Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt bavi nedavno održanim sastankom zemalja BRICS-a. Pristup geopolitici koji su pokazale članice BRICS-a otvara pitanje: Može li se svijet predvoditi bez vlasti, jer je Kina jasno rekla, da – kad na nju za to dođe red – ne želi uzeti svjetsku vlast u svoje ruke, iako se čini da je Kina primjeren predvodnik za svijet? Pitanje je, može li kineski pristup donijeti dobrobiti svijetu i jedinačnim narodima.

Na zasjedanju BRICS-a najveću pozornost privuklo je izlaganje kineskog predsjednika Ši Đin Pinga. Ši je izlaganje posvetio ulančanim pitanjima: (1) proširenju BRICS-a, (2) novom uređenju međudržavnih odnosa i (3) dedolarizaciji (oddolarenju) trgovine, ulaganja i novčanih pričuva.

Predsjednik Ši je veliki pobornik širenja BRICS-a. Po njemu, nije riječ samo o okupljanju gospodarskih snaga, nego i o svjesnom uređivanju svijeta, u koji će biti usađene čestitost i pravednost te o borbi protiv uspostavljene svjetske hegemonije. U tomu je i temeljna značajka kineskog pristupa svjetskim poslovima. Širenje BRICS-a je prigoda, da se nadvlada uobičajeno, prijeglobalno shvaćanje političke vlasti te da se stvori skladan i pravedan geopolitički okoliš. Predsjednik Ši je izjavio, da hegemonija nije u DNA Kine.

Rusija i Kina su oduvijek zagovarale proširenje BRICS-a, a sad se njihove nade ostvaruju. Njihov usklađeni napor za širenje udruge BRICS je snažan odgovor sadašnjoj prevazi Zapada unutar svjetskih ustanova.

Zajednički napor Kine i Rusije ima svoje korijene u njihovim vlastitim kušnjama, koje su bile označene teškim sankcijama protiv rusko-kineskog ortaštva unutar udruge BRICS, kao znaka strategijske neovisnosti tih zemalja na svjetskoj pozornici.

Kina je odana uporabi diplomacije , suradnji i međusobnom uvažavanju država. Nije riječ o Šijevoj odvojenoj tvrdnji, nego o izvedenici iz načela, koja određuju ukupnu kinesku vanjsku politiku i o postavljanju strategijskog uporišta za stvaranje zajedničke budućnosti naroda svijeta. (Kinezi smatraju da su narod, a Amerikanci da su „društvo“.)

Vrijeme i mjesto Šijeve objave imaju golemo značenje. Ši želi uspostaviti smislen dijalog među zemljama u razvitku pa naglašava, da se Kina odlučila za suradnju, a ne za suparništvo. Po Šiju, Kina je odlučna nadići uobičajenu igru na „zbroj ništa“, u kojoj jedan dobije toliko, koliko drugi izgubi.

Kineski pristup potaknut je željom za stvaranje skupnog blagostanja. Svojim izlaganjem kineski je predsjednik znatno utjecao na smisao i sadržaj slijednih izlaganja na Zasjedanju. Šijeve riječi odzvanjaju naširoko. One razglašavaju odlučnost Kine, da njeguje skladan suživot unutar višestožernog svijeta u vrijeme kad u međunarodnim odnosima prevladavaju geopolitičke podjele i suprotstavljanje sila. Šijeve tvrdnje su poziv na suradnju i one očituju vjeru Kine, da se put naprijed može krčiti diplomacijom suradnje na načelima pravednog razvitka.

Po Šiju, udruga BRICS je sredstvo širenja zamisli o suradnji utemeljenoj na odbacivanju hegemonizma, što povećava odgovornost Kine. BRICS je radionica ili vježbaonica uspostave novih, pravednih odnosa među državama i narodima.

To viđenje ne uključuje samo pravedan gospodarski rast, nego i zametanje i rađanje svjetske zajednice, koja cijeni suradnju i skupni napredak, jer se svijet suočava sa složenim izazovima, ali i s povoljnim mogućnostima. Šijevo stajalište određuje smjer djelovanja Kine u oblikovanju geopolitičkih odnosa, za koje se očekuje da budu pravedni i izdašni.

Kina i Rusija su otvorile novi strategijski put u okviru BRICS-a, kako bi ojačale suradnju zemalja u razvitku. Rusko-kineska očekivanja za proširenje BRICS-a više su od diplomatske sheme. Ona su domišljeno suprotstavljanje neravnoteži, koja se zadržava u načinu upravljanja svijetom. Posao Kine i Rusije zasjenjen je američkim kaznenim mjerama koje su nametnute tim zemljama.

To „kažnjeničko“ iskustvo omogućilo je, da se u Kini i Rusiji iskuje zajedničko uvjerenje, da višestožerni svijet traži višestrukost utjecaja i uklanjanje uvriježenih ideoloških zamisli koje dolaze od Zapada. Zajedničko nastojanje za proširenje BRICS-a u biti je poziv na okupljanje za stvaranje protivteže u međunarodnim odnosima, koja će u njih unijeti nove perspektive i ubrizgati novu snagu. (Nije riječ o suprotstavljanju BRICS-a Skupini Sedam, nego američkoj hegemoniji.)

Dok Kina i Rusija djeluju kao ortakinje, proširenje BRICS-a pruža primjer njihove diplomatske suradnje i njihove odlučnosti u promicanju višestožernog svijeta. To proširenje je duboko ukorijenjeno u zajednička nastojanja naroda koji sastavljaju BRICS. Ono ima mogućnost i sposobnost uklanjanja gospodstva Zapada te uspostave pravednih i obuhvatnih svjetskih političkih odnosa.

Tijekom minulih desetljeća presudan utjecaj u svijetu imale su zapadne sile, koje su čvrsto nadzirale međunarodne ustanove i zamisli o upravljanju svijetom. Ipak, već je nastupila promjena pa proširenje BRICS-a služi kao putokaz u preobrazbu geopolitike. To proširenje je snažna jeka glasa mnoštva naroda, koji žele iznova odrediti svoju ulogu u svijetu. Proširenje BRICS-a će dokrajčiti zapadnu hegemoniju.

Prvi korak u tom poslu je dedolarizacija. Kina i Rusija promiču svrgavanje dolara pa su SAD nametnule sankcije Kini. Rusija je otprije predmet zapadnih sankcija, koje sežu od smrzavanje ruskih dolarskih pričuva preko isključenja ruskih banaka iz mreže SWIFT do zabrane izvoza ruske nafte i ruskog gnojiva. To je potaknulo Rusiju da zagovara dedolarizaciju. Međutim, mogućnost izricanja kazni ne odnosi se samo na Rusiju pa su se mnoge zemlje u razvitku odazvale ruskom pozivu, jer bi i one mogle podijeliti sudbinu Rusije. Kaznene mjere protiv Rusije potaknule su stvaranje pokreta za dedolarizaciju.

Porast dolarskih kamata iznio je na vidjelo raznolike pobude. Neke zemlje žele ograničiti uporabu dolara unutar svojih gospodarstava kao obranu od financijske neizvjesnosti. Druge se nastoje osloboditi izvanprostornog dosega američkog zakonodavstva, koje upreže dolar u nametanje globa i kazni (sankcija) na tuđem prostoru.

Nastojanje da se umanji uloga dolara došlo je od Rusije, koja sad Kini prodaje naftu i plin u renminbijima. Svrgavanje dolara s njegova istaknutog položaja kao svjetskoga pričuvnog novca svakim danom postaje lakše.

Proširenje BRICS-a omogućuje, da dodatne zemlje svoje novčane pričuve drže u više moneta, uključujući europsku, kinesku i druge, ohrabrujući sve zemlje da čuvaju više vrsta novca, čime smanjuju ovisnost o dolaru.

Kina već djelatno pravi ugovore o zamjeni novca s drugim zemljama, što im omogućuje da plaćanje obavljaju izravno u svojem novcu. Takvi novčarski ugovori smanjuju potrebu za dolarom kao razmjenskim sredstvom i promiču uporabu ostalih vrsta novca.

Širenjem BRICS-a uporaba dolara će se smanjivati. Trgovinske kuće koje budu poticale razmjenu s plaćanjem u ostalim vrstama novca postupno će smanjivati kolanje dolara u međunarodnoj trgovini. Stvaranje pouzdane financijske podloge za razmjenu u ostalim vrstama novca je bitno. To uključuje uspostavu sustava poravnavanja i uspostavu zakonodavnog okvira, koji će poticati povjerenje u ostale vrste novca.

Ako se nastavi internacionalizirati i ako postane šire prihvaćen u trgovini, ulaganjima i pričuvama, kineski renminbi može postati održljivom inačicom dolaru. Usto, mnoge zemlje bi rado vidjele, da Kina preuzme novčarsko gospodstvo u svijetu. Međutim, Kina ne želi uspostavljati hegemoniju pa će najvjerojatnije budući novac BRICS-a – kad god bude uveden – postati najvažnijom monetom, koju će nadzirati svi narodi BRICS-a.

Narodi BRICS-a će skupno promicati rast svojih gospodarstava i usklađivati napore za širenje uporabe vlastitog novca u međunarodnoj trgovini. Takvo jedinstvo može ubrzati odmak od dolara.

Očito je, da su zapadne sile bile neugodno iznenađene i zapanjene rezultatima zasjedanja BRICS-a. Nekoliko dana poslije svršetka Zasjedanja došla su prva službena priopćenja zapadnih sila. Sva u jedan glas govore, da zapadne sile ne osporavaju drugim zemljama mogućnost i pravo, da se slobodno udružuju ili da stvaraju ortaštva. Sva priopćenja naglašavaju, da SAD, EU, UK i druge zapadne sile i same surađuju sa svim zemljama svijeta.

Takva blaga priopćenja pokazuju da su zapadne sile – bez obzira što snuju – dobro potresene ishodom zasjedanja BRICS-a u Johannesburgu. Čini se, da je dojam na Zapadu tako dubok i snažan, da se s pravom može pitati: Hoće li SAD početi same odustajati od svoje hegemonije i zamjenjivati je ortaštvom? Višestožerni će svijet neizostavno biti zamijenjen jednostožernim. Ako se rat gubi, dobro ga je čim prije zaustaviti.

Continue Reading

Predmet ovog osvrta je pitanje smisla sklapanja saveza unutar globalizirane vrste te nevolja i muka koje donose sklapanje i razvrgavanje saveza.

U običnom ljudskom životu postoje vjernost i nevjernost odnosno trajno poštivanje i razvrgavanje osobne sveze, ortaštva, braka i prijateljstva, kojemu ljudi često iz nužde pribjegavaju zbog slabe potpore obitelji ili čak zbog propasti obitelji u kojoj je osoba rođena.

Ovaj osvrt se bavi političkim suvezništvom odnosno stvaranjem političke sprege dviju ili više država. Postoje javni i tajni politički savezi. Postoje prigodni i trajniji politički savezi. Postoje „strategijski“ savezi.

Sklapaju se središnji i dvostrani ili dvojni savezi pa u savezima mogu postojati središnja i zrcalna simetrija ili jednakomjernost. Zrcalna simetrija se veže uz dvojne ili dvostrane saveze, a središnja uz višestrane ili „multilateralne“ saveze. Međutim, u dvojnim savezima može postojati i asimetrija ili nejednakomjernost, pri čemu jedna strana odnosi političku prevagu nad drugom. Obično jača strana budućeg saveza iznuđuje savezništvo, jer od toga ima više koristi. U središnjim savezima kao što su NATO i EU uloga brojnih slabijih zemalja je obično zanemarljiva.

Hegemonije su jedna vrsta saveza, u kojima hegemon ili središnja sila pruža „zaštitu“ ostalim državama, a zauzvrat dobiva posluh. U hegemoniji središnja sila prepušta „zaštićenim“ državama vođenje unutarnje politike, ali ona potpuno nadzire vanjsku politiku svih okupljenih država. Carstva se razlučuju od hegemonija po tomu, što središnja vlast potpuno nadzire osvojeni prostor i sve vidike vlasti: politiku, gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja.

Spomenut ću i poseban engleski odnosno britanski otprije ustaljen način pristupanja savezima. Budući da su se Englezi zdušno brinuli, da se u Europi ne pojavi jaka sila koja bi mogla ugroziti Otok, oni su redovito stupali u europske ratove na strani slabijeg saveza. Tako su Englezi stupili u Rat za španjolsku baštinu (1701.-1714.), Rat za bavarsku baštinu (1778.-1779.) ili u Rat za Poljsku (1939.), što je izazvalo njemački napad na Otok.

Navest ću neke primjere saveza. Nakon triju međusobnih pomorskih ratova (1652-54, 1665-67, 1672-74) Engleska i Nizozemska su 1688. godine zajednički izvele Slavnu revoluciju u Engleskoj, kojom je s vlasti uklonjena (škotska) loza Stuarta. Taj privremeni savez nije spriječio Britaniju da ponovo ratuje s Nizozemskom (1780.-1784.), na strani koje su bile Francuska i Španjolska. Britanija je tako pobijedila i Francusku pet godina prije Revolucije 1789. godine. Uoči Američke revolucije napravljen je Francusko-američki savez, koji je pomogao Americi da ukloni vlast engleske krune. Međutim, 1783. godine Englezi i Amerikanci su napravili protivfrancuski savez, kojim su izigrali Francuze i uklonili ih iz Kanade.

Vrijedan spomena je i Francusko-ruski savez sklopljen 1894. godine poslije uklanjanja Bismarcka s mjesta carskog kancelara, kojim je Francuska uvukla Rusiju u rat protiv Drugoga njemačkog carstva u Prvomu svjetskom ratu. Neobičan, tajni sporazum sklopljen je 1912. godine između obavještajnih službi Francuske i Britanije, po kojemu se Britanija obvezala stupiti u rat protiv Njemačke, ako Njemačka napadne Francusku. Britanska vlada je za taj obvezujući sporazum doznala tri tjedna, a Parlament samo dva dana prije početka rata. Britanija nije bila pripravna za rat pa su se u rat javljali nevješti dragovoljci, koji su listom izginuli u francuskim rovovima. Između Njemačke i Sovjetskog Saveza sklopljena su dva sporazuma: (1) Sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji u Rapallu 1922. godine i (2) Sporazum Molotov-Ribbentrop 1939. godine o„izostanku međusobnog napadanja“ ili o podjeli Poljske.

Vrijedno je spomenuti neke saveze, koje su SAD sastavile poslije Drugoga svjetskog rata. To su svakako Five Eyes (1946.), obavještajni savez pet zemalja engleskog govornog područja; NATO (1949.); SEATO (1954.) za Jugoistočnu Aziju; CENTO ili Bagdadski savez (1955.); QUAD (obnovljen 2017.), koji u „sigurnosni dijalog“ povezuje SAD, Japan, Indiju i Australiju; pobačene trgovinske sporazume TTP za Aziju i omeđivanje Kine te TTIP za Europu i omeđivanje Rusije; te svakako vjerolomni projekt neprestanog širenja NATO-a na istok Europe (te možda u Afriku i Aziju).

Velika uključenost SAD u saveze nosi pitanje: U koliko su saveza sad upregnute Rusija i Kina? Ni u jedan. Tijesna sprega Rusije i Kine nije savez, a pogotovo ne vojni kako tvrdi 38.-godišnji Vivek Ramaswamy, izgledan republikanski predsjednički kandidat za izbore 2024. godine. (Izgleda da je riječ o geopolitičkoj geometriji!) Sprega Rusije i Kine je „strategijsko ortaštvo“. To što povezuje Rusiju i Kinu nje njihov savez, nego opći uspon Azije, koja uključuje i Indiju, srednjoazijske države, Indoneziju, Iran, Saudijsku Arabiju, ostale zemlje Zaljeva i neke druge države Azije. Ortaštvo Rusije i Kine počiva na njihovu položaju općih svjetskih velesila.

Nedavno zasjedanje BRICS-a i brojni vojni udarci u Africi pokazali su, da se svijetom širi novo geopolitičko ozračje. Kina u geopolitiku unosi novi sustav vrijednosti. Kina u geopolitici postupa i geopolitici pristupa tako, kako je geopolitici pristupala u svojoj višetisućljećnoj povijesti.

Golema većina ocjenitelja povijesti i sadašnjosti te prosuditelja budućnosti živi u prošlosti i u ranije smišljenim geopolitičkim teorijama ili domišljajima (spekulacijama). Oni gube iz vida činjenicu, da je naša iznimna, ali razmetna vrsta zauvijek globalizirana. Pravi smisao globalnosti vrste je u tomu, da se vrsta treba ponašati kao cjelina, kao organizam, u kojemu svaki narod ima posebnu zadaću, koja treba biti podređena usklađenom djelovanju vrste kao cjeline. (Život se javlja samo u organizmima, koji imaju mnogo organa, koji usklađuju svoje djelovanje dok organizam traje.)

Globalizacija prihvaća različitost, ali zapovijeda uključenost. Ona ne zapovijeda poravnavanje i ne traži isključivanje. Savezi povezuju jedne države, ali isključuju druge, protiv kojih su kratkovidni savezi obično upereni.

Savezi unose razdor u vrstu, koja bi trebala biti homogena ili u sebi sljubljena. Savezi su sračunati na stvaranje gospodara, a vrsti ne treba ničije gospodstvo, koje će joj određivati što joj je činiti. Vrsta se treba sama prilagođivati okolnostima i podređivati poslu, koji je čeka kao vrstu i koji mora obavljati, ako želi trajati. Gospodstvo je samo po sebi ispraznost ili taština svijeta.

Mnogo je posla, koji čeka vrstu. Vrsta se prvo mora duševno liječiti, jer je izostanak odgoja u vrsti poremetio duše. Vrsta iz sebe mora ukloniti poticanje na rat i u se usaditi mirotvorstvo. Mora obnoviti obitelj i početi cijeniti domoljublje. Svaki čovjek mora raditi. Vrsta mora postati skromnija i u zadovoljavanju potreba. Mora očistiti i pošumiti Zemlju. Mora popraviti i obnoviti klimu. Ipak, povrh svega svaki čovjek treba biti zadovoljan svojim životom, dok mu život traje. Zadovoljstvo životom dolazi od dobro obavljenog posla. „Žetva je velika, a radnika je malo!“

Continue Reading

U ovom osvrtu iznijet ću svoj dojam o nedavnom 15. zasjedanju BRICS-a održanom u Johannesburgu. Ono je izazvalo iznimnu pozornost čak i zapadnih medija.

Do početka kolovoza ozbiljno se nagađalo o mogućem uhićenju Vladimira Putina u Južnoafričkoj Republici, temeljem tjeralice Međunarodnog kaznenog suda u den Haagu. Kako bi uklonio sigurnosne muke svojim domaćinima, predsjednik Putin je na vrijeme objavio, da će se sudionicima obratiti vidnim ili prividnim (virtualnim) načinom i da će ga na Zasjedanju predstavljati ministar Sergej Lavrov.

Par dana prije Zasjedanja došla je podvala nekih indijskih medija o tomu, da indijski premijer neće osobno, nego vidnim načinom sudjelovati na sastanku, jer je tobože nezadovoljan velikom važnosti, koju u BRICS-u ima kineski predsjednik. Ipak, Narendra Modi je osobno nazočio sastanku, uživao je u Johannesburgu u spuštanju indijske svemirske letjelice Chandrayaan-3 na Mjesec te imao uspio dvojni sastanak s kineskim predsjednikom Ši Đin Pingom posvećen graničnom pitanju njihovih zemalja.

Zasjedanje BRICS-a održano je u Africi i de facto je šutke bilo posvećeno Africi, u kojoj se vodi i dobiva borba dviju skupina zemalja za utjecaj u svijetu. Na Zasjedanje je bio pozvan velik broj država, a nazočio mu je velik broj državnih poglavara. Prije Zasjedanja četrdeset zemalja izrazilo je želju da pristupi BRICS-u, a dvadeset dvije zemlje su bile podnijele molbu za pristup toj udruzi država. Šest zemalja (Egipat, Etiopija, Argentina, Saudijska Arabija, Iran i Ujedinjeni Arapski Emirati) dobilo poziv da pristupe BRICS-u na Novu godinu 2024.

Mene se posebno dojmilo prirodno, neusiljeno i prijateljsko, ali svečano ozračje Zajedanja, čemu je znatno pridonio domaćin, predsjednik Cyril  Ramaphosa. Takvo ozračje dolazi od uvjerenja dosadašnjih i budućih članica BRICS-a da su na dobrom putu u budućnost vrste.

Takvo je ozračje u velikoj opreci s ozračjem na zasjedanjima Skupine Sedam (G7) i Skupine Dvadeset (G20). Sastanci G7 su mjesta prijetnji i kažnjavanja. Na prošlom sastanku G7 u svibnju ove godine u Hirošimi u Japanu, kojemu je nazočio i američki predsjednik Biden, doneseno je deseto kolo kazni protiv Rusije, kojemu je svrhom bilo „izgladnjeti ruski ratni stroj“.

Sastanci G20 su izgubili smisao, jer toj skupini pripadaju mnoge zemlje koje imaju međusobno oprečan pristup vanjskoj politici (Rusija-EU, SAD-Kina, BRICS-G7). Na prošlogodišnjem zasjedanju G20 na Baliju u Indoneziji nije donesena zaključna izjava.

Svi sastanci na vrhuncu na kojima sudjeluju SAD upropaste se time, što SAD uvijek trebaju imati bar jednog vanjskog neprijatelja. (Na tomu se u SAD stvara unutarnje dvostranačko suglasje ili konsenzus.)

Velika opreka između BRICS-a i G7 je ponajprije u tomu, što Zapad tišti teška baština kolonijalizma i neokolonijalizma, a sve zemlje BRICS-a su bile tragične žrtve kolonijalizma i imperijalizma. Glede SAD nije riječ samo o baštini neokolonijalizma, nego i o neprestanom političkom, vojnom i obavještajnom intervencionizmu, upletanju u unutarnje poslove ili o „izgradnji novih država“ (Afganistan, Irak, Tunis, Libija, Sirija, Somalija, Jemen, Egipat, Ukrajina). To je u opreci s pristupom Kine drugim državama. U geopolitici Zapada još uvijek prevladava hladnoratni način razmišljanja, koji vodi prijeporima, sučeljavanju i oružanim sukobima.

Novo političko ozračje širi se svijetom svježim pristupom geopolitici od Rusije i posebno Kine kao članica BRICS-a. Nije jamačno došlo od Indije, koja je svadljiva država i unutar sebe i prema vanjskom svijetu.

Kina je ujedinjena i suverena država bar 22 stoljeća. (Ona je najdugovječnija država u povijesti civilizacije.) Način na koji je Kina povijesno postupala prema vanjskom svijetu postao je dio kineske političke misli i dio političke baštine. Također, stvaranje unutarnjeg političkog konsenzusa u Kini postalo je bitnim sastojkom kineske političke misli i političke baštine i to bez postojanja ili izmišljanja vanjskog neprijatelja.

U novije vrijeme „Put svile“ ili Inicijativa pojasa i ceste znatno su pridonijeli jačanju političkog utjecaja i predvodništva Kine u svijetu. Taj pothvat suvremena je slika stvaranja kineske prijevozne podloge, koju je prvi kineski car Čin Ši Huangdi (221.-210.) postavio u samoj Kini. Čin Ši je na gradnju prvog dijela Velikog kineskoga zida (220.-206.) uputio 300.000 vojnika i 500.000 građana. Obrambeni Kineski zid je znak i dokaz odsutnosti imperijalizma i kolonijalizma u kineskoj geopolitici.

Drugi dokaz za to je prestanak pomorskih istraživanja Ženg Hea, istraživača, diplomata, moreplovca i admirala, koji je oplovio obale „Zapadnog oceana“, dopro do Roga Afrike i imao drveni zapovjedni brod, koji je bio dvaput veći od bilo kojega drugog izgrađenog i rabljenog drvenog broda. Car Hongši, koji je Žengu uskratio sredstva za pomorska istraživanja, tvrdio je da su takva istraživanja oprečna učenju Konfucija pa je sredstva usmjerio na obranu od kopnenih napadača.

Sadašnji kineski pristup geopolitici je pravo osvježenje za svijet i biva potpuno prihvatljiv svijetu. Kina se ne upliće u unutarnje poslove drugih zemalja. Suradnja Kine i drugih zemalja sračunata je na obostranu dobrobit. Najbolji primjer za to je dodjela dopusnice (koncesije) za izvlačenje rijetke zemlje u Mozambiku, nekadašnjoj portugalskoj koloniji. Vlada Mozambika je odbacila povoljniju ponudu SAD i ponudu Japana (vrijednu 18 milijardi dolara) i dodijelila dopusnicu Kini za 12 milijardi dolara, temeljem povjerenja koje je Kina stekla ranijim izvođenjem infrastrukturnih objekata.

Očito je, da svijetom teče geopolitička evolucija. Novo geopolitičko ozračje omogućit će uspostavu novog sustava međudržavnih odnosa i to bez revolucije. Amerika neće olako prepustiti Kini ili BRICS-u svoj predvodnički položaj u svijetu. Ipak, američki saveznici (NATO, EU, UK, Japan, Australija, Novi Zeland) sve su slabiji i imaju velikih unutarnjih nevolja (Njemačka, Francuska, Italija). Goleme unutarnje nevolje imaju i SAD. Americi  preostaje sve manje zemljopisnog prostora i sve manje naroda, koje bi potkopavala novim političkim izazovima i obavještajnim zahvatima, kako bi i dalje razarala vrstu te održavala dosadašnji amerikocentrični poredak.

SAD će uskoro prepustiti svoje jednostožerno predvodništvo silama višestožernog svijeta. Tako su postupili Habsburzi (i Đenovljani) 1588. godine prepuštajući se Nizozemcima, Nizozemci 1688. godine prepuštajući se Englezima, Englezi 1783. godine prepuštajući se Amerikancima, s kojima su kao mlađi ortak uspostavili „posebne odnose“. SAD će se poslije predaje posvetiti rješavanju domaćih nevolja, ali će se prije morati pokajati i priznati, da nisu „iznimna država“. SAD će kao najjače svjetsko gospodarstvo imati najveće koristi od dvostrane suradnje s drugim državama.

Prevaga višestožernog svijeta nad jednostožernim je postojana. Sve je više država, koje žele potvrditi svoju suverenost. U uspostavi višestožernog svijeta Kina će iskaliti svoju političku dušu koju je njegovala 22 stoljeća, a ne svoje oružje.

Bitka je već dobivena!

Continue Reading

Ovaj osvrt je kao i svaki moj nedavni osvrt posvećen jednom od ključnih svjetskih pitanja. Odnosi se na položaj i ulogu u svijetu Europe kao cjeline.

Europa slabi i propada. Koncem prošlog stoljeća govorilo se i pisalo o Trijadi kao o nositeljici tehnološkog i gospodarskog razvitka svijeta, koju su sastavljali Europa, SAD i Japan. U ovom se stoljeću mnogo govorilo o Skupini Sedam (G7), u kojoj sudjeluju četiri europske zemlje: Francuska, Italija, Njemačka i UK te o Skupini Dvadeset (G20), u kojoj sudjeluju iste četiri europske zemlje, Rusija, Turska i EU, koja nije suverena politička zajednica. Danas se ponajviše piše o SAD, Kini, Indiji, Rusiji, Perzijskom zaljevu i BRICS-u. Europa se uglavnom spominje kao kontinent u nevolji.

Europa je naoko ujedinjena, ali je ona pod konac prošlog stoljeća napravila neprimjeren politički sustav ili način, na koji vodi javne, skupne poslove. Taj sustav koči Europu u razvitku u globaliziranoj vrsti, koja se gospodarski snažno razvija. Europa je kontinent – ako se isključi Rusiju – koji je uglavnom iscrpio mineralne i energetske izvore pa mu gospodarstvo bitno ovisi o znanosti, tehnologiji, industriji i o radu njegovih ljudi, među kojima je mnogo doseljenika, kojih većina nije u mogućnosti ozbiljnije pridonijeti napretku znanosti, tehnologije i suvremene industrijske proizvodnje.

Najveća nevolja europskog političkog sustava je u njegovoj usredotočenosti, iako je Europa napučena brojnim narodima, koji su prije imali snažan vlastiti gospodarski razvitak prikladan njihovoj povijesti i njihovim okolnostima. Europa nije ranije imala središnju vlast, a takva je vlast sad sputava u tehnološkom i gospodarskom razvitku, u kojemu sudjeluje ostatak svijeta. Europa je bez središnje, sveeuropske vlasti stvorila suvremenu znanost, napravila Industrijsku revoluciju i bila osvojila svijet. Znanost i svjetski kolonijalni sustav bili su postignuća Europe, u kojoj je politička vlast bila raspačana ili „distribuirana“. Europi su središnju vlast nametnule SAD upravo u nakani da sputaju njezin razvitak i da pokore europske narode, koji su sad politički podanici Europske unije, koja je podanica SAD.

Europa propada politički, gospodarski, sigurnosno i ljudski. U politici Europe vlada potpuna zbrka, u kojoj se ne može stvoriti jaka i uvjerljiva sveeuropska politika. Gospodarstvo Europe sustavno slabi od Velike recesije 2008. godine preko pandemije koronavirusa do sadašnjeg Rata za Ukrajinu. Sad europsku i posebno njemačku industriju mori skupoća plina, koja joj nameće ili zatvaranje poduzeća ili smanjenje proizvodnje. Europi su ugrožene i unutarnja i vanjska zaštita, a neke europske zemlje (Austrija, Mađarska, Turska) njeguju dobre odnose s Rusijom unatoč kaznama koje su joj nametnute. Europa je prestala biti uzor ljudskosti i demokracije ostalim narodima posebice afričkim, koje još uvijek mori „atlantski“ neokolonijalizam.

Kako bi se pravo shvatilo zašto je Europa sad u teškom stanju i to nakon globalizacije vrste, valja navesti to, što se dogodilo u Europi u minulim sto godina, od Sporazuma u Rapallu 1922. godine do Rata za Ukrajinu 2022. godine.

1. U mjestu Rapallu u Italiji potučeni Njemački Reich (Vajmarska republika) i SSSR sklopili su strategijski sporazum o gospodarskoj i vojnoj suradnji.

2. Do 1941. godine prije njemačkog napada na SSSR sve europske kopnene zemlje uspostavile su milom ili silom fašističke ili nacionalističke političke sustave.

3. Od 1945. godine podijeljena Europa bila je pod okupacijom, prvo vojnom pa političkom i gospodarskom te konačno pod ideološkom okupacijom SAD i SSSR-a. Na Istoku je vladao komunizam, a na Zapadu se s vremenom ustalio liberalizam.

4. Koncem rata Rooseveltova administracija predviđala je, da se Njemačku pretvori u poljoprivrednu zemlju, a Japan u zemlju kućne radinosti. Poslije Rooseveltove smrti u travnju 1945. godine nova, Trumanova administracija odbacila je i Henryja Morgenthaua, Rooseveltova ministra financija, i njegovu spomenutu stravičnu zamisao za Japan i Njemačku. Trumanova administracija je poslije savezničke Konferencije u Potsdamu u srpnju 1945. godine prihvatila zamisao Georgea Kennana, najvećeg geostratega dvadesetog stoljeća, o obnovi njemačke i japanske industrije.

5. Ubrzo je napravljen Marshallov plan. Tri njemačka zapadna okupacijska područja spojena su 1949. godine u Saveznu Republiku Njemačku. Od travnja 1951. počela je djelovati Europska zajednica za ugljen i čelik, koja je prerasla u Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ).

6. Godine 1949. stvoren je obrambeni savez NATO, koji je bio stvarna zapreka sovjetskom prodoru na zapad Europe.

7. SAD su 1971. godine napustile svjetski financijski sustav, čime je počelo gospodstvo financijskog kapitala, koje je ubrzo prihvatila i EEZ. U Zajednici je došlo do napuštanja „socijalnog gospodarstva“ i „kapitalizma s ljudskim licem“.

8. Godine 1993. Europska zajednica pretvorena je u unitarnu i centraliziranu Europsku uniju, na koju su njezine članice prenijele znatnu mjeru suverenosti. Odluke za Uniju prividno se donose u Bruxellesu, a stvarno u Washingtonu.

9. NATO je i poslije rasapa SSSR-a i Istočnog bloka te ponovnog ujedinjenja Njemačke sačuvan kao američka politička ustanova za discipliniranje europskih nacionalnih država.

Propadanje Europe najbolje je označeno deindustrijalizacijom Njemačke, koja je već gubi znanstvenu i tehnološku podlogu za razvitak industrije. To se događa u vrijeme snažne industrijalizacije i modernizacije Azije, koja je označena nedavnim širenjem BRICS-a na još šest zemalja, od kojih su tri velike proizvođačice nafte i plina (S. Arabija, Iran, UAE), a dvije imaju tražene minerale i velike mogućnosti u proizvodnji hrane (Etiopija, Argentina). Egipat je na dobrom mjestu. Podatci govore, da europska gospodarstva jedno za drugim padaju u recesiju, a mnoge europske banke, posebice talijanske, su u nevolji.

Tonjenje Europe događa se u vrijeme duboke geopolitičke evolucije, koja će donijeti slabljenje SAD i važnosti američkog dolara kao monete; uspon Azije i Afrike; te stvaranje višestožernog svijeta. Mijenja se svjetski politički krajolik. Dolazi do ozbiljnog pomaka u ravnoteži političkih, gospodarskih i vojnih sila. Globalizacija nosi sustav uvjerenja označen prvobitno uvažavanjem i tuđih potreba i probitaka te punom suradnjom država. Svjetska geopolitička evolucija donijet će slabljenje utjecaja SAD, što pruža prigodu Europi, da se oslobodi okova američkog kozmopolitskog kapitala.

U sustavu koji slabi i propada počinju razmirice. Sad EU na okupu drži samo volja SAD, koja naočigled slabi. Kad volja Amerike potpuno oslabi s općim slabljenjem te države, unutarnje europske razmirice će se pretvoriti u sukobe među članicama. Američka stega Europe potaknula je razmirice, ali ona ne može spasiti Uniju kakva je sada. To će biti prigoda za preobrazbu Unije, a ne za njezin rasap. Unija se mora preobraziti u skladu s uvriježenom europskom političkom misli: narodi Europe moraju biti suvereni i slobodni, kako bi se mogli razvijati po svojoj mjeri.

Continue Reading

Ovaj osvrt govori o uvođenju lijevog totalitarizma u SAD. Naslov osvrta posudio sam od francuskog politologa Alexisa de Tocquevillea (1805.-1859.), zapamćenog po knjizi De la démocratie en Amérique.

Prvi nasrtaj totalitarizma u Americi počeo je dolaskom puritanaca iz Engleske. Puritanci su smatrali, da vjera treba upravljati ostalim vidicima vlasti: politikom, gospodarstvom i zaštitom. Oni su uvjerili Elizabetu I Tudor (1558.-1603.) da do udaljenosti 35 milja od njezine palače zabrani kazališne predstave. Veliki broj puritanaca je pod lozom Stuarta (1603.-1688.) bio potjeran iz Engleske, jer im Anglikanska crkva nije bila dosta reformirana. Vođa puritanaca u Americi John Winthrop svečano je izjavio „da im je sam Bog darovao zemlju u Americi, jer je 300.000 urođenih Amerikanaca pomrlo od velikih boginja“. Puritancu su umislili, da ih je Bog poslao u Ameriku, da ondje izgrade uzornu zajednicu ili Grad na Gori, koji će svijetliti svim narodima svijeta. Otud je došla zamisao o američkoj izuzetnosti, koju i sad njeguje američka politika.

Sredinom devetnaestog stoljeća vjerski propovjednici koji su došli s europskog kopna počeli su Veliko buđenje, kojim je potisnuto puritanstvo i koje je bilo podlogom za Američku revoluciju 1776. godine, u kojoj su Amerikanci postali narod, We the People, kako počinje Deklaracija o neovisnosti.

Granice SAD bile su određene englesko-američkim sporazumom u Parizu 1783. godine. SAD su stalno pomicale zapadnu granicu nauštrb urođenika. Taj postupak je ubrzan poslije Građanskog rata (1861.-1865.). Granica je gospodarila politikom i dušom Amerike. Koncem stoljeća SAD su izbile na Tihi ocean.

Godine 1898. SAD su pod predsjednikom W. McKinleyjem (1897.-1901.) zaratile sa slabom Španjolskom i otele joj Filipine, Kubu i Portoriko, ali su sačuvale samo Portoriko. Woodrow Wilson (1913.-1921.), predsjednik iz redova Demokrata, vojno osvajanje svijeta zamijenio je osvajanjem pomoću izvoza kapitala i demokracije. Slijedeći veliki predsjednik SAD demokrat Franklin Roosevelt (1933.-1945.) bio je izolacionist i čini se republikanac u duši. Bio je prisiljen stupiti u rat protiv Japana. Međutim, obraćeni zadrti izolacionist, urednik tjednika Life Henry Luce (1898.-1967.), objavio je mjesecima prije napada na Pearl Harbor, da „Amerika mora osvojiti svijet samo zato što to može učiniti“.

Veliki republikanski predsjednici Eisenhower, Nixon, Reagan i Trump nisu počinjali ratove, nego su ih privodili kraju (Koreja, Vijetnam, Hladni rat, Afganistan). Razlika u geopolitici Demokrata i Republikanaca je u tomu, što su Republikanci vezani uz domaći kapital (vojna industrija, nafta, poljodjelstvo), a Demokrati uz svjetski, kozmopolitski kapital: banke, osiguranje, ulagateljski zavodi, pravosuđe, mediji, trgovina i zabava (Hollywood).

Predsjednik-demokrat Bill Clinton (1993.-2001.) napravio je Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), kako bi kapital nakupljen u SAD putem slobodnog tržišta zauvijek zavladao svijetom. Napadom na Tornjeve u New Yorku počeo je otvoreni „republikanski“ Rat protiv terora, jer je George W. Bush (2001.-2009.) bio potpuno u rukama neokonzervativaca.

Predsjednik Obama (2009.-2017.) je otvoreni Rat protiv terora zamijenio obavještajnim potkopavanjem nepoćudnih država (Tunis, Sirija, Egipat, Libija, Jemen, Ukrajina). Predsjednikom Bidenom (2021.-) neokonzervativci upravljaju bez muke. Nasreću, globalizacija i WTO promijenile su svijet, koji je postao multipolaran, s Kinom kao pravom velesilom.

Demokrati su od vremena Woodrowa Wilsona istovremeno provodili dva nauma: osvajanje svijeta i zatiranje vlastitog naroda. Sad je u Americi uspostavljen kapitalizam Dijaspore, kakav se ovog časa preslikava i u Ukrajinu. Demokratima su minulih desetljeća u pomoć pritekli trockisti, koji se sad kite nazivom neokonzervativci.

Pravi smisao neokonzervativnog projekta je učiniti dosad slobodne i ponosne građane Amerike podanicima vlasti. Kozmopolitski kapital želi stvoriti ljude bez gospodarske samosvojnosti i samodostatnosti, bez obitelji, bez vjere i bez sljubljenosti ili kohezije, koja građane čini narodom.

Sadašnje vlasti u SAD to nastoje postići propisujući građanima kakvi trebaju biti i kako trebaju postupati. U tijeku je veliki ljudski inženjering. Za obavljanje tog posla – imajući u vidu velike ustavne ovlasti saveznih država – Demokrati uz postojeća savezna ministarstva neustavno i nezakonito rabe brojne savezne agencije, kao što su FBI, CIA, Porezna uprava (IRS), Savezna agencija za hitna stanja (FEMA). Savezna izvršna vlast nije pod nadzorom zakonodavne vlasti.

Demokrati su putem sindikata učitelja preuzeli nadzor nad javnim nižim i srednjim školama i nad odgojem djece. Predsjednik Biden otvoreno kaže, da su djeca vlasništvo države. Savezno ministarstvo pravosuđa (DOJ) proglasilo je domaćim teroristima roditelje, koji su putem školskih odbora nastojali mijenjati nastavni program svoje djece. Posebna vrsta mogućih domaćih terorista – zbog njihove borbe protiv pobačaja – su katolici, posebice oni koji pohađaju crkve, u kojima se „mise služe na latinskom jeziku“.

Opako sredstvo potkopavanja narodnog zajedništva je program Raznoličnosti, pravičnosti i uključenosti (DEI), koji se provodi i u američkoj vojsci, kao da borbena sposobnost vojske ne ovisi o zajedništvu, jednakosti i osobnoj sposobnosti vojnika, nego o naglašavanju razlika, poticanju pozitivne diskriminacije i zanemarivanju sposobnosti.

U svim odjelima saveznih ministarstava i agencija uspostavljeni su Odbori za vladanje lažnim obavijestima, kojima je svrha sprječavati slobodu obavještavanja pod izlikom tuđeg upletanja u javne poslove. Odbori sprječavaju djelovanje tuđih službi pružajući smjernice vlastitim službenicima. SAD imaju „ministarstvo istine“.

Savezne vlasti propisuju građanima kakve štednjake moraju rabiti i kakve automobile voziti. U gradovima pod vlasti Demokrata građani moraju zaobilaziti pločnike natrpane beskućnicima u šatorima bez zahoda, trpjeti krađu po trgovinama koje još nisu napuštene, nekažnjena ubojstva, trovanje vlastite djece fetanilom, smještaj desetaka tisuća nezakonitih doseljenika u školske sportske dvorane i druge nedaće. U SAD su počinitelji nasilja žrtve nepravde. SAD su jedina zemlja u svijetu, koja ima otvorene granice, jer Demokrati žele promijeniti sastav pučanstva, kako bi bilo čim više podanika.

Jedva treba spomenuti nastojanje demokratskih građanskih udruga, da hrabre odrasle ljude na promjenu prirodnog roda i malodobnu djecu na usiljenu promjenu roda bez znanja roditelja.

Iako se u Americi stvara jednostranačka vlast, Republikanci još nisu uvidjeli pravi smisao urote kozmopolitskog kapitala. To je drukčija jednostranačka vlast od one u Kini, u kojoj je oduvijek postojao narod, Kinezi. Oni su imali svoj sustav uvjerenja, koji je bio izrastao iz puka. Kineske vlasti ugađaju raspoloženju i volji naroda, jer bi inačica uobičajenom načinu vladanja bio raspad Kine kao države.

Republikanci se ipak bude od noćne more lijevog totalitarizma, a svijet od more američkog neokolonijalizma.

Continue Reading

Mnogi znaci kažu da je Zapadu dosta Rata za Ukrajinu i da jača pritisak na Ukrajinu, da se upusti u mirovne pregovore s Rusijom.

Iako je Rusija napala Ukrajinu, rat je prouzročilo širenje NATO-a na Istočnu Europu i na Balkan. Slomom Istočnog bloka NATO je izgubio obrambenu zadaću pa su ga SAD pretvorile u političku ustanovu za nadzor Europe. NATO bi trebao imati i svjetsku zadaću, što pokazuje zamisao o otvaranju ureda NATO-a u Japanu.

NATO se poslije napada na Tornjeve u New Yorku trebao uklopiti u američki nadzor svijeta putem nametanih područnih „sporazuma“ kao što su bili pobačeni protivkineski TTP (Transpacific Trade Partnership) u Istočnoj Aziji i protivruski TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership) za Europu. Tim ustanovama valja dodati politički i sigurnosni savez Five Eyes (Petere oči) SAD, UK, Kanade, Australije i Novog Zelanda. Usto, SAD su bile uspostavile sigurnosni sustav za zaštitu opskrbe Zapada naftom, a za predsjednika Obame izvedene su brojne „obojene revolucije“ u arapskim zemljama. Posljednja takva revolucija izvedena je protiv zakonite vlasti u Ukrajini.

Svrha ukrajinskog projekta SAD bilo je komadanje Rusije i njezino pretvaranje u „nekretninu“, protiv kakvog nasilja se sad dižu mnogi afrički narodi. Afrika je u novom političkom buđenju. Uništenje Rusije kao političke zajednice smislili su neokonzervativci, koji su se izvorno okupili oko časopisa Osvrt (Commentary). Od dvadeset jednoga izvornog neokonzervativca devetnaest su bili židovski doseljenici iz Rusije. Oni su prije bili trockisti, koji su zagovarali „izvoz“ sovjetske komunističke revolucije, a poslije „izvoz“ američke liberalne revolucije. Neokonzervativci su zadrti ljevičari, koji su se okitili konzervativnim imenom.

Neokonzervativci su iskoristili puritansku zamisao iz 17. stoljeća o uspostavi u Americi političkog sustava, u kojemu sakralna ideologija (vjera) određuje politiku, gospodarstvo i zaštitu. Tako je prije bilo u SSSR-u, a sad je tako u SAD. Demokrati Joea Bidena nastoje u SAD uspostaviti lijevi totalitarizam zloporabom američke države. Ključni projekt neokonzervativaca nije bio američki vojni napad na Afganistan ili na Irak, nego izvedba revolucije na Majdanu u Kijevu 2014. godine. Višegodišnji pobačeni dogovori u Minsku služili su SAD i Zapadu kao zaklon, iza kojega se pripremao ukrajinski napad na Rusiju.

U svibnju 2019. godine Zapad je pomoću neokonzervativaca za predsjednika Ukrajine doveo Volodimira Zelenskog, koji je u izbornom pohodu zagovarao prijateljstvo Ukrajine i Rusije. Ipak, Zelenski se kao predsjednik pokazao zagriženim neokonzervativcem, kojemu je stalo do ideje i ideologije, a ne do ukrajinskog naroda, koji nije njegov narod. Svesrdna potpora Amerike i NATO-a predsjedniku Zelenskom u pripravi napada na Rusiju navela je Rusiju da u veljači 2022. godine počne „poseban vojno-sigurnosni zahvat“ u Ukrajini. Poslije početnog napada Rusija je prešla na obrambeni rat, kakav joj je uvijek uspijevao. Rusija je izabrala strategiju postupnog, ali potpunog iscrpljivanja Ukrajine. Budući, da uz rusku obranu nije bilo nade za uspjeh američkog nauma slamanja Rusije, NATO je predložio Ukrajini da počne žestok (proljetni) protivnapad na rusku vojsku. Taj zakašnjeli protivnapad je dobro zašao u treći mjesec, a Ukrajinci slabo pomiču bojišnicu pa nema govora o njihovu prodoru do Krima i Azovskog mora.

Ukrajinska vojska ne vodi rat za svoj narod. Ona nedvojbeno vodi tuđi, američki rat. Možda je ona najneobičnija vojska u svijetu? Vojska obično pripada državi, koja je stvara, održava i plaća. Mnoge vojske su ukorijenjene u narod, kao u primjeru Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Hrvatska vojska se za vođenje pravog rata osposobila u samom ratu i nije imala ni tuđe savjetnike ni tuđe učitelje. Većina branitelja i njihovih zapovjednika otprije je bila školovana za rat. Hrvatska vojska se sama ustrojila u ratu, a oslanjala se na domaće tvarne izvore i industrijsko znanje te je uglavnom sama nabavljala oružje. U svoje su narode bile usađene i vojske oslobodilačkih pokreta, kao u primjeru Vijetnamu tijekom oslobodilačkog rata protiv francuskog kolonijalizma i američkog neokolonijalizma.

Oprečno Hrvatskoj vojsci, ukrajinsku vojsku školuju i ustrojavaju zapadni stručnjaci. Ona dobiva vojnu opremu i streljivo po milosti mnogih zapadnih sila i stalno se tuži, da nije dobro opskrbljena ni opremom ni streljivom, iako je Zapad dosad pružio Ukrajini vojnu i financijsku pomoć u vrijednosti od 200 milijardi dolara. Političko i vojno vodstvo Ukrajine bilo je i prije korumpirano ili iskvareno, a sad ima prigodu da takvo bude u mjeri većoj od dosadašnje. Ukrajinsku vojnu strategiju i taktiku propisuju američki generali – kakvi su izgubili sve ratove poslije Drugoga svjetskog rata – a na svoju ruku je provode ukrajinski predsjednik i njegovi generali, koji se ni međusobno ne slažu. U HV-u su ratovali dragovoljci, a Ukrajinci bježe iz vojske i bježe od novačenja.

Malo je zapadnih vojnih stručnjaka, koji očekuju da ukrajinski protivnapad uspije. Za njih i za američko političko vodstvo se otvara pitanje: kako priznati promašaj američkog projekta za Rusiju, u kojemu je Ukrajina nemilosrdno zlorabljena? Da se zataška to pitanje Zapad navodi Ukrajinu, da počne pregovore s Rusijom. Ukrajina to odbija, iako su SAD i UK odvratile Ukrajinu da potpiše ugovor o primirju u Carigradu u travnju 2022. godine.

Među znacima o zapadnom ostavljanju na cjedilu Ukrajine i posebice Zelenskoga valja spomenuti promašenu i nakaznu „mirovnu“ konferenciju Zelenskoga u Džedi početkom kolovoza, na koju nije bila pozvana Rusija. Poslije toga u časopisu Newsweek objavljen je razgovor neimenovanog visokog ukrajinskog dužnosnika o tomu, da su i vojno i političko vodstvo Ukrajine podijeljeni glede nastavka protivnapada, koji ne vodi ničemu. Uslijedila je podvala Stiana Jenssena, dugogodišnjeg direktora ureda glavnog tajnika NATO-a, o tomu da Ukrajina treba Rusiji prepustiti dio prostora za članstvo u NATO-u. Predsjednik Zelenski nije dobio poziv za sudjelovanje na sastanku G20 u Delhiju. (Po indijskom ministru vanjskih poslova, G20 je gospodarska, a ne sigurnosna udruga država.) U Rijadu je nakon sastanka u Džedi održan sastanak veleposlanika SAD i Kine, na kojemu su SAD tražile da se Kina uključi u uspostavu mira u Ukrajini, jer su SAD strana u sukobu. Konačno, vojno vodstvo SAD tražilo je od Ukrajine, da ne napada Krim ni Rusiju, nego da se drži bojišnice te da na noj postigne uspjeh. Nedavno je dnevnik Washington Post prenio ocjenu obavještajnih službi SAD, da ukrajinski protivnapad ne uspijeva. Oleg Soskin, savjetnik ranijih predsjednika Ukrajine, otvoreno je pozvao Ukrajince da svrgnu sadašnjeg predsjednika.

Promašaj američkog projekta za Rusiju, u kojemu je Ukrajina zlorabljena i uništena, otvara pitanja: (1) budućnosti Ukrajine, (2) budućnosti američkog izvoza neokonzervativne revolucije i (3) političkog uređenja naše vrste. Očekivani ishod Rata za Ukrajinu mogao bi zauvijek ukloniti američki neokolonijalizam.

Continue Reading

Početkom kolovoza ove godine neki indijski mediji objavili su iznenađujuću vijest, da Indija napušta BRICS, jer je navodno nezadovoljna vodećom ulogom Kine u toj dragovoljnoj udruzi. To navodno nezadovoljstvo se odnosilo i na članstvo Indije u CSO (Šangajska skupina za suradnju) u Središnjoj Aziji, koju su utemeljile Kina i Rusija te kojoj je Indija naknadno dragovoljno pristupila.

Vijest o nezadovoljstvu Indije se otprve činila i sumnjivom, jer je u indijskim medijima Kina krivac za sve u svijetu. U vijesti je rečeno, da premijer Modi neće putovati na ovogodišnji sastanak BRICS-a u Južnoj Africi i da će se skupu obratiti putem vidne veze. Indijska vlada je opovrgnula spomenutu medijsku vijest, naglasila da će premijer osobno nazočiti sastanku i da se Indija neće protiviti pristupu novih država BRICS-u.

BRICS je udruga država. U politici su se oduvijek pravile urote te stvarali i razvrgavali politički savezi. Česti su bili primjeri i izdaje ranijih saveznika. (Godine 1783. SAD i Engleska potpisale su sporazum, po kojemu je Engleska uz potporu SAD preuzela dotadašnje francuske posjede u Kanadi, iako je Francuska uz silne materijalne i ljudske gubitke pomogla Americi, da se oslobodi vlasti engleske krune.)

U prošlom stoljeću kad su se ideologije (liberalizam, nacionalizam, komunizam) uvukle u politiku obilno su se stvarali ideološki ili svjetonazorski savezi kao što su bili komunistički Varšavski ugovor i kapitalistički Atlantski savez.

Često se događalo, da vlada ravnoteža političkih sila na određenom širem prostoru, tako da se nijedna država nije pouzdavala u sklapanje saveza, jer u političkim savezima obično jedna sila ima prevagu. Danas se izbjegava riječ „savez“, jer izaziva sumnju pa se radije govori o „strategijskoj suradnji“.

U slučaju „ravnoteže“ velikih sila manje države, koje se nađu usred njih često dobro prolaze, jer se nijedna velika sila ne usudi zauzeti ni najmanji prostor, koji graniči s kojom drugom velikom silom. Tako su dobro prolazili drevni Izraelci, čija je zemlja bila između Egipta, Asirije i Babilona. Izrael je upravo zbog toga bio „obećana zemlja“. Obećanim zemljama bile su Švicarska između Italije, Francuske i Njemačke te Nizozemska između Francuske, Njemačke i Engleske.

Nekim državama je za zaštitu potrebna neutralnost. Belgija se jedno stoljeće smatrala neutralnom. Austrija je neutralna po Državnom ugovoru od 1955. godine, a Rusija sad traži neutralnost Ukrajine. Od polovice prošlog stoljeća mnoge su se zemlje okupljale oko zamisli nesvrstanosti. Među njih su spadale i velike zemlje kao što su Kina, Indija, Indonezija i Egipat. Ipak, SAD je stalo do stalnog izmišljanja neprijatelja, kako bi odnosile pobjede, a ne spašavale i jamčile mir.

Zapadne (kapitalističke) zemlje uvježbale su se u stvaranju svjetskih carstava. Jedna vrsta carstava su bili kolonijalni sustavi velikih i tehnički naprednih sila: Francuske, Engleske, Španjolske, Portugala, Nizozemske pa i Belgije. Rusija je napravila carstvo braneći se od malih napadačkih naroda, koje bi pokorila, a njihove zemlje prisvojila. Imperijalizmu su se koncem devetnaestog stoljeća pridružile nove industrijske i političke velesile: Japan, Njemačka i SAD. I Japan i Njemačka imali su skučen životni prostor (Lebensraum), a SAD su se imperijalizma prihvatile iz obijesti. Kolonijalizam nije išao za tuđim prostorom, nego za tuđim sirovinama i tržištima.

Gospodstvo nad narodima može se ostvariti i hegemonijom ili „predvodništvom“. Hegemon pruža pokorenom narodu zaštitu i ostavlja samoupravu, ali on vodi njegovu vanjsku politiku. Car ima odgovornost za cijeli osvojeni prostor i za ljude na njemu, a hegemon prepušta odgovornost mjesnoj politici. Kako povjesničari misle, prvu hegemoniju je uspostavio Sargon iz Akada (2334.-2279.). SAD su hegemon nad gotovo cijelom Europom, Australijom, Novim Zelandom, Južnom Korejom, Japanom i nad ostalim državama u kojima postoje američka vojna uporišta. (Japan i Njemačka su još od 1945. godine pod okupacijom.)

Izvorni kolonijalizam bio je uspostavljen vojnim putem, ali se preobrazio pa se sad održava gospodarskim sredstvima. Izvornom kolonijalizmu suprotstavljao se anti-kolonijalizam, koji je uglavnom počivao na oružanim pobunama. Otpor novom kolonijalizmu počiva na „strategijskoj suradnji“ ugroženih država uglavnom s Kinom i Rusijom. (Državni udarac u Nigeru koncem srpnja 2023. godine stvoren je željom nigerskog naroda da vlada svojim prirodnim izvorima. Niger ima bogata nalazišta zlata i sedmi je u svijetu po proizvodnji urana za mirnodopsku uporabu. Francuzi dobivaju 80% električne struje iz urana, a Niger zadovoljava 50% francuskih potreba u uranu.) Jedan oblik borbe protiv novog kolonijalizma u Latinskoj Americi, bila je katolička teologija oslobođenja, koju je zdušno zatro papa Ivan Pavao II. Europska unija je neokolonijalna podsila.

Amerika nije odustala od zamisli da i dalje vlada svjetskim gospodarstvom, svjetskom politikom i našom vrstom. Međutim, uspostava slobodnog svjetskog tržišta i globalizacija vrste donijeli su veliko iznenađenje prije svega Americi, koja je svjetsko tržište bila uzela kao „politički sustav“ svjetske države Kapital.

Svjetsko tržište omogućilo je rast gospodarstva, ali ne samo gospodarstava razvijenih zemalja namicanjem tuđih sirovina, nego i istinski rast gospodarstava brojnih starih i novih, mnogoljudnih i maloljudnih naroda, koji imaju malen ili velik životni prostor. Međutim, SAD ne prihvaćaju stvarnost. One i dalje žele dijeliti svijet, stvarati neprijatelje i nizati izlišne vojne pobjede (ili poraze).

Amerika želi sačuvati propali jednostožerni (monopolarni) svijet. Ostali slobodni narodi žele uspostaviti višestožerni (multipolarni) svijet. To je nova vladavinska moda. Međutim, našoj vrsti ne trebaju ni jednostožerni ni višestožerni svijet, nego joj treba svijet bez stožera. Izlišni su i višestrani (multilateralni) i dvostrani (bilateralni) savezi.

Našoj vrsti koja je pritisnuta velikim nevoljama – od prestanka odgoja mladih ljudi za život, nestanka obitelji i opakog djelovanja privatnih („društvenih“) mreža preko političkih podjela i ratnih sukoba do poremećaja opskrbnih mreža i klime – potreban je višenarodni ili multinacionalni svijet, u kojemu će svaki narod ili svaka životna zajednica imati suverenost, zaštitu i blagostanje te u kojemu će sam odlučivati o svojoj budućnosti.

Vrsti je potrebna suradnja svih životnih zajednica sa svim ostalim životnim zajednicama. Vrsti je potrebna nova vrsta vladavine, u kojoj se narodi neće povoditi za ideologijama ili svjetonazorima, nego će svoje poslove voditi tako, da politika ili obavljanje javnog posla obuima ostala tri vidika života naroda: gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja.

Takav vladavinski sustav nazivam politizmom i strogo ga razlikujem od ideoloških vladavinskih sustava kao što su kapitalizam, komunizam i nacionalizam. Ako svi narodi budu upravljali samo sami sobom, dvostrana ili bilateralna suradnja država bit će zajamčena pa će cijela vrsta moći obavljati svoje brojne teške zadaće.

Continue Reading

Raspitujem se kod prijatelja o bitnim značajkama ljudskog života i javnog života u svijetu. Jedan mi je naglasio, da postoji opća sumnja u političare. Spomenuo je poročnost politike i neiskrenost političara. Tišti ga dvojba: Kvari li politika ljude koji se njome bave ili se dio iskvarenih ljudi okuplja u politici? Misli, dapače, da postoji neka sustavna pogreška ili u tijelu ili u umu ljudi, koja ih navodi, da u politici nastoje steći probitke, koje ne mogu ostvariti samo radom i znanjem.

Skloniji sam vjerovati, da je sustavna pogreška umetnuta u političke sustave, putem kojih stvarni vladari upravljaju državama ili političkim zajednicama. Politički sustavi i njihovi  vladari vjerojatno u politici trebaju poročne ljude, kako bi njima lakše gospodarili, kako bi ih se mogli otresti kad zatreba i kako političarima ne bi na um palo, da počnu raditi za narod ili životnu zajednicu. Ipak, dvojba o tomu što je uzrok, a što posljedica poročnosti političara ostaje, ali je nedvojbeno to, da je sposobnost za neiskrenost ili za uvijeno, poželjno ili „korektno“ izražavanje tražena značajka političkog novaka.

Nekad se u kršćanskom i monarhističkom svijetu govorilo, da je „svaka vlast od Boga“, iako nije bilo tako. Obitelji su jedne drugima otimale vlast. Početkom devetnaestog stoljeća Crkva se počela navikavati na republike, u kojima je vlast tobože dolazila od građana odnosno od naroda. (U Renesansi su se neke bogate obitelji otele carskoj, kraljevskoj ili papinskoj vlasti i utemeljile republike: Genova, Firenca, Venecija, Dubrovnik. Dubrovnik je imao bogatašku demokraciju, a knez je bio biran na samo mjesec dana.)

Sad bi valjalo pitati, je li svaka vlast iskvarena (korumpirana). Malo je vlasti koje nisu iskvarene. Pitanje je samo stupnja iskvarenosti vlasti odnosno snage vlasti, da se bori protiv ljudi koji potkopavaju i kvare zakonitu vlast. U naše vrijeme, kad više nema nasljeđivanja glavnog nositelja izvršne vlasti – ako se izuzmu preostale monarhije u islamskim narodima te neobične države kao što su DR Koreja ili Sirijska Arapska Republika – za nadzor nad državama bore se poslovne interesne skupine. (Preostale europske monarhije su ustavne monarhije.)

Najčešće se domaći kapital suprotstavlja međunarodnom ili „kozmopolitskom“ kapitalu ili se kapital vezan uz proizvodnju nadmeće s financijskim kapitalom. (Dobar dio proizvodnog kapitala već je „financijaliziran“, što znači da se i taj kapital množi više slobodnom uporabom novca, nego ulaganjem skupljenog kapitala u proizvodnju.) Koji god interes gospodario nacionalnom državom, jasno je da narod nije suveren, nego da vrhovna vlastpripada posebnim probitcima. Stoga je ključno pitanje: Mora li vlast pripadati narodu, kako bi mu mogla služiti?

Početak civilizacije označen je oduzimanjem vlasti zajednici. U početku su vladari obično bili veliki svećenici nametnute vjere ili ideologije, koja je zamijenila zatečene vjere izvornih zajednica. Poslije su vladarima bili kraljevi obično s nasljednim pravom prvorođenca da preuzme vlast. U svakom slučaju vladari su bili ljudi s tijelom i umom, koji su ponekad znali imati razumijevanja i sućuti za vlastite podanike, ali ne i za neprijatelje.

Od Renesanse kapital se počeo nakupljati međunarodnom i čak međukontinentalnom trgovinom. Europski trgovci su postajali bogatiji od kraljeva. (Carevi u Kini nisu dopuštali, da se trgovci obogate. Trgovački je posao najčešće smatran nečasnim.) U Europi su trgovci počeli kreditirali kraljeve te određivati kad će kralj i protiv koga zapodjenutu rat ili poći u osvajanje dalekih krajeva svijeta. Kraljevi su bili neprestano dužni trgovcima, bankarima i zlatarima. Poslije su kraljevi uz naplatu dodjeljivali dopusnice za kolonijalna osvajanja i za upravljanje osvojenim zemljama. (Privatna engleska East India Company na kraljevsku je dopusnicu osvojila Indiju i dugo njome vladala: imala je političku, gospodarsku, vojnu, policijsku, sudbenu i školsku vlast.)

To što se počelo događati u kolonijama europskih sila, preneseno je i u matične zemlje. Trgovci, a poslije i industrijalci počeli su vladati „matičnim“ europskim narodima, jednim po jednim. Državne granice krojili su po potrebama svojih tržišta. Kapital i sad vlada narodima putem proizvoljnih financijskih ulaganja. Poslije Drugoga svjetskog rata slobodan privatni kapital, koji je nakupljen u SAD de facto je vladao svijetom. Svjetski kapital stvorio je mnoge „ukradene države“. Slobodan svjetski privatni kapital je bešćutan vladar.

Kapital je za svoje potrebe nastojao globalizirati poslovanje, ali je usput globalizirao i našu vrstu. Globalizacija je učinila nakupljeni svjetski kapital razmjerno malenim pa su se u postupku globalizacije naše vrste pojavile nove gospodarske i političke sile, koje se više ne žele podlagati svjetskom privatnom kapitalu. Mnoge države su nakupile svoj kapital. (Sad saudijski kapital pripada uglavnom državi i više ga ne trate rasipni knezovi i šeici.)

Prava svrha nakupljanja kapitala nisu ulaganja u novo gospodarsko djelovanje, nego osvajanje i čuvanje političke vlasti. Američki kapitalisti imali su svjetsku vlast. Globalizacija je učinila to, da SAD gube svjetsku vlast, koju su držale u ime nakupljenog kapitala.

Iznenadna globalizacija zaoštrila je staru dvojbu: Kvari li vlast ljude ili poročni ljudi hrle u vlast? Temeljni izbor za svakog čovjeka pri postavljanju u životu je: zajedništvo ili samoživost. U današnje vrijeme opći materijalizam potiče samoživost: htjeti čim više tvarnih dobara i kupovnih usluga. Međutim, globalizacija potiče zajedništvo, jer su sile koje djeluju na vrstu goleme pa im se vrsta mora suprotstaviti životnim zajedništvom ljudi u narodima i naroda u vrsti. Kao nekad davno: praljudi su zajednički postali ljudi.

Sadašnji (američki) svjetski poredak kapitala pod pritiskom globalizacije naše vrste ustupa mjesto neizbježnoj suradnji životnih zajednica, a time i suradnji ljudi u zajednicama. To će promijeniti i način vođenja poslova jedinačnih životnih zajednica. Vlast će prestati biti čarobnom, ali i prestati biti ponorom za političare. Prvi značajan korak političara bit će služenje domaćem kapitalu. Drugi njihov značajan i dovoljan korak bit će služenje životnoj zajednici. Novi političari će biti sretni služiti zajednici. Dosta je gospodstva iskvarenih političara i njihovih dosadašnjih skrbnika, nositelja kapitala.

Nedavno je Bill Courtny, ugledan američki nogometni trener i dobitnik Oskara za glavnu ulogu u filmu o nogometu, koji sad besplatno uvježbava jednu sveučilišnu momčad, utemeljio udrugu „Vojska običnih ljudi“. Rekao je, da su „političke vlasti iznevjerile građane“. Udruga putem Interneta okuplja više od tri milijuna ljudi, koji nastoje izravno pomagati jedni drugima.

Djelovanje „Vojske običnih ljudi“ pokazuje, da se vrsta iz hipnoze civilizacije i kapitalizma budi u životnu zbilju. Vlast mora pripasti životnim zajednicama, kako bi im mogla služiti. Ljudi mogu uživati u životu, samo ako uživaju služiti jedni drugima, a ne poročnim vlastima. Vlast ne treba biti ponorom.

Continue Reading

Kapitalizam kao politički i gospodarski sustav doveo je život, Zemlju i našu vrstu u teško i gotovo nepopravljivo stanje pa se sva pitanja trebaju promatrati sa stajališta vrste. Takvo jedno pitanje je zlo u životu, koje pogađa gotovo sve ljude. Što je korijen zla? Po meni, korijen zla treba tražiti u nečemu što je posebnost naše vrste, a to je pojmovno mišljenje.

Život je zatvoren u organizme, koji su prostorno omeđeni. Postoje tri vrste samoupravljanja organizama. Bilje ima kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje i nema poseban središnji organ za upravljanje i za razmjenu obavijesti unutar organizma. Životinje imaju slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje i imaju, kao i čovjek, poseban, središnji organ za upravljanje organizmom. Kod čovjeka kao vrste postoji osim slikovnoga i pojmovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje.

U kemijskom i slikovnom „mišljenju“ sve je istina i ne postoje laž i izmišljotine. Čovjek se uvježbao slikama pridijevati pojmove, kojima je pridijevao riječi, a rečenicama je izricao odnose među predmetima i pojavama. Naučio je praviti potvrdne i niječne rečenice te ih je naučio pretvarati jedne u druge. Tako čovjek može istinu pretvoriti u laž. Čovjek zna i bez poziva na slike stvarati nove pojmove pa je sposoban izmišljati.

Pojmovi prostora i vremena čovjeku su ključni i posebno korisni. Pojam prostora omogućuje čovjeku snalaženje bez slika, putem mjera ili dimenzija, a pojam vremena donio je čovjeku prošlost i baštinu te budućnost i svrhe. Čovjek bez svrhe je kao „muha bez glave“. Tako su nastali planiranje, izumiteljstvo i poduzetnost. Možda su svrhe zamjena za urođeno postupanje?

Našom je vrstom spočetka vladalo životno zajedništvo, koje je kao i u svakoj drugoj vrsti baština evolucije. Ljudi su živjeli u malim zajednicama i skupno su odlučivali, skupno su suzbijali samoživost pojedinaca, a vjera im je služila da na posebnim mjestima u posebnim dobima godine imaju svečanosti koje su služile jačanju zajedništva.

U životinja nema pojmovnog mišljenja i nema samoživosti. U našoj vrsti postoje pojmovno mišljenje i samoživost. Stoga je teško izbjeći zaključak, da samoživost izvire iz razmetnog pojmovnog mišljenja.

Kad su se ljudske zajednice znatno povećale prije kojih šest tisućljeća jaki samoživi nasilnici stvorili su civilizacije u dolinama rijeka bogatim vodom i naplavinama plodnog mulja. Civilizacija se od plemenskih saveza razlučivala: (1) oduzimanjem vlasti zajednici, (2) vezanjem vlasti uz osobnu, a ne skupnu imovinu, (3) nametanjem vjere i uvođenjem vjerske ustanove te (4) uspostavom pismoznalskog staleža ili vjerske policije. Većina pripadnika naše vrste došla je pod vlast ili prijetvornih velikih svećenika ili nasilnih svjetovnih vladara.

Prije usredotočenja na pojmovno mišljenje kao izvor zla spomenut ću Platonovu priču o mudracu Teutu i faraonu Tamu. Teut je predložio Tamu da uvede slikovno pismo, kojim bi se navodno povećalo znanje i ojačalo pamćenje ljudi. Tam je odbacio Teutov prijedlog, tvrdeći da bi putem pisma u umove Egipćana ušli tuđe znanje i pamćenje pa u umovima Egipćana ne bilo mjesta za domaće znanje, kojim su Egipćani sve stvorili.

Spomenut ću i to, da filozof Zaratustra, koji je živio bar 500 godina prije Isusa iz Nazareta, nije svijet vidio kao poprište borbe dobra i zla, nego borbe Istine i Laži. Stoga je Zaratustra snažno promicao znanje, kao obranu od tuđih laži i obmana.

Ponovit ću da je dobro u zajedništvu, a zlo u tuđoj i vlastitoj samoživosti.

Je li izvor ljudskog zla doista u pojmovnom mišljenju? Pojmovno mišljenje u našoj vrsti je postalo toliko prirodnim, uobičajenim i nezamjetljivim kao što je zrak koji udišemo, da se nije moglo pretpostaviti, da bi zlo moglo doći od pojmovnog mišljenja. Stoga su ljudi i posebno vlasti izvor zla tražili izvan vrste, jer se nije smjelo dopustiti da je izvor zla među ljudima. Da je zlo u ljudima, trebalo bi mu prvo odrediti izvor, a poslije toga ga ukloniti. Tako bi se brzo došlo do samoživosti, koja je temelj civilizacije.

Stoga su ljudi uz svesrdnu potporu političkih vlasti upredmetili ili uosobili zlo u vraga, đavla ili Sotonu. Toj su se zamisli bili posebno predali drevni Židovi, koji su Sotonu držali sustolnikom samog Jahve te po mogućnostima i sposobnostima ravnim Jahvi. Dan-danas mnogi vjerski dužnosnici diljem svijeta govore, da se zlo zavuklo u našu vrstu, jer je „Sotona pušten s lanca“, pretpostavlja se Božjega.

Ipak, zlo je u nepouzdanom i razmetnom pojmovnom mišljenju, od kojega je potekla samoživost, koja je neposredna uzročnica zla. U civilizaciji kapitalizma – u kojemu su ljudi podanici, a vrsta sredstvo daljnjeg nakupljanja kapitala – sakralne ili svetovne vjere zamijenjene su svjetovnom vjerom ili ideologijom liberalizma ili slobodarstva. Za kapitalizam i liberalizam samoživost je bitna vrlina čovjeka. Po riječima Alana Greenspana, nekadašnjeg predsjednika Savezne banke SAD, nagon za (prekomjernim) osobnim sticanjem je evolucijom baštinjeni „životinjski duh“. Kapital je spočetka za ideologije izabrao protestantstvo i puritanstvo kao vjere, a kad su zapadni ljudi počeli gubiti vjeru u nedokažljive istine kapital je otvoreno počeo zastupati liberalizam kao svjetovnu ideologiju.

Samoživost je stvorilo civilizaciju općenito i kapitalizam kao vrhunac i kraj civilizacije. Kapitalizam kao vršna i svršna (završna) civilizacija u nastojanju da se održi i spasi zdušno promiče samoživost, jer ona sprječava obnovu zajedništva, koje je žestoki dušmanin samoživosti, kapitalizma i civilizacije općenito.

Zlo se može ukloniti samo povratkom zajedništvu, u kojemu je smisao pojave, života i smrti Isusa iz Nazareta. Rekli smo, da je izlišno i štetno zlo pripisivati vragu, đavlu ili Sotoni. Isus iz Nazareta je za potrebe vrste Homo sapiens preispitao ili revidirao pojam Boga. Bog je za Isusa prvobitno Otac njemu samomu, ali i svim ljudima. Po Isusu, svi su ljudi braća koji imaju istog Oca. Zato ljudi moraju jedan drugomu biti susretljivi i uviđavni. Po Isusu je bližnji svatko, na koga se netko namjeri u životu. Isus je pojmom bližnjega zamijenio civilizacijski (i kapitalistički) pojam samoživosti. Upozoravao je ljude, da motre život i da u životu koji je Bog umetnuo u „mrtvu“ tvar nađu pravu istinu o životnoj uzajamnosti i solidarnosti.

Ako se želi pomoći čovjeku i izliječiti našu vrstu, Isusa iz Nazareta se mora vidjeti u novom svjetlu, kao stvarnog pripadnika Božje vrste Homo sapiens – Bog stvori čovjeka sebi na sliku! – koji je uistinu dao sve od sebe, da u ime Božje vrati u vrstu zajedništvo, kao sredstvo kroćenja pojmovnog mišljena i samoživosti kao proizvoda pojmovnog mišljenja.

Ljudi se i dalje trebaju bojati opasnosti koje nosi pojmovno mišljenje, a ono se kroti životnim zajedništvom, razgovorom i ljudskom uzajamnošću. Isus iz Nazareta je počeo ljudski posao obnove životnog zajedništva. Sad kad je vrsta globalizirana svi se ljudi moraju prihvatiti Isusova ili ljudskog posla, koje je on počeo za dobro vrste. Privrženost Isusu iz Nazareta je u obavljanju posla vrste.

Continue Reading

Minulih se godina u našoj vrsti širi pojava istorodnog rodnog usmjerenja. To nije nova pojava, ali njezino širenje se ubrzalo i dalje se ubrzava. Primjeri LGBTQ+ se navodno udvostručuju u svakom naraštaju. Početkom stoljeća bilo je 2% osoba s rodnim odstupanjem, a sad ih navodno ima 4%.

Jedna od novina u rodnom odstupanju od prirodnog reda je namjerna promjena roda. Prije su osobe, koje se nisu dobro osjećale u rodu dodijeljenom kod rođenja, svoje željeno rodno postupanje skrivali u rodu koji ih je zapao rođenjem.

Pojava LGBTQ+ je dio rodne ili seksualne revolucije, koja je koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća u javnost unijela rodnu neprirodnost. Ta revolucija je bila praćena i drugim novim pojavama, kao što je uživanje teških opojnih droga i pojava AIDS-a, koja je najviše pogađala osobe istorodnog rodnog usmjerenja.

Neprirodna i ranije neprihvaćana rodnost minulih je godina postala temeljem nove nametljive ideologije ili svjetovne vjere. Pripadnici LGBTQ+ obično njeguju sustav uvjerenja, u kojemu su izbor i praksa rodnosti temeljno počelo. Pripadnici LGBTQ+ se poistovjećuju sa svojim izabranim rodnim usmjerenjem. Pokret LGBTQ+ je prava (evolucijska) novina u našoj vrsti, kakve nema u ostalim životinjskim vrstama.

Širenje pokreta LGBTQ+ obično je vezano uz opće popuštanje prije uvriježenog etičnog postupanja. Pokret LGBTQ+ je znatno pridonio širenju općeg slobodarstva, a time i smanjenju životne odgovornosti novih ljudi.

Naglo bujanje pokreta LGBTQ+ otvara pitanje postavljeno u naslovu. Je li riječ o umnom (duševnom) ili o tjelesnom odstupanju od prirodnog reda odnosno od evolucijom uspostavljenih rodnih odnosa u vrstama? Prije se govorilo i vjerovalo: Stvori Bog čovjeka kao muškarca i ženu!

Odstupanja u rodnim odnosima kakva se šire našom vrstom ima u ostalim razvijenijim životinjskim vrstama zanemarljivo malo. Stoga pojavu i širenje ideologije i pokreta LGBTQ+ treba povezati s tim što je posebno za čovjeka kao vrstu, a to je pojmovno mišljenje, kojega nema u ostalim vrstama. U biljnim vrstama vladaju kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, a u životinjskim vrstama slikovno opažanje, znanja, pamćenje i odlučivanje. Iznimno razvijen mozak omogućuje čovjeku ne samo slikovno, nego i pojmovno mišljenje, koje nosi prevagu nad slikovnim. Čovjekovo ponašanje više nije urođeno.

Dodat ću, da širenje rodnog odstupanja pod pritiskom kapitalističkih medija teče usporedo s nestajanjem životnih zajednica u našoj vrsti uključujući obitelj i s raspršenjem naše vrste u osamljene potrošače, koji se povezuju samo u neživotne skupine i to ponajviše putem privatnih („društvenih“) mreža općenja. Ljudi sve manje misle „svojom glavom“, a uskoro će za ljude misliti i nadzirana umjetna inteligencija – AI.

Temeljno pitanje – koje traži ozbiljno, nepristrano znanstveno istraživanje – je to, u kojoj mjeri rodno odstupanje treba pripisati umnim (duševnim), a u kojoj mjeri tjelesnim razlozima.

Jedno je jamačno, da uzroci odstupanja od raznorodnosti ili heteroseksualnosti, a to su homoseksualnost ili istorodno rodno usmjerenje, dvojno rodno usmjerenje, domišljena promjena roda kod djece i kod odraslih, rodna upitnost, međurodnost i još neodređena rodnost, nisu samo u molekularnom sastavu ljudskog tijela. Da je tako, ne bi se rodna odstupanja umnožavala kako vrijeme teče. Evolucija svih tjelesnih organizama teče polagano putem prilagodbe okolnostima i putem odabira.

Svaka stanica ljudskog organizma obično ima 23 para kromosoma: 23. par određuje rod – žene imaju dva primjerka kromosoma X, a muškarci po jedan kromosom X i Y. Kromosomi su skup makromolekula i u njihovom preslikavanju može doći do nepopravljive pogreške, kao što može doći i kod preslikavanja DNA, koje se zbog mogućih pogrešaka ponavlja više puta.

Osim tjelesne evolucije u rodu Homo (s vrstama habilis, erectus i sapiens) već milijunima godina teče kulturna evolucija. To je evolucija tjelesnog organizma čovjeka, do koje dolazi uporabom uma. (Kad je čovjek naučio kuhati i pržiti meso, silno jake čeljusti su mu postale teret pa su bolje prolazili i više se množili ljudi sa slabijim čeljustima i oni su bivali prirodno birani.) Kulturna evolucija teče mnogo brže od čiste tjelesne evolucije.

Stoga nedavno ubrzanje promjene u rodnom usmjerenju pokazuje, da mora biti riječ i o utjecaju uma (kultura) na odstupanje od uvriježenog ili prirodnog rodnog postupanja. Tjelesni rad proizvodi tvarna dobra, a um kulturna.

U našoj vrsti više nema obiteljskoga životnog odgoja ili priprave za postupanje odraslih ljudi u zbiljskomu ili stvarnomu, a ne u umišljenom životu. Sad djecu i to za tržište uvježbavaju mediji, mudrosne zaklade (think tanks) i ljevičarske ideologizirane udruge učitelja. U pozadini odgoja je kapital, koji treba potrošače na svojim tržištima

Djeca i mladi ljudi više nisu odgajani za život, a još su prepušteni i samima sebi odnosno tržištu i medijima. Stoga raspršeni i osamljeni mladi ljudi životno eksperimentiraju, jer misle da imaju slobodu i pravo na neograničen broj životnih pogrešaka ili promašaja. Umjesto iskušavanja u životu, mladi bi ljudi trebali imati čvrst oslonac u svojim sposobnostima i u dobrim životnim svrhama.

Mladi ljudi su stalno izloženi jakom stresu, koji dolazi od životnih dvojbi i neizvjesnosti, ali koji te nevolje i umnožava. Opće kopnjenje religije uklanja pripadnost pojedinaca životnoj zajednici pa su mladi ljudi u velikim dvojbama i u stisci. Životinje općenito ne podnose stisku pa bježe, ako mogu pobjeći ili napadaju ako pobjeći ne mogu. Mladi ljudi još ne mogu napasti kapitalizam, a nemaju ni kamo pobjeći. Posebice se ne može pobjeći u praznu dušu!

U velikim dvojbama mladi ljudi traže bijeg i u drukčije rodno usmjerenje. Tomu je svakako jedan od prvih razloga odgovornost, koju nosi heteroseksualnost ili rodna raznoličnost. Tko živi u obitelji dobro zna, da se nije lako nositi s drugim ili suprotnim rodom. Osim toga, heteroseksualnost nosi odgovornost za njegu i uzgoj djece. Prelazak u drugi rod ili bijeg u istorodno usmjerenje je često bijeg od odgovornosti. Slabi ili oslabljeni ljudi ne znaju se suočiti s odgovornosti.

Imajući u vidu poznate činjenice i postavljana pitanja o rodnom usmjerenju znanstvenici bi se morali sustavno baviti istraživanjem uzroka sadašnjeg ubrzanja rodne evolucije ili čak revolucije. Ako se sadašnje promjene preslikaju u budućnost, do kraja stoljeća mogla bi cijela vrsta postati LGBTQ+. (Hoće li nerodnu vrstu Homo sapiens za potrebe množenja kapitala zamijeniti roboti poticani i upravljani umjetnom inteligencijom?) Trebaju li kapitalu ljudi ili radna marva? Stoga se valja pitati, kakav se to odabir obavlja u sadašnjoj rodnoj evoluciji ili u rodnoj revoluciji.

Ozbiljno znanstveno istraživanje pojave i širenja LGBTQ+ treba proniknuti u uzroke i korijene te pojave, kako bi se mogli spriječiti osipanje i smak naše vrste, kako bi se mogao na pravim načelima utemeljiti novi odgoj djece i mladih ljudi te kako bi se uklonila izlišna patnja u našoj vrsti, koja ne dolazi od bolesti ljudskog tijela.

Continue Reading