet, a europski narodi bi to još mogli. Ljudima teško pada biti bez identiteta i pripadnosti, ali kapitalu to odgovara, jer je životno zajedništvo zapreka raspršenju naroda ili životnih zajednica u samožive potrošače. Svjetskom privatnomu kapitalu smetaju pripadnost, identitet i zajedništvo ljudi. Treba li Europa ostati bez ikakve istovjetnosti?

Za rješenje svojih pitanja i za izlazak iz svojega jadnog stanja Europa ne treba tuđi savjet. U Europi se treba javno govoriti o svemu što tišti njezine narode i njezine ljude, uključujući nove useljenike. Dijalog s useljenicima je isto važan. Oni često prosvjeduju ili nasilno postupaju, jer se s njima ne razgovara. Dijalog i diplomacija mogu Europu izvesti na put poboljšanja. Čini se, da je po američkom naputku diplomacija u Europi gotovo usahnula. Europa treba otvoriti dijalog i unutar sebe i s vanjskim svijetom te prestati stalno nekomu prijetiti.

Kakvo je sadašnje stanje Europe? Najupadnija značajka stanja Europe, koja je dugo bila svjetskom radionicom, je iznenadna deindustrijalizacija njezina gospodarstva. U Europi je smanjen broj djelatnih proizvodnih grana. Skučen je sastav cijelog gospodarstva. Nestaju i znanstvena i tehnološka podloga. Izumiteljstvo slabi. U Europi nema korporacija, koje su svjetske predvodnice u svojim industrijskim ili uslužnim granama.

Dobru sliku gospodarstva Unije pruža stanje njemačkog gospodarstva, koje je dugo prednjačilo u Europi i znalo biti „svjetskom gospodarskom lokomotivom“. Zbog skupoće energenata, njemački industrijski proizvodi su sve manje konkurentni na svjetskim tržištima. Krivnju za sadašnje stanje njemačkog i europskog gospodarstva nedvojbeno snosi Amerika, jer je ona opsjednuta opasnosti, koja joj navodno prijeti od Rusije pa je nasilno Europu gospodarski odvojila od Rusije. Pitanje je, koliko dugo može trajati propadanje Europe i posebice Njemačke.

Prije Potsdamske mirovne konferencije (srpanj-kolovoz 1945.) Rooseveltov dugogodišnji ministar financija Henry Morgenthau predlagao je, da se Njemačku silom pretvori u poljoprivrednu zemlju. Nasreću, Morgenthau je smijenjen uoči Konferencije pa se njegov naum nije ostvario. Oprečno tomu, George Kennan, koji je bio strateg Ministarstva vanjskih poslova SAD, zagovarao je brzu obnovu i reindustrijalizaciju gospodarstava Njemačke i Japana kao najbolje zaštite SAD i kapitalizma. To što Morgenthau nije imao priliku napravili u Potsdamu, napravili su neokonzervativci pod predsjednicima Obamom, Trumpom i Bidenom. Njemačka i Europa se opako i nepovratno deindustrijaliziraju: korporacijama je vrlo teško povratiti izgubljena tržišta. To što prije nije napravljeno vojnim i političkim sredstvima sad je napravljeno naoko gospodarskim sredstvima.

Njemačka je sad (putem EU) pokorna Americi: politički, gospodarski, vojno i ideološki. Njemačka se u takvom položaju ne nalazi prvi put u svojoj povijesti. Ipak, vremena njemačke pokornosti su se u prošlosti redovito izmjenjivala s političkim propinjanjem Njemačke nad okolne narode. Tako bi Nijemci naizmjence bili pokorni carskom Rimu i služili mu, a zatim bi slali svoju vojsku da osvoji Rim i Italiju. (Nijemci su imali i Drang nach Süden, a ne samo Drang nach Osten.) Njemačka se politika kolebala i prema Rimskoj crkvi: njemački su vladari ili bili pokorni Papi ili su nastojali prisvojiti papinske ovlasti. Čak je i carski kancelar Otto von Bismarck od 1871. do 1878. godine – od krunidbe njemačkog cara Wilhelma I u Versaillesu do Berlinskog kongresa – vodio Kulturkampf protiv pape Pija IX. Njemačka je poslije Drugoga svjetskog rata bila podijeljena u četiri zasebna područja pod upravom četiriju velikih sila, ali se je 1990. godine ipak ponovo ujedinila. Sad je njemačka politika u dvojbi glede američke politike prema Europi i uloge usredotočenoga svjetskog kapitala.

Kolebanje njemačke politike od strpljivog pokorničkog rada do usiljenog i kratkotrajnog gospodstva i natrag presudna je značajka njemačke političke misli. (To su pokazali uspon i pad Trećeg Reicha.) Međutim, njemačka politička misao uvijek je bila mjesna, unutareuropska i pokrajinska odnosno provincijska. Takve nisu bile engleska, francuska i američka politika, jer su Engleska, Francuska i Amerika zemlje na obalama oceana, a Njemačka izbija na zatvoreno Baltičko more. „Pitanje je sad“: Kad će se njemački narod propeti iz sadašnje pokornosti svjetskom kapitalu i neokonzervatizmu te kao veliki i središnji europski narod prokrčiti Europi novi put? Prije rasapa Unije ili poslije?

Europska unija je sad u vrlo teškom stanju i još se nije počela odupirati hegemoniji Amerike kao sluškinje svjetskog kapitala. Međutim, izvan Europe je otpor svjetskom, kozmopolitskom kapitalu u punom jeku. Europa će se nedvojbeno uskoro priključiti tom otporu, iako je preveć slaba da bi ga sama počela. Svjetska antiamerička revolucija Globalne većine predvođene Kinom već teče. Ta će revolucija ograničiti i silu svjetskog privatnoga kapitala, koji sad vlada Amerikom. Stoga, europski narodi trebaju svoj pogled vinuti izvan Europe, pogledati što se događa u svijetu i pravo prosuditi svoju provincijsku politiku, koja ih je sapela u neprijateljstvo prema Rusiji.

Zato valja očekivati i novo europsko buđenje. Val oslobođenja svijeta od američke hegemonije zapljusnut će i Europu. Vrijeme europskog gospodstva nad svijetom već je minulo pa će Europi dobro doći uključenje u Globalnu većinu, jer se u Globalnoj većini ne može pojaviti novi hegemon, koji bi zamijenio Ameriku. Europa treba ispod američke hegemonije prebjeći u Globalnu većinu. Usto, čini se i da slabi izlišna želja Amerike, da i nadalje vlada globaliziranom svijetom, koji sad sastavljaju probuđeni stari i krepki novi narodi. Za pojavu novog hegemona bilo bi potrebno novo veliko usredotočenje svjetskog kapitala, koji je nasreću zauvijek raspršen po Globalnoj većini, koja će i Europu osloboditi američke hegemonije.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi vlasti, koju su nad SAD skupno uspostavili Dijaspora, Izrael i domaći Židovi. Politika se u Americi ne vodi za napredak zemlje, za probitke države ni na dobrobit naroda, nego za sve veće nakupljanje kapitala. To vrijedi i za unutarnju politiku i za vanjsku. Stoga se stanje u Americi vidno pogoršava, a položaj Amerike u svijetu stalno slabi.

Do takvog stanja Amerike došlo je zato, što je Amerika kapitalistička država. U takvim državama ne vladaju „čovjekoliki“ vladari kao što su knezovi, kraljevi, carevi, predsjednici, predstavnička tijela ili skupine visokih vojnih časnika, nego nakupljeni privatni (skriveni) kapital. Kapital vlada tako, što političari – koji bi politiku trebali voditi odgovorno i za narod – vođenje politike ustupaju kapitalu i to sebi na korist. Nijedna zemlja ne može bez politike pa u kapitalizmu politiku vodi kapital, koji je narodu pravi gospodar. Svrha nakupljanja privatnog kapitala nije prvobitno osobna potrošnja, nego upravo uspostava i obnašanje političke vlasti.

Stisak kojim kapital vlada američkom politikom je vrlo jak, jer je Amerika još uvijek prva država svijeta po snazi politike, veličini gospodarstva, sastavu i opremljenosti vojnih snaga i po žestini, kojom ona kao ideologiju rabi neokonzervativnu podvrstu liberalizma. U Americi postoji golema nakupina privatnog kapitala, koji nadvlada svako moguće jedinačno nastojanje, da se politika vodi za narod, a geopolitika za državu.

Savezništvo SAD i Izraela dugo je temelj američke geopolitike, jer je država Izrael kao otok umetnuta u more arapskih i islamskih naroda, pod čijim su tlom odavno velike pričuve nafte. Nafta je postala dragocjenim vojnim izvorom otkad su od 1911. godine „prvi gospodar“ zapovjedništva britanske mornarice Winston Churchill i admiral John Fisher počeli u brodovima i podmornicama ugljen zamjenjivati naftom. Izrael je poslije svojeg utemeljenja postao posebnim američkim policajcem za područje Bliskog Istoka, od kojega dugo nije bilo važnijeg područja u svijetu. Amerika se ujedno postavila kao velika zaštitnica ključnih proizvođača nafte, posebice Saudijske Arabije.

Usredotočenje kapitala u SAD je tako veliko, da je nakupljeni kapital odande mogao voditi ne samo američku domaću politiku, nego i vanjsku politiku golemog broja zemalja „slobodnog svijeta“, koje su prihvatile američku hegemoniju kao zlo znatno manje od komunizma.

Međutim, američki kapital se zatekao uglavnom kod Dijaspore. To se nije dogodilo slučajno, jer je seobeni i neizvjestan život Židova u njih usadio potrebu za nakupljanjem gotovine. Zbog čestih progona za drevnih carevina, za rimske vladavine Sredozemljem i za vladanja kršćanskih kraljeva u Europi Židovi se nisu usudili ulagati u nekretnine i u proizvodnju tvarnih dobara (osim svile), nego su se bavili trgovinom te obradbom dragog kamenja i plemenitih kovina. Poslovanje Židova bilo je sračunato na prikupljanje i nakupljanje gotova novca i zlata, koje se razmjerno lako prenosi.

Iako Židovi odavno sele u Ameriku, oni su se onamo počeli naveliko useljavati koncem devetnaestog stoljeća kad je Amerika postajala najjačom industrijskom silom svijeta. Amerika se industrijski razvila, jer je branila uvoz dobara, ali je dopuštala unos kapitala. Osim običnih pripadnika židovskog naroda iz siromašnih dijelova Središnje i Istočne Europe, u Ameriku su useljavali i nositelji židovskog kapitala, kojih je bilo i u Britaniji i u kopnenoj Europi. Industrijski razvitak Amerike omogućio je Dijaspori dodatno i obilno nakupljanje kapitala. Kapital Dijaspore zagospodario je Amerikom i prije Drugoga svjetskog rata. (Taj kapital je dobrim dijelom skrivio pojavu Velike depresije 1929. godine.)

Američka država nastala je u revoluciji protiv tuđe vlasti. Američka revolucija nije bila sračunata na promjenu političkog sustava u postojećoj državi, kakve su bile Francuska revolucija ili Velika oktobarska revolucija. U Američkoj revoluciji stvorena je nova država i to od 13 (trinaest) posjeda na istočnoj obali Sjeverne Amerike, kojima su Britanci pojedinačno upravljali. To nije bila pregradnja ili „izgradnja države“ (state building) u zatečenom prostoru. Kako bi stvorili Sjedinjene Američke Države doseljenici su stvorili ili odredili i prostor nove države. Budući da je svaka država u velikoj mjeri određena pripadnim prostorom, Amerikanci su sami probrali novi, cjelovit prostor za svoju državu i privremeno ostavili Britance bez posjeda u Sjevernoj Americi.

Doseljenici se u postupku osamostaljenja od Britanije nisu odmetnuli posebno u svakom od 13 kolonijalnih posjeda. Oni su stvorili novu državu, Ameriku. [Uobičajeno je, da se osamostaljenje 13 britanskih kolonija u Sjevernoj Americi smatra revolucijom ili prevratom. Ipak, izvorni smisao riječi „revolucija“ je „vratiti u prethodno stanje“ (odmotati, povrnuti, vratiti na staro) pa se valja s pravom pitati, je li se 1776. godine u Americi odigrala revolucija. U postupku osamostaljenja Amerike nije bilo „povratka na prijašnje stanje“. Osamostaljenje doseljenika i uspostava Sjedinjenih Američkih Država bio je nedvojbeno izumiteljski, stvaralački zahvat.]

U Američkoj revoluciji nastao je i američki narod. Do revolucije 1776. godine doseljenici su bili podanici britanske krune. Osamostaljenjem od krune doseljenici su se sastavili u narod. Oni su od podanika krune postali pripadnici novog naroda. Stoga nije neobično to, što su američki doseljenici svoj ustav, koji su „odredili i uspostavili“ 4. ožujka 1789. godine, počeli riječima Mi, narod.

Mi, narod Sjedinjenih Država, u nastojanju da utemeljimo što savršeniju Zajednicu, uspostavimo Pravdu, jamčimo domaći Spokoj, pobrinemo se za zajedničku obranu, promičemo opću dobrobit, namaknemo Blagoslov Slobode sebi i svojem potomstvu, određujemo i uspostavili smo ovaj Ustav Sjedinjenih Američkih Država.

Tim riječima počinje Ustav Sjedinjenih Američkih Država, koji je vrhovni zakon države. Ustav je 4. ožujka 1789. godine zamijenio Članke Konfederacije, privremenog američkog ustava. Ustav je izvorno imao sedam članaka, koji su odredili okvir i ograničenja ovlasti savezne vlade. Tako su u Američkoj revoluciji stvoreni i nova država i novi narod.

(Godine 1912. Vladimir Lenjin zatražio je od Josifa Staljina, da za novi politički sustav u višenacionalnoj Rusiji, koja će biti bez cara, smisli rješenje nacionalnog pitanja. Lenjin se pitao, što će poslije revolucije biti ljudi, koji su tad bili carski podanici. Staljin je svim narodima koji su imali svoj prostor dao kulturnu autonomiju s pravom javne uporabe majčinskog jezika. Rusija u revoluciji nije namaknula dodatan prostor, nego je čak dotadašnji „carski kulturni prostor“ pridjenula narodima, koji su i dotad bili narodi.)

Američki doseljenici su čudesnim stvaralačkim zahvatom utemeljili novu državu i od sebe stvorili novi narod. To je vjerojatno jedincat zahvat u povijesti Zapada. Američki doseljenici su poslije svojeg zahvata odredili i smisao stvaranja Sjedinjenih Američkih Država: utemeljenje što savršenije Zajednice, uspostava Pravde, jamčenje domaćeg Spokoja, briga za zajedničku obranu, promicanje opće dobrobiti i namicanje Blagoslova Slobode njima i njihovu potomstvu  …  . Stoga je upravo na ovom mjestu u osvrtu potrebno spomenuti sadašnje stanje vlasti u Americi, koje se s pravom može nazvati posljedicom nebrige kapitala za državu SAD i za američki narod. [Sa spomenutim zahvatom doseljenika može se usporediti samo zahvat Čin Ši Huangdija (221-210.), koji je 221. godine prije Isusa stvorio novu kinesku carevinu, Središnju kraljevinu, poslije razornog bratoubilačkog rata, koji je gotovo tri stoljeća vodilo sedam suprotstavljenih kineskih kraljevina.]

Stanje vlasti u Americi je slabo po sva četiri vidika vlasti: politici, gospodarstvu, zaštiti i sustavu uvjerenja. Unutarnja politika u SAD je potpuno rastrojena, jer su Demokrati prije smislili, a sad izvode prijelaz američke životne zajednice od demokracije u lijevi totalitarizam, u kojemu bi građani potpuno ovisili o vlasti. Jedno sredstvo prelaska u totalitarizam je potpuno otvaranje južne američke granice, koju nadziru meksičke udruge koje raspačavaju opake i smrtonosne opijate. Otvaranje granice vodi uništenju američkog naroda. Popustljivost mjesnih tužitelja i sudaca prema počiniteljima zlodjela samo povećava broj i težinu zlodjela. Mjesni sudci proizvoljno donose odluke, koje nose teške političke posljedice za cijeli narod. Osnovnim i srednjim školama upravljaju sindikati učitelja, koji su potpuno zadojeni ljevičarstvom. Tijela državne uprave su u službi Demokratske stranke i neokonzervativaca, a ne građana i naroda.

Američko gospodarstvo se deindustrijalizira, a proizvodne korporacije se financijaliziraju, što znači da nastoje veću zaradu napraviti izravnom uporabom kapitala, a ne smišljanjem („dizajnom“), pravljenjem i prodajom tvarnih proizvoda. To vodi nepouzdanosti američkih industrijskih proizvoda i sustava, posebice u zračnom i željezničkom prijevozu. Američka prijevozna podloga je zastarjela, zanemarena i neprimjerena sadašnjim potrebama građana, gospodarstva i zaštite.

U američkim vojnim snagama širenje lijeve ideologije budnosti (wokism) je važnije od priprave vojnika i postrojbi za rat. SAD su smanjile broj djelatnih vojnika, jer novačenje za vojsku ide slabo: mladi ljudi ne žele služiti pod nepouzdanim i pustolovnim političkim vodstvom, koje je pod nadzorom neokonzervativaca. Poslijeratna politika Demokrata (Truman, Johnson, Clinton, Obama, Biden) uvukla je američku vojsku u niz nepotrebnih i nedomišljenih ratova, koji su svi odreda bili izgubljeni (Koreja, Vijetnam, Kambodža, Somalija, Afganistan, Irak, Sirija, Ukrajina). Ratobornim demokratskim predsjednicima pridružio se i republikanac George W. Bush, čijom administracijom su isto gospodarili neokonzervativci. Američki generali i sigurnosni savjetnici u Bijeloj kući izravno i putem NATO-a prijete svijetu, ali se više ne ufaju uvući Ameriku u rat. Učestale prijetnje su očit znak slabosti.

Amerikom je minulih desetljeća vladao neokonzervatizam, koji je najnakaznija podvrsta liberalizma od pojave protestantstva u šesnaestom stoljeću do danas. Neokonzervativci su baštinici trockista, koji su „izvozom boljševičke revolucije“ nastojali rastresti i poremetiti sve narode, sve nacionalne države i cijelu vrstu Homo sapiens, kako bi je mogli ujarmiti i njom upravljati te tako uspostaviti svjetsko gospodstvo. Nakane za izvoz revolucije iz boljševičke Rusije, za koju su trockisti smatrali da će postati najjačom svjetskom velesilom, su se izjalovile i zbog Lenjinova i zbog Staljinova stava prema tom zahvatu. Stoga su se trockisti premjestili u SAD, koje su od kraja devetnaestog stoljeća uistinu bile prva svjetska velesila. Oni sad pod imenom neokonzervativaca potkopavaju svijet prijetnjama, ratovima i obavještajnim pothvatima.

Imajući u vidu nastanak i dobro rano djelovanje Sjedinjenih Američkih Država valja se pitati: „Postoje li još američka država i američki narod?“ Američka država i američki narod ostavljeni su kapitalu „na milost i nemilost“. Kako bi se poboljšalo stanje američkog naroda i kako bi u svijetu ojačao položaj američke države, Amerika mora promijeniti svoj zastarjeli politički sustav. Sad američkom narodu nije potrebno novo stvaranje države. Potrebno je samo u postojećoj državi preinačiti i poboljšati politički sustav.

Pisanje ovog osvrta bilo je djelomice potaknuto nedavnom izjavom Chucka Schumera o stanju u izraelskoj politici. Schumer je predvodnik Demokrata u Senatu, neosporni politički prvak židovske zajednice u SAD i nedvojbeno najutjecajniji političar u redovima demokrata. Schumer je bio krajnje osoran prema politici i djelovanju Izraela u Gazi te zatražio hitno održavanje izvanrednih parlamentarnih izbora u Izraelu, kako bi se poslije izbora mogla sastaviti nova izraelska vlada bez Netanyahua u njoj. Schumerova izjava bila je toliko neočekivana i oštra, da su i mnogi republikanci navalili na Schumera, zbog navodnog potkopavanja pravedne borbe Izraela protiv Hamasa.

Po meni, Schumer je govorio u ime domaće židovske zajednice, a ne u ime Izraela ili Dijaspore. Čini se, da je Schumerov Lebensraum Amerika, a ne Izrael ili kapital Dijaspore. Schumerov neočekivani istup je posljedica straha običnih Židova od poplave antisemitizma i u SAD i u svijetu. Dolazi do širenja antisemitizma, ali ne više vjerskoga, nego pučkog i političkog antisemitizma.

U vrijeme pojave cionizma, sredinom devetnaestog stoljeća, došlo je do novog rasapa Židova u sljedbe, kakav se dogodio i u Isusovo vrijeme, kad su se u Judeji pojavile četiri „prirodne“ sljedbe: saduceji, farizeji, eseni i zeloti. Takva podjela životnih zajednica je uobičajena kod naglih političkih promjena, kakva se dogodila dolaskom rimske vlasti u Judeju. Jedni ljudi odbijaju prihvatiti promjenu, drugi joj se prilagode. I jedni i drugi promjeni pristupe ili djelatno ili trpno („pasivno“). U Isusovo vrijeme saduceji, koji su bili bliski zemljoposjednicima trpno su prihvatili rimsku vlast, kako bi vlasnici sačuvali imanja. Farizeji, koji su bili bliski trgovcima i obrtnicima, djelatno su surađivali s Rimljanima, kako bi se proširila postojeća judejska tržišta. Eseni su se povukli iz matice političkog života „u pustinju“. Zeloti su se oružjem počeli suprotstavljati Rimljanima.

Sredinom devetnaestog stoljeća sličan se rasap ponovio među Židovima u Europi, koji je bio prouzročen pojavom Industrijske revolucije i njezinim širenjem na istok Europe, gdje je u Ruskoj carevini živjelo mnoštvo Židova. Jedni Židovi, poput nekadašnjih saduceja, izabrali su ujednačenje ili „asimilaciju“ s domaćim pučanstvom, kako bi – ne razlikujući se od njega – sačuvali svoje dobro stanje. Drugi su – poput nekadašnjih farizeja – izabrali da se drže skupa i da kao cjelina, a ne kao pojedinci poboljšavaju svoje stanje. Oni su postali Dijasporom, koja je skupno nakupljala kapital u krugu bankara i veletrgovaca. Treći su bili cionisti, koji su se poput nekadašnjih esena nastojali povući iz neugodne Europe u stari zavičaj ili nekamo drugamo – spominjala se Afrika – kako bi na miru njegovali judejstvo i zajedništvo. Cionisti su se novačili uglavnom u Istočnoj Europi, gdje su Židovi često bili žrtve pogroma, koje je pravio domaći puk, a ne državna vlast. Četvrti su bili marksisti, koji su poput nekadašnjih zelota (gorljivih) izabrali nasilno, revolucijsko suprotstavljanje kapitalističkom sustavu u Europi.

S druge strane, u Rusiji su se od poraza Bonapartea kod Moskve i dolaska ruske carske vojske u Pariz javljali pokreti za preobrazbu ruskog političkog sustava. Prvo su se javili decembristi (dekabristi), koji su okupljali aktivne časnike i koji su bili potučeni 26. prosinca („декабрь“) 1825. godine. Pokret su 1816. godine utemeljili časnici Carske ruske straže na čelu s Pavelom Pestelom putem Sjeverne udruge i Južne udruge. (Pestel je pogubljen 1826. godine). Nakon sloma Decembrista prevratnički posao preuzeli su intelektualci.

Oni su bez mnogo provjere iz inozemstva preuzimali zamisli o promjeni političkog sustava u Rusiji i proglašavali ih neupitnima. Četrdesetih godina bilo je razglašeno hegelijanstvo, jer je Hegel promicao pruski politički sustav kao vrhunac uređenja države. Nakon hegelijanskog razdoblja u Rusiji se pojavio nihilizam. U Rusiji nije bila nevrijedna samo carska vlast. Sve je valjalo razoriti. Mihail Bakunjin je govorio o „stvarateljskoj nuždi da se sve razori“. Od sredine šezdesetih godina ruski intelektualci su se pomamili za darvinizmom. Ruski intelektualni apsolutizam bio je posljedicom otočenosti Rusije i bio je zrcalnom slikom carskog apsolutizma. Za vodeće ruske umove – Dostojevskog, Tolstoja, Černiševskog i Lenjina – nisu bili važni pojedinci, nego je apsolutnim postao narod. Tad se počeo širiti Pokret narodnjaka („populista“). Poslije objave 1872. godine prvog sveska Marxova Kapitala u prijevodu Mihaila Bakunjina, apsolutnim ili nesvezanim postao je marksizam.

Marksisti su općenito preuzeli zadaće nekadašnjih judejskih zelota. Marksisti su nastojali razoriti kapitalizam, kao što su izvorni zeloti htjeli razoriti Rimsku carevinu. Marksizam je u Rusiji očekivano privukao velik broj školovanih Židova, koji su se s vremenom okupili kao „menjševici“ ili komunistički manjinci. Ruski Židovi su znatno utjecali na komunistički pokret u Rusiji i na izvedbu Velike oktobarske revolucije. Struja se ustalila u trockizam, koji je u SAD presađen kao neokonzervatizam. [Židovsko krilo Lenjinove Ruske socijaldemokratske radničke stranke (RSDRS), koje su vodili Plehanov i Martov imalo je u stranci većinu, ali su mnogi pripadnici tog krila prije glasovanja na Drugom kongresu RSDRS 1903. godine u Londonu iz prkosa napustili dvoranu pa je to krilo ostalo u manjini. Tako je većinska struja nazvana manjinskom, menjševičkom.]

Ovog časa Izraelom vladaju zeloti ili zagriženi, koji žele Veliki Izrael i koji ne mogu podnijeti suživot s Palestincima, Arapima ili muslimanima. Ovog časa Amerikom vladaju neokonzervativci, neotrockisti ili suvremeni zeloti. Neokonzervatizam ili neotrockizam parazitira na opsjednutosti Amerike vlastitom iznimnosti, koju su još u kolonijalnu Ameriku unijeli puritanci kao protestantski zeloti ili zagriženi. Uspostavljena je privremena, ali jaka sprega zagriženih u Izraelu i zagriženih u Americi. Ta se sprega odvaja od Globalne većine, osamljuje se i sahne kao par, par SAD-Izrael.

Nasuprot zamisli o Velikom Izraelu treba uspostaviti samostalnu Palestinsku državu u granicama iz 1967. godine sa sjedištem u Jeruzalemu. Globalna većina ima „dovoljno ruku“ u Glavnoj skupštini UN, da nametne priznanje samostalne palestinske države. Priznanje Palestinske države je zadaća koju treba hitno obaviti, kako bi se zauvijek uklonilo najpogibeljnije žarište nepostojanosti i neizvjesnosti u svijetu te kako bi se uklonili i izraelski vjersko-politički fanatizam i američki neokonzervatizam. Taj bi zahvat preduhitrio pojavu i širenje diljem svijeta pučkog i političkog antisemitizma, kojega se pribojava Chuck Schumer.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi očitim smanjenjem u Europi i u SAD ratobornosti prema Rusiji. „Euroatlantska“ ratobornost primjetno sahne. Taj je postupak naglo počeo prošle jeseni slomom ukrajinskog protivnapada, koji je prvo nazvan proljetnim pa zatim ljetnim, jer je njegov početak bio predviđen za mjesec veljaču 2023. godine, a počeo je 8. lipnja. Taj je protivnapad trebao ukrajinsku vojsku dovesti na Krim.

Poslije odlaska nadneokonzervativke Viktorije Nuland iz američke djelatne politike došlo je do dodatnog naglog pada „neuroatlantske“ ratobornosti. Minula tri tjedna kričali su samo ukrajinski predsjednik Zelenski i francuski predsjednik Macron, koji je bio zaprijetio upućivanjem francuskih vojnih postrojbi u Ukrajinu. Ipak, francuski predsjednik je već 14. ožujka u razgovoru s francuskom televizijom napravio obrat nakon što je ruski predsjednik rekao: (1) da će Rusija smatrati dolazak naoružanih francuskih postrojbi u Ukrajinu kao njihov upad u ratno poprište, (2) da ni Rusija neće imati „crvenu crtu“ prema Francuskoj, ako je Francuska ne bude imala prema Rusiji, (3) da i Rusija ima oružje, (4) da Rusija ima najjače i najsuvremenije nuklearne snage na svijetu te (5) da će postrojbe članica NATO-a biti uništene u Ukrajini kao što je uništeno i oružje tih članica.

Francuski je predsjednik u televizijskom razgovoru naglasio, da je za Francusku ruski predsjednik protivnik, a ne neprijatelj. Predsjednik je za svoj obrat nedvojbeno dobio mig iz SAD. Na slijednom trojnom sastanku premijera Njemačke i Poljske te francuskog predsjednika 15. ožujka u Berlinu domaćin je naglasio, da Njemačka nije u ratu s Rusijom i da neće ni biti. Trojica predvodnika su se dogovorili, da će nastaviti pružati materijalnu pomoć Ukrajini.

Nova euroatlantska tišina me podsjetila na naslov i početak pjesme Dobriše Cesarića: „Tiho, o tiho govori mi jesen:/šuštanjem lišća i šapatom kiše./Al zima srcu govori još tiše./I kada sniježi, a spušta se tama,/U pahuljama tišina je sama.“

Po svemu što se događa u Ukrajini biva očitim slabljenje obrane Ukrajine. Ukrajinska se vojska povlači pod ruskim pritiskom, a nakon ruskog zauzimanja grada Avdejevke (Avdiivke) ruskim postrojbama je širom otvoren put na zapad, jer nisu postavljene tvrde crte obrane, a zemljište je prikladno za uporabu teških vojnih vozila. Iako, ni sadašnje ukrajinsko povlačenje nije dobro smišljeno, predsjednik i vojne vlasti Ukrajine ponovo pomišljaju na protivnapade, iako bi im valjalo početi mirovne pregovore dok još ima nade za opstanak Ukrajine kao države. Čini se, da su njemački generali dogovarali napad na most preko tjesnaca Kerč, a posebne postrojbe ukrajinske vojske nastoje uz velike gubitke u ljudima i vojnoj opremi provaliti u Rusiju u područjima Belgoroda i Kurska. Pregovarački položaj Ukrajine slabi pomicanjem bojišnice na zapad.

Sadašnje stanje na ukrajinskom bojištu otvara pitanje ukrajinskog načina vođenja rata. Rat za Ukrajinu počeo je 2014. godine državnim udarom na trgu Majdan u Kijevu, kojim je potjeran zakonito izabrani predsjednik Ukrajine te usporednim ruskim prisvajanjem Krima i osamostaljenjem ukrajinskih pokrajina Luhansk i Donjeck. Nakon toga je Ukrajina tobože pregovarala za mir (Minsk I i Minsk II), kako bi imala vremena za naoružavanje i uvježbavanje vojske. Ukrajina je usporedo topovskim zrnima zasipala građanske mete u Donjecku i Donbasu te time zastrašivala pučanstvo. Takvo ukrajinsko „ratovanje“ trajalo je osam godina dok Rusija 2022. godine nije počela poseban vojni zahvat u Ukrajini.

Ukrajinsko vođenje rata svedeno je uglavnom na izazivačke napade, koji se izvode sve jačim i opasnijim oružjem, koje Zapad doprema Ukrajini. Povremeni, ali redoviti zastoji u ukrajinskom vojnom djelovanju otkrivaju nepripravljenost Ukrajine za duži rat. Ukrajina nema vlastitu vojnu industriju, iako je naslijedila mnogo sovjetskog oružja. Ukrajina nije u stanju provoditi pravovremeno i redovito novačenje i uvježbavanje postrojbi za rat. U Ukrajini nema dragovoljaca, na kakvima je uglavnom počivao hrvatski Domovinski rat. Ukrajinci uključujući muškarce sposobne za rat su se naveliko iselili iz svoje zemlje. (Iz Hrvatske su tijekom rata u inozemstvo polazili samo prognani starci, žene i djeca.) U Ukrajini je na djelu i vidjelu pravi nepatvoreni uzorak neokonzervativnog načina ratovanja, kakav je već viđen u Afganistanu, Iraku, Siriji i Jemenu. To je rat bez jasno postavljene ratne svrhe i bez predviđenog načina privođenja rata kraju. To je rat iz osvete: neotrockisti ili neokonzervativci se svete i svojoj Majčici Rusiji. Usto su nepoćudnim i protivničkim zemljama nametane političke, trgovinske i financijske kazne ili sankcije.

Zapad je obilno, ali neredovito poslije gorkih i prijetećih vapaja predsjednika Zelenskog opskrbljivao ukrajinsku vojsku sve ubitačnijim oružjem i sve dalekometnijim sredstvima za zabacivanje. Međutim, oružje koje je na mahove dopremano u Ukrajinu (tenkovi, borbena vozila, višecijevni bacači, protivzračni obrambeni sustavi, rakete, dronovi i drugo) nisu tijek rata preokrenuli u prilog Ukrajini. Ukrajini nedostaje njihov vlastiti sustav vođenja rata. Rat se ne može voditi po daljinski dobivanim naputcima. Ukrajinska vojska nije sposobna pravo rabiti zapadne napadačke i obrambene strojeve. Očito je, da u rukama ukrajinskog „Mandušića Vuka“ nijedna puška nije ubojita. Ukrajina vodi tuđi rat.

Gubitak volje zapadnih političara za ratnu potporu Ukrajini opravdava se potrebom suočavanja Amerike s Kinom, koja joj se čini opasnijom od Rusije. Ujedno dolazi i do pretresa američke potpore Izraelu u ratu protiv Gaze. Primjerice, najutjecajniji židovski i demokratski prvak Chuck Schumer, predvodnik Demokrata u američkom Senatu, zatražio je hitno raspisivanje izvanrednih izbora u Izraelu, kako bi se mogla sastaviti nova vlada bez Netanyahua u njoj. Demokrati potporom Izraelu gube potporu islamskih, arapskih i ostalih manjinskih glasača, koji su siti američke pomoći sadašnjem izraelskom režimu, koji usto u Gazi provodi genocid. Americi se razbio njezin lonac za taljenje doseljenika u američki narod. Osvrt koji sam napisao 8. listopada prošle godine, dan poslije opakog napada Hamasa na Izrael, naslovio sam: „Problem Izraela je Bibi“(Netanyahu).

Očito je, da je Rat za Ukrajinu nanio teške posljedice Ukrajini. Rat i kazne nametnute Rusiji donijeli su joj gubitak ljudi, ali i istinski napredak gospodarstva (MMF), snažan razvitak tehnologije i nacionalno okupljanje oko vlasti odnosno oko predsjednika Putina. Ipak, rat je nanio goleme poteškoće i nevolje Europskoj uniji, koja je kažnjavala Rusiju, a nije je kaznila, ali je kaznila samu sebe. Zemlje Europske unije se ubrzano deindustrijaliziraju, a nemaju potrebne prirodne izvore, posebice energetske, te nisu u stanju svijetu pružati i u svijet izvoziti usluge. Kina naširoko izvozi i financira poslove izgradnje prijevozne podloge.

Zbog skupoće (američkog) plina, mala i srednja poduzeća u Europi se zatvaraju, a velika i bogata premještaju proizvodnju u Kinu i Ameriku. (Michelin premješta proizvodnju automobilskih guma za kinesko tržište iz Njemačke u Kinu.) Poljoprivreda, selo i seljaci propadaju pa poljoprivrednici priliče prosvjede diljem EU, od Poljske do Portugala. Islamski doseljenici predstavljaju veliku nevolju za Europu, koja se svrstala uz Izrael u Ratu za Gazu.

Rat za Ukrajinu i Rat za Gazu nose teške posljedice i Americi. Promašena američka politika prema Ukrajini i prema Izraelu vodi slomu neokonzervatizma, na kojemu je desetljećima počivala ukupna američka geopolitika. Došlo je do duboke političke i životne podjele u SAD i do nezadovoljstva puka, što će najvjerojatnije prouzročiti smjenu u Bijeloj kući početkom 2025. godine. Amerika ratuje na dug, što vodi poskupljenju dobara. Stoga Savezne pričuve (Središnja banka) predviđaju podignuti prihvatljivu inflaciju od 2% na 3%, jer bi to dopustilo tiskanje više novca. Američki željeznički i zračni promet su sve slabije zaštićeni (iskakanje vlakova iz tračnica i nevolje sa zrakoplovom Boeing 737). Snižavanje kvalitete i pouzdanosti proizvoda posljedica je financijalizacije proizvodnih korporacija, po kojoj korporacije višu zaradu prave izravnom uporabom kapitala, nego smišljanjem, proizvodnjom i prodajom proizvoda. Južna granica SAD je širom otvorena useljenicima sa svih kontinenata, što je već stvorilo ne samo veće izdatke za građane, nego i opću javnu nesigurnost.

Propadanje Europe i Amerike događa se u žestokom geopolitičkom prelasku od američke hegemonije do višestožernog svijeta, koji ponajviše čini Globalna većina i koji predvode zemlje BRICS-a. Prije su ljudi prosvjedovali kad bi bio izveden državni udarac, a danas se diljem Afrike puk veseli i podržava prevratnike kad uklanjaju domaće režime, koje su bile potkupile neokolonijalne sile. Usprkos očitom vlastitom propadanju, SAD i EU kao političke tvorevine još ne žele svoje političko nasilje i ratovanje zamijeniti diplomacijom i međudržavnom suradnjom. Kapital i neokonzervativci još ne mogu bez rata. (Izraz Globalna većina je primjereniji od izraza Globalni jug.)

Svima naočigled odvija se očajničko nastojanje kapitala i neokozervativaca da izazovu sukobe mnogo šire od sadašnjih, a možda i novi svjetski rat. Međutim, osim kapitala i neokonzervativne ideologije postoje narodi te još uvijek postoje politika i vojska, bez kojih ni kapital ni neokonzervativci ne mogu ništa napraviti. Vidljivo smanjenje potpore Ukrajini i neskrivane nevolje Bijele kuće sa sadašnjim izraelskim vlastima pokazuju, da američki i europski političari i generali nemaju „petlju“ za širi rat. Svijet je sad na ratnom rubu, ali sam uvjeren temeljem svega što znam i razumijem, da će posljedicom sadašnje opasne i opake neizvjesnosti biti uspostava trajnog mira, o kojemu je pisao Immanuel Kant. Usredotočeni kapital se u svijetu, koji ga sve manje cijeni isto može pokolebati, a neokontervativci su to već napravili.

Continue Reading

Dana 5. ožujka ove godine američki državni tajnik Antony Blinken objavio je, da Viktorija Nuland – koja je bila državna podtajnica za političke poslove Ministarstva vanjskih poslova SAD i koja je poznata po žestokoj ratnoj potpori Ukrajini – „uskoro napušta dužnost“. Viktoriju Nuland zamijenit će John Bass, podtajnik za upravne poslove Ministarstva. Državni tajnik Blinken naveliko je hvalio Nuland, koja je bila diplomatkinja po zanimanju te koja je ranije služila kao glasnogovornica Ministarstva, bila zadužena za euroazijske poslove i bila veleposlanica SAD pri Atlantskom savezu. Nuland je na sastanku NATO-a u Bukureštu 2008. godine uspjela nagovoriti dotadašnje članice, da tijekom godine razmotre pristup Gruzije i Ukrajine Atlantskom savezu, ali to je bilo uzalud. Pozivnice za pristup NATO-u dobile su samo Albanija i Hrvatska.

Tajnik Antony Blinken je objavivši vijest o odlasku podtajnice Nuland naglasio, da će „diplomati i znanstvenici za područje vanjskih poslova u budućnosti proučavati ‚Torijino‘ predvodništvo glede Ukrajine“, nedvojbeno misleći na vatrenu potporu Ukrajini koju je Nuland pružala posebice od 2022. godine. Ipak, uza sve Blinkenove pohvale Viktorija Nuland nije svoj položaj napustila milom. Do 12. veljače ove godine Nuland je bila i vršiteljica dužnosti zamjenika državnog tajnika, kad je na to mjesto mimo njezina očekivanja postavljen Kurt Campbell, poslovni čovjek i diplomat, koji je od siječnja 2021. godine služio u Vijeću za nacionalnu sigurnost kao voditelj poslova za područje Tihog oceana i Indijskog oceana.

John Bass je dosadašnju dužnost preuzeo istom 29. prosinca 2021. godine, a s mjesta veleposlanika u Kabulu sam se zbog bolesti u obitelji povukao 6. siječnja 2020. godine. Međutim, u kolovozu 2021. godine Wendy Sherman, tadašnja zamjenica državnog tajnika Blinkena, javila je Johnu Bassu dok je on poučavao mlade diplomate u Virdžiniji, da smjesta otputuje u Kabul kako bi nadgledao povlačenje američke vojske te američkih i drugih ugroženih građana. Bass je navodno tom zapovijeđu bio toliku zbunjen, da je bez pozdrava odjurio u obližnju trgovinu kupiti odjeću i obuću prikladne za novu zadaću te novo prijenosno računalo. Zatim se vratio u učionicu, oprostio se od polaznika i rekao im da ih mora napustiti. (U MVP su smatrali, da novoimenovani veleposlanik Ross Wilson nije pripravljen za posao, koji bi ga čekao u Kabulu.) Zbog njegova povratka u Kabul i nadzora američkog povlačenja iz Afganistana mnogi novinari nazivaju Johna Bassa „pogrebnikom“. Pri tomu misle i na Bassov mogući nadzor povlačenja Zapada iz Ukrajine.

Uz djelovanje Viktorije Nuland veže se pitanje: „Komu je ona služila i čemu je poslužila?“ Nedvojbeno je to, da je Nuland služila neokonzervativcima, a pitanje je, je li im pomogla ili odnemogla. Nuland je bila preveć gorljiva i nametljiva, a pretjerivanje se uvijek teško plati. Nuland je bila udarna sila neokonzervativaca i to upravo u vanjskim poslovima, koji su pravo mjesto za neokonzervativce.

Nuland je (1993.-1996.) u administraciji predsjednika Clintona bila predstojnica ureda zamjenika ministra vanjskih poslova Strobea Talbotta, nakon čega je bila zamjenica ravnatelja ureda za sovjetske poslove. Ona je (2003.-2005.) u administraciji predsjednika Georgea W. Busha bila savjetnica za sigurnost potpredsjednika Cheneyja i značajno je utjecala na vođenje rata u Iraku. Od 2005. do svibnja 2008. godine Nuland je bila američka veleposlanica u Atlantskom savezu. U tom razdoblju NATO je već bio prestao biti vojnom i jamačno obrambenom ustanovom te se pretvorio u američku političku ustanovu za držanje Europe u stezi.

Nuland je od svibnja 2011. do travnja 2013. godine bila glasnogovornica MVP. To je bilo razdoblje izvedbe obojenih ili cvjetnih revolucija od Tunisa preko Egipta, Sirije i Libije do Jemena. Nuland je tad služila pod državnom tajnicom Clinton. Pravi vrhunac svojeg neokonzervativnog trka Nuland je imala u razdoblju od 2013. do 2017. godine kad je bila pomoćnica ministra za europske i euroazijske poslove. Tad je Nuland (2014.) smislila i upriličila državni udar u Kijevu, kojim je s vlasti potjeran zakonito izabrani predsjednik i konačno skrivila sadašnji Rat za Ukrajinu.

Nuland je po svemu sudeći svršila svoju državničku trku, utrku, karijeru ili curriculum. Očekujem, da će nastaviti novu, čistu neokonzervativnu jurnjavu, možda i u Institutu za proučavanje rata u Washingtonu, koji je 2007 godine utemeljila Kimberly Kagan, jetrva Viktorije Nuland. Viktorija i Kimberly su se udale za braću Roberta i Fredericka Kagan. Robert je Viktorijin suprug. Pretpostavljam, da će Nuland i nadalje zagovarati trockističko-neokonzervativni politički svjetonazor ili ideologiju. Matični mediji koji su u vlasništvu kapitala i u rukama neokonzervativaca tražit će pisane i govorne priloge Viktorije Nuland.

Tko su neokonzervativci? Neokonzervatici se nerado bave unutarnjim poslovima, jer im je pravo poslanje upravo u vanjskim poslovima, u kojima ti suvremeni trockisti mogu obavljati pravi posao izvornih trockista, a to je „izvoz revolucije“. Danas neokonzervativci ne izvoze revoluciju, nego „izgradnju države“ (state building), kojom se potkopava i mijenja politički sustav dotad nepoćudnih država, kakvima su bile Tunis, Libija, Egipat, Sirija, Jemen i Ukrajina.

Izvorni neokonzervativci su gotovo svi bili židovski doseljenici iz Rusije. Bili su se okupili oko časopisa Commentary, kojemu je utemeljitelj i vlasnik bio Američki židovski odbor (American Jewish Committee). Oni su prvo utemeljili Socijalističku stranku pa Socijaldemokratsku stranku SAD. Usponom takozvane Nove ljevice pod predsjednikom Carterom pripadnici tog novoga pokreta su shvatili, da nemaju što tražiti na američkoj političkoj ljevici pa su se premjestili na desnicu i postali neokonzervativcima.

Prvi pravi uspjeh neokonzervativaca bilo je osvajanje administracije Georgea W. Busha. Probrani neokonzervativci zauzeli su vrlo važne položaje u Bijeloj kući, Pentagonu i Vijeću nacionalne sigurnosti: potpredsjednik Cheney, ministar obrane Rumsfeld, Tobin, Kirkpatrick, Wolfowitz, Bolton, Perle, Frith i Bremer. (Paul Bremer je bio na čelu Savezničke privremene uprave u Iraku poslije „savezničkog“ zaposjedanja te države 2003. godine. Bremer je kao „suveren“ i kao vrhovni zapovjednik vojske Iraka raspustio dotadašnju iračku vojsku i time pridonio neokonzervativnom postupku „izgradnje države“. Raspuštanje iračke vojske stvorilo je prazninu, koju su popunjavale osobne vojske, ISIL i al-Qaida.)

Tko su bili trockisti? Izvorni trockisti bili su sljedbenici Lava Trockoga, koji su kao Židovi poslije uspostave vlade Aleksandra Kerenskog u veljači 1917. godine dobili politička prava te kao pripadnici židovske staleške udruge Bund skupno pristupili Lenjinovoj marksističkoj Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj stranci. Židovi dotad u Rusiji nisu imali politička prava, ali su – kad su ih dobili – postali većinom u Lenjinovoj stranci.

Trockisti su napravili veliki politički zamah za vladavine Lenjina i upravo su oni zagovarali uvedbu Nove ekonomske politike (NEP), za koje su židovski trgovci i poslovni posrednici dobro prolazili. (To je bilo vrijeme Ilje Iljfa i Jevgenija Petrova, „Zlatnog teleta“ i Ostapa Bendera.) Trockisti su bili ne samo protiv značajne uloge i važnosti naroda, nego i protiv značajne uloge i važnosti države. Slabašan politički sustav svagdje odgovara dijaspori. Druga politička odrednica trockista bio je izvoz (trockističke) revolucije, kako bi se i u drugim zemljama oslabili narod i država te stvorila mogućnost „daljinskoga“ privatnog upravljanja životnim zajednicama.

[Od 11 povjerenika u prvom Vijeću narodnih povjerenika Rusije ili vladi samo Lenjin i Staljin nisu bili Židovi. Židovi koji su bili u vladi su predložili, da službeni jezici u Rusiji budu ruski i jidiš. Tomu se usprotivio povjerenik za narodnosti Josif Staljin, koji je rekao da Židovi nemaju pravo na svoj jezik, jer nemaju svoje područje u Rusiji. Ostalim narodima Sovjetskog Saveza Lenjin je na preporuku Staljina dao kulturnu samostalnost i pravo uporabe majčinskog jezika.]

Idejni predvodnik neokonzervativaca ili suvremenih trockista bio je politolog i ideolog Leo Strauss (1899.-1973.), profesor Sveučilišta u Chicagu. Mnogi ljudi smatraju, da je Strauss bio filozof. Ipak, on namjerno svoja razmišljanja nije povezao u suvisao sustav. Usto je zagovarao, da iznesena razmišljanja trebaju stvarati dvojbe, kako bi čitatelji ili slušatelji mogli donositi zaključke u skladu sa svojim potrebama. Strauss je zagovarao „pokajanje i povratak na početak“, jer je smatrao da je „ljudski rod“ u početku bio dobar, ali da se kasnije iskvario. Strauss se u mladosti bio zagrijao za cionizam, komunizam pa i za fašizam, ali se za svoje otpadništvo „pokajao pred Bogom i židovskim narodom“. Stoga je Strauss nijekao postojanje evolucije, jer evolucija kaže da život i životne vrste imaju svoje zakone te da treba uvažavati prirodni tijek razvitka vrsta i čovjeka.

Straussu je nijekanje evolucije služilo za opravdanje njegove postavke, po kojoj se čovjekom treba upravljati čak i uz uporabu prisile. Čovjeku treba izvana nametati promjene i ne smije ga se prepustiti prirodnom zakonu, a posebno ne zajedništvu, jer je, po Straussu, zajedništvo uvijek upereno protiv nekoga pa samo po sebi stvara podjele. Ipak, Straussov izopačeni um privlačio je mnoge mlade ljude. (Straussova predavanja u Chicagu slušao je, primjerice, Donald Rumsfeld.)

Leo Strauss sudjelovao je 1950. godine u osnivanju Antistaljinističkog saveza SAD. Nije bila riječ o „antikomunističkom savezu“, nego upravo o antistaljinističkomu. Josif Staljin se nije zamjerio Židovima i trockistima samo njihovim protjerivanjem iz Sovjetskog Saveza, nego i jačanjem sovjetske države. Staljin je do 1939. godine bio samo glavni tajnik Komunističke stranke SSSR-a, ali je tad radi jačanja države preuzeo i dužnost premijera, a dugogodišnjeg prijatelja i premijera Vjačeslava Molotova uzeo je za ministra vanjskih poslova. (Nakon te promjene Graf von der Schulenburg, njemački veleposlanik u Moskvi javio je u Berlin državnom tajniku MVP Ernstu von Weizsäckeru, da je Molotov prvi sovjetski ministar vanjskih poslova koji nije Židov, poslije Trockoga, Čičerina i Litvinova.)

Jačanje države bilo je prije „crvenom krpom“ za trockiste, kao što je sad za neokonzervativce. Smisao Straussove politologije i ideologije je uspostava ne samo vladavine kapitala, nego vladavine kapitala Dijaspore. Leo Strauss je bio ideolog kapitala Dijaspore. Neokonzervativci su, a ne Republikanci ili Demokrati stranka Dijaspore. Stoga neokonzervativci po potrebi mijenjaju stranu u uvriježenoj, ali danas nevažnoj podjeli na političke stranke u SAD.

Buduće djelovanje Viktorije Nuland ovisit će ponajviše od stava ili buduće geopolitičke strategije vladajućih krugova Amerike, koja je naveliko upletena u dva sadašnje područna rata: Rat za Ukrajinu i Rat za Gazu. Prvi rat je uvelike skrivila Nuland. Drugi rat je skrivio Hamas, ali su u oba rata SAD dale veliku vojnu, financijsku i ljudsku pomoć jednoj strani. Pitanje je, kako će ti ratovi proći i što će donijeti Americi. Čini se, da će Rat za Ukrajinu, kojemu se sudeći po općoj iscrpljenost Ukrajine primiče kraj, svršiti pobjedom Ruske Federacije, u mjeri u kojoj će prvobitno ona odrediti budućnost Ukrajine.

Rat za Gazu se otegnuo, protivno očekivanju izraelskih i američkih vlasti, da će se pitanje Gaze riješiti izraelskim munjevitim napadom ili Blitzkriegom. Budući da se tom ratu još ne vidi kraj, čini se da je sadašnjim vlastima u Washingtonu više stalo, da dobiju skore predsjedničke izbore, nego da se pitanje Gaze brzo riješi. (Ako Biden izgubi izbore, Netanyahu će za predsjednika SAD imati „prijatelja“ Donalda Trumpa.)

Nedavno je američka potpredsjednica ponovo tražila uspostavu i priznanje Palestinske države. Dodala je, da valja „jamčiti zaštitu Izraelu, ali i razlučiti Izraelce od vlasti u Izraelu“. Predsjednik Biden nije gospodar premijeru Netanyahuu, nego je obrnuto. Pitanje je, hoće li Biden uspjeti namoliti Netanyahua, da mu pruži prigodu za pobjedu na predsjedničkim izborima u studenomu ove godine stanovitim popuštanjem u Gazi i otezanjem rata; ili će Netanyahu nastojati čim prije uspostaviti vlast izraelske vojske u Gazi, kako bi spasio sebe i svoju političku budućnost.

Temeljni propust u prosudbi daljnjeg tijeka obaju spomenutih ratova, je u tomu što se oba rata pogrešno i po navici uzima kao ratove za prostor. Besmisleno je Rat za Ukrajinu uzeti kao rat za prostor, jer Rusi imaju više prostora, nego ijedan drugi narod. Rat za Ukrajinu je rat svjetonazora, ideologija i geopolitičkih strategija. Kapital nakupljen u Americi želi pokoriti ruski narod i zagospodariti Rusijom te je u najboljem slučaju raspačati na privatne poslovne korporacije. Nasuprot tomu, Rusi žele imati mir i spokoj na svojim granicama, kao što su nastojali imati tijekom cijele svoje duge povijesti, kad su okolne (islamske) narode, koji bi ih uznemiravali na poticaj velesila stavili pod vlast Moskve. Tako se Rusija prostorno širila. Rat za Ukrajinu protiv Rusije vode SAD i NATO, a Ukrajinci i europski narodi koji zaludu podupiru Ukrajince su velike žrtve.

Ni Rat za Gazu nije rat za prostor, nego je rat između dvaju svjetonazora, dviju ideologija i dviju vjera: islama i judejstva. Izraelske vlasti nastoje Izraelu namaknuti dodatni prostor, iako u prostoru koji je dodijeljen Izraelcima 1948. godine mogu upriličiti rast, razvitak i napredak pučanstva. Cionisti su sprva u Palestini ili bilo gdje u svijetu tražili za Židove samo „zavičaj“. Židovi su od 1948. godine koristili i izraelsku i američku državu za uklanjanje Palestinaca, kako bi sami uživali zemlju svojih praotaca. (Palestinci isto žele živjeti u zemlji svojih pradjedova.)

Međutim, izraelske vlasti ne žele da Židovi u Palestini budu izmiješani s Palestincima, a žele i gospodariti Jeruzalemom, koji za vjerski zagrižene Izraelce nije mjesto ili prostor, nego svetište. Međutim, Arapi isto imaju svoju „svetu“ knjigu. U časnom Kuranu piše, da se „taj kojeg su dušmani protjerali iz njegove zemlje treba u nju vratiti, kako bi on protjerao te koji su prije protjerali njega“. U Izraelu i Palestini se mnogo više ratuje „svetim“ knjigama, nego što se ratuje za prostor.

Izrael će najvjerojatnije vojno pobijediti Hamas i poniziti islamske prvake, koji su privrženi Palestincima, ali će na se zauvijek navući geopolitičku osvetu islamskog svijeta i odbojnost Globalnog juga. Osveta nije značajka samo Izraelaca. Ako se tomu doda ubrzano političko slabljene Amerike, kapital Dijaspore nakupljen u SAD neće ubuduće imati izdašno i poslušno političko i geopolitičko sredstvo za vojnu zaštitu Izraela, koji izaziva druge narode i koji se ozbiljno sumnjiči za genocid u Gazi.

O ishodu sadašnjih područnih ratova, proširili se oni ili ne proširili, ovisit će budućnost neokonzervatizma. Neokonzervativci su ujarmljivanjem američke geopolitike stvorili sadašnju političku i geopolitičku zbrku u svijetu. Stanje u globalnom svijetu je preveć ozbiljno i osjetljivo, da bi se jednoj skupini političkih zagriženjaka ili zelota i nadalje pružala mogućnost da remete miran rast, razvitak i napredak naroda te mir u dušama ljudi, kojima život kao život neizbježno nosi tegobe i nevolje. Liječenje naše vrste, njezinih naroda i jedinačnih ljudi je u životnom zajedništvu, koje neokonzervativci – kako je zlobno naučavao i iskreno razglašavao Leo Strauss – smatraju velikim zlom i neoprostljivim grijehom. Kappital i neokonzervatizam podijelili su države u dva tabora, koje stoje u opreci po pristupu geopolitici. Umjesto te i takve podjele na tabore država, našoj je vrsti potrebna skupna zaštita, u kojoj će sudjelovati sve države.

Neokonzervatizam je krajnja i očajnička ideologija kapitalizma, koja je sračunata upravo na stvaranje zbrke, nereda ili kaosa u našoj vrsti. Protestantstvo, prosvjetiteljstvo, liberalizam, marksizam, nacionalizam, fašizam, nacionalni socijalizam pa čak i staljinizam kao ideologije bili su sračunati na stvaranje kakvog-takvog reda u svijetu, koji bi odgovarao kapitalu ili jakim narodima, kao što su prije bili Nizozemci, Englezi, Francuzi i Rusi, a u novije vrijeme Amerikanci. Čak je i predsjednik Clinton nastojao putem Svjetske trgovinske organizacije uspostaviti red u svijetu nazvan Pax americana. Tad neokonzervativci još nisu bili jaki. Neokonzervatizam je ideologija svjetskog nereda ili kaosa osim što je ideologija kapitala Dijaspore.

Sad je do svijeta, naše vrste, naroda i medija da prepoznaju zlo koje dolazi od prevelikog usredotočenja privatnog kapitala i jednako od neokonzervatizma, koji je kapital uperio u sve narode i sve ljude. Kad se prepoznaju ti izvori zla vrsta treba odmah i zauvijek zatući neokonzervatizam te postupno raspačati kapital po narodima. Globalizacija vrste donijela je mogućnost, da se trockističko-neokonzervativno političko nasilje i otvoreni rat zamijene diplomacijom i suradnjom među životnim zajednicama i njihovim državama. Naša vrsta žudi za mirom.

Continue Reading

Predmet ovog osvrta je neizdašnost političkog sustava zapadnih zemalja. Sadašnji politički sustav ne omogućuje zapadnim narodima, da dobro i korisno obavljaju svoj posao putem svojih država. Nije riječ o jednom, istovjetnom političkom sustavu, jer je svaka zapadna država sama postavljala svoj politički sustav. Međutim, razlike među jedinačnim sustavima su zanemarljive, jer je svim državama zajedničko to, da su uvele „liberalnu demokraciju“ i da im je politika u vlasti istog kapitala, koji je u svakoj zapadnoj državi stvarni suveren ili vrhovnik.

U svakom zapadnom narodu politika se vodi za probitke kapitala. S jedne strane politike je kapital, a s druge su država i narod. Stoga se treba pitati, što bi i kakva bi trebala biti država, kako bi pravo služila narodu. Država ili politička zajednica je jedino sredstvo naroda, kojim on može obavljati svoj zahtjevan posao. Zato svaki narod i želi imati svoju državu. Za međunarodno priznatu državu se očekuje, da samo ona ima pravo i slobodu djelovanja u svojem prostoru i na ljude u njemu. Umetanje privatnoga svjetskog kapitala u politiku skrnavi to načelo.

Po meni, pripadnici jedne države čine životnu zajednicu ili narod, koji ne treba imati zajedničke pređe ili krv, ali koji snažno, životno povezuju zajednički jezik, zajednička povijest, pripadnost istom povijesnom prostoru i najčešće ista povijesna politička misao. Narodu pripada suverenost u državi. Bitno je to, da građani jedne države od nje očekuju određene dobrobiti, ali i da imaju snažan smisao za svoje obveze i dužnosti prema državi.

Bitnom značajkom države treba biti životno zajedništvo njezinih ljudi. Država ima dužnosti i obveze prema svojim pripadnicima kao cjelini. Takav se pristup državi resko razlikuje od pristupa Jean-Jacquesa Rousseaua, koji je uveo pojam „društvenog ugovora“ (contrat social), po kojemu svaki „građanin“ kao pojedinac posebno ugovora svoj odnos s državom. (Rousseau je počeo razgrađivati narode ili životne zajednice u samožive pojedince, u čemu se nedvojbeno „vide prsti kapitala“.)

Što bi trebala biti politika? Ona bi trebala biti sredstvo naroda za obavljanje njegova posla. Stoga bi politika morala izvirati iz naroda, kako bi mogla služiti narodu, koji je organizam, koji kao i svaki organizam ima potrebe. U zapadnim kapitalističkim zemljama politika izvire iz nakupljenog kapitala. Ona je sredstvo kapitala i služi kapitalu za stvaranje probitaka, a to su njegovo daljnje nakupljanje i usredotočivanje te jamčenje njegove političke vlasti nad državama i narodima.

Za obavljanje narodnog posla država treba imati primjeren politički sustav. Politički sustav čine ustav države, ostali državni zakoni, administrativni ustroj koji uključuje vojsku i policiju, porezni sustav koji omogućuje vođenje državnih poslova, ali i očekivanja pučanstva. Politički sustav mora biti prilagođen prilikama u državi i međunarodnim okolnostima. Budući da se prilike i okolnosti neprestance mijenjaju, politički sustav treba povremeno promijeniti, dotjerati i ugoditi stvarnim promjenama.

Nedvojbeno je to, da zapadne države i zapadni narodi propadaju odnosno da ih uništava vladavina svjetskog kapitala. Kapital ne vlada izravno, nego putem političkog sloja u svakoj državi. Iako se politika vodi na dobrobit kapitala, kapitalisti i njihovi mediji stvaraju privid da se politika vodi za dobrobit naroda ili životne zajednice. Međutim, takva prividno narodna politika se obično pogrešno vodi i to često u mjeri, koja može pobuniti narod i okomiti na nositelje kapitala i na kapitalizam kao sustav uređenja zajednica.

Nažalost ili nasreću, politički sloj nije jedinstven nego je podijeljen u političke stranke, koje se dodvoravaju kapitalu, kako bi kapital jednu od njih uzeo za izvršiteljicu svoje politike. Najgore je to, što se stranke međusobno razlučuju ne samo po zamišljenoj prividnoj politici, nego po ideologiji ili svjetonazoru. Svjetonazorsko razlučivanje među strankama ima za svrhu trajno privlačenje birača, koji tobože dovode političke stranke na vlast. (Franklin Roosevelt je rekao, da „građani biraju, ali se prije toga obavi odabir“. Josif Staljin je navodno rekao, da „ako se izbori dobro priprave, njih ne treba ni držati“.)

Višestrukost mogućih političkih rješenja u kapitalističkom višestranačju kao da jamči, da se ne može doći do najboljeg rješenja, a to je obično dogovorno rješenje. Narodu su potrebni političke odluke, politička rješenja i politički zahvati koji se ne temelje na ideologijama, nego na zdravom umu. Spomenut ću sadašnju paneuropsku pobunu poljoprivrednika, koja je izazvana ideološkim pobudama predvodnika Europske unije. (Pogledati prilog na digitalnoj stranici konsunzus.com pod naslovom „Na Zapadu nešto novo – nova vrsta rata“.) Političko višestranačje služi za izigravanje demokracije. (Prije su u apsolutnim monarhijama postojale dvorske političke struje, koje su uz posredovanje vladara međusobno razgovarale i dogovarale se.)

U zapadnim se zemljama vodi pogrešna politika, koja šteti i narodima i njihovim državama. Stoga se političari, njihove stranke i njihovi mediji odaju lažima i obmanama. Ako ne bi lagali, ne bi opstali. Mnogi stariji birači po navici glasuju za istu stranku. Ipak, mlađi birači se ne daju obmanjivati. Oni nemaju prošlost u kojoj bi našli utjehu, a imaju tešku sadašnjost i iznimno neizvjesnu budućnost, posebice zbog pogoršavanja klime. (Odatle su kod mladih ljudi česti duševni poremećaji.) Zreliji birači znaju podnijeti sadašnjost, a budućnošću se preveć ne opterećuju.

Laž i obmana su bitni sastojci sadašnje stranačke politike, čiji nositelji skrivaju istinu. (Drevni mudrac Zaratustra, koji je živio oko tisućite godine prije Isusa, dobro je prosudio, da svijet nije poprište borbe dobra i zla, nego Istine i Laži. Iz laži izvire zlo.) Primjeri obmana u sadašnjoj unutarnjoj politici i u geopolitici su neprebrojni. Primjerice, zapadni političari i zapadni mediji i uz sadašnje teško stanje na ukrajinskom bojištu, koje je nepovoljno za Ukrajinu, uporno tvrde, da će Rat za Ukrajinu svršiti velikom pobjedom Ukrajine i teškim porazom Rusije. Oni obmanjuju i sebe i Ukrajince, u čijoj vojsci očito vlada rasulo.

U SAD i u EU vladini političari i mediji su donedavno tvrdili, da je nenadzirano useljavanje u sjevernoatlantske zemlje dobro za domaće narode. Američki Demokrati postupaju dvolično u pitanju uspostave i priznanja palestinske države: potajice podupiru vjersku zagriženost izraelskog vodstva, koje ne želi uspostavu palestinske države, a javno plaho zagovaraju uspostavu palestinske države, jer se plaše da će o skorim predsjedničkim izborima izgubiti glasove zakonito useljenih ljudi iz arapskih i islamskih zemalja.

Kao što mlađi ljudi u zapadnim državama nastoje samostalno razmišljati, tako i „mlađi“ ili novi narodi nastoje voditi samostalnu politiku temeljem svoje ocjene stanja svijeta. Brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva je 19. veljače ove godine s govornice Afričke unije, koja povezuje 55 zemalja rekao, da se „u Gazi odvija obračun između visoko uvježbane vojske te žena i djece“. Predsjednik Lula je dodao: „To što se palestinskom narodu događa u Pojasu Gaze nije slično nijednom povijesnom času. U stvari, tako je bilo samo u slučaju kad je Hitler odlučio ubijati Židove.“ Izraelske vlasti učas su optužile predsjednika Lulu, da je zanijekao postojanje Holokausta, što Lula jamačno nije napravio. (Brazil je podupro južnoafričku prijavu Izraela za genocid u Gazi, a naknadno je povukao svojeg veleposlanika iz Tel Aviva).

Postojanje dviju različitih i oprečnih „istina“ u istom svijetu potvrđeno je 20. veljače na godišnjem sastanku Konfederacije indijske industrije u Delhiju. Estonski ministar vanjskih poslova Margus Tsahkna je ustvrdio, da je smjenjivanje vlada u njegovoj zemlji dokaz vrijednosti demokracije. Indijski ministar je uz veliko odobravanje slušatelja poslije ustvrdio, da je „u njegovoj zemlji dokaz vrijednosti demokracije ponovni izbor postojeće vlade“. Političke odluke koje se donose u zapadnim političkim sustavima – omogućivali oni smjenu ili ponovni izbor vlada – često stvaraju teške posljedice za narode i veliko nezadovoljstvo birača. Tako je i u Indiji i u Europi.

Nevolje koje stvaraju uvedeni zapadni politički sustavi teško se uklanjaju. Prvi razlog tomu je izostanak vrijednih novih političkih zamisli, jer novo teško stanje traži nove zamisli za vođenje poslova u budućnosti. Međutim, i kad bi postojale svježe, nove politički zamisli njih bi se teško moglo provesti, jer politički sustav, koji omogućuje donošenje pogrešnih i štetnih odluka, sprječava ispravljanje takvih odluka. Primjerice, kako nakon tri godine ispraviti pogrešnu američku odluku o potpunom otvaranju južne granice ili kako nakon gotovo dva desetljeća ispraviti pogrešnu odluku Zapada o pristupu Ukrajine Atlantskom savezu, posebice ako se zna za američki državni udarac u Kijevu 2014. godine i ruski „poseban vojni zahvat“ koji traje od veljače 2022. godine? Moguća nova politika ne može se osloniti na postojeći politički sustav.

Obično se kaže, da postoji „trodioba vlasti“, ali se čini da u SAD postoji „stodioba vlasti“, jer su podijeljene i suprotstavljene različite razine izvršne vlasti te svi savezni i državni domovi takozvane zakonodavne vlasti, koji često donose izvršne odluke. Podjele su očite i u pravosudnoj vlasti. Vrhovni sud SAD je u vrlo teškom položaju, jer mora donositi odluke, koje nemaju i ne mogu imati uzor u njegovu prijašnjem postupanju.

Američki politički sustav u biti je uređen Ustavom, koji je donesen 4. ožujka 1789. godine, gotovo 150 dana prije Francuske revolucije, i koji je star 235 godina. Američki političari svoj ustav smatraju političkom svetinjom, ali je očito da taj okamenjeni ustav nije temelj za donošenje važnih, strategijskih odluka u globalnom svijetu, koji se odmeće od američke umiruće hegemonije i koji se sam ustavlja u slobodan višestožerni svijet suradnje i uzajamnosti naroda i njihovih država. Na Europsku uniju ne treba tratiti prostor. Ona će kao unija propasti prije nego što uspije svoj „ustav“ ili Ugovor iz Lisabona sklopljen 13. prosinca 2007. godine preobraziti u dio političkog sustava, koji će omogućiti rast i razvitak Europe kao kontinenta.

Budući da nova politika koja je potrebna Zapadu ne može imati potporu u sadašnjem zapadnom političkom sustavu, taj je sustav potrebno promijeniti i ugoditi ga sadašnjim svjetskim političkim, gospodarskim, sigurnosnim i ljudskim okolnostima. Međutim, prije svega treba postojeći zapadni svjetonazor i postojeći zapadni čovjekonazor ili pogled na čovjeka i na vrstu Homo sapiens uskladiti s potrebom vođenja Realpolitik.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi nečim, što mi se čini novom vrstom rata, koji potiho, postupno i nezaustavljivo uništava stari, ostarjeli i pomatušeni (senilni) Zapad te možda stvara novi zapad. Postupci ili procesi, koji teku u zapadnim državama i koji pogađaju zapadne narode po učincima su ravni ratu. To nije rat za prostor, nego rat protiv naroda i ljudi. Prije su ratovi narodima obično nosili rušenje i razaranje nekretnina, gubitak zemljopisnog prostora te smanjenje pučanstva ubijanjem, odvođenjem u ropstvo ili zarobljeništvo, pomorom od nestašice i gladi te smišljenim raseljavanjem. [Spomenut ću sudbinu Armenaca u Prvomu svjetskom ratu, Židova u Drugomu svjetskom ratu, stanovnika Dresdena u istom ratu te nekadašnjih naših sugrađana zvanih „Folksdojčeri“ (Volksdeutsche ili Reichsdeutsche) u poraću istog rata.]

Godine 1928. njemački pisac iz katoličke obitelji Erich Maria Remarque (unatražno ispisano i pofrancuženo prezime Kramer) objavio je roman „Na Zapadu ništa novo“ (Im Westen nichts Neues), u kojemu temeljem vlastitog ratnog iskustva u njemačkoj carskoj vojsci opisuje događaje i susrete na bojištu. Remarque je svojim romanom stvorio novu književnu vrstu, u kojoj bivši vojnici iznose svoje utiske o ratu. Ipak, čini se, da se sad na Zapadu događa „nešto novo“ – nova vrsta uništavajućeg rata.

Mnogo je vrsta rata: vrući i hladni, svjetski i područni, vojni i gospodarski, izravan i posredan, munjevit i otegnut, nuklearni i biološki, „hibridni“ i medijski te brojne druge vrste rata. (Hibridno ratovanje je pristup ratu, koji političkom ratovanju dodaje smjesu uobičajenog javnog ratovanja, tajnog ratovanja i digitalnog ratovanja te drugih načina političkog utjecaja, kao što su lažne vijesti, nasrtljiva diplomacija, izmišljanje i nametanje zakona, promjena političkog sustava i upletanje u tuđi izborni postupak.) Sad se na Zapadu vodi jedna nova vrsta rata, koji bih najradije nazvao zatornim ratom. To je samoubojstveni rat, koji zatire sam Zapad. Politička vlast uništava svoju državu i svoj narod. To je rat koji poput moljca izgriza države i poput hrđe izjeda narode. Ne uočava ga se dok polagano teče, nego samo po njegovim nakupljenim upadnim učincima.

Rat je od početka razdoblja civilizacije do sadašnjeg razdoblja globalnosti poslovanja i naše vrste bio bitno vezan uz prostor. Jači narodi su napadali slabije prvobitno, kako bi osvojili njihov prostor i zauzeli životne izvore na njemu: morske obale, jezera i rijeke; polja, pašnjake, vinorodne doline i šume; ljude, konje i deve, divljač i domaće blago; kremeni i mekani kamen; te minerale od kojih su se dobivale plemenite kovine, porculan i keramika, kovine za pravljenje oružja, radne opreme i posuđa. (Drevni Asirci bi poubijali sve ljude zatečene na osvojenom prostoru, a drevni Rimljani su rado osvajali krajeve, u kojima su domaća jela bila slasnija od italskih, a vino opojnije od italskoga.)

Međutim, globalizacija je promijenila poimanje prostora. Prostor više nije slobodan, odriješen, apsolutan ili neprivezan, nego je postao odnošajan ili relativan. Više nema slobodnog prostora i prostora koji se smije isprazniti. Prostor je posvuda spregnut s ljudima. Prostor ne rađa ili proizvodi narode i ljude, iako su i znanstvenici prije smatrali da je tako. Naprotiv, ljudi znanjem, radom i brigom mijenjaju zatečeni i stvaraju novi prostor. Zato su u kolonijalna vremena europske sile „presađivale“ svoje ljude u kolonije. One su od osvojenog prostora putem svojih ljudi stvarali prostor „sebi na sliku i priliku“. U vrijeme globalnosti dodatni prostor bez ljudi nosio bi novim vlastima samo teret pa se ne isplati osvajati prostor radi samog prostora, nego i radi ljudi na njemu, ali ti ljudi moraju biti pripitomljeni ili ukroćeni. (Pristup drevnih Asiraca osvojenim zemljama u današnje se vrijeme dopušta zasad samo Izraelcima.)

Zapad ili zapadni kapital sad raspolaže golemim prostorom uz obje obale sjevernog dijela Atlantskog oceana, na kojemu prebiva mnoštvo ljudi i na koji se naveliko naseljavaju ljudi iz Azije, Afrike i Južne Amerike. Kako se zatečeno zapadno pučanstvo i novo pučanstvo koje se udomaćuje u Europi i Americi ne bi suprotstavljalo kapitalu, potrebno ga je primiriti, omamiti, iscrpiti, satrti ili satrati. Ljudi su potrebni prostoru, ali ne smiju biti opasni za kapital.

Dobar primjer satiranja, zatiranja, iscrpljivanja, kroćenja, omamljivanja ili slabljenja domaćeg življa je to, što se događa za sadašnjeg Rata za Ukrajinu. Rusiji nije potreban dodatan prostor, jer ona ima 17 milijuna četvornih kilometara zemljopisnog prostora, u Europi 6 i u Aziji 11. Rat za Ukrajinu nije osvajački rat, nego „poseban vojni zahvat“ sračunat na onesposobljivanje ukrajinskog naroda da posluži kao sredstvo Zapada za potkopavanje cjelovitosti i promjenu političkog sustava Rusije. Ako se prati slabo i polagano pomicanje ukrajinske bojišnice i ako se zbrajaju gubitci (ubijeni i teško ranjeni vojnici) ukrajinske vojske, nije teško zaključiti da se u Ukrajini vodi zatorni rat – rat za satiranje, zatiranje, iscrpljivanje, kroćenje, omamljivanje ili slabljenje ukrajinskog naroda. Ukrajinci bi u ovom ratu trebali izgubiti volju, da služe bilo kojem tuđem narodu, tuđoj državi, tuđoj politici ili svjetskom kapitalu. Znaju li Ukrajinci biti suvereni?

Što se događa američkom narodu? Južna američka granica odavno, a sjeverna odnedavno izložene su pravom pohodu nezakonitih useljenika. Očekuje se, da u SAD za četiri godine administracije Joea Bidena nezakonito uđe 10 milijuna upisanih i 3 milijuna neupisanih došljaka. Donedavno je sadašnja američka administracija nijekala problem granica. „Nema granične krize! Granice su pod nadzorom!“ U SAD se osim ljudi i oružja krijumčari opijat „fetanil“, koji je prošle godine usmrtio 103.000 (mladih) ljudi, koji su uzeli prevelik, iako sićušan obrok toga opakog opijata. Kriminalitet je u strmom rastu u američkim gradovima. U mnogim saveznim državama pravosuđe je popustljivo prema prijestupnicima pa ih najčešće oslobađa krivnje. Krivnja često padne na policajce ili na hrabre građane, koji nastoje zaštititi žrtve napada useljenika.

Meksičku stranu američke južne granice nadziru meksički savezi za opijate (narkokarteli) i oni sad određuju, u kojim saveznim državama će došljaci prelaziti tu američku granicu. Dolazak golemog broja useljenika stvorio je opću neizvjesnost ne samo u životu građana, nego i u djelovanju temeljne policije. Svi američki gradovi su postali „graničnim gradovima“. Izdatci za nove useljenike su golemi i oni padaju na teret gradskih proračuna. Smještaj useljenika ima u mnogim gradovima prednost pred smještajem „branitelja“ ili veterana brojnih američkih ratova u ovom stoljeću. (Gradonačelnik New Yorka daje bez provjere svakom useljeniku, koji dođe u gradsko poglavarstvo 10.000 dolara za „otplatu duga kartelima, koji su doseljenicima omogućili ulazak u SAD“.)

Američko gospodarstvo je odranije deindustrijalizirano, jer su američke proizvodne korporacije u pomami za zaradom proizvodnju prenijele uglavnom u Aziju. Mnoge proizvodne korporacije su financijalizirane: prave veću zaradu uporabom kapitala, nego izradbom i prodajom proizvoda. Demokrati su namjerno smanjili proizvodnju nafte i plina, što je u SAD prouzročilo veliki porast uvoza i skupoću goriva. U SAD je provedena potpuna politizacija uprave, što se vidi po zaštiti obitelji Biden, sudskim progonima obitelji Trump, sumnjičenju katolika za „domaći terorizam“ i roditelja, koji putem školskih odbora nastoje promijeniti naopak školski program svoje djece. Američka savezna administracija opsjednuta je pružanjem unedogled pomoći Izraelu, Ukrajini i Tajvanu, iako SAD nisu napustile „politiku o jednoj Kini“, iako se pomoć Ukrajini pokazala besmislenom i neučinkovitom te iako je Izrael prijavljen za genocid Međunarodnom sudu pravde.

SAD vojno i financijski pomažu tri spomenute države, iako su otprije zapustile vojnu proizvodnju. Sad su SAD nesposobne za vođenje ikakva rata, a kamoli rata na tri bojišta daleko od Amerike. (Nedavno je ustanovljeno, da su sadašnji američki vojni brodovi za prijevoz ratne opreme, streljiva i ratnih potrepština stari u prosjeku 55 godina, da većina od takvih 60 brodova nije dugo održavana, a da su mnogi od tih brodova dugo bili i bez posade.)

Administracija predsjednika Bidena iskoristila je potrebu za uređenje i obnovu klime, da, primjerice, propisuje građanima na kojem će energentu kod kuće pripremati obroke i u kakvim će se automobilima voziti. Državne škole mijenjaju djeci rod medicinskim postupcima i to bez znanja roditelja. U svim granama administracije promiče se ideologija „raznolikosti, pravednosti i uključenosti“ (DEI), kojom se provodi pozitivno razlučivanje (segregacija) u prilog manjinama. Demokrati nametljivo stvaraju lijevi, neokonzervativni, trockistički totalitarizam.

Administracija je duže od tri godine uz pomoć medija, koje je otprije zauzeo kapital obmanjivala javnost u tomu, da je sve što radi za dobro SAD i američkog naroda. Međutim, narod je prozreo sadašnju američku politiku: stanje na granicama, opće krijumčarenja oružja i opijata, strm porast kriminaliteta, opću životnu neizvjesnost, neobuzdanu inflaciju ili skupoću, propadanje razine i kakvoće obrazovanja, neostvarljivost programa elektrifikacije cestovnog prijevoza, smanjenje ratne pripravnosti američke vojske zbog promicanja DEI, ozbiljne poteškoće vojnih snaga u novačenju novih pripadnika, mnoštveno premještanje poslovanja i selidbu građana iz saveznih država, koje nadziru Demokrati u države kojima vladaju Republikanci.

Administracija Joea Bidena u očekivanju skorih predsjedničkih izbora nastoji napraviti obrat politike u mnogim područjima: useljavanju u SAD, proizvodnji energije, elektrifikaciji cestovnog prijevoza, pitanju „reda i zakona“, pomoći unedogled Ukrajini i Izraelu te u drugim područjima. Za Demokrate je posebno pogibeljno stanje na granicama. Predsjednik Biden za stanje na južnoj granici okrivljuje Republikance i Donalda Trumpa te tvrdi da nema dovoljne ovlasti za suzbijanje nezakonitog useljavanja u SAD, iako je dan nakon svojeg ustoličenja poništio četiri Trumpove izvršne zapovijedi, kojima je nezakoniti ulazak u SAD bio smanjen na samo 30.000 godišnje. Demokrati žele spasiti ovojesenske izbore. Ovaj prikaz stanja američke politike svršit ću tvrdnjom, da Amerika sad nema predsjednika.

Što se događa europskim narodima? Amerika ima dosta prirodnih izvora, ali Europa ih nema, što od naroda Europske unije traži pravljenje proizvoda za prodaju na ostale kontinente. Naprotiv, EU se deindustrijalizira. Političke i gospodarske kazne protiv Rusije, koje su uvedene 2014. godine pojačane su poslije početka „posebnog vojnog zahvata“ Rusije u Ukrajini. Europa je prestala izravno uvoziti ruske energente pa su mnoga „mala i srednja“ europska industrijska poduzeće ostala bez jeftinog plina i obustavila proizvodnju. Velike korporacije, posebice njemačke, prenose svoju proizvodnju za Kinu i Ameriku u te zemlje.

Amerika nema predsjednika, a Europom nema tko upravljati otkad su se povukli nametljivi političari poput Angele Merkel. Politički sustav Unije sprječava dobro upravljanje tom političkom tvorevinom. Amerika je pod vlasti kapitala, a Europa pod vlasti Amerike. Amerika provodi politiku kapitala, a Europa ne vodi svoju, nego američku politiku. Nenadzirano useljavanje, koje je počelo 2015. godine pojačano je Ratom za Ukrajinu.

U najnovije vrijeme Europa je preplavljena valom prosvjeda poljoprivrednika, koji zbog štetne politike Bruxellesa ostaju bez potrebnih poticaja. Svrha briselskog ustezanja poticaja za poljoprivredu, je uništavanje sela i seljaka, koji čine najzdraviji dio pučanstva Europe, jer misle svojim umom. Po zamislima briselskih činovnika, koji slušaju Ameriku i kapital, u Uniji bi se obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG) trebala prisilno povezati u tuđe veleposjede ili u „industrijska poljoprivredna gospodarstva“ (IPG), kojima se upravlja kao i ostalim poslovnim sustavima. Europski opegeovi će bez poticaja propasti pa će njihovi vlasnici zemljište prodavati u bescjenje. Tako bi se europska poljoprivreda trebala „kolektivizirati“ kao što su se seljačka gospodarstva prije prisilno spajala u Sovjetskom Savezu, desetljećima nakon što je u Rusiji bilo ukinuto kmetstvo. Budući da bi u Europi poljoprivrednici trebali opet raditi na tuđoj zemlji, moći će se govoriti o „novom kmetstvu“ i o „novom feudalizmu“. (U Velikoj Britaniji samo 10% ljudi koji se bave poljoprivredom rade na svojoj zemlji. Golema većina ih radi na veleposjedima.)

Na kraju ću naglasiti, da je atlantska (američka i europska) politika potpuno podređena kapitalističkoj ideologiji „liberalne demokracije“, po kojoj se narodi trebaju raspršiti u samožive potrošače, a kapital ne samo i dalje nakupljati, nego i sve više usredotočivati ili centralizirati. U Americi i Europi ne postoji, a zasad se ne može ni zametnuti Realpolitik. Bez politike zdravog uma ne mogu se ukloniti nevolje, koje tište cijelu našu vrstu. Ideologije su pošasti za našu vrstu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi pregovaranjem kao sredstvom uređivanja odnosa među suverenim državama. Pregovaranje je prije bilo važna državnička vještina i neizostavno sredstvo rješavanja međudržavnih prijepora. Povremeno, kad se za njih javila potreba, držali su se „kongresi“, konferencije, skupovi i sastanci državnika. Poznati su Bečki kongres (1815.) i Berlinski kongres (1878.). Od konferencija na vrhuncu najpoznatije su Pariška mirovna konferencija (Clemenceau, Wilson, Lloyd George, 1919.) te konferencije u Teheranu (Staljin, Roosevelt, Churchill, 1943.), na Jalti (Staljin, Roosevelt, Churchill, veljača 1945.) i u Potsdamu (Truman, Staljin, Churchill/Attlee, srpanj-kolovoz 1945.). Međutim, diplomacija i pregovaranje kao važna i uobičajena sredstva međunarodne politike minulih su desetljeća zamirali i bivali zamjenjivani prijetnjama i političkim nasiljem, ponajviše SAD.

(Pomišljao sam, da za naslov osvrta uzmem riječ „prigovaranje“, jer je tu riječ uporabio ikavac Petar Hektorović u naslovu svojeg spjeva „Ribanje i ribarsko prigovaranje“. Engleski prijevod naslova Hektorovićeva spjeva je Fishing and Fishermen’s Talk, gdje riječ „talk“ znači razgovor. Hektorović je svoj spjev napisao 1556. godine, a dao ga je tiskati 1568. godine u poznatoj tiskari u Mletcima, kojoj je vlasnik i voditelj bio Gianfrancesco Camotio.)

U minulim desetljećima umjesto pregovora i diplomacije obilno je rabljena sila: politička, vojna, gospodarska, obavještajna, medijska i ideološka. Rabile su se sila i prijetnje. Zapadni političari su neprestance nekomu prijetili ili su se grozili: vlastima u Hrvatskoj, Srbiji, Rusiji, Kini, Iranu, Siriji, Iraku, Egiptu, Sjevernoj Koreji, Turskoj, Mađarskoj i u mnogim drugim državama. Politika Izraela počiva na mržnji i prijetnjama. (Govor mržnje se nikomu ne dopušta, ali se mržnja nekima dopušta.) Zapadni političari se nadahnjuju i oni svoje propuste opravdavaju prijetnjama ili grožnjama. Najgorljivije prijete Izraelci i američki neokonzervativci. Oboji imaju istu političku DNA.

U domaćoj politici i u geopolitici političari su uvježbani, da pružaju dojam ili utisak osobne snage. (Za generala Loyda Austina, američkog državnog tajnika za obranu, se kaže, da je i od javnosti i od predsjednika SAD tjednima skrivao svoju tešku bolest i bolničko liječenje, kako u domaćim prikritim političkim prijeporima ne bi pokazao znak osobne slabosti. Svi su američki političari siloviti kao filmski junaci, koje je glumio John Wayne.) Međusobno nadmetanje među političarima istog naroda je velika tragedija i velika sramota.

Ipak, prije nekoliko desetljeća nije bilo tako. Na jednom predavanju u Hrvatskoj akademiji umirovljeni njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher (1927.-2016.) rekao je: „Za istim stolom u Europskoj gospodarskoj zajednici (EEZ) sjedili smo nas šestorica ministara vanjskih poslova i razgovarali kao jednaki, iako sam ja predstavljao Njemačku koja je napravila gospodarsko čudo i koja je imala 60 milijuna stanovnika, a luksemburški kolega državu koja je imala samo 300.000 stanovnika.“ Političari su razgovarali i pregovarali te su se dogovarali kao ravnopravni. Pritiska i nasilja nije smjelo biti u Zapadnoj Europi, koja je pretrpjela teški rat i koja je bila ugrožena od Sovjetskog Saveza.

Kako su nestali diplomacija i pregovaranje? Poslije Drugoga svjetskog rata uistinu je počelo „Američko stoljeće“. Uspostavljena je američka hegemonija. Američki kapital i američka politika su se bili osilili. U hegemoniji međudržavnim odnosima upravlja volja hegemona, koji su imenom bile SAD, a u biti kapital nakupljen u njima. Na mogući neposluh hegemonu ne odgovara se uvjeravanjem i dogovaranjem, nego javnim prijetnjama i kaznama. Uz pomoć suvremenih medija prijetnje se nadaleko čuju. Američka politička hegemonija je iz međunarodnih odnosa ili iz geopolitike iskorijenila ili oplijevila diplomaciju i dogovaranje.

Osim što su prestale pregovarati i praviti nove strategijske sporazume SAD su otkazale niz međunarodnih sporazuma sklopljenih ponajviše s nekadašnjim Sovjetskim Savezom. SAD su se 13. lipnja 2002. godine povukle iz Sporazuma o antibalističkim raketama, koji je na trideset godina bio uglavljen 1972. godine, iako su se četiri bivše sovjetske republike 1997. godine sporazumjele sa SAD, da se trajanje sporazuma produži. SAD su se 13. lipnja 2002. godine povukle i iz Sporazuma o smanjenju strategijskog oružja (START II), koji je sklopljen 1993. godine. Rusija se i iz tog sporazuma povukla dan kasnije. SAD su se 22. studenoga 2020. godine povukle iz Sporazuma o otvorenom nebu, koji je bio sklopljen u ožujku 1992. godine. Rusija se iz tog sporazuma povukla dan kasnije.

SAD su se dvaput povukle iz UNESCO-a, iako su 1946. godine bile među utemeljiteljicama te ustanove. SAD su se prvi put povukle iz UNESCO-a 31. prosinca 1984. godine, zbog navodnih predrasuda te ustanove prema Izraelu. Tad se povukao i Izrael. SAD su ponovo pristupile UNESCO-u 1. listopada 2003. godine. Administracija predsjednika Obame obustavila je američke uplate UNESCO-u 2011. godine. Drugo povlačenje SAD iz UNESCO-a obavio je predsjednik Trump opet temeljem tobožnjih predrasuda te ustanove prema Izraelu. Administracija predsjednika Bidena najavila je povratak SAD u UNESCO.

Što je zamijenilo diplomaciju i pregovaranje? Red, diplomaciju i pregovaranje zamijenili su područne podjele, svađe, prijetnje i vojni sukobi. Za to je mnoštvo primjera. Na koliko je načina podijeljen Bliski Istok? Osim triju „svjetskih“ vjera (islama, kršćanstva i judejstva) dodatne prijepore stvaraju podjele unutar islama (šijiti, aleviti, suniti, vahabiti), utjecaj velikih sila (SAD, UK, Francuska), utjecaj velikih svjetskih financijskih korporacija te djelovanje države Izrael.

SAD su odijelile Kinu od svojih vojnih tihooceanskih saveznika: Japana, Južne Koreje, Filipina, Australije i Novog Zelanda. NATO i EU napravili su veliku političku podjelu u Europi. Čemu politički i gospodarski prijepor Grčke i Turske? Srbija neprestance prkosi ostalim državama na Balkanu.

Rat za Ukrajinu podijelio je cijeli svijet. Velike su podjele napravljene i u Africi prvobitno djelovanjem velikih sila i svjetskih korporacija. SAD su podijelile Južnu Ameriku na sebi poćudne i sebi nepoćudne države. SAD su nastojale napraviti razdor između Rusije i islamskih naroda Središnje Azije. Rabeći pitanje „ljudskih prava“ zapadne sile sustavno potkopavaju politički sređene, ali nepoćudne države. Americi je nepoćudna svaka država, koja kao politički sustav nije uspostavila „liberalnu demokraciju“ pa se države kojima se politički sustav oslanja na potporu naroda, a ne na kapital čine Americi velikim zlom.

Područne podjele slijedi područni militarizam. Za to su brojni primjeri: Azerbajdžan-Armenija, Srbija-Kosovo, Ukrajina-Rusija, Sudan-Južni Sudan, Jemen-Saudijska Arabija, Izrael-svi susjedi, Indija-Kina, Indija-Pakistan, Bangladeš-Mianmar, Maroko-Zapadna Sahara, Niger-ECOWAS (Gospodarska zajednica zapadnoafričkih država), Venezuela-Gajana i mnogi drugi parovi država i političkih tvorevina. Kapital nastoji ne samo zavaditi, nego i raskoliti mnoge priznate države. Kapitalu smeta mir.

Međutim, svijet se sad za svoje dobro sam od sebe dijeli. Dubi se i širi podjela na zemlje koje znaju i žele međusobno surađivati i na zemlje koje su odbacile diplomaciju i suradnju te koje žele zapovijedati ili žele slušati zapovijedi. U tomu je velika i prava podjela u svijetu. To nije podjela po političkom sustavu ili po volji dosadašnjega umornog i ostarjelog svjetskog hegemona, nego po pristupu geopolitici. To pravi oštru razliku među zemljama. Granica između dviju spomenutih skupina zemalja se jednosmjerno i nepovratno pomiče. Sve se više zemalja po želji njihovih naroda odaje diplomaciji i suradnji, a ne ratu i sukobljavanju.

Mnogi primjeri pokazuju, da se širi uporaba diplomacije i politike u rješavanju područnih prijepora. Prošlog proljeća dugogodišnji suparnici ili čak neprijatelji, koji su prekinuli diplomatske odnose 2016. godine, sunitska Saudijska Arabija i šijitski Iran napravili su pomirbu u Kini, koja je potiho posredovala. Ta pomirba stvorila je novo ozračje na Bliskom Istoku i šire pa su u doticaj s Iranom stupile mnoge zemlje, koje su dotad izbjegavale suradnju. Od prošlog proljeća smanjena je podjela Bliskog Istoka. Pomirba je omogućila i Saudijskoj Arabiji i Iranu, da 1. siječnja ove godine pristupe BRICS-u.

Prošle jeseni u Rijadu je održan skup 57 arapskih i većinski islamskih zemalja posvećen općem napadu Izraela na Gazu. Sve zastupljene zemlje svojski su poduprle palestinsko pučanstvo u obrani njegova prebivališta, ali su ponudile i istinsko rješenje za Izrael. Sastanak u Rijadu zatražio je od Izraela, da obustavi napad na Gazu, dopusti dopremu dobrotvorne pomoći Gazi te da omogući stvaranje palestinske države u skladu s odlukama Vijeća sigurnosti UN i to s glavnim gradom u Jeruzalemu. Zauzvrat arapske i većinski islamske države ponudile su Izraelu priznanje njegove suverenosti te uspostavu dobrih političkih i gospodarskih odnosa. Tu će ponudu Izrael morati prihvatiti kad-tad, a to će ukloniti glavnu smetnju za uspostavu političkog zdravlja Bliskog Istoka.

Navest ću i nedavni, dosad nezamišljiv posjet turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana Ateni, gdje se on dan nakon posjeta Egiptu sastao i razgovarao s predsjednikom grčke vlade Kiriakosom Micotakisom. Iznenađujući posjet Erdogana Ateni, posebice dan nakon njegova posjeta Egiptu, otvorit će nove mogućnosti četvorne suradnje – uključujući i Cipar – ponajviše u području istraživanja i iskorištavanja nafte i posebno plina, kojim obiluje podmorje Istočnog Sredozemlja.

Suradnja među zemljama odanim diplomaciji i suradnji buja. Kina u Saudijskoj Arabiji gradi pustinjsku fotonaponsku elektranu vrijednu 2,5 milijardi dolara. Struja iz te elektrane će napajati pogone za elektrolizu vode u svrhu dobivanja ukapljenog vodika, koji je čist izvor energije. Kina u Egiptu pravi novi glavni grad za 600.000 stanovnika. Ruska Federacija u Egiptu pravi veliko slobodno industrijsko područje. Etiopija će uskoro početi proizvodnju suvremenog uzorka ruskog automobila Lada, uz ispis „Made in Africa“. Vlada Burkine Faso – koja je uz potporu naroda postavljena u državnom udarcu u rujnu prošle godine – ugovorila je s ruskom vladom izgradnju nuklearne elektrane.

Svijet je u geopolitičkom prelasku ili „tranziciji“ iz hegemonije u međusobnu suradnju država. Postupno se stvara svijet bez podjela i razdora među državama, koji su umjetno i nepotrebno stvarani, kako bi se narodima lakše vladalo. Takav nakazan pristup geopolitici SAD su preuzele od Ujedinjene Kraljevine, koja je rabeći drevno rimsko načelo Divide et impera puna dva stoljeća vladala svijetom. (Dobar primjer engleske odnosno britanske uporabe tog načela je podjela Indijskog potkontinenta na tri dijela: jedan hinduski i dva islamska, koja su s istoka i sa zapada stezala Indiju. Nekadašnji Istočni Pakistan kao dio države Pakistan sad je samostalna država Bangladeš.)

Ipak, najdublje i najreskije podjele u svijetu stvara politika države Izrael, kojom ne upravljaju krajnji desni nacionalisti, nego krajnji gorljivi „revnitelji“, – kako ih je nazivao Evanđelist Luka – vjerski fanatici ili zeloti, koji zagovaraju uspostavu Velikog Izraela. To izraelska politika ne čini izravno, nego korištenjem ili uporabom američke državne politike, koju putem nadzora izvršne i zakonodavne vlasti vodi Dijaspora odnosno židovska zajednica u SAD.

Služenje američke državne politike zamislima i provedbi tih zamisli politike države Izrael nosi silne posljedice za sve zemlje svijeta, jer su SAD još uvijek, ali ne zadugo politički, gospodarski, vojno i ideološki najjača država svijeta. Nedavno je rođeni Britanac dr. Phil Giraldi, poznati i priznati politički komentator, pisac osvrta, sigurnosni savjetnik, dugogodišnji zaposlenik CIJE i izvršni ravnatelj zaklade The Council for the National Interest (Vijeće za nacionalne probitke), u jednom javnom razgovoru postavio dva pitanja: „Je li AIPAC iskvario politiku američke vlade?“ i „Plaća li Kongres ubijanje u Gazi?“

[AIPAC ili The American Israel Public Affairs Committee (Odbor za američko-izraelska javna pitanja) je udruga, koja zagovara proizraelsku politiku kod izvršnih i zakonodavnih vlasti SAD. AIPAC ima više od 100.000 aktivnih članova, više od tisuću zaposlenika, 17 područnih ureda i more darovatelja. Do 2021. godine AIPAC nije izravno plaćao izborne pohode kandidata poćudnih Izraelu, ali je provjeravao poćudnost kandidata. Otad AIPAC izravno plaća izborne pohode svojih kandidata. Kritičari AIPAC-a tu udrugu nazivaju sredstvom izraelske vlade i sredstvom „davljenja“ Kongresa.]

Ipak, „svaka je sila za vijeka“. S obzirom na brzi geopolitički prelazak iz američke hegemonije u višestožerni ili multipolarni svijet, dogodit će se dvoje. Prvo, SAD će prestati biti prvom silom svijeta pa će AIPAC i Dijaspora biti od male pomoći Izraelu. Dijaspora je od davnine tražila i nalazila skrbnike u novim sirovim velesilama (Rimu, Arapima, dvojim Turcima, Nizozemskoj, Britaniji i SAD). Ona sad neće moći naći novog hegemona, jer u multipolarnom svijetu hegemona neće biti. Kina ne može, ne želi i neće postati hegemon. Drugo, Izrael će za svoje dobro morati „prijeći“ od velikoizraelske politike na Realpolitik. Kako god prošao izraelski napad na Gazu, državnici prostranoga arapskog i islamskog okruženje Izraela neće zaboraviti Gazu. Izrael će se morati uklopiti u svoje neposredno okruženje, jer više neće moći namicati daljinsku potporu.

Continue Reading