Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put neuobičajeno i neočekivano oklijevanje zapadnih pobornika rata, da od ratnog huckanja prijeđu na ratovanje. Zapadni političari, zapadne mudrosne zaklade (think tanks) i zapadni mediji žestoko prijete ratom, ali se još ne ufaju s riječi prijeći na djelo.

Sadašnje raspoloženje političara je u velikoj opreci s ushitom i žurbom, koji su resili političare i generale uoči početka Prvoga svjetskog rata. U rat se pošlo samo zbog ubojstva austrijskog prjeslonasljednika nadkneza Franje Ferdinanda u Sarajevu na pravoslavni Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine. Francuzi, Britanci, Austrijanci, njihovi saveznici Nijemci i Rusi žestoko su jurnuli u rat, koji je počeo 28. srpnja 1914. godine objavom rata Austro-mađarske Kraljevini Srbiji.

Turci su stupili u rat 29. listopada 1914. godine napadom na ruske ratne luke u Crnom moru. Talijani su birali ratnu stranu, kojoj bi se pridružili pa su počeli ratovati na strani Antante istom u svibnju 1915. godine. (Italija je objavila rat Austro-mađarskoj, Osmanskoj carevini i Bugarskoj do 19. listopada 1914. godine, a njemačkom Drugom Reichu istom 28. kolovoza 1916. godine.

Sve europske sile jurnule su u rat očekujući brzu pobjedu. Generali i ratnici su obećavali: „Vraćamo se kući do Božića!“ Sve europske političke stranke su u parlamentima poduprle nacionalne ratne proračune, uključujući i socijalističke stranke te njihove radničke udruge, koje su prije prijetile općom europskom obustavom rada, kako bi spriječile izbijanje rata. Ratni zahvati u Prvomu svjetskom ratu ipak su trajali do 11. studenoga 1918. godine.

Ukupan broj vojnih i građanskih ratnih gubitaka bio je veći od 40 milijuna ljudi: do 22 milijuna poginulih osoba i do 23 milijuna ranjenih. Računa se da je smrtno stradalo od 9 do 11 milijuna vojnih osoba. (Posebno su teško stradali neuvježbani britanski dragovoljci, dvije divizije kojih su pohrlile na francusko bojište, jer su se tajne službe Britanije i Francuske bile dogovorile, da Britanija stupi u rat, ako Francuska bude napadnuta. Britanska vlada je za taj sporazum doznala tri mjeseca, a britanski parlament samo tri tjedna prije izbijanja rata. Britanski dragovoljci su bili žrtve stvorenog ratnog ushita.) U ratu su prestale (postojati) sve četiri europske carevine: Njemačka, Austro-mađarska, Rusija i Turska.

U naše dane Atlantski savez je nepromišljeno izazvao rat u Ukrajini državnim udarcem u Kijevu 2014. godine, ne uzimajući u obzir posljedice dugotrajnog ratovanja ne samo za sve europske zemlje i narode, nego i za cijeli svijet. Osvetoljubljivost i ratobornost Izraela navele su Izraelske „obrambene“ snage (IDF), da na kratkotrajnu smrtonosnu i otmičarsku provalu Hamasa u Izrael odgovore pravim ratom protiv Hamasa i pučanstva Gaze. Tom ratu se ne vidi kraj, a njegove posljedice jamačno će biti teške. Čini se, da je malo državnih dužnosnika upućeno u razmišljanja drevnog kineskog generala, političara i politologa Sun Cua (544.-496.) o potrebi izbjegavanja rata pod svaku cijenu.

Ljudi koji su prošli težak rat, generali koji su ga vodili i vojnici koji su ratovali ne žele novi rat, iako se mnogi ljudi koji nisu iskusili rat znaju veseliti novom ratu. General Douglas MacArthur (1880.-1964.) je navodno rekao, da bi „generala, koji predsjedniku predloži stupanje Amerike u rat trebalo hitno uputiti na pregled glave“. Američki predsjednik Dwight Eisenhower i ruski prvak Nikita Hruščov obustavili su Korejski rat za manje od šest mjeseci odnosno za manje od tri mjeseca od preuzimanja dužnosti. Obojica su vodila težak rat.

Poslije Drugoga svjetskog rata vodili su se teški područni ratovi (Korejski rat, Vijetnamski rat), koji su bili posljedicama poslijeratne podjele svijeta na kapitalistički i na komunistički dio. Izvedeni su i mnogi državni udarci uglavnom u islamskih zemalja: Iran (1953.), Egipat (1953. i 1954.), Irak (1958.), Nepal (1960.), Sirija (1963.), Libija (1969.) i Afganistan (1973.), u kojima su obično bivale uklanjane monarhije. Indija i Pakistan su triput međusobno ratovali. Ta tri rata bila su posljedicama britanske kolonijalne politike. Svi spomenuti ratovi bili su područni ratovi i nisu se proširili u svjetski vojni sukob. Izveden je i ozbiljan trojni napad Francuske, Britanije i Izraela na egipatski Sueski kanal 1956. godine, ali je taj rat brzo prestao zajedničkim političkim zahvatom SAD pod Eisenhowerom i Sovjetskog Saveza pod Hruščovom. Opet dva ista bivša ratnika!

Mnogi narodi su podigli antikolonijalne osloboditeljske ratove (u Keniji, Kongu, Alžiru, Angoli, Mozambiku i u drugim europskim kolonijalnim posjedima), ali se nijedan od tih ratova nije proširio izvan pripadnoga kolonijalnog posjeda. Zapadne tajne službe podignule su niz pobuna protiv država, koje imaju politički sustav drukčiji od liberalne demokracije. Takve su bile pobune u Čečeniji, spriječene pobune u Tibetu i Šinđangu, obojene ili cvjetne revolucije u arapskim zemljama i državni udar u Ukrajini. Neke pobune kao i napad na Tornjeve-blizance u New Yorku skrivile su ideološki usmjerene skupine.

Prestanak Hladnog rata unio je u svijet veliku promjenu, jer je došlo do sloma komunizma i do rasapa komunističkog bloka. Kapital, koji je putem vlastitoga političkog sustava vladao zapadnim narodima i državama u toj je promjeni vidio prigodu, da svoju vladavinu proširi na cio svijet. Američke mudrosne zaklade – u koje se je postupno pretvorio drevni pismoznalački ili svećenički stalež – pogrešno su zaključile, da zemlje koje su se odrekle komunizma trebaju za politički sustav uzeti liberalnu demokraciju.

Međutim, u mnogim bivšim komunističkim zemljama iza komunizma se je skrivao nacionalizam, jer su ranije te zemlje komunizmom „niz vjetar“ (oportuno) štitile svoje narode od kapitala. Tomu su dobri primjeri Kina, Rusija, Sjeverna Koreja i posebice Vijetnam. S druge strane, Sirijska Arapska Republika je građanska država brojnih narodnih skupina i vjera, koja mora čuvati i njegovati svoj osjetljivi politički sustav. Sirija ne smije prijeći na liberalnu demokraciju. Islamska Republika Iran je država šijita, koji su uvijek bili državotvorni i to u opreci sa sunitima, koji su nastojali imati nadnacionalnu arapsku carevinu. Iranci su nepokolebljivi nacionalisti. Primjer afganistanskog nacionalizma jedva valja spomenuti. Sadašnji veliki preporod Indije i procvat njezina gospodarstva nadahnuti su hinduskim nacionalizmom. Nacionalizam je zakleti dušmanin liberalizma.

Samo tri godine od rasapa Sovjetskog Saveza uspostavljeno je svjetsko slobodno tržište putem Svjetske trgovinske organizacije. Globalnost poslovanja otvorila je i postupak globalizacije naše vrste. Tržište je povezalo korporacije, ali je tijesno povezalo i narode. Često spominjem međusobnu povezanost četiriju izvora vlasti u političkim zajednicama: politiku, gospodarstvo, zaštitu i svjetonazor. Tijesna međusobna sprega četiriju izvora vlasti, koju nameće život ne dopušta odvajanje gospodarstva i tržišta od života odnosno od ljudskih odnosa. Zapanjuje brzina kojom je globalnost poslovanja dovela do globalnosti naše vrste.

Globalnost poslovanja donijela je mnogim narodima napredak, a njihovima gospodarstvima rast. Stvoreni su novi gospodarski divovi kao što su Kina i Indija te niz iznimno jakih nacionalnih gospodarstava kao što su brazilsko, južnokorejsko, indonezijsko, saudijsko, nigerijsko, tajlandsko i vijetnamsko. U najnovije vrijeme došlo je do očitog propadanja zemalja Europske unije te do njihova znanstvenog i tehnološkog zaostajanja, djelomice i zbog upornog nastojanja SAD, da spriječe suradnju EU s ostatkom svijeta, posebice s Kinom i Rusijom. Skupina sedam (G7) prestala je biti predvodnicom svjetskog gospodarskog i tehnološkog napretka. Gospodarsko težište svijeta premješteno je u Aziju.

Došlo je i do venuća američke svjetske političke hegemonije, jer države s ojačalim gospodarstvima ne mogu svoju vanjsku politiku i nadalje podlagati političkoj volji SAD, koje nisu postavile ni svoje opće nacionalne svrhe primjerene novom stanju svijeta. Amerika samo pravi štetu drugim zemljama. Slabljenje američke političke hegemonije posljedica je slabljenja same Amerike, koja više ne može obavljati svjetski politički i redarstveni posao za kapital, koji je u njoj nakupljen. Golem broj zemalja, koje politički napreduju i koje se gospodarski brzo uspinju ne može nad sobom podnositi hegemoniju nikakve moguće velesile. Takvim državama nije više potrebna zaštita hegemona, jer su one zaštićene svojim gospodarskim rastom i blagostanjem. Slaba Amerika, koja se je sama zapustila i koja je zanemarila svoj razvitak trebala bi se okaniti spašavanja i pogotovo obnove svoje uvele hegemonije.

Međutim, presudan politički utjecaj u Americi još uvijek imaju neokonzervativci ili suvremeni trockisti, koji su opsjednuti „izvozom američke demokracije“ kao sredstvom uspostave svjetske vladavine kapitala. Tako su postupali i izvorni trockisti – nazvani po Lavu Trockom (1879.-1940.) – koji su nastojali svijetom zavladati putem izvoza boljševičke revolucije. Neokonzervativci zauzimaju ili su zauzimali visoke položaje u američkoj administraciji, ali oni imaju ili su imali i niz saveznika na visokim političkim položajima u Europi i Izraelu.

Neokonzervativci su opsjednuti uspostavom svjetske vladavine kapitala i posljedično kršenjem svakog otpora uspostavi takve vladavine. Goropadnost, žestina, fanatičnost (lat. nadahnutost bogom), mržnja, izazovnost i osvetoljubljivost neokonzervativaca neprestance pune medijske mreže. Za neokonzervativce je važnije to, što je utuvljeno u njihove umove, nego što vide oko sebe u širokom globaliziranom svijetu, koji se uvelike promijenio od vremena začetka i javne objave neokonzervatizma 1979. godine.

Međutim, američki političari i američke mudrosne zaklade sve više uviđaju posljedice globalnosti poslovanja i naše vrste. Jedan od učinaka globalnosti poslovanja i vrste je novi način ponašanja i postupanja država i naroda, koji su se otresli američke hegemonije i koji mogu slobodno djelovati. Sve slobodne zemlje njeguju uključivanje drugih zemalja, kako bi jedne na druge djelovale putem diplomacije i suradnje. Suradnja je sredstvo pitomljenja mogućih neugodnih država i poboljšavanja njihova političkog sustava. Među „novim“ zemljama nema nepoćudnih političkih sustava: postoje sustavi koji se daju poboljšati i učiniti susretljivijim. Nije li primjereno i pravedno to, da narodi sami određuju svoj politički sustav umjesto da im takav sustav daljinski nameće kapital uporabom američke politike? Takav novi pristup odnosu među državama i narodima ne može promaknuti pozornosti ni najtvrdokornijih neokonzervativaca. Zapad vene, a Svjetska većina buja.

Druga kost razdora u zajednici naroda je takozvana ugroženost Amerike, iako su ugroženi samo američki probitci, koji se mogu lako unaprijediti radom, znanjem, uporabom nove tehnologije i ulaganjem u prijevoznu podlogu. Američki političari i posebice neokonzervativci stalno naglašavaju, da je Amerika ugrožena te da ona mora suzbijati moguće nastojanje drugih zemalja da je ugroze. Tobožnja ugroza Amerike je izlika za vođenje grube i neprijateljske politike prema nekim zemljama. Amerika je druga najmnogoljudnija demokracija na svijetu, iza Indije i ispred Indonezije. Je li moguće to, da Kina i Ruska Federacija svojim političkim sustavom ne ugrožavaju Indiju i Indoneziju, a ugrožavaju upravo Ameriku i njezinu „demokraciju“? Je li takozvana američka demokracija jedina i iznimna dragocjenost među političkim sustavima? Čini se, da je američka demokracija je vrlo osjetljiva politička tvorevina, iako služi kao batina za premlaćivanje država s nepoćudnim političkim sustavom.

Europska unija kao cjelina je pod snažnim utjecajem SAD i ona se je jako odalečila od ostatka svijeta. U Aziji postoji ASEAN, udruga deset zemalja jugoistočne Azije, koja nastoji povezati u gospodarsku cjelinu i ostale jake azijske i tihooceanske zemlje: Kinu, Japan, Južnu Koreju i Australiju. Oprečno takvom pristupu suradnji, Europska unija odbacuje Rusiju i od Rusije putem Rata za Ukrajinu nastoji po svojim i američkim zamislima napraviti slabu državu, bez obzira na stvarno stanje Rusije i na raspoloženje ruskog naroda. Vodstvo EU je opsjednuto neokonzervativnim opsjenama. EU treba prihvatiti Rusiju kakva jest i – ako je želi mijenjati – na nju utjecati uspostavom i njegovanjem suradnje.

Novo političko ponašanje i postupanje država i naroda očituje se i u njihovim gospodarskim odnosima. Ukupan obujam brazilsko-kineske trgovine je triput veći od obujma brazilsko-američke trgovine, iako je Kina znatno više od Amerike udaljena od Brazila. Brazil je pretakao Ameriku po izvozu kukuruza u Kinu, koja uzima 72% brazilskog izvoza soje. Brazil u Kinu neveliko izvozi pamuk, a dvije kineske korporacije drže 84% uvoza električnih automobila u Brazil. Politička bliskost postaje važnijom od zemljopisne blizine, iako se dosad smatralo, da su položaj zemlje i njezina blizina tržištima presudni čimbenici njezina gospodarskog rasta. Prošle godine Kina je umjesto Japana postala najvećim svjetskim izvoznikom automobila. Amerika ima samo 6% svjetskog izvoza automobila.

Države BRICS-a, koji imaju 42% svjetske proizvodnje žita jedne drugima će žito prodavati temeljem međudržavnih ugovora bez uključenja svjetskih trgovinski posrednika, koji proizvoljno barataju cijenama žita. Nedavno su i zemlje ASEAN-a i zemlje BRICS-a preporučile svojim članicama, da se plaćanje za prodaju proizvoda unutar tih udruga obavlja u nacionalnom novcu tih zemalja.

Ukupan domaći proizvod zemalja Skupine sedam (G7) iznosio je 2023. godine 46 trilijuna američkih dolara, a ukupan domaći proizvod pet tadašnjih zemalja BRICS-a bio je 2022. godine 26 trilijuna američkih dolara. Ukupan domaći proizvod Kine po sposobnosti kupnje po usporednim cijenama (PPP) bio je 2022. godine 28 trilijuna dolara, a SAD 22 trilijuna dolara. Ranija gospodarska prevaga Zapada (uključujući Japan) nad zemljama Azije mogla bi se obnoviti samo uništenjem znatnog dijela gospodarstva Azije, BRICS-a i Svjetske većine, ali takav zahvat ne bi uspio. Gospodarsku prevagu Svjetske većine nad Zapadom slijedit će i njezina politička prevaga. Stoga bi gospodarstvu i politici Zapada koristili prestanak podjele svijeta te potpuno i slobodno uključivanje Zapada u svjetsko gospodarstvo i u svjetsku politiku.

Čini se, da Zapad svojim oklijevanjem da stupi u veliki rat uzima vrijeme za razmišljanje o svojem stanju, o svrhovitosti novog rata i o stvarnim izgledima da rat dobije. Kapitalu nije lako odbaciti staru i uvriježenu navadu da ratuje i zatomiti nagon za „ratnim profiterstvom“, ali je od toga teže pretrpjeti poraz. Kapital je u dosadašnjim ratovima uvijek pobjeđivao bez obzira na to, koje su države dobile, a koje izgubile rat. Kapital bi novi rat vjerojatno izgubio, što bi dovelo do raspršenja kapitala diljem svijeta, a dosadašnja vlast kapitala počivala je i na njegovoj nagomilanosti i na njegovoj usredotočenosti. Za vrstu nije opasno postojanje kapitala, nego njegova usredotočenost. Vrsta će odahnuti kad kapital bude raspršen.

Mislim da je kapital već zakasnio stupiti u rat. Za kapital bi možda bilo bolje, da je novi rat počeo odmah po prestanku Hladnog rata, umjesto da je globalizacijom poslovanja korporacija tad globalizirao našu vrstu i geopolitički promijenio svijet. (U podijeljenom je svijetu područni rat lako prostorno omeđiti, ali to je teško izvesti u globalnomu i u sebi povezanom svijetu.) Kapital toliko kasni sa stupanjem u rat, da mu je prekasno to sad učiniti. To je dobro za vrstu Homo sapiens.

Možda bi jedini razlog američkog mogućeg stupanja u rat bila nesposobnost američke politike, da i nadalje održava svjetsku vlast kapitala. Rat bi bio zamjena za uvelu američku politiku. Stupanje u rat obično nije počivalo na razboritosti političara, generala, mudrosnih zaklada i medijskih urednika, nego prvobitno na ideološkom opsjenama i na osjećajima. Ako SAD bezumno stupe u veliki rat i ako u njemu pobijede, to bi bila Pirova pobjeda.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put odnos ili čak opreka svjetonazora ili ideologije i politike ili posla koji bi država morala obavljati za svoj narod. Ljudi i sve živo imaju potrebe. (Tvar je „mrtva“ i nema potreba.) Zato bi država ili politička zajednica kao sredstvo naroda morala omogućiti zadovoljenje potreba jedinačnih ljudi i cijelog naroda.

Međutim, državna politika najčešće nije Realpolitik ili politika u skladu s okolnostima i s potrebama naroda pa životne potrebe ljudi obično ostaju nezadovoljene. U kapitalističkim političkim zajednicama, koje ne služe narodu, nego nakupljenom privatnomu novcu država se brine za ispunjenje prohtjeva nositelja kapitala, a potrebitim ljudima velikodušno dodjeljuje izlišna ljudska prava.

Političke zajednice imaju četiri izvora vlasti: politiku, gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. Ta četiri izvora vlasti ili utjecaja trebala bi biti međusobno usklađena. Gospodarstvo bi trebalo jamčiti blagostanje naroda. Zašita bi trebala čuvati ljude i državni prostor. Sustav uvjerenja bi trebao stvarati unutarnju sljubljenost u narodu ili životnoj zajednici. Politika treba obujmiti tri ostala izvora vlasti u djelatnu cjelinu za dobro naroda i za opstanak političke zajednice.

Ipak, u zbilji nije tako. Europski narodi već stoljećima, a ostali narodi desetljećima traju u kapitalizmu. Kapitalizam je uzorak civilizacije, u kojemu vlada nakupljeni slobodan privatni novac i to prvobitno za dobro nositelja kapitala. Općenito, u civilizaciji vlast ne pripada životnoj zajednici, nego imućnom staležu, koji državi daje vladara, koji je kakav-takav čovjek. U kapitalizmu je vladar nečovjekoliki novac.

Tako je u kapitalizmu s politikom. Kako je s ideologijom? Ideologija ili svjetonazor kapitalizma je liberalizam. Liberalizam zagovara samoživost pojedinaca, a ne unutarnju sljubljenost, ujednačenost, homogenost ili „istovrsnost“ naroda. U kapitalizmu se smatra, da će cijeloj životnoj zajednici biti bolje, ako se svatko brine samo za svoje probitke odnosno ako svatko sam za sebe predano i nametljivo nakuplja novac ili bogatstvo. Samoživost ne vodi suradnji i uzajamnosti jedinačnih ljudi, nego nadmetanju među njima. Nadmetanje se u mnogim zajednicama zavuklo i u obitelji. Nadmetljivost je u kapitalizmu najcjenjenija ljudska vrlina. (Mnoge korporacije, uviđajući nedaće koje nosi potpuno nadmetanje i unutar njih samih, običavale su priličiti radionice za „izgradnju momčadi“ ili za team building.)

Velika nedaća kapitalizma je postojanje naroda ili životnih zajednica, iako liberalni filozofi i politolozi niječu postojanje naroda. Za takve ljude postoje samo „društva“, za koje je poželjno da budu „otvorena“. Društvo je ljuska, a ne organizam kao što je narod. Liberalni mislitelji smatraju, da je svako djelovanje vlasti, države ili politike „urota zajedničarskih snaga“. Budući da su narodi trajni organizmi – koji obično imaju vlastiti jezik, koji imaju svoju povijest, posebnu političku misao i trajno prebivalište – liberalistički ideolozi nastoje svaki narod posebno zauzdati liberalnom demokracijom, koja je jedini politički sustav prihvatljiv kapitalizmu. Ujednačivanje ili poravnavanje političkih sustava bitna je crta liberalizma kao ideologije.

Nevolja kapitalizma je veća otkad su nastali novi narodi poslije rasapa svjetskog kolonijalnog sustava, koji su bile uspostavile europske velesile. S druge strane, dolazi – na korist kapitalizmu – do rastroja američkog naroda, koji nije potpuno odrastao, a za koji su se doseljenici uzalud nadali da će niknuti i razrasti se stvaranjem Sjedinjenih Američkih Država. Zato je američki ustav, koji je proglašen 1789. godine počeo riječima: Mi, narod. Sadašnje potpuno otvaranje američkih državnih granica sračunato je na odnarođivanje američkih građana i na stvaranje „otvorenog društva“. U Kongresu je u pitanju stanja granice minulih tjedana uspostavljeno dvostranačko suglasje. Otvorenost američkih granica nije više nevolja ni za Republikance.

Kapital nastoji rastrojiti sve narode. To mu je u dobroj mjeri uspjelo u prostorno usitnjenoj Europi, ali mu u mnogim drugim primjerima to ne uspijeva. Kapitalu je uspjelo oslabiti američki narod, jer su američko pučanstvo sprva sastavljali doseljenici iz svih dijelova Europe: anglikanci i puritanci iz Engleske, katolici iz Irske i s juga Europe, evangelici iz Njemačke i Nizozemske, kalvinci iz Švicarske te Židovi odasvud iz Europe uključujući Rusiju, a da se ne spominje dopremanje crnog roblja. Za doseljenike u Ameriku se kaže, da su bili „presađeni“ iz Europe. Zato je u Americi teško stvoriti životno zajedništvo. Smjesa pučanstva doseljenog u Ameriku izvrsno je poslužila kapitalu i Slobodnim zidarima, da naprave neobičan politički sustav, kakav bi po njima valjalo rasađivati u ostale prostore i narode. Samoniklo, izvorno ili urođeno američko pučanstvo bilo je iskorijenjeno. „Nema sreće na tuđoj nesreći!“

Može li se očekivati, da Kinezi prestanu biti narod, ako oni kao narod postoje već 2.245 godina? Kinezi su sebe smatrali velikom obitelji, kojoj je car glava. Može li se očekivati iznarođivanje Perzijanaca, koji kao narod traju više od 2.500 godina, koji su djelomice – kako bi se razlučili od imperijalnog, sunitskog islama – nasilu prihvatili šijitski islam, a djelomice od poislamljenja pobjegali u Indiju, gdje kao Farsi ili Parsi još uvijek imaju veliku i uspjelu životnu i poslovnu zajednicu? Tko razborit može očekivati od Rusa, da prestanu biti narod u svojoj golemoj bogomdanoj zemlji? Kapitalu ne uspijeva ni iznarođivanje Mađara, iako se oko toga trsi i Europska unija, koja je i utemeljena, kako bi jednim europskim tržištem obezvrijedila i iznarodila europske narode. Mađari imaju čiste narodne korijene, svoj jedincati jezik koji ih međusobno povezuje i koji ih razlučuje od ostalih naroda te dugu povijest u Europi, koja ih je potvrdila kao narod. Svaki je narod kao narod mnogo važniji od njegova političkog sustava, koji treba stalno ugađati. Nekadašnji turski predsjednik Mustafa Kemal (1923.-1938.) je rekao, da su „Turci bili narod i prije nego što su primili islam“. Narod je povrh političkog sustava.

Svaka država ima svoj prostor, na kojemu se vodi državna politika. Gospodarsko djelovanje isto traži primjeren prostor. Vojska treba prostor za smještaj osoblja, oružja, opreme i streljiva te za svoje zahvate; vojske su zaokupljene prostorom, svojim ili tuđim. Međutim, četvrti vidik vlasti, ideologija, ne treba za svoje djelovanje prostor. Ideologija prodire samo u umove ljudi i zaokuplja ih. Ideologija – to je u početku civilizacije bila obvezna vjera – je i bila smišljena, da zaposjedne umove ljudi, da ljude ujednačuje i da ih kao podanike veže uz vlast.

Gotovo sve životinjske vrste imaju mozak kao tjelesni organ. Mozak životinja dobro barata slikama stvarnosti, što životinjama omogućuje primjereno ponašanje i postupanje, a njihovim vrstama trajanje. Međutim, evolucija je donijela čovjeku toliko razvijen mozak, da je čovjek postao sposoban stvarati pojmove, kojima je kasnije dodavao riječi i pisane znakove. Tako čovjek osim što primjereno barata slikama dobro barata i pojmovima. Čovjek svoje riječi i znakove slaže u rečenice, kojima iznosi svoje znanje i izražava svoje zamisli.

Pojmovno, apstraktno ili simboličko mišljene čini čovjeka i ranjivim. Putem pojmovnog mišljenja u umove ljudi mogu se lako unijeti varka i laž. Primjerice, tvrdnja „da će cijeloj životnoj zajednici biti bolje, ako se svatko brine samo za svoje probitke“ je lažna, jer je životno zajedništvo baština biološke evolucije života i kulturne evolucije Homo sapiensa. Lažna je i tvrdnja, da su američki Sjevernjaci zapodjenuli Građanski rat, kako bi oslobodili ropstva Crnce na Jugu, iako su uistinu nastojali – u čemu su i uspjeli – dokopati se južnjačkog bogatstva i kapitala. Od početka civilizacije, kad je vlast bila oteta životnim zajednicama, u ljudske se umove smišljeno trpaju obmane i neistine, koje služe lakšem vladanju podanicima.

U ljudske umove su umeće ili utiskuje tuđe znanje, koje kad se raširi umovima postaje opće i obvezujuće znanje, svjetonazor, ideologija ili vjera. Izmišljeno znanje često se neopazice uvlači u ljudske umove. Moglo bi se govoriti o umjetnom znanju, o umjetnoj umnosti ili o „umjetnoj inteligenciji“, koja je sad razglašena. Umjetna inteligencija je stara koliko i civilizacija, ali je ona ljudskim umovima vladala i bez digitalnih računala. „Računalima“ ili računalcima bili su pismoznalci ili svećenici, koji su sažimali postojeće znanje – zar nisu bili pismoznalci? – u svakoj jedinačnoj zgodi, kad se je varka trebala ljudima podmetnuti kao istina.

Umjetna umnost ne dopušta, da se čovjekova naravna umnost razvije, potvrdi i da dođe na svoje. Naravna umnost je sputana umjetnom, tuđom umnošću. Čovjek ipak ima naravnu ili prirodnu umnost, koja znanje temelji na motrenju života, a ne na preuzimanju tuđe domišljene istine. (Zato je Isus iz Nazareta, koji je zdušno nagovarao svoje slušatelje da motre život govorio, da je „njegov jaram udoban, a njegovo breme lagano“. Isus je kudio svoje „pismoznalce i farizeje“, koji su svojim objašnjenima Božjih zakona „tovarili ljudima na pleća teška bremena, a sami ni prstom ne bi maknuli da ljudima olakšaju nošenje bremena“.

Kapitalizam je materijalistički politički sustav, a liberalizam materijalistička ideologija. Kapitalizam i liberalizam vežu život ljudi uz stvari. Tako je, jer je bit kapitalizma u nakupljanju novca, koje je od početka Industrijske revolucije počivalo uglavnom na proizvodnji tvarnih dobara. Kapital treba kupce. Prije toga nakupljanje je počivalo na trgovini. (Sad se širi pružanje usluga, koje ima granice i koje sve više zamjenjuje rad unutar obitelji, a poslovanju se stalno dodaju nove, izlišne i sve skuplje usluge, što vodi vitoperenju kapitalizma i njegovu kraju.)

Čovjek kao vrsta je dugom uporabom uma, koji je i spremnik i obradnik pojmova koje je čovjek sam stvarao, došao i do pojma svrhe. Riječ je o svrhama čovjekovih običnih nakana i postupaka, ali i o svrsi i smislu čovjekova kratkog, jednokratnog, nepovratnog i neponovljivog života. Čovjek se odavno pita: Čemu život općenito i čemu život svakog jedinačnog čovjeka? Čovjek je izumiteljska i stvarateljska vrsta. Svrha je namjerno stvaranje nečeg novoga. Drevne religije su svrhom života bile proglasile stjecanje blaženstva u nevidljivom svijetu duša preminulih ljudi, a opstale „svjetske“ religije tu svrhu i sad ispovijedaju. Ipak, takve religije više ne mogu pomoći vrsti. Što novo čovjek kao vrsta može sad stvoriti? Vrsta se mora pozabaviti sama sobom, jer je kapitalizam kao uzorak civilizacije razotkrio njezinu razmetnost i nevoljnost. Kad se pozabavi sama sobom vrsta će ugledati pravu svrhu. Pred vrstom je težak, ali i zahvalan posao, koji će joj donijeti velebnu budućnost.

(Svjetska religija bi trebala biti religija za cijelu vrstu, ali takve religije sad nema, jer je jedna „svjetska“ religija bila napravljene samo za Židove, druga samo za Arape, a svaka je religija bila vezana uz političku vlast, koja bi je uspostavila, iskorištavala i štitila. Svjetska vlast se nikako ne može ustaliti pa „svjetska“ religija neće biti uspostavljena. Iznimkom je bio sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta. Taj sustav je bio plod čovjekove prirodne umnosti. Od Isusova sustava uvjerenja bi se dalo napraviti sustav uvjerenja za cijelu vrstu.)

Kapitalizam je svojim materijalizmom naveo i jamačno prisilio čovjeka kao vrstu, da se bavi stvarima, predmetima, nepomičnom i pomičnom imovinom te nakupljanjem novca, kojim se stvari mogu kupiti. Usredotočenjem na tvarno čovjek je zanemario dušu. Čovjek ima dušu, bez obzira na to, smatra li se duša smrtnom ili besmrtnom.

Dobru sliku stanja čovjeka, koji zanemari svoju dušu, svoju umnost, svoj unutarnji život dao je William Shakespeare (1564.-1616.) kad je u Hamletu (IV. čin, 4. prizor) napisao: „Što je čovjek,/ Ako mu glavno dobro i svrha života/ U postelji i za stolom jesu? Samo zvijer./ Jamačno, Bog koji nas je obdario tako snažnim umom/ Da gledamo naprijed i nazad/ Nije nam tu sposobnost i bogoliki um dao/ Da u nama pljesnive nerabljeni.“ (Za opstanak svake vrste važne su hranidba i množidba. Hranidba omogućuje jedinkama da dođu do životne zrelosti, a množidba jamči trajanje vrste. Čovjek kao vrsta može postići više od hranidbe i množidbe. Čovjek zna više od „u se, na se i poda se“. Shakespeare je bio katolik, a hamlet u engleskom jeziku znači naselje bez crkve pa nije teško zaključiti što je Shakespeare mislio o Engleskoj kad je svoje najpoznatije djelo nazvao Hamlet.)

Čovjekova duša je utemeljena na iznimno razvijenom čovjekovu mozgu, koji je čovjeku omogućio pojmovno mišljenje. Dugom uporabom uma čovjek se dokopao i svijesti o svijetu i o samomu sebi. Ja svijest nazivan ljudskim duhom, jer ona nije tvarna i nije bitak. To je neprekidan postupak, koji otkriva svakom jedinačnom čovjeku što je s njim samim odnosno što se zbiva u njegovoj duši. Putem ljudskog duha ili svijesti duša trajno nosi vjernu sliku stanja čovjekova osobnog života. Ljudski duh je dobri čovjekov duh, koji neprestance uznemiruje čovjeka i navodi ga, da poboljšava svoj život, svoje nakane, svoje svrhe i svoj životni stav, kako bi stjecao sve veće zadovoljstvo vlastitim životom.

Stanje u dušama ljudi sad je teško. Nedavno je jedan poznati britanski povjesničar, koji je iznimno sklon sadašnjim vlastima u Ukrajini, poslije posjeta toj zemlji u uglednim britanskim novinama objavio podatak, da 50% (pedeset) ukrajinskog pučanstva već boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Jedan umirovljeni hrvatski psihijatar kaže, da „njegovi djelatni kolege ne primaju na liječenje ljude, koji trpe od mnoštvene ratne psihoze vezane uz ratovanje u Ukrajini i u Pojasu Gaze, jer njihova struka nije sposobna liječiti tu bolest“. Hrvatska je nedavno prošla rat, u kojemu su nebrojeni ljudi oboljeli od PTSP-a, jer su se iznenada zatekli u okolnostima, za kakve nisu bili pripravni.

Međutim, evolucija života i posebice kulturna evolucija naše vrste sve više vode čovjeka da živi u duši, bez obzira na napor kapitala, da čovjeka i nadalje veže uz stvari. (Smatram, da su civilizacija općenito i kapitalizam kao vršni i krajnji uzorak civilizacije protivevolucijski napadi na našu vrstu.) Ljudi su najčešće nespremni za život u duši, a kapital ih i odvraća da se upuste u taj život. Ljudi će se ipak morati upustiti u život u duši, ali im u duši spočetka neće biti lako.

Mnogi se ljudi boje unošenja u dušu, jer slute da u njoj mogu naići na zbrku i zlo pa potiskuju i vlastitu potrebu, da bar malko zavire u svoju dušu. Poticaj za upuštanje u život u duši ljudima doći će od dobra, koje se lako doživi, ako čovjek svojoj navici uzimanja doda darivanje ljudima, koji imaju nezadovoljene nasušne potrebe. Uzimanjem jedna osoba dobiva, a druga gubi. Davanjem dobivaju obje. Uviđavnost je zaštićeno sredstvo za ulazak čovjeka u vlastitu dušu i za snalaženje u njoj.

Mladež se treba tako odgajati, da se ona može nositi sa svojom dušom i s tim što u njoj zatiče. Valja mladeži reći, da u duši zna biti i lijepo. Mnogo je ljudi, kojima se na licu vidi da imaju sačuvanu i lijepu dušu. (Djeca imaju lijepu dušu.) Životno zajedništvo sredstvo je stvaranja ljepote u duši, u kojoj svaki čovjek može doživjeti ljudskost i može trajno imati dojam zadovoljstva vlastitim životom. Više od toga čovjek – kao pripadnik jedne od mnogih vrsta života – ne može postići.

Kapitalizam nagoni ljude, da se vežu uz stvari. Međutim, i biologija odnosno sam život kako se je razvio nameće ljudima svoja ograničenja. Čovjek se može iznaroditi, ali se ne može izvrstiti. Čovjek je pripadnik vrste dok ona traje pa čovjekovo tijelo ima životni vijek uobičajen u vrsti. Ipak, čovjek se dušom može vinuti nad svoju biologiju. Temeljno pitanje koje muči čovjeka je, može li se bar njegova lijepa duša, kad je ima, trajno preslikati u pravi svijet Duha, u kojemu ima života i bez tvari. Mi znamo kakve sile djeluju u svijetu, ali ne znamo kakve sile djeluju na svijet. Kako god bilo, isplati se imati lijepu dušu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put Ukrajina, koja je – kao kakav prišt na ljudskoj koži – buknula zbog silne upale zapadnog dijela svjetskog organizma narodâ, koji čine vrstu Homo sapiens. Zapadne zemlje, koje SAD, EU i posebice NATO drže u stezi, odavno su napadnute zarazom širenja utjecaja Zapada na istok Europe. Ta zaraza je buknula u prišt kad je došla do granica Rusije.

(Kad bakterije napadnu zdravo tkivo, zaraza se širi napadnutim dijelom tijela. Neke stanice umru, raspadnu se i stvaraju prostor, u kojemu se nakupljaju tekućina i zaražene stanice. Bijela krvna zrnca, koja brane tijelo od zaraze pomiču se prema zaraženom dijelu tijela i uginu nakon što unište bakterije. Propala bijela krvna zrnca se nakupljaju kao gnoj, gusta tvar koja ispunja taj dio tijela. Kako se gnoj nakuplja, zdravo se tkivo potiskuje na stranu. Tkivo konačno raste oko prišta i omeđuje ga. Tijelo tim postupkom nastoji spriječiti daljnje napredovanje zaraze. Ako neki prišt pukne iznutra, zaraza se može širiti ili unutar tijela ili ispod kože, ovisno o mjestu prišta.)

U Sovjetskom Savezu je poslije sloma istočnoga Varšavskog ugovora vlast od Mihaila Gorbačova preuzeo Boris Jeljcin, premijer tadašnje Ruske Sovjetske Socijalističke Republike. Jeljcin je 25. prosinca 1991. godine upriličio mirno razdruženje Sovjetskog Saveza, u kojemu su nastale Ruska Federacija i još četrnaest samostalnih država među kojima je bila i Ukrajina. Jeljcin je bio izabran za predsjednika Ruske Federacije, kojom je pitomo vladao. On je iskreno surađivao sa zapadnim zemljama pa je za njegove vladavine, 5. prosinca 1994. godine, uglavljen Budimpeštanski podsjetnik, po kojemu su se Bjelorusija, Kazahstan i Ukrajina odrekli nuklearnog oružja, koje se u njima zateklo poslije razdruženja Sovjetskog Saveza. Podsjetnik su unaprijed potpisale Rusija, SAD i UK, a Kina i Francuska su u posebnom spisu dale dodatno jamstvo za provedbu Podsjetnika.

Suradnja Rusije sa zapadnim silama i njezino ukupno geopolitičko usmjerenje pokazali su, da Rusija nije prijetnja Zapadu te da nema nikakva sigurnosnog opravdanja za daljnji opstanak NATO-a kao obrambene ustanove. NATO je bio utemeljen kao sredstvo odvraćanja Sovjetskog Saveza od napada na Zapad i kao sredstvo suzbijanja moguće provale sovjetskih postrojbi u Zapadnu Europu. Ipak, NATO nije raspušten, nego je pretvoren u ustanovu za geopolitičke prijetnje, političko ucjenjivanje neodlučnih europskih zemalja i za održavanje političke stege u uspostavljenoj hegemoniji kapitala. Uvjet za pristup europskih zemalja Uniji bilo je članstvo tih zemalja u NATO-u. Za obavljanje spomenutih zadaća nije napravljena nova ustanova, nego se rabi upravo postojeća obrambena ustanova, kako bi se politička stega lakše održavala. Sigurnost je prijeteća riječ.

Atlantski savez je bio rabljen kao jedno od sredstava, kojima se je hegemonije kapitala trebala od Zapada protegnuti na cio svijet. Za tu zadaću napravljeni su i drugi područni savezi, koji se prvobitno rabe za održavanje političke stege pod krinkom sigurnosti ili zaštite. Međutim, SAD nisu ranije s područnim obrambenim savezima imale mnogo sreće (Bagdadski savez ili CENTO, SEATO u Jugoistočnoj Aziji, ANZUS s Australijom, Novim Zelandom i SAD), jer putem tih saveza nisu spriječeni izbijanje i gubitak Rata u Vijetnamu, Islamska revolucija u Iranu 1979. godine ni rušenje režima Ferdinanda Marcosa na Filipinima 1986. godine, iako su SAD tad na Filipinima imale brojna vojna uporišta s 15 tisuća vojnika u njima.

SAD su se jedno vrijeme bavile misli, da se ured Atlantskog saveza otvori i u Tokyju. Sad osim Atlantskog saveza postoje: (1) de facto trojni savez Japana, Južne Koreje i SAD; (2) AUKUS – podmornički nuklearni savez SAD, UK i Australije; (3) QUAD – četvorni sigurnosni „dijalog“ gluhonijemih: Australije, Indije, Japana i SAD; te (4) novi vojni sporazum SAD i Filipina, po kojemu je broj američkih zračnih, kopnenih i pomorskih uporišta na Filipinima od četiri povišen na devet.

Posebno je neobična i opaka bila zamisao nositelja kapitala usredotočenog u SAD, da unište neuništljivu Rusiju. Takva zamisao je sad spopala Zapad peti put. Prvi pokušaj uništenja Rusije od 1812. do 1814. godine izveo je Napoleon Bonaparte. Taj je pokušaj sramotno propao: bila je uništena Prva francuska carevina, a ne Rusija, a Bonaparte je bio uhićen i dosmrtno utamničen. (Druga francuska carevina propala je u Francusko-pruskom ratu 1870. godine.) Drugi pokušaj uništenja Rusije zbio se za Krimskog rata (1853.-1856.) kad su Rusiju združeno napale Francuska, Otomanska carevina, Britanija i Sardinija uz pomoć Austrije. Rusija je pretrpjela velike gubitke, a ruskoj ratnoj mornarici bio je zabranjen plov iz Azovskoga u Crno more: luke Odesa i Sevastopolj bile su neuporabljive za rusku mornaricu.

Treći pokušaj je izveo američki predsjednik Woodrow Wilson, koji je 1918. godine upriličio Građanski rat u Rusiji, uz sudjelovanje na strani Bijelih poljskih, čehoslovačkih i japanskih postrojbi te mnogih skupina domaćih monarhista i ostalih protivnika komunizma. Rat je svršio pobjedom Crvene armije 1922. godine, ali je objema sukobljenim stranama donio ukupno dva milijuna nenadoknadljivih ljudskih gubitaka i gotovo sedam milijuna bolesnih i ozlijeđenih ljudi. Četvrti pokušaj uništenja Rusije poduzeo je Treći Reich pod kancelarom i predvodnikom Adolfom Hitlerom. Ishod tog rata bio je unaprijed poznat. Kao što je ruski car Aleksandar I doveo svoju vojsku u Pariz 1814. godine, tako je maršal Georgi Žukov doveo Crvenu Armiju u Berlin 9. svibnja 1945. godine po moskovskom vremenu.

Za provedbu sadašnje opake namisli razaranja Rusije zapadni kapital je ukrajinski narod pretvorio u svoje ratno sredstvo. Početkom prošlog stoljeća kapital nakupljen u SAD upregnuo je Čehe, Poljake, Japance i brojne skupine domaćih nezadovoljnika da se za kapital bore u ruskom Građanskom ratu. Sredinom prošlog stoljeća zapadni je kapital gurnuo cijeli njemački narod predvođen Adolfom Hitlerom u napad na Sovjetski Savez.

[Zamjenik Führera Rudolf Hess je u posebno opremljenom zrakoplovu 10. svibnja 1941. godine nenajavljen sletio u Škotsku, kako bi nagovorio Britance, da odvrate Hitlera od napada na Sovjetski Savez, za koji su i njemački nacionalni socijalisti predviđali, da će donijeti propast njemačkom narodu. Napad je bio predviđen za 22. lipnja te godine. Prije tog Hessova očajničkog pothvata general Hans Oster, zamjenik ravnatelja Abwehra (njemačke vojne obavještajne službe) i njegovi sumišljenici u Wehrmachtu uz znanje ravnatelja Abwehra admirala Wilhelma Canarisa pripravljali su u rujnu 1938. godine uklanjanje Hitlera s vlasti, kao bi spriječili njemački napad na Poljsku, za koji su predviđali da će izazvati svjetski rat.]

Sad je ukrajinski narod ne samo sredstvo, nego i žrtva Zapada i njegove pohlepe za nadzorom sve šireg prostora. Tako je i njemački narod bio sredstvom i žrtvom Trećeg Reicha. Nijemci se kao narod ne mogu ni biološki, a kamoli duševno oporavili od ljudskog stradanja i od sloma vlastite države.

Rat za Ukrajinu duboko je podijelio svijet. Nisu ni svi ljudi ni svi narodi nasjeli na priče, koje su ispreli zapadni političari i zapadni mediji o tomu, da je Ruska Federacija iz čista mira napala Ukrajinu. Mnogi ljudi uistinu znaju što su događalo od državnog udarca u Kijevu – koji je napravljen od 18. do 23. veljače 2014. godine – do početka ruskog Posebnog vojnog zahvata od 22. veljače 2022. godine. Ti će ljudi reći, da je Rusija bila prisiljena zaustaviti nasrtaje ukrajinskog topništva i ukrajinskih zračnih snaga na pokrajine s većinskim ruskim pučanstvom uključujući poluotok Krim, koje je Rusija zauzela ili „vratila matici zemlji“ odmah poslije državnog udara u Kijevu. Rusija nije smjela dopustiti, da njezina ratna mornarica opet bude zatočena u Azovsko more kao što je bila poslije Krimskog rata. Ruski Poseban vojni zahvat u Ukrajini gleda se kao krajnja ruska mjera za zaštitu ruskog naroda i cjelovitosti Rusije

Ruski Poseban vojni zahvat i njegovo strpljivo vođenje donijeli su Rusiji porast ugleda u svijetu odnosno u svim narodima – a takvih je mnogo – koji su trpjeli ili koji trpe od američke hegemonije i koji se pribojavaju njezina širenja. To se posebno odnosi na narode Afrike i Latinske Amerike, koji u Rusiji vide predvodnicu otpora protiv hegemonije SAD odnosno protiv hegemonije svjetskog kapitala nagomilanoga u njima. U mnoštvu koje je u mnogim afričkim državama pozdravljalo nedavne državne udarce izvedene protiv neokolonijalnih sila često su se vijorile zastave Ruske Federacije. Prosvjednici protiv poljskog sudjelovanja u Ratu za Ukrajinu i protiv uvoza ukrajinske pšenice u Poljsku na svoje su traktore čak bili zataknuli stare sovjetske zastave.

Usto, većina ljudi u svijetu je u svojim umovima povezala Rat za Ukrajinu i Rat u Gazi, jer se iza obje te teške nevolje skriva američka hegemonija. Golema većina svjetskog pučanstva okrivljuje Izrael za provedbu genocida protiv arapskog pučanstva u Gazi. Genocid u Gazi se pripisuje državi Izrael, cionistima i Židovima, ali se krivnja za nevolje ukrajinskog pučanstva ne svaljuje na Rusiju ili na rusko političko vodstvo, nego na sadašnje ukrajinsko vodstvo, koje ne pripada ukrajinskom narodu. U Glavnoj skupštini UN od 194 članice samo se četiri države ne slažu s prijemom Palestinske države u UN. To su Izrael i dvije državice, koje skupa imaju 12.110 stanovnika te SAD, koje u Vijeću sigurnosti imaju pravo veta.

Međutim SAD, Europska unija i Atlantski savez sad su u golemoj stravi ili panici zbog mogućnosti gubitka Rata za Ukrajinu. Taj rat im ne ide dobro. Kako bi i išao, ako Zapad opskrbljuje Ukrajinu vojnom opremom i ratnim potrepštinama, a ukrajinske vlasti vode ratno djelovanje na svoju ruku? Na zapadnoj strani Rata za Ukrajinu za razliku od istočne, ruske strane nitko ne nadzire način vođenja rata. Takozvani „proljetni“ ili ljetni ukrajinski protivnapad bio je potpun promašaj, jer se u protivnapad polazi čim se suzbije napad neprijatelja. Tako je Crvena armija postupila poslije dobivene Bitke za Staljingrad.

Drugo što je pogrešno radila ukrajinska vojska bilo je ustrajavanje na obrani neobranljivih gradova i naselja i to na izričit zahtjev predsjednika Zelenskog. (Znameniti britanski zapovjednik maršal Arthur Wellesley, prvi knez od Wellingtona, je na pitanje, kako to da nije izgubio nijednu bitku odgovorio: „Uvijek sam znao kad vojsku treba povući!“ Ruski maršal i knez Mihail Kutuzov je rekao, da „spas Rusije nije u Moskvi, nego u vojsci“.) Povlačenje obično čuva vojsku, a Ukrajina je po pouzdanim prosudbama dosad po broju izgubila cijelu vojsku, koju je imala u početku.

Problem Ukrajine je njezin predsjednik Zelenski, koji sam određuje kako će se ratovati te koji smjenjuje generale i visoke časnike, zbog njihove tobožnje krivnje za neuspjeh ratovanja. Predsjedniku Zelenskom nikad dosta zapadne vojne opreme, kojom njegovi vojnici ne znaju pravo rukovati. Obuka u SAD za buduće zrakoplovce za zrakoplove F-16 počinjala je učenjem engleskog jezika. (Rusija je 1. svibnja otvorila u Moskvi veliku izložbu zapadne vojne opreme i vozila, koje je ruska vojska oštetila ili zaplijenila u Ukrajini.)

Predsjednik Zelenski umišlja, da će Rat za Ukrajinu dobiti napadima na vojne i građanske mete u dubini golemog ruskog prostora, a ne na bojištu. (Savjetnik bivšeg britanskog premijera, premijera koji je spriječio sklapanje Sporazuma u Istambulu u ožujku/travnju 2022. godine, nedavno je izjavio, da je „predsjednik Zelenski obmanuo Zapad“.)

Predsjednik Zelenski je postao problem i Zapadu, prvobitno zato što je Zapad koristio Ukrajinu kao sredstvo rata protiv Rusije i slao Ukrajini vojnu opremu, a sam se nije usudio zaratiti s Rusijom. Amerika se u Ratu za Ukrajinu pokazala licemjernom. Ukrajina gubi rat, u koji ju je Zapad gurnuo, zato što nema razrađen sustav ratovanja. Ratovanje počiva na sustavu komunikacija, koji u cjelinu povezuje djelovanje kopnenih postrojbi, zračnih snaga i mornarice, raspolaganje opremom, premještanje postrojbi i opreme, održavanje opreme i vozila, njihov popravak, opskrbu bojišta, novačenje ljudi u vojsku te mnogo drugoga.

Ukrajina je bila naslijedila mnogo sovjetske vojne opreme i streljiva, a već je upropastila najveći dio te opreme i uporabila sve naslijeđeno streljivo. Međutim, ona sad nema vojnu proizvodnju pa je prisiljena moljakati i ucjenjivati Zapad, kako bi dobila opremu, za koju ona smatra da joj treba. Zapadna vojna oprema namijenjena Ukrajini često se pojavljivala na bojištima daleko i od Ukrajine i od Europe. Čini se, da predsjednik Zelenski osim revnog moljakanja zapadne opreme i streljiva ne radi ništa drugo.

Izgleda da je nedavno počelo novo razdoblje Rata za Ukrajinu. Rusi su s više položaja poduzeli napad na Harkovsku pokrajinu, kojemu je svrha zauzeti dio te pokrajine (oblasti) i iz nje potjerati ukrajinsku vojsku, kako ona ne bi mogla topništvom napadati vojne i građanske mete unutar Rusije. Ukrajinske postrojbe su bile iznenađene silinom i brzinom ruskog napada, iako u njemu ne sudjeluje golem broj vojnika. Ukrajinska vojska nije bila pripravna za taj napad, iako se o njemu govorilo i pisalo mjesecima.

Brzi ruski prodor se je mogao i očekivati, jer ukrajinska vojska uz granicu Ukrajine s Rusijom nije bila postavila minska polja, kako bi bar usporila prodor ruskih postrojbi. Usto, obrambeni rovovi i druge zapreke ruskoj vojsci i ruskim vojnim vozilima nisu bili iskopani odnosno izgrađeni. (Učestale su optužbe i na harkovskom bojištu i u Kijevu za korupciju vezanu uz propust izgradnje obrambenih utvrda. U Kijevu se, navodno, već vodi istraga o tomu.) Stoga su ukrajinske obrambene postrojbe na harkovskom bojištu imale goleme gubitke i po ruskim i po ukrajinskim izvorima.

Veliki početni gubitci potaknuli su mnoge ukrajinske postrojbe na užurbano povlačenje, predaju Rusima ili na puki bijeg s bojišta. Po zapadnim medijima, 80% (osamdeset) nedavno prisilno unovačenih mladića, koji su imali najkraću moguću osobnu obuku, bore se samo toliko, koliko im treba, da dođu u doticaj s ruskom vojskom i da joj se predaju. Mnoge ukrajinske postrojbe odbile su zapovijed da se bore. (To su prvo napravile postrojbe navodnih ruskih domoljuba nazvane „ruski dragovoljački korpus“, koji je ranije često provaljivao u Rusiju, napadao građane i rušio im kuće.)

Pogibija, predaja i svojevoljno povlačenje ukrajinskih postrojbi nagnala je vojne ukrajinske vlasti, da raspuste neke postrojbe, da smijene znatan broj viših časnika i da ih izvedu pred sud zbog veleizdaje te da s drugih bojišta upute neke postrojbe na harkovsko bojište. Kako bi pomogle obrani Harkovske pokrajine, ukrajinske vojne vlasti su od mnogih prorijeđenih i iscrpljenih postrojbi složile nove postrojbe, koje sastavljaju vojnici, koji se ranije nisu skupa borili. Te su postrojbe kao postrojbe neuvježbane. Motritelji Rata za Ukrajinu takve postrojbe nazivaju „frankenštajnskim“ postrojbama.

O stanju na novom, harkovskom bojištu najvjernije svjedoče internetske poruke zapovjednika ukrajinskih postrojbi i ukrajinskih vojnika. Mnogi ratnici navodno prigovaraju političkom vodstvu Ukrajine uz ostalo i to, što su dopustile napade dronovima (trutovima) i raketama na udaljene mete u dubini Rusije, zbog kojih sad nepotrebno ispaštaju branitelji u Harkovskoj pokrajini. Poruke mnogih postrojbi putem mreže „Telegram“ za rusko otvaranje harkovskog bojišta izravno okrivljuju generala Kirila Budanova, voditelja vojne obavještajne službe, koji je sastavio „ruski dragovoljački korpus“. Za stanje na harkovskom bojištu Budanov izravno i javno okrivljuje generala Oleksandra Sirskog, glavnog zapovjednika ukrajinske vojske. Sirski ne odvraća Budanovu izravno, nego putem medija koje Sirski nadzire. (Sirski je rođeni Rus, a njegovi roditelji i brat žive u Rusiji.)

Došlo je do internetske pobune ukrajinske vojske na harkovskom bojištu protiv ukrajinskih političkih vlasti. Javne međusobne optužbe vodećih ljudi u Ukrajini pokazuju, da je ukrajinska vlast već rastrojena. Zato su se zapadni političari i mediji ustravili od mogućeg gubitka Rata za Ukrajinu.

Po meni, ponašanje i postupci ukrajinskih vojnika i vojnih zapovjednika na harkovskom bojištu pokazuju, da je Rat za Ukrajinu bio nepotreban i da je postao izlišan. Unatoč teškom položaju ukrajinske vojske na svim bojištima u Ukrajini, ukrajinske političke vlasti ne žele početi mirovne pregovore s ruskim vlastima. O uspostavi mira u Ukrajini mogle bi pregovarati Rusija i Amerika, jer je Rat za Ukrajinu zapravo američki rat. Mogla bi u ime Rusije s Amerikom pregovarati i Kina, koja uistinu želi uspostavu svjetskog mira. Isteklo je vrijeme za ratovanje. Došlo je vrijeme za uspostavu bar primirja.

Nedavno me je iznenadila izjava jednog uglednog američkog profesora, koji je i imenovani savjetnik Ujedinjenih naroda. Riječ je, po meni, o najobrazovanijem, najupućenijem i najiskrenijem sadašnjem prosuditelju političkih i gospodarskih postupaka u svijetu. Profesor je – kao da je znao za ovu usporedbu stanja u Ukrajini s prištem – rekao: „Ukrajinu treba razoriti, kako ona ne bi razorila svijet.“

Globalna vrsta Homo sapiens zaražena je opakom ukrajinskom bolešću. (Pokušaj ubojstva slovačkog premijera Roberta Fica je izravna posljedica „ukrajinske bolesti“.) Rat za Ukrajinu treba umu privesti predvodnike svih naroda i zemalja, kako bi uvidjeli da su svijetu potrebni mir i suradnja životnih zajednica. Svjetska pošast koju je bio donio coronavirus milost je Božja prema zarazi svijeta ukrajinskom bolešću.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put očit nakanjeni prelazak zapadnog gospodarstva iz tržišnoga u ratno. Naime, dvije bitne značajke kapitalističkog sustava su (1) nakupljanje novca ili kapitala ponajviše trgovinom i (2) ratovanje kao učinkovito i brzo sredstvo skupljanja kapitala. Novac se skuplja ili na tržištu ili na bojištu.

Kad sam prelazak iz jednog načina gospodarenja u drugi nazvao očitim mislio sam na to, da je sadašnje zapadno političko i gospodarsko kažnjavanje država, koje imaju političke sustave nepoćudne kapitalu, znak da se kapital zasitio svjetskog tržišta i skupljanja novca na njemu. S druge strane, zapadne sile i NATO (kao njihova više politička, a manje vojna štapina za mlaćenje) još uvijek samo zdušno prijete ratom širokih mjera, ali vrući rat još ne počinju.

Kako bi se pravo shvatilo ponašanje kapitalista ili vlasnika nakupljenoga slobodnog novca, valja se vratiti u vrijeme izuma novca. Novac je smišljen, kako bi se ubrzalo i trgovcima olakšalo trgovanje. Dugo prije pojave novca došlo je do podjele posla u obiteljima, naseljima, plemenima i narodima. Obitelji nisu same proizvodile sve što čuvaju i što troše. Jedna su naselja, ovisno o tvarima koje su im bile pri ruci, pravila jedne tražene proizvode, a druga druge. Tako je došlo do potrebe zamjene napravljenih dobara. Ta zamjena se obično obavljala na ustaljenim mjestima (trgovima ili tržnicama), ali su obalna i otočna plemena običavala svoje proizvode razvoziti na zamjenu uz obližnje obale.

S vremenom su kao sredstva zamjene uvedeni određeni lako prenošljivi predmeti, koji bi imali dogovornu vrijednost u odnosu na robu obično zamjenjivanu u parovima u određenim količinskim omjerima. Primjerice i po mojem pamćenju, litra vina za dva kilograma pšenice. (Nakon poraza perzijske vojske Kserksa I kod Termopila i Salamisa u Grčkoj 480. godine prije Isusa grčki najamnici, koji su se u Aziji u falangama borili za Perzijance bili su plaćani u čeličnim šipkama, koje su sami morali donijeti u Grčku kao vrijednost odnosno novac.)

Poslije su vladari kovali zlatni, srebreni ili bakreni novac, kako bi olakšali, ubrzali i unaprijedili trgovinu unutar svoje države i među državama. Novac je dugo poslije njegova izuma služio samo kao zamjensko sredstvo.

Međutim, u jeku razvitka kapitalizma novac je od zamjenskog sredstva pretvoren u robu, kojom se trguje, koju se preprodaje i na kojoj se preprodajom zarađuje. U isto vrijeme u robu je pretvorena i bogomdana priroda. Priroda sa svojim energetskim i mineralnim bogatstvom dugo je bila pri ruci samo domaćim ljudima, jer su ljudi uzimali obližnje tvari i od njih sami pravili dobra za zamjenu ili za prodaju za zakoniti novac. Pretvorbom prirode u robu energenti (drvo, ugljen, nafta) i drugo prirodno blago prodaju se kao roba u daleke krajeve, kako bi tuđi, daleki ljudi od njih pravili proizvode za tržište. Kapitalizam je i ljude pretvorio u robu, jer se od ljudi počelo tražiti, da kapitalistima prodaju svoj rad i svoje vještine, umjesto da sami na tržište stavljaju proizvode svojeg znanja i rada te svojih vještina.

Širenjem trgovine te napretkom proizvodnje robe i pružanja usluga došlo je do gomilanja novca kao prodajne ili uporabne robe, u mjeri koja daleko, daleko premašuje iznos gotovine, koja bi bila potrebna da je novac služio samo kao zamjensko sredstvo. Kapitalizam kao sustav uređenja političkih zajednica ponajviše je označen golemim nakupljenim slobodnim privatnim kapitalom, koji nema obveze prema državi ili političkoj zajednici, u kojoj se nakupljao i u kojoj je nakupljen. (Dapače, država ima obveze prema kapitalu.) Dio nepotrebno nagomilanog slobodnoga novca razumljivo se bio  našao u vlasništvu Dijaspore, koja je i prije uspostave kapitalizma imala „nagon“ za gomilanjem pokretnina, kako bi rekao Alan Greenspan (1926.-), nekadašnji predsjednik nadzornog odbora Saveznih pričuva u SAD. Greenspan je čak govorio i pisao o „životinjskim duhovima“ (animal spirits) u ljudima, koji ih nagone na prekomjerno nakupljanje novca.

Htio bih naglasiti, da je kapitalizam izum Europe. Drugdje nikad u prošlosti unutar carevina, kraljevina, kneževina, saveznih i usredištenih plemenskih država sila novca nije bila toliko jaka, da bi pobijala ovlasti vladara i ravnala političkom vlasti. Dio odgovora je u nazočnosti Dijaspore u Europi, u kojoj je ona imala plodno stanište upravo za nakupljanje kapitala, jer se Europa snažno gospodarski i tehnološki razvijala. Ipak, u dijelovima Europe, prvobitno u Sjevernoj Italiji i u Jadranu, europska kraljevska odnosno bizantska carska vlast bile su slabe. U tim područjima nastale su republike Genova, Firenca, Mletci, Dubrovnik i druge, koje su zapravo bile mjesne korporacije pod vodstvom bogatih ljudi. Među njima se zatekla i prostorno mala kraljevina Milano, u kojoj se pravilo oružje za europske unutarnje ratove.

[„Knez“ je u Dubrovniku bio biran na samo mjesec dana. U Mletcima „knez“ ili dužd bi samo vodio sjednice Velikog vijeća i objavljivao rat, ali su Mletcima kao velesilom upravljali pomorski trgovački i vojni poduzetnici, koji su bili zastupljeni u Velikom vijeću. U Firenci je od početka dvanaestog stoljeća knez ili gonfaloniere (stjegonoša ili čak pokornik) bio biran na samo dva mjeseca.]

Iako su sjeverna i istočna plemena, koja su doselila u Europu razmjeno brzo svoju dotadašnju plemensku pripadnost zamijenila pripadnošću prostoru, nova pripadnost nije bila potpuna. Europa je bila ujedinjeno i u sebi slobodno kopno. U razdoblju feudalizma mnogi su kraljevski ili kneževski posjedi, koji su često bili cijele pokrajine ili zemlje, dolazili ratom ili ženidbom u vlasništvo dalekih vladara. U Europi su se do sedamnaestog stoljeća i Vestfalijskog mira 1648. godine premještali i ljudi i narodi.

Vestfalijski apsolutizam znatno je ojačao vladare, ali je time snažno potaknuo upravo kolanje kapitala. Europljani su se izvještili u prenošenje bogatstva. Posjedovanje novca omogućuje pokretljivost, a pokretljivost donosi mogućnost daljnjeg nakupljanja novca. Đenovljani su po cijeloj Europi u šesnaestom stoljeću priličili financijske sajmove po uzoru na sajam novca u gradu Besançonu u Francuskoj. Utržak su prenosili  Genovu ili su ga preprodavali na drugim sajmovima. U Europi je stvoreno novčarsko ili financijsko lutalaštvo. Europljani su postali financijski nomadi. Nakupljanje novca traži slobodu gibanja i premještanja, a skupljeni slobodan novac traži slobodu djelovanja.

Ipak, Europu kapitalističkim kopnom nije napravilo samo puko nakupljanje kapitala, nego i njegova neprestana usredotočenost ili koncentracija. Raspačan ili raspršen novac nema dovoljnu političku silu. Kapital koji je bio nakupljen u Sjevernoj Italiji usredotočio se u Genovi, odakle je napravio savez s lozom Habsburga, koji su vladali velikim dijelom Europe, uključujući Španjolsku, Središnju Europu, Burgundiju i Nizozemsku. Đenovljani su preko Nizozemske nadzirali unošenje zlata i srebra iz Amerike. Zauzvrat, Habsburzi su štitili đenovski kapital. Habsburzi su neprekidno ratovali, pa su im Đenovljani davali zajmove između pošiljaka zlata iz Amerike. (Tako su Đenovljani 1527. godine financirali napad vojske svetog rimskog cara Karla V Habsburga na „sveti grad“ Rim, kojom zgodom je grad bio temeljito opljačkan.)

Kapital se poslije Genove usredotočio u samostalnoj Nizozemskoj, koja je postala „otvorenom zajednicom“, koja je privukla golem broj Židova i hugenota, koji su osim kapitala donijeli i rijetko cijenjene vještine tkanja svile, brušenja dragocjenog kamenja te izradbe zlatnog, srebrenog i bisernog nakita. Nizozemci su isto financirali unutareuropske ratove. (Govorilo se, da europski vladari dolaze u nizozemske banke „sa šeširom u rukama“, kako bi dobili zajam za podizanje rata.) Kao što su jedno vrijeme Habsburzi bili gospodari svijeta, tako je i Nizozemska temeljem skupljenog novca postala gospodaricom svijeta.

Slijedeće kolo nakupljanja kapitala odigralo se u Britaniji, gdje su se i domaći i preliti nizozemski kapital silno plodili tijekom Industrijske revolucije. Osim stalnog ratovanja u samoj Europi svi dotadašnji gospodari Europe neodgovorno su se upuštali i u prekooceanska kolonijalna osvajanja dok je veliki dio Središnje Europe s mukom sam odolijevao navali Osmanskih Turaka. Posljednja opsada Beča bila je 1683. godine, za koje je poginuo Juraj Križanić. Istočnu je Europu od Turaka spasio izuzetno nadareni francuski vojni zapovjednik Eugen Savojski (1663.-1736.), koji je od Ljudevita XIV prebjegao na tad neprijateljsku austrijsku stranu.

Kapital se počeo skupljati u SAD poslije Građanskog rata u toj zemlji i to unosom britanskog kapitala i silnom industrijalizacijom Amerike. Američka industrijalizacija je počivala na velikim tehničkim izumima (teški strojevi za obradbu drva i tla, bodljikava žica, brzojav, telefon, izmjenična struja, slušni zapisi i film). Do kraja stoljeća SAD su zaposjele cijelo kopno Sjeverne Amerike između Kanade i Meksika te postale najvećom političkom, gospodarskom, financijskom, tehnološkom i svjetonazorskom silom svijeta.

Poslije neuspjeha predsjednika Woodrowa Wilsona (1913.-1921.), da putem Versajske mirovne konferencije zavlada svijetom rabeći kapital, američku demokraciju i Ligu naroda, Amerika se sama izopćila iz svijeta i zapala u Veliku depresiju, od koje ju je oslobodio Drugi svjetski rat, iz kojega je izišla kao hegemon nad „slobodnom“ polovicom svijeta. Druga polovica pripala je Josifu Staljinu (1924.-1953.).

Unatoč tomu, što kapitalizam kao politički sustav bitno označuju nakupljanje i usredotočenost novca, kapitalizam je bitno označen i posebnim odnosom kapitala i politike. Kapital je sprva nastojao zavladati i zavladao je politikom jedinačnih nacionalnih država, a poslije je nastojao vladati politikom svih država, koje su priznavale američku hegemoniju. Poslije Prvoga hladnog rata Amerika je putem Svjetske trgovinske organizacije uspostavila cjelovito slobodno svjetsko tržište i računala da će to tržište upravo njoj namaknuti najveću korist, ali je ono nauštrb Americi donijelo silan napredak državama u razvitku.

[Predsjednik Barack Obama (2009.-2017.) nastojao je uspostaviti posebna gospodarska ortaštva u Aziji (TPP) i u Europi (TTIP). Prva mreža je uključila velik broj tihooceanskih država i bila je smišljena za omeđivanje Kine. Druga je trebala okupiti države EU, a bila je smišljena za omeđivanje Rusije. Predsjednik Trump (2017.-2021.) je odustao od tih obiju zamisli.]

Vladanje kapitala nacionalnom i svjetskom politikom odvija se ponajviše dodjelom financijskih i ulagateljskih zajmova. Unatoč postojanju obilja gotova novca odvučenog s tržišta, politika država koje su pod utjecajem kapitala dopušta privatnim bankama dodjelu „gotovine“, koja ni blizu nema pokriće u štednim ulozima u bankama. Riječ je o „novcu fiat“, koji je stvoren voljom banaka. (Riječ fiat znači „neka tako bude“ kao u starozavjetnoj Knjizi postanka.) Države daju bankama božanske ovlasti odnosno kraljevsku ovlast kovanja novca.

Pomama država i državnih tijela za uzimanjem zajmova temelji se na izbornim obećanjima političara glasačima, da će upriličiti golem napredak naroda i razvitak zajednice. Zapadni političari, ali pod utjecajem medija i njihovi birači su zaokupljeni najvećim mogućim rastom gospodarstva, umjesto da se zadovoljavaju njegovim najmanjim potrebnim rastom. Za posudbe se rabi i izmišljeni novac. Zarađenom novcu ni traga. Svojevremeno se veliki poduzetnik, a kasnije i bankar JP Morgan (1813.-1890.) tužio, da „nezarađen novac unosi u gospodarstvo zlo i grijeh“. U vrijeme JP Morgana filozof Karl Marx (1818.-1883.) bio je zaokupljen industrijskim kapitalizmom pa je temeljni politički sukob vidio u odnosu poslodavatelja i najamnih radnika. Od vremena JP Morgana i Karla Marxa industrijski kapitalizam se preobrazio u financijski. Više nisu suprotstavljeni poslodavatelji i radnici, nego ulagateljski zavodi s jedne strane te korporacije, političke zajednice odnosno države i narodi s druge.

Slobodni novac i izmišljeni novac biraju mjesta oplodnje i stvaranja dodatne vrijednosti. Vlastitim izborom mjesta ili ustanova ulaganja kapital uistinu donosi političke odluke. U tomu je vlast novca nad politikom. Stoga je usredotočenost kapitala kakavgod mu bio izvor presudan čimbenik razvitka i zrenja kapitalizma, kojima je smisao uspostava i održavanje hegemonije kapitala. Amerika de facto nije hegemon. Ona je samo sredstvo kapitala, koji je dosad bio zbiljski hegemon.

Industrijski kapitalizam je i sam pretrpio veliku preobrazbu dok se nije utopio u financijski kapitalizam. Industrijska revolucija učinila je Britaniju istinskom velesilom te gospodaricom svjetskih mora i dobrog dijela svjetskog kopna. Međutim, prostorno širenje Industrijske revolucije donijelo je ustroju kapitalističkog gospodarstva velike promjene. U SAD uspostavljeni su „uspravni karteli“ (vertikalni) koji su u jednu složenu korporaciju povezivali cijelu mrežu poduzeća, u kojoj se stvarala skupina srodnih proizvoda. Izdatci proizvodnje se u kartelima nisu rasipali na posrednike i to je pomoglo izvlačenju veće zarade iz proizvodnje. Vlasnici kartela nisu dionice stavljali na tržište, nego su ih dogovorno držali na okupu.

U Njemačkoj su stvarani „vodoravni karteli“ (horizontalni), kojima su se korporacije sa sličnom proizvodnjom (kemijska industrija, prerađivači kovina, vađenje ugljena) dogovarale o obujmu proizvodnje, cijenama proizvoda i nadnicama radnika, kako bi se povisila zarada i povećao nakupljeni kapital. U Japanu su stvoreni zaibatsu, lanci korporacija u obiteljskom vlasništvu, koji su povezivali osiguranje, bankovno poslovanje, proizvodnju i svjetsko raspačavanje skupine srodnih proizvoda (Mitsui, Mitsubishi, Sumimito). Svrha je opet bila povećavanje zarade temeljem isključenja posrednika. (Riječ „zaibatsu“ znači financijska klika ili družba.)

Stoga nije neobično to, što su gospodarstva Amerike, Njemačke i Japana nadmašila gospodarstva Britanije i Francuske prije kraja devetnaestog stoljeća. Njemačka industrijska proizvodnja bila je jednaka ukupnoj industrijskoj proizvodnji Britanije i Francuske. Amerika je postala prvom silom svijeta, Njemačka prvom silom u Europi, a Japan u Aziji.

U razdoblju između svjetskih ratova, kojih se porazni rezultati dobro znaju, u svjetsko gospodarstvo je unesena ideologija. Osim uvriježenog kapitalističkog liberalizma pojavili su se komunizam, nacionalni socijalizam i korporatizam, koji je smislio portugalski profesor i premijer Antonio Salazar (1932.-1968.), a koji je ostvario Benito Mussolini (1922.-1945.). U komunističkim zemljama zarada je pripadala državi. U nacionalno-socijalističkim državama politika je usmjeravala cijelo gospodarstvo u svrhu stvaranja opće učinkovitosti potrebne za ratovanje. Slično je bilo i u Italiji, gdje su po skupinama industrijskih grana (ili po korporacijama, kojih je sprva bilo šest) država, poslodavatelji i sindikati dogovarali obujam proizvodnje, cijene proizvoda i nadnice radnika. Komunisti i nacionalni socijalisti napravili su od cijelog nacionalnog gospodarstva jedan kartel ili kliku.

Poslije Drugoga svjetskog rata uistinu veliku promjenu u ustroju svjetskog gospodarstva donijeli su slom europskog komunizma, raspad Istočnog bloka i miran prestanak Sovjetskog Saveza (1991.). Ubrzo nakon toga, 1995. godine, utemeljena je Svjetska trgovinska organizacija, koju su prigrlile gotovo sve države. Iznenada su se na svjetskom slobodnom tržištu našli: (1) slobodni svjetski privatni kapital, (2) priroda s energetskim i mineralnim izvorima te (3) mreža poduzetnost-rad-znanje-tehnologija. Samo ću spomenuti, da je istovremeno došlo do financijalizacije proizvodnih korporacija, pri čemu one veću zaradu prave izravnom uporabom nagomilanog novca, nego smišljanjem, pravljenjem i prodajom proizvoda. Kapital se sad malo brine za proizvodnju tvarnih dobara, koja je temelj svjetske trgovine.

Gospodarska zbilja je pokazala, da se u nekoliko minulih desetljeća nisu znatno podigle zemlje koje imaju slobodan kapital, nego zemlje koji imaju energente i sirovine te zemlje koje imaju i razvijaju poduzetnost-rad-znanje-tehnologiju. Zemlje koje su imale obilje kapitala odnošajno zaostaju. Čini se, da je svjetsko tržište odjednom postalo pravedno. Dodao bih, da se novo bogatstvo može stvarati izravnom uporabom postojećeg bogatstva. Tako postupaju pravi kapitalisti, koji su odavno prestali biti poduzetnicima i postali „rentijerima“. Međutim, poduzetnici djelatno pridonose stvaranju novog bogatstva kao što čine i radnici i znanstvenici.

Svjetsko tržište donedavno nije bilo slobodno, jer ga je čvrsto i strogo nadzirao kapital. Čini se, da je odnedavno tržište postalo slobodno, jer na njemu primjerenu zaradu mogu osim vlasnika novca napraviti i poduzetnici-radnici-znanstvenici-tehnolozi i vlasnici prirodnog blaga. Značajno je to, što zemlje koje sad povećavaju svoje bogatstvo to bogatstvo ulažu u razvitak svojih gospodarstava i u proširenje sastava gospodarstva (hrv. „diverzifikacija“). Posebno ću spomenuti Saudijsku Arabiju, koja je bogatstvo skupljano prodajom nafte prestala tratiti njegovom podjelom rasipnim članovima kraljevske obitelji i počela ga ulagati u budućnost svoje zemlje i svojeg naroda.

Utemeljenje Svjetske trgovinske organizacije i posljedična uspostava uistinu slobodnog svjetskog tržišta izazvali su skapavanje hegemonije kapitala, koja je uz pomoć američke politike bila jačala stegu na svjetskom tržištu. U minulim desetljećima novostvoreno bogatstvo se raspršuje, umjesto da se i nadalje gomila u Americi. Očito je, da je svjetsko tržište prestalo biti izdašno kapitalu i da ga kapital stoga kani ukloniti ili razrušiti. Obilne gospodarske kazne, koje američko ministarstvo financija proizvoljno „reže“ državama, koje su neposlušne dosadašnjem hegemonu pokazuju, da je kapital počeo sjeckati svjetsko tržište. (Američko ministarstvo kažnjava cijelu golemu, mnogoljudnu i bogatu Kinu?!) Uvođenje i stalno širenje kazni koje i Europa određuje svojim dosadašnjim trgovinskim ortakinjama vodi deglobalizaciji svjetskog gospodarstva, iako su se zapadni političari donedavno ponosili i hvalili globalizacijom poslovanja korporacija.

Ako su kapitalisti uistinu nakanili od trgovinskoga prijeći na ratno nakupljanje kapitala, možda su u tom prelasku ipak zakasnili. Ako bi kapitalisti ipak odlučili stupiti u široki rat, taj bi rat morale zapodjenutu SAD. Međutim, one su već toliko oslabile, da ishod tog rata ne bi ni za njih ni za kapital bio povoljan. Globalnost kapitalističkog poslovanja bi u takvom ratu vjerojatno prestala, ali bi globalnost naše vrste u njemu opstala. Vrsta ne bi žalila za prestankom kapitalističkog trgovanja. SAD su jamačno preslabe za preinaku ukupnog razvitka naše vrste, koja će se držati globalnosti. Poslije rata kojim kapital prijeti ili bez takvog rata svijet će biti uređen onako, kako je Europa bila uređena poslije stravičnog Drugoga svjetskog rata. Spas vrste je u globalnosti, jer globalnost nosi zajedništvo, od kojega kapitalisti zaziru i kojega se plaše. Riječ je o globalnosti cijele vrste Homo sapiens.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi povijesnom pojavom Isusa iz Nazareta: (1) njegovom veličajnom objavom stvaranja novog svijeta, (2) izostankom brzog ostvarenja njegove zamisli i (3) sadašnjim dobrim izgledima provedbe njegova izvornog nauma. Kako bi ovaj prikaz bio prihvatljiv čitateljima, njima bi valjalo ukloniti religijsku ljusku, u koju je kršćanska baština pohranila sjećanje na pravog, povijesnog čovjeka Isusa iz Nazareta. To se posebice tiče uporabe starozavjetnog pojmovlja i nazivlja, koje su nepotrebno, ali i iz razumljivih razloga rabili svjedoci događaja i pisci sjećanja vezanih uz Isusa.

Usto, dodatne poteškoće u razumijevanju Isusove najave stvorio je izraz „nebesko kraljevstvo“, koji je Isus često rabio. Isus nije porekao, da je on kralj, ali je i naglasio da „njegova kraljevina nije od ovoga svijeta“ i da je došao služiti. Isus sprva nije znao, koje bi izraze rabio umjesto starozavjetnih izričaja. (Poslije se uspjelo prihvatio „prispodoba“, usporedbi, parabola ili analogija.) Isus i njegovi učenici bili su neuki, ali su bili dovoljno mudri i pronicljivi, da shvate, da dolazi novo vrijeme, vrijeme presudne promjene. To su bili shvatili mnogi Izraelci. Ivan Krstitelj je govorio: „Sjekire su već položene na korijenje stabala“.

Ondašnju presudnu promjenu izazvala je „globalizacija“ Sredozemlja, koju su izveli Rimljani. Drevni Izraelci su mnoga stoljeća prebivali u „obećanoj zemlji“ ili u prostoru, kojim zbog ravnoteže ondašnjih velikih sila (Egipta, Asirije i Babilona) nije uspjela zavladati nijedna obližnja velesila. Rim je uspio zavladati ne samo „obećanom zemljom“, nego i spomenutim nekadašnjim područnim velesilama. Rimljani su došli u Palestinu, kako bi se u njoj trajno zadržali. Dolazak rimskih postrojbi prelomio je povijest Izraela.

Ipak, u znamenitom Govoru na gori (Mt 5, 3-11) Isus iz Nazareta je „nebesko kraljevstvo“ jasno odredio kao sustav ljudskih vrijednosti, na kojemu će počivati politički sustav budućih, obnovljenih životnih zajednica. Isus je naveo kakvi trebaju biti ljudi, kako bi se izgradio novi svijet (s novim političkim sustavom). Isus je u Govoru na gori  iznio svoju „antropologiju“. Ako se umjesto izraza „od ovoga svijeta“ uzme primjereniji izraz „od ovakvoga svijeta“ prestaje pomutnja spram izraza „nebeska kraljevina“. (Navedena preinaka je potrebna, ali i zanemarljivo sitna, ako je se usporedi sa starozavjetnim svetovnim (sakralnim) predrasudama, kojima su dobronamjerni izvjestitelji Isusova povijesnog zahvata mlatnuli uspomenu na povijesnog Isusa iz Nazareta.)

[Govor na gori glasi: Blago gladnima duha: oni spadaju u nebesko kraljevstvo!/ Blago ucviljenima: oni će naći utjehu!/ Blago skromnima: oni će napučiti zemlju!/ Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se je naužiti!/ Blago velikodušnima: njima će se uzvratiti istom mjerom!/ Blago dobronamjernima: oni će Boga gledati!/ Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!/ Blago progonjenima na pravdi Boga: oni spadaju u nebesko kraljevstvo!]

Kako bi se dostojno prosudilo Isusove nakane, treba uvažiti to, da je judejstvo kao državotvorna mitohistorija postalo neizdašnim nakon rimskog zaposjedanja Palestine. Zauvijek se bila raspršila nada u obnovu davne judejske kraljevine, koja je bila imala samo četiri vladara. Beznađe Izraelaca je razotkrilo izlišnost njihove vjere u obnovu vlastite države, obnovi koje su trebali služiti starozavjetni spisi. Pitanje je bilo: Jesu li Izraelci uistinu „odabrani narod“, ako su ih Rimljani pokorili i ako su zauzeli njihovu „obećanu zemlju“? Ozbiljnost stanja Izraela potvrdio je rasap njegovih političkih ljudi u četiri nepomirljive sljedbe: saduceje, farizeje, zelote i esene. Izraelci su se kao ljudi teško osjećali u svojoj nutrini. U umovima Izraelaca nastala je velika pomutnja. Bilo je došlo vrijeme za preokret i za obraćenje.

Isus iz Nazareta je nedvojbeno bio obraćenik, koji je dramatičnim krštenjem usred goleme svjetine u rijeci Jordanu samo potvrdio svoje obraćenje. Tko se unio u pitanje obraćeništva i u stanje obraćenika poslije obraćenja, dobro zna da puki čin obraćenja znači samo raskid sa starim, dotrajalim zamislima i sa svijetom, za koji su one bile smišljene. Taj raskid stvara prazninu u obraćenikovu umu. Obraćeniku dolazi vrijeme preispitivanja: natrag ili naprijed i s kojim zamislima naprijed? Stara pripovijest je odbačena. Treba iskovati novu životnu zamisao. Zapravo, treba se mučiti oko nje i čekati da ona sine.

Isus je kod krštenja stekao utisak Božjeg očinstva spram ljudi i ujedno svojega osobnog i općeg ljudskog sinovstva spram Boga. Kod Isusova krštenja čuo se, navodno, glas s neba: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi je sva milina!“ Što je Božje očinstvo, „pitanje je sad“. Doonda je u Izraelu Bog bio vladar, silnik, sudac i osvetnik, a po Isusu ispada, da je Bog samo otac. Dolazi li milina samo od spremnog odziva ili i od dobro obavljena posla. Isus je ta pitanja trebao razmrsiti, kako bi sebe oslobodio, odvezao ili otputao pa se povukao u osamu.

Isus je slutio, da ima poslanje, ali se u osami „pustinje“ suočio s tri teška pitanja: (1) hoće li on preživjeti to, u što se upušta, (2) treba li se prikloniti kojoj vlasti i (3) kakvu bi novu priču trebao ispresti, kojom bi privukao sljedbenike? (Mt, 4,1-11) U Isusovu umu je nakon četrdeset dana unutarnjih pustinjskih okršaja planula prava zamisao, što se može zaključiti po tomu, što se Isus u svoju zajednicu vratio ozaren i pun samopouzdanja. Sva Evanđelja tvrde, da je Isus bio pri riječi. Odriješen „jezik“ znak je nove zamisli, koja je upravo sinula.

Ako je po povratku u svoju zajednicu Isus ikomu povjerio svoje „pustinjske“ ili životne muke, neuki ljudi koji nisu upućeni u pitanje obraćenja tomu su dali svoje objašnjenje: Isusa iz Nazareta jamačno je žestoko iskušavao glavom Sotona, nekadašnji Jahvin sustolnik, a poslije predvodnik nebeskih pobunjenika proti Jahve. (Valja naglasiti, da su evanđeoski opisi događaja Isusova krštenja i njegova povlačenja u osamu bili navučeni na okorjele starozavjetne uzorke objašnjenja iznimnih pojava.)

Ipak, Isus je bio našao odgovore na svoje dvojbe. Prvo, zaključio je, da je važnije obaviti poslanje, za koje je bio pozvan, nego spašavati vlastiti život. Važnije je život dobro rabiti, nego ga čuvati. (Govorio je, da najviše što čovjek može učiniti za bližnjega je dati za nj vlastiti život.)

Drugo, Isus je u osami zaključio, da političke vlasti nisu važne, ako je Bog uistinu otac ljudima. (Isus je jedini povijesni utemeljitelj sustava uvjerenja, koji se nije priklonio nijednoj vlasti. „Caru carevo, Božje Bogu!“) Dapače, Isusa su zaredom na smrt osudile sve tri vlasti u Izraelu: židovska vjerska, samoupravna kraljevska i rimska carska. Treće, Bog za Isusa nije bio dalekom skrivenom silom, nego duh koji dopire do duše i uma svakog čovjeka te koji u njima boravi i u njima opći s čovjekom. Isus je rekao Nikodemu, uglednom članu židovskog Velikog vijeća, da se mora „ponovo roditi“ i to po duhu. Isus je poučio Nikodema, koji je već bio u godinama, da je suradnja ljudi s Božjim duhom zemaljsko, a ne nebesko pitanje.

[Ako se razgoli Isusovo okapanje u „pustinji“, vidi se da je bila riječ o troje: kruhu, vlasti i vjeri u daleko, nevidljivo božanstvo. U izvornim civilizacijama (Egiptu, Mezopotamiji, Indiji, Kini) jaki i naoružani ljudi, koji su bili pripravni rabiti silu navukli su ili prisilili ljude, da prihvate njihovu vlast, kako bi se dobro hranili radom u postrojbama na poslovima navodnjavanja i odvodnjavanja uz velike rijeke, koje su nanosile plodan mulj. Usto, novi, samozvani vladari su u svrhu lakšeg vladanja uveli obveznu vjeru u božanstva, koja su to sprva znali bili i ti isti svjetovni, politički vladari. Isus je u kušnjama nedvojbeno odbacio trojstvo vlasti, opstanka i vjere. U tomu se sastojao Isusov protivcivilizacijski „obračun u pustinji“. Isusu je bila neprihvatljiva svaka vlast nad ljudima, jer ona nadomješta Božje očinstvo spram njih.]

Izravna posljedica Božjeg očinstva spram ljudi i čovjekova sinovstva spram Boga je potreba obnove zajedništva među ljudima. Umjesto da ljude u cjelinu povezuje vlast, koja vodi račun ponajviše o svojim probitcima, ljude u zajednicu treba povezivati život. Postoje mnoge vrste zajednica („međunarodna“ zajednica, zajednica vjernih, poslovna zajednica, tržišna zajednica, građanska zajednica, vatrogasna zajednica pa čak i „hibridna“ zajednica), a našoj vrsti je prijeko potrebna životna zajednica. U ljudskom životnom zajedništvu nema mjesta za vlast koja bi se nadmetnula nad narod ili životnu zajednicu. Povijesni zahvat Isusa iz Nazareta bio je sračunat na obnovu ljudskog životnog zajedništva. Životno zajedništvo je baština evolucije života i kulturne evolucije Homo sapiensa.

Kako bi slušateljima objasnio što je životno zajedništvo, Isus iz Nazareta je iznio pomno smišljenu vlastitu prispodobu. „Kraljevstvo je nebesko poput domaćina, koji rano ujutro iziđe najmiti radnike za svoj vinograd. Pogodi se s njima po denar na dan i uputi ih u vinograd. Iziđe opet o trećoj uri i vidje druge kako na trgu stoje besposleni pa i njima reče: ,Idite i vi u moj vinograd pa ću vam dati što bude pravo.‘ I oni odoše. Tako je postupio i o šestoj i o devetoj uri. Kad iziđe o jedanaestoj uri nađe druge gdje stoje i reče im: ,Zašto stojite ovdje besposleni cijeli dan?‘ Kažu mu: ,Jer nas nitko ne najmi.‘ Gospodar i njih posla u vinograd. Gospodar je uvečer svim radnicima dao po denar, kolikogod su dugo ili kratko radili. Kad su se pobunili radnici, koji su dugo radili po žezi gospodar reče jednomu od njih: ,Zamjeraš mi što sam dobar.‘ “ Po Isusu iz Nazareta, životno zajedništvo je sustav u kojemu nitko nije izostavljen ili zapostavljen, jer svi ljudi imaju životne potrebe.

Vlast je u civilizacijama zarobila Boga. Bog otad ne pomaže ljudima, nego služi vlastima. Dobar primjer uporabe Boga od vlasti bila je izraelska teokracija ili bogovlašće. Izraelom nije vladao Bog, jer Bog uopće ne vlada, nego uvriježeni politički sloj. Okomljujući se na vlasti, koje iskorištavaju pojam ili postojanje Boga, Isus je nastojao osloboditi i Boga i čovjeka.

Bog nije čak ni stožer životnog zajedništva ljudi, jer je Bog kao duh nazočan u svakom čovjeku. Naime, čovjek kao pripadnik vrste nema u sebi samo um, koji se temelji na iznimno razvijenu mozgu i na stečenom pojmovnom mišljenju. Čovjek ima i svijest o sebi, koju nazivam ljudskim duhom. (Ljudski duh je čovjekov dobri duh, koji upozori čovjeka kad mu um griješi i bludi, kad se razmeće obmanama i lažima te kad ljudima nanosi zlo. Čovjek nema urođeno ponašanje kao što imaju životinje pa ga poročni um može navesti na zle postupke.) Čovjek u ljudskom duhu ima sredstvo za prihvat Božjeg duha u sebi i za snažno općenje s njim. Tako se čovjek osposobljava za unošenje dobra u vrstu i za unapređivanje ljudskog životnog zajedništva. Isusova pustinjska „kušnja“ bila je općenje Božjeg duha i Isusova ljudskog duha.

Za promicanje svoje zamisli obnove životnog zajedništva Isus iz Nazareta nije utemeljio ustanovu, jer vjerske ustanove traže vlast s kojom će se upariti. Broj vlasti u svijetu bio je golem. Tako su bili postupili upravo Isusovi Židovi, koji su – „kako bi bili kao i ostali narodi“ – pristali da se u odabranom narodu, koji je bio savez dvanaest plemena i koji je živio u dogovornom zajedništvu uspostavi kraljevina, kojom je prvo kraljevao Saul. Isus je ustanovio svjetski pokret, koji ne uvažava državne granice te pripadnici kojega trebaju svojom dobrotom i svojim životnim naporom zavrijediti zadovoljstvo životom i steći ljudskost. „Zato pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca, Sina i Duha svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio.“

Isus iz Nazareta se tijekom pustinjskog obračuna sa samim sobom pitao, hoće li preživjeti svoj pohod za obnovu ljudskog zajedništva. Nije preživio. Bio je smaknut. Poslije Isusove smrti sve je ipak teklo kako je Isus predviđao. Pokret se širio Sredozemljem i obližnjim zemljama. Isusovi sljedbenici, kršćani, živjeli su među drugim ljudima u svojim ili tuđim narodima, ali su činili prave mjesne životne zajednice. [Zanimljivo je to, da su se među kršćane sprva novačili dobrostojeći ljudi (trgovci, obrtnici, liječnici i pripadnici drugih cijenjenih struka), a da su se kršćanima među posljednjima pridružili izraelski siromašni staleži i na kraju talijanski siromašni staleži. Dobrostojeći ljudi su najviše trpjeli pod rimskom legionarskom stegom: njihove jake i bogate izvorne zajednice su bile uništene. Trgovci su pod cijenu života nosili diljem Carevine pisma ili poslanice Pavla iz Tarza.]

Poslije se dogodilo dvoje. Prvo, 66. godine u Izraelu je došlo do pobune protiv Rima i do Prvoga židovsko-rimskog rata (66.-74.), u kojemu je 70. godine razrušen Jeruzalem. Godine 132. Bar Kokhba je počeo novu veliku pobunu protiv Rima. Rat je trajao do 136. godine, pri koncu kojega je bila razorena gotovo cijela Palestina. Otad je počelo mnoštveno iseljavanje Židova, koji su se razmilili po cijeloj Rimskoj carevini i po savjetu farizeja upriličili trgovanje diljem Carevine. Tako je nastala Dijaspora, koja je išla za nakupljanjem zlata, dragocjenog kamenja i ostalog lako prenošljivog bogatstva.

Farizeji su nastavili obračun s kršćanima i izvan Palestine pa su kod carskih vlasti klevetali kršćane kao buntovnike. Otad se pojačao progon kršćana, koji su doživljavali goleme nevolje i trpjeli mučeništvo. Kršćanskim zajednicama i imućnijim kršćanima oduzimana je imovina (poslovi, crkve, škole). Vrhunac sustavnog progona bio je pod Dioklecijanom (284.-305.).

Drugo, 313. godine rimski sucarevi Konstantin i Licinije objavili su takozvani Milanski ukaz, po kojemu su prestali progoni kršćana, kojima je na račun države vraćena oduzeta osobna i skupna imovina. Kad je Licinije u svojem dijelu Carevine, koju je car Dioklecijan podijelio 293. godine, nastavio progoniti kršćane Konstantin je zaratio protiv Licinija, pobijedio ga i dao ga pogubiti kao zarobljenika. Otad je Konstantin vladao sam, ali se dao pokrstiti u Nikomediji istom uoči smrti 337. godine.

Konstantin je bio prvobitno vladar. On je obustavio progon kršćana, kako bi „uživao potporu čim više bogova“ pa među njima i kršćanskoga. Tako piše u Milanskom ukazu. Konstantin je „kupio“ Isusovu Crkvu „povratom imovine“. Crkva se pod Konstantinom iz pokreta prometnula u ustanovu. Kršćanstvo je postalo vjerom Carevine, a Isus iz Nazareta je s pravom bio zazirao od te mogućnosti. Kad je propala Carevina s njom se srozala i Crkva kao ustanova.

Međutim, u Crkvi je preživio pokret. Naime, kad se Crkva priljubila uz Carevinu mnogi kršćani su se povukli iz kršćanske matice i iz matice rimskog života, iako progona kršćana više nije bilo. Takvi su se ljudi držali ruba Crkve kao „pustinjaci“. Jedan od njih bio je i sv. Jeronim. Carevina se bila rasula na latifundije ili obiteljske posjede (OPG), a u Crkvi je počeo jačati pokret, koji se zanosio „pustinjačkim idealom“. Među pripadnicima pokreta posebno mjesto zauzimao je Benedikt iz Nursije u Italiji.

Crkva je, kad se konačno pokrenula, uz pomoć Benediktinskog reda „globalizirala“ Europu. Globalizacija i posljedično pretvaranje čvrstih granica u „meke“ omogućuju međusobno povezivanje ljudi, plemena i naroda. Crkva i Benediktinski red su pokršćanili ne samo stare europske narode, nego i brojne doseljene narode, koji su se odrekli ne samo svojih zastarjelih bogova, nego i plemenske pripadnosti te prigrlili pripadnost prostoru.

U novoj Europi napravljena je podjela vlasti. Od četiriju vidika javnog utjecaja (politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja) Crkvi je prirodno pripao sustav uvjerenja, ali i politika, jer nije bilo nikoga drugog tko bi se prihvatio tog posla. Države ili cara nije bilo: bili su samo OPG-ovi i benediktinske opatije, kojih je do jedanaestog stoljeća osnovano više od 37.000 (trideset sedam tisuća). Velikaši su preuzeli zaštitu i veći dio gospodarstva. Europa je bila jedinstvena, napredovala je posebice u poljoprivredi i školstvu te je živjela u miru. Sve to se događalo u sjeni arapskog osvajanja Bliskog Istoka i Južnog Sredozemlja.

Tako je bilo do jedanaestog stoljeća, kad je novo bogatstvo Europe dovelo do podjele posla, do utemeljenja prvih novih gradova poslije sloma Rima i do osnivanja sveučilišta. Kasnije je nastojanjem Crkve i njezinih sveučilišta u Europi stvorena prava znanost, koja nije počivala na nagađanjima, nego na matematici, motrenju, pokusima i na mjerenju.

Od šestog do jedanaestog stoljeća u Europi su se ostvarivale temeljne zamisli Isusa iz Nazareta. Europsko zajedničarsko nastojanje pokazalo je u najmanju ruku, da zamisli Isusa iz Nazareta nisu neostvarljive. Moglo bi se reći, da su Isus i njegove zamisli više i od koga drugoga odnosno više i od čega drugoga pridonijele uklanjanju opake i poročne Rimske carevine. Isusov pokret srušio je najjaču i najdugotrajniju političku zajednicu, koja je dosad vladala Sredozemljem. Isus se svojih povijesno i civilizacijski jedincatih političkih zamisli dokopao u vrijeme rimske „globalizacije“ Sredozemlja. Te su zamisli došle do daha u vrijeme crkvene ili kršćanske „globalizacije“ Europe. Pred našim je očima izvedena prva, prava i nepovratna globalizacija svijeta odnosno naše vrste. Kako će u globalnom svijetu uistinu proći zamisli Isusa iz Nazareta?

Kasniji razvitak Europe doživio je veliku promjenu. Utemeljenjem novih gradova nastala je potreba za vlasti zemljopisno širom od vlastelinstava. Jaki i bogati feudalci postajali su kraljevima, koji su rješavali razmirice između gradova i feudalaca, koji su smatrali da imaju vlast i nad gradovima. (Gradovi su od kraljeva dobivali povelje, kojima je jamčena njihova sloboda. Europa se učas od zajednice vlastelinstava prometnula u skup suprotstavljenih monarhija, koje su neprestano međusobno ratovale. (Ratovanje je unapređivalo europsku kovinarsku i drugu tehnologiju.)

U isto vrijeme došlo je do nakupljanja novca ili kapitala putem obrta, trgovine, rukotvorbe (manufakture) i gole pljačke. Golem dio nakupljenog kapitala došao je u privatno vlasništvo. Crkva je također imala velik kapital. Dio kapitala bio je u vlasništvu Dijaspore. Neke su kraljevine jačale prostorno i po veličini pučanstva, a neke su slabile. Tako se dogodilo, da su oslabile kraljevska vlast u Sjevernoj Italiji i bizantska carska vlast na Jadranu.

Privatni poduzetnici u dijelu Italije i u dijelu Jadrana dokopali su se slobode. Pomorskom trgovinom s Istokom, bankovnim poslovima u Europi, velikom proizvodnjom oružja za europske vladare i proizvodnjom skupih tkanina golem se kapital od četrnaestog stoljeća nakupljao u Dubrovniku te u Genovi, Milanu, Firenci, Mletcima i u nekim drugim talijanskim gradovima. Talijanske i jadranske republike bile su znatno bogatije od mnogih europskih kraljeva, koji su za svoje ratove posuđivali novac od privatnih banaka. Usto, zbog golemog uvoza skupocjene istočne robe (svilenih tkanina, začina, miomirisa, predmeta od jantara, porculana, keramike i slonokosti, pokoštenih ukrasnih i uporabnih predmeta i drugoga), Europa je počela oskudijevati u plemenitim kovinama, kojima je plaćana uvezena roba. Istovremeno, Osmanski Turci su bili prodrli u Središnju Europu.

Nakupljanje kapitala – koji ne bi pripao političkim zajednicama, nego privatnim poduzetnicima – označilo je nastanak kapitalizma kao političkog sustava, u kojemu politikom, gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja ne ravna čovjekoliki politički vladar poput cara, kralja ili kneza, nego nečovjekoliki kapital. Kapital je sve više utjecao na vođenje politike, ali je utjecaj kapitala sprva bio ograničen na nacionalne države, iako je izazivao ratove među njima.

Međutim, od konca petnaestog stoljeća kapital je gurnuo europske atlantske sile u kolonijalna osvajanja. Tako je kolonijalizam uz neprestano izazivanje ratova postao važnom značajkom europskog kapitalizma. Portugal, Španjolska, Engleska, Francuska i Nizozemska su međusobno podijelile svijet i počele upravljati njime. Kolonijalizam je bio skupni europski pothvat.

Kapital osim nagona za daljnjim nakupljanjem ima i nagon za usredotočenjem. Kapital se od početnog nakupljanja u Sjevernoj Italiji i na Jadranu bio usredotočio u Genovi. Kasnije je usredotočeni kapitala prenesen u Nizozemsku i poslije u Englesku, gdje se dodatno oplodio u postupku Industrijske revolucije. Konačno se kapital usredotočio u Americi, koja je koncem devetnaestog stoljeća postala pravom političkom, gospodarskom i trgovinskom velesilom. Poslije Drugoga svjetskog rata kapital usredotočen u Americi uspostavio je putem američke geopolitike svjetsku hegemoniju nad „slobodnom“ polovicom svijeta.

Poslije prestanka Hladnog rata, rasapa Sovjetskog bloka i sloma komunizma u Europi te nakon mirnog razdruženja Sovjetskog Saveza američki kapital je za svoj probitak nastojao američku hegemoniju protegnuti na cio svijet. To je još uvijek važeća zapovijed kapitala američkoj geopolitici, iako su SAD u službi svjetskog privatnoga kapitala rasule silno bogatstvo na neprestano i uzaludno vođenje ratova diljem svijeta, posebice u Aziji. Sad Amerika ratuje protiv Rusije za Ukrajinu.

Ipak, globalizacijom poslovanja korporacija i posljedičnom globalizacijom vrste Homo sapiens u svijetu je nastala silna preobrazba. Otad se međunarodna trgovina silno povećala. Mnoga gospodarstva su se počela naglo razvijati pa su države s takvim gospodarstvima nastojale stupiti i na svjetsku političku pozornicu. Neke od takvih zemalja su se riješile siromaštva (Indija, Kina i druge), a neke se nastoje osloboditi američke hegemonije (Saudijska Arabija i većina zaljevskih zemalja, Egipat i brojne afričke zemlje). Kina je već nekoliko godina prva industrijska i prva trgovinska sila svijeta. Globalizacija poslovanja korporacija preobrazila je ne samo svjetsko gospodarstvo, nego i geopolitiku.

Iako su gospodarstvo i naša vrsta nepovratno globalizirani kapital usredotočen u SAD uzalud nastoji ponovo podijeliti svijet i našu vrstu, koja sad „opasno živi“. Vrsta se neće olako odreći svoje mukotrpno stečene globalnosti. Što je vrsta sve podnijela samo u razdoblju kapitalizma kao uzorka civilizacije?! Zašto je morala biti uvučena u dva stravična svjetska rata? Stoga vrstu valja ohrabriti u nastojanju da sačuva svoju globalnost, koja je sredstvo stvaranja životnog zajedništva.

Mislim, da je dobar, ako ne i najbolji način da se ojača privrženost vrste globalnosti predstavljanje ranog nastojanja Isusa iz Nazareta za povratak vrste iz civilizacije općenito u životno zajedništvo. Životno zajedništvo je prirodno stanje svake vrste života i ono je baština evolucije života. Zajedništvo je bilo prirodno stanje i u našoj vrsti, dok ga nije zamijenila civilizacija. Nedvojbeno je, da je pothvat Isusa iz Nazareta presudno pridonio uklanjanju nakazne rimske legionarske hegemonije. Zašto u naše vrijeme ne bi nastojanje poput Isusovog moglo ukloniti hegemoniji kapitala? Kapital je ranjiv: samo mu ne treba dopustiti usredotočenje. Kapital treba raspršiti u narode ili životne zajednice.

Početak ovog osvrta bio je uvelike posvećen pitanju Božjeg očinstva spram ljudi. Međutim, Isus iz Nazareta je Božje očinstvo spram ljudi uzeo samo kao podlogu i opravdanje za zagovaranje povratka naše vrste iz civilizacije u prirodno ljudsko životno zajedništvo. (Isus je zatvorio nebo čim je Boga proglasio ocem. U Isusovu nebu nema nikoga i ničega osim Oca.) Tako je Isus iz Nazareta morao postupiti u svijetu, koji je vjerovao u božansko. On je i uz to bio izniman, neobičan i nepravovjeran prevratnik. Ljudima koji bi u naše vrijeme htjeli zagovarati životno zajedništvo dosta je da ustrajavaju na zajedništvu kao prirodnom stanju života. Pritom bi morali biti jednako gorljivi i jednako nepopustljivi kao što je u pitanju zajedništva bio Isus iz Nazareta. Pod cijenu života. Koliko dugo bi se kapitalizam i civilizacija trebali potezati našom vrstom i upropaštavati je?

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i svi moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Ovaj put to su političko stanje i novo geopolitičko usmjerenje Japana, koji je poslije Drugoga svjetskog rata imao važnu ulogu u razvitku tehnologije i u svjetskom gospodarstvu, iako ne i u geopolitici i zaštiti ili obrani. Tijekom minulog desetljeća uloga Japana u svijetu i njegova geopolitička silina ili dinamika vidno su se promijenile. Te promjene valja vezati uz novo američko uzimanje Kine kao gospodarskog suparnika i političkog protivnika Amerike i Zapada općenito. Japan je – kao dio „Zapada“, kojim je postao koncem devetnaestog stoljeća – od Amerike nedavno dobio novu zadaću.

Stanje i geopolitičko usmjerenje Japana ipak se ne mogu ocijeniti, ako se ne uvaži lom – doslovce lom, a ne slom – koji je Japan doživio 1945. godine. Japan je bio prelomljen ne samo teškim događajima, koji su ga naveli na vojnu predaju, nego i porazom od triju velikih sila (SAD, Sovjetskog Saveza i nacionalističko-komunističke Kine), koje je Japan prije napao te uvjetima mirovnog sporazuma, koji su mu nametnule SAD. Do tog loma je došlo malo više od godinu i pol otkad su prve japanske postrojbe dotaknule obale Australije kad se Japancima činilo, da će postati gospodarima Istočne Azije, Oceanije i Australije.

Kako je Japan nastao i kako je počeo? Oko trećeg stoljeća prije Isusa s azijskog kopna je na Japansko otočje doselio narod Jajoi, koji je donio uporabu željeza i koji se bavio zemljoradnjom, u opreci sa zatečenim narodom Jomon, koji se bavio lovom. Narod Jajoi se zbog pouzdane ishrane brzo množio pa je brojevno daleko nadmašio zatečeno pučanstvo. Od četvrtog do devetog stoljeća u Japanu su se mnoge kraljevine i brojni narodi ujedinili pod jednom, usredištenom vlasti, koju je prividno obnašao car Japana. Carska loza koja je tad uspostavljena vlada Japanom i danas, iako joj je uloga bila i jest uglavnom obredna. Car je 794. godine počeo stolovati u mjestu Heian-kyo, suvremenom Kyotu. To razdoblje Japana trajalo je do konca dvanaestog stoljeća. Iz tog „zlatnog razdoblja“ Japana potječe religija Japana, koja je smjesa izvornih običaja šinto i budizma.

U stoljećima koja su uslijedila vlast carske kuće bila je smanjena i djelomice prenesena prvo na građanske velikaše, a poslije na ratničke rodove i na njihove ratnike samuraje. U ratu 1180.-1185. godine između ratničkih rodova pobijedio je rod Minamoto, a predvodnik roda uzeo je naslov šoguna (nasljednog vojnog zapovjednika) i mjesto Kamakuru kao sjedište. Godine 1333. vlast je preuzeo rod Muromači. U tom su razdoblju ojačali područni gospodari rata, daimio. Japan je zapao u pravi građanski rat, iz kojega su ga izbavili daimio Oda Nobunaga i slijedno Tojotomi Hidejoši.

Po smrti Tojotomija 1598. godine vlast je preuzeo bajkoviti Tokugava Iejasu, koji je za sjedište uzeo Edo, današnji Tokyo i kojega je za šoguna postavio tadašnji car Azuči-Momojama. Šoguni iz roda Tokugava uveli su „plansko gospodarstvo“, održavali su mir i puku upriličili blagostanje, ali su uspostavili i održavali strogu podjelu na staleže te prekinuli gotovo sve doticaje Japana s vanjskim svijetom. [Tuđi trgovci su mogli trgovati samo na umjetnom otoku Cukišimi uz luku Nagasaki, a nadzor nad trgovinom su imali (protestantski) nizozemski trgovci, koji su odande uklonili (katoličke) portugalske i španjolske trgovce. U razdoblju vladavine Eda, velikaši su morali uzdržavati samuraje, koji su se morali pridržavati svojih pravila života i postupanja, ali koji nisu smjeli nositi oružje. Japan je imao 30.000 dobro odgojenih i dobro školovanih besposličara.]

Na ovom mjestu u osvrtu treba spomenuti Kinu ili Središnju kraljevinu. Kineska civilizacija uživala je velik ugled među okolnim narodima i vladarima. Ona je bila nedokučljiv uzor. Kinezi su se sa svoje strane ponosili svojom civilizacijom i vjerovali u svoj politički sustav. Kinezi su ostale narode vrjednovali po njihovoj sposobnosti svladavanja i uporabe kineskog slikovnog pisma. (Usto, Kinezi su uviđali, da bi pripadnici naroda koji su zemljopisno bili dalje od Kine mogli naučiti manje znakova složenog kineskog pisma, ali i to da su imali tamniju put.) Japanci su bili u prvom krugu oko Kine, ali su po drevnim Kinezima ipak bili manje vrijedni od njih. Japanske vlasti su sa svoje strane, unatoč gotovo potpunoj odvojenosti od svijeta pomno pratile što se događa u Kini, a nabavljene kineske knjige i prikupljeni kineski spisi su iz Nagasakija morali biti krijumice i žurno dopremljeni u prijestolnicu na uvid dužnosnicima.

Šoguni Tokugava su čvrsto držali vlast, iako su se nevolje množile u puku, ali i u političkom sustavu. Od Bitke kod Segahare 1600. godine i uspostave šogunata Tokugava do sredine devetnaestog stoljeća svijet se bio silno promijenio, bar utoliko što su europske pomorske sile bile kolonizirale svijet, uključujući Indiju i Kinu. Na red je bio došao i Japan. Američki pomorski zapovjednik Matthew Perry u srpnju 1853. godine doplovio je s četiri parna broda pred luku Edo (Tokyo) kao izaslanik američkog predsjednika Millarda Fillmorea i zatražio, da Japan otvori svoje luke za američke brodove. Perry se poslije prijema kod cara i prestolonasljednika povukao. Vratio se nakon šest mjeseci i uspio napraviti ugovor o pravu uporabe japanskih luka za američke brodove i trgovce.

(U morima oko Japana bilo je mnogo američkih kitolovaca, kojima bi dobro došlo uplovljavanje u japanske luke. Kitove se lovilo radi njihova ulja, koje je služilo kao gorivo za kućnu i javnu rasvjetu. Na nesreću lovcima na kitove, nafta je otkrivena u jednom potoku u državi Pennsylvaniji već 1858. godine, a proizvodnja nafte počela je 1859. godine, nakon čega je uglavnom prestala uporaba kitovog ulja za rasvjetu.)

Početkom devetnaestog stoljeća u japanske poslovne i učene krugove počela se uvlačiti nelagoda, zbog silnog napredovanja Europe putem Industrijske revolucije. Stoge se i u Japanu tražila promjena, rekao bih, političkog sustava. Seišisai Aizava u djelu Nove postavke (1825.) najavio je procvat Japana. Seišisai je u konfucijskoj predaji preslikavao kinesko poimanje države na Japan. Seišasai je govorio, da posebnost Japana ne dolazi od staleža samuraja, nego od neprekidnosti japanske vladarske loze.

Japan se počeo pripravljati za obranu od moguće navale Zapada. Priprava je uključivala prikupljanje novog znanja i nove tehnologije, reformu staleža samuraja, imenovanje vojnih zapovjednika po sposobnosti a ne po položaju u zajednici, novi način poticanja vojnih zapovjednika i novi način financiranja obrane. Vodeći japanski „stručnjak za obranu“ bio je Sakuma Šozan, koji je kao bogat baštinik prodao sav imetak i dobivenim novcem financirao vlastitu privatnu političku školu, u kojoj se polaznike poučavalo i topništvo i kineske klasike.

U javnoj raspravi o budućem usmjerenju Japana kristalizirala se izvorna i spasonosna zamisao: prihvatiti zapadno znanje i tehnologiju, a sačuvati japansku mudrost, japanski način života i baštinjene ljudske vrijednosti. Japan je odlučio uključiti se u svijet, koji se sve više preplitao unutar sebe, ali je uključenje izvedeno na japanski, a ne na zapadni način. Godine 1867. u Japanu je ukinut šogunat, a 1868. godine vlast je predana petnaestogodišnjem caru Meiđiju. Japan se otad žurno industrijalizirao, a samuraji su postajali poslovnim, administrativnim i znanstvenim predvodnicima. Japan je u samo četvrt stoljeća od početka svoje industrijske revolucije postao područnom, a na prelasku u novo stoljeće i svjetskom velesilom. Tad su počele nevolje susjednih država s Japanom. Četrdeset godina kasnije počele su nevolje svijeta s Japanom. Japan se upustio u imperijalizam i kolonijalizam po europskom uzoru.

U središtu gospodarstva i industrije Japanske carevine od početka brze industrijalizacije u razdoblju Meiđi bili su zaibatsu, privatni „uspravni“ karteli, koji su pod jednim krovom okupljali osiguravajuću kuću, banku, proizvodnu korporaciju i korporaciju za prodaju napravljenih proizvoda, koji su bili financirani kapitalom nakupljenim osiguravateljskim poslom. Zaibatsu su presudno utjecali na japansku unutarnju i vanjsku politiku, posebice nakon pobjede Japana u Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine i nakon više pobjeda Japana nad Njemačkom tijekom Prvoga svjetskog rata u okršajima vezanim uz dotadašnje njemačke tihooceanske posjede. U vremenu između svjetskih ratova zaibatsu su pomagali japanski militarizam i imali korist od japanskog osvajanja Istočne Azije sklapanjem unosnih ugovora s državom. (Riječ „zaibatsu“ znači financijska klika ili družba.)

Prostorno širenje i širenje utjecaja Japana počeli su u Koreji. Od 1910. do 1945. godine Koreja je bila dijelom Japanske carevine. Koreja je pala pod utjecaj Japana koncem devetnaestog stoljeća dokad je bila kineskom vazalnom državom. Japan i Koreja su do 1853. godine bili namjerno odijeljeni od svijeta. Koreja je ostala odijeljenom od svijeta do 1876. godine kad je s Japanom potpisala ugovor o svojem otvaranju. Poslije toga Japan se posvetio ratovanju protiv svojih obližnjih suparnika. Godine 1895. japanski obavještajci ubili su prkosnu kraljicu Koreje Min i uključili se u gušenje pobune korejskog seljaštva. Japan je pobijedio Kinu u Prvomu kinesko-japanskom ratu 1894.-1895. godine pa je Koreja nakratko postala samostalnom državom. Japan je potukao Rusiju u Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine i postao jedinom područnom silom. Korejski car Gojong se 1907. godine odrekao prijestola pa je Koreja po sporazumu 1910. godine postala japanskom kolonijom.

Japan je sustavno provodio japanjenje (japanizaciju) Koreje. Zabranio je uporabu korejskih naziva i imena te uporabu korejskog jezika. Nebrojene korejske umjetnine bile su opljačkane i odnesene u Japan. Brojne povijesne zgrade bile su ili djelomice ili potpuno razorene. Japan je već u Koreji otkrio svoje pravo lice. Međutim, Japan je u Koreji napravio potrebnu prijevoznu podlogu i izgradio industriju, proizvodi koje su trebali poslužiti daljnjem japanskom osvajanju Azije. Od 1939. godine i tijekom Drugoga svjetskog rata Japan je u Koreji unovačio pet i pol milijuna ljudi za potporu ratu. Mnogi Korejci su bili odvučeni iz vlastitih domova i stavljeni u vrlo teške radne ili ratne uvjete.

Poslije spomenutog Prvoga kinesko-japanskog rata Kina je Sporazumom u Šimonosekiju Japanu prepustila otok Tajvan i odrekla se prava na Koreju. Japan je pripojio Otočje Senkaku (kineski Diaoju) i pokušao uzeti poluotok Liaodong, ali su se tomu usprotivile Francuska, Njemačka i Rusija. U Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine Japan je Rusiji oduzeo Južni Sahalin. Mirovni sporazum potpisan je 1905. godine u Portsmouthu u Engleskoj nakon posredovanja američkog predsjednika Theodorea Roosevelta, koji je 1906. godine za svoj trud dobio Nobelovu nagradu za mir.

Dobro je na ovom mjestu u osvrtu pozabaviti se rusko-japanskim odnosno sovjetsko-japanskim odnosima. Prvo treba spomenuti japansko upletanje u Građanski rat u Rusiji, koji je trajao od siječnja 1918. do lipnja 1922. godine. Japanci su bili zauzeli velik dio ruskog Dalekog Istoka uključujući Sjeverni Sahalin. Sovjetske vlasti bile su uspostavile Dalekoistočnu Republiku, koja je slovila kao „samostalna“ država, ali koja je bila pod strogim nadzorom Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (RSFSR) i Ruske socijaldemokratske radničke stranke (RSDRP kasnije KPSS) te koja je trebala biti međupodručje između RSFSR i japanskih osvajača. Sovjetske vlasti su potjerale japanske napadače u studenomu 1922. godine. Japanski upad u ruski prostor bio je sračunat na potporu Bijelima u Ruskom građanskom ratu. Japanci su tim napadom preduhitrili združeni američko-britanski napad na ruski Daleki Istok. Iako je otprije postojao savez Japana i Britanije za suradnju u Tihom oceanu, Britanija je pripremala napad na Rusiju bez znanja Japanaca. Poslije Sovjetsko-japanskog sporazuma 15. svibnja 1925. godine japanske vojne postrojbe napustile su i Sjeverni Sahalin.

Valja spomenuti i Sovjetsko-japanski granični rat od svibnja do rujna 1939. godine. Japan je napao Sovjetski Savez, kako bi se dokopao južnog kraka Sibirske željeznice. Sovjetske postrojbe predvodio je budući maršal Georgij Žukov, koji je ranije kao bojnik bio časnik za vezu između Crvene armije i njemačkih tenkovskih postrojbi generala Heinza Guderiana, koje su i za Vajmarske republike u Sovjetskom Savezu uvježbavale „munjeviti rat“. Žukov je protiv Japana poveo i dobio prvi „munjeviti rat“ u povijesti ratovanja. Primirje je sklopljeno 15. rujna. Stupilo ja na snagu 16. rujna, a postrojbe Sovjetskog Saveza su 17. rujna 1939. godine ušle u Poljsku, 16 dana nakon ulaska njemačkih postrojbi. SSSR i Japan sklopili su 13. travnja 1941. godine Sporazum o izbjegavanje međusobnog napada i o neutralnosti. Tim sporazumom Staljin je Japanu dao slobodu djelovanja u Aziji, a Sovjetskom Savezu vrijeme za pripravu obrane od očekivanog napada Trećeg Reicha.

Tijekom Potsdamske konferencije koja je održana od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. godine američki predsjednik Truman je 26. srpnja u razgovoru nasamo obavijestio sovjetskog premijera Staljina, da SAD imaju „novo oružje iznimno velike razorne sile“ i da će to oružje uskoro uporabiti protiv Japana, kako bi skratile rat. Staljin se pretvarao da ne zna o čemu je riječ. Međutim, odmah po povratku u Moskvu Staljin se 3. kolovoza javio zapovjedniku sovjetskih snaga na Dalekom Istoku generalu Aleksandru Vasiljevskom i pitao ga koliko mu vremena treba za pripravu napada na Japan. Odgovor je glasio: „Jedan puni dan pa napad može početi 5. kolovoza!“ Dana 6. kolovoza SAD su svoje „novo oružje iznimno velike razorne sile“ spustile na Hirošimu.

Dana 8. kolovoza 1945. godine u 23 sata po prekobajkalskom vremenu sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov obavijestio je japanskog veleposlanika u Moskvi Naotake Satoa, da će od ponoći između osmog i devetog kolovoza SSSR biti u ratu s Japanom, iako je 5. travnja 1945. godine SSSR obavijestio Japan, da kani ponovo na godinu dana produžiti Sporazum o izbjegavanju međusobnog napada i o neutralnosti. Crvena armija je 9. kolovoza, na dan napada na Nagasaki, stupila u Mandžukuo, japansku paradržavu u Mandžuriji. Do 2. rujna oslobođeni su spomenuti dio Mandžurije, Unutarnja Mongolija i Sjeverna Koreja. SSSR je zauzeo cijeli Sahalin do 25. kolovoza, a Kurilske otoke do 1. rujna. Tako se SSSR temeljem Trumanove „povjerljive“ obavijesti Staljinu uvrstio među pobjednike rata i u Aziji.

U jesen 1945. godine Japan nije samo pretrpio slom, nego je doživio i golemo poniženje. Gospodarice japanske države poslije predaje japanske vojske bile su SAD. Upravitelj Japana sprva je bio general Douglas MacArthur, čiji su ljudi napisali novi japanski ustav, po kojemu je Japan smio imati samo slabu obrambenu vojsku. Japanski industrijski zavodi i pogoni bili su razoreni u ratu pa je neposredno poslije rata Japanu ostala samo mogućnost kućne proizvodnje ili „kućne radinosti“. General MacArthur bio je kanio raspustiti zaibatsu kao prijašnji oslonac japanskog militarizma.

Međutim, vodeći ljudi administracije predsjednika Trumana su uvidjeli, da je dotadašnju japansku opasnost zamijenila nova, sovjetska. SSSR je zavladao istočnom polovicom Europe, ali je svoj utjecaj nastojao proširiti na jug Europe, posebice na Balkan te na cijelu Aziju. Predvođeni prokušanim diplomatom Georgeom Kennanom, koji se dugo bavio sovjetskim pitanjem, američki vanjskopolitički ljudi su predložili jačanje zapadnoeuropskog i posebice njemačkog gospodarstva te gospodarstva Japana kao dviju brana daljnjem prodoru komunizma i širenju sovjetskog utjecaja.

Za Europu je bio upriličen Marshallov plan nazvan po Georgeu Marshallu, američkom državnom tajniku (1947.-1949.), koji je za rata pod predsjednicima Rooseveltom i Trumanom bio zapovjednik združenog stožera američke vojske. General MacArthur bio je prisiljen sačuvati zaibatsu, koji su ipak od obiteljskih korporacija postali javnim dioničkim družbama, a bili su i preimenovani u keiretsu. (Riječ „keiretsu“ znači prošireno ortaštvo ili proširena družba.) Ipak, unatoč promjeni američkog pristupa japanskom gospodarstvu, Japan je do danas ostao djelomice vojno i potpuno politički zaposjednut od SAD. Carevina izlazećeg sunca je poslušna Sjedinjenim Američkim Državama.

Japansko se gospodarstvo uz stvarnu pomoć Amerike brzo razvijalo i ono je u Americi imalo zajamčeno tržište. Japan je s vremenom postao svjetskom industrijskom radionicom. Japanci su postali vješti u stvaranju nove tehnologije, a bili su još vještiji u smišljanju („design“) proizvoda za tržišta. (Korporacije najčešće prodaju proizvode, a ne tehnologiju.) S vremenom su proizvodi japanske industrije bili preplavili i ostala tržišta počevši od europskog, koje je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća imalo golemu sposobnost kupnje proizvoda. Japansko gospodarstvo je putem izvoza svojih proizvoda nakupilo golem kapital, a japanska je država imala na raspolaganju zamjerne pričuve tuđeg novca. Amerika se koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća počela zaduživati u Japanu u godišnjim iznosima od oko 50 milijardi dolara. To je nastavila raditi i početkom osamdesetih godina. Japan je za Ameriku postao ozbiljnom opasnosti.

Američki predsjednik Ronald Reagan i predsjednik nadzornog odbora američkih Saveznih pričuva Paul Volcker počeli su voditi strogu novčarsku politiku s visokim temeljnim kamatnjakom, kako bi spriječili zaduživanje Amerike, na koje su Japanci bili računali. Međutim, na sastanku održanom 22. rujna 1985. godine u njujorškom hotelu Plaza sastali su se ministri financija Francuske, Japana, Njemačke, SAD i Ujedinjene Kraljevine. Ministri su „odlučili“, da se američki dolar obezvrijedi u odnosu na francuski franak, njemačku marku, britansku funtu i posebice u odnosu na japanski jen. Američko je tržište bilo gotovo zatvoreno za europske i posebice za japanske industrijske proizvode i stručne usluge. „Odluka“ ministara nazvana je Sporazum Plaza.

Posljedicom Sporazuma Plaza bio je poremećaj vrijednosti mnogog nacionalnog novca, što je nepovoljno utjecalo na svjetsku trgovinu i stvaralo potrebu za čestim ugovorima za stabilizaciju tog novca. Nazvana nenamjernom, a očito namjerna posljedica Sporazuma Plaza bilo je „Izgubljeno desetljeće“ u Japanu, koje je bilo označeno gospodarskom zbrkom i deflacijom ili ozbiljnim padom cijena. Sporazum Plaza pokazao je tko je gospodar Europi i posebice Japanu. Japan i danas mora slušati SAD.

Japan je pao u dodatne nevolje koncem devedesetih godina prošlog stoljeća neodgovornim ulaganjem u Jugoistočnu Aziju. U Istočnoj Aziji i u Jugoistočnoj Aziji 1997. godine izbila je financijska kriza, koja se iz Tajlanda brzo proširila cijelim područjem. Kriza je bila dosegnula i Jeljcinovu Rusiju. Poslovni ljudi područja bili su uzimali kratkoročne vanjske kredite, kako bi financirali dugoročne domaće poslove, kao što je podizanje stambenih i poslovnih zgrada. Krediti nisu bili uzimani za proizvodnju. Prije izbijanja krize mnoge japanske privatne banke ulagale svoj novac u tuđe nekretnine. Banke iz sustava keiretsu čupale bi zdrav novac iz svojih lanaca osiguranje-banka-proizvodnja-prodaja i isto ga ulagale u tuđe nekretnine. Kriza je jenjala do 2000. godine zahvaljujući golemom zahvatu Međunarodnog monetarnog fonda, ali je japanska država morala otkupiti dugove japanskih banaka pa je bila postala vlasnicom 70% (sedamdeset) japanskog bankarstva. Stoga je Japan i sad u velikoj strategijskoj i geopolitičkoj nedoumici. Japansko se gospodarstvo još nije oporavilo od dvaju spomenutih udaraca.

Američki političari razglašavaju, da je Amerika stalno ugrožena. U prvoj polovici prošlog stoljeća Ameriku je ugrožavao fašizam uključujući i japanski. Poslije sovjetske opće opasnosti došla je japanska gospodarska ugroza pa je Amerika tad morala prelomiti samo japansko gospodarstvo, a ne više i japansku državu. Sad je Amerika ponovo ugrožena. Najnovija opasnost za Ameriku je Kina.

Kad je riječ o razvikanoj trajnoj ugrozi Amerike valja naglasiti dvoje. Prvo, Amerika je navodno sad istovremeno oštro ugrožena od Irana i od nekih drugih islamskih država na Bliskom Istoku, od Rusije u Europi te od Kine svagdje u svijetu i posebice u Tihom oceanu. Okosnica obrane (probitaka) SAD na Bliskom Istoku je Izrael. To je u Europi Ukrajina, a u Tihom oceanu Tajvan. Drugo, SAD su uvijek za svoju „obranu“ stvarale saveze kao što je sad Atlantski savez ili kao što su od pedesetih godina prošlog stoljeća bili CENTO (Bagdadski ugovor) u Južnoj Aziji i SEATO u Jugoistočnoj Aziji. Za napad na Afganistan 2001. godine SAD su rabile Atlantski savez, a za napad na Irak 2003. godine „savez voljnih“.

Stoga je Americi i za suzbijanje kineske opasnosti i za mogući vojni okršaj s Kinom potrebna „družba voljnih“. Države u Tihom oceanu, koje su voljne udružiti se s Amerikom protiv Kine su nedvojbeno Južna Koreja, Filipini i Australija. Među takve države uvijek i svagdje spada Ujedinjena Kraljevina. Japan je već unovačen u protivkinesku družbu, ali svijet još ne zna koliko je ta država voljno, a koliko nevoljko ili prisilno članica družbe. Japan i Južna Koreja moraju slušati Ameriku, jer su te države još uvijek vojno i politički zaposjednute od Amerike.

Međutim, izmišljena ili stvarna kineska ugroza Amerike nosi nove zadaće Japanu. Amerika treba saveznice, jer se sama ne ufa stupati u ratove. S druge strane, Japan dosad nije bio pod zaštitom svojega, nego američkog militarizma. Nedvojbeno je to, da SAD sad od Japana traže stanovitu mjeru militarizacije. Tu mjeru je teško odrediti i Japanu i SAD, a pogotovo je u tu mjeru teško proniknuti ostatku svijeta.

Zanimljivo je to, da u Japanu nema javne rasprave, unatoč dvojbama u pitanjima (1) stupnja vojne suradnje sa SAD, (2) odnosa prema Kini koja je prva i u svemu dobromu golema susjeda Japanu i (3) ponovne militarizacije zemlje. Pogotovo nema silovite i široke javne rasprave, kakva se je u Japanu vodila od početka devetnaestog stoljeća do ukidanja šogunata. To je dokaz, da Japan nije slobodna i samostalna država. Možda je Japanu bilo lakše ukloniti šogunat i obnoviti carevanje, nego što će mu biti ukloniti američko gospodstvo. Nasreću, snaga Amerike brzo kopni.

Sudeći po mnogočemu, Japan objeručke prihvaća američki zahtjev. Taj zahtjev ipak stavlja Japan u veliku dvojbu. Međutim, japanska politika i geopolitika povijesno su podložne snažnim i naglim zaokretima. Dvojba političkih krugova Japana je u tomu, što oni ne znaju bi li novi snažan i nagao zaokret japanske geopolitike Japanu donio korist ili novu nevolju. Ako politički krugovi Japana ozbiljno uzimaju očito opće slabljene Amerike, možda prosuđuju, da bi im dobro došao vlastiti militarizam kad ozbiljno oslabi ili usahne američki.

Postupak militarizacije Japana tražit će toliko vremena, da bi tijekom tog postupka mogao nastati i novi svijet. Teško je očekivati, da bi u novom, vrlom svijetu bio prihvaćen ikakav i ičiji militarizam. Militarizam i ratobornost će pasti u prošlost čak i u Izraelu. Međutim, napast militarizma je u Japanu iznimno jaka, ako se uzmu u obzir japanska povijest i japanska politička misao, koja kao da zapovijeda snažne i nagle zaokrete i u unutarnjoj i u vanjskoj politici. Od Drugoga svjetskog rata u Japanu nije bilo takvog zaokreta.

Ipak, pri određivanju buduće japanske geopolitike treba uzeti u obzir to, da će se Japan kao i mnoge druge države uključujući SAD uskoro zateći usred Svjetske većine i da se Japanu prije toga valja osposobiti za opću, svjetsku suradnju naroda i država. Militarizam bi se ispriječio pred takvu suradnju.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi Indijom i njezinim ponovnim probojem među svjetske političke, gospodarske, vojne i ljudske velesile. Posebno se bavi načinom, kojim se Indija izbavila iz kolonijalne pokornosti i iz velikog siromaštva.

Prostor Indije bio je kao stvoren za provale i za osvajanje. Prvi dvonožni došljaci u Indiju bili su pripadnici vrste Homo sapiens. Oni su se, navodno, pojavili između 73000. i 55000. godine. Najraniji poznati ljudski ostatci u Južnoj Aziji stari su 30.000 godina. Prva stalna ljudska naselja u Južnoj Aziji nastala su oko 7.000 godina prije Isusa. Sjedilački život ljudi se počeo širiti oko 4.500 godina prije Isusa, što je postupno dovelo do uspostave izvorne civilizacije u dolini Inda, u današnjem Pakistanu i sjeverozapadnoj Indiji. Početkom drugog tisućljeća prije Isusa suše su prouzročile propast te civilizacije i raspršenje dotadašnjeg gradskog pučanstva okolnim prostorom.

U to su vrijeme indoarijska plemena u valovima prodirala iz Središnje Azije u Pundžab. U razdoblju 1500.-500. godine spjevane su Vede, najstarije hindusko sveto štivo, napisano na sanskritu, jeziku i pismu sastavljenom u svrhu čuvanja i širenja tog štiva. Vede su golema zbirka spjevova, filozofskih razgovora, mitova i obrednih napjeva. Indoarijske zajednice bile su strogo podijeljene na staleže: (1) učeni ljudi, svećenici i učitelji; (2) upravljači, dužnosnici i ratnici; (3) poljodjelski stručnjaci, seljaci i trgovci; te (4) obrtnici, radnici i sluge. S vremenom se indoarijsko pučanstvo raširilo po ravnici oko rijeke Gangesa. Oko 600 godina prije Isusa pojavila se šira, međupodručna kultura, koja je omogućila da se manje političke zajednice povežu u prostrane države. Pojavili su se i novi vjerski pokreti džainizam i budizam. Kasnije je budizam spregnut s ranijim područnim vjerama u hinduizam (hindustvo).

Koncem četvrtog stoljeća prije Isusa Čandragupta Maurija stvorio je dugovječnu Maurijsku carevinu (po riječi „paun“), koja je imala uspjele okršaje s vojskom Aleksandra Makedonskog. Čandraguptina carevina protezala se od Bengala preko cijele Indije do Afganistana. Utjecaj Indije tad se širio velikim dijelovima Azije. Od sedmog do jedanaestog stoljeća sastavljale su se i rastavljale indijske države. U jedanaestom stoljeću vladarska loza Čola osvojila je i krajnji jug Indije. U tom vremenu došlo je do procvata matematike (aritmetike i algebre) i tad je nastao indijsko-arapski sustav brojeva, koji je bio preuzet i na Zapadu.

Ubrzo je došlo do novog, islamskoga prodora u Indiju. Godine 1206. uspostavljen je Delhijski sultanat, koji je trajao duže od tri stoljeća. Godine 1526. – godine Bitke kod Mohača – Babur („Tigar“), vladar Uzbekistana i unuk Timura Velikoga, osvojio je gotovo cijelu Indiju i uspostavio Mogulsku carevinu (Mughalsku). Tad je počeo i snažan razvitak tehnologije i manufakture (rukotvorbe) dobara, što je uobičajeno u doba ratova. Međutim, taj se razvitak dogodio u neprikladno vrijeme, jer su u šesnaestom stoljeću naveliko počela europska prekooceanska osvajanja.

Europska prekooceanska osvajanja bila su skupni europski pothvat, u kojemu su sudjelovale sve europske atlantske velesile: Portugal, Španjolska, Engleska, Francuska i Nizozemska. Kako bi se uspostavio kakav-takav red u jagmi Europljana za tuđim prostorom, papa Aleksandar VI (Rodrigo Borgia ili Borja, 1492.-1503.) objavio je 1493. godine okružnicu Inter caetera (Između ostalih stvari), kojom je zemaljsku kuglu podijelio u portugalsku i u španjolsku polukuglu meridijanom (podnevnom polukružnicom), koji je pao 814 kilometara od Zelenoratskih otoka prema zapadu.

Podnevna polukružnica padala je posred Atlantskog oceana. Portugal i Španjolska su 1493. godine Papinu zamisao potvrdile Sporazumom u Tordesillasu. Tako su se Afrika te Indija, Jugoistočna Azija, Kina i Japan našli u području dodijeljenom Portugalu. Portugalci su doplovili do Indije već 1497. godine i počeli trgovati u luci Surat. Poslije su napravili uporište u području Goe, odakle je Družba Isusova hindusko pučanstvo privodila katolištvu. Prvi engleski brod doplovio je do Indije 1608. godine, iako je Elizabeta I (1558.-1603.) ranije neuspjelo slala svoje brodove u Indiju. Francuzi su prvo doplovili do Indije 1664. godine za vladavine Louisa XIV (1643.-1715.) i njegova prvog ministra Roberta Colberta (1661.-1683.), iako je već François I (1515.-1547.) poslao dva broda u Indiju, ali se poslije njihova isplovljenja iz luke Le Havre za njih više nije čulo.

Za razliku od Portugala i Španjolske, u kojima su kolonijalne pothvate predvodile i izvodile krune, u Engleskoj, Nizozemskoj i Francuskoj osvajanje prekooceanskih zemalja bilo je prepušteno ovlaštenim privatnim tvrtkama: engleskoj East India Company (1600.), nizozemskoj Verenigde Oostindische Companie (1602.) i francuskoj Compagnie française pour le commerce des Indes orientales (1664.).

[O snazi ovlaštenih korporacija dobro svjedoče mogućnosti Verenigde Oostindische Companie. Ona je imala gotovo 5.000 brodova, a u Aziju je na posao bila uputila gotovo milijun ljudi. Imala je 10.000 vojnika i najamnika, koji su štitili mornare i trgovce. Verenigde Oostindische Companie bila je zauzela Australiju (prvo nazvanu New Holland), imala je posjede u Sjevernoj Americi – New York se prvo zvao New Amsterdam – i zauzela Indoneziju, u kojoj je luka Džakarta bila preimenovana u Bataviju po pokrajini Batavija (Betuwe) u Nizozemskoj.]

U Indiju su se za naklonost islamskih vladara borili britanska East India Company i francuska Compagnie française pour le commerce des Indes orientales. One su se konačno međusobno vojno sukobile u Bitci kod Plasseyja (Palašija) 1757. godine. Pobijedile su engleske postrojbe, koje je predvodio Robert Clive (1725.-1774.) te koje su sebi podložile i dotadašnju francusku saveznicu Mogulsku carevinu. Tako je privatna tvrtka East India Company postala gospodaricom Indije, u kojoj je upravljala politikom i gospodarstvom, vojskom i policijom, pravosuđem i školstvom.

Posebno prljavu i opaku ulogu East India Company (EIC) izvela je u Kini. Ona je prisilila kineske vlasti da uvoze opijum, a za dobiveno zlato ona je jeftino kupovala čaj, koji je skupo prodavala u Indiji i Europi. EIC je upriličila dva „opijumska“ rata 1839.-1832. i 1856.-1860. godine. U Prvomu opijumskom ratu britanski željezni parni brodovi učas su potopili drveno carsko brodovlje, a na kopnu je bilo ubijeno više od 300.000 Kineza. Godine 1844. nizozemski kralj Willem II poslao je pismo japanskom šogunu Tokugawa Iejoshiju, u kojemu je tražio, da Japan otvori svoje luke za zapadne trgovce, ako ne želi da ga zadesi zla kob Kine.

Vlast EIC nad Indijom bila je dozlogrdila i Indijcima i Britancima. Indijci su podigli veliku pobunu protiv East India Company 1857. godine. Britanija je 1858. godine oduzela EIC ovlast da upravlja Indijom te stavila Indiju pod britanski krunu i time okončala sramotnu vladavinu jedne privatne korporacije nad golemim indijskim prostorom i nad tadašnjih oko 200 milijuna Indijaca.

Vladavina krune nad Indijom bila je nešto blaža od vladavine EIC, ali je ipak bila teško podnošljiva Indijcima. Britanska vlada je u upravni ustroj Indije uključivala ponajviše Parse ili Farse, koji su u osmom stoljeću od poislamljenja pobjegli iz Irana u indijsku pokrajinu Gudžarat. Međutim, britanske vlasti su tražile od svojih podanika Indijaca, da se u sklopu britanske vojske bore u Prvomu svjetskom ratu, koji je bio tuđi, europski rat. Britanija je istom koncem rata imala vojsku od 240.000 vojnika, a plaćena dobrovoljačka indijska vojska imala je početkom rata oko 250.000 vojnika. U ratu je izravno poginulo više od 11.000 Indijaca, a ranama je podleglo još 4.000 vojnika. Nestalo je 13.500 indijskih vojnika, a bilo ih je ranjeno gotovo 52.000. Indijski vojnici su se borili u Egiptu, Singapuru i Kini.

Poslije Prvoga svjetskog rata indijski intelektualci, koji su mahom bili školovani u Engleskoj povezali su se u političku stranku Indijsku narodni kongres (Kongres) i počeli borbu za samostalnost Indije. (Kongres su osnovali Škoti, koji su živjeli u Indiji.) Predvodnik pokreta otpora ili građanskog neposluha bio je Mahatma Gandhi, pravnik koji je bio školovan u Engleskoj. Jedan od poteza Kongresa bilo je odbijanje Indijaca da se uključe u Drugi svjetski rat. Otpor uključenju Indijaca u rat bio je tako žestok, da su britanske vlasti pristale, da Indijci samo brane Indiju, ako je Japan bude napao.

Drugi svjetski rat je financijski iscrpio Britaniju, koja je bila nakupila golem ratni dug. Ona nije bila u stanju održavati prijašnju političku i policijsku stegu nad pobunjenim Indijcima. Britanija je odlučila dati Indiji samostalnost, ali je prije podijelila potkontinent, koji je stoljećima bio političkom cjelinom. Dva rubna dijela Indije s muslimanskim pučanstvom postali su državom Pakistan, koja je s istoka i zapada stezala golem sjeverni dio potkontinenta, u kojemu je kao i u ostatku potkontinenta živjelo hindusko pučanstvo. Taj dio je pripao Republici Indiji. Cijeli potkontinent se osamostalio 1947. godine. Godine 1971. Istočni Pakistan se osamostalio u državu Bangladeš u ratu, u kojemu je sudjelovala i Indija.

Za razliku od goleme većine bivših europskih kolonija u Africi, Indija nije postala neokolonijom. Indija se sprva štitila suradnjom sa Sovjetskim Savezom, koji je Indiji pomogao stvaranje teške industrije. Ubrzo poslije osamostaljenja Indije utemeljen je Pokret nesvrstanih država, država koje nisu kanile postati socijalističkim zemljama niti su pristale biti pod nadzorom zapadnog kapitala i zapadnih korporacija. Zanimljivo je to, da su se i druge dvije glavne utemeljiteljice novog pokreta, Indonezija i Egipat, uspjele othrvati navali neokolonijalizma. Pokret nesvrstanih država nije bio samo politička ustanova, nego se među pripadnicama Pokreta razvila trgovinska, tehnološka i industrijska suradnja. (Pokretu je pripadala i Jugoslavija, koja je u ostalim zemljama Pokreta imala važna izvozna tržišta.)

Indija se pod predvodništvom premijera Džavaharlala Nehrua posvetila uklanjaju životnih nevolja indijskog pučanstva. Prva zadaća bila je proizvoditi čim više hrane, jer su nestašica hrane i glad ozbiljno prijetili i Indiji i mnogim drugim državama. Indija je rano prihvatila sudjelovanje u zapadnim dobrotvornim pothvatima za stvaranje vrsta riže, koje su otporne na nametnike, a koje daju i velik prinos. (Pedesetih godina se na Zapadu, po Malthusu, pisalo da će do kraja stoljeća Indijci pomrijeti od gladi, jer Indija ima visok prirodan priraštaj pučanstva bez primjerenog rasta proizvodnje hrane. Koncem prošlog stoljeća Indija je počela izvoziti rižu, a sad je najveća izvoznica riže i izvozi 20 milijuna tona riže godišnje u oko 150 zemalja.

Druga zadaća Indije bila je briga za zdravlje ljudi, koji obolijevaju i zbog siromaštva i zbog slabe hranidbe. Indija se pobrinula, da razvije proizvodnju lijekova. Koncem prošlog stoljeća indijske korporacije su proizvodile gotovo sve lijekove, koje rabi pučanstvo, a tijekom pošasti koronavirusa Indija je postala važnom svjetskom proizvođačicom cjepiva i zaštitnih sredstava.

Indija je stupila u žestoku borbu za stvaranje vlastite tehnologije u svim gospodarskim područjima, što se prvo očitovalo u snažnoj proizvodnji programskih sustava za računala, prijenosne telefone, oružje, svemirske pothvate i komunikacije. Međutim, Indija se posebno iskazala primjernim svemirskim programom. (Indijci imaju snažne i gipke matematičke umove.) Za razliku od kineskih raketa za zabacivanje satelita u Svemir, indijske rakete rabe čvrsto, a ne tekuće gorivo, koje stvara teško rješljive nevolje u pripravi zabacivanja satelita. (Prve domaće satelite Indija je rabila za nastavu putem satelitske televizije, jer Indija nije imala mrežu za raspačavanje električne struje: veliki gradovi su imali svoje elektrane, a u selima su školski televizori bili napajani baterijama, koje je Indija proizvodila u golemim količinama i koje su škole mogle kupiti budzašto.)

Indijci su se sedamdesetih godina prošlog stoljeća posvetili izvozu projekata u teškoj industriji i energetici. Oni su spočetka rabili sovjetsku tehnologiju, ali su s vremenom razvili i svoju pa su diljem Azije i Afrike pravili rafinerije, termoelektrane, željezare i čeličane. Za prodaju projekata u islamske zemlje indijske korporacije su novačile muslimane. Usto se zna, da su Indijci spretni i domišljati trgovci.

U novije vrijeme Indija je zaštićena članstvom u BRICS-u, kao što je prije bila zaštićena članstvom u Pokretu nesvrstanih država. Indija i sad putem BRICS-a nastavlja politiku nesvrstavanja. Zemlje BRICS-a sad proizvode 42% svjetske hrane, pri čemu su velike izvoznice hrane Rusija, Indija i Brazil. Države BRICS-a troše 40% hrane proizvedene u svijetu, jer neke od mnogoljudnih zemalja BRICS-a (Saudijska Arabija, Egipat, Iran) ne proizvode veće količine nasušne hrane.

Ipak, Indija koja brzo raste i koja se brzo razvija nije bez nevolja. Jedna od nevolja Indije je to, što ona pošto-poto i na vrat na nos nastoji imati velik politički utjecaj u „Indopacifiku“, Aziji i Africi. Umjesto da kao Kina zatomi velike geopolitičke zamisli pri suradnji s ostalim državama, Indija želi ne samo postati važan geopolitički čimbenik, nego u tomu želi i nadigrati Kinu, s kojom kao i s Pakistanom ima graničnih okapanja. Umjesto da predano provodi svoju nacionalnu misao vodilju u priličenju suradnje s drugim zemljama, Indija se stalno osvrće na Kinu. Indija pritom sudjeluje u snubljenju Amerike, koja bi trebala biti određenom protivtežom Kini, iako je Indija kao dio BRICS-a jedan od oslonaca Globalne većine, koja je inačica američkoj hegemoniji. Po meni, za Indiju je presudno važno, da riješi svoje granične prijepore – koji su dio baštine kolonijalizma – upravo kako bi postala sposobnom za slobodno vođenje vanjske politike.

Za indijsku geopolitiku treba imati razumijevanja. Indija je od nekadašnje političke i gospodarske velesile u razdoblju od Maurijske carevine do Mogulske carevine „preko noći“ postala pokornom kolonijom, ali se minulih desetljeća ponovo prometnula u velesilu. (Takve političke uspone i padove imao je i njemački narod, koji se smatrao arijskim.) Indiji se teško snaći u svijetu koji se upravo sad bjesomučno mijenja, zahvaljujući i rastu Indije. Stoga se čini, da kolebanje indijske geopolitike dolazi i od toga, što Indija još nije objavila svoju nacionalnu misao vodilju ili strategiju. Svijetu su nepoznate indijska državna i indijska nacionalna strategija.

(Za razliku od Indije, Kina je uvijek – osim u „stoljeću“ poniženja od Prvoga opijumskog rata do proglašenja republike 1. siječnja 1912. godine – bila velesilom, Središnjom kraljevinom. Kina je postala velikom civilizacijom, a Kinezi velikim narodom, jer su na vrijeme napravili vlastitu velebnu političku i prijevoznu podlogu. Sad Kina stvara trokontinentalnu prijevoznu podlogu, kako bi se mogla uspostaviti opća suradnja među narodima i njihovim državama. To je misao vodilja kineskog pristupa geopolitici.)

Indijom sad vladaju Bharatiya Janata Party (Indijska pučka stranka) i premijer Narendra Modi. Stranka je odana političkoj misli hindustva (hindutva), koja uključuje kulturno opravdanje hinduskog nacionalizma i uspostavu hinduske hegemonije u Indiji. Znak Stranke je cvijet biljke lotos, koji u Indiji ima i kulturni i vjerski smisao. Lotos su rabili hinduski nacionalisti kao znak borbe protiv Britanskog Radža. (Danas i u Turskoj vladaju vjerski usmjerena Stranka pravde i razvitka, koja je slična Indijskoj pučkoj stranci i predsjednik Erdogan, koji je također iznimno snažan predvodnik.) Većina članica BRICS-a ima jake predvodnike: premijera Modija, premijera Etiopije kršćanina Abiya Ahmeda, predsjednike Putina, el-Sisija, Ramaphosu i Lulu, prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, a Kina i Iran imaju jake predvodničke sustave, koji neizostavno stvaraju snažne predvodnike.

Budući da su pravi predvodnici velika rijetkost i u velikim narodima – kakvi su sadašnji prvaci u američkoj, britanskoj, francuskoj i njemačkoj politici? – pitanje je, hoće li Indija poslije sedamdeset četverogodišnjeg Narendre Modija dobiti njemu dostojnog slijednika. Može li se Indija vratiti u politiku sitnih i suvišnih međustranačkih svađa, kakve su označile razdoblje od odlaska iz politike Džavaharlala Nehrua do uspona Narendre Modija?

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi zamisli o preobrazbi Europske zajednice u Europsku uniju i posljedicama provedbe te zamisli za Europu i za svijet. Posljedice europske preobrazbe su propadanje Europe i prestanak Europe kao važne političke i gospodarske sastavnice svijeta. Te bi se posljedice dogodile i bez sadašnjeg uključenja Europske unije u Rat za Ukrajinu. Propadanje Europe postalo jer očiglednim, kad je Unija 2014. godine počela određivati političke i gospodarske kazne Rusiji. Te kazne nisu kaznile Rusiju, nego su bile sredstvo samokažnjavanja Unije.

Utemeljenje Europske zajednice bila je izvorna europska zamisao. Zajednica je trebala spriječiti i spriječila je izbijanje novoga europskog i trećega svjetskog rata. To je Zajednica postigla zamjenom političkih prijetnji i ratovanja dijalogom i suradnjom. Takva je bila Europska zajednica, a sad slaba Europska unija stalno nekomu prijeti te želi, podupire i potpiruje rat. Nasuprot zametanju u Europi zamisli o utemeljenju Europske (gospodarske) zajednice, zamisao o preobrazbi Zajednice u Uniju došla je iz Amerike. Tu je zamisao objeručke prihvatila ponovo ujedinjena Njemačka, koja se lakomisleno ponadala, da će ona u ime Amerike preuzeti nadzor nad Europom i tako postati Četvrtim Reichom. Ipak, Amerika je za predvođenje Unije izabrala Bruxelles, a ne Berlin.

Preinaka Europske zajednice u Uniju nije bila dar Njemačkoj, nego nastavak jačanja američke hegemonije u Europi. Americi (i kapitalu Dijaspore) nije bilo dovoljno poslijeratno političko i vojno zauzimanje Zapadne Europe. Na red za uništenje došli su gospodarstvo i ljudskost cijele Europe, a ne samo zapadne. Zapad se je nakon sloma komunizma i Istočnog bloka protegnuo i na ostatak Europe, koji je uključivao i Rusiju do pojave Vladimira Putina u ruskoj politici.

Na katolički Božić 1991. godine došlo je do raspuštanja Sovjetskog Saveza, koji je za utjehu Rusiji bio olako zamijenjen Zajednicom neovisnih država. Međutim, prije tog raspuštanja, već 10. prosinca 1991. godine u Maastrichtu u Nizozemskoj održana je Međuvladina konferencija tadašnjih 12 članica Europske zajednice, na kojoj je odlučeno, da se Zajednica prometne u Uniju. Danska se nije složila s izvornim nacrtom Sporazuma u Maastrichtu, ali je 7. veljače 1992. godine isto u Maastrichtu prihvatila neznatno izmijenjen izvorni sporazum pa je mogla biti donesena odluka, da se Zajednica 1. studenoga 1993. godine pretvori u Uniju. Takav slijed događaja bio je nedvojbeno omogućen ponovnim ujedinjenjem Njemačke (Deutsche Wiedervereinigung). Europska unija je uz pomoć Njemačke trebala za Ameriku čvrstim stiskom držati cijelu Europu.

Doprinos Njemačke ujedinjavanju Europe postupno se povećavao. Helmut Kohl, koji je u času nastanka Unije kao savezni kancelar bio u dvanaestoj godini svoje službe, bio je neosporno čovjek Zajednice. Takav je bio i Gerhard Schröder, koji je naslijedio Kohla koncem 1998. godine i služio do 2005. godine. Ipak, za kancelara Kohla obavljena je priprava za uvođenje eura (€) kao zajedničkog novca većine članica Unije, koji je uveden 1. siječnja 1999. godine. Uvođenje eura bio je prekoatlantski zahvat i važan vidik „euroatlantske integracije“.

Za svoj udio u uvođenju eura njemački financijski dužnosnik Horst Köhler je prvo nagrađen položajem direktora Međunarodnog monetarnog fonda (2000.-2004.), a zatim položajem saveznog predsjednika Njemačke (2004.-2010.). Predsjednik Köhler je iznenada podnio ostavku na svoj položaj, zbog prijepora koji je izazvao tvrdnjom, da njemačka vojska treba biti uključena u inozemne vojne zahvate, unatoč činjenici, da je kancelar Schröder 2003. godine odbacio američko traženje, da se Njemačka uključi u napad na Irak. (Köhlerova izjava je u njemačkoj javnosti shvaćena kao odustajanje od poslijeratne njemačke vojne doktrine obrambenog rata, kojoj je Njemačka bila odana poslije Hitlerovih napadačkih ratova u Europi, koji su i biološki unazadili njemački narod.)

Međutim, uloga Njemačke u europskim poslovima se iznenada promijenila i povećala izborom Angele Merkel za saveznu kancelarku, koja je tu dužnost obnašala od 2005. do 2021. godine. Kancelarka je bila osoba Unije. Dana 13. prosinca (na blagdan sv. Lucije) 2007. godine napravljen je Lisabonski sporazum o daljnjoj preobrazbi Europske unije. Tim su sporazumom dopunjeni Sporazum iz Maastrichta (1992.) te Rimski sporazum (1957.) i Sporazum o uspostavi europske atomske zajednice (EUROATOM). Lisabonskim sporazumom napušteno je jednoglasno odlučivanje u nekim tijelima Unije i uvedena tropetinska većina za odlučivanje u najmanje 45 područja vladanja Unijom. Europski parlament dobio je veće ovlasti te su utemeljeni položaj stalnog predsjednika Europskog vijeća i položaj visokog predstavnika Unije za vanjske i sigurnosne poslove. Uvedeno je pravo članica Unije, da je napuste i određen postupak napuštanja Unije. (Predsjednika Europskog vijeća bira sâmo Vijeće i to na dvije i pol godine s mogućnosti jednokratnog produženja.)

Lisabonski sporazum bio je nadomjestak za pobačeni Ustav Europske unije, koji je pripravljan od 2001. godine te koji su francuski glasači odbacili većinom od 55% glasova na referendumu održanom 29. svibnja 2005. godine, a nizozemski građani na referendumu održanom 1. lipnja iste godine većinom od 61% glasova.

Njemačka je za kancelarske službe Angele Merkel nastojala stegnuti monetarnu politiku ostalih članica Unije i na taj način kočiti njihov gospodarski rast i razvitak. Članice se nisu smjele godišnje zadužiti više od 3% ukupnog domaćeg proizvoda ni za poticaje gospodarstvu. To nije odveć pogađalo Njemačku, koja je imala obilje privatnoga ulagateljskog kapitala. Takav pristup imao je vrhunac 2014. godine u teškoj vladinoj dužničkoj krizi u Grčkoj. Sputanost europske monetarne politike znatno je pridonijela ukupnom nazadovanju Europske unije, u kojoj se stanje počelo ozbiljno pogoršavati upravo 2014. godine uvođenjem političkih i gospodarskih kazni Ruskoj Federaciji.

(Tko je Angela Merkel? Rođena je 1954. godine u Hamburgu u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj u obitelji evangeličkog pastora. Dok je Angela Merkel bila dijete njezina se obitelj preselila u Istočnu Njemačku, u vrijeme kad su istočni Nijemci dovodili u pogibelj vlastiti život, kako bi pobjegli u Zapadnu Njemačku. Merkel je 1986. godine stekla doktorat u području kvantne kemije i radila kao istraživačica u tom području. Merkel se u politiku uključila uoči Istočnonjemačke revolucije 1989. godine. Poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine Merkel je kao štićenica Helmuta Kohla izabrana u Bundestag. Kao njemačka kancelarka služila je 16 godina. Odigrala je važnu ulogu u uklanjanju Helmuta Kohla iz vodstva Demokršćanske stranke i iz njemačke politike. Pomogla je uklanjanje s mjesta glavnog tajnika stranke i Wolfganga Schäublea, kojega je na tom mjestu i naslijedila. Angela Merkel je znatno pridonijela čvrstom američkom nadzoru nad Unijom. Po meni, Angela Merkel je obavljala tuđi posao.)

Što je Europa i kakva je ona? Europom je od Isusova vremena gotovo pet stoljeća vladala Rimska carevina. Potkraj rimske vladavine u Europu su s istoka i sa sjevera nahrupila brojna plemena. Ta su se plemena premještala Europom i poslije sloma rimske vlasti. Primjerice, Vizigoti („zapadni“ Goti) su doprli ne samo do Iberijskog poluotoka, nego se bili prisiljeni premjestiti se u Sjevernu Afriku. Međutim, unatoč selidbi i premještanju, doseljena plemena su s vremenom prigrlila određene prostore, koje su počela smatrati svojim, a djelomice su sačuvala i svoje jezike, po kojima su se međusobno razlučivala.

Od jedanaestog stoljeća, kad su se počele uspostavljati europske kraljevine, jamačno se moglo govoriti o europskim narodima, kao što su bili Franci, Sasi, Austrijanci, Česi, Hrvati i Mađari, a da se ne spominje stare domaće, sjedilačke narode kao što su bili Rimljani, Germani, Grci, Gali, Britoni (od kojih su nastali Velšani, Kornvalci i Bretonci), izvorni narodi Iberijskog poluotoka i Longobardi (Lombardijci). Narodi su živjeli jedni uz druge, ali su čuvali svoju posebnost i istovjetnost. (Na galskom jeziku riječ „german“ značila je susjed.)

Stoga se može reći, da je Europa bar donedavno bila starosjedilački, a ne useljenički kontinent za razliku od Amerike, koja je dugo bila useljenička zemlja. Pohvale je vrijedna odluka američkih useljenika 1776. godine, da postanu narod, ali riječ je o narodu koji je sad star samo 248 godina. Ipak, Europa se minulih desetljeća temeljem urote svjetskog kapitala postupno pretvara u useljenički kontinent ili useljeničko kopno.

U Europi je otvoreno pitanje identiteta, istovjetnosti ili pripadnosti. Hoće li doseljenici nastojati imati dvije pripadnosti: pripadnost domovini iz koje su potekli i pripadnost prostoru u kojemu su se milom ili silom zatekli? Europa kao cjelina nema svoju istovjetnost ili identitet, jer su dosad istovjetnost imali europski narodi. „Europljani“ prije nisu postojali, iako bi američka politika htjela, da Europljani sad naglo nastanu, kao što su Amerikanci prije naglo nastali od useljenika. Američki useljenici su dolazili kao pojedinci, koji se – kako bi postali Amerikancima – nisu trebali odreći pripadnosti svojim dotadašnjim narodima (u Europi ili u Africi), koje su očito već bili napustili.

Europa se utrkuje s vremenom. Hoće li Europa postati useljeničkim kontinentom? Hoće li se Europska unija stići preobraziti u novu europsku zajednicu naroda, koji bi nevoljnim doseljenicima mogli pružiti svoj nacionalni identitet i jednoznačnu pripadnost svojem prostoru? Europa ne može useljenicima pružiti identitet, a europski narodi bi to još mogli. Ljudima teško pada biti bez identiteta i pripadnosti, ali kapitalu to odgovara, jer je životno zajedništvo zapreka raspršenju naroda ili životnih zajednica u samožive potrošače. Svjetskom privatnomu kapitalu smetaju pripadnost, identitet i zajedništvo ljudi. Treba li Europa ostati bez ikakve istovjetnosti?

Za rješenje svojih pitanja i za izlazak iz svojega jadnog stanja Europa ne treba tuđi savjet. U Europi se treba javno govoriti o svemu što tišti njezine narode i njezine ljude, uključujući nove useljenike. Dijalog s useljenicima je isto važan. Oni često prosvjeduju ili nasilno postupaju, jer se s njima ne razgovara. Dijalog i diplomacija mogu Europu izvesti na put poboljšanja. Čini se, da je po američkom naputku diplomacija u Europi gotovo usahnula. Europa treba otvoriti dijalog i unutar sebe i s vanjskim svijetom te prestati stalno nekomu prijetiti.

Kakvo je sadašnje stanje Europe? Najupadnija značajka stanja Europe, koja je dugo bila svjetskom radionicom, je iznenadna deindustrijalizacija njezina gospodarstva. U Europi je smanjen broj djelatnih proizvodnih grana. Skučen je sastav cijelog gospodarstva. Nestaju i znanstvena i tehnološka podloga. Izumiteljstvo slabi. U Europi nema korporacija, koje su svjetske predvodnice u svojim industrijskim ili uslužnim granama.

Dobru sliku gospodarstva Unije pruža stanje njemačkog gospodarstva, koje je dugo prednjačilo u Europi i znalo biti „svjetskom gospodarskom lokomotivom“. Zbog skupoće energenata, njemački industrijski proizvodi su sve manje konkurentni na svjetskim tržištima. Krivnju za sadašnje stanje njemačkog i europskog gospodarstva nedvojbeno snosi Amerika, jer je ona opsjednuta opasnosti, koja joj navodno prijeti od Rusije pa je nasilno Europu gospodarski odvojila od Rusije. Pitanje je, koliko dugo može trajati propadanje Europe i posebice Njemačke.

Prije Potsdamske mirovne konferencije (srpanj-kolovoz 1945.) Rooseveltov dugogodišnji ministar financija Henry Morgenthau predlagao je, da se Njemačku silom pretvori u poljoprivrednu zemlju. Nasreću, Morgenthau je smijenjen uoči Konferencije pa se njegov naum nije ostvario. Oprečno tomu, George Kennan, koji je bio strateg Ministarstva vanjskih poslova SAD, zagovarao je brzu obnovu i reindustrijalizaciju gospodarstava Njemačke i Japana kao najbolje zaštite SAD i kapitalizma. To što Morgenthau nije imao priliku napravili u Potsdamu, napravili su neokonzervativci pod predsjednicima Obamom, Trumpom i Bidenom. Njemačka i Europa se opako i nepovratno deindustrijaliziraju: korporacijama je vrlo teško povratiti izgubljena tržišta. To što prije nije napravljeno vojnim i političkim sredstvima sad je napravljeno naoko gospodarskim sredstvima.

Njemačka je sad (putem EU) pokorna Americi: politički, gospodarski, vojno i ideološki. Njemačka se u takvom položaju ne nalazi prvi put u svojoj povijesti. Ipak, vremena njemačke pokornosti su se u prošlosti redovito izmjenjivala s političkim propinjanjem Njemačke nad okolne narode. Tako bi Nijemci naizmjence bili pokorni carskom Rimu i služili mu, a zatim bi slali svoju vojsku da osvoji Rim i Italiju. (Nijemci su imali i Drang nach Süden, a ne samo Drang nach Osten.) Njemačka se politika kolebala i prema Rimskoj crkvi: njemački su vladari ili bili pokorni Papi ili su nastojali prisvojiti papinske ovlasti. Čak je i carski kancelar Otto von Bismarck od 1871. do 1878. godine – od krunidbe njemačkog cara Wilhelma I u Versaillesu do Berlinskog kongresa – vodio Kulturkampf protiv pape Pija IX. Njemačka je poslije Drugoga svjetskog rata bila podijeljena u četiri zasebna područja pod upravom četiriju velikih sila, ali se je 1990. godine ipak ponovo ujedinila. Sad je njemačka politika u dvojbi glede američke politike prema Europi i uloge usredotočenoga svjetskog kapitala.

Kolebanje njemačke politike od strpljivog pokorničkog rada do usiljenog i kratkotrajnog gospodstva i natrag presudna je značajka njemačke političke misli. (To su pokazali uspon i pad Trećeg Reicha.) Međutim, njemačka politička misao uvijek je bila mjesna, unutareuropska i pokrajinska odnosno provincijska. Takve nisu bile engleska, francuska i američka politika, jer su Engleska, Francuska i Amerika zemlje na obalama oceana, a Njemačka izbija na zatvoreno Baltičko more. „Pitanje je sad“: Kad će se njemački narod propeti iz sadašnje pokornosti svjetskom kapitalu i neokonzervatizmu te kao veliki i središnji europski narod prokrčiti Europi novi put? Prije rasapa Unije ili poslije?

Europska unija je sad u vrlo teškom stanju i još se nije počela odupirati hegemoniji Amerike kao sluškinje svjetskog kapitala. Međutim, izvan Europe je otpor svjetskom, kozmopolitskom kapitalu u punom jeku. Europa će se nedvojbeno uskoro priključiti tom otporu, iako je preveć slaba da bi ga sama počela. Svjetska antiamerička revolucija Globalne većine predvođene Kinom već teče. Ta će revolucija ograničiti i silu svjetskog privatnoga kapitala, koji sad vlada Amerikom. Stoga, europski narodi trebaju svoj pogled vinuti izvan Europe, pogledati što se događa u svijetu i pravo prosuditi svoju provincijsku politiku, koja ih je sapela u neprijateljstvo prema Rusiji.

Zato valja očekivati i novo europsko buđenje. Val oslobođenja svijeta od američke hegemonije zapljusnut će i Europu. Vrijeme europskog gospodstva nad svijetom već je minulo pa će Europi dobro doći uključenje u Globalnu većinu, jer se u Globalnoj većini ne može pojaviti novi hegemon, koji bi zamijenio Ameriku. Europa treba ispod američke hegemonije prebjeći u Globalnu većinu. Usto, čini se i da slabi izlišna želja Amerike, da i nadalje vlada globaliziranom svijetom, koji sad sastavljaju probuđeni stari i krepki novi narodi. Za pojavu novog hegemona bilo bi potrebno novo veliko usredotočenje svjetskog kapitala, koji je nasreću zauvijek raspršen po Globalnoj većini, koja će i Europu osloboditi američke hegemonije.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi vlasti, koju su nad SAD skupno uspostavili Dijaspora, Izrael i domaći Židovi. Politika se u Americi ne vodi za napredak zemlje, za probitke države ni na dobrobit naroda, nego za sve veće nakupljanje kapitala. To vrijedi i za unutarnju politiku i za vanjsku. Stoga se stanje u Americi vidno pogoršava, a položaj Amerike u svijetu stalno slabi.

Do takvog stanja Amerike došlo je zato, što je Amerika kapitalistička država. U takvim državama ne vladaju „čovjekoliki“ vladari kao što su knezovi, kraljevi, carevi, predsjednici, predstavnička tijela ili skupine visokih vojnih časnika, nego nakupljeni privatni (skriveni) kapital. Kapital vlada tako, što političari – koji bi politiku trebali voditi odgovorno i za narod – vođenje politike ustupaju kapitalu i to sebi na korist. Nijedna zemlja ne može bez politike pa u kapitalizmu politiku vodi kapital, koji je narodu pravi gospodar. Svrha nakupljanja privatnog kapitala nije prvobitno osobna potrošnja, nego upravo uspostava i obnašanje političke vlasti.

Stisak kojim kapital vlada američkom politikom je vrlo jak, jer je Amerika još uvijek prva država svijeta po snazi politike, veličini gospodarstva, sastavu i opremljenosti vojnih snaga i po žestini, kojom ona kao ideologiju rabi neokonzervativnu podvrstu liberalizma. U Americi postoji golema nakupina privatnog kapitala, koji nadvlada svako moguće jedinačno nastojanje, da se politika vodi za narod, a geopolitika za državu.

Savezništvo SAD i Izraela dugo je temelj američke geopolitike, jer je država Izrael kao otok umetnuta u more arapskih i islamskih naroda, pod čijim su tlom odavno velike pričuve nafte. Nafta je postala dragocjenim vojnim izvorom otkad su od 1911. godine „prvi gospodar“ zapovjedništva britanske mornarice Winston Churchill i admiral John Fisher počeli u brodovima i podmornicama ugljen zamjenjivati naftom. Izrael je poslije svojeg utemeljenja postao posebnim američkim policajcem za područje Bliskog Istoka, od kojega dugo nije bilo važnijeg područja u svijetu. Amerika se ujedno postavila kao velika zaštitnica ključnih proizvođača nafte, posebice Saudijske Arabije.

Usredotočenje kapitala u SAD je tako veliko, da je nakupljeni kapital odande mogao voditi ne samo američku domaću politiku, nego i vanjsku politiku golemog broja zemalja „slobodnog svijeta“, koje su prihvatile američku hegemoniju kao zlo znatno manje od komunizma.

Međutim, američki kapital se zatekao uglavnom kod Dijaspore. To se nije dogodilo slučajno, jer je seobeni i neizvjestan život Židova u njih usadio potrebu za nakupljanjem gotovine. Zbog čestih progona za drevnih carevina, za rimske vladavine Sredozemljem i za vladanja kršćanskih kraljeva u Europi Židovi se nisu usudili ulagati u nekretnine i u proizvodnju tvarnih dobara (osim svile), nego su se bavili trgovinom te obradbom dragog kamenja i plemenitih kovina. Poslovanje Židova bilo je sračunato na prikupljanje i nakupljanje gotova novca i zlata, koje se razmjerno lako prenosi.

Iako Židovi odavno sele u Ameriku, oni su se onamo počeli naveliko useljavati koncem devetnaestog stoljeća kad je Amerika postajala najjačom industrijskom silom svijeta. Amerika se industrijski razvila, jer je branila uvoz dobara, ali je dopuštala unos kapitala. Osim običnih pripadnika židovskog naroda iz siromašnih dijelova Središnje i Istočne Europe, u Ameriku su useljavali i nositelji židovskog kapitala, kojih je bilo i u Britaniji i u kopnenoj Europi. Industrijski razvitak Amerike omogućio je Dijaspori dodatno i obilno nakupljanje kapitala. Kapital Dijaspore zagospodario je Amerikom i prije Drugoga svjetskog rata. (Taj kapital je dobrim dijelom skrivio pojavu Velike depresije 1929. godine.)

Američka država nastala je u revoluciji protiv tuđe vlasti. Američka revolucija nije bila sračunata na promjenu političkog sustava u postojećoj državi, kakve su bile Francuska revolucija ili Velika oktobarska revolucija. U Američkoj revoluciji stvorena je nova država i to od 13 (trinaest) posjeda na istočnoj obali Sjeverne Amerike, kojima su Britanci pojedinačno upravljali. To nije bila pregradnja ili „izgradnja države“ (state building) u zatečenom prostoru. Kako bi stvorili Sjedinjene Američke Države doseljenici su stvorili ili odredili i prostor nove države. Budući da je svaka država u velikoj mjeri određena pripadnim prostorom, Amerikanci su sami probrali novi, cjelovit prostor za svoju državu i privremeno ostavili Britance bez posjeda u Sjevernoj Americi.

Doseljenici se u postupku osamostaljenja od Britanije nisu odmetnuli posebno u svakom od 13 kolonijalnih posjeda. Oni su stvorili novu državu, Ameriku. [Uobičajeno je, da se osamostaljenje 13 britanskih kolonija u Sjevernoj Americi smatra revolucijom ili prevratom. Ipak, izvorni smisao riječi „revolucija“ je „vratiti u prethodno stanje“ (odmotati, povrnuti, vratiti na staro) pa se valja s pravom pitati, je li se 1776. godine u Americi odigrala revolucija. U postupku osamostaljenja Amerike nije bilo „povratka na prijašnje stanje“. Osamostaljenje doseljenika i uspostava Sjedinjenih Američkih Država bio je nedvojbeno izumiteljski, stvaralački zahvat.]

U Američkoj revoluciji nastao je i američki narod. Do revolucije 1776. godine doseljenici su bili podanici britanske krune. Osamostaljenjem od krune doseljenici su se sastavili u narod. Oni su od podanika krune postali pripadnici novog naroda. Stoga nije neobično to, što su američki doseljenici svoj ustav, koji su „odredili i uspostavili“ 4. ožujka 1789. godine, počeli riječima Mi, narod.

Mi, narod Sjedinjenih Država, u nastojanju da utemeljimo što savršeniju Zajednicu, uspostavimo Pravdu, jamčimo domaći Spokoj, pobrinemo se za zajedničku obranu, promičemo opću dobrobit, namaknemo Blagoslov Slobode sebi i svojem potomstvu, određujemo i uspostavili smo ovaj Ustav Sjedinjenih Američkih Država.

Tim riječima počinje Ustav Sjedinjenih Američkih Država, koji je vrhovni zakon države. Ustav je 4. ožujka 1789. godine zamijenio Članke Konfederacije, privremenog američkog ustava. Ustav je izvorno imao sedam članaka, koji su odredili okvir i ograničenja ovlasti savezne vlade. Tako su u Američkoj revoluciji stvoreni i nova država i novi narod.

(Godine 1912. Vladimir Lenjin zatražio je od Josifa Staljina, da za novi politički sustav u višenacionalnoj Rusiji, koja će biti bez cara, smisli rješenje nacionalnog pitanja. Lenjin se pitao, što će poslije revolucije biti ljudi, koji su tad bili carski podanici. Staljin je svim narodima koji su imali svoj prostor dao kulturnu autonomiju s pravom javne uporabe majčinskog jezika. Rusija u revoluciji nije namaknula dodatan prostor, nego je čak dotadašnji „carski kulturni prostor“ pridjenula narodima, koji su i dotad bili narodi.)

Američki doseljenici su čudesnim stvaralačkim zahvatom utemeljili novu državu i od sebe stvorili novi narod. To je vjerojatno jedincat zahvat u povijesti Zapada. Američki doseljenici su poslije svojeg zahvata odredili i smisao stvaranja Sjedinjenih Američkih Država: utemeljenje što savršenije Zajednice, uspostava Pravde, jamčenje domaćeg Spokoja, briga za zajedničku obranu, promicanje opće dobrobiti i namicanje Blagoslova Slobode njima i njihovu potomstvu  …  . Stoga je upravo na ovom mjestu u osvrtu potrebno spomenuti sadašnje stanje vlasti u Americi, koje se s pravom može nazvati posljedicom nebrige kapitala za državu SAD i za američki narod. [Sa spomenutim zahvatom doseljenika može se usporediti samo zahvat Čin Ši Huangdija (221-210.), koji je 221. godine prije Isusa stvorio novu kinesku carevinu, Središnju kraljevinu, poslije razornog bratoubilačkog rata, koji je gotovo tri stoljeća vodilo sedam suprotstavljenih kineskih kraljevina.]

Stanje vlasti u Americi je slabo po sva četiri vidika vlasti: politici, gospodarstvu, zaštiti i sustavu uvjerenja. Unutarnja politika u SAD je potpuno rastrojena, jer su Demokrati prije smislili, a sad izvode prijelaz američke životne zajednice od demokracije u lijevi totalitarizam, u kojemu bi građani potpuno ovisili o vlasti. Jedno sredstvo prelaska u totalitarizam je potpuno otvaranje južne američke granice, koju nadziru meksičke udruge koje raspačavaju opake i smrtonosne opijate. Otvaranje granice vodi uništenju američkog naroda. Popustljivost mjesnih tužitelja i sudaca prema počiniteljima zlodjela samo povećava broj i težinu zlodjela. Mjesni sudci proizvoljno donose odluke, koje nose teške političke posljedice za cijeli narod. Osnovnim i srednjim školama upravljaju sindikati učitelja, koji su potpuno zadojeni ljevičarstvom. Tijela državne uprave su u službi Demokratske stranke i neokonzervativaca, a ne građana i naroda.

Američko gospodarstvo se deindustrijalizira, a proizvodne korporacije se financijaliziraju, što znači da nastoje veću zaradu napraviti izravnom uporabom kapitala, a ne smišljanjem („dizajnom“), pravljenjem i prodajom tvarnih proizvoda. To vodi nepouzdanosti američkih industrijskih proizvoda i sustava, posebice u zračnom i željezničkom prijevozu. Američka prijevozna podloga je zastarjela, zanemarena i neprimjerena sadašnjim potrebama građana, gospodarstva i zaštite.

U američkim vojnim snagama širenje lijeve ideologije budnosti (wokism) je važnije od priprave vojnika i postrojbi za rat. SAD su smanjile broj djelatnih vojnika, jer novačenje za vojsku ide slabo: mladi ljudi ne žele služiti pod nepouzdanim i pustolovnim političkim vodstvom, koje je pod nadzorom neokonzervativaca. Poslijeratna politika Demokrata (Truman, Johnson, Clinton, Obama, Biden) uvukla je američku vojsku u niz nepotrebnih i nedomišljenih ratova, koji su svi odreda bili izgubljeni (Koreja, Vijetnam, Kambodža, Somalija, Afganistan, Irak, Sirija, Ukrajina). Ratobornim demokratskim predsjednicima pridružio se i republikanac George W. Bush, čijom administracijom su isto gospodarili neokonzervativci. Američki generali i sigurnosni savjetnici u Bijeloj kući izravno i putem NATO-a prijete svijetu, ali se više ne ufaju uvući Ameriku u rat. Učestale prijetnje su očit znak slabosti.

Amerikom je minulih desetljeća vladao neokonzervatizam, koji je najnakaznija podvrsta liberalizma od pojave protestantstva u šesnaestom stoljeću do danas. Neokonzervativci su baštinici trockista, koji su „izvozom boljševičke revolucije“ nastojali rastresti i poremetiti sve narode, sve nacionalne države i cijelu vrstu Homo sapiens, kako bi je mogli ujarmiti i njom upravljati te tako uspostaviti svjetsko gospodstvo. Nakane za izvoz revolucije iz boljševičke Rusije, za koju su trockisti smatrali da će postati najjačom svjetskom velesilom, su se izjalovile i zbog Lenjinova i zbog Staljinova stava prema tom zahvatu. Stoga su se trockisti premjestili u SAD, koje su od kraja devetnaestog stoljeća uistinu bile prva svjetska velesila. Oni sad pod imenom neokonzervativaca potkopavaju svijet prijetnjama, ratovima i obavještajnim pothvatima.

Imajući u vidu nastanak i dobro rano djelovanje Sjedinjenih Američkih Država valja se pitati: „Postoje li još američka država i američki narod?“ Američka država i američki narod ostavljeni su kapitalu „na milost i nemilost“. Kako bi se poboljšalo stanje američkog naroda i kako bi u svijetu ojačao položaj američke države, Amerika mora promijeniti svoj zastarjeli politički sustav. Sad američkom narodu nije potrebno novo stvaranje države. Potrebno je samo u postojećoj državi preinačiti i poboljšati politički sustav.

Pisanje ovog osvrta bilo je djelomice potaknuto nedavnom izjavom Chucka Schumera o stanju u izraelskoj politici. Schumer je predvodnik Demokrata u Senatu, neosporni politički prvak židovske zajednice u SAD i nedvojbeno najutjecajniji političar u redovima demokrata. Schumer je bio krajnje osoran prema politici i djelovanju Izraela u Gazi te zatražio hitno održavanje izvanrednih parlamentarnih izbora u Izraelu, kako bi se poslije izbora mogla sastaviti nova izraelska vlada bez Netanyahua u njoj. Schumerova izjava bila je toliko neočekivana i oštra, da su i mnogi republikanci navalili na Schumera, zbog navodnog potkopavanja pravedne borbe Izraela protiv Hamasa.

Po meni, Schumer je govorio u ime domaće židovske zajednice, a ne u ime Izraela ili Dijaspore. Čini se, da je Schumerov Lebensraum Amerika, a ne Izrael ili kapital Dijaspore. Schumerov neočekivani istup je posljedica straha običnih Židova od poplave antisemitizma i u SAD i u svijetu. Dolazi do širenja antisemitizma, ali ne više vjerskoga, nego pučkog i političkog antisemitizma.

U vrijeme pojave cionizma, sredinom devetnaestog stoljeća, došlo je do novog rasapa Židova u sljedbe, kakav se dogodio i u Isusovo vrijeme, kad su se u Judeji pojavile četiri „prirodne“ sljedbe: saduceji, farizeji, eseni i zeloti. Takva podjela životnih zajednica je uobičajena kod naglih političkih promjena, kakva se dogodila dolaskom rimske vlasti u Judeju. Jedni ljudi odbijaju prihvatiti promjenu, drugi joj se prilagode. I jedni i drugi promjeni pristupe ili djelatno ili trpno („pasivno“). U Isusovo vrijeme saduceji, koji su bili bliski zemljoposjednicima trpno su prihvatili rimsku vlast, kako bi vlasnici sačuvali imanja. Farizeji, koji su bili bliski trgovcima i obrtnicima, djelatno su surađivali s Rimljanima, kako bi se proširila postojeća judejska tržišta. Eseni su se povukli iz matice političkog života „u pustinju“. Zeloti su se oružjem počeli suprotstavljati Rimljanima.

Sredinom devetnaestog stoljeća sličan se rasap ponovio među Židovima u Europi, koji je bio prouzročen pojavom Industrijske revolucije i njezinim širenjem na istok Europe, gdje je u Ruskoj carevini živjelo mnoštvo Židova. Jedni Židovi, poput nekadašnjih saduceja, izabrali su ujednačenje ili „asimilaciju“ s domaćim pučanstvom, kako bi – ne razlikujući se od njega – sačuvali svoje dobro stanje. Drugi su – poput nekadašnjih farizeja – izabrali da se drže skupa i da kao cjelina, a ne kao pojedinci poboljšavaju svoje stanje. Oni su postali Dijasporom, koja je skupno nakupljala kapital u krugu bankara i veletrgovaca. Treći su bili cionisti, koji su se poput nekadašnjih esena nastojali povući iz neugodne Europe u stari zavičaj ili nekamo drugamo – spominjala se Afrika – kako bi na miru njegovali judejstvo i zajedništvo. Cionisti su se novačili uglavnom u Istočnoj Europi, gdje su Židovi često bili žrtve pogroma, koje je pravio domaći puk, a ne državna vlast. Četvrti su bili marksisti, koji su poput nekadašnjih zelota (gorljivih) izabrali nasilno, revolucijsko suprotstavljanje kapitalističkom sustavu u Europi.

S druge strane, u Rusiji su se od poraza Bonapartea kod Moskve i dolaska ruske carske vojske u Pariz javljali pokreti za preobrazbu ruskog političkog sustava. Prvo su se javili decembristi (dekabristi), koji su okupljali aktivne časnike i koji su bili potučeni 26. prosinca („декабрь“) 1825. godine. Pokret su 1816. godine utemeljili časnici Carske ruske straže na čelu s Pavelom Pestelom putem Sjeverne udruge i Južne udruge. (Pestel je pogubljen 1826. godine). Nakon sloma Decembrista prevratnički posao preuzeli su intelektualci.

Oni su bez mnogo provjere iz inozemstva preuzimali zamisli o promjeni političkog sustava u Rusiji i proglašavali ih neupitnima. Četrdesetih godina bilo je razglašeno hegelijanstvo, jer je Hegel promicao pruski politički sustav kao vrhunac uređenja države. Nakon hegelijanskog razdoblja u Rusiji se pojavio nihilizam. U Rusiji nije bila nevrijedna samo carska vlast. Sve je valjalo razoriti. Mihail Bakunjin je govorio o „stvarateljskoj nuždi da se sve razori“. Od sredine šezdesetih godina ruski intelektualci su se pomamili za darvinizmom. Ruski intelektualni apsolutizam bio je posljedicom otočenosti Rusije i bio je zrcalnom slikom carskog apsolutizma. Za vodeće ruske umove – Dostojevskog, Tolstoja, Černiševskog i Lenjina – nisu bili važni pojedinci, nego je apsolutnim postao narod. Tad se počeo širiti Pokret narodnjaka („populista“). Poslije objave 1872. godine prvog sveska Marxova Kapitala u prijevodu Mihaila Bakunjina, apsolutnim ili nesvezanim postao je marksizam.

Marksisti su općenito preuzeli zadaće nekadašnjih judejskih zelota. Marksisti su nastojali razoriti kapitalizam, kao što su izvorni zeloti htjeli razoriti Rimsku carevinu. Marksizam je u Rusiji očekivano privukao velik broj školovanih Židova, koji su se s vremenom okupili kao „menjševici“ ili komunistički manjinci. Ruski Židovi su znatno utjecali na komunistički pokret u Rusiji i na izvedbu Velike oktobarske revolucije. Struja se ustalila u trockizam, koji je u SAD presađen kao neokonzervatizam. [Židovsko krilo Lenjinove Ruske socijaldemokratske radničke stranke (RSDRS), koje su vodili Plehanov i Martov imalo je u stranci većinu, ali su mnogi pripadnici tog krila prije glasovanja na Drugom kongresu RSDRS 1903. godine u Londonu iz prkosa napustili dvoranu pa je to krilo ostalo u manjini. Tako je većinska struja nazvana manjinskom, menjševičkom.]

Ovog časa Izraelom vladaju zeloti ili zagriženi, koji žele Veliki Izrael i koji ne mogu podnijeti suživot s Palestincima, Arapima ili muslimanima. Ovog časa Amerikom vladaju neokonzervativci, neotrockisti ili suvremeni zeloti. Neokonzervatizam ili neotrockizam parazitira na opsjednutosti Amerike vlastitom iznimnosti, koju su još u kolonijalnu Ameriku unijeli puritanci kao protestantski zeloti ili zagriženi. Uspostavljena je privremena, ali jaka sprega zagriženih u Izraelu i zagriženih u Americi. Ta se sprega odvaja od Globalne većine, osamljuje se i sahne kao par, par SAD-Izrael.

Nasuprot zamisli o Velikom Izraelu treba uspostaviti samostalnu Palestinsku državu u granicama iz 1967. godine sa sjedištem u Jeruzalemu. Globalna većina ima „dovoljno ruku“ u Glavnoj skupštini UN, da nametne priznanje samostalne palestinske države. Priznanje Palestinske države je zadaća koju treba hitno obaviti, kako bi se zauvijek uklonilo najpogibeljnije žarište nepostojanosti i neizvjesnosti u svijetu te kako bi se uklonili i izraelski vjersko-politički fanatizam i američki neokonzervatizam. Taj bi zahvat preduhitrio pojavu i širenje diljem svijeta pučkog i političkog antisemitizma, kojega se pribojava Chuck Schumer.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi očitim smanjenjem u Europi i u SAD ratobornosti prema Rusiji. „Euroatlantska“ ratobornost primjetno sahne. Taj je postupak naglo počeo prošle jeseni slomom ukrajinskog protivnapada, koji je prvo nazvan proljetnim pa zatim ljetnim, jer je njegov početak bio predviđen za mjesec veljaču 2023. godine, a počeo je 8. lipnja. Taj je protivnapad trebao ukrajinsku vojsku dovesti na Krim.

Poslije odlaska nadneokonzervativke Viktorije Nuland iz američke djelatne politike došlo je do dodatnog naglog pada „neuroatlantske“ ratobornosti. Minula tri tjedna kričali su samo ukrajinski predsjednik Zelenski i francuski predsjednik Macron, koji je bio zaprijetio upućivanjem francuskih vojnih postrojbi u Ukrajinu. Ipak, francuski predsjednik je već 14. ožujka u razgovoru s francuskom televizijom napravio obrat nakon što je ruski predsjednik rekao: (1) da će Rusija smatrati dolazak naoružanih francuskih postrojbi u Ukrajinu kao njihov upad u ratno poprište, (2) da ni Rusija neće imati „crvenu crtu“ prema Francuskoj, ako je Francuska ne bude imala prema Rusiji, (3) da i Rusija ima oružje, (4) da Rusija ima najjače i najsuvremenije nuklearne snage na svijetu te (5) da će postrojbe članica NATO-a biti uništene u Ukrajini kao što je uništeno i oružje tih članica.

Francuski je predsjednik u televizijskom razgovoru naglasio, da je za Francusku ruski predsjednik protivnik, a ne neprijatelj. Predsjednik je za svoj obrat nedvojbeno dobio mig iz SAD. Na slijednom trojnom sastanku premijera Njemačke i Poljske te francuskog predsjednika 15. ožujka u Berlinu domaćin je naglasio, da Njemačka nije u ratu s Rusijom i da neće ni biti. Trojica predvodnika su se dogovorili, da će nastaviti pružati materijalnu pomoć Ukrajini.

Nova euroatlantska tišina me podsjetila na naslov i početak pjesme Dobriše Cesarića: „Tiho, o tiho govori mi jesen:/šuštanjem lišća i šapatom kiše./Al zima srcu govori još tiše./I kada sniježi, a spušta se tama,/U pahuljama tišina je sama.“

Po svemu što se događa u Ukrajini biva očitim slabljenje obrane Ukrajine. Ukrajinska se vojska povlači pod ruskim pritiskom, a nakon ruskog zauzimanja grada Avdejevke (Avdiivke) ruskim postrojbama je širom otvoren put na zapad, jer nisu postavljene tvrde crte obrane, a zemljište je prikladno za uporabu teških vojnih vozila. Iako, ni sadašnje ukrajinsko povlačenje nije dobro smišljeno, predsjednik i vojne vlasti Ukrajine ponovo pomišljaju na protivnapade, iako bi im valjalo početi mirovne pregovore dok još ima nade za opstanak Ukrajine kao države. Čini se, da su njemački generali dogovarali napad na most preko tjesnaca Kerč, a posebne postrojbe ukrajinske vojske nastoje uz velike gubitke u ljudima i vojnoj opremi provaliti u Rusiju u područjima Belgoroda i Kurska. Pregovarački položaj Ukrajine slabi pomicanjem bojišnice na zapad.

Sadašnje stanje na ukrajinskom bojištu otvara pitanje ukrajinskog načina vođenja rata. Rat za Ukrajinu počeo je 2014. godine državnim udarom na trgu Majdan u Kijevu, kojim je potjeran zakonito izabrani predsjednik Ukrajine te usporednim ruskim prisvajanjem Krima i osamostaljenjem ukrajinskih pokrajina Luhansk i Donjeck. Nakon toga je Ukrajina tobože pregovarala za mir (Minsk I i Minsk II), kako bi imala vremena za naoružavanje i uvježbavanje vojske. Ukrajina je usporedo topovskim zrnima zasipala građanske mete u Donjecku i Donbasu te time zastrašivala pučanstvo. Takvo ukrajinsko „ratovanje“ trajalo je osam godina dok Rusija 2022. godine nije počela poseban vojni zahvat u Ukrajini.

Ukrajinsko vođenje rata svedeno je uglavnom na izazivačke napade, koji se izvode sve jačim i opasnijim oružjem, koje Zapad doprema Ukrajini. Povremeni, ali redoviti zastoji u ukrajinskom vojnom djelovanju otkrivaju nepripravljenost Ukrajine za duži rat. Ukrajina nema vlastitu vojnu industriju, iako je naslijedila mnogo sovjetskog oružja. Ukrajina nije u stanju provoditi pravovremeno i redovito novačenje i uvježbavanje postrojbi za rat. U Ukrajini nema dragovoljaca, na kakvima je uglavnom počivao hrvatski Domovinski rat. Ukrajinci uključujući muškarce sposobne za rat su se naveliko iselili iz svoje zemlje. (Iz Hrvatske su tijekom rata u inozemstvo polazili samo prognani starci, žene i djeca.) U Ukrajini je na djelu i vidjelu pravi nepatvoreni uzorak neokonzervativnog načina ratovanja, kakav je već viđen u Afganistanu, Iraku, Siriji i Jemenu. To je rat bez jasno postavljene ratne svrhe i bez predviđenog načina privođenja rata kraju. To je rat iz osvete: neotrockisti ili neokonzervativci se svete i svojoj Majčici Rusiji. Usto su nepoćudnim i protivničkim zemljama nametane političke, trgovinske i financijske kazne ili sankcije.

Zapad je obilno, ali neredovito poslije gorkih i prijetećih vapaja predsjednika Zelenskog opskrbljivao ukrajinsku vojsku sve ubitačnijim oružjem i sve dalekometnijim sredstvima za zabacivanje. Međutim, oružje koje je na mahove dopremano u Ukrajinu (tenkovi, borbena vozila, višecijevni bacači, protivzračni obrambeni sustavi, rakete, dronovi i drugo) nisu tijek rata preokrenuli u prilog Ukrajini. Ukrajini nedostaje njihov vlastiti sustav vođenja rata. Rat se ne može voditi po daljinski dobivanim naputcima. Ukrajinska vojska nije sposobna pravo rabiti zapadne napadačke i obrambene strojeve. Očito je, da u rukama ukrajinskog „Mandušića Vuka“ nijedna puška nije ubojita. Ukrajina vodi tuđi rat.

Gubitak volje zapadnih političara za ratnu potporu Ukrajini opravdava se potrebom suočavanja Amerike s Kinom, koja joj se čini opasnijom od Rusije. Ujedno dolazi i do pretresa američke potpore Izraelu u ratu protiv Gaze. Primjerice, najutjecajniji židovski i demokratski prvak Chuck Schumer, predvodnik Demokrata u američkom Senatu, zatražio je hitno raspisivanje izvanrednih izbora u Izraelu, kako bi se mogla sastaviti nova vlada bez Netanyahua u njoj. Demokrati potporom Izraelu gube potporu islamskih, arapskih i ostalih manjinskih glasača, koji su siti američke pomoći sadašnjem izraelskom režimu, koji usto u Gazi provodi genocid. Americi se razbio njezin lonac za taljenje doseljenika u američki narod. Osvrt koji sam napisao 8. listopada prošle godine, dan poslije opakog napada Hamasa na Izrael, naslovio sam: „Problem Izraela je Bibi“(Netanyahu).

Očito je, da je Rat za Ukrajinu nanio teške posljedice Ukrajini. Rat i kazne nametnute Rusiji donijeli su joj gubitak ljudi, ali i istinski napredak gospodarstva (MMF), snažan razvitak tehnologije i nacionalno okupljanje oko vlasti odnosno oko predsjednika Putina. Ipak, rat je nanio goleme poteškoće i nevolje Europskoj uniji, koja je kažnjavala Rusiju, a nije je kaznila, ali je kaznila samu sebe. Zemlje Europske unije se ubrzano deindustrijaliziraju, a nemaju potrebne prirodne izvore, posebice energetske, te nisu u stanju svijetu pružati i u svijet izvoziti usluge. Kina naširoko izvozi i financira poslove izgradnje prijevozne podloge.

Zbog skupoće (američkog) plina, mala i srednja poduzeća u Europi se zatvaraju, a velika i bogata premještaju proizvodnju u Kinu i Ameriku. (Michelin premješta proizvodnju automobilskih guma za kinesko tržište iz Njemačke u Kinu.) Poljoprivreda, selo i seljaci propadaju pa poljoprivrednici priliče prosvjede diljem EU, od Poljske do Portugala. Islamski doseljenici predstavljaju veliku nevolju za Europu, koja se svrstala uz Izrael u Ratu za Gazu.

Rat za Ukrajinu i Rat za Gazu nose teške posljedice i Americi. Promašena američka politika prema Ukrajini i prema Izraelu vodi slomu neokonzervatizma, na kojemu je desetljećima počivala ukupna američka geopolitika. Došlo je do duboke političke i životne podjele u SAD i do nezadovoljstva puka, što će najvjerojatnije prouzročiti smjenu u Bijeloj kući početkom 2025. godine. Amerika ratuje na dug, što vodi poskupljenju dobara. Stoga Savezne pričuve (Središnja banka) predviđaju podignuti prihvatljivu inflaciju od 2% na 3%, jer bi to dopustilo tiskanje više novca. Američki željeznički i zračni promet su sve slabije zaštićeni (iskakanje vlakova iz tračnica i nevolje sa zrakoplovom Boeing 737). Snižavanje kvalitete i pouzdanosti proizvoda posljedica je financijalizacije proizvodnih korporacija, po kojoj korporacije višu zaradu prave izravnom uporabom kapitala, nego smišljanjem, proizvodnjom i prodajom proizvoda. Južna granica SAD je širom otvorena useljenicima sa svih kontinenata, što je već stvorilo ne samo veće izdatke za građane, nego i opću javnu nesigurnost.

Propadanje Europe i Amerike događa se u žestokom geopolitičkom prelasku od američke hegemonije do višestožernog svijeta, koji ponajviše čini Globalna većina i koji predvode zemlje BRICS-a. Prije su ljudi prosvjedovali kad bi bio izveden državni udarac, a danas se diljem Afrike puk veseli i podržava prevratnike kad uklanjaju domaće režime, koje su bile potkupile neokolonijalne sile. Usprkos očitom vlastitom propadanju, SAD i EU kao političke tvorevine još ne žele svoje političko nasilje i ratovanje zamijeniti diplomacijom i međudržavnom suradnjom. Kapital i neokonzervativci još ne mogu bez rata. (Izraz Globalna većina je primjereniji od izraza Globalni jug.)

Svima naočigled odvija se očajničko nastojanje kapitala i neokozervativaca da izazovu sukobe mnogo šire od sadašnjih, a možda i novi svjetski rat. Međutim, osim kapitala i neokonzervativne ideologije postoje narodi te još uvijek postoje politika i vojska, bez kojih ni kapital ni neokonzervativci ne mogu ništa napraviti. Vidljivo smanjenje potpore Ukrajini i neskrivane nevolje Bijele kuće sa sadašnjim izraelskim vlastima pokazuju, da američki i europski političari i generali nemaju „petlju“ za širi rat. Svijet je sad na ratnom rubu, ali sam uvjeren temeljem svega što znam i razumijem, da će posljedicom sadašnje opasne i opake neizvjesnosti biti uspostava trajnog mira, o kojemu je pisao Immanuel Kant. Usredotočeni kapital se u svijetu, koji ga sve manje cijeni isto može pokolebati, a neokontervativci su to već napravili.

Continue Reading