Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta ne bavi ni nekom značajkom sadašnjeg svijeta ni nekim iznimnim događajem u svijetu. Osvrt se bavi međusobnim odnosom četiriju stalnih izvora vlasti ili utjecaja u političkim zajednicama: politikom, gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja te promjenom njihove odnošajne važnosti.

U većini drevnih civilizacija vlast je pripadala vladaru, političkoj zajednici ili državi. U nekim vrlim civilizacijama te u drevnim, ali i u novijim državama vlast je imala vojska. Nasilje vlasti je bitna značajka svih civilizacija, zato što u svakoj od njih jedino vlast ili vladar ima pravo uporabe sile, ali je u nekim političkim zajednicama vlast otvoreno držala vojska.

U drevnoj izraelskoj životnoj zajednici vjera je bila starija od politike, zato što Izraelci dugo nisu imali svoju državu. Vjera je bila starija i od gospodarstva i od zaštite: bog Jahve je navodno Izraelce četrdeset godina u pustinji hranio kruhom, koji je padao s neba, a svemogući Jahve je bio i vojni saveznik Izraelaca. U Europi je tijekom Renesanse vlast počela pripadati slobodnom novcu ili kapitalu. Otad je uspostavljan kapitalizam kao politički sustav, koji je svoj vrhunac dosegnuo u dvadesetom stoljeću kad se je slobodan svjetski privatni kapital bio nakupio i usredotočio u Americi. Vrijeme kapitalizma sad istječe.

Prije uspostave izvornih civilizacija unazad oko šest tisuća godina naša vrsta bila je razlučena u male, izvorne životne zajednice, u kojima je vlast pripadala zajednici pa nije postojala posebna ustanova vlasti ili država. U izvornim životnim zajednicama ljudi su skupno odlučivali o svim pitanjima zajedničkog života. Skupno su vjerovali, a skupno su se i hranili i branili. Zajedništvo je bilo izvor upravljanja, temelj vjere te sredstvo hranidbe i zaštite.

Kakve god su dosad bile uloga i odnošajna važnost jedinačnih izvora vlasti, velika promjena je nastupila sadašnjom globalizacijom. Minulih desetljeća svjetski kapital je bio voljno globaliziralo poslovanje velikih proizvodnih korporacija, za čim je ubrzo zažalio, jer je mimo volje kapitala došlo i do političke globalizacije odnosno do globalizacije vrste Homo sapiens. Globalizacija poslovanja korporacija nužno je izazvala globalizaciju naše vrste, i to zato što su politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja neodvojljivi i neraspletljivi izvori vlasti.

Dvadeset stoljeća prije sadašnje globalizacije tadašnja Rimska carevina kao sredozemna i svjetska velesila izvela je globalizaciju područja Sredozemlja, u kojemu je živjela četvrtina tadašnjeg svjetskog pučanstva. Rimska globalizacija je povezala Sredozemlje u životnu cjelinu, ali se narodi Sredozemlja nisu mirili s podlaganjem jednoj jedinoj vlasti. Mnogi od njih su htjeli imati svoju običajnu samoupravu. Pripadnici pokorenih naroda nisu se mirili s pretvaranjem u podanike.

Zato je u tadašnjem golemom i nasilu povezanom svijetu iznenada buknuo novi sustav uvjerenja, koji je smislio i uredio Isus iz Nazareta, koji je rođenjem bio Židov, ali koji nije bio podložan židovskoj državotvornoj mitohistoriji. Taj židovski nacionalni sustav uvjerenja je zapisan u knjigama Starog zavjeta. Za širenje svojeg sustava uvjerenja – koji je on sam nazvao Radosnom vijesti – Isus iz Nazareta je utemeljio snažan svjetski pokret, a ne ustanovu kakve su obično osnivali utemeljitelji ideologija, vjera ili sustava uvjerenja prije Isusa i poslije njega. Takvi su sustavi redovito postajali plijenom političkih vlasti. Isusovoj Radosnoj vijesti su se bili pridružili mnogi žitelji Izraela i Sredozemlja, koji su bili nazivani kršćanima.

Židovi su kod rimskih vlasti otprve ozloglasili kršćane i na njih navalili rimski progon, misleći, da je i kršćanima kao i njima najviše bilo stalo do vjere. Najžešći progoni kršćana bili su pod carevima Neronom i Dioklecijanom. Kršćanima je više bilo stalo do života, nego do vjere u židovskom smislu. Zato su mnogi kršćani polaganjem svojih života nastojali svim preživjelim ljudima donijeti više pravog života.

Isus iz Nazareta nije bio samo smislio nov i za povezani svijet prikladan sustav uvjerenja, nego je i svoj, globalni sustav uvjerenja uzdignuo nad politiku, nad gospodarstvo i nad zaštitu. Židovi su ranije za sebe smislili sustav uvjerenja, koji je isto bio uzdignut nad politiku, gospodarstvo i zaštitu, ali to je bio sustav uvjerenja za razlučivanje i odvajanje Židova od ostalih naroda. Židovi su imali svojeg nacionalnog boga. Bog Isusa iz Nazareta je bog svih naroda odnosno bog cijele vrste Homo sapiens te otac svim ljudima. Kod drugih utemeljitelja svetovnih (sakralnih) sustava uvjerenja bog je znao biti vladar, sudac, gospodar, silnik, „bog nad vojskama“ ili čak i napasnik. Po Isusa iz Nazareta, Bog je izvor života, Bog je sam život, Bog je i djelatan sudionik života, kao što je i naša vrsta dio života. Po Isusu iz Nazareta, Bog je postao dijelom novog života, koji je on unio u tvar i koji se je razrastao putem evolucije, koju je Bog pokrenuo kao što je i život unio u tvar.

Povijesno gledano, Isus iz Nazareta je svojim pokretom Radosne vijesti namjeravao obnoviti izvorno ljudsko zajedništvo, koje je bilo baštinom ukupne evolucije života i posebice kulturne evolucije u našoj vrsti. Povijesno napuštanje zajedništva uspostavom civilizacija bilo je konačno omogućeno čovjekovom sposobnošću pojmovnog mišljenja. Pojmovna umnost za razliku od životinjskog slikovnog mišljenja unijela je u čovjekove životne zajednice laž i obmanu.

Jedna od posljedica čovjekove pojmovne umnosti je neprirodna i nakazna samoživost, protiv koje se bore sve vrste života i koju su zdušno suzbijale čovjekove izvorne zajednice. Samoživost je stvorila civilizacije i u svakoj od njih vlast vezala uz privatnu imovinu. Isusov lijek za samoživost je ljudsko zajedništvo. Isus iz Nazareta je ljudima i narodima ostavio primjer ili uzorak za ispravljanje tijeka povijesti i tijeka kulturne evolucije vrste. Odredba Radosne vijesti, koju je Isus izrekao u poznatom „Govoru na gori“ otkriva veliku jasnoću Isusovih misli.

Isusova nakana je naknadno uspjelo provedena. Poslije sloma Zapadnog Rima pravi kršćani, koji su njegovali zajedništvo po savjetu Isusa iz Nazareta nastavili su u Europi provoditi Isusov nacrt zajedništva pa su Europu obnovili i preporodili. U Europi je nastala prava znanost, koja je bila utemeljena na opažanju, pokusima i na matematici te koja je od Europe s vremenom napravila središte svijeta.

U naše dane razvitak kapitalizma donio je kapitalizmu nepotrebnu i za nj opasnu globalizaciju naše vrste. Nositelji kapitala su sami nastojali razvrgnuti globalizaciju poslovanja korporacija, kako bi spriječili hvalevrijednu političku globalizaciju, kojom bi narodi i ljudi bili povezani u cjelinu. Nastojanje nositelja kapitala nasreću ne uspijeva. Sve više naroda bira međusobnu suradnju umjesto podlaganja usredištenom kapitalu. Naša vrsta je u prelasku iz jednovlasti kapitala u puno zajedništvo naroda.

Taj bi se postupak mogao znatno ubrzati, ako bi se odmah postavio sustav uvjerenja za vrstu, koji bi kao bitnu značajku sadržavao životno zajedništvo i ako bi se taj sustav stavio povrh ostalih izvora vlasti: politike, gospodarstva i zaštite. Temeljna značajka novog sustava uvjerenja za vrstu bila bi pripadnost svih naroda i svih jedinačnih ljudi vrsti. Svjesna pripadnost svakog čovjeka vrsti ujednačila bi vrstu i osposobila bi je za trajno održavanje ustaljenih životnih odnosa u njoj. Zajedništvo će istisnuti kapitalizam iz vrste.

Kao što je Isus iz Nazareta svojevremeno uspostavio pokret za širenje svoje Radosne vijesti, tako su sad narodi koji nastoje uspostaviti svijet suradnje utemeljili pokret, koji se još uvijek naziva BRICS. Riječ je uistinu o Novoj radosnoj vijesti, koja će vrstu Homo sapiens zauvijek osloboditi podaništva kapitalu i općenito čamljenja u civilizaciji.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi stanjem, koje je u Americi prouzročio namet uvoznih trošarina predsjednika Trumpa te novim stavom mnogih država prema Americi, koje su pogođene širokim nametom trošarina. Osvrt se dodatno bavi svjetskom političkom pomutnjom i poremećajem u međunarodnoj trgovini, koje je stvorio američki namet uvoznih trošarina.

Namet američkih uvoznih trošarina ima objavljeni smisao i ima stvarni smisao. Donald Trump je prve uvozne trošarine nametnuo za svojega prvog predsjedničkog razdoblja 2018. godine i to Kini. On je prvi među američkim političarima upozorio na „žutu opasnost“. Tijekom minuloga izbornog pothvata Donald Trump je obećao širok i ubitačan namet uvoznih trošarina, kojemu je svrhom trebala biti reindustrijalizacija američkog gospodarstva, koje je temeljito financijalizirano. Donald Trump je bio obećao, da će nametom uvoznih trošarina prisiliti američke proizvodne korporacije, da svoju proizvodnju iz tuđine vrate u SAD.

Ipak, pokazalo se je, da je pravi smisao nameta trošarina uspostava političkog utjecaja Amerike na ostale države, posebice na prijateljske države i na saveze takvih država te na prave saveznice kao što su Britanija, Europska unija, Japan, Južna Koreja, Kanada ili Meksiko. Uspostava pojačanog političkog utjecaja Amerike u svijetu ili djelomična obnova američke hegemonije – što god Donald Trump govorio i pisao – je nakana nositelja privatnog kapitala, koji je nakupljen i usredotočen u Americi.

Namet trošarina trebao bi biti državnim ili političkim sredstvom priželjkivane obnove svjetske vlasti kapitala. Treba samo spomenuti, da američki namet uvoznih trošarina predstavlja tešku i neoprostljivu zloporabu američke državne politike i zloporabu američkog pučanstva, kojemu bi država trebala biti glavno sredstvo djelovanja. Spomenut ću i to, da nositelji privatnoga svjetskog kapitala zlorabe i Trumpovu opsjednutost nametom trošarina.

Dokaz za to pružio je sam američki predsjednik. Nedavno su prvo Francuska pa slijedno Britanija objavile odluku o skorom priznanju Palestinske države, iako to neće pomoći stradalom pučanstvu Gaze. Američki predsjednik na te objave nije bio odvratio nametom dodatnih trošarina, jer su tad već bili sklopljeni trošarinski sporazumi i s Britanijom i s Europskom unijom. Međutim, kad je Kanada objavila svoju nakanu o priznanju Palestinske države američki predsjednik je za kaznu Kanadi otklonio mogućnost sklapanja trošarinskog sporazuma Amerike i Kanade te čak povisio trošarine na uvoz kanadskih proizvoda od 25% na 35%. (SAD su još sklopile popustljiv trošarinski sporazum s Indonezijom, jer indonezijski kobalt trebaju za proizvodnju akumulatora za električna vozila.)

Koje je posljedice namet američkih uvoznih trošarina donio Americi? Te su posljedice došle od stava država, na robu kojih su nametnute trošarine. Jedne su države prihvatile dogovorne trošarine pa njihovi proizvodi trpe trošarine, što poskupljuje proizvode, koji se uvoze u Ameriku. Druge države odustaju od daljnje prodaje svojih proizvoda u Ameriku, što stvara nestašicu ustegnutih proizvoda. Te države nastoje za svoje proizvode – koje više ne šalju na američko tržište – naći „treća“ tržišta.

Treće države poduzimaju protivmjere putem: (1) nametanja na američke proizvode svojih protivtrošarina, što u Americi stvara potrebu smanjenja proizvodnje, s posljedicama koje ono nosi; (2) obustave novih ili otkaza postojećih narudžbi za američke proizvode posebice poljoprivredne; i (3) što se posebno odnosi na Kinu, nadzirane prodaje ili zabrane isporuka strategijskih kovina (litija, kobalta, galija, germanija, neodimija i drugih kovina). Četvrte države obavljaju prekogranično plaćanje za ulaganja i trgovinu u kineskim juanima ili u mjesnom novcu, što slabi snagu američkog dolara kao pričuvnog novca i kao svjetskog sredstva plaćanja. U tomu Brazil postupa prkosno, a ostale države uglavnom šutke.

(Kanadska savezna država Ontario, koja isporučuje električnu struju za milijun i pol kućanstava u Americi, uvela je na isporučivanu struju izvozne trošarine od 25%, što mjesečno poskupljuje struju po kućanstvu 100 američkih dolara.)

Već se opaža, da u američke luke stiže manje brodova natovarenih spremnicima (kontejnerima) s tuđim proizvodima. Manje pristiglih brodova nosi smanjenje pretovara spremnika i njihova prijevoza u unutarnjost Amerike, uzimanja goriva za tegljače i kamione, zaustavljanja vozača u restoranima, gostionicama i kavanama te smanjenje proračuna gradova i općina, što nosi slabiju potporu školstvu i ostalim službama za pomoć građanima.

Usto, vlade Kanade i Meksika su odlučile, da se tovar između njihovih zemalja neće – kao što je bilo dosad – prevoziti takozvanim Sjevernim prolazom (Nothern Corridor) odnosno kopnenim putem preko Amerike, nego morskim putem između njihovih atlantskih luka i između njihovih tihooceanskih luka. Odsad se američke vlasti neće moći ne samo upletati u prijevoz proizvoda između Meksika i Kanade i možda naplaćivati trošarine, nego neće znati ni što se prevozi ni po kojoj se cijeni prevozi to što se prevozi.

Zbog visokih trošarina na čelik i aluminij, koji se rabe u proizvodnji cestovnih vozila i zrakoplova, smanjen je uvoz tih kovina u Ameriku, što je prouzročilo nestašicu tih kovina na tržištu i posljedično njihovo poskupljenje. Zbog nameta trošarina manji automobili domaćih proizvođača automobila su poskupjeli 2.000 dolara, a veći do 5.000 dolara. Udruga domaćih proizvođača automobila u pismu predsjednik Trumpu prosvjedovala je protiv nameta trošarina. Usto, japanski proizvođači automobila u Americi (Nissan, Honda, Toyota) imaju svoje opskrbne mreže, što im omogućuje povećanje udjela u američkom tržištu automobila.

(Zbog poskupljenja brazilske kave u Americi, koje je izazvano nametom uvoznih trošarina za sve proizvode iz Brazila u stupnju od 50%, najveća američka i svjetska mreža kavana Starbucks, prema riječima njezina predsjednika Briana Niccola, postavlja novu strategiju cijele mreže kavana.)

Predsjednik Donald Trump je 31. srpnja ove godine potpisao izvršnu zapovijed, kojom je nametnuo uvozne trošarine američkim trgovinskim ortacima diljem svijeta. Novom trošarinskom zapovijeđu predsjednik Trump je pojačao nasrtljivu trošarinsku politiku, kojoj je objavljena svrha poticanje domaće industrijske proizvodnje. Stvarna svrha američke trošarinske politike je preobrazba ili preuređenje ukupne svjetske trgovine u prilog Americi.

Predsjednik Trump je osvetnički povisio trošarine na proizvode iz Kanade od 25% na 35%. Povišene trošarine za Kanadu rabit će se od 1. kolovoza, iako će se za ostale zemlje nove trošarine rabiti od 8. kolovoza. Predsjednik Trump je objasnio, da je povišenje trošarina za Kanadu vezano uz krijumčarenje smrtonosne droge fetanol preko američko-kanadske granice. (Vijest o povišenju trošarina zatekla je kanadskog premijera Marka Carneyja u Pakistanu, gdje je očito dogovarao povećanje kanadske trgovine s Pakistanom.)

Postavljala su se pitanja o tomu, što će Amerika napraviti i kako će izvesti to što treba napraviti, jer je postalo očitim, da američki trošarinski rat protiv cijeloga svijeta ne uspijeva. Nastojao sam navesti dokaze za takav zaključak. Međutim, američki predsjednik – što je pokazala njegova izvršna zapovijed od 31. srpnja ove godine – i nadalje neobazrivo vodi svoj izgubljeni rat. Za američku politiku je porazno to, što se nitko od predsjednikovih bliskih suradnika ne usudi predsjedniku Trumpu reći, da njegov svjetski trošarinski rat ne može uspjeti. Razloge za to sam navodio u prijašnjim osvrtima. Kako god bilo, Amerika se mora sama ispetljati iz trošarinskog rata.

Ako se Amerika sama otrese sadašnjeg trošarinskog rata, ostaje pitanje čime Amerika, neokonzervativni pokret i nositelji slobodnoga privatnog kapitala mogu obnoviti svoju iznemoglu hegemoniju. Predsjednik Trump se je pokazao nasrtljivijim prema dosadašnjim političkim i vojnim saveznicima, nego prema mogućim neprijateljima, što govori da je on nastojao obnoviti hegemoniju na ograničenomu zemljopisnom prostoru – na Zapadu. Ipak, ostaje činjenica da je neokonzervativni pokret uzeo Donalda Trumpa i njegovu trošarinsku zamisao za svoje ubojito sredstvo. Neokonzervativci su iskoristili neobičnu, nametljivu, neobazrivu i silovitu osobnost Donalda Trumpa. To pokazuje, da su mogućnosti svjetskog kapitala razmjerno skučene u današnjem svijetu, u kojemu bujaju BRICS i Svjetska većina. Za neokonzervativni pokret, za Ameriku i za svjetski kapital je žalosno to, što je neokonzervativni pokret uistinu spao na Trumpa i na njegove umišljaje.

Predsjednik Woodrow Wilson (1913.-1921.) je bio smislio sustavan izvoz američkog kapitala i „američke demokracije“ kao sredstva osvajanja svijeta za Ameriku i za svjetski kapital. To predsjedniku Wilsonu nije uspjelo, ali je uspjelo predsjedniku Trumanu poslije Drugoga svjetskog rata i to na ograničenom zemljopisnom prostoru, a predsjedniku Billu Clintonu poslije Hladnog rata u cijelom svijetu, ali privremeno. Međutim, „uspjeh“ predsjednika Clintona probudio je stare azijske narode, koji sad uspjelo stvaraju novi svijet za sebe i za mnoge narode naše vrste. Za kapital je kasno, da i nadalje nastoji voditi svjetsku politiku.

Zato kapital sad uistinu ne vodi svjetsku politiku, nego politiku koja nastoji preinačiti gospodarstvo i trgovanje u svijetu te stvoriti privremen i zemljopisno ograničen poredak, koji se može nazvati America First ili čak America Only (Samo Amerika). Kapital se ugiba Svjetskoj većini. Riječ je o međusobnom i isključivom povezivanju zapadnih (kapitalističkih) država, što pokazuju trošarinski sporazumi, koje je Amerika napravila samo s Britanijom te navodno s Japanom i Europskom unijom. (Trošarinski sporazum Amerike s Indonezijom je velik izuzetak, jer Amerika treba indonezijski kobalt za pravljenje akumulatora za električna cestovna vozila.)

Japanski premijer Shigeru Ishiba je trošarinski sporazum s Amerikom već nazvao okvirnim i objavio da od obećanih 550 milijardi američkih dolara ulaganja u američko gospodarstvo ima samo 60 milijardi. Predsjednica Europskog povjerenstva Ursula von der Leyen isto je trošarinski sporazum s Amerikom nazvala okvirnim, ali je pobila navode predsjednika Trumpa, (1) da nema europskih trošarina na američke automobile, jer su i za njih dogovorene trošarine od 15% kao i za europske; (2) da dogovor za ulaganja u američko gospodarstvo ne obvezuje članice Europske unije; te (3) da trošarinski sporazum SAD i EU mora odobriti svaka članica Unije. Predsjednica von der Leyen je nepotrebno dodala, da predsjednik Trump nije nagovorio Tajland i Kambodžu na hitan i bezuvjetan prekid paljbe.

Istup predsjednice von der Leyen je razumljiv, jer su u Bruxellesu izneseni pravni prigovori na sporazum iz Škotske. Predsjednici Europskog povjerenstva se posebno prigovara, da u njezinu sporazumu nema uzajamnosti (recipročnosti) i da predložena ili obećana europska ulaganja u američkog gospodarstvo nisu plod prethodnog nužnog nadmetanja, koje bi pokazalo isplatljivost ulaganja.

Kod nedavnih pregovora Kine i SAD u Stockholmu američki pregovaratelj i ministar financija Scott Bessent nije silio Kinu na sporazum, jer uviđa slabost položaja Amerike. Bessent je radije tražio predah u pregovorima. Američko gospodarstvo je ranjivo, jer Amerika nema, a Kina ima kovine za pravljenje suvremenih proizvoda. (Zanimljivo je to, što Amerika nema ni galij, koji se izlučuje iz boksita. Australija izvozi mnogo boksita, ali nema postupak za izdvajanje galija. Amerika je uglavnom iscrpila svoje pričuve boksita.)

Zemlje u razvitku postavljaju pitanje izravnih tuđih ulaganja: „Zašto bi sve zemlje morale ulagati u američko gospodarstvo?“ Taj prigovor ide na ruku Kini te zemljama udruge BRICS i Svjetske većine. Neka te zemlje ulažu svoj kapitala u zemlje u razvitku. (Prema tuđim izravnim ulozima u drugom tromjesečju ove godine tuđa ulaganja su od 2024. na 2025. godinu u Njemačkoj smanjena 17%, u Francuskoj 14%, u Britaniji 13%, a u Kini su u godinu dana porasla 32% i ove su godine u tom razdoblju dosegnula 60 milijardi dolara.)

Ovih je dana objavljeno, da se je u prvom polugodištu ove godine u odnosu na prošlu godinu američki izvoz u Kinu u svim glavnim područjima strovalio 94%. Očito je, da Amerika nema mnogo proizvoda, koji bi Kina htjela kupovati. Ipak, kineske luke nisu prazne, nego su u njima istovaruju i pretovaruju spremnici s proizvodima iz prijateljskih zemalja. Novo stanje ne zadaje Kinezima glavobolju, nego im pruža prigodu, da unaprijede trgovinu sa zemljama, koje imaju predvidljive unutarnju politiku, međunarodne političke odnose i međunarodne trgovinske odnose. Dok američki političari taru glavu, kako bi shvatili što se je dogodilo Kina snažno unapređuje svoju trgovinu sa zemljama Azije, Afrike i s većinom država Južne Amerike.

Nastavno spomenutoj vijesti, glavne američke financijske ustanove upozoravaju, da se – ako se sadašnje stanje američkog izvoza zadrži i u drugoj polovici ove godine – mogu očekivati ozbiljne političke posljedice vezane uz izbore za Kongres 2026. godine. Odbijanje Kine da u Americi nabavlja hranu i poluvodiče dovodi u pogibelji neke od glavnih američkih gospodarskih grana. Uvoz u Kinu američkih poluvodiča za uporabu u umjetnoj umnosti (AI) se je u godinu dana smanjio od 3,5 milijardi dolara na 200 milijuna dolara. Kina u mnogim tehnološkim područjima postaje samodostatnom i sve manje ovisnom o američkoj tehnologiji. Svjetsko tržište je i bez američkoga dovoljno veliko, da kineske korporacije mogu lako naći tržište za svoje tehnološki napredne proizvode, koji se trže po umjerenim cijenama.

To što se je dogodilo Americi i što se njoj i nadalje događa prouzročeno je američkom pomamom za nametom uvoznih trošarina. Sadašnje nastojanje neokonzervativnog pokreta – da zloporabom Trumpove ovisnosti o nametu trošarina obnovi hegemoniju kapitala koliko god ona bila zemljopisno skučena – je očito promašilo odabranu metu. To je ujedno i ozbiljan politički promašaj političara Donalda Trumpa.

Zato se najozbiljnije nameće pitanje: „Što ostaje Americi i njezinom neokonzervativnom pokretu kao inačica sadašnjem srljanju u geopolitički bezdan?“ Po meni, bitno je da nositelji privatnog kapitala nakupljena u Americi, da Amerika kao politička zajednica i da neokonzervativni pokret odustanu od obnove hegemonije kapitala. Na to bi ih trebao navesti jedan važan razlog. Kapital koji je nakupljen i usredotočen u Americi nije više dovoljan ni za obnovu zemljopisno ograničene hegemonije kapitala, jer se je u Kini te u zemljama udruge BRICS i Svjetske većine nakupilo dovoljno zdravog privatnog i javnog kapitala, da taj kapital odnosi prevagu nad privatnim kapitalom nakupljenim u Americi. Ta prevaga će donijeti i političku prevagu zemalja Svjetske većine, koja buja nad Zapadom, koji kopni.

Umjesto srljanja u nemoguću obnovu hegemonije kapitala zapadne zemlje se trebaju posvetiti političkoj, gospodarskoj, tehnološkoj i ljudskoj suradnji sa svim zemljama svijeta. Od međusobne suradnje zemalja važnija je suradnja njihovih naroda, koji sastavljaju našu vrstu.

Continue Reading