Zdravko Mršić – Konsenzus

Dana 7. listopada ove godine pripadnici Hamasa provalili su u Izrael, napravili teška zlodjela i okrutno ubili bar 1.300 Izraelaca: beba, djece, žena, starica i staraca te odvukli u Gazu oko 250 talaca svih uzrasta. Izrael je odlučno odgovorio zahvatom Željezni mačevi (Iron Swords), koji je uključio neke mjere protiv pučanstva Gaze, koje je veći dio svjetske javnosti ocijenio kao okrutne. To je otvorilo pitanje ne opstanka države Izrael, nego njezine naravi. Odatle naslov osvrta.

U američkom poluslužbenom časopisu Foreign Affaires našao sam priloge: Zaposjedanje Gaze bila bi propast za Izrael; Washington mora zauzdati izraelski vojni napad na Gazu i čuvati put do mira otvorenim; Za pobjedu nad Hamasom treba imati strategiju, koja nadilazi osvetu; SAD ne smiju napustiti Bliski Istok; Prijatelj duguje prijatelju potezanje s ruba ponora; Rusija okuplja neprijatelje Washingtona.

U kolovozu 1994. godine posjetio sam Izrael. Bio sam u hrvatskomu poslovno-sportskom izaslanstvu, u kojemu je bila nogometna momčad Hrvatske s izbornikom Ćirom Blaževićem, nekoliko hrvatskih ministara i nekoliko poslovnih ljudi. Bio sam u zadnjoj skupini.

Izaslanstvo se prvo okupilo na večernjem domjenku dobrodošlice u rasvijetljenom vrtu hotela Kralj David. Na početku domjenka pristupio mi je jedan domaći čovjek i priopćio mi, da će on tijekom mojeg boravka u Izraelu biti „moja sjena“. Svojeg sam pratitelja pitao, što radi „kad ne motri Mršića“. Odgovorio mi je, da je predstojnik „etničke policije“ u Jeruzalemu. „Što je etnička policija?“ Odgovorio mi je, da je zadužen za arapski dio pučanstva.

Moj pratitelj i ja smo se zbližili. Slobodno smo i prijateljski razgovarali, jer je predstojnik policije zaključio, da ništa ne ispitujem i da sam neopasan. Uočio sam, da je prema meni bio iskren. Pripovijedao mi je o poteškoćama oko izvoza izraelskih proizvoda i zaključio, da izraelsko tržište može biti samo na Bliskom Istoku i dalje u Aziji. Dobro sam zapamtio što mi je još rekao. „Željeli bismo biti država kao Danska!“ Pitao sam: „Što bi to značilo?“ Odgovorio je: „Da nismo nikomu upadni, da nas nitko ni zašto ne pita i da možemo surađivati sa svim drugim državama.“

Dana 4. studenoga 1995. godine premijer Yitzak Rabin ubijen je na Trgu izraelskih kraljeva u Tel Avivu na kraju javnog skupa potpore Sporazumu iz Osla. Čim sam čuo tu vijest pomislio sam, da bi moj pratitelj mogao imati nevolja. Ipak, ubrzo se znalo, da je napadač bio dvadeset petogodišnji Yigal Amir, krajnji židovski nacionalist, koji se protivio Rabinovu mirovnom nastojanju.

Uređen cionistički pokret utemeljio je Theodor Herzl 1897. godine, ali ideja povratka raspršenih Židova (dijaspore) u njihov prazavičaj niknula je ranije u današnjim Ukrajini i Bjelorusiji, gdje su Židovi živjeli u vrlo teškim uvjetima na posebnom prostoru, koji je carska Rusija bila odredila za njihovo prebivanje. Međutim, zapadnoeuropski Židovi nisu prihvaćali ideju povratka u pradomovinu, jer im je u Europi bilo dobro.

Glede nove zamisli povratka u pradomovinu u Dijaspori su se pojavile četiri struje. Tako je bilo i u drevnom Izraelu kad su ga zauzeli Rimljani. Tad su se pojavile četiri sljedbe: farizeji, saduceji, eseni i zeloti. Farizeji i saduceji bili su za suradnju s rimskim vlastima: prvi za djelatnu, a drugi za trpnu. Zeloti i eseni su bili protiv suradnje: prvi djelatno, a drugi trpno. To su četiri prirodna izbora u suočavanju s velikom političkom promjenom. Od drevnih sljedbi opstali su samo farizeji kao poslovan stalež. Oni su se držali skupa, a veliku prigodu vidjeli su u rimskom tržištu.

U pitanju cionizma Dijaspora se bila raskolila na četiri „sljedbe“. Jedni Židovi su poput nekadašnjih farizeja odlučili držati se skupa i u tuđem svijetu kao bršljan upijati bogatstvo i kapital. Drugi su poput drevnih saduceja, koji su bili zemljovlasnici, izabrali asimilaciju u europsko pučanstvo. Treći su poput borbenih zelota izabrali suprotstavljanje europskom sustavu i marksizam kao ideologiju. Konačno, pravi cionisti su poput drevnih esena izabrali povlačenje u Palestinu pod britansku, a ne Božju zaštitu.

Dana 29. studenoga 1948. godine Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela je Odluku 181, koja je dobila potporu 33 članice, s 13 članica protiv i s deset uzdržanih članica. Palestinci nisu prihvatili Odluku 181, jer je 62% zemlje i to najbolje bilo dodijeljeno Židovima, iako je arapsko pučanstvo bilo dvostruko brojnije od židovskoga. Takvu odluku je dio izraelskog pučanstva vidio kao poticaj za prostorno širenje izraelske države.

Otad je u Izraelu počelo nadmetanje „zelota“ ili ekstremista i „esena“ ili ljudi odanih miru i suradnji s Arapima poput Yitzaka Rabina. Krajnji nacionalisti poput Yigala Amira raspirivali su sukob s Palestincima, kako bi se dokopali čim više prostora. Nacionalisti u duši smatraju, da je Izrael zemlja samo za Židove.

To pripetavanje se odigravalo u jednostožernom svijetu kojim je gospodarila američka geopolitika, kojom je gospodarila Dijaspora, koja je nadzirala novac i kapital. Izrael kao država pretvoren je u neizravno sredstvo Dijaspore, kojoj je više stalo do svjetske vlasti, nego do dobrobiti židovskoga izraelskog naroda.

Prigodu za širenje Izraela donio je Šetodnevni rat u lipnju 1967. godine. Tad su Egipat, Sirija, Jordan i Irak na izazov Izraela združeno napali Izrael, koji je ispao velikim pobjednikom rata. Izrael je tad zauzeo egipatski Sinajski poluotok, sirijsku Golansku visoravan, Pojas Gaze i jordansku Zapadnu obalu uključujući Istočni Jeruzalem. Poslije rata zvanog Yom Kippur (1973.), u kojemu Izraelci nisu dobro prošli i koji je svršio posredovanjem UN, sklopljena su dva posebna mirovna sporazuma s Izraelom: Egiptu je vraćen Sinaj, a Jordan je Zapadnu obalu prepustio Palestincima za utemeljenje njihove države, ali je taj prostor sad natrpan ozidanim židovskim naseljima.

Minulih trideset godina izraelskom politikom gospodari krajnji nacionalist, jastreb i „zelot“ Benjamin Netanyahu, koji je čisti političar ili borac za vlast, a ne državnik koji bi štitio svoj narod i pružao mu blagostanje. Netanyahu je više i od koga drugog pridonio stvaranju političke strategije Izraela, nad kojom se snebiva svjetska javnost. Kao što sam već pisao, napadaj Hamasa na Izrael i odgovor Izraela na taj napadaj, traže temeljit pretres političke strategije Izraela.

Od vremena utemeljenja Izraela, od njegova prostornog širenja i od zauzimanja vlasti u Izraelu od Netanyahua i njegovih gorljivih pristaša svijet se stubokom promijenio. Globalizacija svjetskog poslovanja i još više naše vrste donijela je prelazak američkoga jednostožernog svijeta u višestožerni. Svjetska vlast nije više usredotočena u SAD, nego je raspačana na mnoštvo naroda i država, politiku kojih više ne nadziru ni SAD ni kapital skupljen u njima.

Sad kad Izrael više nije i ne može biti korisno sredstvo SAD i Dijaspore Izraelci se trebaju pitati, kakav Izrael trebaju oni sami. Usto je vezano i pitanje: „Kakav Izrael treba višestožernom svijetu?“ Izraelu je potrebno veliko političko pospremanje.

Continue Reading

Indija se ubrzano gospodarski razvija i naglo postaje pravom općom svjetskom velesilom. Tako je bilo s Kinom od početka ovog stoljeća. Indija je odranije nuklearna sila, a ima pouzdan i zapanjujući svemirski program. (Indija je uz pomoć SSSR-a rano razvila raketni program. Jedan od projekata Indije bilo je zabacivanje u Svemir satelita za nastavu u srednjim školama u slabo razvijenim područjima Indije, u kojima nije bilo električne mreže. Školski televizori su bili napajani baterijama, koje je Indija naveliko proizvodila i koje su imale pristupačne cijene.) Indija njeguje višestranački sustav, kakav je uobičajen na Zapadu, za razliku od Kine koja ima jednostranački sustav u skladu sa svojom povijesnom političkom misli.

Indija je nedavno postala najmnogoljudnijom zemljom svijeta, a indijsko pučanstvo ima dobar dobni sastav, za razliku od Kine, koja nema dovoljno mlađeg pučanstva. Po ostvarenom ukupnom domaćem proizvodu (UDP) indijsko gospodarstvo je peto gospodarstvo svijeta. Unatoč svemu navedenom Indija još nije stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Na dijelu povijesnog prostora Indije (u današnjem Pakistanu) bila je jedna od četiriju izvornih civilizacija, koje su nastale u dolinama velikih rijeka: Nila, Eufrata-Tigrisa, Žute rijeke i Inda. Znamenita je drevna civilizacija Harapa u dolini Inda s glavnim gradom Mohenđo Daro, u kojemu je kišnica odvođena niz pokrivene kamene kanale ispod kamenom popločanih ulica. Indija je u prvom tisućljeću prije Isusa izrađivala željezo, koje ni danas ne hrđa.

U povijesnom vremenu Indiju su naselili Arijci, koji su kao i drevni Grci došli sa sjevera. Od tog vremena Indija se kao i Grčka sastojala od područnih država, kojima raspršenje vlasti nije nametala geografija kao u Grčkoj, jer su Grci naselili otoke i uske obalne pojase, nad kojima nije mogla biti uspostavljena središnja politička vlast. Grke su povezivali jezik i kultura, a u Indiji su se pojavili mnogi jezici. (Drevni Kinezi su isto imali mnoštvo jezika, ali od 221. godine prije Isusa imaju samo jedno pismo.)

U šesnaestom stoljeću poslije Isusa Perzijanci su brojne indijske područne države ujedinili pod jednu vlast, pod vlast mogula. Perzijanci su s vlasti donijeli i islam kao vjeru. Izvorni hinduizam nije bio zatrt, ali je iz javnosti bio potisnut od islama, koji je uvelike obredna vjera. Hinduizam se zadržao u dušama ljudi. Po prilici u isto vrijeme u Indiji su se pojavile europske kolonijalne sile: Portugal, Francuska i Engleska. Dno kolonijalizma u Indiji bilo je dosegnuto kad je privatna engleska tvrtka East India Company, temeljem povelje koju joj je 1600. godine dodijelila kraljica Elizabeta I, osvojila potpunu vlast u Indiji: u politici, gospodarstvu, zaštiti, sudstvu i školstvu. Jedna privatna tvrtka vladala je prostorom od 4.2 milijuna četvornih kilometara.

Ipak, britanska vlada je 1858. godine tvrtki East India Company oduzela Indiju i uspostavila krunsku koloniju British Raj, koju su do 1947. godine sastavljali današnji Indija, Pakistan i Bangladeš. Britanske vlasti su u Britaniji školovale velik broj nadarenih mladih Indijaca, koji su s vremenom postali vodećim ljudima u domaćoj politici i kulturi, pravu, gospodarstvu, jezikoslovlju i filozofiji. Britanci su za posrednički stalež uzeli Parse ili Farse, koji su za prodora islama u Perziju u 8. stoljeću – ne htijući prihvatiti islam – napustili domovinu i nastanili se u pokrajini Gudžarat u Indiji. Farsi su po vjeri zaratustrijci i oni su predani otkrivanju istine i stjecanju znanja. (Najznačajnija indijska poduzetnička obitelj Tata pripada zaratustrijstvu.)

Uspostavom British Raja odnosno britanskom kolonizacijom Indije počeo  je preporod hinduizma, koji je duboko promijenio shvaćanje hinduizma i u Indiji i na Zapadu. To treba pripisati uspostavi indologije kao znanstvene struke za proučavanje indijske kulture s europskog stajališta. Zapadni „orijentalisti“ su tragali za biti indijske vjere kako je ona bila izložena u Vedama i stvorili pojam „hinduizma“ kao sprege pučkog obnašanja vjere i slike „tajnovite Indije“. Narod se otvoreno vratio hinduizmu, a filozofi i religijski stručnjaci su se upustili u objašnjavanje hinduizma. Stvoren je neohinduizam, a za njegove etičke vrijednosti se kaže, da su odsjaj zapadne filozofije i kršćanstva, koji su bili uređeni misaoni sustavi. Stoga je hinduizam kasnije snažno povratno utjecao na zapadnu kulturu.

Britanske su vlasti prije dodjele samostalnosti Indiji podijelile Indiju po načelu „razdvoji što ide skupa, a spoji što skupa ne ide“. Samostalnoj Indiji dan je središnji dio Potkontinenta, ali je ona bila stegnuta dvama dijelovima Pakistana. Istočni Pakistan, kasnije Bangladeš, bio je vjerom islamski, ali je etnički bio bengalski dok u (Zapadnom) Pakistanu žive ponajviše Pundžabi i Paštuni. Bengalci su podrijetlom Indoarijci.

Prostorno osakaćena Indija kao samostalna i neovisna država počela je utirati put među narodima, od kojih su mnogi također ubrzo postali samostalnima. (Indonezija je postala samostalnom 1945. godine, jer je bila pod vlašću Nizozemske, ali su SAD Indokinu ponovo prepustile Francuskoj.) Političko vodstvo samostalne Indije moralo je preuzeti brigu za siromašno pučanstvo. Stoga su nove vlasti u geopolitici izabrale nesvrstavanje, ali su u domaćoj politici i u općem razvitku njegovale neku vrstu socijalizma pa su se držale Sovjetskog Saveza i poslije ovlaš Rusije, koja kao ni Kina nikad nije bila kolonijalna sila. Politika nesvrstavanja Indije sad se nastavlja putem BRICS-a. Indija je stalno vodila samostalnu vanjsku politiku i bila je odana suradnji s drugim državama.

Međutim, s obzirom na oproštajnu nakaznu podjelu British Raja indijska politika je postala svadljivom kao što je oduvijek svadljiva i poljska politika. Svadljivost se prvo očitovala prema Pakistanu, s kojim je Indija triput ratovala od toga jednom kad je poduprla osamostaljenje Istočnog Pakistana u Bangladeš. U novije vrijeme je u stalnom graničnom prijeporu s Kinom. U oba slučaja Indiji su pomagale ili pomažu SAD. (Indijski političari i mediji sad su u javnom prijeporu s kanadskima oko ubojstva u Kanadi jednog terorista indijskog podrijetla i oko pohvale u kanadskom Parlamentu esesovcu Hubki, koji je predstavljen kao ukrajinski i kanadski ratni „junak“.)

Uza svu kolonijalnu baštinu Indija se silno gospodarski razvila pri čemu u nekim područjima – kao što je proizvodnja lijekova – predvodi svijet. Ipak, Indiji bolje ide pravljenje sipkih i tekućih, nego komadnih proizvoda – lijekova, a ne zrakoplova.

Kad sam pedesetih godina prošlog stoljeća bio student Indija je imala „samo“ 300 milijuna stanovnika. Tad se pisalo, da će Indijci prije kraja stoljeća pomrijeti od gladi. Danas Indija ima 1.5 milijardi stanovnika i izvozi rižu.

Indija se pod dugogodišnjim vodstvom indijskog nacionalista premijera Narendre Modija riješila baštine socijalizma i stvorila suvremeno tržišno gospodarstvo. Presudno je to, da je Indija  tri četvrtine stoljeća poslije osamostaljenja stekla samopouzdanje.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi neotrockističkim pokusom na Americi. Zašto sam uporabio riječ „neotrockistički“, a ne neokonzervativni? Zato što su neokonzervativci nastali od trockista, koji su se iz Rusije uselili u SAD gdje su nastavili posao, koji su nastojali obavljati iz Rusije (SSSR-a) i zbog kojega su iz Rusije morali pobjeći ili iseliti se. Trockisti su nastojali iz Rusije izvoziti boljševičku revoluciju, jer im nije bilo dosta to, što je revolucija izvedena u Rusiji, nego su zlorabeći Rusiju nastojali boljševizirati cijeli svijet. Trockistima je Rusija bila samo uporište za svjetsku revoluciju, bez koje revolucija u jednom državnom prostoru tobože nema smisla. Trockisti su u duši kozmopolitski, svjetski ljudi, koji nisu vezani uz prostor.

Trockistima, nazvanim po Leonu Trockom (koji je rođen kao Leib Davidovič Bronstein), izvoz revolucije nije dopustio prvo Lenjin, koji je tvrdio, da je „ruska revolucija trudnica, koja se treba poroditi“. Tako je trockistima odvratio Lenjin, koji je bio ruski nacionalist i koji je uspjelo izveo nacionalnu revoluciju, kojom je promijenio ruski politički sustav, kako bi novi sustav služio potrebama ruskog naroda i ruske zemlje. Staljin je bio otvoren i on je trockiste protjerao iz zemlje ili udaljio od nacionalne politike. Staljinu je država bila preča od Partije.

Trockisti su se po dolasku u SAD okupljali oko časopisa Commentary. Bili su utemeljili Socijalističku stranku pa Socijaldemokratsku stranku SAD. Poslije pojave takozvane Nove ljevice premjestili su se na desnicu kad su postali neokonzervativcima. Nadzirali su administraciju Georgea W. Busha. O neokonzervativcima sam podrobno pisao u svojim knjigama i u drugim osvrtima.

Zašto sad neotrockisti izvode pokus na SAD? Zato što je u SAD usredotočen svjetski kapital, koji je sredstvo izvoza revolucije kao što je i komunizam bio moguće sredstvo izvoza revolucije. U oba primjera bila je riječ ili je riječ o lijevoj, liberalnoj revoluciji. Trockisti su dokučili, to što Marx nije htio reći, a to je da revoluciju ne može izvesti klasa bila ona radnička ili ne. Revolucije izvode narodi. Stoga su američki neotrockisti ili neokonzervativci odlučili zavladati Amerikom, kako bi zavladali svijetom rabeći (američku) državnu politiku, što im u ruskom primjeru nisu dozvoli ni Lenjin ni Staljin. Suvremeni trockisti nisu oduvijek vladali Amerikom: vladaju otkad su kozmopolitski ljudi preuzeli kapital nakupljan u SAD.

Usto, kako bi povećali prihvat u narodu, neotrockisti su preuzeli starozavjetnu i puritansku zamisao „Grada na gori“, koji će narodima svijeta donijeti svjetlo, mudrost i primjereno odnosno propisano postupanje. Tako su suvremeni trockisti smislili preuzimanje vlasti nad svijetom iz SAD.

„Neotrockisti“ su već preuzeli američki novac te američku vanjsku i unutarnju politiku (Jacob Jeremiah Sullivan, Antony Blinken, Victoria Nuland-Kagan, Merrick Garland, Alejandro Mayorkas, Chuck Schumer, Adam Schiff, Jerry Nadler). Obavili su i ideologiziranje vojske, za koju više nije važno da je pripravna za rat, nego da na visokim položajima ima ljude odane novom naučavanju raznoličnosti, pravičnosti i uključivosti (DEI). Sad neotrockisti preuzimaju sustav uvjerenja ili dušu Amerike.

Potreba prelaska na novu, zelenu tehnologiju iskorištena je za političko nametanje pojedincima postupanja i ponašanja. Umjesto uvriježenih temelja ljudskosti u SAD, a to su bili zajedništvo naroda, obitelj i poduzetnost, u umove ljudi utiskuje se potreba ovisnosti o vlastima i posluha vlastima. Zapravo, ljudima se nameće liberalni fašizam.

Pravi učinak pokoravanja Amerike zamislima neotrockista je njezino uništenje. Amerika se srozala zbog duboke podjele naroda, najezde nezakonitih useljenika, pošasti kažnjivih nedjela u gradovima koju nadziru meksički karteli, propadanja školstva, opće skupoće, pomora mladih ljudi od prekomjernog uzimanja narkotika, opće zbrke u politici i izlišnog nastojanja neotrockista da obnove svjetsku hegemoniju SAD i kozmopolitskog kapitala. Državni dug SAD premašio je 33.5 trilijuna dolara, a godišnje kamate na dug veće su od američkog vojnog proračuna.

Usto, pokazalo se, da je osvajanje svijeta općenito jednako njegovu uništavanju. Neotrockisti žele vladati uništenim svijetom. (Tako su postupali drevni Asirci, koji su vodili osvajačke ratove, pri čemu im je bilo stalo samo do prostora i blaga na njemu pa bi po osvajanju tuđe zemlje redovito istrijebili domaće pučanstvo.)

Amerika je (već u Drugomu svjetskom ratu) pokorila Europu, koju je privremeno čuvala kao branu prodoru sovjetskog komunizma na zapad, a kad je komunistička pogibelj minula Amerika je Europu uništila. Neotrockisti su rabili i SAD i Europu, kako bi osvojili svijet, a to iskorištavanje su nazivali suradnjom. Sad su oba velika neotrockistička uporišta kapitala propala, a goli kapital ne može ništa postići bez državne politike i bez naroda. Uništena su neotrockistička uporišta za osvajanje svijeta. Japan i Južna Koreja prošli su jednako kao i Europa.

Ipak, neotrockisti su u vremenskom škripcu: svijet se od jednostožernoga ubrzano preobražava u višestožerni. Mnogi narodi (Kinezi, Rusi, Indijci, Sjeverni Korejci, Brazilci, Iranci, Kubanci, Saudijci i drugi) nisu dopustili, da se njihove zemlje pretvore u tržišta, koje nadzire svjetski kapital putem američkih korporacija i američke državne politike. U svijetu su se pojavile nove političke, gospodarske i vojne sile, koje kao skupinu ne može nadvladati ni Amerika.

Stoga, osvajanje svijeta iz SAD postaje izlišnim, a izravan prodor neotrockista u mnoštvo jakih zemalja je neprovedljiv. Mudri i stari narodi su shvatili – nakon gorkog kolonijalnog iskustva posebice u Kini i Indiji, koje su imale drevne civilizacije – da se oni od naroda ili životnih zajednica ne smiju pretvoriti u raspršene nemoćne podanike. Oni s pravom vode nacionalnu, a ne kozmopolitsku politiku. To je posljedica globalizacije ne samo svjetskog poslovanja, nego i naše vrste. Svijet je postao ne samo nedjeljiv, nego i nesavladljiv.

„Ostatak“ svijeta odnosno svijet izvan Amerike i njezinih pokorenih „saveznika“ (Kanade, UK, Australije, NZ, EU, Japana, Južne Koreje) toliko je politički, gospodarski, vojno i ljudski snažan, da ga svjetska politička manjina ne može više nadvladati.

Međutim, iako se čini, da je svijet kao cjelina postao zaštićen od gospodstva kapitala i neotrockista, ostaje pitanje oporavka naroda i zemalja, koje su zlorabljene za pobačeno kapitalističko i trockističko osvajanje svijeta. Što valja učiniti navedenim i zavedenim saveznicima kapitala i neotrockista? Posebno se to pitanje odnosi na Ameriku, koja je najviše stradala za vladavine privatnog kapitala i trockista.

Svi se navedeni narodi trebaju kao poslovne zajednice ponovo uključiti u svjetsku opskrbnu mrežu za proizvodnju dobara i pružanje usluga, koju je američka državna politika nastojala podijeliti i razbiti proizvoljnim uvođenjem gospodarskih kaznenih mjera. Nove nevoljne zemlje trebaju obnoviti i potvrditi svoje narode, kako bi oni kao obnovljeni i samosvjesni narodi mogli sudjelovati u međudržavnoj suradnji koja je spas za sve narode i za našu vrstu.

Američki se narod, We the People, treba otresti neotrockista, preuzeti svoju bogatu zemlju u svoje ruke i obnoviti je te početi ravnopravno surađivati s ostalim narodima. Vrsta se oslobađa gospodara pa će se moći posvetiti svojem pravom poslu: spašavanju sebe i života na Zemlji.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi iznenadnim napadom Hamasa iz Gaze na Izrael i ne bavi se ratom, koji je području Gaze objavio izraelski premijer i koji se sad ozbiljno vodi. Hamas je izveo udarni i iznenadan kopneni napad na Izrael za razliku od dosad uobičajenih napada jedinačnim ili malobrojnim raketama odnosno bacačkim oružjem. Napad nije bio očekivan, iako je, navodno, Egipat obavijestio Izrael, da se napad pripravlja.

Kopnena provala boraca Hamasa u Izrael je veliko poniženje za Izraelska obrambene snage (IDF) i posebice za premijera Natanyahua, iako po mnogim političarima i medijskim osvrtima krivnju za nepripravljenost Izraela za napad Hamasa nose izraelske obavještajne službe.

Kopneni napad Hamasa na Izrael prouzročio je golem broj žrtava na izraelskoj strani. Pripadnici Hamasa provaljivali su u izraelske domove i ubijali muškarce, žene i djecu. Napali su jedno okupljalište mladih ljudi i poubijali sve sudionike. Pet dana poslije provale Hamasa broj ubijenih Izraelaca i nekih tuđih državljana premašio je 1,200. Računa se da su borci Hamasa u Gazu odvukli više od 150 talaca.

Uzimanje talaca bilo je sračunato na buduću moguću razmjenu izraelskih talaca za palestinske zatvorenike ili zarobljenike. Ranije bi Izraelci pristajali, da za oslobođenje jednog ili dvojice izraelskih vojnika puste iz zatvora pedesetak palestinskih zatvorenika. (Možda su životi Izraelaca mnogo vrjedniji od života Palestinaca.) Ipak, to se ovaj put neće dogoditi.

Neposredan razlog uspješne kopnene provale Hamasa u Izrael je neizdašnost Željeznog svoda, ponosa izraelske zaštite. Željezni svod nije uspio suzbiti palestinsku kopnenu provalu. Taj pokretni sustav zračne obrane nije bio smišljen za obranu od kiše raketa ili topničkih i minobacačkih granata. Sustav je smišljen 2005. godine, a u uporabi je od 2011. godine. U međuvremenu su protivnici Izraela domislili način svladavanja tog zračnoga obrambenog sustava. Višecijevni bacači raketa koji skupno čine Željezni svod su mali bacači, kojima rakete imaju domet samo 5 kilometara. Hamas je ovaj put u 20 minuta ispalio 5.000 svojih raketa. Pod tom kišom raketa Hamas je izveo kopneni napad.

Po svemu sudeći, sadašnjemu izraelskom premijeru je sve manje stalo do zaštite Izraela. Od prosinca prošle godine obnaša svoj treći premijerski mandat. Političar Benjamin (Bibi) Netanyahu stalno se brinuo da se održi na vlasti ili da osvoji vlast. Od 1996. godine bio je premijer tri godine, a od 2009. godine obnašao je tu dužnost neprekidno 12 godina.

Politička nepostojanost u Izraelu pokazala se u brojnim parlamentarnim izborima minulih godina: Izraelci su u četiri godine pet puta pristupili izborima. Pravljene su krhke mnogostranačke vlade. Umjesto da se povuče iz politike, Netanyahu je pokazivao upornost i prkos u nastojanju da bude premijer. [Netanyahu je za povlačenje imao dobar primjer u postupku bivšeg premijera Republike Irske, Jacka Lyncha (1917.-1999.), koji je bio premijer u vremenskom rasponu od 13 godina: 1966.-1973. i 1977.-1999. godine, kad je „iz čista mira“ podnio ostavku. Lynch je tad rekao, da se Irska – koju je on uveo u Europsku ekonomsku zajednicu – u međuvremenu temeljito promijenila te da su Irskoj potrebne nove političke zamisli.]

Glede zaštite Izraela zanimljiv je vojni vijek sadašnjeg izraelskog premijera. Bio je unovačen s osamnaest godina života i služio u IDF-u šest godina, nakon čega je časno otpušten u činu satnika. Otad se bavio politikom. Mnogi drugi izraelski premijeri bili su ugledni generali i često zapovjednici stožera IDF-a ili ministri obrane: Yitzhak Rabin, najviše odlikovani general Ehud Barak ili Ariel Sharon. Shimon Perez je ranije bio zadužen za izraelsku mornaricu.

Uza sve valja dodati, ne samo to, da Netanyahu ima 74 godine života, nego i to, da je on premijer ili predsjednik stranke Likud odnosno premijer ili prvak oporbe punih trideset godina.

Novija područja zanimanja i djelovanja premijera Netanyahua su „reforma“ pravosuđa i pomirba sa zaljevskim Arapima. Premijerova reforma pravosuđa izazivala je neprekidne prosvjede od prosinca prošle godine. Reforma se sastojala od promjena u pravosudnom sustavu i u odnosu ovlasti u Izraelu, a provedena je u srpnju ove godine. Smanjene su ovlasti sudova u zakonodavnom postupku i u provjeri ustavnosti zakona. Vlada je dobila ovlast imenovanja sudaca, koja je prije pripadala parlamentu.

Drugo zanimanje i djelovanje premijera Netanyahua bilo je vezano uz pomirbu sa zaljevskim Arapima, kao nastavku pomirbe s Emiratima, Marokom, Sudanom i Bahreinom, koju je podupro američki predsjednik Trump. Premijer je bio osobno zaokupljen prvim pitanjem, jer je protiv njega vođen sudski postupak, zbog navodne kupnje naklonosti medija. U drugom je pitanju riječ o stjecanju osobnih povijesnih zasluga za dobrobit Izraela.

Iznenadan i neočekivan događaj od 7. listopada ove godine pokazuje, da je u Izraelu potrebno obaviti temeljit politički pretres. Svjetska javnost postavlja pitanje, o tomu zašto Izrael ne dopušta Palestincima, da imaju svoju državu. Postavlja se i pitanje, zašto su Izraelci susjedima i bližnjima uvijek smatrali samo druge Izraelce. Istina je, da su poslije nedavnog okrutnoga palestinskog napadaja Izraelci pretrpjeli velike ljudske žrtve, ali to ne znači da su Izraelci bili u pravu.

Pretres ne samo izraelske, ali ipak posebno izraelske politike nameću promjene koje je izazvala globalizacija naše vrste. Glede izraelskog pretresa valja reći, da se svijet silno promijenio od Šestodnevnog rata u lipnju 1967. godine. Tad su Egipat, Sirija, Jordan i Irak na izazov Izraela združeno napali Izrael, koji je ispao velikim pobjednikom rata. Izrael je tad zauzeo egipatski Sinajski poluotok, sirijsku Golansku visoravan, Pojas Gaze i jordansku Zapadnu obalu uključujući Istočni Jeruzalem.

Međutim, Izrael nije mijenjao ni svoju političku misao ni svoje strategijsko usmjerenje ni poslije rata zvanog Yom Kippur, po židovskom blagdanu Dana pomirenja, jednom od najvažnijih židovskih blagdana. Rat je obustavljen primirjem poslije posredovanja Ujedinjenih naroda, koji su poslije na Sinaj poslali svoje vojne posmatrače. Kasnije su Egipat i Izrael sklopili mir. Mir su sklopili i Izrael i Jordan, kojim je Jordan područje Zapadne obale prepustio Palestincima za uspostavu samostalne države.

Globalizacija je toliko promijenila svijet, da ni Amerika više nije to, što je nekad bila. Amerika se u sebi srozala zbog duboke podjele naroda, najezde nezakonitih useljenika, kriminala u gradovima koji vode meksički karteli, propadanja školstva, opće skupoće, pomora mladih ljudi od prekomjernog uzimanja narkotika, opće zbrke u politici i izlišnog nastojanja neokonzervativaca da obnove hegemoniju SAD i kozmopolitskog kapitala. Državni dug SAD premašio je 33 trilijuna dolara, a godišnje kamate na dug veće su od američkog vojnog proračuna. SAD više nisu pouzdan saveznik. Sve države trebaju svoje saveze zamijeniti dvostranom suradnjom. Za taj prelazak političari trebaju postati državnicima: jaka sila nije zamjena za dobru politiku.

Continue Reading

Odnosi među narodima svijeta su u velikoj preobrazbi. U najmanju ruku, od jednostožernog svijeta stvara se višestožerni. Usto se čini, da prestaje predvodništvo bijelog čovjeka, koje je u vrsti trajalo od vremena drevne Grčke. Možda se pred našim očima gasi kapitalizam, a možda i civilizacija kao sustav vladavine vrstom, u kojemu životne zajednice ne vladaju i ne smiju vladati same sobom.

Sadašnju civilizaciju nazivamo kapitalizmom. U njoj je vlast vezana uz gotov novac ili uz digitalne bankovne zapise. Novac ili kapital potpuno nadzire politiku, gospodarstvo, zaštitu i ideologiju. U ranijim civilizacijama nad ideologijom je bdjelo svećenstvo, a u kapitalizmu to čine plaćeni mediji te plaćene zaklade i udruge.

Donedavno je najviše kapitala bilo nakupljeno u SAD. Povijest zapadnog kapitalizma zabilježila je četiri kola nakupljanja kapitala: (1) u sjeverno-talijanskim gradovima i na Jadranu u 15. i 16. stoljeću; (2) u Nizozemskoj u 17. stoljeću; (3) u Engleskoj u 18. i 19. stoljeću; te (4) u Americi u 19. i 20. stoljeću. U sva četiri kola nakupljanja kapitala bila je uključena i Dijaspora, jer se Židovi zbog progona i prisilne selidbe nisu pouzdavali u nekretnine i tvarnu proizvodnju, nego u zlato i novac te u rijetke proizvodne vještine. (Sad i Zapad štuje Zlatno tele.)

SAD su uspjele zavladati svijetom uporabom nakupljenog novca; vođenjem nacionalne politike i međunarodnih ustanova putem potkupljenih političara; uporabom američke vojne sile; i nametanjem liberalizma kao svjetske ideologije. SAD su 1950. godine imale 50% svjetske industrijske proizvodnje. Na drugoj strani svijeta te godine – zahvaljujući kolonijalizmu 19. stoljeća – Indija i Kina imale su skupa 8% industrijske proizvodnje. Stoga se najnovije razdoblje kapitalizma naziva Američkim stoljećem. Razdoblje od konca Prvoga opijumskog rata 1842. do Revolucije 1949. godine Kinezi nazivaju Stoljećem poniženja. (Godine 1820. Kina je imala 32%, Indija 16%, a SAD 2% svjetske industrije.)

Imajući u vidu četiri izvora javnog utjecaja (politiku, gospodarstvo, vojsku i ideologiju) američko predvodništvo nije izviralo samo iz vojne sile, nego i iz kupljene politike, novca i iz liberalizma kao „obvezujuće“ svjetovne vjere.

Poslije Drugoga svjetskog rata SAD su podupirale dekolonizaciju, kako bi prodrle u zatvorena i odvojena kolonijalna tržišta europskih sila. Poslije propasti europskog komunističkog bloka SAD su se prihvatile globalizacije poslovanja, ali su nehotice i nepovratno globalizirale i našu vrstu, kojoj ne odgovara kapitalističko nadmetanje, nego poslovna suradnja naroda.

Globalizacija poslovanja ima više posljedica. Prvo, rat je postao neumjestan i očito štetan, što pokazuje sadašnji Rat za Ukrajinu. Drugo, politička nametljivost se ubrzano povlači pred suradnjom država i naroda, o čemu svjedoči proširenje BRICS-a. Treće, liberalizam kao ideologija nije općenito prihvatljiv, jer mnogi narodi čuvaju svoju političku i ljudsku baštinu. Četvrto, tehnologija je jedan od glavnih čimbenika napretka naroda i cijele vrste.

Napredak gospodarstva ovisi o raspolaganju novcem i o ulaganju nakupljenog novca te o znanju i tehnologiji. Novi novac nastaje ili uporabom postojećeg novca ili radom, znanjem i prodajom sirovina. Napredak tehnologije počiva na znanosti i na zbiljskim istraživanjima za proizvodnju, a nova tehnologija pruža mogućnost smišljanja novih proizvoda, što je činilo srž kapitalističkog gospodarstva.

U minulom desetljeću u zapadnom gospodarstvu došlo je do financijalizacije poslovanja proizvodnih korporacija, po kojoj se više novca slijeva u korporacije putem financijskih zahvata, nego ulaganjem novca u nove proizvode. Financijski upravitelji korporacija, a ne stručni tvorci proizvoda imaju „posljednju riječ“ u smišljanju novih proizvoda. (Primjer za to su nevolje sa zrakoplovom Boeing 737 MAX.)

Ako se stanje gospodarstva u različitim zemljopisnim dijelovima svijeta ne prosuđuje po financijskim zahvatima i po stvaranja novog novca putem uporabe već nakupljenoga, nego po stvaranju novog bogatstva radom te razvijanjem i uporabom nove tehnologije, lako se uviđa, da već teče prevrat ili revolucija u stvaranju bogatstva naroda. Na istočnoj polukugli Zemlje stvara se golemo novo bogatstvo, a države zapadne polukugle sve se više zadužuju. Od američkog državnog duga, koji je veći od 33 trilijuna dolara 40% otpada na deset azijskih država, koje su među dvadeset najvećih vjerovnica SAD. (Američka Državna riznica bi svoja dospjela dugovanja po državnim obveznicama mogla Kini platiti u zlatu.) Azija ima i novac i tehnologiju.

Azija je postala sredinom svijeta, jer se u njoj sve više radi i proizvodi te jer se u njoj tehnologija burno razvija. Nije riječ samo o Kini, nego i o Japanu, Rusiji, Južnoj Koreji, Indiji i Tajvanu. Mnoge azijske zemlje su bogate energentima i rudnim blagom, posebice u kovinama, koje rabi „zelena“ energetika. Došlo je do burnog napretka gospodarstava Azije i Globalnog juga te do razmjernog nazatka Zapada i do ugroze američkog „predvodništva“ u svijetu.

Jedna od posljedica sadašnjeg svjetskog prevrata koji je u tijeku je to, da sve više zemalja uistinu vodi samostalnu politiku, što se očitovalo u proširenju BRICS-a. Države kao što su Saudijska Arabija, Egipat, Iran, Etiopija i Emirati ili imaju samopouzdanje zbog svojega prirodnog blaga odnosno položaja ili će uživati zaštitu utemeljiteljica BRICS-a. Valja očekivati, da Japan i Južna Koreja uskoro prihvate, da su dijelovi Azije i da počnu voditi samostalnu vanjsku politiku, kao što takvu politiku među zapadnim zemljama već vode Turska i Mađarska. Nizozemske i južnokorejske tvrtke su presite američkih gospodarskih kazni Kini, koje štete njima, a ne SAD pa se te korporacije nastoje vratiti na kinesko tržište.

Amerika je na jačanje gospodarstava Azije i Globalnog juga odgovarala ne samo gospodarskim kaznama, nego i političkim pritiskom, prijetnjom vojnog napada i ideološkim potkopavanjem. Rusija, Kina, Sjeverna Koreja, Venezuela, Iran, Kuba, Afganistan i niz afričkih država su godinama pod kaznama. Međutim, političke i gospodarske kazne nisu slomile rusko gospodarstvo, koje je postalo najvećim europskim gospodarstvom niti su omele Kinu, da napravi tehnološki proboj čak i u proizvodnji poluvodiča i u komunikacijama.

U SAD se gomilaju političke, gospodarske, sigurnosne i ljudske nevolje: državne granice su nezaštićene; vlada opća skupoća; kriminalitet buja u velikim gradovima; vojska nema dovoljno novaka; mladi ljudi nerado stupaju u policiju, zbog veće sudbene brige za prijestupnike, nego za žrtve prijestupa; sto tisuća mladih ljudi umire godišnje od prevelikog uzimanja narkotika, najviše fentanila, koji je pedeset puta opasniji od morfija; vanjska politika SAD se sastoji u prijetnjama i izricanju kazni nepoćudnim državama; SAD su u sebi politički toliko podijeljene, da se protiv jednog od dvojice glavnih predsjedničkih kandidata vode sudbeni postupci, a protiv drugoga kongresna istraga. Amerika ne može više upravljati ni sama sobom, a kamoli predvoditi svijet.

Continue Reading

Početkom travnja ove godine francuski predsjednik  Emmanuel Macron bio je u trodnevnom službenom posjetu Kini i to u pratnji predsjednice Europskog povjerenstva Ursule von der Leyen i više od pedeset francuskih gospodarstvenika. Predsjednik Ši Đi Ping imao je s predsjednikom Macronon odvojen višesatni razgovor. Svrhom Macronova posjeta bili su rast, razvitak i jačanje francusko-kineske suradnje. Macronov posjet uspio je u svakom pogledu.

Nepuna tri mjeseca kasnije u samo šest tjedana vojska je preuzela vlast u Nigeru i u Gabonu, nekadašnjim francuskim kolonijama, u kojima se govori francuski. Ako će uistinu doći do rasta, razvitka i jačanja francusko-kineske suradnje, postavlja se pitanje, čemu Francuskoj služi upletanje u poslove zapadno-afričkih zemalja te održavanje sigurnosnog i gospodarskog nadzora nad njima. Francuska od takva pristupa trpi samo političku i financijsku štetu.

Francuski politički zabačaj do Kine ili do neke druge daleke zemlje nije prvi takav primjer francuske političke strategije i političke misli. Početkom šesnaestog stoljeća Francuska je bila u teškom stanju. Nakon što je imala ozbiljnih okapanja s Engleskom, prvo u Stogodišnjem ratu (1337.-1453.), koji se vodio u Francuskoj pa ponovo u Ratu za Flandriju (1523.-1526.), Francuska je po običaju stalno ratovala, najčešće protiv Habsburga na više strana u Europi. Ti ratovi koje je obično gubila iscrpljivali su Francusku. (Godine 1453. sultan Mehmed II Osvajatelj zauzeo je zauvijek Carigrad.)

Priklješten sa svih strana francuski kralj Franjo I (François) vinuo se prema dalekoj Turskoj, kojom je vladao Sulejman Veličanstveni. Godine 1536. napravljen je francusko-turski savez, kojim je Francuska dobila isključivo pravo trgovine s Turskom, tako da su i europski kupci i europski prodavatelji morali uzimati francuske trgovce kao posrednike. Godine 1543. znameniti osmanski admiral Hajrudin Barbarossa zimovao je sa svojom mornaricom u Toulonu u Francuskoj, nakon što je nekažnjeno opljačkao zapadnu obalu Italije i obližnje velike otoke.

Ljudevit XIV (Louis, 1638.-1643.-1715.) je 1685. godine stisnuo na daljinu ruku Kini. Prije toga francuska je doživjela financijski slom zbog kraljevskog rasipništva i neprestalnog ratovanja. Mnoge pokrajine bile su ostale bez hrane, jer francuski zakoni nisu dopuštali prijevoz žita iz okruga u okrug. Stanje je bilo tako teško, da je poslije smrti kardinala Julesa Mazarina Ljudevit vladao bez glavnog ministra. Vlast je prepustio ekonomistu Jean-Baptiste Colbertu (1619.-1669.-1683.), ministru pomorstva i kolonija.

Colbert je uredio državne financije; zabranio je uvoz stakla dok se Francuzi nisu dokopali tuđe tehnologije za izradbu stakla (Murano) i velebno opremili Dvoranu zrcala u Versaillesu; te dao dopusnicu za proizvodnju porculana čovjeku, „koji je proputovao svijet, kako bi otkrio tajnu pravljenja porculana“. Dvije godine poslije Colbertove smrti Ljudevit XIV je opremio tri broda suvremenom zapadnom opremom za astronomiju i moreplovstvo te ih uputio s pet matematičara isusovaca u Kinu, kamo su stigli 1688. godine i stupili u službu kineskog dvora. Proizvodnja znamenitog porculana Sèvres počela je drugdje 1740. a u Sèvresu 1756. godine. (Godine 1688. Englezi i Francuzi izveli su u Engleskoj Slavnu revoluciju i s vlasti uklonili lozu Stuarta.)

Charles de Gaulle (rođen 1890, privremeni premijer 1944-1946, predsjednik od 1959. do srpnja 1969, preminuo 1970) je kao predsjednik preuzeo Francusku u teškom stanju. Francuska je izgubila Indokinu 1954. godine, a u Alžiru je već dugo ratovala. Godine 1956. doživjela je težak i sramotan poraz na Sueskom kanalu, kad su Izraelci, Francuzi i Britanci napali Egipat Gamala Abdela Nasera (1918.-1956.-1970.). (Tad je SSSR ugušio ustanak u Mađarskoj.) De Gaulle je preuzeo predsjedanje Francuskom u vrijeme najtežeg gospodstva Amerike nad polovicom svijeta.

General de Gaulle se znao vinuti izvan atlantskog svijeta. On je stavio francusku vojsku izvan zapovjedništva NATO-a, zbog čega je glavni stan NATO-a premješten u Bruxelles. Posjetio je Indokinu, kako bi ondje uspostavio suradnju i došao na vrata Kine, koju je priznao i s kojom je uspostavio diplomatske odnose. General je posjetio i SSSR, a govorio je o Europi od Atlantika do Urala. Uspostavio je francusku financijsku neovisnost. Jedan njegov ministar napisao je knjigu „Američki izazov“, u kojoj je zagovarao gospodarsko i tehnološko osamostaljenje Europe.

General de Gaulle je naprasno napustio položaj predsjednika nakon neuspjelog napadaja na njegov život, u koji je bio upleten general Raoul Salan i nakon podignute pobune u Parizu u ljeto 1968. godine. Ipak, u veljači 1969. godine novoizabrani američki predsjednik Richard Nixon posjetio je predsjednika de Gaullea i raspitivao se za francusku politiku prema Kini i SSSR-u. Nixon i de Gaulle su zajedno izjavili, da su narodi važniji od tržišta. Obojica su zasmetala međunarodnom kapitalu.

Vrijeme poslije de Gaullea obilježeno je preobrazbom kolonijalizma u neokolonijalizam, koji se ne vodi vojnim, nego gospodarskim sredstvima. Kolonijalizam je služio državama, a neokolonijalizam kapitalu.

Sadašnje stanje Francuske slično je stanju za vrijeme Treće republike prije de Gaullea. SAD gospodare Europom. EU je slaba. Gospodarstvo joj kopni, a ona treća tržišta olako prepušta Kini, koja je najveća industrijska i trgovinska sila te koja tehnološki brzo napreduje. Francusku more veliki državni dugovi, a silno useljavanje uništava nacionalnu koheziju. Dugotrajan Rat za Ukrajinu donio je poseban teret Francuskoj i cijeloj EU.

Macron se također vinuo iz Europe (i Afrike), rukujući se s Kinom preko pola svijeta, kojemu je sad sredina u Aziji. Francuska i Kina potpisale su brojne sporazume o suradnji u području prijevoza, energetike, poljoprivrede, trgovine, znanosti i kulture. (Napravit će se novi proizvodni pogon u postojećoj tvornici zrakoplova Airbusa u Tianjinu, kojim će se uskoro udvojiti proizvodnja zrakoplova A320. Francuzi će praviti nuklearne elektrane u Kini. Korporacija Suez će u Kini naveliko odsoljavati vodu.) Predsjednik Macron je izjavio, da se EU ne bi smjela upletati u kinesko-američki prijepor oko Tajvana, a predsjednik Ši je naglasio, da Francusku želi izbaviti od američke hegemonije.

Usto, Francuska se nastoji približiti BRICS-u. Ona je mjesec dana prije zasjedanja BRICS-a u Johannesburgu izrazila pripravnost za sudjelovanje na zasjedanju, ako bude pozvana. Ipak, članice BRICS-a nisu uputile poziv Francuskoj, očito smatrajući da bi takav događaj bio preuranjen. Francuska je članica NATO-a, koja prema tom savezu ima političke obveze i ne može punom snagom sudjelovati u stvaranju novog geopolitičkog okoliša za čim ide BRICS, čije djelovanje je sračunato na oslobođenje svijeta od američke hegemoniji i oslobođenje naroda od političkih aktivista, koji pomažu kapitalu da vlada narodima.

Macron hrabro mijenja francusku geopolitiku tijekom drugog mandata, a ne kao de Gaulle od početka vladavine. De Gaulleov potez s NATO-om mogao bi biti primjer Macronu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi nedavno održanim sastankom zemalja BRICS-a. Pristup geopolitici koji su pokazale članice BRICS-a otvara pitanje: Može li se svijet predvoditi bez vlasti, jer je Kina jasno rekla, da – kad na nju za to dođe red – ne želi uzeti svjetsku vlast u svoje ruke, iako se čini da je Kina primjeren predvodnik za svijet? Pitanje je, može li kineski pristup donijeti dobrobiti svijetu i jedinačnim narodima.

Na zasjedanju BRICS-a najveću pozornost privuklo je izlaganje kineskog predsjednika Ši Đin Pinga. Ši je izlaganje posvetio ulančanim pitanjima: (1) proširenju BRICS-a, (2) novom uređenju međudržavnih odnosa i (3) dedolarizaciji (oddolarenju) trgovine, ulaganja i novčanih pričuva.

Predsjednik Ši je veliki pobornik širenja BRICS-a. Po njemu, nije riječ samo o okupljanju gospodarskih snaga, nego i o svjesnom uređivanju svijeta, u koji će biti usađene čestitost i pravednost te o borbi protiv uspostavljene svjetske hegemonije. U tomu je i temeljna značajka kineskog pristupa svjetskim poslovima. Širenje BRICS-a je prigoda, da se nadvlada uobičajeno, prijeglobalno shvaćanje političke vlasti te da se stvori skladan i pravedan geopolitički okoliš. Predsjednik Ši je izjavio, da hegemonija nije u DNA Kine.

Rusija i Kina su oduvijek zagovarale proširenje BRICS-a, a sad se njihove nade ostvaruju. Njihov usklađeni napor za širenje udruge BRICS je snažan odgovor sadašnjoj prevazi Zapada unutar svjetskih ustanova.

Zajednički napor Kine i Rusije ima svoje korijene u njihovim vlastitim kušnjama, koje su bile označene teškim sankcijama protiv rusko-kineskog ortaštva unutar udruge BRICS, kao znaka strategijske neovisnosti tih zemalja na svjetskoj pozornici.

Kina je odana uporabi diplomacije , suradnji i međusobnom uvažavanju država. Nije riječ o Šijevoj odvojenoj tvrdnji, nego o izvedenici iz načela, koja određuju ukupnu kinesku vanjsku politiku i o postavljanju strategijskog uporišta za stvaranje zajedničke budućnosti naroda svijeta. (Kinezi smatraju da su narod, a Amerikanci da su „društvo“.)

Vrijeme i mjesto Šijeve objave imaju golemo značenje. Ši želi uspostaviti smislen dijalog među zemljama u razvitku pa naglašava, da se Kina odlučila za suradnju, a ne za suparništvo. Po Šiju, Kina je odlučna nadići uobičajenu igru na „zbroj ništa“, u kojoj jedan dobije toliko, koliko drugi izgubi.

Kineski pristup potaknut je željom za stvaranje skupnog blagostanja. Svojim izlaganjem kineski je predsjednik znatno utjecao na smisao i sadržaj slijednih izlaganja na Zasjedanju. Šijeve riječi odzvanjaju naširoko. One razglašavaju odlučnost Kine, da njeguje skladan suživot unutar višestožernog svijeta u vrijeme kad u međunarodnim odnosima prevladavaju geopolitičke podjele i suprotstavljanje sila. Šijeve tvrdnje su poziv na suradnju i one očituju vjeru Kine, da se put naprijed može krčiti diplomacijom suradnje na načelima pravednog razvitka.

Po Šiju, udruga BRICS je sredstvo širenja zamisli o suradnji utemeljenoj na odbacivanju hegemonizma, što povećava odgovornost Kine. BRICS je radionica ili vježbaonica uspostave novih, pravednih odnosa među državama i narodima.

To viđenje ne uključuje samo pravedan gospodarski rast, nego i zametanje i rađanje svjetske zajednice, koja cijeni suradnju i skupni napredak, jer se svijet suočava sa složenim izazovima, ali i s povoljnim mogućnostima. Šijevo stajalište određuje smjer djelovanja Kine u oblikovanju geopolitičkih odnosa, za koje se očekuje da budu pravedni i izdašni.

Kina i Rusija su otvorile novi strategijski put u okviru BRICS-a, kako bi ojačale suradnju zemalja u razvitku. Rusko-kineska očekivanja za proširenje BRICS-a više su od diplomatske sheme. Ona su domišljeno suprotstavljanje neravnoteži, koja se zadržava u načinu upravljanja svijetom. Posao Kine i Rusije zasjenjen je američkim kaznenim mjerama koje su nametnute tim zemljama.

To „kažnjeničko“ iskustvo omogućilo je, da se u Kini i Rusiji iskuje zajedničko uvjerenje, da višestožerni svijet traži višestrukost utjecaja i uklanjanje uvriježenih ideoloških zamisli koje dolaze od Zapada. Zajedničko nastojanje za proširenje BRICS-a u biti je poziv na okupljanje za stvaranje protivteže u međunarodnim odnosima, koja će u njih unijeti nove perspektive i ubrizgati novu snagu. (Nije riječ o suprotstavljanju BRICS-a Skupini Sedam, nego američkoj hegemoniji.)

Dok Kina i Rusija djeluju kao ortakinje, proširenje BRICS-a pruža primjer njihove diplomatske suradnje i njihove odlučnosti u promicanju višestožernog svijeta. To proširenje je duboko ukorijenjeno u zajednička nastojanja naroda koji sastavljaju BRICS. Ono ima mogućnost i sposobnost uklanjanja gospodstva Zapada te uspostave pravednih i obuhvatnih svjetskih političkih odnosa.

Tijekom minulih desetljeća presudan utjecaj u svijetu imale su zapadne sile, koje su čvrsto nadzirale međunarodne ustanove i zamisli o upravljanju svijetom. Ipak, već je nastupila promjena pa proširenje BRICS-a služi kao putokaz u preobrazbu geopolitike. To proširenje je snažna jeka glasa mnoštva naroda, koji žele iznova odrediti svoju ulogu u svijetu. Proširenje BRICS-a će dokrajčiti zapadnu hegemoniju.

Prvi korak u tom poslu je dedolarizacija. Kina i Rusija promiču svrgavanje dolara pa su SAD nametnule sankcije Kini. Rusija je otprije predmet zapadnih sankcija, koje sežu od smrzavanje ruskih dolarskih pričuva preko isključenja ruskih banaka iz mreže SWIFT do zabrane izvoza ruske nafte i ruskog gnojiva. To je potaknulo Rusiju da zagovara dedolarizaciju. Međutim, mogućnost izricanja kazni ne odnosi se samo na Rusiju pa su se mnoge zemlje u razvitku odazvale ruskom pozivu, jer bi i one mogle podijeliti sudbinu Rusije. Kaznene mjere protiv Rusije potaknule su stvaranje pokreta za dedolarizaciju.

Porast dolarskih kamata iznio je na vidjelo raznolike pobude. Neke zemlje žele ograničiti uporabu dolara unutar svojih gospodarstava kao obranu od financijske neizvjesnosti. Druge se nastoje osloboditi izvanprostornog dosega američkog zakonodavstva, koje upreže dolar u nametanje globa i kazni (sankcija) na tuđem prostoru.

Nastojanje da se umanji uloga dolara došlo je od Rusije, koja sad Kini prodaje naftu i plin u renminbijima. Svrgavanje dolara s njegova istaknutog položaja kao svjetskoga pričuvnog novca svakim danom postaje lakše.

Proširenje BRICS-a omogućuje, da dodatne zemlje svoje novčane pričuve drže u više moneta, uključujući europsku, kinesku i druge, ohrabrujući sve zemlje da čuvaju više vrsta novca, čime smanjuju ovisnost o dolaru.

Kina već djelatno pravi ugovore o zamjeni novca s drugim zemljama, što im omogućuje da plaćanje obavljaju izravno u svojem novcu. Takvi novčarski ugovori smanjuju potrebu za dolarom kao razmjenskim sredstvom i promiču uporabu ostalih vrsta novca.

Širenjem BRICS-a uporaba dolara će se smanjivati. Trgovinske kuće koje budu poticale razmjenu s plaćanjem u ostalim vrstama novca postupno će smanjivati kolanje dolara u međunarodnoj trgovini. Stvaranje pouzdane financijske podloge za razmjenu u ostalim vrstama novca je bitno. To uključuje uspostavu sustava poravnavanja i uspostavu zakonodavnog okvira, koji će poticati povjerenje u ostale vrste novca.

Ako se nastavi internacionalizirati i ako postane šire prihvaćen u trgovini, ulaganjima i pričuvama, kineski renminbi može postati održljivom inačicom dolaru. Usto, mnoge zemlje bi rado vidjele, da Kina preuzme novčarsko gospodstvo u svijetu. Međutim, Kina ne želi uspostavljati hegemoniju pa će najvjerojatnije budući novac BRICS-a – kad god bude uveden – postati najvažnijom monetom, koju će nadzirati svi narodi BRICS-a.

Narodi BRICS-a će skupno promicati rast svojih gospodarstava i usklađivati napore za širenje uporabe vlastitog novca u međunarodnoj trgovini. Takvo jedinstvo može ubrzati odmak od dolara.

Očito je, da su zapadne sile bile neugodno iznenađene i zapanjene rezultatima zasjedanja BRICS-a. Nekoliko dana poslije svršetka Zasjedanja došla su prva službena priopćenja zapadnih sila. Sva u jedan glas govore, da zapadne sile ne osporavaju drugim zemljama mogućnost i pravo, da se slobodno udružuju ili da stvaraju ortaštva. Sva priopćenja naglašavaju, da SAD, EU, UK i druge zapadne sile i same surađuju sa svim zemljama svijeta.

Takva blaga priopćenja pokazuju da su zapadne sile – bez obzira što snuju – dobro potresene ishodom zasjedanja BRICS-a u Johannesburgu. Čini se, da je dojam na Zapadu tako dubok i snažan, da se s pravom može pitati: Hoće li SAD početi same odustajati od svoje hegemonije i zamjenjivati je ortaštvom? Višestožerni će svijet neizostavno biti zamijenjen jednostožernim. Ako se rat gubi, dobro ga je čim prije zaustaviti.

Continue Reading

Predmet ovog osvrta je pitanje smisla sklapanja saveza unutar globalizirane vrste te nevolja i muka koje donose sklapanje i razvrgavanje saveza.

U običnom ljudskom životu postoje vjernost i nevjernost odnosno trajno poštivanje i razvrgavanje osobne sveze, ortaštva, braka i prijateljstva, kojemu ljudi često iz nužde pribjegavaju zbog slabe potpore obitelji ili čak zbog propasti obitelji u kojoj je osoba rođena.

Ovaj osvrt se bavi političkim suvezništvom odnosno stvaranjem političke sprege dviju ili više država. Postoje javni i tajni politički savezi. Postoje prigodni i trajniji politički savezi. Postoje „strategijski“ savezi.

Sklapaju se središnji i dvostrani ili dvojni savezi pa u savezima mogu postojati središnja i zrcalna simetrija ili jednakomjernost. Zrcalna simetrija se veže uz dvojne ili dvostrane saveze, a središnja uz višestrane ili „multilateralne“ saveze. Međutim, u dvojnim savezima može postojati i asimetrija ili nejednakomjernost, pri čemu jedna strana odnosi političku prevagu nad drugom. Obično jača strana budućeg saveza iznuđuje savezništvo, jer od toga ima više koristi. U središnjim savezima kao što su NATO i EU uloga brojnih slabijih zemalja je obično zanemarljiva.

Hegemonije su jedna vrsta saveza, u kojima hegemon ili središnja sila pruža „zaštitu“ ostalim državama, a zauzvrat dobiva posluh. U hegemoniji središnja sila prepušta „zaštićenim“ državama vođenje unutarnje politike, ali ona potpuno nadzire vanjsku politiku svih okupljenih država. Carstva se razlučuju od hegemonija po tomu, što središnja vlast potpuno nadzire osvojeni prostor i sve vidike vlasti: politiku, gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja.

Spomenut ću i poseban engleski odnosno britanski otprije ustaljen način pristupanja savezima. Budući da su se Englezi zdušno brinuli, da se u Europi ne pojavi jaka sila koja bi mogla ugroziti Otok, oni su redovito stupali u europske ratove na strani slabijeg saveza. Tako su Englezi stupili u Rat za španjolsku baštinu (1701.-1714.), Rat za bavarsku baštinu (1778.-1779.) ili u Rat za Poljsku (1939.), što je izazvalo njemački napad na Otok.

Navest ću neke primjere saveza. Nakon triju međusobnih pomorskih ratova (1652-54, 1665-67, 1672-74) Engleska i Nizozemska su 1688. godine zajednički izvele Slavnu revoluciju u Engleskoj, kojom je s vlasti uklonjena (škotska) loza Stuarta. Taj privremeni savez nije spriječio Britaniju da ponovo ratuje s Nizozemskom (1780.-1784.), na strani koje su bile Francuska i Španjolska. Britanija je tako pobijedila i Francusku pet godina prije Revolucije 1789. godine. Uoči Američke revolucije napravljen je Francusko-američki savez, koji je pomogao Americi da ukloni vlast engleske krune. Međutim, 1783. godine Englezi i Amerikanci su napravili protivfrancuski savez, kojim su izigrali Francuze i uklonili ih iz Kanade.

Vrijedan spomena je i Francusko-ruski savez sklopljen 1894. godine poslije uklanjanja Bismarcka s mjesta carskog kancelara, kojim je Francuska uvukla Rusiju u rat protiv Drugoga njemačkog carstva u Prvomu svjetskom ratu. Neobičan, tajni sporazum sklopljen je 1912. godine između obavještajnih službi Francuske i Britanije, po kojemu se Britanija obvezala stupiti u rat protiv Njemačke, ako Njemačka napadne Francusku. Britanska vlada je za taj obvezujući sporazum doznala tri tjedna, a Parlament samo dva dana prije početka rata. Britanija nije bila pripravna za rat pa su se u rat javljali nevješti dragovoljci, koji su listom izginuli u francuskim rovovima. Između Njemačke i Sovjetskog Saveza sklopljena su dva sporazuma: (1) Sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji u Rapallu 1922. godine i (2) Sporazum Molotov-Ribbentrop 1939. godine o„izostanku međusobnog napadanja“ ili o podjeli Poljske.

Vrijedno je spomenuti neke saveze, koje su SAD sastavile poslije Drugoga svjetskog rata. To su svakako Five Eyes (1946.), obavještajni savez pet zemalja engleskog govornog područja; NATO (1949.); SEATO (1954.) za Jugoistočnu Aziju; CENTO ili Bagdadski savez (1955.); QUAD (obnovljen 2017.), koji u „sigurnosni dijalog“ povezuje SAD, Japan, Indiju i Australiju; pobačene trgovinske sporazume TTP za Aziju i omeđivanje Kine te TTIP za Europu i omeđivanje Rusije; te svakako vjerolomni projekt neprestanog širenja NATO-a na istok Europe (te možda u Afriku i Aziju).

Velika uključenost SAD u saveze nosi pitanje: U koliko su saveza sad upregnute Rusija i Kina? Ni u jedan. Tijesna sprega Rusije i Kine nije savez, a pogotovo ne vojni kako tvrdi 38.-godišnji Vivek Ramaswamy, izgledan republikanski predsjednički kandidat za izbore 2024. godine. (Izgleda da je riječ o geopolitičkoj geometriji!) Sprega Rusije i Kine je „strategijsko ortaštvo“. To što povezuje Rusiju i Kinu nje njihov savez, nego opći uspon Azije, koja uključuje i Indiju, srednjoazijske države, Indoneziju, Iran, Saudijsku Arabiju, ostale zemlje Zaljeva i neke druge države Azije. Ortaštvo Rusije i Kine počiva na njihovu položaju općih svjetskih velesila.

Nedavno zasjedanje BRICS-a i brojni vojni udarci u Africi pokazali su, da se svijetom širi novo geopolitičko ozračje. Kina u geopolitiku unosi novi sustav vrijednosti. Kina u geopolitici postupa i geopolitici pristupa tako, kako je geopolitici pristupala u svojoj višetisućljećnoj povijesti.

Golema većina ocjenitelja povijesti i sadašnjosti te prosuditelja budućnosti živi u prošlosti i u ranije smišljenim geopolitičkim teorijama ili domišljajima (spekulacijama). Oni gube iz vida činjenicu, da je naša iznimna, ali razmetna vrsta zauvijek globalizirana. Pravi smisao globalnosti vrste je u tomu, da se vrsta treba ponašati kao cjelina, kao organizam, u kojemu svaki narod ima posebnu zadaću, koja treba biti podređena usklađenom djelovanju vrste kao cjeline. (Život se javlja samo u organizmima, koji imaju mnogo organa, koji usklađuju svoje djelovanje dok organizam traje.)

Globalizacija prihvaća različitost, ali zapovijeda uključenost. Ona ne zapovijeda poravnavanje i ne traži isključivanje. Savezi povezuju jedne države, ali isključuju druge, protiv kojih su kratkovidni savezi obično upereni.

Savezi unose razdor u vrstu, koja bi trebala biti homogena ili u sebi sljubljena. Savezi su sračunati na stvaranje gospodara, a vrsti ne treba ničije gospodstvo, koje će joj određivati što joj je činiti. Vrsta se treba sama prilagođivati okolnostima i podređivati poslu, koji je čeka kao vrstu i koji mora obavljati, ako želi trajati. Gospodstvo je samo po sebi ispraznost ili taština svijeta.

Mnogo je posla, koji čeka vrstu. Vrsta se prvo mora duševno liječiti, jer je izostanak odgoja u vrsti poremetio duše. Vrsta iz sebe mora ukloniti poticanje na rat i u se usaditi mirotvorstvo. Mora obnoviti obitelj i početi cijeniti domoljublje. Svaki čovjek mora raditi. Vrsta mora postati skromnija i u zadovoljavanju potreba. Mora očistiti i pošumiti Zemlju. Mora popraviti i obnoviti klimu. Ipak, povrh svega svaki čovjek treba biti zadovoljan svojim životom, dok mu život traje. Zadovoljstvo životom dolazi od dobro obavljenog posla. „Žetva je velika, a radnika je malo!“

Continue Reading

U ovom osvrtu iznijet ću svoj dojam o nedavnom 15. zasjedanju BRICS-a održanom u Johannesburgu. Ono je izazvalo iznimnu pozornost čak i zapadnih medija.

Do početka kolovoza ozbiljno se nagađalo o mogućem uhićenju Vladimira Putina u Južnoafričkoj Republici, temeljem tjeralice Međunarodnog kaznenog suda u den Haagu. Kako bi uklonio sigurnosne muke svojim domaćinima, predsjednik Putin je na vrijeme objavio, da će se sudionicima obratiti vidnim ili prividnim (virtualnim) načinom i da će ga na Zasjedanju predstavljati ministar Sergej Lavrov.

Par dana prije Zasjedanja došla je podvala nekih indijskih medija o tomu, da indijski premijer neće osobno, nego vidnim načinom sudjelovati na sastanku, jer je tobože nezadovoljan velikom važnosti, koju u BRICS-u ima kineski predsjednik. Ipak, Narendra Modi je osobno nazočio sastanku, uživao je u Johannesburgu u spuštanju indijske svemirske letjelice Chandrayaan-3 na Mjesec te imao uspio dvojni sastanak s kineskim predsjednikom Ši Đin Pingom posvećen graničnom pitanju njihovih zemalja.

Zasjedanje BRICS-a održano je u Africi i de facto je šutke bilo posvećeno Africi, u kojoj se vodi i dobiva borba dviju skupina zemalja za utjecaj u svijetu. Na Zasjedanje je bio pozvan velik broj država, a nazočio mu je velik broj državnih poglavara. Prije Zasjedanja četrdeset zemalja izrazilo je želju da pristupi BRICS-u, a dvadeset dvije zemlje su bile podnijele molbu za pristup toj udruzi država. Šest zemalja (Egipat, Etiopija, Argentina, Saudijska Arabija, Iran i Ujedinjeni Arapski Emirati) dobilo poziv da pristupe BRICS-u na Novu godinu 2024.

Mene se posebno dojmilo prirodno, neusiljeno i prijateljsko, ali svečano ozračje Zajedanja, čemu je znatno pridonio domaćin, predsjednik Cyril  Ramaphosa. Takvo ozračje dolazi od uvjerenja dosadašnjih i budućih članica BRICS-a da su na dobrom putu u budućnost vrste.

Takvo je ozračje u velikoj opreci s ozračjem na zasjedanjima Skupine Sedam (G7) i Skupine Dvadeset (G20). Sastanci G7 su mjesta prijetnji i kažnjavanja. Na prošlom sastanku G7 u svibnju ove godine u Hirošimi u Japanu, kojemu je nazočio i američki predsjednik Biden, doneseno je deseto kolo kazni protiv Rusije, kojemu je svrhom bilo „izgladnjeti ruski ratni stroj“.

Sastanci G20 su izgubili smisao, jer toj skupini pripadaju mnoge zemlje koje imaju međusobno oprečan pristup vanjskoj politici (Rusija-EU, SAD-Kina, BRICS-G7). Na prošlogodišnjem zasjedanju G20 na Baliju u Indoneziji nije donesena zaključna izjava.

Svi sastanci na vrhuncu na kojima sudjeluju SAD upropaste se time, što SAD uvijek trebaju imati bar jednog vanjskog neprijatelja. (Na tomu se u SAD stvara unutarnje dvostranačko suglasje ili konsenzus.)

Velika opreka između BRICS-a i G7 je ponajprije u tomu, što Zapad tišti teška baština kolonijalizma i neokolonijalizma, a sve zemlje BRICS-a su bile tragične žrtve kolonijalizma i imperijalizma. Glede SAD nije riječ samo o baštini neokolonijalizma, nego i o neprestanom političkom, vojnom i obavještajnom intervencionizmu, upletanju u unutarnje poslove ili o „izgradnji novih država“ (Afganistan, Irak, Tunis, Libija, Sirija, Somalija, Jemen, Egipat, Ukrajina). To je u opreci s pristupom Kine drugim državama. U geopolitici Zapada još uvijek prevladava hladnoratni način razmišljanja, koji vodi prijeporima, sučeljavanju i oružanim sukobima.

Novo političko ozračje širi se svijetom svježim pristupom geopolitici od Rusije i posebno Kine kao članica BRICS-a. Nije jamačno došlo od Indije, koja je svadljiva država i unutar sebe i prema vanjskom svijetu.

Kina je ujedinjena i suverena država bar 22 stoljeća. (Ona je najdugovječnija država u povijesti civilizacije.) Način na koji je Kina povijesno postupala prema vanjskom svijetu postao je dio kineske političke misli i dio političke baštine. Također, stvaranje unutarnjeg političkog konsenzusa u Kini postalo je bitnim sastojkom kineske političke misli i političke baštine i to bez postojanja ili izmišljanja vanjskog neprijatelja.

U novije vrijeme „Put svile“ ili Inicijativa pojasa i ceste znatno su pridonijeli jačanju političkog utjecaja i predvodništva Kine u svijetu. Taj pothvat suvremena je slika stvaranja kineske prijevozne podloge, koju je prvi kineski car Čin Ši Huangdi (221.-210.) postavio u samoj Kini. Čin Ši je na gradnju prvog dijela Velikog kineskoga zida (220.-206.) uputio 300.000 vojnika i 500.000 građana. Obrambeni Kineski zid je znak i dokaz odsutnosti imperijalizma i kolonijalizma u kineskoj geopolitici.

Drugi dokaz za to je prestanak pomorskih istraživanja Ženg Hea, istraživača, diplomata, moreplovca i admirala, koji je oplovio obale „Zapadnog oceana“, dopro do Roga Afrike i imao drveni zapovjedni brod, koji je bio dvaput veći od bilo kojega drugog izgrađenog i rabljenog drvenog broda. Car Hongši, koji je Žengu uskratio sredstva za pomorska istraživanja, tvrdio je da su takva istraživanja oprečna učenju Konfucija pa je sredstva usmjerio na obranu od kopnenih napadača.

Sadašnji kineski pristup geopolitici je pravo osvježenje za svijet i biva potpuno prihvatljiv svijetu. Kina se ne upliće u unutarnje poslove drugih zemalja. Suradnja Kine i drugih zemalja sračunata je na obostranu dobrobit. Najbolji primjer za to je dodjela dopusnice (koncesije) za izvlačenje rijetke zemlje u Mozambiku, nekadašnjoj portugalskoj koloniji. Vlada Mozambika je odbacila povoljniju ponudu SAD i ponudu Japana (vrijednu 18 milijardi dolara) i dodijelila dopusnicu Kini za 12 milijardi dolara, temeljem povjerenja koje je Kina stekla ranijim izvođenjem infrastrukturnih objekata.

Očito je, da svijetom teče geopolitička evolucija. Novo geopolitičko ozračje omogućit će uspostavu novog sustava međudržavnih odnosa i to bez revolucije. Amerika neće olako prepustiti Kini ili BRICS-u svoj predvodnički položaj u svijetu. Ipak, američki saveznici (NATO, EU, UK, Japan, Australija, Novi Zeland) sve su slabiji i imaju velikih unutarnjih nevolja (Njemačka, Francuska, Italija). Goleme unutarnje nevolje imaju i SAD. Americi  preostaje sve manje zemljopisnog prostora i sve manje naroda, koje bi potkopavala novim političkim izazovima i obavještajnim zahvatima, kako bi i dalje razarala vrstu te održavala dosadašnji amerikocentrični poredak.

SAD će uskoro prepustiti svoje jednostožerno predvodništvo silama višestožernog svijeta. Tako su postupili Habsburzi (i Đenovljani) 1588. godine prepuštajući se Nizozemcima, Nizozemci 1688. godine prepuštajući se Englezima, Englezi 1783. godine prepuštajući se Amerikancima, s kojima su kao mlađi ortak uspostavili „posebne odnose“. SAD će se poslije predaje posvetiti rješavanju domaćih nevolja, ali će se prije morati pokajati i priznati, da nisu „iznimna država“. SAD će kao najjače svjetsko gospodarstvo imati najveće koristi od dvostrane suradnje s drugim državama.

Prevaga višestožernog svijeta nad jednostožernim je postojana. Sve je više država, koje žele potvrditi svoju suverenost. U uspostavi višestožernog svijeta Kina će iskaliti svoju političku dušu koju je njegovala 22 stoljeća, a ne svoje oružje.

Bitka je već dobivena!

Continue Reading

Ovaj osvrt je kao i svaki moj nedavni osvrt posvećen jednom od ključnih svjetskih pitanja. Odnosi se na položaj i ulogu u svijetu Europe kao cjeline.

Europa slabi i propada. Koncem prošlog stoljeća govorilo se i pisalo o Trijadi kao o nositeljici tehnološkog i gospodarskog razvitka svijeta, koju su sastavljali Europa, SAD i Japan. U ovom se stoljeću mnogo govorilo o Skupini Sedam (G7), u kojoj sudjeluju četiri europske zemlje: Francuska, Italija, Njemačka i UK te o Skupini Dvadeset (G20), u kojoj sudjeluju iste četiri europske zemlje, Rusija, Turska i EU, koja nije suverena politička zajednica. Danas se ponajviše piše o SAD, Kini, Indiji, Rusiji, Perzijskom zaljevu i BRICS-u. Europa se uglavnom spominje kao kontinent u nevolji.

Europa je naoko ujedinjena, ali je ona pod konac prošlog stoljeća napravila neprimjeren politički sustav ili način, na koji vodi javne, skupne poslove. Taj sustav koči Europu u razvitku u globaliziranoj vrsti, koja se gospodarski snažno razvija. Europa je kontinent – ako se isključi Rusiju – koji je uglavnom iscrpio mineralne i energetske izvore pa mu gospodarstvo bitno ovisi o znanosti, tehnologiji, industriji i o radu njegovih ljudi, među kojima je mnogo doseljenika, kojih većina nije u mogućnosti ozbiljnije pridonijeti napretku znanosti, tehnologije i suvremene industrijske proizvodnje.

Najveća nevolja europskog političkog sustava je u njegovoj usredotočenosti, iako je Europa napučena brojnim narodima, koji su prije imali snažan vlastiti gospodarski razvitak prikladan njihovoj povijesti i njihovim okolnostima. Europa nije ranije imala središnju vlast, a takva je vlast sad sputava u tehnološkom i gospodarskom razvitku, u kojemu sudjeluje ostatak svijeta. Europa je bez središnje, sveeuropske vlasti stvorila suvremenu znanost, napravila Industrijsku revoluciju i bila osvojila svijet. Znanost i svjetski kolonijalni sustav bili su postignuća Europe, u kojoj je politička vlast bila raspačana ili „distribuirana“. Europi su središnju vlast nametnule SAD upravo u nakani da sputaju njezin razvitak i da pokore europske narode, koji su sad politički podanici Europske unije, koja je podanica SAD.

Europa propada politički, gospodarski, sigurnosno i ljudski. U politici Europe vlada potpuna zbrka, u kojoj se ne može stvoriti jaka i uvjerljiva sveeuropska politika. Gospodarstvo Europe sustavno slabi od Velike recesije 2008. godine preko pandemije koronavirusa do sadašnjeg Rata za Ukrajinu. Sad europsku i posebno njemačku industriju mori skupoća plina, koja joj nameće ili zatvaranje poduzeća ili smanjenje proizvodnje. Europi su ugrožene i unutarnja i vanjska zaštita, a neke europske zemlje (Austrija, Mađarska, Turska) njeguju dobre odnose s Rusijom unatoč kaznama koje su joj nametnute. Europa je prestala biti uzor ljudskosti i demokracije ostalim narodima posebice afričkim, koje još uvijek mori „atlantski“ neokolonijalizam.

Kako bi se pravo shvatilo zašto je Europa sad u teškom stanju i to nakon globalizacije vrste, valja navesti to, što se dogodilo u Europi u minulim sto godina, od Sporazuma u Rapallu 1922. godine do Rata za Ukrajinu 2022. godine.

1. U mjestu Rapallu u Italiji potučeni Njemački Reich (Vajmarska republika) i SSSR sklopili su strategijski sporazum o gospodarskoj i vojnoj suradnji.

2. Do 1941. godine prije njemačkog napada na SSSR sve europske kopnene zemlje uspostavile su milom ili silom fašističke ili nacionalističke političke sustave.

3. Od 1945. godine podijeljena Europa bila je pod okupacijom, prvo vojnom pa političkom i gospodarskom te konačno pod ideološkom okupacijom SAD i SSSR-a. Na Istoku je vladao komunizam, a na Zapadu se s vremenom ustalio liberalizam.

4. Koncem rata Rooseveltova administracija predviđala je, da se Njemačku pretvori u poljoprivrednu zemlju, a Japan u zemlju kućne radinosti. Poslije Rooseveltove smrti u travnju 1945. godine nova, Trumanova administracija odbacila je i Henryja Morgenthaua, Rooseveltova ministra financija, i njegovu spomenutu stravičnu zamisao za Japan i Njemačku. Trumanova administracija je poslije savezničke Konferencije u Potsdamu u srpnju 1945. godine prihvatila zamisao Georgea Kennana, najvećeg geostratega dvadesetog stoljeća, o obnovi njemačke i japanske industrije.

5. Ubrzo je napravljen Marshallov plan. Tri njemačka zapadna okupacijska područja spojena su 1949. godine u Saveznu Republiku Njemačku. Od travnja 1951. počela je djelovati Europska zajednica za ugljen i čelik, koja je prerasla u Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ).

6. Godine 1949. stvoren je obrambeni savez NATO, koji je bio stvarna zapreka sovjetskom prodoru na zapad Europe.

7. SAD su 1971. godine napustile svjetski financijski sustav, čime je počelo gospodstvo financijskog kapitala, koje je ubrzo prihvatila i EEZ. U Zajednici je došlo do napuštanja „socijalnog gospodarstva“ i „kapitalizma s ljudskim licem“.

8. Godine 1993. Europska zajednica pretvorena je u unitarnu i centraliziranu Europsku uniju, na koju su njezine članice prenijele znatnu mjeru suverenosti. Odluke za Uniju prividno se donose u Bruxellesu, a stvarno u Washingtonu.

9. NATO je i poslije rasapa SSSR-a i Istočnog bloka te ponovnog ujedinjenja Njemačke sačuvan kao američka politička ustanova za discipliniranje europskih nacionalnih država.

Propadanje Europe najbolje je označeno deindustrijalizacijom Njemačke, koja je već gubi znanstvenu i tehnološku podlogu za razvitak industrije. To se događa u vrijeme snažne industrijalizacije i modernizacije Azije, koja je označena nedavnim širenjem BRICS-a na još šest zemalja, od kojih su tri velike proizvođačice nafte i plina (S. Arabija, Iran, UAE), a dvije imaju tražene minerale i velike mogućnosti u proizvodnji hrane (Etiopija, Argentina). Egipat je na dobrom mjestu. Podatci govore, da europska gospodarstva jedno za drugim padaju u recesiju, a mnoge europske banke, posebice talijanske, su u nevolji.

Tonjenje Europe događa se u vrijeme duboke geopolitičke evolucije, koja će donijeti slabljenje SAD i važnosti američkog dolara kao monete; uspon Azije i Afrike; te stvaranje višestožernog svijeta. Mijenja se svjetski politički krajolik. Dolazi do ozbiljnog pomaka u ravnoteži političkih, gospodarskih i vojnih sila. Globalizacija nosi sustav uvjerenja označen prvobitno uvažavanjem i tuđih potreba i probitaka te punom suradnjom država. Svjetska geopolitička evolucija donijet će slabljenje utjecaja SAD, što pruža prigodu Europi, da se oslobodi okova američkog kozmopolitskog kapitala.

U sustavu koji slabi i propada počinju razmirice. Sad EU na okupu drži samo volja SAD, koja naočigled slabi. Kad volja Amerike potpuno oslabi s općim slabljenjem te države, unutarnje europske razmirice će se pretvoriti u sukobe među članicama. Američka stega Europe potaknula je razmirice, ali ona ne može spasiti Uniju kakva je sada. To će biti prigoda za preobrazbu Unije, a ne za njezin rasap. Unija se mora preobraziti u skladu s uvriježenom europskom političkom misli: narodi Europe moraju biti suvereni i slobodni, kako bi se mogli razvijati po svojoj mjeri.

Continue Reading