Zdravko Mršić – Konsenzus

Gola tvar koja uglavnom sastavlja Svemir nema potrebe koje valja zadovoljiti. Tvar ništa ne treba pa je stoga slobodna. Sa živom tvari nije tako: sve živo ima potrebe koje treba zadovoljiti pa ništa živo samo za sebe nije potpuno neovisno, slobodno, samostalno ili cjelovito.

Život se ne prostire kao ocean i ne teče kao rijeka. Život se javlja samo u jedinačnim organizmima biljaka i životinja te u organizmima čovjeka. Svi organizmi imaju potrebe i zato su ovisni o okolini ili o nekim drugim organizmima – živima ili mrtvima. Međutim, unatoč svojoj ovisnosti, organizmi trebaju i traže znatan stupanj slobode, kako bi mogli rasti, razvijati se, trajati i donositi plod. Sloboda je potreba života, kojega nema bez ostvarenja mogućnosti organizama.

U organizmima djeluju velike unutarnje sile. Hidrostatski tlak tekućine u zdravoj biljnoj stanici (turgor), koji djeluje na stijenke stanice nadima stanicu i stvara čvrstoću biljaka. Unutarnji tlak znatno utječe i na rast biljaka. Taj tlak može iznositi 1-4 bara, a može dosegnuti vrijednost 20-30 bara. (Visokotlačni hidraulički strojevi dosežu tlak od 700 bara.)

Postoje značajne razlike između biljnih, životinjskih i ljudskih organizama. Biljni organizmi obično ovise o goloj tvari (vodi, mineralima, zraku i ugljičnom dioksidu) te o pritjecanju energije Sunca, koja grije Zemlju, bilje i tlo te koja (bio)sintezom omogućuje rast i razvitak biljnih organizama. Biljke imaju posebne prijamne stanice (receptore), koje primaju i širom organizma kemijskim načinom prenose vrijednosti fizikalnih veličina (vanjskog tlaka, temperatrure, brzine strujanja zraka, vlažnosti zraka i tla, jačine svjetla i drugih). Posebne stanice određuju kut smjera protezanja biljnog organizma i njegovih dijelova prema smjeru sile teže. Kaže se, da biljke imaju kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Biljke su nepomične. Međutim, dijelovi biljaka se gibaju pod unutarnjim silama rasta i prodiru u okolni prostor. Jedinačne biljke traže za sebe više mjesta pod tlom i nad tlom.

Životinje su pokretne pa za svladavanje prostora u traženju prikladnijeg i izdašnijeg staništa ili za bijeg od jedinki opasnijih vrsta imaju sjetila (senzore) vida, sluha, njuha, okusa i doticaja. Kaže se, da životinje imaju slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Životinje opaze ili čuju dolazak opasnih životinja i znaju koliko se one opasne. Životinje pamte mjesta na kojima ima hrane i vode te mogu odlučiti kamo poći ili od čega pobjeći. Životinje ne mogu dugo podnositi stres ili stisku pa od opasnosti nastoje pobjeći, ako mogu, a ako ne mogu napadaju mogućeg napadača. „Bijeg ili napad!“ Za životinje se kaže da imaju slikovno mišljenje pa u životinjskom svijetu nema laži, kao među ljudima. Usto, životinje imaju urođeno ponašanje, koje se velikim dijelom nasljeđuje, a manjim dijelom usađuje odgojem ili uvježbavanjem opažanja i vještina.

Vrsta Homo sapiens je iznimna životinja. Posebnost čovjeka je u njegovoj sposobnosti pojmovnog mišljenja, koje mu je donijela biološka ili tjelesna evolucija u rodu Homo. Evolucija je na čovjekovo izvorno slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje dodala pojmovno, apstraktno ili simboličko mišljenje. Čovjek je slikama pridruživao pojmove, kojima je kasnije pridijevao riječi, a riječi je poslije ispisivao prvo slogovnim, a poslije i glasovnim pismom (alfabetom odnosno abecedom). Čovjek je rano u razvitku došao do pojmova prostora i vremena, iako je dok bio obična životinja znao samo za mjesta i za „sada“. Pojam vremena je u ljudski život unio nakane i svrhe te otvorio mogućnost uspostave religije, jer se čovjek uzmogao pitati odakle dolaze promjene u prirodi i koji bi bio smisao jedinačnog ljudskog života.

Uporaba pojmovnog mišljenja iz naše je vrste dobrim dijelom uklonila urođeno ponašanje: postupci ljudi slijede sadržaj njihova uma (koji je spremnik pojmova). Stoga se u našoj vrsti došlo do potrebe za dugim odgojem ili uvježbavanjem ponašanja i za dugim obrazovanjem ili uvježbavanjem pojmovnog mišljenja. Potrebu dugog odgoja i uvježbavanja uma nameće razvitak ljudskog mozga koji traje dva desetljeća. Dug odgoj i dugo obrazovanje potrebni su za prilagodbu ponašanja i razmišljanja jedinačnih ljudi potrebama zajednice.

Vrsta se nosila s nedaćama koje joj je donijelo pojmovno mišljenje putem zajedništva u malim izvornim zajednicama. Lažljivost je jedna od nedaća koju je vrsti donijelo pojmovno mišljenje. Druga nedaća je samoživost nekih ljudi, koji su izbjegavali skupne obveze, koje su zajednicama nametali opstanak i neizvjesnost života. Ljudi su morali skupa obrađivati zemlju, obavljati ostale poslove, loviti, skupljati plodove i odgajati djecu. U izvornim zajednicama imovina je bila skupna, a ljudi su sami birali svoje predvodnike po njihovoj sposobnosti mirenja, o čemu je ovisilo zajedništvo. Opstanak ljudi ovisio je o zajedništvu, jačanju kojega je služila i religija, koja je bila plod skupnog razmišljanja u zajednicama.

Nakon što su se stotinama tisućljeća skupno borili za opstanak, napredovali i sve lakše živjeli ljude je pogodila vladavinska propast. Namamljeni bogatstvom plodnog mulja u dolinama velikih rijeka Azije i Afrike ljudi su pristali na život u civilizaciji. Civilizacija je u bitnomu označena: (1) oduzimanjem vlasti zajednici i stavljanjem vlasti iznad nje; (2) vezanjem vlasti uz privatnu imovinu; (3) pretvaranjem pripadnika zajednice u podanike vladara; (4) isključivim pravom vladara na uporabu sile; (5) nametanjem ljudima sustava uvjerenje po izboru vladara, i (6) uvođenjem posebnog svećeničkog sloja, koji je služio kao vjersko redarstvo.

U prvim civilizacijama podanici su bili svrstani u radne postrojbe. Svi su ljudi osim vladara, oružnika i svećenika ili pismoznalaca bili de facto roblje. Razmjerna sloboda koju su ljudi uživali u izvornim zajednicama bila je zatrta. Antropolozi izvorne civilizacije nazivaju „krletkama“. One su bile prostorne i životne krletke.

Homo sapiens sad živi u kapitalističkoj civilizaciji, u kojoj je kapital svjetski vladar i u kojoj je tržište sredstvo prisile. Umjesto da su odani zajedništvu, ljudi su prisiljeni međusobno se nadmetati. Višestoljetna vladavina kapitala ljudima je uzela slobodu međusobmog povezivanja, Zemlju je ranila, klimu je pokvarila, a ljudima donijela teške tjelesne i još teže duševne bolesti. Vrsta treba sa sebe zbaciti vlast kapitala podrivajući je uspostavom izravnog zajedništva među ljudima. Sila života je i u čovjeku. Ona će iz čovjeka provaliti u zajednice, koje će rasti toliko, koliko će čovjek svjesno povećavati slobodu svojeg uma.

Početna oaza ili izvor žive vode čovjeku je bližnji. U to zaštićeno područje života ne može prodrijeti kapital kroz pustinju svjetskog tržišta, koje se već rasipa pod silom globalizacije naše vrste. Umreženje malih oaza pravog ljudskog života, koji mogu pružiti samo ljudi jedni drugima stvorit će oaze života nacionalnih (raz)mjera, koje će svojom uzajamnošću učiniti kapital izlišnim. Zajedništvo će potiho preuzeti vlast koju sad ima kapital.

Continue Reading

Kad se pojavio kao posebna vrsta Homo sapiens je poput životinja znao samo za mjesta. Zahvaljujući razvitku mozga čovjek je slikovnom opažanju, znanju, pamćenju i odlučivanju dodao pojmovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. On je slikama koje su opažala njegova sjetila pridruživao pojmove, kojima je kasnije dodavao riječi. Jedan od prvih pojmova koje je čovjek stekao bio je prostor. Otad je čovjek počeo razlučivati prostor od mjesta, a životinje i dalje znaju samo za mjesta. Poslije je čovjek pojmu prostora dodao i pojam vremena.

Razumijevanje naravi i smisla prostora mijenjalo se tijekom razvitka zapadne znanosti. Po jednim znanstvenicima i filozofima prostor postoji sam od sebe, a po drugima je prostor vezan uz postojanje tvari. Isaac Newton je pod pritiskom protivnika prostor razdvojio (1) u apsolutni (odriješeni) prostor, koji nema nikakav odnošaj ni s čim izvan njega i koji je nepomičan te (2) u relativni (odnošajni) prostor koji ima „dimenziju ili mjeru apsolutnog prostora, koju naša sjetila određuju po svojem položaju prema tijelima“. Druga struja je smatrala  da (1) prostor nije neovisan o tvari, (2) prostorni odnosi predstavljaju odnose među jedinačnim dijelovima tvari i (3) da su ti odnosi vezani uz gibanje, ponašanje i sastav tvari te uz događaje u materijalnom svijetu. Znanost i danas raspravlja o naravi prostora u okviru tih dvaju pristupa.

Kad je riječ o prostoru na Zemlji s vremenom se mijenjalo i poimanje odnošajnog prostora. Znanstvenici su dugo smatrali – dok čovjek nije vidljivo promijenio Zemlju – da prostor proizvodi čovjeka odnosno da mjesta stvaraju značajke naroda. (Grčko more je stvorilo drevne Grke, omeđeno apeninsko kopno drevne Rimljane, a velikim silama stiješnjena Palestina drevne Židove.) Kapitalistička Industrijska revolucija unakazila je Zemlju pa znanstvenici sad smatraju, da prostor i mjesta ovise o čovjeku kao što i on ovisi o njima. Kao vodeća svjetska geografija njemačka je geografija napravila nov prodor u razumijevanju uloge prostora. Nijemci su u gospodarskoj geografiji od znanosti o područjima prešli na relacijsku (odnošajnu) ekonomsku geografiju (Relational Wirtschaftsgeographie), koja uključuje novo poimanje prostora, novi predmet istraživanja, novu ulogu javnog djelovanja, važnost proučavanja prostora i svrhe istraživanja. Razvitkom proizvodnih snaga u našoj vrsti apsolutni je prostor uistinu pretvoren u odnošajni.

Poslije Drugoga svjetskog rata ozloglašeno je ranije njemačko poimanje lebensrauma (životnog prostora), pod kojim se podrazumijevalo osvajanje tuđega zemljopisnog prostora. Poučeni ishodom rata njemački geografi pod lebensraumom podrazumijevaju izgradnju životnog prostora na zatečenom zemljopisnom prostoru. Riječ je uistinu o dogradnji zemljopisnog prostora u životni. (Jedan bošnjački podrugljivi pisac napisao je, da „Srbi mogu slobodno stvarati Veliku Srbiju šireći Srbiju uvis“.)

U novoj gospodarskoj geografiji prizdravljenog njemačkog naroda odnošajni (relacijski) pogled na geografiju utemeljen je na odbacivanju prostora kao izvora koji nameće ili sputava poslovanje te na odbacivanju postavke, da je prostor poseban bitak, koji se može proučavati neovisno od gospodarskog djelovanja. Relacijski pristup prostoru može obujmiti zbilju, po kojoj gospodarsko djelovanje mijenja stanje mjesta i stvara političke uvjete potrebne za daljnje gospodarsko djelovanje. Zatečene značajke prostora i mjesne ljudske značajke imaju utjecaj na gospodarsko djelovanje unutar posebnog gospodarskog i političkog okvira, što je prije bilo zanemareno i podcijenjeno u znanosti o područjima. Srž proučavanja u odnošajnoj gospodarskoj geografiji su gospodarski subjekti, njihovo djelovanje i suradnja, što traži stvaranje teorijske podloge kao dodatka iskustvu. Relacijski ekonomski geografi odustali su od traganja za prostornim zakonima koji tobože određuju ljudsko djelovanje i usredotočili su se na ljudsko djelovanje. Umjesto zemljopisnog prostora u središtu pozornosti su izgradnja i uređenje životnog prostora – lebensrauma. Stoga se govori o izgrađenosti životnog prostora.

Ranije sam uspostavio mjeru izgrađenosti životnog prostora (MIŽP). To je broj koji se dobije, ako se godišnji domaći proizvod države podijeli brojem stanovnika i usto površinom zemlje u četvornim kilometrima. Mjeru izgrađenosti životnog prostora Indije uzeo sam kao jediničnu mjeru. Ako je po procjenama za 2022. godinu MIŽP Indije 1, MIŽP Rusije je 1.2, Kine 1.92, Kanade 10, SAD 12.32, Japana 210, Njemačke 266, Hrvatske 630, Južne Koreje 640, a Švicarske 4,148. (Švicarska ima 4.1‰ prostora i 2.5% pučanstva SAD. RH ima 5.8‰ prostora i 1.2% pučanstva SAD.) Stupanj izgrađenosti životnog prostora je to, što žitelje veže za životni prostor koji su izgradili i što privlači pučanstvo slabije izgrađenih životnih prostora. Stoga se uistinu može reći, da se – s razvitkom zemalja i s rastom gospodarstava – prostori pretvaraju u mjesta.

Nažalost, dobro izgrađeni životni prostori postali su kapitalistički. Temeljna značajka kapitalističke geografije je neujednačen razvitak i rast jedinačnih životnih prostora, jer kapitalisti biraju mjesta za ulaganje temeljem očekivanog povrata na ulaganje. Nasreću, zapadni kapitalisti su u dalekim zemljama, posebice u zemljama starih azijskih naroda, razvili proizvodne snage naroda, koji već nekoliko desetljeća ne nude samo slabije plaćen rad, nego i nakupljaju vlastiti kapital, nakupljaju i razvijaju tehnologiju te nude izvedbu industrijskih, infrastrukturnih i komunalnih projekata, kao što je bila izgradnja Pelješkog mosta.

Ipak, nedavna globalizacija iznenadila je kapitaliste. Nije globalizirano samo poslovanje korporacija, nego i naša vrsta. Globalnom vrstom se više ne može upravljati s jednog mjesta pa i upravljanje postaje globalnim. Usto, globalizirana je i klima. Krajnje vremenske pojave uzroče smanjivanje ili nestanak mnogih životnih prostora. To uzroči silne seobe pučanstva. Sad kapitalizam i klima zajednički navode mnoge narode na seobu.

Međutim, iako su kapitalisti stoljećima svojevoljno ulagali kapital u zapadne zemlje i u tom području stvorile privlačne životne prostore, poremećena klima slijepo slijedi zakone fizike, posebice glede vode i zraka. Dosadašnja žega i sadašnja suša koje su pogodile Europu smanjile su podzemne pričuve vode, spalile mnogo šume i opako snizile vodostaj mnogih rijeka, na kojima se već dugo odvija prijevoz rasutog tovara. Besmisleni rat za Ukrajinu i politikom potaknute gospodarske kazne ostavile su Europu bez prirodne opskrbe energentima. Europa bi mogla uskoro prestati biti odredištem seobe pučanstva. Europljani bi i sami mogli potražiti novi prostor, koji bi bio „životniji“ od europskoga – možda u Rusiji te ponovo u SAD, Južnoj Americi i Australiji.

Zemlja postaje jednim, zajedničkim i sve skučenijim životnim mjestom za našu vrstu. Zemlja je opet samo mjesto, kao kod nastanka naše vrste. Zemlja je jedina kuća za vrstu. Kako tu kuću učiniti da vrsti ne bude tijesna? To ne može postići kapital, ali mogu narodi!

Continue Reading

Iako ratovanje redovito nosi smrt, razaranje i druge teške nevolje ljudima, narodima, zemljama i državama, čovjek ili naša vrsta ne može se dokopati trajnog mira, koji je uvjet rasta i razvitka naroda te stvaranja skupnog blagostanja. Rat nosi smrt, ali usto može dosmrtno poremeti život mnoge djece i mnogih mladih ljudi. Stoga se treba pitati, prvo, što je krivo s mirom, da ga naša vrsta ne može ostvariti i drugo, što je krivo s našom vrstom, da ne zna živjeti u miru?

Krivnju za trajno ratovanje treba početno tražiti u politici. Navodi se izreka Carla von Clausewitza (1780.-1831.) napisana u njegovoj nedovršenoj knjizi Vom Kriege (O ratu, 1832.): „Der Krieg ist eine bloße Fortsetzung der Politik mit anderen Mitteln.“ (Rat je goli nastavak politike „uz druga sredstva“, iako se dio tog navoda često krivo prevodi kao „drugim sredstvima“.) Međutim, Clausewitz je smatrao, da je rat nastavak političkog dijaloga uz uporabu dodatnih sredstava i da je rat prevrtljivo djelovanje sila, koje uključuju žestoke osjećaje, neizvjesnost i proračunatost. Ipak, ostaje to, da je rat posljedica politike.

Drevni kineski general, političar i pisac Sun Tzu (Sun Wu, 554.-496.) iz vremena Konfucija u knjizi Umjetnost ratovanja (a ne Умеће ратовања) piše, da je svaka bitka unaprijed ili dobivena ili izgubljena pa da se svi trebaju kloniti ratovanja: ti koji misle da su dovoljno jaki da pobijede neka svoje svrhe ostvare političkim sredstvima, a ti koji misle da su slabi neka izbjegnu ratovanje.

Winston Churchill je napisao, da su u povijesti Europe razdoblja mira bila zanemarljivo kratka prema razdobljima rata. Ipak, tijekom dugih razdoblja ratovanja stalno se vodila politika, što je u skladu s postavkom Carla van Clausewitza o ratu, kao nastavku političkog razgovora među zaraćenim silama. (To pokazuje i sadašnji rat za Ukrajinu.)

Od sebe ću dodati to, da je do uspostave civilizacije – kao načina uređenja životnih zajednica, koji je star samo 6.000 godina – došlo uporabom fizičke sile. Jaki naoružani ljudi prisilili su pripadnike životnih zajednica da postanu podanicima vladara, koji su uvijek „zakonito“ rabili vojnu silu i policijsku prisilu. Uspostava civilizacije bila je prava, istinska revolucija u našoj vrsti. Način vladanja se mijenjao, ali su od prve civilizacije u Mezopotamiji stalno postojali vladari, koji su vladali i mudrovali te podanici, koji su teško radili i slušali. Danas svijetom vlada kapital nakupljen u SAD.

Dodat ću i to, da u svakoj političkoj zajednici ili državi postoje četiri isprepletene mreže utjecaja: politika, gospodarstvo, zašita i sustav uvjerenja. Stoga u državama nije teško zlorabiti jedinačne mreže utjecaja pa se tako: (1) politika može voditi ratovanjem, uporabom gospodarskih kazni te ideološkim i medijskim pritiskom; (2) vjera se može nametati silom, poreznim sustavom i političkim isključivanjem; (3) gospodarski se probitci mogu stvarati politikom, ratom i ideološkim isključivanjem; te (4) rat se može voditi politički, gospodarski i ideološki pa se sad zna govoriti o „hibridnom“ ratu.

Ipak, nedavno su globalizirani ne samo poslovanje, nego i naša vrsta pa je svaki rat neizbježno unutarnji, „građanski“ rat. U ranijem podijeljenom svijetu političari su razlog za ratovanje nalazili u namicanju probitaka za vlastitu zemlju ili za njezin vladajući sloj. Protiv koga se sad ratuje u svijetu? Kako god se nazove sadašnji rat za Ukrajinu svi narodi zbog njega materijalno i moralno stradaju.

Globalizacija je otvorila ne samo pitanje rata i mira, nego i općenito pitanje smisla civilizacije, koja je utemeljena na sili i koja je pravo leglo svih ratova: vladari i vladajući krugovi hoće imati više vlasti. Ratovanje je usađeno u civilizaciju, koja je način uređenja životnih zajednica. Ono je duboko usađeno u sadašnju civilizaciju kapitalizma. Kapital je zavladao Zemljom i želi unatoč globalnosti vrste zadržati svoju vladavinu. Kapitalisti olako prelaze preko nepobitne globalnosti naše vrste. Budući da se vlast nad cijelom vrstom ne može održavati političkim i gospodarskim sredstvima, kapital se dodatno služi vojnim i obavještajnim sredstvima. Rabi i ideologiju, kako bi podijelio vrstu i u njoj razjario sukobe, kakvi vode u ratove.

Stoga se otvara pitanje: kako okupiti vrstu oko prijeke potrebe za mirom odnosno okupiti je za početak mirnog obračuna s kapitalizmom kao uzorkom civilizacije? Presudno sredstvo uspostave trajnog mira u vrsti je uspostava novog, nekapitalističkog sustava uvjerenja pripadnosti ljudi samo vrsti i Zemlji. Kapitalizam valja ideološki razoružati. Vrsti je potrebna nova vjera u mir i za mir.

Svaka vjera – pa i nova „vjera“ u mir i za mir – ima kozmički i antropološki vidik. Kozmički vidik naše nove „vjere“ ili sustava uvjerenja je pripadnost Zemlji, koja je jedino mjesto života u Svemiru, koji obično ima užarena i ledena mjesta. Antropološki ili čovječji vidik novoga, spasonosnog sustava uvjerenja je mir u duši svakog čovjeka, tako da nitko, uistinu nitko, nema potrebu za ratovanjem. Neka pobornici rata ispadaju čudacima ili ljudskim izrodima! Sredstvo stvaranja mira u duši je skromnost. Skromni ljudi se lako namire, jer traže samo to, što trebaju. Sve živo ima potrebe, jer život kao postupak u „mrtvoj“ tvari počiva na potrebama, a ne na prohtjevima kao što se već dugo događa u politici. Svaki čovjek treba prvobitno težiti za tim, da doživi ljudskost i da stekne zadovoljstvo vlastitim životom. Tu težnju mogu ostvariti svi ljudi i to skupa: ljudi jedni drugima trebaju i mogu pomoći da dožive ljudskost i da budu zadovoljni svojim životom. U tomu nitko ne treba zakidati drugoga, kao što čine kapitalisti u brizi za namicanje tvarnih dobara.

Ljudi se od kapitalističke jagme i međusobnog nadmetanja trebaju obratiti na skromnost i uzajamnost. Naša vrsta je osim biološkoj podložna i kulturnoj evoluciji. U našoj vrsti – koja traje nesumjerljivo duže od civilizacije – uživanje kulturnih dobara odnosi sve veću prevagu nad uživanjem tvarnih dobara, koja su ograničena čak i kad vlada obilje.

Vjera u mir i za mir, koja od ljudi traži skromnost, ali koja im nudi doživljaj ljudskosti i stjecanje zadovoljstva vlastitim životom čini se prirodnom i prihvatljivom kad je se gleda iz globalne vrste. Kad se vjera u mir i za mir gleda sa zaprljane Zemlje i iz poremećene klime ona se čini jedinim rješenjem za našu duševno poremećenu vrstu.

Robert Gates, nekadašnji ministar obrane SAD (2006.-2011.), koji je služio i predsjednika-republikanca i predsjednika-demokrata, u oproštajnom je razgovoru na jednoj televizijskoj mreži rekao, da je general Douglas MacArthur jednom prigodom izjavio: „Kad jedan general predlaže predsjedniku da počne rat treba ga odmah poslati na pregled glave.“ Tako generali – za razliku od mnogih političara – gledaju na ratovanje. General Dwight Eisenhower je u prvih šest mjeseci obnašanja predsjedničke dužnosti okončao rat u Koreji.

Isus iz Nazareta je vjeru u mir i za mir nazvao „nebeskim kraljevstvom“, a rekao je, da će „svako kraljevstvo u sebi podijeljeno opustjeti“.

Continue Reading

Europski ekonomisti smatraju, da recesija nastupi kad se gospodarstvo na nekom prostoru smanji dva tromjesečja zaredom. U SAD se vodi rasprava o tomu, je li došlo do recesije, iako su za nju ispunjeni „europski“ uvjeti. Američki predsjednik kaže, da recesije u Americi nema, a predsjedavajući Saveznih pričuva SAD ne želi reći jesu li SAD u recesiji. SAD su ipak u recesiji, jer potražnja za energentima i ostalim sirovinama slabi, ali snažna inflacija prikriva smanjenje obujma proizvodnje.

Pod inflacijom se smatra opći rast cijena proizvoda i usluga u nekom gospodarstvu. Kad se opća razina cijena diže, za novčanu jedinicu se može kupiti manje proizvoda i usluga, što smanjuje kupovnu snagu novca. Opreka inflaciji je deflacija ili trajno smanjivanje opće razine cijena. Mjera inflacije je stupanj inflacije izražen u postotcima, iako hrvatski političari, ekonomisti, gospodarstvenici i novinari govore i pišu o „stopi“ inflacije. Ako cijene svih proizvoda ne rastu ravnomjerno, posebno se rabe pokazatelj potrošačkih cijena i pokazatelj izdataka za zapošljavanje.

Ekonomisti ne gledaju jednako ni na uzrok ni na posljedice inflacije. Ima više škola inflacije, ali ću spomenuti samo dvije. Monetaristička škola uči, da je čimbenik i nastanka i suzbijanja inflacije i deflacije stupanj opskrbe gospodarstva novcem. Monetaristi smatraju, da je porezna politika vlade jalova u suzbijanju inflacije. Njihov učitelj Milton Friedman smatrao je, da je „inflacija uvijek i svagdje monetarna pojava“. Po monetarističkoj količinskoj teoriji novca, promjena količine novca u sustavu mijenja razinu cijena. (Monetaristi kao da kažu: treba povući novac, a ne nametati porez kapitalistima.)

Po ekonomici Johna Maynarda Keynesa, promjena u opskrbi gospodarstva novcem ne utječe na cijene u kratkom roku. Po njoj je inflacija posljedica povećane potražnje, koja se očituje u porastu cijena. Keynesovi učenici i sljedbenici govore o:

• inflaciji koju stvara povećanje potražnje zbog povećanja osobne i državne potrošnje;
• inflaciji koju prouzroči nagli pad ponude, što se može dogoditi zbog prirodnih nepogoda, rata ili naglog porasta izdataka proizvodnje; primjer za to je smanjenje ponude nafte, što vodi povišenju cijena; proizvođači kojima je nafta sirovina, prenijet će na kupce porast svojih izdataka; nagao porast radničkih plaća vodi stvaranju ili povišenju inflacije;
• inflaciji koja je ugrađena u očekivanje, da će povišenje radničkih plaća slijediti stupanj inflacije: takvo stanje je nastupilo upravo ove godine „poslije“ pandemije koronavirusa, a pogoršalo se poslije početka rata za Ukrajinu; ugrađena inflacija je često posljedica minulih događaja.

Učinci inflacije se razlikuju od područja do područja gospodarstva. Neki sektori bivaju pogođeni, a neki bolje prolaze. Primjerice, vlasnicima nekretnina i vrijednosnica omjer cijene i vrijednosti raste, a osobe koje nekretnine nastoje kupiti moraju za njih više platiti. Porast plaća i mirovina obično zaostaje za stupnjem inflacije. Jednako tako, za inflacije vlasnici gotovine pretrpjet će gubitke i posljedično smanjenje kupovne snage. Stoga se prije – kad su samo države kovale ili tiskale novac – govorilo, da u inflaciji „gube ti koji imaju“. Međutim, danas ne samo države, nego i komercijalne banke tiskaju novac, novac fiat, pa u inflaciji dobro prolaze i privatne banke koje odobravaju kredite bez pokrića u ulozima. Dužnici s ugovorenim čvrstim kamatnjakom dobro prolaze, jer je tad stvarni kamatnjak jednak ugovorenom kamatnjaku umanjenom za stupanj inflacije. Stoga se pravi zajmodavatelji pobrinu, da ugovaraju kredite s posebnom doplatom ili osiguranjem za slučaj inflacije.

Visoka ili nepredvidljiva inflacija smatra se štetnom za gospodarstvo: tržište postaje neučinkovito, korporacijama je otežano planiranje, smanjuje se proizvodnost korporacija, korporacije se više bave učincima inflacije nego proizvodnjom, opadaju štednja i ulaganja, a mnoge korporacije i fizičke osobe prelaze u viši porezni razred. Inflacija šteti osobama koje imaju stalan prihod, kao što su umirovljenici. Negativni učinci inflacije zapažaju se i u međunarodnoj trgovini, ovisno o tomu jesu li mjenjački tečajevi stalni ili promjenljivi.

Sad je inflacija u UK 9.4%, u SAD 9.0%, u Njemačkoj 8.2%, a u Kini 2.5%. (Stupanj inflacije u SAD od 2009. do 2022. godine bio je prosječno 2.52%. Za Velike recesije 2009. godine inflacije nije bilo, iako je država spasila od propasti mnoge banke.) U sadašnjoj nagloj inflaciji „bodu oči“ dvije činjenice. Prvo, inflacija nije začeta u jednoj zemlji pa se iz nje proširila svijetom. Drugo, inflaciju nisu izazvali „monetarni“ uzroci kako govore monetaristi, nego naglo smanjenje ponude energenata i hrane, koje je posljedica političkih i gospodarskih kazni izrečenih Rusiji. Sve kaže, da sadašnju svjetsku inflaciju bolje objašnjava Keynesova škola inflacije.

Ipak, najvažnije središnje banke Zapada – Savezne pričuve u SAD, Banka Engleske i Središnja europska banka (ECB) – počele su sustavno podizati temeljni bankovni kamatnjak i to ne više po 0.25%, nego po 0.5% ili 0.75%. (Banka Rusije je 22. srpnja smanjila temeljni kamatnjak za 1.5% na 8%.) Spomenute središnje banke nastoje inflaciju ukloniti monetarnim sredstvima, iako je u područjima triju spomenutih banaka više od jednog desetljeća vladalo „količinskoo popuštanje“ (quantitative easing), a da je pritom ostvarivan unaprijed određen stupanj inflacije. Lijek za sadašnju svjetsku inflaciju ne može doći od monetarista. Prvo treba osloboditi svjetsko tržište uklanjanjem iz njega političkih i gospodarskih kazni, koje su prave uzročnice inflacije. (EU već postupno ublažuje političke i gospodarske kazne izrečene Rusiji.) Usto treba posegnuti za poreznim sredstvima i porezovati nakazno visoke zarade proizvođača energenata i hrane te trgovaca tim proizvodima. (ExxonMobil je u drugom tromjesečju ove godine imao zaradu 17.9 milijardi dolara, a u drugom tromjesečju prošle godine 5.5 milijardi, Royal Dutch Shell 18 milijardi i 3.4 milijarde, a BP 8.5 i 2.8 milijardi.) Sve zapadne državne vlasti su uvidjele, da i velike i male korporacije iz mnogih područja gospodarstva „namještaju“ cijene.

Unatoč bajkama monetarista, država ima bitnu ulogu u suzbijanju inflacije te u zaštiti pučanstva i mnogih poduzeća od posljedica dugotrajne skupoće. Mnogi građani se bez državne pomoći ne mogu primjereno ni hraniti ni štititi od krajnjih klimatskih pojava. Mnoga poduzeća koja redovito posluju uz male zarade ne mogu izdržati povećane ulazne izdatke pa trebaju potporu države, koja za to na raspolaganju ima samo porezni sustav, kojim može obaviti naknadnu razdiobu dohotka.

Naša vrsta nema svoju državu, koja bi zaštitila nju i njezine narode. Ipak, zaštitu naroda koje pogode inflacija i nestašica tvarnih dobara mogu izvesti skupa sve države, a to se može postići prvobitno oslobođenjem svjetskog tržišta od prijetnji bezobzirnog kapitala. Osobno me čudi to, što američki političari mogu pred očima svojeg naroda slijepo služiti svjetskom kapitalu nakupljenom u SAD.

Continue Reading

Slom europskog komunizma 1989. godine i razdruženje Sovjetskog Saveza 1991. godine omogućili su stvaranje svjetskog, globalnog tržišta. To tržište se sustavno i ubrzano stvaralo od utemeljenja Svjetske trgovinske organizacije (WTO) 1995. godine. Do 1995. godine se obilno govorilo i pisalo o Trijadi, koju su sastavljali SAD, Europska unija i Japan s udjelima u svjetskom domaćem proizvodu od 26%, 23% i 18%.(Danas je udio Japana samo 6%.)

Od 2001. godine govori se i piše o gospodarskoj udruzi BRIC, poslije BRICS, koju sad sastavljaju Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika. Poslije se počelo govoriti i pisati o Slijedećih jedanaest odnosno o skupini zemalja koje brzo gospodarski rastu i razvijaju se (Bangladeš, Egipat, Filipini, Indonezija, Iran, Južna Koreja, Meksiko, Nigerija, Pakistan, Turska i Vijetnam). Krizne 2008. godine u Washingtonu je utemeljena Skupina dvadeset (G20), kojoj pripadaju zemlje BRICS-a, zemlje G7, velika većina zemalja Slijedećih jedanaest te Argentina, Australija, Kanada, Saudijska Arabija i Europska unija.

Svjetsko poslovanje se silno promijenilo od vremena u kojemu se još govorilo o Trijadi. Ono se nije samo globaliziralo, nego je i promijenilo zemljopisnu razdiobu. Naime, koncem devetnaestog stoljeća zemljama koje su se odranije industrijalizirale (Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj i Britaniji) pridružili su se SAD, Njemačka i Japan. Međutim, 12 zemalja pri vrhu sadašnje tablice najrazvijenijih zemalja bez Kine, koje u devetnaestom stoljeću nisu bile industrijalizirane, imaju skupa domaći proizvod 21.85 trilijuna američkih dolara ili 14% manje od SAD (25.35 t$), a 10% više od Kine (19.91 t$). Dvanaest kasno industrijaliziranih zemalja i Kina sad skupa imaju samo 3% manji domaći proizvod od SAD i EU uzetih skupa. (SAD su poslijeratne 1950. godine imale 50% svjetske  industrijske proizvodnje, a Kina i Indija skupa 8%, iako je 1820. godine u svjetskoj manufakturi (rukotvorbi) Kina sudjelovala s 32%, Indija sa 16%, a SAD sa samo 2%.)

Gospodarski rast i razvitak zemalja, koje su se industrijalizirale minulih desetljeća došli su od izravnih inozemnih ulaganja uglavnom iz zemalja Trijade, koje su 1995. godine imale ukupno 80% svjetskih izravnih tuđih ulaganja, a 2000. godine 86% takvih ulaganja. Zemlje u razvitku su 2019. godine imale investicijski priljev od 706 milijardi dolara ili 54% svih izravnih tuđih ulaganja. Zapadne transnacionalne korporacije ulagale su u zemlje u razvitku, jer su im takva ulaganja – zbog ondje slabo plaćenog rada – nosila veću zaradu, nego domaća ulaganja. Svjetsko slobodno tržište i izravna inozemna ulaganja u zemlje u razvitku stvorile su novi zemljopisni raspored proizvodnih snaga u svijetu. U tom postupku su se probrane zemlje u razvitku – uglavnom zemlje drevnih naroda – industrijalizirale, dok se Zapad deindustrijalizirao. Usto, na Zapadu je od vremena Velike recesije 2008. godine počeo postupak financijalizacije proizvodnog poslovanja, po kojoj proizvodne korporacije prave veće zarade uporabom svojeg kapitala na tržištima kapitala, nego od prodaje svojih tvarnih proizvoda. Sve tri navedeno novine – svjetsko tržište, tuđa izravna ulaganja i financijalizacija – bile su plodovima slobodnih političkih odluka krupnih nositelja kapitala.

Međutim, dodatno tomu Zapad je, a posebice Europa, u velikoj mjeri iscrpio svoje prirodne izvore, tako da se golema mjera prirodnih izvora našla u Aziji, u kojoj su se nedavno pojavile nove industrijske sile. Azija s europskim dijelom Rusije ima zemljopisnu površinu 48,580.000 km², a SAD, Europska unija (s Britanijom) i Japan imaju skupa 15,138.000 km². Omjer dvaju zemljopisnih prostora je 3.2:1. Bogatstvo nacionalnog gospodarstva odnosno rast proizvodnih snaga ne dolazi samo od raspoložljivosti kapitala, koji je i sad uglavnom na Zapadu, nego i od rada, marljivosti, znanja, poduzetnosti te od pomoći države. Usto, zemlje u razvitku počele su nakupljati vlastiti kapital.

Tako je stvoreno novo svjetsko, globalno poslovanje, ali nositelji zapadnog kapitala kao sljubljena skupina nastoje i dalje donositi političke odluke, kojima bi uređivali poslovanje u cijelom svijetu te takve odluke provoditi putem gospodarske, financijske i vojne sile SAD. Usredotočenje kapitala u zemlju od 330 milijuna stanovnika ne daje tom kapitalu prevagu u svjetskom poslovanju nad silnim pučanstvom, znanjem, radom, poduzetnosti, državnim sustavima, sirovinama i energentima ostalih zemalja svijeta.

Svjetskim poslovanjem, koje je minulih godina nepovratno globalizirano vlada velika nepostojanost. Glavni pokazatelji gospodarskog stanja i promjena tog stanja te pokazatelji pouzdanja u budućnost potrošača i proizvođača stalno se mijenjaju. Riječ je prvobitno o cijenama sirovina i energenata, mjenjačkim tečajevima, skupnoj vrijednosti dionica, vrijednosti jedinačnih korporacija, cijeni i prinosu državnih obveznica i, dakako u novije vrijeme, o cijeni lažnih moneta („kriptovaluta“). Dnevna hirovita mijena poslovnih pokazatelja prouzročena je poteškoćama u odgonetanju usmjerenja svjetskog poslovanja, koje ima nebrojeno mnogo pokazatelja, iako se stanje i položaj korporacija ne mijenjaju hirovito. (Elektronički poslovni vjesnik Trading Economics hvali se time, što čitateljima stalno pruža više od dva milijuna pokazatelja.) Promjena pokazatelja svjetskog poslovanja dolazi uglavnom od nagađanja ili klađenja nositelja kapitala i njihovih burzovnih posrednika. (Alan Greenspan, nekadašnji predsjedavajući Saveznih pričuva SAD, govorio je o „životinjskom duhu“, koji navodi ljude na klađenje na burzama.)

Stanje poslovanja i nagle mijene u njemu zbunjuju nositelje kapitala, koji uglavnom ne znaju u što bi spokojno uložili svoj slobodan novac. Stoga oni iz dana u dan mijenjaju područje ulaganja. Moglo bi se reći, da bježe iz jednog područja ulaganja u drugo. Pokazatelji vrijednosti koji se objavljuju malo se odnose na stvarno gospodarstvo i poslovanje korporacija, koje se bave proizvodnjom dobara te komunalnih poduzeća i poslovnih mreža koje pružaju ostale javne usluge. Pokazatelji se ponajviše odnose na prividni svijet slobodnog kapitala, kojim vlada pomama za trenutačnom zaradom, a ne nastojanje za dugoročnim povratom uloženog novca s primjerenim dobitkom.

Ovih godina u mjestima razmjene dionica i ostalih vrijednosnica svih vrsta i svih stupnjeva pouzdanosti vlada velika uzrujanost. Kapitalisti su prilično razočarani i žive u strahu od ulagateljskih promašaja, jer nisu naviknuti, da im sloboda izbora na tržištima nije više od pomoći u globaliziranom poslovnom svijetu, koji nije više po njihovim nadzorom. Kapitalisti očito teško podnose sadašnje stanje svjetskog poslovanja i posljedično svoje vlastito neraspoloženje. Očito je, da sadašnje stanje svjetskog tržišta i njihovo mučno raspoloženje tjeraju kapitaliste da nešto poduzmu, kako bi se njihov položaj popravio ili kako bi se financijsko poslovanje i ulaganje kapitala vratili „na staro“. Nažalost, globalizacija je mnoge odnose i vrijednosti učinila „novima“.

Možda su kapitalisti u dvojbi: ponovo zavladati svijetom na bilo koji način ili prihvatiti svijet kakav jest i uključiti se u globalnu politiku primjerenu globalnom poslovanju, koje je „prevelik zalogaj i za najproždrljivija kapitalistička usta“. Prihvat stanja globalnog poslovanja kakvo ono jest značio bi gubitak suverenosti kapitala, za koju su se nositelji kapitala borili od vremena Renesanse. K tomu, kapitalisti su poslije Hladnog rata uspostavili svjetsku državu Kapital, u kojoj je svjetsko slobodno tržište imalo ulogu političkog sustava, američka država ulogu vojne sile, liberalizam ulogu službene, propisane (svjetovne) vjere, a mediji ulogu svećeničkog sloja. Prihvat stanja svijeta kakvo ono jest, za kapitalizam bi značio gubitak vlastite države.

Kad žele spasiti državu pravi državnici – kakvi su uistinu kapitalisti – mijenjaju politički sustav, kojemu je smisao omogućiti djelovanje životne zajednice, zaštititi pučanstvo i stvarati blagostanje. Pretpostavljam, da će kapitalisti u pretresu stanja države Kapital odustati od svjetskog tržišta, koje je novovjeki izum kapitalizma. Čini se, da su kapitalisti shvatili, da su se prenaglili stvaranjem svjetskog tržišta. Oni su stoljećima bili zadovoljni nadzorom nacionalnih tržišta. Kapitalisti su pod predsjednikom Clintonom (WTO) „tjerali lisicu, a istjerali čopor vukova“: u Aziji su se među drevnim narodima pojavile nove industrijske sile.

Mislim, da bi se kapitalizam mogao vratiti područnim, višestranim ortaštvima, kakva je bio smislio predsjednik Obama (TTIP, TTP), kojima je svrhom bilo omeđiti Rusiju i Kinu te zakočiti njihov ukupan rast. Pitam se, bi li takav potez kapitalistima bio dovoljan, jer nove industrijske sile uključujući Kinu pripremaju svoja područna ortaštva sa zajedničkom pričuvnom monetom (BRICS) i još postavljaju svoju višekontinentalnu prijevoznu podlogu ili infrastrukturu (Put svile).

Očito je, da je sadašnja američka administracija za volju kapitala nastojala podijeliti svijet okupljajući dio svijeta oko „općeprihvaćenih demokratskih načela i provjerenih pravila geopolitičkog ponašanja“ (Anthony Blinken, Jacob Jeremiah Sullivan). To nastojanje nije još dalo plod, a teško će ga i dati, budući da se upravo od europskih naroda očekivalo da prvi prihvate američko politički okrilje, iako – kako bi opstala – Europska unija mora voditi samostalnu politiku, što je pokazalo opće slabljenje Europe u sadašnjem velikom geopolitičkom previranju. Osim toga, Europa više ne treba američku vojnu zaštitu, jer Kina nije napadačica. Ona u svojoj dugoj povijesti nije napadala obližnje narode, nego se je od njih morala braniti. (Kina je tijekom tisućljeća imala 16.000 okršaja s napadačima.)

Sadašnji sukobi u svijetu kojih danomice ima sve više i koje podgrijavaju SAD ne vode dobru. Ti sukobi, koje nije lako pobrojiti, mogu dovesti do otvorenog općeg rata, kakav je na ograničenom prostoru nedavno namjerno izazvan u Europi, upravo u Europi. Napetosti i sukobi diljem svijeta već su izazvali težak poremećaj poslovnih opskrbih mreža, od kojega trpe gotovo svi narodi, od kojih neki već gladuju. Već se može reći, da je klintonovsko svjetsko tržište prestalo postojati pod udarcima američkih političkih i gospodarskih kazni, koje nisu odrezane samo Rusiji. Možda će se budući iscrpljujući svjetski rat voditi samo političkim pritiscima, gospodarskim sankcijama i ideološkim sredstvima, ali i takav rat može narodima nanijeti nepopravljivu štetu, kakvu izazivaju ubijanje ljudi te rušenje kuća, tvornica i prijevozne podloge. U takvom ratu gospodarstvo se također može zaustaviti kao u pravom ratu oružjem.

Međutim, da općeg (hibridnog) rata ne mora doći. U računicu kapitalista nisu uključeni narodi. Možda kapitalisti olako uzimaju, da će za mogući rat jamačno uspjeti instrumentalizirati SAD i američki narod. Amerika je sad u takvom stanju, da mora spašavati samu sebe umjesto da za kapital osvaja svijet. Američko gospodarstvo ima malu industrijsku snagu (10.8% BDP-a) i zapuštenu ukupnu fizičku infrastrukturu. Američki radnici više ne žele raditi za budzašto. SAD ne mogu opstati bez uvoza znanja i znanstvenika. Amerikanci su se minulih desetljeća zasitili ratovanja, u kojemu su izgubili sve ratove. SAD još uvijek „ratuju“ i to putem skrbi za nebrojene tjelesne i duševne invalide (posebice od PTSP-a). SAD ne mogu spriječiti mnoštveno nezakonito useljavanje milijuna ljudi godišnje. Američki narod, američki glasači i američka politika su podijeljeni. SAD nisu kapitalu više izdašan i pouzdan svjetski policajac.

Konačno Amerikanci ozbiljno pomišljaju, da se jednom zavazda odreknu svoje iznimnosti među narodima. Amerikanci su se dosad – pod utjecajem zlokobne puritanske ideologije na kojoj su utemeljene SAD – smatrali iznimnim narodom, koji drugim narodima treba donijeti svjetlo istine i spasenje. (Srbi se smatraju iznimnim narodom na Balkanu, kojemu trebaju služiti svi obližnji narodi. Židovi se od starine smatraju jedinim pravednim narodom, koji je Jahva sebi izabrao među narodima. Nijemci se smatraju pozvanim da upravljaju Europom, kad god im prilike to dopuste. Englezi se smatraju narodom pozvanim da upravlja svjetskim morima, svjetskom politikom i osobljem UN.) Amerikanci su se smatrali „iznimnijim“ i od Židova. Međutim, Amerikanci znaju sebe i znaju u kakvom su stanju kao narod. Za njih je izlaz da se izmiješaju s drugim narodima ili životnim zajednicama. Nema iznimnih naroda u globaliziranom svijetu potpune međuovisnosti i uzajamnosti ljudi i naroda. Vrijeme Amerike – Američko stoljeće , kako je rekao Henry Luce – je dugo trajalo, ali sad prestaje. Dolazi vrijeme vrste Homo sapiens.

Zlo nije u Americi, nego u golemom privatnom kapitalu nakupljenom u njoj. Ako kapitalisti nastave umišljati da mogu ostati gospodarima svijeta i naroda, narodi će ih proždrijeti. Ako kapital nastavi sadašnju vladavinu narodi će ga razgrabiti. Za kapitaliste bi bilo mudro, da svoj napor i svoj novac upere u oporavak klime i u obnovu života na Zemlji. Time bi možda uspjeli okajati svoje opačine, od kojih je jedna poremećaj klime i iskupiti se iz „omraženosti među narodima“. Konačno, svijet je jedan; život je jedan; Zemlja je jedna; a vrsta Homo sapiens je jednincata po sposobnosti pojmovnog mišljenja i po izumiteljstvu. Vrsta može stvoriti nekapitalistički svijet. Vrsta je sposobna „staviti globalnu politiku na globalno poslovanje“.

Kapital je globalizirao tržište, a globalno tržište je globaliziralo vrstu. Koliko god se kapital sad trsi da izmrvi svjetsko tržište, naša će vrsta tržište ponovo globalizirati i to putem suradnje država ili političkih zajednica naroda ili životnih zajednica, a ne putem privatnih korporacija.

Continue Reading

Političari se biraju i bivaju plaćani da se bave politikom. Politika bi trebala biti javno obavljanje posla naroda ili životne zajednice, koja zauzima određeni prostor na Zemlji i koja se za taj prostor treba suvereno starati. Suverenost je sparena s odgovornosti.

Stanje klime je postalo takvo, da svi narodi i posebice njihovi političari moraju smjesta napraviti velike korake za ublažavanje kvarenja klime i – ako vrijeme Zemlje dopusti – za zaustavljanje klimatskih promjena. Hitno stanje klime nameće korjenitu promjenu u pristupu klimi, koja je postala gorućim pitanjem ne samo jedinačnih naroda, nego i cijele naše vrste, jer je poremećaj klime globalan, kao što je globalna i vrsta.

Sadašnja pošast toplinskih plima – „toplinski val“ je slab izraz za sadašnje stanje podneblja – u SAD i Europi, koje su praćene šumskim i drugim velepožarima, veliko je upozorenje kapitalistima, političarima i medijima te narodima i našoj vrsti. Sadašnje toplinske plime pogodile su cijeli zapadni svijet, u kojemu je bilo došlo do sablažnjivo snažnog nakupljanja kapitala i u kojemu je upravo zato bilo začeto kvarenje podneblja, koje je već premašilo podnošljivu mjeru. Stanje zemaljskog podneblja je takvo, da bi svi političari trebali smjesta postati „vatrogascima“. Umjesto da kao dosad raspiruju klimatsku pandemiju, oni je moraju stišavati i zauzdati.

U osvrtu ću nastojati iznijeti čime su se umjesto djelatnog bavljenja klimom bavili sadašnji zapadni političari i u domaćoj i u svjetskoj politici. Ukratko, dosadašnji političari brinuli su se za probitke kapitala, kapitalizma i tržišta te za promicanje liberalizma kao sustava uvjerenja kapitala. U tomu su im zdušno pomagali plaćeni zapadni mediji, koji nastoje monopolizirati mreže raspačavanja obavijesti i pogleda.

Pitanje pogoršavanja podneblja Zemlje bivalo je naglašeno samo oko vremena održavanja godišnjih „Konferencija stranaka“ (COP), koje upriličuje Konferencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNCCC) te kakva je prošlog studenoga održana u Glasgowu i kakva će se u studenomu ove godine održati u Kairu. Izvan tog prazničnog i proštenjarskog vremena kao da nema pogoršavanja klime. Sudeći po izjavama zapadnih političara te po govoru i pisanju zapadnih medija, izvan tog blagoslovljenog vremena ne postoji pitanje ubrzanog pogoršavanja klime. Moglo bi se reći, da je Zapadu najžešći svjetski problem Vladimir Putin, a ne klima.

Neposredno prije sadašnjih toplinskih valova ili plima sva pozornost medija bila je usredotočena – osim na ratovanje u Ukrajini – na opću, svjetsku skupoću te na razmjernu nestašicu energenata i hrane, koje su dovele do inflacije, kakva na Zapadu nije zabilježena od 1981. godine za vladavine svijetom Ronalda Reagana i Margaret Thatcher. Sadašnja svjetska inflacija nedvojbeno je prouzročena političkim i gospodarskim kaznama zapadnih vlada određenih Rusiji, kakve su prije bile odrezane nizu nepoćudnih zemalja, kao što su sama Rusija, Kina, Kuba, Sirija, Venezuela, Bolivija, Sjeverna Koreja i Iran. (Pod određenim američkim kaznama su i zemlje EU, američka saveznica Turska, Japan, Ujedinjena Kraljevina i Indija.)

Svjetska inflacija nije samo ugrozila vrijednost nakupljenog kapitala, nego je izravno pogodila milijarde ljudi i obitelji diljem svijeta. U zapadnim zemljama dodatne nevolje prouzročile su uporna pandemija koronavirusa i toplinske plime. Vlade mnogih zapadnih zemalja našle su se u nedoumici: štititi kao i dosad probitke kapitala i spašavati kapitalizam ili štititi ljude, narode i život. Zapadni političari nemaju za sadašnje stanje pripremljen predložak postupanja. Imaju ad hoc – kao sadašnji američki predsjednik – napisane listiće o tomu kakvu će izliku reći za otvoreno pitanje, ali nemaju predložak za postupanje. Stoga, neka nikoga ne čudi to, što je vlastita stranka odbacila dosadašnjeg britanskog premijera, što je vlastita koalicija odbacila dosadašnjeg talijanskog premijera te što se sadašnji američki predsjednik pokazao slabim, da bi ostvario vlastite prijeizborne zamisli o zauzdavanju pogoršavanje klime. [Joe Biden sad na državni dug putem Saveznog ureda za upravljanje hitnim stanjima (FEMA) stavlja u džepove građana pogođenih toplinskom plimom novac, kako bi mogli kupiti uređaje za hlađene domova, a ne zna se što bi mu pomoglo da spasi parlamentarne izbore u studenomu. Draghijeva vlada je pala, jer je po mišljenju koalicijskih ortaka odredila nedovoljnu svotu za pomoć građanima, koji su pogođeni na više načina.] Visoki njemački dužnosnici ne govore javno minulih tjedana. Čak je ušutio i govorljivi „zeleni“ vicekancelar Robert Habeck. Od Nijemaca govori i još uvijek prijeti samo Ursula von der Leyen, ali ona obnaša izvanprostornu dužnost.

Pred narodima svijeta nisu samo raskrinkane nesposobnost sadašnjih političara i njihova mala zauzetost pitanjima narodnog života, nego je i izvrgnuta uvidu naroda prljava uloga medija, koji nastoje nadzirati sustav uvjerenja odnosno to, što ljudi misle. Mediji su kao i političari u najmu kod kapitala.

Čime su se dosad u unutarnjoj i vanjskoj politici bavili političari jedinačnih zapadnih zemalja? U SAD je od dolaska Joea Bidena u Bijelu kuću glavno unutarnje pitanje obračun s Donaldom Trumpom, koji je potučen na izborima prije dvije godine. Amerika je zauzeta pitanjem pobačaja, iako se može dogoditi da pokvarena klima pobaci cijelu našu vrstu. „Do zubi naoružana“ Amerika je zapanjena mnoštvenim ubojstvima, koje izvode uglavnom maloljetnici. U vanjskoj politici SAD gorljivo nastoje ideološki razlučiti narode, od kojih traže da se svrstaju uz njih, ako ne žele biti opetovano kažnjavani. Prvobitno sredstvo američke politike diljem svijeta je Atlantski savez, kojega se glavni tajnik toliko unio u prijetnje Rusiji i Kini(!), da je on jedini visoki dužnosnik, kojemu ne treba glasnogovornik. (On je ovlašteni glasnogovornik SAD.) SAD se izazovno upleću u unutarnja pitanja ostalih zemalja. Američka politika nastoji nepomirljivo podijeliti vrstu, kako bi napravljene podjele izazvale svjetski vojni obračun, a u ratu se najbolje zarađuje.

Britanija se pripravno unijela u predvodništvo obračuna Zapada s Rusijom, nakon što je za tekuću proračunsku godini povisila osobne poreze i doprinose na plaće, a da za sadašnje skupoće nije dužno i primjereno povećala plaće javnih zaposlenika. Konzervativci su uklonili svojeg premijera, ne bi li s drugim predvodnikom stekli prigodu, da na izborima sačuvaju vlast. Čini se, da je i laburistička oporba izgubila doticaj sa stvarnosti. Škotski nacionalisti upravo sad pripravljaju referendum o odcjepljenu Škotske od UK.

Britanske vlasti su napravile Pacifički savez s Australijom i SAD, kako bi razvrgnule ugovor, po kojemu je Francuska trebala praviti nuklearne podmornice za Australiju. Britanska mornarica po uzoru na američku izaziva Kinu u Južnokineskom moru. U angloameričke vojne projekte u Tihom oceanu uključuje se i Japan, ali se Indija nije dala namamiti na sudjelovanje u udaljenim mjesnim podružnicama Atlantskog saveza. Gotovo sve zemlje EU učinile su pitanje Ukrajine prječim od pitanja klime. Njemačka se zbog kazni Rusiji čak vratila proizvodnji električke struje od ugljena! (Možda Japan i Njemačka 77 godina od rata nastoje neopazice prijeći na pobjedničku stranu?)

Nedavni velepožari napali su mnoge američke savezne države. Na Aljasci je 70 požara opustošilo više od milijun hektara šume i oranica; u Novom Meksiku 48 požara 550.000 hektara; u Nevadi 41 požar 450.000 hektara; i dalje redom. Sto milijuna Amerikanaca bilo je danonoćno izloženo nesnosno velikoj vrućini. Sve su to podnosili u vrijeme velike svjetske skupoće. Predsjednik Biden je 20. srpnja objavio izvršnu zapovijed, kojom je odobrio 2.3 milijarde dolara pomoći mjesnim vlastima, da se priprave za lakše podnošenje krajnjih vremenskih pojava. Pomoć predviđa preuređenje škola i drugih javnih zgrada, a pomoć će se pružiti i obiteljima, kako bi lakše podnijele povišene izdatke hlađenja i grijanja. Joe Biden nastoji građanima kratkoročno olakšati podnošenje krajnjih vremenskih pojava, a ne može dugoročno spriječiti nove klimatske napade na svoje građane.

Od 7. do 18. srpnja u Portugalu su od vrućine preminule 1,063 osobe, a u Španjolskoj više od 500 osoba. U francuskoj pokrajini Gironde premješteno je više od 40,000 duša uglavnom gostiju čija oprema je izgorjela, a uništene su stotine četvornih kilometara šume. Požari su zbog vrućine izbijali i u samom Londonu.

Nedavne toplinske plime u zapadnom svijetu pokazale se da snovi njegovih političara nisu sukladni sa zbiljom, koju doživljavaju ljudi i narodi te koju trpe Zemlja i život na njoj. Zapadna politička misao nije više stvarna i uporabljiva. Ona je već stoljećima podložna liberalizmu kao ideologiji kapitalizma. Kao što se nekad prigovaralo Crkvi, da je „filozofija sluškinja teologije“, tako se već stoljećima moglo reći, da je „politika sluškinja ideologije“, dakako ideologije kapitala.

Temeljni porok liberalizma je oslanjanje na prava, koja se olako naziva ljudskima. „Ljudska“ bi prava trebala kapom i šakom dijeliti država, koju to raspačavanje prava stoji. Dodjela izmišljenih prava potkopava državu. Pritom kapital sa strane gleda širenje pošasti ljudskih prava, koje je upravo kapital putem medija napravio važnima, jer svojatanje osobnih prava dijeli i rastače vrstu. Međutim, u rječniku kapitalizma nema riječi „potreba“. „Mrtve“ tvari kao što su kamen ili komad suhog drveta nemaju potrebe. Naprotiv, potrebe ima sve što je živo: sve živo ovisi o okolini, jer se život u organizmima sastoji od neprestanog protoka ili kolanja sićušnih čestica, kao što su molekule, ioni i atomi.

Sad sve živo na Zemlji treba oporavak klime, a dobru klimu trebaju i kapitalisti kao živi nositelji kapitala. (Kapitalizam već ima robote kao zamjenu za radnike, a možda će uskoro napraviti robote kao zamjenu za žive kapitaliste, kako se novi kapitalisti ne bi morali starati za uređenje klime ni svoj kapital ulagati u zelenu energetiku.) Potrebu vrste za oporavak klime trebaju uvažiti i kapitalisti, koji bi nagomilani kapital morali uložiti u oporavak klime. Ako to neće napraviti milom narodi ih na to trebaju navesti silom. Ipak, bitno je to, da ljudi prisile političare, da javne poslove vode za njihove životne zajednice, a ne za kapitaliste, u kojima je novac zamijenio život. Potreba za oporavkom klime i za obnovom Zemlje je tako velika i presudna, da narodi za izvedbu te posljednje revolucije smiju rabiti svoju silu života.

Continue Reading

Capitalism is possible only in the species Homo sapiens, which has image thinking and conceptual thinking as well: man thinks of, designs and fabricates or concocts reality. Capitalism is not based on life’s togetherness, that has been implanted by the evolution into the „backward” species. Capitalism is based on invented self-reliance, which liberalism – as the belief system of capitalism – imposes on people. Programmed self-reliance has divided people into those who can, who have and who fulfill their whims, and those who do not have and who cannot meet even the basic needs of life. All creatures have needs, which in all species except in our one are to be met collectively. Only the members of the „capitalist” species are pressed to meet their needs in competing with each other in the markets. Mutual competition among humans is considered a virtue.

Since the beginning of the Industrial Revolution, capital has systematically increased the supply of labor to the industry. Capitalists have permanently used science and technical inventions to transfer more and more work to machines. In addition, capitalists attracted laborers to the industry in waves: first agricultural workers, then women and mothers from families and later immigrant laborers, and finally the Western capital went after the unexpensive labor available in distant countries. With such capital transfers began the process of deindustrialization of the West. Most recently, goods manufacturers and even providers of services began using outsourcing or temporary intake of workers from private employment agencies. Such workers, as well as regular employees of employers, sign mostly short-term employment contracts. They are de facto day laborers. Today, fewer and fewer workers have a permanent or guaranteed job. This creates a great uncertainty in life, which latently eats away people.

Due to the high supply of work, workers have little bargaining power compared to employers. It had caused the weakening of the labor movement, which is now being rebuilt thanks to the dependence of large trade and other service networks – on-line trade, air transport and others – on the skill of workers, who have so far been poorly paid and whom is difficult to replace in a complex and tuned-up system.

The continued pulling new, lower-paid workers to production and service sectors of the economy led to the temporary withering of the trade union movement, as the unsatisfied workers could be easily replaced by new recruits. Now, employees are gradually joining unions and threatening shutdowns especially in network systems such as rail, air transport, strained health services and education. Due to relative scarcity of very skilled workers, corporations – which depend on the smooth operations of their business infrastructure and their distribution system or „logistics” – started paying their workers better after the weakening of coronavirus pandemic. (The word „logistics” comes from the Greek word logis meaning headquarters, so logistics consist of calculating, planning and predicting the events in a operational network.) Now, properly skilled workers are hard to find – especially if they are offered low remuneration – and the import of inept workers has been abandoned in many economic sectors. Nevertheless, every worker who enters into employment with the usually whimsical Western employers falls into uncertainty.

The employment of women and mothers led to the destruction of the family. Consequently, our species has abandoned the upbringing for real life, although our species – due to the long development of the brain, which allows for conceptual thinking – needs a much longer upbringing than other animal species. There is only a media upbringing of young people for the market, which with its unpredictability brings to people all the surprises of life, which they are finding increasingly difficult to cope with.

Due to the general uncertainty of life to which they are exposed, young people marry late in life, indulge in mating without reproduction and consequently have few children, who – due to the age of their parents at the time of conception – are often born with mental and physical shortcomings. People’s poor preparation for family life and the lack of a clear intention when marrying often leads to divorces, which create single-parent households. In 2020, there were 10.7 million single-parent families in the U.S., 80% of whom were led by women. (In such families there is no male role model for raising boys.) In the United States in the past sixty years, the percentage of families with both parents decreased from 88% to 67%. Of the 50 million children who live with both parents, 3 million have unmarried parents.

Due to the unsettled state of relationships in the families, many children leave the family. It is the greatest source of homelessness. According to a White House estimate, there are now about 600,000 homeless people in the United States. They die on average at the age of only 50. Afro-Americans make up 40% of the homeless. Men and boys make up 61% of homeless people. Children make up 20% of the homeless, 7% of whom live in abandoned cars. Among homeless children, 42% of them become LGBT. It is so in the richest country in the world, which in recent years still struggles to minimise homelessness.

(Unlike in many developed countries, where children often flee their families on their own, the practice of taking children away from their parents has settled in Norway. The Norwegian Child Welfare Service (NCWS) has extensive powers to take children away from their parents. There are 12,000 children taken away from Norwegian families and they are placed in other families or in special foster homes for children. There are many cases, that children are taken from Muslim mothers and placed in evangelical families. Five children were taken from a Christian family by the NCWS because their parents „imbued them with Christianity”.)

Ill-mannered children without a firm life attitude, that is usually acquired in the family, often make experiments in life. Thus, children engage in drug misuse, although they must be aware of the dangers of addiction. It is reckoned that there are 60,000 drug addicts in Scotland or one addict per 60 inhabitants aged 15 to 64. Scotland is the „world capital of drug deaths”. In 2019, 1,264 Scottish families were bereaved because of a family member overdose. In the U.S., 3% of all deaths are caused directly by drug overdose. In 2020, 20.6% of people died from heart disease, 17.8% from cancer, 10.4% from COVID, and 5.9% from accidents. Therefore, dying from taking drugs is not negligible.

In recent years all over the Western world there has been a common distribution of food to poor families through “food banks”. It is not only about distributing food to unemployed workers or the elderly, but very often to the families, who do not have sufficient income from employment to buy enough food for themselves. Instead of every worker having a salary high enough to be able to take care of the family, many workers depend on charitable helping hands. Low-paid workers really live in life’s uncertainty.

Life’s uncertainty particularly affects children, many of whom without supplementary nutrition at school cannot preserve their health and cannot have the expected physical and mental development. Instead of all children getting a free meal at school, poor children are among the other children marked by getting a daily free meal. This was especially true for children during the fierce coronavirus pandemic, when children stayed at home instead of attending classes and getting a daily free meal. In England in January 2022, there were 1.9 million children eligible for a free meal or 22.5% of children in public schools. (In private schools, all children receive a meal, the expense for which is included in high tuition.) In England in January 2021 there were 1.74 million children entitled to a free meal or 20.8%. In Western countries, protection is provided by the market, not by the community or by the state.

Recently, more and more Western school children need the help of psychiatrists and psychotherapists, whom schools do not usually employ. In England this year, more than 400,000 children a month receive medical attention due to mental health problems. This is the highest number of children receiving help to date and that gives a serious warning about a looming crisis among children under the age of 18. Psychiatrists familiar with the troubles brought about by the coronavirus pandemic find among school children anxiety, depression and attempts to self-harm. Psychiatrists have warned the public that the spread of mental distress among children can threaten the entire health system, which suffers everywhere in the West from insufficient numbers of physicians and other healthcare professionals.

Mental disorders are the main cause of the occurrence of mass murders, carried out by young people. Recently, U.S. Senator Chris Murphy pushed for a tougher restriction on gun ownership. After a recent attack on a primary school in Uvalde in Texas, Senator Murphy made a proposal to deny the purchase of weapons to people under the age of 21. He supported this with his conclusion, that the attackers in schools are under the age of 18-19. When the media began to dispute data published by Senator Murphy, the Washington Post made a breakdown of 200 cases of assaults against children in primary and high schools. The paper found that two thirds of the attackers were under the age of 18 and that their average age was 16. The newspaper also reported that since the attack on a high school in Columbine, Colorado, on April 20, 1999, more than 310,000 students have been exposed to gun attacks. State terrorism largely disappeared at the end of the last century, but it was readily replaced by ideological terrorism and by terrorism of Western minors and young people for whom human life does not mean much.

The capitalist destruction of families in the West led to the shrinking of population. This has changed the age composition of the population in „developed” Western countries, which have more and more elderly people and which are increasingly dependent on immigration of young people from „underdeveloped” countries, what in itself carries great troubles to both the countries from which people flee and the countries where younger people seek to come legally or illegally. (The initial low productivity of immigrant workers makes these people winners in the existing social protection system, whereby the domestic elderly population receives significantly weaker health and life care.) The current overwhelming migrations are caused by the uneven economic development in the world, which is also the effect or a mortal sin of capitalism.

As time goes on and private capitalist science and medicine discover or make more and more diseases and come up with new methods of their treatments, people with lower financial incomes receive less and less healthcare. Medicine and healthcare are increasingly being privatized and consequently expensive healthcare must be purchased in a market, where those who have taken more and who have more are doing better. This harsh reality is best revealed by long waiting lists for specialist medical examinations and especially for routine medical procedures in public hospitals in all capitalist regimes.

For the evil that capital, capitalists, liberalism and the market have inflicted on life and on our species through the destruction of Earth and disruption of the climate, I shall say only that the elderly persons consider themselves fortunate, that – unlike younger people and children – will not experience the worst that will bring further and already irreversible change of the climate.

Continue Reading

Kapitalizam je moguć samo u vrsti Homo sapiens, koja uz slikovno ima i pojmovno mišljenje: čovjek smišlja, domišlja i izmišlja. Kapitalizam ne počiva na životnom zajedništvu, kakvo je evolucija upekla u „zaostalije“ vrste, nego na izmišljenoj samoživosti, koju liberalizam kao sustav uvjerenja kapitalizma nameće ljudima. Programirana samoživost podijelila je ljude na te koji mogu, imaju i ispunjaju svoje prohtjeve te na te koji nemaju i koji ne mogu zadovoljiti ni životne potrebe. Sve živo ima potrebe, koje se u svim vrstama osim u našoj zadovoljavaju skupno. Jedino pripadnici naše „kapitalističke“ vrste trebaju svoje potrebe zadovoljavati u međusobnom obračunu na tržištu.

Kapital je od početka Industrijske revolucije sustavno povećavao ponudu radne snage u industriji. Kapitalisti su znanost i tehničke izume trajno rabili za prenošenje sve više rada na strojeve. Usto, kapitalisti su u valovima u industriju privlačili radnike iz poljoprivrede, žene i majke iz obitelji pa useljenike, da bi konačno zapadni kapital pošao za radnom snagom u tuđe zemlje. Tim je potezom kapitala počeo postupak deindustrijalizacije Zapada. Konačno, proizvođači dobara i još više pružatelji usluga počeli su rabiti „autsorsing“ ili privremeno uzimati radnike od privatnih agencija za zapošljavanja. Takvi radnici, ali i redoviti zaposlenici poslodavaca potpisuju uglavnom kratkoročne ugovore o radu. Oni su de facto nadničari. Danas sve manje radnika ima trajno ili zajamčeno radno mjesto. To stvara veliku životnu neizvjesnost, koja izgriza ljude.

Zbog visoke ponude rada radnici imaju malu pregovaračku snagu u usporedbi s poslodavateljima pa je bilo došlo do zamiranja radničkog pokreta, koji se sad ipak obnavlja zahvaljujući ovisnosti velikih trgovačkih i drugih uslužnih mreža – trgovine putem interneta, zračnog prijevoza i drugih – o vještini radnika, koji su dosad bili jadno plaćani, a koje je u složenom i istančanom sustavu teško naprečac zamijeniti.

Neprekidno privlačenje novih, slabije plaćenih radnika u proizvodnju i u uslužne struke dovelo je do privremenog prestanka sindikalnog pokreta, jer su jedinačni radnici mogli lagano biti zamijenjeni. Sad se zaposlenici postupno pridružuju sindikatima i prijete obustavom rada posebice u mrežnim sustavima kao što su željeznica, zračni prijevoz, opterećena zdravstvena služba i školstvo. Stoga su korporacije – koje ovise o dobrom djelovanju svoje poslovne podloge ili svojeg sustava raspačavanja odnosno „logistike“ – počele poslije pandemije koronavirusa bolje plaćati svoje radnike. (Riječ „logistika“ dolazi od grčke riječi logis što znači stožer pa se logistika sastoji od računanja i od predviđanja jedinačnih događaja u mreži.) Prave radnike je teško naći, a od uvoza nevještih radnika se odustalo u mnogim strukama. Ipak, svaki radnik stupanjem u radni odnos s najčešće hirovitim poslodavcima zapada u neizvjesnost.

Zapošljavanja majki dovelo je do uništenja obitelji i posljedično do toga, da u našoj vrsti nema odgoja za život, iako je našoj vrsti – zbog dugog razvitka mozga, koji omogućuje pojmovno mišljenje – dug odgoj potrebniji nego ostalim životinjskim vrstama. Postoji samo medijski odgoj mladih ljudi za tržište, koje svojom nepredvidljivošću nosi ljudima silna životna iznenađenja, s kojima se oni sve teže nose.

Zbog opće životne neizvjesnosti kojoj su izloženi, mladi ljudi odgađaju ženidbu, odaju se parenju bez množenja te posljedično imaju malo djece, koja se zbog dobi roditelja u vrijeme začeća često rađaju s duševnim i tjelesnim nedostatcima. Slaba priprava ljudi za obiteljski život i izostanak zdrave nakane pri sklapanju braka često vodi do razvoda brakova, što stvara kućanstva s jednim roditeljem. U SAD je 2020. godine bilo 10.7 milijuna obitelji s jednim roditeljem, kojih su 80% vodile žene. (U takvim obiteljima nema muškog uzora za odgoj dječaka.) U SAD u minulih šezdeset godina postotak obitelji s oba roditelja smanjio se od 88% na 67%. Od 50 milijuna djece koji žive s oba roditelja 3 milijuna imaju nevjenčane roditelje.

Zbog nesređenog stanja u obiteljima mnoga djeca napuštaju obitelj. To je najveći izvor beskućništva. Prema procjeni Bijele kuće u SAD sad ima oko 600.000 beskućnika. Oni u prosjeku umiru u dobi od 50 godina. Afroamerikanci čine 40% beskućnika. Muškarci i dječaci čine 61% beskućnih osoba. Djeca čine 20% beskućnika, od kojih 7% žive u napuštenim automobilima. Među beskućnom djecom 42% njih postaju LGBT. Tako je u najbogatijoj zemlji svijeta, koja se minulih godina ipak trsi da beskućništvo svede na najmanju mjeru.

(Za razliku od mnogih razvijenih zemalja, u kojima djeca često sama bježe iz obitelji, u Norveškoj se ustalio postupak oduzimanja djece roditeljima. Norveška služba za dobrobit djece (NCWS) ima velike ovlasti za oduzimanja djece roditeljima. U Norveškoj ima 12.000 oduzete djece, koja su smještena u tuđe obitelji ili u domove za oduzetu djecu. Ima mnogo slučajeva, da su djeca oduzeta majkama muslimankama i smještena u evangeličke obitelji. Jednoj kršćanskoj obitelji NCWS je oduzela petero djece, jer su ih roditelji „zadojili kršćanstvom“.)

Neodgojena djeca bez čvrstog (obiteljskog) životnog stava često prave pokuse u životu. Tako se djeca upuštaju u uzimanje droge, iako moraju biti svjesna opasnosti od ovisnosti. Računa se da u Škotskoj ima 60.000 ovisnika ili jedan ovisnik na 60 stanovnika u dobi od 15 do 64 godine. Škotska je „prijestolnica umiranja od droge“. U njoj su 2019. godine 1.264 obitelji bile zavijene u crno. U SAD 3% svih umrlih osoba umre izravno od uzimanja prevelikog obroka droge. Ondje je 2020. godine od srčanih bolesti umrlo 20.6% osoba, od raka 17.8%, od COVID-a 10.4%, a od nezgoda 5.9%. Umiranje od uzimanja droge nije zanemarljivo.

Posljednjih godina uobičajila se razdioba hrane i životnih namirnica iz dobrotvornih središta za besplatnu razdiobu hrane siromašnim obiteljima. Nije riječ samo o podjeli hrane nezaposlenim radnicima ili starijim osobama, nego vrlo često obiteljima, koje od zaposlenja nemaju dovoljan prihod da kupe dovoljno hrane. Umjesto da svaki radnik ima plaću dovoljno visoku, da se može brinuti za obitelj brojni radnici ovise o dobrotvornoj pomoći. Slabo plaćeni radnici uistinu žive u životnoj neizvjesnosti.

Životna neizvjesnost posebno pogađa djecu, od kojih mnoga ne mogu bez dopunske prehrane u školi sačuvati zdravlje i imati uobičajen tjelesni i duševni razvitak. Umjesto da sva djeca dobiju u školi besplatan obrok, siromašna djeca bivaju među ostalom djecom obilježena dobivanjem besplatnog obroka. To je posebno vrijedilo za djecu u vrijeme žestoke pandemije koronavirusa, kad su djeca ostajala kod kuće umjesto da pohađaju nastavu i da dobiju besplatan obrok. U Engleskoj je u siječnju 2022. godine bilo 1.9 milijuna djece s pravom na besplatan obrok ili 22.5% djece u javnim školama. (U privatnim školama sva djeca dobiju obrok, izdatak za koji je uključen u visoku školarinu.) U Engleskoj je u siječnju 2021. godine bilo 1.74 milijuna djeca s pravom na besplatan obrok ili 20.8%.

U posljednje vrijeme sve više zapadne školske djece treba pomoć psihijatara i psihoterapeuta, koje škole obično ne zapošljavaju. U Engleskoj ove godine više od 400.000 djece mjesečno dobiva liječničku pomoć zbog nevolja s duševnim zdravljem. To je dosad najviši broj djece koja dobivaju pomoć, što upozorava na dolazak neviđene krize među djecom mlađom od 18 godina. Psihijatri upoznati s nevoljama koje je donijela pandemija koronavirusa nalaze kod školske djece tjeskobu, potištenost i pokušaje samoozljeđivanja te upozoravaju na to, da širenje duševnih nevolja među djecom može ugroziti cijeli zdravstveni sustav, koji svagdje na Zapadu trpi od nedovoljnog broja liječnika i drugih zdravstvenih radnika.

Duševni poremećaji su glavni uzročnik pojave mnoštvenih ubojstava, koje izvode mladi ljudi. Nedavno se američki senator Chris Murphy zauzeo za strogo ograničenje posjedovanja oružja. Poslije nedavnog napada na pučku školu u mjestu Uvalde u Teksasu, senator Murphy je objavio prijedlog da se nabava oružja onemogući osobama mlađim od 21 godine. To je podupro svojim zaključkom, da su napadači u školama mlađi od 18-19 godina. Kad su mediji počeli osporavati podatke koje je objavio senator Murphy dnevnik Washington Post napravio je raščlambu dvjesto slučajeva napada na djecu u pučkim i srednjim školama. List je našao, da su dvije trećine napadača bili mlađi od 18 godina, a da je njihova prosječna životna dob bila 16 godina. List je objavio i to, da je od napada na srednju školu u mjestu Columbine u Coloradu 20. travnja 1999. godine više od 310.000 učenika bilo izloženo napadima vatrenim oružjem. Državni terorizam je uglavnom prestao koncem prošlog stoljeća, ali su se javili ideološki terorizam i terorizam zapadnih maloljetnika i mladih ljudi, kojima ljudski život ne znači mnogo.

Kapitalističko uništavanje obitelji vodilo je sve manjem prirodnom priraštaju pučanstva. To je promijenilo dobni sastav pučanstva u „razvijenim“ zapadnim zemljama, koje imaju sve više starijih osoba i koje sve više ovise o uvozu mladih ljudi iz „nerazvijenih“ zemalja, što samo po sebi nosi velike nevolje i zemljama iz kojih ljudi bježe i zemljama u koje mlađi ljudi nastoje zakonito ili nezakonito doći. (Početna niska proizvodnost rada useljenika čini te ljude dobitnicima u sustavu životne zaštite, pri čemu domaće starije pučanstvo dobiva znatno slabiju zdravstvenu i životnu skrb.) Sadašnje silne seobe pučanstva posljedica su neujednačenog gospodarskog razvitka u svijetu, što je također učinak kapitalizma.

Kako vrijeme teče te kako privatna kapitalistička znanost i medicina otkrivaju ili prave sve više bolesti i smišljaju nove načine liječenja tako ljudi s manjim financijskim prihodom dobivaju sve slabiju zdravstvenu skrb. Medicina i zdravstvo se sve više privatiziraju pa se skupa zdravstvena skrb mora kupovati na tržištu, na kojemu prolaze bolje ti koji su više uzeli i koji više imaju. Tu ljutu zbilju najbolje otkrivaju dugi popisi čekanja na specijalističke preglede i posebno na stručne zahvate u javnim bolnicama u svim kapitalističkim režimima.

Za zlo koje su kapital, kapitalisti, liberalizam i tržište nanijeli životu i vrsti putem uništavanja Zemlje i remećenja klime reći ću samo to, da se starije osobe smatraju sretnima u tomu, što za razliku od mlađih ljudi i djece neće doživjeti najgore što će donijeti daljnje i već nepovratno kvarenje klime.

Continue Reading

Dana 8. srpnja nasmrt je ustrijeljen Šinzo Abe, prijašnji japanski premijer. Izniman način smrti iznimnog japanskog političara izazvao je žestok udarac u Japanu i u svijetu, ali je i stvorio veliku mogućnost nagađanja. Da se pravo uvidi smisao nasilnog nestanka Šinzoa Abea valja se nakratko vratiti u povijest Japana.

Sitne japanske plemenske kraljevine okupile su se u osmom stoljeću poslije Isusa u carevinu s prijestolnicom u Kyotu („glavni grad“). Japan je bio pod utjecajem Kine, koja je ponovo postala carevinom 221. godine prije Isusa. Kina je imala jaku središnju vlast. Obradljiva zemlja je pripadala caru, davana je obiteljima na obradu, a seljaci su bili slobodni ljudi, koji su svoje plodove slobodno prodavali. Kina je većinu vremena uživala unutarnji mir. Ona je mogla stvoriti jaku kopnenu prijevoznu podlogu. Japan je imao feudalizam s mjesnim gospodarima i s kmetovima. Prijevozna podloga Japana bila je uglavnom obalna. U Japanu su velikaši neprestance ratovali, rabeći bratoubilački samurajski sloj koji nije radio, nego samo ratovao.

To što je car Čin Ši Huang u Kini napravio -221. godine, velikaš Iejasu Tokugava napravio je u Japanu poslije bitke kod Sekigahare 1600. godine. Šogunom („generalom“) proglasio se 1603. godine. Loza Tokugava dala je Japanu više od dva stoljeća mira, za kojega su samuraji bili razoružani, ali ni dalje nisu trebali raditi. (U Kini su radili ili učili svi ljudi.) Šoguni su držali Japan u samoizopćenju iz svijeta, što je dovelo do silnog zaostajanja zemlje.

Američki mornarički „zapovjednik“ Matthew Perry je 1854. godine sa zapovjednog broda Mississippi prisilio Japan da otvori svoje luke za tuđe trgovačke brodove i za tuđe trgovce. Međutim, i prije toga japanski politički mislitelji pripremali su Japan za novo vrijeme. Seišisai Aizava je 1825. godine u knjizi Nove postavke zagovarao ukidanje šogunata i novo okupljanje oko cara, kojemu su šoguni bili ostavili samo obrednu ulogu. Šozan Sukuma (1811.-1863.) prodao je sav svoj imetak i utemeljio privatnu političku akademiju, u kojoj se učilo i topništvo i kineski klasici. Zagovarao je potrebu „totalne obrane“ i preuzimanje zapadne tehnologije za potrebe obrane.

Godine 1868. izvedena je Revolucija Meiđi, kojom je vraćena vlast caru. Samuraji su pretvoreni u vojne časnike, političare, administratore, trgovce i industrijalce. Počela je žestoka industrijalizacija Japana uz pomoć zapadnih – prvo britanskih pa njemačkih – poslovnih savjetnika.

Industrijski ojačani Japan počeo je ratovati. Japan je već 1874. godine zauzeo Tajvan. U Bitci kod (otoka) Ganghva Japan je nanio teške gubitke korejskoj mornarici. Godine 1894.-1895. Japan je u kopnenom i pomorskom ratu pobijedio Kinu, oslobodio Koreju kineskog vrhovništva i preuzeo kinesku luku Veihaivei. Japan je pripojio Tajvan 1895. godine, a 1889.-1901. godine sa zapadnim silama sudjelovao je u gušenju Boksačkog ustanka. U ratu 1904.-1905. godine pobijedio je Rusiju te joj uzeo Južni Sahalin i preuzeo rusku područnu koncesiju u Gvandongu.

Poslije Oktobarske revolucije Japan je od 1918. do 1922. godine zaposjedao veliki dio ruskog Sibira, ali je Crvena armija konačno oslobodila svu svoju zemlju. Dvadesetih godina Japan je napravio više ispada na kineskom kopnu. Godine 1931.-1932. Japan je zauzeo kinesku pokrajinu Mandžuriju i u njoj uspostavio sebi poslušnu državu Mandžukuo. Godine 1939. general Žukov se u munjevitom tenkovskom odgovoru suprotstavio japanskom prodoru u Rusiju i japansku vojsku potukao do nogu. Japanski militaristi su 1937. godine počeli opći rat protiv Kine, 1940. protiv Indokine, a 1941. i protiv SAD.

Japan je u Drugomu svjetskom ratu poražen, slomljen i ponižen: Amerikanci su napisali novi japanski ustav, a car se odrekao božanskog položaja. Ipak, potučena japanska vojska pomogla je 1946. godine obnovu francuske kolonijalne vlasti u Indokini. Japan je kao i Njemačka do danas ostao pod američkom okupacijom. Japan je kao i Njemačka trebao poslije rata postati agrarnom zemljom s kućnom radinosti, ali je kao i Njemačka pretvoren u „industrijski radni logor“ za obranu od komunizma.

U razvitak japanskog gospodarstva ulagan je i zapadni kapital. Japanci su s vremenom postali pravom industrijskom i trgovinskom velesilom. Sačuvali su ranije obiteljske aglomeracije zaibatsu (osiguranje-banka-proizvodnja-raspačavanje) kao javna poduzeća keiretsu. Japan je stvorio konkurentnu industriju i stvarao golem višak u robnoj razmjeni sa svijetom pa je počeo kreditirati zapadne vlade, posebice SAD. Međutim, 1985. godine četiri zapadne sile su prisilile Japan da znatno povisi vrijednost jenu pa je japanska industrija političkom odlukom postala manje konkurentnom.

Otad su japanske korporacije umjesto izvoza proizvoda počele izvoziti kapital u zapadne i druge zemlje te u njima praviti proizvode za svjetsko tržište. U Japanu su počela neumjerena ulaganja u nekretnine, što je ubrzo dovelo do prskanja mjehura. Financijalizacija japanskog gospodarstva dovela je i do davanja silnih kratkoročnih kredita za dugoročne projekte u Jugoistočnoj Aziji. Ondje je 1998.-1999. godine također prsnuo ulagateljski mjehur. U jagmi za zaradom Japanci su upropastili i svoje aglomeracije keiretsu, a japanska vlada je spašavajući svoje banke postala vlasnicom 70% japanskih banaka. Tad su u Japanu počele trajna deflacija i trajna recesija.

Dok se osamdesetih i početkom devedesetih godina naveliko govorilo o Trijadi (SAD, EU, Japan) kao o razvijenom svijetu, od stvaranja WTO 1995. godine svijet se počeo poslovno globalizirati, a Kina je postala drugom najjačom gospodarskom te najjačom industrijskom i najjačom trgovinskom silom svijeta. U svjetskom poslovanju stvorene su potpuno nove okolnosti, a to je promijenilo i svjetsku politiku. Japan se kao američka „polukolonija“ našao u iznimno osjetljivom položaju.

Globalizacija sili Japan, da za sebe traži pravo mjesto u novom svijetu, iako se – po svemu sudeći – Japan i dalje zadržava u Hladnom ratu. Dapače, SAD su počele novi hladni rat, kojim žele iz svojeg svijeta izopćiti mnoge zemlje, ali prvobitno Kinu i Rusiju.

Premijer Abe je za svojega dugog služenje Japanu nastojao poboljšati političke i poslovne odnose sa svim drugim zemljama. Primjerice, Japan je u dogovoru s Rusijom počeo industrijska i energetska ulaganja na Kurilske otoke i na Sahalin, koji je od kraja rata dio Rusije.

Premijer Abe se povukao s dužnosti premijera u rujnu 2020. godine usred pandemije koronavirusa. Postigao je mnogo, ali nije ostvario tri svoje bitne svrhe, vezane uz Drugi svjetski rat ili uz Korejski rat: promjenu mirotvornog ustava, povrat u ratu izgubljenih otoka i povratak japanskih građana koje je davno otela Sjeverna Koreja.

Ipak, potkraj Abeova služenja očekivala se nova promjena u Bijeloj kući, koju su na izborima ponovo zauzeli neokonzervativci. Otad je počelo žestoko zapadno napadanje Kine i Rusije, ali se pojačao i politički pritisak SAD na Japan (i na Indiju). SAD od svih zemalja traže političko svrstavanje. Slabog Abeovog sljednika, Yoshihidea Sugu, ubrzo je zamijenio Fumio Kišida, koji je zauzeo oštar stav i prema Kini i prema Rusiji. Stoga je upravo u Tokyju 25. svibnja 2022. godine održan sastanak na vrhuncu zemalja Quad (kvadrilaterala, četvorka koju čine SAD, Indija, Australija i Japan). Usto, premijer Kišida kani udvostručiti japanske izdatke za vojsku i obranu. Nedvojbeno je to, da se Japan od velike korporacije (prije nazivane Japan Inc.) postupno pretvara u vojnu utvrdu, koja je zasad u američkoj svjetskoj vojnoj mreži. (Njemačka također povećava svoje izdatke za vojsku.)

Za povlačenje Abea s položaja premijera i za njegovu smrt vezane su neke zagonetke. Abe se s položaja premijera povukao samo godinu dana prije kraja tadašnjeg saziva parlamenta. Objavljujući ostavku Abe se ispričao japanskom narodu zbog ranog povlačenja. Abe je i dalje bio politički zauzet. Čak je stradao u novom izbornom pohodu svoje stranke na Senat.

Usto, policija je ubrzo poslije uhićenja napadača – koji je tri godine služio u „obrambenim mornaričkim snagama“ – objavila da je postojao„politički prijepor između skupine kojoj pripada Abe i napadača“. Kasnije je objavila da je među njima postojao vjerski prijepor. Policija je naknadno objavila da je vjerska skupina kojoj je pripadao Abe materijalno oštetila majku napadača. Konačno je policija sama objavila da su postojali ozbiljni propusti u zaštiti bivšeg premijera.

Način povlačenja Abea s mjesta premijera, novo usmjerenje Japana pod premijerom Kišidom, iznimnost samog ubojstva premijera i posebice neuvjerljive i nesuglasne policijske objave o pobudama napadača na Abea stvaraju mogućnost političkih i geopolitičkih nagađanja, koja uključuju i mogući utjecaj SAD u određivanju novoga japanskog geopolitičkog smjera, ali i to, komu je poluumirovljeni Abe mogao smetati.

Moguća nagađanja vjerojatno neće pružiti pouzdana objašnjenja neobične smrti Abea, ali je nedvojbeno to, da Japan kao zemlju i Japance kao stari i žilavi narod očekuju velike geopolitičke i geoekonomske dvojbe, kušnje i zadaće.

U noviji japanski povijesni kalendar upisano je nekoliko razdoblja. Od dolaska prvih katoličkih misionara – Franjo Ksaverski i još nekoliko isusovaca – u Japan 1549. godine, samo devet godine poslije utemeljenja Družbe Isusove, do šogunova protjerivanja isusovačkih misionara prošlo je osamdesetak godina. (Pobunu Šimabara 1637. godine potaknutu gospodarskim tlačenjem i beznađem preuzeo je katolik Amakusa Tokisada.) Gotovo dva stoljeća kasnije Japanci su počeli pripravu za uklanjanje šogunata, koji je uklonjen 1868. godine. U vrijeme brzih promjena od Revolucije Meiđi do početka japanskog imperijalizma nije prošlo ni pola stoljeća, a Japan je bio u punom imperijalističkom zamahu za dodatnih četrdesetak godina.

Međutim, od konca Drugoga svjetskog rata do danas Japan nije promijenio ni način unutarnjeg vladanja ni nacionalnu geostrategiju, iako je prestao Hladni rat, iako je susjedna Kina u mnogomu premašila Japan te iako su se poslovanje i naša vrsta globalizirali. Mnogi drugi narodi su pretrpjeli ili napravili globalizacijsku promjenu. Čini se, da se Japan ponovo našao u šogunatu, ali ovaj put u američkom. Kao što je Japan propadao u prvom šogunatu, tako minulih desetljeća propada i u drugomu. Je li Japanu potrebna druga Revolucija Meiđi? Hoće li Japan poučen iskustvom Hirošime i Nagasakija i dalje ostati u sadašnjem šogunatu? Možda će se Japan umjesto za novu revoluciju opredijeliti za evoluciju, ako za nju ima vremena.

S obzirom na dobni sastav japanskog pučanstva teško je pretpostaviti, da se Japanci mogu ponovo propeti u militarizam i imperijalizam, kojima ionako nema mjesta u globaliziranom svijetu. Globalizirana vrsta treba mir, skromnost naroda i njihovu pripravnost na posvemašnju suradnju. Stoga je za Japance uputno da se na vrijeme okane revanšizma, koji je ranije gotovo cijelo stoljeće usmjeravao njihovu politiku prema Koreji, Rusiji, Kini i prema SAD. Za to je potrebno iz japanske duše izbrisati fanatičnost ili zagrižljivost.

Continue Reading

Osvrt o prestanku tržišta podijelio sam u dva dijela, jer sam nastojao da svaki dio ima obujam, koji se može pročitati u jednom mahu i podnijeti. Dugački prilozi odvraćaju čitatelja. Objavljeni prilog Prestanak tržišta bavio se odustajanjem kapitala od svjetskog tržišta, koje je svjetskoj državi Kapital služilo kao politički sustav, a kapitalistima kao sredstvo daljnjeg nakupljanja kapitala. Ovaj osvrt se bavi mogućnosti prestanka zemaljskih tržišta.+

Ipak, na početku ovog dijela osvrta kratko ću se vratiti svjetskom tržištu, kako bih jednim posebnim slučajem pokazao odustajanje SAD od svjetskog tržišta. Naime, prije nekoliko tjedana Janet Yellen, ministrica financija SAD, preložila je svojim ortacima i ortakinjama u Skupini 7 (G7), da se ne uvodi zabrana uvoza ruske nafte u zemlje G7, EU i Atlantskog saveza, nego da zapadne zemlje skupno odrede nabavnu cijenu tražene i Zapadu još uvijek potrebne ruske nafte i to tako nisko, da Rusija od prodaje nafte nema zaradu, kojom bi financirala rat u Ukrajini. Europa taj prijedlog nije bila prihvatila, ali je u završnom priopćenju sastanka G7 u Bavarskoj ovlaš napisano, da cijena ničije nafte ne bi smjela premašiti postavljenu granicu. Predan tržišni pristup!!!!!

Takav samovoljni prijedlog mogao je doći samo iz SAD kao uporišta svjetskog kapitala. Prihvaćanje tog prijedloga bilo bi velikom inverzijom na tržištu, jer je uobičajeno da proizvođači određuju cijenu svoje robe, a na kupcima je da robu kupe, da je ne kupe ili da se cjenkaju s ponuđačem. Na nedavni sastanak G7 bio je pozvan i indijski premijer Narendra Modi, ali on se oglušio o taj prijedlog. Od Kine je također bilo traženo da se pridruži spomenutom trgovinskom nasilju, ali ni ona nije pokazala zanimanje za američki prohtjev. Indija i Kina su najveće uvoznice ruske nafte i to uz dogovarani popust.

Upletanje politike u zemaljska tržišta može imati opravdanje u istinski izvanrednim stanjima. U SAD je 8. rujna 1950. godine donesen federalni zakon nazvan The Defense Production Act of 1950 (DPA) kao odgovor američke administracije na Korejski rat, koji je počeo 25. lipnja 1950. godine. Taj zakon o obrambenoj proizvodnji omogućio je vladi SAD da prisili brojne korporacije, da se vrate ratnoj proizvodnji, koju su bile napustile 1945. godine u nastojanju da zaradu namiču proizvodnjom za domaće i tuđe potrošače.

Administracija predsjednika Trumpa uporabila je DPA 2020. godine, kako bi pomogla proizvođačima cjepiva da dobiju pristup potrebnim sirovinama i tvarima, a predsjednik Trump je objavio izvršnu zapovijed, kojom je ventilatore i zaštitnu opremu za medicinsko osoblje proglasio bitnim za nacionalnu obranu. Dan poslije te zapovijedi Mary Barra, izvršna ravnateljica General Motorsa, objavila je, da GM dragovoljno počinje proizvodnju ventilatora. U ožujku 2020. godine predsjednik Trump je objavio, da će uporabiti DPA, kako bi spriječio gomilanje cjepiva i nabijanje cijena cjepivu.

Predsjednik Biden bio je pripravan uporabiti DPA, kako bi natjerao naftne korporacije da povećaju proizvodnju goriva za motorna vozila. Za povećanje proizvodnje bila bi im potrebna povećana ulaganja, kojima one nisu oduševljene ponajviše zato, što im je ulagateljski novac potreban za budućnost odnosno za ulaganja u zelenu energiju i industriju. Bijela kuća razmatra mogućnost, da uporabi DPA, kako bi došla do podataka o raspoložljivim programiranim digitalnim sklopovima i o njihovoj prodaji, kako bi se također spriječilo gomilanje proizvoda i nabijanje cijena.

Ipak, sadašnje nevolje zapadnog gospodarstva nisu u nespremnosti na ulaganja i u tržišnom nagađanju velikih korporacija, nego u uvezenoj inflaciji, u mjeri kakva dugo nije zabilježena. Sadašnja svjetska inflacija – koja se prvobitno očituje u skupoći i nestašici hrane i energenata – je stvorena gospodarskim kaznama protiv Rusije, koje su se neprekidno pojačavale od 2014. godine i koje su skokovito povećane početkom ove godine. Sadašnja inflacija je uistinu svjetska inflacija. Ona nije začeta ni u jednoj jedinačnoj zemlji putem neprimjerenog odnosa rapoložljivog novca i proizvođenih dobara. Sadašnja svjetska inflacija nije začeta u gospodarstvu, nego u američkoj politici, kojom ravna kapital. (Dio „krivnje“ za sadašnju inflaciju valja pripisati pandemiji koronavirusa, za vrijeme koje su vlade bogatih zemalja građanima u džepove trpale novac odnosno plaćale čekanje i to za posao koji nisu obavljali, za proizvode koje nisu izrađivali i za usluge koje nisu pružali. Pandemija je bila „višom silom“, koja je poremetila običajno plaćanje najamnog rada. Vlade su plaćale nerad i to na dug.)

Sadašnja se inflacija ne da suzbiti uobičajenim mjerama monetarne politike odnosno podizanjem temeljnog kamatnjaka središnjih banaka, a da pritom ne dođe do ozbiljnog smanjenja gospodarske djelatnosti te mogućeg pada gospodarstva u recesiju ili čak u depresiju. Sadašnje smanjenje gospodarske aktivnosti razvijenih zemalja najbolje pokazuje primjer Njemačke. U svibnju je njemački trgovinski višak smanjen na samo €500 milijuna. Uvoz je poskupio 37%, a izvoz je porastao samo 19% na €130 milijardi. S njemačkim izvozom u Rusiju od €1,1 milijardi Rusija je kao njemačko izvozno odredište pala s 14. na 25. mjesto. Ako je tako u Njemačkoj, kako je u ostalim zemljama EU?

Stanje gospodarstva slično sadašnjem dočekalo je 1981. godine Ronalda Reagana po dolasku na vlast. Takvo stanje je nazvano stagflacijom. Kako bi se obračunao s inflacijom koja je bila dosegnula 10%, Reaganov ravnatelj Središnje „banke“ Paul Volcker naglo je povisio temeljni kamatnjak na 20%. Kad je poslije osam godina predsjednik Reagan napustio dužnost inflacija je bila 4%. Međutim, Reagan je znatno smanjio porez „kako bi obitelji mogle preživjeti“. Zaštitio je ljude. Uspjeh takozvane reganomike bio je omogućen dotadašnjim niskim zaduženjem američke države. Sad su sve zapadne zemlje „zadužene kao Grčka“ i to ne samo zbog izdataka u pandemiji.

Inflacija pogađa „ljude koji imaju“. Ti koji nemaju traže povišicu nadnica i plaća. Povišica plaća dodatno povisuje inflaciju. Borba protiv nacionalne inflacije vodi se, kako bi se zaštitio bogati sloj ljudi. Kapital još uvijek nastoji sačuvati zemaljska tržišta, kako bi na njima kao tržištima stvarao visoke zarade pri sadašnjim visokim cijenama. Kapital je razbio svjetsko slobodno tržište, jer je s vremenom izgubio nadzor nad njim, ali želi sačuvati zemaljska tržišta nad kojima još ima nadzor. Međutim, u sadašnjem primjeru svjetske inflacije treba zaštiti ne samo sloj koji je nakupio kapital, nego i cijelo gospodarstvo i sve obitelji. Sad treba štititi cijelu vrstu. Tu zadaću mogu obaviti samo države odnosno političke zajednice životnih zajednica. Tako je posebice, ako se u račun uzmu potreba oporavka klime, trajna prijetnja pandemija i potreba liječenja vrste. (Opijanje drogama, izbjegavanje stvaranja obitelji, duševne bolesti među djecom i individualni terorizam, koji je već dugo zamijenio državni pokazuju, da je vrsta teško bolesna.)

Kao što je u potrazi za zajamčenom zaradom kapital posljednjih godina okrenuo leđa svjetskom tržištu, tako sad narodi trebaju u svojim zemljama staviti pod nadzor mjesna tržišta. Čovjek kao i sve živo ima potrebe i te potrebe treba zadovoljiti. Treba potrebe zadovoljiti svim ljudima, kako bi „svi imali život“. Kapitalu treba oduzeti ili ukinuti pravo na slobodu. U usporedbi s potrebama pravo je zanemarljiva i beznačajna zasada. Ako kapitalu više ne treba slobodno svjetsko tržište, narodima još manje trebaju slobodna mjesna, zemaljska ili nacionalna tržišta. Sad gospodarsku zbrku koju je kapital posijao svijetom jedinačni narodi trebaju ukloniti, stvarajući na svojim prostorima izdašno i održljivo gospodarstvo.

Continue Reading