Zdravko Mršić – Konsenzus

Poslije ovoljetnih vrućina na cijeloj sjevernoj polukugli Zemlje, vodeći svjetski klimatolozi su objasnili, da su se takve vrućine događale jednom u petsto godina. Dodali su, da će se zbog općeg pogoršavanja klime takve vrućine ubuduće ponavljati svakih dvadeset godina. Velike vrućine u Europi i Sjevernoj Americi su nova, neočekivana pojava, kakva je – ako se izuzmu poplave koje su i dosad bile česte u Europi – zaobilazila Europu, iako već dugo pogađa ostala područja svijeta. (Nedavno je u Nigeriji zbog silnih poplava s plavišta uklonjeno 1,5 milijuna stanovnika. Neki od stanovnika su ostali uz poplavljene kuće, kako im pljačkaši iz čamaca ne bi odnijeli krovnu pokrivku.)

Jedna od neželjenih i dugoročno gledano pogibeljnih pojava je širenje pustinja, koje nastaje zbog suša koje više ne pogađaju samo pustinje, nego i područja u blizini pustinja, posebice uz Saharu i pustinju Gobi. Sušna područja kopnenog dijela Zemlje sad zauzimaju oko 40% kopna. Na njima žive oko 2 milijarde ljudi. Uzima se, da je tlo u 10-20% sušnih krajeva već upropašteno, što daje površinu od 6 do 12 milijuna km². Širenjem pustinja ugroženo je tlo na kojemu sad živi oko milijarda ljudi. Pustinja Gobi proteže se na oko 1,3 milijuna km² u Kini i Mongoliji, a godišnje se proširi na oko 3.600 km² okolnih pašnjaka, posebice na svojem južnom rubu i to zbog ljudskog djelovanja. Pustinja Sahara se širi na jug u pojas ili područje Sahela, koji se proteže od Atlantskog oceana do Roga Afrike na prostoru od oko 3,000.000 km². Južno od Sahela je područje zvano Sudan, u kojemu je tlo plodnije.

Zagrijavanje Zemlje i posljedično pogoršavanje klime uzroče to, da život ljudi na mnogim kopnenim, obalnim i otočnim područjima postaje neizvjesnim i nepredvidljivim te skupim, zbog redovitog, iako povremenog popravljanja domova, poslovnih objekata te prijevozne i mjesne uslužne infrastrukture. Opravdano je pitanje, jesu li Florida i obližnje američke savezne države nastanljive kao prije. U Floridi se nastanio golem broj američkih građana u vrijeme, u kojemu se klima nije bila vidljivo pokvarila. Koliko dugo će pučanstvo Floride i obližnjih saveznih država podnositi život kakav sad imaju?

Klimatskim nevoljama koje trpe mnogi žitelji SAD treba dodati nevolje u mnogim otočnim državama i područjima, kao što su Japan, Filipini ili države Karipskog otočja. Posebno je opasno stanje na mnogim južno-pacifičkim otocima, kojima prijeti trajno potapanje od mora, kojemu se površina diže zbog topljenja leda i ledenjaka na visokim planinama i u blizini polova Zemlje. U mogućem teškom položaju naći će se i pučanstvo mnogih krajeva Indije, jer na visokom gorju sjeverno od Indije ima sve manje snijega i leda, koji svake godine kopni ili se topi ranije. Ako se topljenje leda i kopnjenje snijega vremenski poklope s lipanjskim monsunskim kišama, teške poplave se neće moći izbjegavati.

Ovogodišnja žega na sjevernoj polukugli Zemlje pokazala je, da su bolje prošli stanovnici na krajnjem sjeveru Amerike i Eurazije. U skoroj budućnosti Zemlje mogu se i u industrijskim zemljama očekivati seobe na sjever. U isto vrijeme dolazi do „poboljšavanja“ klime ili zatopljenja na sjeveru Kanade i Eurazije, posebice u Sibiru te na Aljasci i Grenlandu. U Sibiru se naveliko kravi permafrost ili (dosad) trajno smrznuto tlo.

Promjena klime otvorila je pitanje naseljenosti Sibira, jer u Rusiji općenito, a u Sibiru posebno ima premalo stanovnika za golem zemljopisni prostor. Rusija oskudijeva u pučanstvu pa bi joj dobro došli i robotizacija i nadzirano naseljavanje. Rusiji bi dobro došlo i naseljavanje iz Zapadne Europe. Usto, Azija je najviše napučen kontinent na Zemlji, s više od 4,7 milijarda stanovnika na 44 milijuna četvornih kilometara prostora.

Stoga se postavlja gospodarsko, političko, demografsko, klimatološko i sigurnosno pitanje budućnosti Sibira. To je i pitanje suverenosti. Može se očekivati – dok je još pravno neprijeporno i politički prihvatljivo načelo nacionalne suverenosti – da će Ruska Federacija poduzeti mjere za povećavanje pučanstva u Sibiru putem nadziranog naseljavanja pučanstva iz dviju Koreja, Japana, Kine, Indije, Zapadne Europe i iz dviju Amerika. U tim područjima ima pučanstva, koje bi se razmjerno lagano naviknulo na sadašnje i buduće sibirsko podneblje. Novo naseljavanje Rusije moglo bi tu velesilu učiniti, još „velesilnijom“.

Dugoročno gledano – iako pogoršavanje klime skraćuje vrijeme, koje je našoj vrsti još na raspolaganju – Rusija će prestati kao apsolutno ili odriješeno suverena politička zajednica ili država. To se neće dogoditi samo Rusiji, nego i svim ostalim političkim zajednicama na Zemlji, uključujući i iznimne ili „bogomdane“ Sjedinjene Američke Države. Suverenost naroda će od apsolutne ili odriješene postati relativnom ili odnošajnom. Naša vrsta koju klima i stanje Zemlje ugrožavaju kao cjelinu ili kao organizam neće dugo podnositi u nju umetnut pojam suverenosti. Naša će vrsta postati jedinom suverenom silom na Zemlji, ali je suverenost uvijek sparena s odgovornosti.

Prateći sadašnji rasplet geopolitičkih i geoekonomskih odnosa na Zemlji biva očitim, da je kapitalizam kao svjetski vladavinski sustav – kojemu je tržište politički sustav – na izdisaju nakon što je vladao Zemljom i vrstom dobra dva stoljeća. Osim kapitala nema na Zemlji druge sile koja bi nastojala zavladati narodima. Svaki narod – koliko god bio velik i jak – koji bi htio zavladati drugim narodima ispao bi bezumnim, jer svaki narod ima dosta vlastitih nevolja, od kojih je jedna poremećena klima, a vladanje kojim drugim narodom umnožilo bi njegove nevolje. Sahnjenjem kapitalizma nestajat će ugroza naroda ili životnih zajednica, koji su se suverenošću branili od kapitala. Stoga će se relativizirati ili uodnošajiti pojam ili načelo nacionalne suverenosti.

Odnošajna suverenost ili vrhovništvo naroda sastojat će se u dvojnoj, dvostranoj ili bilateralnoj, a ne u „multilateralnoj“ ili višestranoj suradnji naroda ili životnih zajednica i njihovih država ili političkih zajednica. Narodi će morati jedni drugima izlaziti ususret u političkim, gospodarskim, sigurnosnim, demografskim, tehnološkim, kulturnim i ostalim vidicima života naše vrste.

Naša će vrsta uskoro postati globalnom u punom smislu. Globalnost naše vrste potpuno će zamijeniti dosadašnju globalnost tržišta i globalnost dosega kapitala. Globalnost vrste mora se iskazati njezinim zajedništvom u zaustavljanju pogoršavanja klime, uređenju Zemlje i u oporavku naše vrste, koja je tjelesno, duševno i kulturno bolesna.

Ima ljudi koji još smatraju da kapitalizam nema inačicu. Oni bi trebali sebi objasniti pojavu sadašnjega općeg nereda u svijetu, kojim je dosad vladao kapital. Po meni, sadašnji nered u našoj vrsti posljedica je prelaska iz globalnosti kapitala, kapitalizma i tržišta u globalnost naše vrste. Tržište kapitala postaje tržištem vrste. Jednako tako, postoji inačica kapitalizmu. To je politizam, u kojemu politika kao obavljanje posla životne zajednice obuima gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja.

Continue Reading

Politika i geopolitika već se stoljećima vode u ime privatnoga, prvo nacionalnog pa poslije svjetskog kapitala. Prvi, ali neuspio pokušaj uspostave svjetske hegemonije kapitala napravio je predsjednik-demokrat Wilson u poraću Prvoga svjetskog rata izvozom američkog kapitala i američke demokracije putem pobačene Lige naroda. Tad su uspostavu hegemonije SAD spriječile europske kolonijalne sile, koje su isto bile pobjednice rata. Wilson nije htio ratovati, ali su SAD bile pobjednica rata. Drugi, isto neuspio pokušaj uspostave hegemonije SAD kao pobjednice Drugoga svjetskog rata napravio je predsjednik-demokrat Roosevelt, koji je svoj naum htio provesti putem Ujedinjenih naroda. Spriječio ga je Josif Staljin uspostavom svojeg carstva u Europi i Aziji.

Treći, ali privremeno uspio pokušaj uspostave svjetske hegemonije izveo je predsjednik-demokrat Clinton, koji nije bio pobjednik nijednog rata. On je za uspostavu hegemonije stvorio Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), kakvu nije uspio stvoriti ni predsjednik Roosevelt. Clintonove nakane su propale kasnije, kad je Kina putem članstva u WTO-u postala političkom, vojnom, svemirskom, trgovinskom, industrijskom i tehnološkom velesilom. Kina je pristupila WTO-u točno tri mjeseca poslije rušenja njujorških tornjeva i mjesec dana nakon američkog napada na Afganistan.

Četvrti pokušaj uspostave svjetske velevlasti kapitala putem SAD napravio je predsjednik-demokrat Obama, koji je ratovanje zamijenio obavještajnim potkopavanjem nacionalnih država (od Tunisa 2011. do Ukrajine 2014. godine) i nastojanjem, da u prostor potkopanih država umetne tržišni politički sustav. Sadašnji, peti pokušaj uspostave svjetske hegemonije kapitala provode Anthony Blinken i Jacob Jeremiah Sullivan, dvojica ključnih izvršitelja upravnog ustroja pomatušenog predsjednika-demokrata Bidena.

U opreci s predsjednicima-demokratima veliki američki predsjednici-republikanci (Eisenhower, Nixon, Reagan) nastojali su uspostaviti ne hegemoniju, nego suradnju s ostalim narodima u ideološki podijeljenom svijetu. Primjeri za to su okončanje rata u Koreji, okončanje rata u Vijetnamu, uspostava dobrih odnosa SAD s Kinom i Sovjetskim Savezom te konačno provala Berlinskog zida.

Tako je bilo u Američkom stoljeću, koje je počelo za predsjednika Wilsona. Hegemonija SAD je u tom razdobljunaizmjence jačala i slabila. U njemu se vodio nepoštedan rat svjetskog kapitala nagomilanog u SAD i naroda svijeta, od kojih su neki u muci bili posegnuli za fašizmom. Poprište rata bile su nacionalne države. To je stoljeće svršilo za predsjednika Trumpa, koji je ubrzao vojno povlačenje SAD iz Azije. Tad su postali očitima učinci globalizacije poslovanja i naše vrstete nemoć SAD da ostanu hegemonom bez uništenja vlastitog naroda. Globalizacijom poslovanja povećalo se bogatstvo većine naroda, koji nad sobom više ne podnose hegemona. Globalizacija je raka svjetske hegemonije.

Poslije bijega vojske SAD iz Afganistana na sastanku o klimi u Glasgowu 2021. godine postalo je očitim, da ugroza Zemlje, klime i života traži suradnju svih naroda i njihovih država. Ipak, iste godine došlo je zakašnjelo nastojanje Blinkena i Sullivana za obnovu usahle američke hegemonije.

Kapital se u održavanju kakve-takve hegemonije oslanjao na neke industrijske sile: SAD, EU, UK, Japan, Australiju i Izrael. SAD su sad u dubokom političkom neredu i jedva se hrvu s unutarnjim nevoljama, iako slušaju upute kapitalista, koji su opsjednuti hegemonijom. Slom hegemonije stvara zbrku. Politički doseg EU ne prelazi granice njezina krnjeg kontinenta. UK je u političkom kaosu, ali ima dulji politički doseg od EU, koja nema suverenost, vojsku i obavještajne službe. Odnedavno je na koljenima i europsko gospodarstvo. Japan nije suveren te je još politički i vojno zaposjednut od SAD, kao što NATO još zaposjeda EU. Australija želi biti područni južno-pacifički podhegemon. Izrael izlišno želi zagospodariti svijetom putem SAD.

U postupku globalizacije pojavile su se brojne novije nacionalističke države kao što su Iran, Turska, Sjeverna Koreja, Vijetnam, Saudijska Arabija, Pakistan, Venezuela, Brazil, Južna Afrika, Egipat, Indonezija i druge te dva „nacionalistička kontinenta“: Afrika i Južna Amerika kao cjeline. Nažalost, neke od spomenutih država nemaju političke sustave, uz koje stoji većina građana, nego ranjive i nepostojane sustave, koje su uspostavile posebne i isključive političke skupine. Nacionalizam ili narodnjaštvo treba okupljati cijeli narod, kako bi se politička volja naroda očitovala u njegovoj suverenosti, zaštiti i blagostanju. Nacionalna politika ne smije biti isključiva i napadačka, nego se mora izraziti suradnjom s drugim narodima.

Borba za prelazak svijeta iz hegemonije kapitala u opću suradnju država treba se voditi politički, a ne vojno, ideološki ili gospodarskim kaznama. Stoga sad posebnu pozornost treba skrenuti na primjer ili slučaj Ruske Federacije. Rusija je uz Kinu bila jedan od stožera borbe naroda protiv privatnoga svjetskog kapitala. Rusi su drevan i politički iskusan narod pa se od Rusije očekivalo, da će ona politički utjecaj u svijetu temeljiti na golemom nacionalnom prostoru, prirodnom blagu i na političkoj mudrosti. (Josif Staljin, jaki čovjek prije Putina, vodio je Domovinski rat.)

Svijet je od Rusije očekivao, da će ona dati velik obol borbi protiv privatnoga, nadnarodnog kapitala, posebice stoga, što je ona bila napravila strategijsku spregu s Kinom, koja je novakinja u svjetskoj politici. Rusija je trebala politički predvoditi obračun sa svjetskim privatnim kapitalom. Međutim, Rusija nije bila politički oprezna pa su je američki neokonzervativci zaskočili na Majdanu 2014. godine i doveli na vlast ukrajinske manjinske političare, koji zastupaju probitke svjetskog kapitala nakupljenog u SAD. Poslije prevrata na Majdanu poluotok Krim se zatekao u rukama ukrajinskih vlasti neprijateljski raspoloženih prema Rusiji, koje bi mogle priječiti izlazak ruske mornarice iz Azovskoga u Crno more, kao što je bilo poslije Krimskog rata 1853.-1856. godine.

Rusija je već 2014. zauzela Krim. To je mogla opravdati brigom za nacionale probitke, ali su Rusi pritom izgubili iz vida strategijske probitke naše vrste. Stoga se može reći da je poslije ruskog napada na Ukrajinu kapital privremeno došao na svoje. Rat za Ukrajinu je rat Rusije i svjetskog privatnoga kapitala. Rusi su zaglibivši u ukrajinski rat unazadili borbu protiv svjetskog kapitala, iznevjerili nadu naroda svijeta i pronevjerili strategijsku spregu s Kinom. Predsjednik Putin je nedavno govorio o novom svjetskom poretku, ali se Rusija sama onesposobila za njegovu uspostavu.

Rusi su unazadili borbu naroda protiv kapitala, ali stanje Zemlje traži hitnu uspostavu suradnje među narodima, a ne nečiju hegemoniju. Amerika će prestati biti sluškinja svjetskog kapitala čim američki glasači uvide, da su Demokrati veliko zlo za svijet i još veće zlo za Ameriku, koja sad nije suverena zemlja. Možda će Republikanci proći bolje oslanjanjem na domaći kapital.

Continue Reading

U dodatku O pojmovnom mišljenju naknadno sam zaželio na posebnom mjestu – ne remeteći tijek glavnog izlaganja svojeg razumijevanja pojave Isusa iz Nazareta – šire objasniti ulogu pojmovnog mišljenja u vrsti Homo sapiens, koja je jedina vrsta života koja ima takvo mišljenje. Ovaj dodatak će se pozabaviti (1) pojmovnim mišljenjem kakvo ono jest i time što je ono donijelo našoj vrsti; (2) uporabom pojmovnog mišljenja u vjerskim sustavima, uključujući i kršćanstvo; i (3) Isusov stav prema pojmovnom mišljenju.

Organizmi svih vrsta imaju sposobnost opažanja, znanja, pamćenja i odlučivanja. Ta sposobnost im je potrebna da se snalaze u okolini o kojoj ovise, jer iz okoline uzimaju izvore života. Biljke imaju kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, koje je primjereno njihovoj nepomičnosti. Podatke o okolini (temperatura zraka i tla, vlažnost i brzina strujanja zraka, jačina svjetlosti, vlažnost i rastresitost tla, blizina biljaka iste ili druge vrste u tlu i iznad tla, prolazak životinja koje se hrane biljem i drugo) biljke dobivaju pomoću receptora ili posebnih prijemnih stanica. Prikupljani podatci se kemijskim putem prenose organizmom. Biljke nemaju mozak kao središte za razmjenu obavijesti. Sve što biljke „znaju“ je istinito.

Životinje su pokretne pa je primjereno da imaju sjetila ili senzore vida, sluha, njuha, okusa i dodira. Većina životinja ima mozak kao tjelesni organ za razmjenu obavijesti diljem organizma putem primjerenog nervnog sustava. (Neke niže životinje nemaju mozak, ali imaju mrežu nervnih stanica rasprostrtu diljem organizma.) Opažanjem putem sjetila životinje dobivaju slike (vidne, glasovne i druge), koje se pohranjuju u mozgu, ali na koje u slučaju dobre prigode ili opasnosti one mogu trenutačno odgovoriti. Stoga se kaže, da životinje imaju slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. (Ptica odlučuje, da će pobjeći od opake mačke.) Usto, ponašanje životinja kojim se upravlja putem slika je u velikoj mjeri urođeno. Budući da razvitak mozga životinja traje kratko u usporedbi s razvitkom čovječjeg mozga, one trebaju kratkotrajan odgoj ili uvježbavanje ponašanja. Slike koje opažaju životinje vjerodostojne su i istinite. U životinjskom svijetu nema izmišljanja i laži.

U vrsti Homo sapiens povrh slikovnog znanja pojavilo se i pojmovno znanje. Ljudi imaju toliko razvijen mozak, da je on sposoban stvarati pojmove, od kojih su najvažniji pojmovi prostora i vremena. Životinje znaju samo za mjesta (kao slike) i samo za sadašnjost. Razvijeni mozak u našoj vrsti u stanju je poduprijeti pojmovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Rado kažem, da je ljudski um spremište pojmova, a da je mozak skladište slika. Pojmovi omogućuju čovjeku, da „vidi i to što ne gleda“. Pojam vremena omogućio je čovjeku određivanje nakana i postavljanje svrha, pravljenje rasporeda obavljanja poslova i određivanje obujma posla koji se da obaviti u određenom vremenu te drugo. Pojam svrhe vodio je čovjeka uspostavi vjerovanja ili religije. Pojam vremena omogućuje čovjeku, da uočava uzroke i posljedice pojava i događaja.

Čovjek je pojmovima s vremenom dodavao riječi. Govor je omogućio čovjeku da radi dok govori i dok opći s drugim ljudima. Majka može ustima i jezikom govoriti dok rukama njeguje dijete. Govor se čuje i iza fizičkih zapreka. Govor omogućuje da se opiše prostor, umjesto da se drugim ljudima pokazuju mjesta. Poslije su ljudi pojmovima i riječima pridijevali slike ili crteže, a na koncu su za oznaku pojmova uveli pismo: prvo slogovno, a poslije i glasovno – abecedu ili alfabet.

Pojmovno mišljenje omogućuje ljudima da razmišljaju, domišljaju i izmišljaju te da obmanjuju druge ljude, ali i da bez provjere prihvaćaju kao istinite tvrdnje, koje nisu rezultat njihova opažanja, razmišljanja i iskustva, nego tuđeg uvjeravanja ili obmanjivanja. Uvjeravanje najčešće dolazi od ideologija, religijskih sustava, „vidokruga razumijevanja“, a u posljednje vrijeme i od medija. Pojmovno mišljenje unijelo je u našu vrstu veliku neizvjesnost, nepouzdanost i nepovjerenje. Ljudi i u svojoj životnoj zajednici doživljavaju neugodna iznenađenja. Sposobnost pojmovnog mišljenja unijelo je u našu vrstu laž i obmane, što je od nje napravilo upitnu i nevoljnu vrstu.

Sposobnost pojmovnog mišljenja – kojemu je podloga razvijen čovjekov mozak, koji se u djeci razvija do dvadesete godine života – traži dug odgoj i obrazovanje: čovjeku treba dugo uvježbavanje ponašanja i dugo uvježbavanje uma. Čovjekovi odgoj i obrazovanje ne traže kao kod životinja samo (slikovno) oponašanje odraslih, nego uporabu uma i pojmovnog mišljenja. Sveučilišni studij, primjerice fizike, ne sastoji se samo u doznavanju činjenica i postupaka u tvarnom svijetu, nego i od uvježbavanja posebnog načina razmišljanja. Roditelji trebaju stražariti nad umom svoje djece (kao što mačka bdije nad svojom mladunčadi dok ne odraste).

Sposobnost pojmovnog mišljenja u čovjeku je potisnula ili čak obezvrijedila urođeno ponašanje, kakvo vlada životinjskim svijetom. Čovjek ne postupa tako, „kako mu samo od sebe dođe“, nego prema sadržaju svojeg uma. Spomenuli smo, da je pojmovno mišljenje uvelo čovjeka u razdoblje kulturne evolucije, pod kojom se smatra evolucija čovjekova tijela, do koje dolazi uporabom uma. Kulturna evolucija zasnovana je kao i biološka na nasumičnim mutacijama u rodnoj tvari, ali i na odabiru jedinki, koje su prikladnije za novi način života.

Međutim, razvitak čovjekova mozga i uma nije stao na pojavi pojmovnog mišljenja. Stalnom uporabom uma u čovjeku se pojavila i svijest o njemu samomu, o drugim ljudima, o životnoj zajednici i o svijetu. Ja čovjekovu svijest nazivam ljudskim duhom. Riječ svijest vodi na pomisao, da čovjek vidi sliku samoga sebe. Po meni, ljudski duh nije trpan poput svijesti, nego je djelatan. Po meni, ljudski duh je dobar duh, koji prosuđuje život svojeg nositelja i upozorava ga, ako je nešto u čovjekovu životu pošlo po zlu. Ljudski duh svojim „kopkanjem“ po sadržaju uma otkriva svojem nositelju je li zadovoljan vlastitim životom ili je tim životom nezadovoljan i zašto. Ako je riječ o tom posljednjem, ljudski duh vodi čovjeka promjeni životnog stava ili obraćenju života.

Dok je čovjek budan ili „pri svijesti“ ljudski duh neumorno djeluje i ako treba „žulja“ osobu svojeg nositelja, kako bi ga podsjetio na potrebu poboljšanja života. Pojmovno mišljenje često navodi čovjeka da srlja – najčešće po „instinku stada“. Ljudski duh navodi čovjeku na pribrano postupanje. Neumornost ljudskog duha omogućuje čovjeku da živi više u duši, nego u tijelu. Time ljudski duh otvara nove mogućnosti ljudskog života: čovjek može predano raditi za obitelj i životnu zajednicu te uistinu živjeti u duši, a ne mora se iscrpljivati u nadmetanju s drugim ljudima. „Mir u duši“ ili zadovoljstvo vlastitim životom je prava vrijednost u jednokratnom životu svakog čovjeka.

Kod bavljenja vjerskim sustavima u knjizi „Isus“ često sam spominjao pojmovno mišljenje. U izvornim zajednicama religija je nastala (1) iz potrebe da se odgonetaju uzroci pojava, koji se ne uočavaju u vidljivom svijetu i (2) u nastojanju da se jača životno zajedništvo, jer je zajedništvo pojavom pojmovnog mišljena prestalo biti urođeno: ljudi otad trebaju svjesno, namjerno i domišljeno njegovati zajedništvo, koje – kao i kod životinja – znatno pridonosi opstanku jedinki.

Traganje za neuočljivim, neprimjetnim ili nevidljivim uzrocima vidljivih pojava i događaja nije jednoznačan posao, a vrsti Homo sapiens omililo se traženje i nalaženje uzroka do te mjere, da ljudi proglase, da su našli uzrok nekoj pojavi ili rješenje neke zagonetke, iako nisu. Gipkost pojmovnog mišljenja – koje nije pod stegom, pod kakvom su kemijsko i slikovno znanje kod bilja odnosno kod životinja – snažan je izvor nagađanja. Izneseni primjeri brojnih vjerskih sustava s različitih mjesta i iz različitih razdoblja civilizacije pokazali su veliku raskoš vjerskih istina, koje su uzimane kao nepobitne, iako takvima nisu bile. Sve su nastale nagađanjem o nevidljivom i „neviđenom“. Ako se uzme u obzir, da religija sastavlja trojstvo opstanka, vlasti i religije, u traganju za krajnjim uzrocima događaja u životnim zajednicama i u njihovu okolišu presudnu ulogu ima politička vlast. To je bjelodano pokazao primjer Konstantinova nametanja vladavinskog vjerovanja kršćanima, koji su od Isusa iz Nazareta preuzeli izniman sustav uvjerenja, koji može voditi oporavku naše vrste. Stoga su svi vjerski svjetonazori, koji su ugođeni potrebama vlasti puni nelogičnosti, protuslovlja i obmana. Imaju daleko više protuslovlja od mitova na kojima su razvijeni.

Valja se sjetiti brojnih „kristoloških uzoraka“, koji su dodani Isusovoj radosnoj vijesti o došašću novog načina života u čovjekovim životnim zajednicama. Uz njih su napravljeni i brojni uzorci vjerovanja. Sposobnost pojmovnog mišljenja pokazala je svoju kreativnost odnosno svoje izumiteljstvo. Valja se sjetiti Velikih kola i Malih kola u budizmu, postojanja svemirske Laži i svemirske Istine u zaratustrijstvu, čovjekolikog nadmetanja i razuzdanosti drevnogrčkih bogova na Olimpu, rimskog državnog praznovjerja i konačno državotvorne drevnožidovske mitohistorije. Vjerski sustavi počivali su na ispredanju priča.

Nasuprot svim ostalim velikim utemeljiteljima sustava uvjerenja Isus iz Nazareta nije ispredao priče. O Bogu je rekao samo to, što je morao reći: (1) Bog je izvor života koji je začet u goloj tvari, (2) Bogu je stalo do oporavka čovjeka kao stvora nastala „na njegovu (Božju) sliku i priliku“, (3) Bog na Zemlji djeluje samo putem jedinačnih ljudi, a ne putem javnih vlasti ili skupnih sustava uvjerenja ili religija i (4) jedinačni ljudi mogu s Bogom – koji im je otac, tata, abba – uspostaviti sinovsku suradnju. Četiri spomenute Božje značajke određuju i Isusovu kozmologiju ili svjetonazor i Isusovu antropologiju ili „čovjekonazor“.

Isusov život i Isusovo djelovanje kako su opisani u knjizi „Isus“, posebice u Drugom poglavlju Drugog dijela knjige, pokazuju, da je Isus bio prvijenac po prepoznanju postojanja ljudskog duha u našoj vrsti i po tomu, što je živio od ljudskog duha u sebi. Isus je za sobom daleko ostavio ostale prijašnje i kasnije utemeljitelje sustava uvjerenja i to u vremenu ili području pojmovnog mišljenja. Isus je bio toliko prožet ljudskim duhom, koji je on u sebi spregnuo s Božjim duhom, da je postavio sustav uvjerenja, koji se temelji na prevazi ljudskog duha i nad tjelesnim sposobnostima čovjeka i nad pojmovnim mišljenjem u čovjeku. Isus je sav svoj život postavio na ljudski duh i na spregu tog duha s Božjim duhom. Isus je otkrio mogućnost uspostave takve sprege i on je tu spregu uspostavio u svojoj duši ili u svojoj osobi.

Isus je u sebi stvorio čaroban iskustveni prostor – koji su određivali i pojmovno mišljenje i ljudski duh – koji se može nazvati nebeskim kraljevstvom, postojanje kojega je Isus objavio svim ljudima i koji se da preslikati u čovjekove životne zajednice. Sprega Božjeg i ljudskog duha, koju je Isus odnjegovao u sebi učinila je Isusa potpuno slobodnim čovjekom i pokazala ljudima njegovu čarobnu osobnost, koja je neodoljivo privlačila ljude, ali koja je izazivala i ogorčeno protivljenje vjerskih i političkih vlasti u Palestini.

Život koji je Isus stvorio i njegovao u sebi njega je ispunjao i zadovoljavao. To je bio potpun ljudski život, kakav je moguć na zatečenom stupnju kulturne evolucije naše vrste. Stoga Isus nije trebao dopunjati svoj život. Posebice ga nije trebao dopunjati ni zatečenim pripovijestima ondašnjeg „vidokruga razumijevanja“ ni ispredanjem vlastitih priča. Umjesto bijega u mitske i svjetonazorske pripovijesti Isus se oslonio na vlastito životno iskustvo te na životno iskustvo svoje životne zajednice i cijele sredozemne životne zajednice. Isus je svoj život posvetio, a svoje djelovanje ponudio zadovaljavanju tjelesnih i kulturnih potreba svih ljudi. To je Isusa vodilo zadovoljstvu vlastitim životom i užitku života s Bogom, kojega je smatrao ocem i čiji je posao zdušno obavljao.

Pristup Isusovu životu i Isusovu djelovanju u svjetlu čovjekove sposobnosti pojmovnog mišljenja i (njezine derivacije ili izvedenice) ljudskog duha više i od čega drugog pokazuje i dokazuje iznimnost Isusa iz Nazareta i kao čovjeka i kao utemeljitelja sustava uvjerenja. Stoga ne treba čuditi to, što su Isusovi učenici i sljedbenici Isusa uzeli kao božanstvo te što su time na se natovarili velike svjetonazorske nevolje. U Isusu iz Nazareta – u teškoj nevolji koje je zadesila cijeli sredozemni svijet – pojavila se kulturna mutacija, od koje će nastati nova vrsta Homo consideratus (obazrivi čovjek), u kojoj će vrlinom biti uzajamnost života, a ne životno nadmetanje za dobra koja se ne mogu dijeliti. Naša će se vrsta putem ljudskog duha dokopati namjernog i domišljenog životnog zajedništva, koje će nadomjestiti izvorno i urođeno čovjekovo životno zajedništvo, koje je zauvijek uklonjeno pojmovnim mišljenjem. Zajedništvo, kakvo god ono bilo, pomaže opstanak jedinki svih vrsta života.

Continue Reading

Engleska je kolijevka industrijskog kapitalizma, iako se trgovinski i financijski kapitalizam prvo pojavio u sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima, u kojima je bila slaba carska, kraljevska i papinska vlast. Takav kapitalizam se preko Nizozemske premjestio u Englesku. Iz tih je zemalja podupirao kolonijalna osvajanja i svoje daljnje gomilanje. Industrijska revolucija, koja je začeta upravo u Engleskoj, omogućila je gomilanje kapitala prodajom industrijskih proizvoda diljem svijeta. Englezi su pravili i prodavali skupe industrijske proizvode (željeznicu), a kupovali i rabili jeftina dobra (hranu).

Iako su britanski kapitalisti i vlasnici nekretnina i sad bogataši, britansko gospodarstvo je slabo, pučanstvo je siromašno, a država je u velikoj mjeri zadužena (95% ukupnog domaćeg godišnjeg proizvoda). Britansko gospodarstvo slabi niz godina iz mnogo razloga. Jedan je razlog bio poremećaj u međunarodnoj trgovini, koji je predsjednik Trump izazvao tehnološkim ratom protiv Kine. (Britanci nisu smjeli kupiti jeftine digitalne mrežne proizvode Huaveija.)

Težak poremećaj gospodarstva UK došao je od njezina istupanja iz EU, koje još nije ni tehnički ni politički okončano. Glasanje za Brexit bilo je 23. lipnja 2016. godine. Provedba Brexita donijela je velike tegobe u prijevozu proizvoda između UK i EU te politička okapanja Britanije s EU i SAD, zbog ugovorenog režima trgovine UK sa Sjevernom Irskom, kojim London i Belfast nisu više zadovoljni.

Pandemija koronavirusa nije Britaniji donijela samo smanjenje poslovanja, nego je zbog načina borbe protiv te pošasti velikim dugovima opteretila državni proračun te u konačnici građane i kućanstva. U takvu su nevolju zapale sve zapadne zemlje, koje su obilno plaćale „čekanje“ zaposlenika odnosno nerad. Pandemija je ostavila trajne posljedice u području rada i zapošljavanja, jer su mnogi ljudi napustili teška zvanja i uzeli lakša.

Teške nevolje gospodarstvu UK, kućanstvima i svim ljudima donijeli su Rat za Ukrajinu te političke i gospodarske kazne protiv Rusije, koje su pogodile cijeli svijet, a posebice zapadne zemlje (EU i SAD), koje su samovoljno određivale kazne. Glavna posljedica kazni je poremećaj svjetskih opskrbnih mreža, posebice za energente i hranu.

Taj poremećaj stvorio je oskudicu u energentima, tako da će EU zapovjediti strogu štednju u uporabi energije. Usto, nastupila je svjetska inflacija odnosno opća skupoća, koja je ozbiljno pogodila mnoga gospodarstva i među njima britansko, ali ne američko i rusko. (Stupanj inflacije u UK je 9%, a u SAD 10%, najviši u minulih 40 godina.) Skupoća energenata pogodit će britansko gospodarstvo na dva načina. Mnoge proizvodne i uslužne korporacije morat će obustaviti poslovanje, ako im gubitke prouzročene inflacijom ne naknadi država. Obitelji i ljudi koji će skupo plaćati energiju neće imati dohodak potreban za uobičajenu kupnju mnogih drugih proizvoda i usluga, koje prave ili pružaju domaća poduzeća. Znatno će se smanjiti domaća potražnja. Englezi slikovito kažu: eat or heat odnosno „jesti ili grijati“. (Čuo sam jednu umirovljenicu kad je rekla: „Ili ćemo se grijati ili ćemo kupovati struju za invalidska kolica mojeg muža.“)

Zbog skupoće energenata britanska vlada ograničila je na 2.500 funti svotu koju će ove zime kućanstva mjesečno plaćati za plin. Ostatak će kućanstva otplaćivati 10 (deset) godina. Taj način plaćanja uzima, da će tegobe zbog nestašice i skupoće energije prestati s prestankom zime. Osim toga, u Engleskoj ima 4 milijuna kućanstava, koja ne mogu rabiti vladin kredit, jer zbog ranijega neurednog plaćanja računa za energiju sad energiju moraju unaprijed plaćati.

Pravi povod za pisanje osvrta posvećenog jednoj zemlji je to, što je novi britanski ministar financija Kwasi Kwarteng u rujnu ove godine najavio jesenski „mini“ proračun, koji predviđa smanjenje poreza, u svrhu „poticanja gospodarstva i ulaganja“. (Očito, to je šuplja kapitalistička izlika, jer se nesuđeni i zadržani porezni novac ponajviše ulaže u nekretnine, u inozemstvo i u financijske spekulacije, a ne u proizvodnju dobara.) Ministar je prvi stupanj poreza za obične radne ljude smanjio od 20% na 19%, ali je ukinuo porezni razred od 45% za dohodak veći od 150.000 funti. Usto, ministar je dokinuo povećanje poreza i doprinosa, koje je na plaće uvela vlada Borisa Johnsona, u kojoj je Kvarteng bio ministar gospodarstva i energetike. Ministar je također objavio, da će smanjenje poreznog prihoda (45 milijarda funti) naknaditi posudbama novca na tržištu. Tako putem britanskog proračuna novac s financijskih tržišta puni račune bogataša.

Porezne preinake napravljene su za bogataše. Ljudi niskog dohotka imat će možda sitnu korist, ali brojnim ljudima, koji imaju tako nizak dohodak da ne plaćaju porez, smanjenje poreznog stupnja ne može pomoći ni u plaćanju računa za energiju.

Stručni ljudi, oporbeni političari i novinari učas su Kwartengov „mini“ proračun proglasili „seizmičkim“. Mnogi su stručni komentatori osudili i novi proračun i ministra. Oni su novi proračun krivo proglasili – kao u tenisu – neprisilnom pogreškom. Riječ je o namjernoj pogrešci.

Svi protivnici ministrova zahvata u porezni sustav slažu se, da je ministar odabrao krivo vrijeme za smanjenje poreza, za koji se smatra da će potaknuti dodatnu skupoću, jer će zbog dodatnog zaduživanja vlade funta izgubiti vrijednost pa će svi proizvođači i pružatelji usluga povisiti cijene. (Funta je nakon objave „mini“ proračuna u jedan dan izgubila 3% vrijednosti prema dolaru.) Kritičari vlade govore, da UK treba dezinflaciju, a ne dodatnu inflaciju. Savjetuje se guverneru Banke Engleske, da svojim samostalnim mjerama ublaži porezne poteze vlade.

Koncem rujna zbog najave novoga proračuna Britaniju je opomenuo MMF, naglašavajući da će nove mjere, ako ih se prije ne zaustavi (1) potaknuti svjetsku inflaciju zbog snage financijskog sektora u UK, (2) produbiti podjelu građana u UK, a (3) da neće potaknuti rast gospodarstva. MMF isto kaže da je smanjenje poreza došlo u krivo vrijeme.

Mene začuđuje to, što se nova vlada premijerke Liz Truss u sadašnjem općem teškom stanju odlučila smanjiti porez i što je otvorila novu mogućnost za daljnje nakupljanje privatnog kapitala. Politički i klimatski poremećaji u svijetu nameću jačanje javnih financija i smanjenje privatnog kapitala, a ne obratno. Premijerka je poslušala City. Na zapovid, City! City ne zna živjeti bez nakupljanja kapitala. Penje li se City u posljednji vlak? Je li opaka klima odbrojila dane kapitalizma?

Za kraj. Premijerku Thatcher s vlasti je 1990. godine uklonila njezina stranka, a ne oporba i to zbog zamjene zemljarine glavarinom. Premijer Cameron sam je pobjegao s vlasti te iz stranke i politike poslije referenduma o Brexitu. Premijerku May je uklonila njezina stranka 2019. godine. Premijera Johnsona stranka je uklonila početkom rujna. Jedini konzervativni premijer kojega je od 1979. godine s vlasti uklonila oporba bio je John Major (1997.).

Hoće li „slamnata“ lady proći kao John Major ili kao „željezna“ lady?

Continue Reading

Gola tvar koja uglavnom sastavlja Svemir nema potrebe koje valja zadovoljiti. Tvar ništa ne treba pa je stoga slobodna. Sa živom tvari nije tako: sve živo ima potrebe koje treba zadovoljiti pa ništa živo samo za sebe nije potpuno neovisno, slobodno, samostalno ili cjelovito.

Život se ne prostire kao ocean i ne teče kao rijeka. Život se javlja samo u jedinačnim organizmima biljaka i životinja te u organizmima čovjeka. Svi organizmi imaju potrebe i zato su ovisni o okolini ili o nekim drugim organizmima – živima ili mrtvima. Međutim, unatoč svojoj ovisnosti, organizmi trebaju i traže znatan stupanj slobode, kako bi mogli rasti, razvijati se, trajati i donositi plod. Sloboda je potreba života, kojega nema bez ostvarenja mogućnosti organizama.

U organizmima djeluju velike unutarnje sile. Hidrostatski tlak tekućine u zdravoj biljnoj stanici (turgor), koji djeluje na stijenke stanice nadima stanicu i stvara čvrstoću biljaka. Unutarnji tlak znatno utječe i na rast biljaka. Taj tlak može iznositi 1-4 bara, a može dosegnuti vrijednost 20-30 bara. (Visokotlačni hidraulički strojevi dosežu tlak od 700 bara.)

Postoje značajne razlike između biljnih, životinjskih i ljudskih organizama. Biljni organizmi obično ovise o goloj tvari (vodi, mineralima, zraku i ugljičnom dioksidu) te o pritjecanju energije Sunca, koja grije Zemlju, bilje i tlo te koja (bio)sintezom omogućuje rast i razvitak biljnih organizama. Biljke imaju posebne prijamne stanice (receptore), koje primaju i širom organizma kemijskim načinom prenose vrijednosti fizikalnih veličina (vanjskog tlaka, temperatrure, brzine strujanja zraka, vlažnosti zraka i tla, jačine svjetla i drugih). Posebne stanice određuju kut smjera protezanja biljnog organizma i njegovih dijelova prema smjeru sile teže. Kaže se, da biljke imaju kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Biljke su nepomične. Međutim, dijelovi biljaka se gibaju pod unutarnjim silama rasta i prodiru u okolni prostor. Jedinačne biljke traže za sebe više mjesta pod tlom i nad tlom.

Životinje su pokretne pa za svladavanje prostora u traženju prikladnijeg i izdašnijeg staništa ili za bijeg od jedinki opasnijih vrsta imaju sjetila (senzore) vida, sluha, njuha, okusa i doticaja. Kaže se, da životinje imaju slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Životinje opaze ili čuju dolazak opasnih životinja i znaju koliko se one opasne. Životinje pamte mjesta na kojima ima hrane i vode te mogu odlučiti kamo poći ili od čega pobjeći. Životinje ne mogu dugo podnositi stres ili stisku pa od opasnosti nastoje pobjeći, ako mogu, a ako ne mogu napadaju mogućeg napadača. „Bijeg ili napad!“ Za životinje se kaže da imaju slikovno mišljenje pa u životinjskom svijetu nema laži, kao među ljudima. Usto, životinje imaju urođeno ponašanje, koje se velikim dijelom nasljeđuje, a manjim dijelom usađuje odgojem ili uvježbavanjem opažanja i vještina.

Vrsta Homo sapiens je iznimna životinja. Posebnost čovjeka je u njegovoj sposobnosti pojmovnog mišljenja, koje mu je donijela biološka ili tjelesna evolucija u rodu Homo. Evolucija je na čovjekovo izvorno slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje dodala pojmovno, apstraktno ili simboličko mišljenje. Čovjek je slikama pridruživao pojmove, kojima je kasnije pridijevao riječi, a riječi je poslije ispisivao prvo slogovnim, a poslije i glasovnim pismom (alfabetom odnosno abecedom). Čovjek je rano u razvitku došao do pojmova prostora i vremena, iako je dok bio obična životinja znao samo za mjesta i za „sada“. Pojam vremena je u ljudski život unio nakane i svrhe te otvorio mogućnost uspostave religije, jer se čovjek uzmogao pitati odakle dolaze promjene u prirodi i koji bi bio smisao jedinačnog ljudskog života.

Uporaba pojmovnog mišljenja iz naše je vrste dobrim dijelom uklonila urođeno ponašanje: postupci ljudi slijede sadržaj njihova uma (koji je spremnik pojmova). Stoga se u našoj vrsti došlo do potrebe za dugim odgojem ili uvježbavanjem ponašanja i za dugim obrazovanjem ili uvježbavanjem pojmovnog mišljenja. Potrebu dugog odgoja i uvježbavanja uma nameće razvitak ljudskog mozga koji traje dva desetljeća. Dug odgoj i dugo obrazovanje potrebni su za prilagodbu ponašanja i razmišljanja jedinačnih ljudi potrebama zajednice.

Vrsta se nosila s nedaćama koje joj je donijelo pojmovno mišljenje putem zajedništva u malim izvornim zajednicama. Lažljivost je jedna od nedaća koju je vrsti donijelo pojmovno mišljenje. Druga nedaća je samoživost nekih ljudi, koji su izbjegavali skupne obveze, koje su zajednicama nametali opstanak i neizvjesnost života. Ljudi su morali skupa obrađivati zemlju, obavljati ostale poslove, loviti, skupljati plodove i odgajati djecu. U izvornim zajednicama imovina je bila skupna, a ljudi su sami birali svoje predvodnike po njihovoj sposobnosti mirenja, o čemu je ovisilo zajedništvo. Opstanak ljudi ovisio je o zajedništvu, jačanju kojega je služila i religija, koja je bila plod skupnog razmišljanja u zajednicama.

Nakon što su se stotinama tisućljeća skupno borili za opstanak, napredovali i sve lakše živjeli ljude je pogodila vladavinska propast. Namamljeni bogatstvom plodnog mulja u dolinama velikih rijeka Azije i Afrike ljudi su pristali na život u civilizaciji. Civilizacija je u bitnomu označena: (1) oduzimanjem vlasti zajednici i stavljanjem vlasti iznad nje; (2) vezanjem vlasti uz privatnu imovinu; (3) pretvaranjem pripadnika zajednice u podanike vladara; (4) isključivim pravom vladara na uporabu sile; (5) nametanjem ljudima sustava uvjerenje po izboru vladara, i (6) uvođenjem posebnog svećeničkog sloja, koji je služio kao vjersko redarstvo.

U prvim civilizacijama podanici su bili svrstani u radne postrojbe. Svi su ljudi osim vladara, oružnika i svećenika ili pismoznalaca bili de facto roblje. Razmjerna sloboda koju su ljudi uživali u izvornim zajednicama bila je zatrta. Antropolozi izvorne civilizacije nazivaju „krletkama“. One su bile prostorne i životne krletke.

Homo sapiens sad živi u kapitalističkoj civilizaciji, u kojoj je kapital svjetski vladar i u kojoj je tržište sredstvo prisile. Umjesto da su odani zajedništvu, ljudi su prisiljeni međusobno se nadmetati. Višestoljetna vladavina kapitala ljudima je uzela slobodu međusobmog povezivanja, Zemlju je ranila, klimu je pokvarila, a ljudima donijela teške tjelesne i još teže duševne bolesti. Vrsta treba sa sebe zbaciti vlast kapitala podrivajući je uspostavom izravnog zajedništva među ljudima. Sila života je i u čovjeku. Ona će iz čovjeka provaliti u zajednice, koje će rasti toliko, koliko će čovjek svjesno povećavati slobodu svojeg uma.

Početna oaza ili izvor žive vode čovjeku je bližnji. U to zaštićeno područje života ne može prodrijeti kapital kroz pustinju svjetskog tržišta, koje se već rasipa pod silom globalizacije naše vrste. Umreženje malih oaza pravog ljudskog života, koji mogu pružiti samo ljudi jedni drugima stvorit će oaze života nacionalnih (raz)mjera, koje će svojom uzajamnošću učiniti kapital izlišnim. Zajedništvo će potiho preuzeti vlast koju sad ima kapital.

Continue Reading

Kad se pojavio kao posebna vrsta Homo sapiens je poput životinja znao samo za mjesta. Zahvaljujući razvitku mozga čovjek je slikovnom opažanju, znanju, pamćenju i odlučivanju dodao pojmovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. On je slikama koje su opažala njegova sjetila pridruživao pojmove, kojima je kasnije dodavao riječi. Jedan od prvih pojmova koje je čovjek stekao bio je prostor. Otad je čovjek počeo razlučivati prostor od mjesta, a životinje i dalje znaju samo za mjesta. Poslije je čovjek pojmu prostora dodao i pojam vremena.

Razumijevanje naravi i smisla prostora mijenjalo se tijekom razvitka zapadne znanosti. Po jednim znanstvenicima i filozofima prostor postoji sam od sebe, a po drugima je prostor vezan uz postojanje tvari. Isaac Newton je pod pritiskom protivnika prostor razdvojio (1) u apsolutni (odriješeni) prostor, koji nema nikakav odnošaj ni s čim izvan njega i koji je nepomičan te (2) u relativni (odnošajni) prostor koji ima „dimenziju ili mjeru apsolutnog prostora, koju naša sjetila određuju po svojem položaju prema tijelima“. Druga struja je smatrala  da (1) prostor nije neovisan o tvari, (2) prostorni odnosi predstavljaju odnose među jedinačnim dijelovima tvari i (3) da su ti odnosi vezani uz gibanje, ponašanje i sastav tvari te uz događaje u materijalnom svijetu. Znanost i danas raspravlja o naravi prostora u okviru tih dvaju pristupa.

Kad je riječ o prostoru na Zemlji s vremenom se mijenjalo i poimanje odnošajnog prostora. Znanstvenici su dugo smatrali – dok čovjek nije vidljivo promijenio Zemlju – da prostor proizvodi čovjeka odnosno da mjesta stvaraju značajke naroda. (Grčko more je stvorilo drevne Grke, omeđeno apeninsko kopno drevne Rimljane, a velikim silama stiješnjena Palestina drevne Židove.) Kapitalistička Industrijska revolucija unakazila je Zemlju pa znanstvenici sad smatraju, da prostor i mjesta ovise o čovjeku kao što i on ovisi o njima. Kao vodeća svjetska geografija njemačka je geografija napravila nov prodor u razumijevanju uloge prostora. Nijemci su u gospodarskoj geografiji od znanosti o područjima prešli na relacijsku (odnošajnu) ekonomsku geografiju (Relational Wirtschaftsgeographie), koja uključuje novo poimanje prostora, novi predmet istraživanja, novu ulogu javnog djelovanja, važnost proučavanja prostora i svrhe istraživanja. Razvitkom proizvodnih snaga u našoj vrsti apsolutni je prostor uistinu pretvoren u odnošajni.

Poslije Drugoga svjetskog rata ozloglašeno je ranije njemačko poimanje lebensrauma (životnog prostora), pod kojim se podrazumijevalo osvajanje tuđega zemljopisnog prostora. Poučeni ishodom rata njemački geografi pod lebensraumom podrazumijevaju izgradnju životnog prostora na zatečenom zemljopisnom prostoru. Riječ je uistinu o dogradnji zemljopisnog prostora u životni. (Jedan bošnjački podrugljivi pisac napisao je, da „Srbi mogu slobodno stvarati Veliku Srbiju šireći Srbiju uvis“.)

U novoj gospodarskoj geografiji prizdravljenog njemačkog naroda odnošajni (relacijski) pogled na geografiju utemeljen je na odbacivanju prostora kao izvora koji nameće ili sputava poslovanje te na odbacivanju postavke, da je prostor poseban bitak, koji se može proučavati neovisno od gospodarskog djelovanja. Relacijski pristup prostoru može obujmiti zbilju, po kojoj gospodarsko djelovanje mijenja stanje mjesta i stvara političke uvjete potrebne za daljnje gospodarsko djelovanje. Zatečene značajke prostora i mjesne ljudske značajke imaju utjecaj na gospodarsko djelovanje unutar posebnog gospodarskog i političkog okvira, što je prije bilo zanemareno i podcijenjeno u znanosti o područjima. Srž proučavanja u odnošajnoj gospodarskoj geografiji su gospodarski subjekti, njihovo djelovanje i suradnja, što traži stvaranje teorijske podloge kao dodatka iskustvu. Relacijski ekonomski geografi odustali su od traganja za prostornim zakonima koji tobože određuju ljudsko djelovanje i usredotočili su se na ljudsko djelovanje. Umjesto zemljopisnog prostora u središtu pozornosti su izgradnja i uređenje životnog prostora – lebensrauma. Stoga se govori o izgrađenosti životnog prostora.

Ranije sam uspostavio mjeru izgrađenosti životnog prostora (MIŽP). To je broj koji se dobije, ako se godišnji domaći proizvod države podijeli brojem stanovnika i usto površinom zemlje u četvornim kilometrima. Mjeru izgrađenosti životnog prostora Indije uzeo sam kao jediničnu mjeru. Ako je po procjenama za 2022. godinu MIŽP Indije 1, MIŽP Rusije je 1.2, Kine 1.92, Kanade 10, SAD 12.32, Japana 210, Njemačke 266, Hrvatske 630, Južne Koreje 640, a Švicarske 4,148. (Švicarska ima 4.1‰ prostora i 2.5% pučanstva SAD. RH ima 5.8‰ prostora i 1.2% pučanstva SAD.) Stupanj izgrađenosti životnog prostora je to, što žitelje veže za životni prostor koji su izgradili i što privlači pučanstvo slabije izgrađenih životnih prostora. Stoga se uistinu može reći, da se – s razvitkom zemalja i s rastom gospodarstava – prostori pretvaraju u mjesta.

Nažalost, dobro izgrađeni životni prostori postali su kapitalistički. Temeljna značajka kapitalističke geografije je neujednačen razvitak i rast jedinačnih životnih prostora, jer kapitalisti biraju mjesta za ulaganje temeljem očekivanog povrata na ulaganje. Nasreću, zapadni kapitalisti su u dalekim zemljama, posebice u zemljama starih azijskih naroda, razvili proizvodne snage naroda, koji već nekoliko desetljeća ne nude samo slabije plaćen rad, nego i nakupljaju vlastiti kapital, nakupljaju i razvijaju tehnologiju te nude izvedbu industrijskih, infrastrukturnih i komunalnih projekata, kao što je bila izgradnja Pelješkog mosta.

Ipak, nedavna globalizacija iznenadila je kapitaliste. Nije globalizirano samo poslovanje korporacija, nego i naša vrsta. Globalnom vrstom se više ne može upravljati s jednog mjesta pa i upravljanje postaje globalnim. Usto, globalizirana je i klima. Krajnje vremenske pojave uzroče smanjivanje ili nestanak mnogih životnih prostora. To uzroči silne seobe pučanstva. Sad kapitalizam i klima zajednički navode mnoge narode na seobu.

Međutim, iako su kapitalisti stoljećima svojevoljno ulagali kapital u zapadne zemlje i u tom području stvorile privlačne životne prostore, poremećena klima slijepo slijedi zakone fizike, posebice glede vode i zraka. Dosadašnja žega i sadašnja suša koje su pogodile Europu smanjile su podzemne pričuve vode, spalile mnogo šume i opako snizile vodostaj mnogih rijeka, na kojima se već dugo odvija prijevoz rasutog tovara. Besmisleni rat za Ukrajinu i politikom potaknute gospodarske kazne ostavile su Europu bez prirodne opskrbe energentima. Europa bi mogla uskoro prestati biti odredištem seobe pučanstva. Europljani bi i sami mogli potražiti novi prostor, koji bi bio „životniji“ od europskoga – možda u Rusiji te ponovo u SAD, Južnoj Americi i Australiji.

Zemlja postaje jednim, zajedničkim i sve skučenijim životnim mjestom za našu vrstu. Zemlja je opet samo mjesto, kao kod nastanka naše vrste. Zemlja je jedina kuća za vrstu. Kako tu kuću učiniti da vrsti ne bude tijesna? To ne može postići kapital, ali mogu narodi!

Continue Reading

Iako ratovanje redovito nosi smrt, razaranje i druge teške nevolje ljudima, narodima, zemljama i državama, čovjek ili naša vrsta ne može se dokopati trajnog mira, koji je uvjet rasta i razvitka naroda te stvaranja skupnog blagostanja. Rat nosi smrt, ali usto može dosmrtno poremeti život mnoge djece i mnogih mladih ljudi. Stoga se treba pitati, prvo, što je krivo s mirom, da ga naša vrsta ne može ostvariti i drugo, što je krivo s našom vrstom, da ne zna živjeti u miru?

Krivnju za trajno ratovanje treba početno tražiti u politici. Navodi se izreka Carla von Clausewitza (1780.-1831.) napisana u njegovoj nedovršenoj knjizi Vom Kriege (O ratu, 1832.): „Der Krieg ist eine bloße Fortsetzung der Politik mit anderen Mitteln.“ (Rat je goli nastavak politike „uz druga sredstva“, iako se dio tog navoda često krivo prevodi kao „drugim sredstvima“.) Međutim, Clausewitz je smatrao, da je rat nastavak političkog dijaloga uz uporabu dodatnih sredstava i da je rat prevrtljivo djelovanje sila, koje uključuju žestoke osjećaje, neizvjesnost i proračunatost. Ipak, ostaje to, da je rat posljedica politike.

Drevni kineski general, političar i pisac Sun Tzu (Sun Wu, 554.-496.) iz vremena Konfucija u knjizi Umjetnost ratovanja (a ne Умеће ратовања) piše, da je svaka bitka unaprijed ili dobivena ili izgubljena pa da se svi trebaju kloniti ratovanja: ti koji misle da su dovoljno jaki da pobijede neka svoje svrhe ostvare političkim sredstvima, a ti koji misle da su slabi neka izbjegnu ratovanje.

Winston Churchill je napisao, da su u povijesti Europe razdoblja mira bila zanemarljivo kratka prema razdobljima rata. Ipak, tijekom dugih razdoblja ratovanja stalno se vodila politika, što je u skladu s postavkom Carla van Clausewitza o ratu, kao nastavku političkog razgovora među zaraćenim silama. (To pokazuje i sadašnji rat za Ukrajinu.)

Od sebe ću dodati to, da je do uspostave civilizacije – kao načina uređenja životnih zajednica, koji je star samo 6.000 godina – došlo uporabom fizičke sile. Jaki naoružani ljudi prisilili su pripadnike životnih zajednica da postanu podanicima vladara, koji su uvijek „zakonito“ rabili vojnu silu i policijsku prisilu. Uspostava civilizacije bila je prava, istinska revolucija u našoj vrsti. Način vladanja se mijenjao, ali su od prve civilizacije u Mezopotamiji stalno postojali vladari, koji su vladali i mudrovali te podanici, koji su teško radili i slušali. Danas svijetom vlada kapital nakupljen u SAD.

Dodat ću i to, da u svakoj političkoj zajednici ili državi postoje četiri isprepletene mreže utjecaja: politika, gospodarstvo, zašita i sustav uvjerenja. Stoga u državama nije teško zlorabiti jedinačne mreže utjecaja pa se tako: (1) politika može voditi ratovanjem, uporabom gospodarskih kazni te ideološkim i medijskim pritiskom; (2) vjera se može nametati silom, poreznim sustavom i političkim isključivanjem; (3) gospodarski se probitci mogu stvarati politikom, ratom i ideološkim isključivanjem; te (4) rat se može voditi politički, gospodarski i ideološki pa se sad zna govoriti o „hibridnom“ ratu.

Ipak, nedavno su globalizirani ne samo poslovanje, nego i naša vrsta pa je svaki rat neizbježno unutarnji, „građanski“ rat. U ranijem podijeljenom svijetu političari su razlog za ratovanje nalazili u namicanju probitaka za vlastitu zemlju ili za njezin vladajući sloj. Protiv koga se sad ratuje u svijetu? Kako god se nazove sadašnji rat za Ukrajinu svi narodi zbog njega materijalno i moralno stradaju.

Globalizacija je otvorila ne samo pitanje rata i mira, nego i općenito pitanje smisla civilizacije, koja je utemeljena na sili i koja je pravo leglo svih ratova: vladari i vladajući krugovi hoće imati više vlasti. Ratovanje je usađeno u civilizaciju, koja je način uređenja životnih zajednica. Ono je duboko usađeno u sadašnju civilizaciju kapitalizma. Kapital je zavladao Zemljom i želi unatoč globalnosti vrste zadržati svoju vladavinu. Kapitalisti olako prelaze preko nepobitne globalnosti naše vrste. Budući da se vlast nad cijelom vrstom ne može održavati političkim i gospodarskim sredstvima, kapital se dodatno služi vojnim i obavještajnim sredstvima. Rabi i ideologiju, kako bi podijelio vrstu i u njoj razjario sukobe, kakvi vode u ratove.

Stoga se otvara pitanje: kako okupiti vrstu oko prijeke potrebe za mirom odnosno okupiti je za početak mirnog obračuna s kapitalizmom kao uzorkom civilizacije? Presudno sredstvo uspostave trajnog mira u vrsti je uspostava novog, nekapitalističkog sustava uvjerenja pripadnosti ljudi samo vrsti i Zemlji. Kapitalizam valja ideološki razoružati. Vrsti je potrebna nova vjera u mir i za mir.

Svaka vjera – pa i nova „vjera“ u mir i za mir – ima kozmički i antropološki vidik. Kozmički vidik naše nove „vjere“ ili sustava uvjerenja je pripadnost Zemlji, koja je jedino mjesto života u Svemiru, koji obično ima užarena i ledena mjesta. Antropološki ili čovječji vidik novoga, spasonosnog sustava uvjerenja je mir u duši svakog čovjeka, tako da nitko, uistinu nitko, nema potrebu za ratovanjem. Neka pobornici rata ispadaju čudacima ili ljudskim izrodima! Sredstvo stvaranja mira u duši je skromnost. Skromni ljudi se lako namire, jer traže samo to, što trebaju. Sve živo ima potrebe, jer život kao postupak u „mrtvoj“ tvari počiva na potrebama, a ne na prohtjevima kao što se već dugo događa u politici. Svaki čovjek treba prvobitno težiti za tim, da doživi ljudskost i da stekne zadovoljstvo vlastitim životom. Tu težnju mogu ostvariti svi ljudi i to skupa: ljudi jedni drugima trebaju i mogu pomoći da dožive ljudskost i da budu zadovoljni svojim životom. U tomu nitko ne treba zakidati drugoga, kao što čine kapitalisti u brizi za namicanje tvarnih dobara.

Ljudi se od kapitalističke jagme i međusobnog nadmetanja trebaju obratiti na skromnost i uzajamnost. Naša vrsta je osim biološkoj podložna i kulturnoj evoluciji. U našoj vrsti – koja traje nesumjerljivo duže od civilizacije – uživanje kulturnih dobara odnosi sve veću prevagu nad uživanjem tvarnih dobara, koja su ograničena čak i kad vlada obilje.

Vjera u mir i za mir, koja od ljudi traži skromnost, ali koja im nudi doživljaj ljudskosti i stjecanje zadovoljstva vlastitim životom čini se prirodnom i prihvatljivom kad je se gleda iz globalne vrste. Kad se vjera u mir i za mir gleda sa zaprljane Zemlje i iz poremećene klime ona se čini jedinim rješenjem za našu duševno poremećenu vrstu.

Robert Gates, nekadašnji ministar obrane SAD (2006.-2011.), koji je služio i predsjednika-republikanca i predsjednika-demokrata, u oproštajnom je razgovoru na jednoj televizijskoj mreži rekao, da je general Douglas MacArthur jednom prigodom izjavio: „Kad jedan general predlaže predsjedniku da počne rat treba ga odmah poslati na pregled glave.“ Tako generali – za razliku od mnogih političara – gledaju na ratovanje. General Dwight Eisenhower je u prvih šest mjeseci obnašanja predsjedničke dužnosti okončao rat u Koreji.

Isus iz Nazareta je vjeru u mir i za mir nazvao „nebeskim kraljevstvom“, a rekao je, da će „svako kraljevstvo u sebi podijeljeno opustjeti“.

Continue Reading

Europski ekonomisti smatraju, da recesija nastupi kad se gospodarstvo na nekom prostoru smanji dva tromjesečja zaredom. U SAD se vodi rasprava o tomu, je li došlo do recesije, iako su za nju ispunjeni „europski“ uvjeti. Američki predsjednik kaže, da recesije u Americi nema, a predsjedavajući Saveznih pričuva SAD ne želi reći jesu li SAD u recesiji. SAD su ipak u recesiji, jer potražnja za energentima i ostalim sirovinama slabi, ali snažna inflacija prikriva smanjenje obujma proizvodnje.

Pod inflacijom se smatra opći rast cijena proizvoda i usluga u nekom gospodarstvu. Kad se opća razina cijena diže, za novčanu jedinicu se može kupiti manje proizvoda i usluga, što smanjuje kupovnu snagu novca. Opreka inflaciji je deflacija ili trajno smanjivanje opće razine cijena. Mjera inflacije je stupanj inflacije izražen u postotcima, iako hrvatski političari, ekonomisti, gospodarstvenici i novinari govore i pišu o „stopi“ inflacije. Ako cijene svih proizvoda ne rastu ravnomjerno, posebno se rabe pokazatelj potrošačkih cijena i pokazatelj izdataka za zapošljavanje.

Ekonomisti ne gledaju jednako ni na uzrok ni na posljedice inflacije. Ima više škola inflacije, ali ću spomenuti samo dvije. Monetaristička škola uči, da je čimbenik i nastanka i suzbijanja inflacije i deflacije stupanj opskrbe gospodarstva novcem. Monetaristi smatraju, da je porezna politika vlade jalova u suzbijanju inflacije. Njihov učitelj Milton Friedman smatrao je, da je „inflacija uvijek i svagdje monetarna pojava“. Po monetarističkoj količinskoj teoriji novca, promjena količine novca u sustavu mijenja razinu cijena. (Monetaristi kao da kažu: treba povući novac, a ne nametati porez kapitalistima.)

Po ekonomici Johna Maynarda Keynesa, promjena u opskrbi gospodarstva novcem ne utječe na cijene u kratkom roku. Po njoj je inflacija posljedica povećane potražnje, koja se očituje u porastu cijena. Keynesovi učenici i sljedbenici govore o:

• inflaciji koju stvara povećanje potražnje zbog povećanja osobne i državne potrošnje;
• inflaciji koju prouzroči nagli pad ponude, što se može dogoditi zbog prirodnih nepogoda, rata ili naglog porasta izdataka proizvodnje; primjer za to je smanjenje ponude nafte, što vodi povišenju cijena; proizvođači kojima je nafta sirovina, prenijet će na kupce porast svojih izdataka; nagao porast radničkih plaća vodi stvaranju ili povišenju inflacije;
• inflaciji koja je ugrađena u očekivanje, da će povišenje radničkih plaća slijediti stupanj inflacije: takvo stanje je nastupilo upravo ove godine „poslije“ pandemije koronavirusa, a pogoršalo se poslije početka rata za Ukrajinu; ugrađena inflacija je često posljedica minulih događaja.

Učinci inflacije se razlikuju od područja do područja gospodarstva. Neki sektori bivaju pogođeni, a neki bolje prolaze. Primjerice, vlasnicima nekretnina i vrijednosnica omjer cijene i vrijednosti raste, a osobe koje nekretnine nastoje kupiti moraju za njih više platiti. Porast plaća i mirovina obično zaostaje za stupnjem inflacije. Jednako tako, za inflacije vlasnici gotovine pretrpjet će gubitke i posljedično smanjenje kupovne snage. Stoga se prije – kad su samo države kovale ili tiskale novac – govorilo, da u inflaciji „gube ti koji imaju“. Međutim, danas ne samo države, nego i komercijalne banke tiskaju novac, novac fiat, pa u inflaciji dobro prolaze i privatne banke koje odobravaju kredite bez pokrića u ulozima. Dužnici s ugovorenim čvrstim kamatnjakom dobro prolaze, jer je tad stvarni kamatnjak jednak ugovorenom kamatnjaku umanjenom za stupanj inflacije. Stoga se pravi zajmodavatelji pobrinu, da ugovaraju kredite s posebnom doplatom ili osiguranjem za slučaj inflacije.

Visoka ili nepredvidljiva inflacija smatra se štetnom za gospodarstvo: tržište postaje neučinkovito, korporacijama je otežano planiranje, smanjuje se proizvodnost korporacija, korporacije se više bave učincima inflacije nego proizvodnjom, opadaju štednja i ulaganja, a mnoge korporacije i fizičke osobe prelaze u viši porezni razred. Inflacija šteti osobama koje imaju stalan prihod, kao što su umirovljenici. Negativni učinci inflacije zapažaju se i u međunarodnoj trgovini, ovisno o tomu jesu li mjenjački tečajevi stalni ili promjenljivi.

Sad je inflacija u UK 9.4%, u SAD 9.0%, u Njemačkoj 8.2%, a u Kini 2.5%. (Stupanj inflacije u SAD od 2009. do 2022. godine bio je prosječno 2.52%. Za Velike recesije 2009. godine inflacije nije bilo, iako je država spasila od propasti mnoge banke.) U sadašnjoj nagloj inflaciji „bodu oči“ dvije činjenice. Prvo, inflacija nije začeta u jednoj zemlji pa se iz nje proširila svijetom. Drugo, inflaciju nisu izazvali „monetarni“ uzroci kako govore monetaristi, nego naglo smanjenje ponude energenata i hrane, koje je posljedica političkih i gospodarskih kazni izrečenih Rusiji. Sve kaže, da sadašnju svjetsku inflaciju bolje objašnjava Keynesova škola inflacije.

Ipak, najvažnije središnje banke Zapada – Savezne pričuve u SAD, Banka Engleske i Središnja europska banka (ECB) – počele su sustavno podizati temeljni bankovni kamatnjak i to ne više po 0.25%, nego po 0.5% ili 0.75%. (Banka Rusije je 22. srpnja smanjila temeljni kamatnjak za 1.5% na 8%.) Spomenute središnje banke nastoje inflaciju ukloniti monetarnim sredstvima, iako je u područjima triju spomenutih banaka više od jednog desetljeća vladalo „količinskoo popuštanje“ (quantitative easing), a da je pritom ostvarivan unaprijed određen stupanj inflacije. Lijek za sadašnju svjetsku inflaciju ne može doći od monetarista. Prvo treba osloboditi svjetsko tržište uklanjanjem iz njega političkih i gospodarskih kazni, koje su prave uzročnice inflacije. (EU već postupno ublažuje političke i gospodarske kazne izrečene Rusiji.) Usto treba posegnuti za poreznim sredstvima i porezovati nakazno visoke zarade proizvođača energenata i hrane te trgovaca tim proizvodima. (ExxonMobil je u drugom tromjesečju ove godine imao zaradu 17.9 milijardi dolara, a u drugom tromjesečju prošle godine 5.5 milijardi, Royal Dutch Shell 18 milijardi i 3.4 milijarde, a BP 8.5 i 2.8 milijardi.) Sve zapadne državne vlasti su uvidjele, da i velike i male korporacije iz mnogih područja gospodarstva „namještaju“ cijene.

Unatoč bajkama monetarista, država ima bitnu ulogu u suzbijanju inflacije te u zaštiti pučanstva i mnogih poduzeća od posljedica dugotrajne skupoće. Mnogi građani se bez državne pomoći ne mogu primjereno ni hraniti ni štititi od krajnjih klimatskih pojava. Mnoga poduzeća koja redovito posluju uz male zarade ne mogu izdržati povećane ulazne izdatke pa trebaju potporu države, koja za to na raspolaganju ima samo porezni sustav, kojim može obaviti naknadnu razdiobu dohotka.

Naša vrsta nema svoju državu, koja bi zaštitila nju i njezine narode. Ipak, zaštitu naroda koje pogode inflacija i nestašica tvarnih dobara mogu izvesti skupa sve države, a to se može postići prvobitno oslobođenjem svjetskog tržišta od prijetnji bezobzirnog kapitala. Osobno me čudi to, što američki političari mogu pred očima svojeg naroda slijepo služiti svjetskom kapitalu nakupljenom u SAD.

Continue Reading

Slom europskog komunizma 1989. godine i razdruženje Sovjetskog Saveza 1991. godine omogućili su stvaranje svjetskog, globalnog tržišta. To tržište se sustavno i ubrzano stvaralo od utemeljenja Svjetske trgovinske organizacije (WTO) 1995. godine. Do 1995. godine se obilno govorilo i pisalo o Trijadi, koju su sastavljali SAD, Europska unija i Japan s udjelima u svjetskom domaćem proizvodu od 26%, 23% i 18%.(Danas je udio Japana samo 6%.)

Od 2001. godine govori se i piše o gospodarskoj udruzi BRIC, poslije BRICS, koju sad sastavljaju Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika. Poslije se počelo govoriti i pisati o Slijedećih jedanaest odnosno o skupini zemalja koje brzo gospodarski rastu i razvijaju se (Bangladeš, Egipat, Filipini, Indonezija, Iran, Južna Koreja, Meksiko, Nigerija, Pakistan, Turska i Vijetnam). Krizne 2008. godine u Washingtonu je utemeljena Skupina dvadeset (G20), kojoj pripadaju zemlje BRICS-a, zemlje G7, velika većina zemalja Slijedećih jedanaest te Argentina, Australija, Kanada, Saudijska Arabija i Europska unija.

Svjetsko poslovanje se silno promijenilo od vremena u kojemu se još govorilo o Trijadi. Ono se nije samo globaliziralo, nego je i promijenilo zemljopisnu razdiobu. Naime, koncem devetnaestog stoljeća zemljama koje su se odranije industrijalizirale (Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj i Britaniji) pridružili su se SAD, Njemačka i Japan. Međutim, 12 zemalja pri vrhu sadašnje tablice najrazvijenijih zemalja bez Kine, koje u devetnaestom stoljeću nisu bile industrijalizirane, imaju skupa domaći proizvod 21.85 trilijuna američkih dolara ili 14% manje od SAD (25.35 t$), a 10% više od Kine (19.91 t$). Dvanaest kasno industrijaliziranih zemalja i Kina sad skupa imaju samo 3% manji domaći proizvod od SAD i EU uzetih skupa. (SAD su poslijeratne 1950. godine imale 50% svjetske  industrijske proizvodnje, a Kina i Indija skupa 8%, iako je 1820. godine u svjetskoj manufakturi (rukotvorbi) Kina sudjelovala s 32%, Indija sa 16%, a SAD sa samo 2%.)

Gospodarski rast i razvitak zemalja, koje su se industrijalizirale minulih desetljeća došli su od izravnih inozemnih ulaganja uglavnom iz zemalja Trijade, koje su 1995. godine imale ukupno 80% svjetskih izravnih tuđih ulaganja, a 2000. godine 86% takvih ulaganja. Zemlje u razvitku su 2019. godine imale investicijski priljev od 706 milijardi dolara ili 54% svih izravnih tuđih ulaganja. Zapadne transnacionalne korporacije ulagale su u zemlje u razvitku, jer su im takva ulaganja – zbog ondje slabo plaćenog rada – nosila veću zaradu, nego domaća ulaganja. Svjetsko slobodno tržište i izravna inozemna ulaganja u zemlje u razvitku stvorile su novi zemljopisni raspored proizvodnih snaga u svijetu. U tom postupku su se probrane zemlje u razvitku – uglavnom zemlje drevnih naroda – industrijalizirale, dok se Zapad deindustrijalizirao. Usto, na Zapadu je od vremena Velike recesije 2008. godine počeo postupak financijalizacije proizvodnog poslovanja, po kojoj proizvodne korporacije prave veće zarade uporabom svojeg kapitala na tržištima kapitala, nego od prodaje svojih tvarnih proizvoda. Sve tri navedeno novine – svjetsko tržište, tuđa izravna ulaganja i financijalizacija – bile su plodovima slobodnih političkih odluka krupnih nositelja kapitala.

Međutim, dodatno tomu Zapad je, a posebice Europa, u velikoj mjeri iscrpio svoje prirodne izvore, tako da se golema mjera prirodnih izvora našla u Aziji, u kojoj su se nedavno pojavile nove industrijske sile. Azija s europskim dijelom Rusije ima zemljopisnu površinu 48,580.000 km², a SAD, Europska unija (s Britanijom) i Japan imaju skupa 15,138.000 km². Omjer dvaju zemljopisnih prostora je 3.2:1. Bogatstvo nacionalnog gospodarstva odnosno rast proizvodnih snaga ne dolazi samo od raspoložljivosti kapitala, koji je i sad uglavnom na Zapadu, nego i od rada, marljivosti, znanja, poduzetnosti te od pomoći države. Usto, zemlje u razvitku počele su nakupljati vlastiti kapital.

Tako je stvoreno novo svjetsko, globalno poslovanje, ali nositelji zapadnog kapitala kao sljubljena skupina nastoje i dalje donositi političke odluke, kojima bi uređivali poslovanje u cijelom svijetu te takve odluke provoditi putem gospodarske, financijske i vojne sile SAD. Usredotočenje kapitala u zemlju od 330 milijuna stanovnika ne daje tom kapitalu prevagu u svjetskom poslovanju nad silnim pučanstvom, znanjem, radom, poduzetnosti, državnim sustavima, sirovinama i energentima ostalih zemalja svijeta.

Svjetskim poslovanjem, koje je minulih godina nepovratno globalizirano vlada velika nepostojanost. Glavni pokazatelji gospodarskog stanja i promjena tog stanja te pokazatelji pouzdanja u budućnost potrošača i proizvođača stalno se mijenjaju. Riječ je prvobitno o cijenama sirovina i energenata, mjenjačkim tečajevima, skupnoj vrijednosti dionica, vrijednosti jedinačnih korporacija, cijeni i prinosu državnih obveznica i, dakako u novije vrijeme, o cijeni lažnih moneta („kriptovaluta“). Dnevna hirovita mijena poslovnih pokazatelja prouzročena je poteškoćama u odgonetanju usmjerenja svjetskog poslovanja, koje ima nebrojeno mnogo pokazatelja, iako se stanje i položaj korporacija ne mijenjaju hirovito. (Elektronički poslovni vjesnik Trading Economics hvali se time, što čitateljima stalno pruža više od dva milijuna pokazatelja.) Promjena pokazatelja svjetskog poslovanja dolazi uglavnom od nagađanja ili klađenja nositelja kapitala i njihovih burzovnih posrednika. (Alan Greenspan, nekadašnji predsjedavajući Saveznih pričuva SAD, govorio je o „životinjskom duhu“, koji navodi ljude na klađenje na burzama.)

Stanje poslovanja i nagle mijene u njemu zbunjuju nositelje kapitala, koji uglavnom ne znaju u što bi spokojno uložili svoj slobodan novac. Stoga oni iz dana u dan mijenjaju područje ulaganja. Moglo bi se reći, da bježe iz jednog područja ulaganja u drugo. Pokazatelji vrijednosti koji se objavljuju malo se odnose na stvarno gospodarstvo i poslovanje korporacija, koje se bave proizvodnjom dobara te komunalnih poduzeća i poslovnih mreža koje pružaju ostale javne usluge. Pokazatelji se ponajviše odnose na prividni svijet slobodnog kapitala, kojim vlada pomama za trenutačnom zaradom, a ne nastojanje za dugoročnim povratom uloženog novca s primjerenim dobitkom.

Ovih godina u mjestima razmjene dionica i ostalih vrijednosnica svih vrsta i svih stupnjeva pouzdanosti vlada velika uzrujanost. Kapitalisti su prilično razočarani i žive u strahu od ulagateljskih promašaja, jer nisu naviknuti, da im sloboda izbora na tržištima nije više od pomoći u globaliziranom poslovnom svijetu, koji nije više po njihovim nadzorom. Kapitalisti očito teško podnose sadašnje stanje svjetskog poslovanja i posljedično svoje vlastito neraspoloženje. Očito je, da sadašnje stanje svjetskog tržišta i njihovo mučno raspoloženje tjeraju kapitaliste da nešto poduzmu, kako bi se njihov položaj popravio ili kako bi se financijsko poslovanje i ulaganje kapitala vratili „na staro“. Nažalost, globalizacija je mnoge odnose i vrijednosti učinila „novima“.

Možda su kapitalisti u dvojbi: ponovo zavladati svijetom na bilo koji način ili prihvatiti svijet kakav jest i uključiti se u globalnu politiku primjerenu globalnom poslovanju, koje je „prevelik zalogaj i za najproždrljivija kapitalistička usta“. Prihvat stanja globalnog poslovanja kakvo ono jest značio bi gubitak suverenosti kapitala, za koju su se nositelji kapitala borili od vremena Renesanse. K tomu, kapitalisti su poslije Hladnog rata uspostavili svjetsku državu Kapital, u kojoj je svjetsko slobodno tržište imalo ulogu političkog sustava, američka država ulogu vojne sile, liberalizam ulogu službene, propisane (svjetovne) vjere, a mediji ulogu svećeničkog sloja. Prihvat stanja svijeta kakvo ono jest, za kapitalizam bi značio gubitak vlastite države.

Kad žele spasiti državu pravi državnici – kakvi su uistinu kapitalisti – mijenjaju politički sustav, kojemu je smisao omogućiti djelovanje životne zajednice, zaštititi pučanstvo i stvarati blagostanje. Pretpostavljam, da će kapitalisti u pretresu stanja države Kapital odustati od svjetskog tržišta, koje je novovjeki izum kapitalizma. Čini se, da su kapitalisti shvatili, da su se prenaglili stvaranjem svjetskog tržišta. Oni su stoljećima bili zadovoljni nadzorom nacionalnih tržišta. Kapitalisti su pod predsjednikom Clintonom (WTO) „tjerali lisicu, a istjerali čopor vukova“: u Aziji su se među drevnim narodima pojavile nove industrijske sile.

Mislim, da bi se kapitalizam mogao vratiti područnim, višestranim ortaštvima, kakva je bio smislio predsjednik Obama (TTIP, TTP), kojima je svrhom bilo omeđiti Rusiju i Kinu te zakočiti njihov ukupan rast. Pitam se, bi li takav potez kapitalistima bio dovoljan, jer nove industrijske sile uključujući Kinu pripremaju svoja područna ortaštva sa zajedničkom pričuvnom monetom (BRICS) i još postavljaju svoju višekontinentalnu prijevoznu podlogu ili infrastrukturu (Put svile).

Očito je, da je sadašnja američka administracija za volju kapitala nastojala podijeliti svijet okupljajući dio svijeta oko „općeprihvaćenih demokratskih načela i provjerenih pravila geopolitičkog ponašanja“ (Anthony Blinken, Jacob Jeremiah Sullivan). To nastojanje nije još dalo plod, a teško će ga i dati, budući da se upravo od europskih naroda očekivalo da prvi prihvate američko politički okrilje, iako – kako bi opstala – Europska unija mora voditi samostalnu politiku, što je pokazalo opće slabljenje Europe u sadašnjem velikom geopolitičkom previranju. Osim toga, Europa više ne treba američku vojnu zaštitu, jer Kina nije napadačica. Ona u svojoj dugoj povijesti nije napadala obližnje narode, nego se je od njih morala braniti. (Kina je tijekom tisućljeća imala 16.000 okršaja s napadačima.)

Sadašnji sukobi u svijetu kojih danomice ima sve više i koje podgrijavaju SAD ne vode dobru. Ti sukobi, koje nije lako pobrojiti, mogu dovesti do otvorenog općeg rata, kakav je na ograničenom prostoru nedavno namjerno izazvan u Europi, upravo u Europi. Napetosti i sukobi diljem svijeta već su izazvali težak poremećaj poslovnih opskrbih mreža, od kojega trpe gotovo svi narodi, od kojih neki već gladuju. Već se može reći, da je klintonovsko svjetsko tržište prestalo postojati pod udarcima američkih političkih i gospodarskih kazni, koje nisu odrezane samo Rusiji. Možda će se budući iscrpljujući svjetski rat voditi samo političkim pritiscima, gospodarskim sankcijama i ideološkim sredstvima, ali i takav rat može narodima nanijeti nepopravljivu štetu, kakvu izazivaju ubijanje ljudi te rušenje kuća, tvornica i prijevozne podloge. U takvom ratu gospodarstvo se također može zaustaviti kao u pravom ratu oružjem.

Međutim, da općeg (hibridnog) rata ne mora doći. U računicu kapitalista nisu uključeni narodi. Možda kapitalisti olako uzimaju, da će za mogući rat jamačno uspjeti instrumentalizirati SAD i američki narod. Amerika je sad u takvom stanju, da mora spašavati samu sebe umjesto da za kapital osvaja svijet. Američko gospodarstvo ima malu industrijsku snagu (10.8% BDP-a) i zapuštenu ukupnu fizičku infrastrukturu. Američki radnici više ne žele raditi za budzašto. SAD ne mogu opstati bez uvoza znanja i znanstvenika. Amerikanci su se minulih desetljeća zasitili ratovanja, u kojemu su izgubili sve ratove. SAD još uvijek „ratuju“ i to putem skrbi za nebrojene tjelesne i duševne invalide (posebice od PTSP-a). SAD ne mogu spriječiti mnoštveno nezakonito useljavanje milijuna ljudi godišnje. Američki narod, američki glasači i američka politika su podijeljeni. SAD nisu kapitalu više izdašan i pouzdan svjetski policajac.

Konačno Amerikanci ozbiljno pomišljaju, da se jednom zavazda odreknu svoje iznimnosti među narodima. Amerikanci su se dosad – pod utjecajem zlokobne puritanske ideologije na kojoj su utemeljene SAD – smatrali iznimnim narodom, koji drugim narodima treba donijeti svjetlo istine i spasenje. (Srbi se smatraju iznimnim narodom na Balkanu, kojemu trebaju služiti svi obližnji narodi. Židovi se od starine smatraju jedinim pravednim narodom, koji je Jahva sebi izabrao među narodima. Nijemci se smatraju pozvanim da upravljaju Europom, kad god im prilike to dopuste. Englezi se smatraju narodom pozvanim da upravlja svjetskim morima, svjetskom politikom i osobljem UN.) Amerikanci su se smatrali „iznimnijim“ i od Židova. Međutim, Amerikanci znaju sebe i znaju u kakvom su stanju kao narod. Za njih je izlaz da se izmiješaju s drugim narodima ili životnim zajednicama. Nema iznimnih naroda u globaliziranom svijetu potpune međuovisnosti i uzajamnosti ljudi i naroda. Vrijeme Amerike – Američko stoljeće , kako je rekao Henry Luce – je dugo trajalo, ali sad prestaje. Dolazi vrijeme vrste Homo sapiens.

Zlo nije u Americi, nego u golemom privatnom kapitalu nakupljenom u njoj. Ako kapitalisti nastave umišljati da mogu ostati gospodarima svijeta i naroda, narodi će ih proždrijeti. Ako kapital nastavi sadašnju vladavinu narodi će ga razgrabiti. Za kapitaliste bi bilo mudro, da svoj napor i svoj novac upere u oporavak klime i u obnovu života na Zemlji. Time bi možda uspjeli okajati svoje opačine, od kojih je jedna poremećaj klime i iskupiti se iz „omraženosti među narodima“. Konačno, svijet je jedan; život je jedan; Zemlja je jedna; a vrsta Homo sapiens je jednincata po sposobnosti pojmovnog mišljenja i po izumiteljstvu. Vrsta može stvoriti nekapitalistički svijet. Vrsta je sposobna „staviti globalnu politiku na globalno poslovanje“.

Kapital je globalizirao tržište, a globalno tržište je globaliziralo vrstu. Koliko god se kapital sad trsi da izmrvi svjetsko tržište, naša će vrsta tržište ponovo globalizirati i to putem suradnje država ili političkih zajednica naroda ili životnih zajednica, a ne putem privatnih korporacija.

Continue Reading

Političari se biraju i bivaju plaćani da se bave politikom. Politika bi trebala biti javno obavljanje posla naroda ili životne zajednice, koja zauzima određeni prostor na Zemlji i koja se za taj prostor treba suvereno starati. Suverenost je sparena s odgovornosti.

Stanje klime je postalo takvo, da svi narodi i posebice njihovi političari moraju smjesta napraviti velike korake za ublažavanje kvarenja klime i – ako vrijeme Zemlje dopusti – za zaustavljanje klimatskih promjena. Hitno stanje klime nameće korjenitu promjenu u pristupu klimi, koja je postala gorućim pitanjem ne samo jedinačnih naroda, nego i cijele naše vrste, jer je poremećaj klime globalan, kao što je globalna i vrsta.

Sadašnja pošast toplinskih plima – „toplinski val“ je slab izraz za sadašnje stanje podneblja – u SAD i Europi, koje su praćene šumskim i drugim velepožarima, veliko je upozorenje kapitalistima, političarima i medijima te narodima i našoj vrsti. Sadašnje toplinske plime pogodile su cijeli zapadni svijet, u kojemu je bilo došlo do sablažnjivo snažnog nakupljanja kapitala i u kojemu je upravo zato bilo začeto kvarenje podneblja, koje je već premašilo podnošljivu mjeru. Stanje zemaljskog podneblja je takvo, da bi svi političari trebali smjesta postati „vatrogascima“. Umjesto da kao dosad raspiruju klimatsku pandemiju, oni je moraju stišavati i zauzdati.

U osvrtu ću nastojati iznijeti čime su se umjesto djelatnog bavljenja klimom bavili sadašnji zapadni političari i u domaćoj i u svjetskoj politici. Ukratko, dosadašnji političari brinuli su se za probitke kapitala, kapitalizma i tržišta te za promicanje liberalizma kao sustava uvjerenja kapitala. U tomu su im zdušno pomagali plaćeni zapadni mediji, koji nastoje monopolizirati mreže raspačavanja obavijesti i pogleda.

Pitanje pogoršavanja podneblja Zemlje bivalo je naglašeno samo oko vremena održavanja godišnjih „Konferencija stranaka“ (COP), koje upriličuje Konferencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNCCC) te kakva je prošlog studenoga održana u Glasgowu i kakva će se u studenomu ove godine održati u Kairu. Izvan tog prazničnog i proštenjarskog vremena kao da nema pogoršavanja klime. Sudeći po izjavama zapadnih političara te po govoru i pisanju zapadnih medija, izvan tog blagoslovljenog vremena ne postoji pitanje ubrzanog pogoršavanja klime. Moglo bi se reći, da je Zapadu najžešći svjetski problem Vladimir Putin, a ne klima.

Neposredno prije sadašnjih toplinskih valova ili plima sva pozornost medija bila je usredotočena – osim na ratovanje u Ukrajini – na opću, svjetsku skupoću te na razmjernu nestašicu energenata i hrane, koje su dovele do inflacije, kakva na Zapadu nije zabilježena od 1981. godine za vladavine svijetom Ronalda Reagana i Margaret Thatcher. Sadašnja svjetska inflacija nedvojbeno je prouzročena političkim i gospodarskim kaznama zapadnih vlada određenih Rusiji, kakve su prije bile odrezane nizu nepoćudnih zemalja, kao što su sama Rusija, Kina, Kuba, Sirija, Venezuela, Bolivija, Sjeverna Koreja i Iran. (Pod određenim američkim kaznama su i zemlje EU, američka saveznica Turska, Japan, Ujedinjena Kraljevina i Indija.)

Svjetska inflacija nije samo ugrozila vrijednost nakupljenog kapitala, nego je izravno pogodila milijarde ljudi i obitelji diljem svijeta. U zapadnim zemljama dodatne nevolje prouzročile su uporna pandemija koronavirusa i toplinske plime. Vlade mnogih zapadnih zemalja našle su se u nedoumici: štititi kao i dosad probitke kapitala i spašavati kapitalizam ili štititi ljude, narode i život. Zapadni političari nemaju za sadašnje stanje pripremljen predložak postupanja. Imaju ad hoc – kao sadašnji američki predsjednik – napisane listiće o tomu kakvu će izliku reći za otvoreno pitanje, ali nemaju predložak za postupanje. Stoga, neka nikoga ne čudi to, što je vlastita stranka odbacila dosadašnjeg britanskog premijera, što je vlastita koalicija odbacila dosadašnjeg talijanskog premijera te što se sadašnji američki predsjednik pokazao slabim, da bi ostvario vlastite prijeizborne zamisli o zauzdavanju pogoršavanje klime. [Joe Biden sad na državni dug putem Saveznog ureda za upravljanje hitnim stanjima (FEMA) stavlja u džepove građana pogođenih toplinskom plimom novac, kako bi mogli kupiti uređaje za hlađene domova, a ne zna se što bi mu pomoglo da spasi parlamentarne izbore u studenomu. Draghijeva vlada je pala, jer je po mišljenju koalicijskih ortaka odredila nedovoljnu svotu za pomoć građanima, koji su pogođeni na više načina.] Visoki njemački dužnosnici ne govore javno minulih tjedana. Čak je ušutio i govorljivi „zeleni“ vicekancelar Robert Habeck. Od Nijemaca govori i još uvijek prijeti samo Ursula von der Leyen, ali ona obnaša izvanprostornu dužnost.

Pred narodima svijeta nisu samo raskrinkane nesposobnost sadašnjih političara i njihova mala zauzetost pitanjima narodnog života, nego je i izvrgnuta uvidu naroda prljava uloga medija, koji nastoje nadzirati sustav uvjerenja odnosno to, što ljudi misle. Mediji su kao i političari u najmu kod kapitala.

Čime su se dosad u unutarnjoj i vanjskoj politici bavili političari jedinačnih zapadnih zemalja? U SAD je od dolaska Joea Bidena u Bijelu kuću glavno unutarnje pitanje obračun s Donaldom Trumpom, koji je potučen na izborima prije dvije godine. Amerika je zauzeta pitanjem pobačaja, iako se može dogoditi da pokvarena klima pobaci cijelu našu vrstu. „Do zubi naoružana“ Amerika je zapanjena mnoštvenim ubojstvima, koje izvode uglavnom maloljetnici. U vanjskoj politici SAD gorljivo nastoje ideološki razlučiti narode, od kojih traže da se svrstaju uz njih, ako ne žele biti opetovano kažnjavani. Prvobitno sredstvo američke politike diljem svijeta je Atlantski savez, kojega se glavni tajnik toliko unio u prijetnje Rusiji i Kini(!), da je on jedini visoki dužnosnik, kojemu ne treba glasnogovornik. (On je ovlašteni glasnogovornik SAD.) SAD se izazovno upleću u unutarnja pitanja ostalih zemalja. Američka politika nastoji nepomirljivo podijeliti vrstu, kako bi napravljene podjele izazvale svjetski vojni obračun, a u ratu se najbolje zarađuje.

Britanija se pripravno unijela u predvodništvo obračuna Zapada s Rusijom, nakon što je za tekuću proračunsku godini povisila osobne poreze i doprinose na plaće, a da za sadašnje skupoće nije dužno i primjereno povećala plaće javnih zaposlenika. Konzervativci su uklonili svojeg premijera, ne bi li s drugim predvodnikom stekli prigodu, da na izborima sačuvaju vlast. Čini se, da je i laburistička oporba izgubila doticaj sa stvarnosti. Škotski nacionalisti upravo sad pripravljaju referendum o odcjepljenu Škotske od UK.

Britanske vlasti su napravile Pacifički savez s Australijom i SAD, kako bi razvrgnule ugovor, po kojemu je Francuska trebala praviti nuklearne podmornice za Australiju. Britanska mornarica po uzoru na američku izaziva Kinu u Južnokineskom moru. U angloameričke vojne projekte u Tihom oceanu uključuje se i Japan, ali se Indija nije dala namamiti na sudjelovanje u udaljenim mjesnim podružnicama Atlantskog saveza. Gotovo sve zemlje EU učinile su pitanje Ukrajine prječim od pitanja klime. Njemačka se zbog kazni Rusiji čak vratila proizvodnji električke struje od ugljena! (Možda Japan i Njemačka 77 godina od rata nastoje neopazice prijeći na pobjedničku stranu?)

Nedavni velepožari napali su mnoge američke savezne države. Na Aljasci je 70 požara opustošilo više od milijun hektara šume i oranica; u Novom Meksiku 48 požara 550.000 hektara; u Nevadi 41 požar 450.000 hektara; i dalje redom. Sto milijuna Amerikanaca bilo je danonoćno izloženo nesnosno velikoj vrućini. Sve su to podnosili u vrijeme velike svjetske skupoće. Predsjednik Biden je 20. srpnja objavio izvršnu zapovijed, kojom je odobrio 2.3 milijarde dolara pomoći mjesnim vlastima, da se priprave za lakše podnošenje krajnjih vremenskih pojava. Pomoć predviđa preuređenje škola i drugih javnih zgrada, a pomoć će se pružiti i obiteljima, kako bi lakše podnijele povišene izdatke hlađenja i grijanja. Joe Biden nastoji građanima kratkoročno olakšati podnošenje krajnjih vremenskih pojava, a ne može dugoročno spriječiti nove klimatske napade na svoje građane.

Od 7. do 18. srpnja u Portugalu su od vrućine preminule 1,063 osobe, a u Španjolskoj više od 500 osoba. U francuskoj pokrajini Gironde premješteno je više od 40,000 duša uglavnom gostiju čija oprema je izgorjela, a uništene su stotine četvornih kilometara šume. Požari su zbog vrućine izbijali i u samom Londonu.

Nedavne toplinske plime u zapadnom svijetu pokazale se da snovi njegovih političara nisu sukladni sa zbiljom, koju doživljavaju ljudi i narodi te koju trpe Zemlja i život na njoj. Zapadna politička misao nije više stvarna i uporabljiva. Ona je već stoljećima podložna liberalizmu kao ideologiji kapitalizma. Kao što se nekad prigovaralo Crkvi, da je „filozofija sluškinja teologije“, tako se već stoljećima moglo reći, da je „politika sluškinja ideologije“, dakako ideologije kapitala.

Temeljni porok liberalizma je oslanjanje na prava, koja se olako naziva ljudskima. „Ljudska“ bi prava trebala kapom i šakom dijeliti država, koju to raspačavanje prava stoji. Dodjela izmišljenih prava potkopava državu. Pritom kapital sa strane gleda širenje pošasti ljudskih prava, koje je upravo kapital putem medija napravio važnima, jer svojatanje osobnih prava dijeli i rastače vrstu. Međutim, u rječniku kapitalizma nema riječi „potreba“. „Mrtve“ tvari kao što su kamen ili komad suhog drveta nemaju potrebe. Naprotiv, potrebe ima sve što je živo: sve živo ovisi o okolini, jer se život u organizmima sastoji od neprestanog protoka ili kolanja sićušnih čestica, kao što su molekule, ioni i atomi.

Sad sve živo na Zemlji treba oporavak klime, a dobru klimu trebaju i kapitalisti kao živi nositelji kapitala. (Kapitalizam već ima robote kao zamjenu za radnike, a možda će uskoro napraviti robote kao zamjenu za žive kapitaliste, kako se novi kapitalisti ne bi morali starati za uređenje klime ni svoj kapital ulagati u zelenu energetiku.) Potrebu vrste za oporavak klime trebaju uvažiti i kapitalisti, koji bi nagomilani kapital morali uložiti u oporavak klime. Ako to neće napraviti milom narodi ih na to trebaju navesti silom. Ipak, bitno je to, da ljudi prisile političare, da javne poslove vode za njihove životne zajednice, a ne za kapitaliste, u kojima je novac zamijenio život. Potreba za oporavkom klime i za obnovom Zemlje je tako velika i presudna, da narodi za izvedbu te posljednje revolucije smiju rabiti svoju silu života.

Continue Reading