Zdravko Mršić – Konsenzus

Ponovit ću tvrdnju koju često ponavljam: Život se ne javlja u bezobličnoj tvari, nego samo u jedinkama vrsta života, koje se rađaju, žive i nepovratno umiru. Jedinke vrsta žive dok ne umru ili ne uginu, a vrste traju dok ne izumru. Ljudi su svjesni sebe i života pa bi trebali prihvatiti takvu narav života i pomiriti se s postupnim gubitkom životne sile u sebi i konačno sa smrti. Starost je – ako nekoga ne zadese rat, pandemija, ubojstvo, prometna nezgoda ili smrtonosna bolest – posljednje razdoblje života. Čovjeku je bolje prihvatiti narav života, nego se pod zadnje dane uzalud unositi u mladost i u nekadašnju životnu snagu.

Međutim, tako nije među političarima, posebice u SAD. U današnje vrijeme televizije i privatnih mreža svi ljudi su svjedoci slabljenja životne (tjelesne i umne) sile sadašnjeg američkog predsjednika. Osim predsjednika u teškom tjelesnom i umnom stanju su i drugi osamdesetogodišnji političari. Osamdeset devetogodišnja senatorica Dianne Feinstein tjednima boluje od teškog herpesa i ne može obavljati dužnost zastupanja građana. (Osoblje senatorice Feinstein je bez njezina znanja objavilo da se ona više neće kandidirati za Senat.) Novi demokratski senator pedeset trogodišnji John Fetterman je za prošlogodišnjeg izbornog pohoda pretrpio težak moždani udar, ali su ga supruga i Demokrati nasilu naveli da bolestan nastavi izborni pohod. Izbore je dobio, ali je početkom ove godine pao u tešku, kliničku depresiju i već se tjednima nalazi u duševnoj bolnici. (Fettermanov imenovani tajnik je na svoju ruku Fettermana, koji nije uzimao hranu i vodu, postavio za supokrovitelja jednog novoga zakonskog prijedloga u Senatu.) Sredinom ožujka ove godine osamdeset jednogodišnji republikanski senator Mitch McConnell pao je na jednoj dobrotvornoj večeri, natukao lubanju i liječio se u vojnoj bolnici. Bidenova ministrica financija ima 78 godina, s kojima se već vrlo teško nosi.

Joea Bidena su Demokratska stranka i vlastita supruga nasilu naveli da se kandidira za predsjednika, jer Demokrati nisu imali drugoga predsjedničkog kandidata, koji bi mogao potući Donalda Trumpa na izborima 2020. godine. Kapitalistički mediji i američke tajne službe zajamčili su Bidenovu pobjedu bilo prijeizbornim izmišljanjem istine bilo prijeizbornim zataškavanjem istine utemeljene na činjenicama. Tako je izmišljena prijeizborna sprega kandidata Donalda Trumpa i Rusije, za koju se prekasno pokazalo da nije postojala. Demokrati, kapitalistički mediji i tajne službe zataškali su i zanijekali postojanje ozloglašenog laptopa, a popravljač računala John Paul Mac Isaac bio je izložen silnom pritisku i optužbi da je ukrao laptop Huntera Bidena, predsjednikova sina. U lipnju prije predsjedničkih izbora 2020. godine izraelsko-američki građanin Gal Luft dao je u FBI-u zapisničku izjavu o tomu, da je posredovao u poslovanju Huntera Bidena s Kinom koja je ozloglašena, ali tu izjavu ni sad FBI ne da Predstavničkom domu, jer je Luft navodno prodavao Kini oružje. FBI je na izborima 2020. godine očito donio pobjedu Joeu Bidenu.

Joe Biden je bio najpoželjniji mogući predsjednički kandidat i sad je najpoželjniji mogući predsjednik. Zašto? Tako je, s jedne strane, što Amerikom upravlja kapital putem unajmljenih ili zakupljenih političara obiju američkih političkih stranaka. S druge strane, neki američki predsjednici su znali pokazati prkos i prema silama, koje bi ih dovele na vlast. Predsjednik plaća mogući predsjednički neposluh. Predsjednik John Kennedy je pokazani neposluh platio glavom. Očekivani neposluh glavom je platio i predsjednički kandidat Robert Kennedy, Johnov rođeni brat, a trećem bratu Edwardu dogodila se prometna nezgoda, koja je njegovu moguću predsjedničku kandidaturu učinila neumjesnom. Tako je iz američke politike uklonjena cijela nepoćudna obitelj Kennedy.

Richard Nixon je bio izabran, jer je mnogo obećao kapitalu. Svojim se skrbnicima odužio razbijanjem Rooseveltovog svjetskog financijskog sustava iz Bretton Woodsa od 1944. godine. Nixon je 1971. godine uklonio čvrsti tečaj dolara i obvezu SAD da za dolare prodaje zlato, čime je spriječio osipanje američkih pričuva zlata. Ipak, predsjednik Nixon je u drugom mandatu bio nakanio voditi svoju politiku, koju je ostvario i u pogledu Sovjetskog Saveza i u pogledu Kine. Ubrzo nakon toga podmetnut mu je Slučaj Watergate. (Sva petorica „vodoinstalatera“ u hotelu Watergate bili su službenici Središnje obavijesne službe (CIA). Osim toga, Nixon je u uskom krugu suradnika rekao da zna tko je dao ubiti Johna Kennedyja.

Prave vlasti u SAD, koje djeluju putem takozvane „duboke države“ nemaju muke s osobom Joea Bidena. Joe Biden je tjelesno i umno slab. Ne počinje raditi prije 9 sati ujutro. Konac tjedna (petak-ponedjeljak) provodi u svojem domu u Wilmingtonu u državi Daleware, a samo je jednom za konac tjedna bio u Camp Davidu, službenom ljetnikovcu predsjednika, koji ima opremu, kakva je i u Bijeloj kući. Joe Biden ima obveze prema Ministarstvu pravosuđa i prema istražnim tijelima, jer je (1) čuvao povjerljive spise na mjestima, kojima su imali pristup mnogi ljudi (uključujući tuđince), (2) financirao svoju zakladu (Biden Penn Center) uglavnom kineskim prilozima, i (3) jer su se mnogi članovi obitelji Biden okoristili kineskim i drugim tuđim prilozima, što su pokazale rasprave u Kongresu. Još se ne zna tko su kupci basnoslovno skupih slika amatera Huntera Bidena.

Stoga se sadašnjim predsjednikom SAD lagano upravlja. Dosta je to, da Predsjednik javno čita papirne ili digitalne predloške, koje mu pružaju suradnici. Malo je poslova, koji je obavio sadašnji američki predsjednik. Među njih spadaju panično povlačenje američke vojske iz Afganistana; otvaranje američko-meksičke granice za više od šest milijuna prijavljenih i neprijavljenih uljeza kojima država plaća smještaj, hranu, školovanje i liječenje; puštanje kineskog „meteorološkog“ mjehura da preleti cijele SAD; obustava gradnje naftovoda Keystone XL; pružanje vojne pomoći Ukrajini i izdržavanje Ukrajinaca (uključujući isplatu mirovina) u iznosu većem od ukupnog ruskog godišnjeg vojnog proračuna; provedba u američkoj državnoj upravi „pozitivne diskriminacije“ uvođenjem „različitosti, pravednosti i uključivosti“ (izbor osoba po boji kože i LGBT), ne vodeći račun o sposobnosti i zaslugama ljudi; nehotično poticanje selidbe američkih građana iz demokratskih saveznih država u republikanske, jer je sigurnosno stanje u demokratskim državama sve teže; te neke druge rijetkosti i neobičnosti. (Elon Musk je proizvodnju električnih automobila premjestio iz Kalifornije u Teksas, jer u Kaliforniji država najstrože nadzire i građane i poduzeća.)

Stanje u koje je kapital putem „duboke države“ iza predsjedničke kulise ili digitalne animacije doveo SAD je porazno. Stoga sve ljude izvan Amerike začuđuje to, što takva Amerika nastoji ponovo zavladati svijetom, iako se sredina svijeta premjestila u Aziju ili Euraziju. Američki političari izlišno smatraju, da su SAD zauvijek iznimna ili odabrana država. Iznimna je vrsta Homo sapiens.

Continue Reading

U veljači ove godine američko Središte za nadzor i sprječavanje bolesti (CDC) objavilo je zabrinjavajući rast osjećaja potištenosti i izloženosti nasilju u mladenačkoj dobi (13-18 godina). Posebno su pogođene djevojke, od kojih se 57% osjeća stalno potištenima i nemoćnima. Godine 2011. taj postotak je bio 36. Sad se 29% mladića osjeća potištenima i nemoćnima, a 2011. godine bilo ih je 21%. Jedna od tri djevojke je ozbiljno pomišljala na samoubojstvo kao na izlaz iz životne stiske. Osamnaest posto djevojaka je pretrpjelo rodno nasilje (rast 20% od 2017. godine), a 14% ih je bilo prisiljeno imati snošaj (rast 20% od 2017. godine kad je CDC počeo pratiti duševno stanje srednjoškolaca). Stanje među učenicima istorodnog usmjerenja (LGBT+) je teže: 22% ih je pokušalo napraviti samoubojstvo.

Američke školske vlasti sad nastoje školama dati potporu, kojom bi se umnožili znanje i vještine te pružila izravna potpora učenicima, kako bi se spriječio i smanjio učinak nasilja i drugih lomova te poboljšalo duševno zdravlje učenika. Školske vlasti nastoje zapravo samo ukloniti posljedice, znakove ili simptome nasilja, koje je proželo cijelu američku „životnu“ zajednicu. Treba ukloniti nasilje i zamijeniti ga životnim zajedništvom. Nasilje se duboko ukorijenilo ne samo u SAD, nego i u cijelu vrstu Homo sapiens, koja je posebna, jedincata među vrstama života. Životno zajedništvo je baština biološke evolucije života. Ono je bilo doprlo i do čovjeka kao vrste, ali se s vremenom izmetnulo u samoživost i u nadmetljivost jednih ljudi prema drugima te u nasilje jednih ljudi nad drugima.

Najveća, jedina i prava vrijednost u stvorenom svijetu je život. Međutim, život postoji samo u jedinačnim organizmima, koji su prostorno omeđeni i koji traju dok su im unutarnji odnosi ustaljeni. Organizmi su unutar svake vrste života međusobno različiti. Svi organizmi svih vrsta obavljaju svoj posao: razvijaju se, rastu i donose potomstvo. Bilje se širi zrakom i u tlu, a životinje se gibaju odnosno premještaju. Za obavljanje svojeg posla bilje ima kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Bilje za opažanje ima raznovrsne prijemne stanice ili receptore. Životinje imaju slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Životinje za opažanje imaju sjetila ili senzore: očima vide slike stvarnosti, ušima čuju glasove i zvuke, nozdrvama njuše, jezikom kušaju, a udovima dotiču okolne predmete. To što životinje vide i čuju je istinita slika stvarnosti. U životinja nema neistina ili laži.

Mladunčadi gotovo svih vrsta životinja potrebno je stanovito vrijeme za uvježbavanje života i opstanka. Životinje se uz pomoć roditelja uvježbavaju u uporabi slika koje opažaju. To uvježbavanje života vodi životinje do „urođenog“ ponašanja i postupanja. Međutim, kod čovjeka kao vrste urođeno ponašanje i postupanje potisnuto je i svedeno na malu mjeru. Zbog iznimno razvijena mozga – koji čovjeku i ostalim životinja služi za razmjenu obavijesti među stanicama, organima i organskim sustavima – čovjek je s vremenom ili s evolucijom stekao sposobnost pojmovnog mišljenja.

Čovjek je postao sposoban, da opažanim slikama dodaje pojmove te da pojmovima dodaje riječi i pisane znakove, a neprijepornim zamislima suvisle i cjelovite govorne ili pisane tvrdnje. Ukratko, čovjeka u životu i u zajednici ne vode urođeno ponašanje i postupanje, nego prvobitno sadržaj njegova uma, koji se sastoji od pojmova i njihovih sklopova. Budući da su ljudi međusobno različiti te da imaju nejednako razvijen mozak i nejednako uvježban um ovisno o vrijednosti obiteljskog odgoja i primjerenosti školovanja, istina koju mogu dokučiti jedinačni mladi ljudi je također jedinačna. Takvu je istinu lako potkopati, ako nije duboko usađena odgojem. Odgoja za život u našoj vrsti gotovo i nema, iako bi čovjekov odgoj trebao trajati toliko dugo koliko se razvija čovjekov mozak – barem do dvadesete godine života. Kapitalizam ljude odgaja samo za tržište.

Međutim, čovjekovo pojmovno mišljenje je samo po sebi poročno. Ono je čovjeku donijelo mogućnost iznošenja neistina, obmana i laži, ali i mogućnost da jedinačni ljudi budu žrtve prijevare, sustavnog zavođenja, ispiranja uma i nametanja svjetonazora. U primjeru američkih srednjoškolaca ključnu ulogu u širenju nasilja i u stvaranju osjećaja nemoći među srednjoškolcima su i jedinačni i široko usklađeni nasrtaji iz privatnih („društvenih“) mreža. (Razglašeno je koliko je FBI putem privatnih mreža smišljeno i sustavno utjecao na rezultat predsjedničkih izbora u SAD 2020. godine.) Napasnici iz privatnih mreža rabe i slikovno i pojmovno mišljenje. Po meni, opaki nasrtaji iz privatnih mreža sračunati su na razaranje američkog naroda, kako bi ga se spriječilo da podigne antikapitalističku revoluciju, za koju su SAD zrele. Mediji programiraju istinu!

Pitanje je – kao na Pilatovu sudištu – što je istina. Po meni, ako um može proizvesti i istinu i neistinu, istine kao takve nema. Može postojati samo osobna, jedinačna, individualna istina. Za svakoga može postojati samo „njegova“ istina, a to je – kako reče sv. Pavao – „mjed što ječi i cimbal što zveči“. Pitanje je, tko uopće može biti u pravu ili tko može imati istinu. Američke srednjoškolce obeznađuje tuđa istina. Stoga, bez obzira na činjenicu da se čovjek ponaša po sadržaju svojeg uma, istinu kao takvu valja obezvrijediti i zamijeniti je nečim boljim, što će unijeti nadu u život mladih ljudi diljem vrste, a ne samo u SAD.

Izlaz iz sadašnjeg stanja i položaja čovjeka ne treba tražiti u uspostavi strogih pravila za ljudsko postupanje i još strožih pravila za kažnjavanje neposlušnih ljudi. Takav pristup iskušan je u svim civilizacijama od onih izvornih u Egiptu, Kini, Mezopotamiji i Indiji. (Mojsije je zapovijedao: to moraš, a to ne smiješ pa je Isus iz Nazareta bio prisiljen donijeti radosnu vijest „o laganom bremenu i o udobnom jarmu“. Ljudi su različiti pa ih se ne smije podvrgnuti istim pravilima postupanja. Pravo postupanje treba biti prihvaćeno, usvojeno i zdušno očitovano.

Uistinu smatram, da nepouzdanu i varljivu istinu valja zamijeniti životom. Isus je govorio: „Što možeš dati u zamjenu za svoj život?“ Život je jedino dobro Svemira. Stoga briga za život treba biti jedini pravi posao za svakog čovjeka. U takvoj brizi je smisao čovjeka, koji je za razliku od bilja i životinja svjestan sebe i svojih postupaka. (Američki i europski političari bježe od brige za svoje ljude i za život u svojem prostoru u Ukrajinu i hrle u ondješnji rat.) Kako bi naša vrsta opstala, ljudi se moraju okaniti samoživosti i međusobnog nadmetanja te u punoj uzajamnosti unositi život jedni u druge. Život je istinit!

U govoru o Stanju države 1978. godine predsjednik Carter je rekao: „Postoje granice uloge i zadaće vlade. Vlada ne može ukloniti siromaštvo, stvoriti snažno gospodarstvo, ublažiti inflaciju, spasiti naše gradove, ukloniti nepismenost ili proizvoditi energiju. Vlada ne može zapovjediti dobrotu!“

To sve mogu praviti i napraviti ljudi u uzajamnosti i zajedništvu. Posla za našu vrstu je uistinu napretek.

Continue Reading

Prva američka revolucija izvedena je prije gotovo dva i pol stoljeća, 1776. godine. Tad su se uglavnom engleski kolonisti oslobodili kraljevske vlasti iz Londonu i napravili državu za sebe. Načela ustrojstva nove države, Sjedinjenih Američkih Država, postavili su slobodni zidari i oni su to ustrojstvo nazvali demokracijom ili narodovlađem. Pojedinci su dobili široka osobna prava, koja su uspostavljena amandmanima ili dopunama ustava države. Vlast u državi bila je temeljito raspačana ili „distribuirana“ na savezne države, okruge i gradove, koji su sami birali guvernere, gradonačelnike, tužitelje i upravitelje policije ili „šerife“. Pojedinci su uživali slobodu govora i birali vjersku pripadnost – nije postojala državna vjera kao u Engleskoj – te slobodu udruživanja i pravo odgoja vlastite djece.

Sprva su u SAD glasovali samo imućni ljudi. Engleski kolonisti su se osamostalili kako bi u svojem prostoru stvorili kapitalističku državu, kakvom je Engleska postajala istom poslije Američke revolucije. Amerikanci su smatrali da država pripada njima kao narodu, iako je kapital sve čvršće vodio američku politiku. Za vođenje američke politike borili su se kapitalisti i građani. Američki političari su se od uspostave Federalističke stranke 1789. godine dijelili u stranke. Federalisti su zagovarali jaku središnju (saveznu) vlast, a južnjački Demokrati jaku vlast saveznih država. (Federalistička stranka je prestala 1824. godine.) Od utemeljenja Lincolnove protivrobovske Republikanske stranke 1854. godine američki političari su se dijelili na Demokrate i na Republikance, koji su izvorno nastojali stvoriti jaku središnju vlast. (Danas Republikanci zagovaraju raspačanu, a Demokrati usredotočenu vlast.)

Pod sam konac devetnaestog stoljeća SAD su postale vodećom gospodarskom silom svijeta. U tom vremenu SAD su dovršile zauzimanje cijelog prostora između Kanade, Meksika i Tihog oceana. SAD su se u to vrijeme okušale i u klasičnom kolonijalizmu zarativši sa Španjolskom, ali taj pokušaj nije uspio. Poslije Prvoga svjetskog rata američki kapitalisti su nastojali zavladati svijetom rabeći Ligu naroda i to putem izvoza kapitala i izvoza demokracije. Nastojali su sve zemlje pretvoriti u „nekretnine“ i tržišta. Ni to nastojanje nije uspjelo pa su se SAD izolirale i u samoizopćenju olakim pružanjem kredita pregrijale svoje gospodarstvo te izazvale tešku i duboku Veliku depresiju 1929.-1933. godine.

Franklin Roosevelt je dobivši izbore 1932. godine upriličio New Deal (Novi sporazum) kojim je obnovio američko gospodarstvo. Roosevelt je de facto uspostavio novi kapitalistički poredak: Poredak New Deala. Roosevelt je pod raznim izlikama tiskao novac i trpao ga ljudima u džepove te time potaknuo potražnju i slijedno proizvodnju dobara. Nije bila riječ samo o novoj politici, nego i o novom kapitalističkom poretku koji se ustalio, jer su Demokrati vladali do 1953. godine kad su taj poredak preuzeli Republikanci pod predsjednikom Eisenhowerom. (Premijerka Thatcher je u UK isto uspostavila novi poredak, jer su Konzervativci zaredom dobili četiri petogodišnja mandata, a laburistički premijer Blair je sačuvao i preuzeo poredak koji su uspostavili Konzervativci.)

Poredak New Deala bio je potresen 1971. godine kad je predsjednik Nixon razorio svjetski novčarski sustav koji je Roosevelt uspostavio ratne 1944. godine u Bretton Woodsu, po kojemu su nacionalne monete imale zadane tečajeve, a dolar je bio čvrsto vezan uz zlato. Zemljama je bilo zajamčeno, da svoj novac po važećem tečaju pretvaraju u zlato. Budući da su se mnoga gospodarstva razvijala brže od američkoga (koje je New Deal počeo kočiti), SAD su ostajale bez zlata pa je Nixon ukinuo obvezu SAD da prodaju zlato. Time je Poredak New Deala dobio smrtonosan udarac. Međutim, Nixon nije dovršio početi posao zbog Slučaja Watergate pa je poslije slabih predsjednika Forda i Cartera taj posao zapao Ronalda Reagana 1981. godine.

Republikanski predsjednik Reagan je u SAD usporedo s premijerkom Thatcher u UK uspostavio Novi liberalni poredak koji je začet 1971. i koji je trajao do 2020. godine, do izbora Joea Bidena za predsjednika SAD. Novi liberalni poredak je nakon 12 godina vladavine Republikanca preuzeo demokrat Bill Clinton. U tom razdoblju SAD su nastojale vladati svijetom „milom i silom“: političkim pritiskom, vojnim pohodima i obavještajnim potkopavanjem država te poslije putem Svjetske trgovinske organizacije. SAD su umjesto pretvaranja država u tržišta nastojale „izgrađivati države“: Somaliju, Afganistan, Irak, Siriju, Tunis, Libiju, Egipat, Sudan, Jemen, Etiopiju, Tajvan, Gruziju i konačno Ukrajinu.

Kapitalizam je zloporabom američke politike stvorio političku zbrku u svijetu, u kojemu su se u međuvremenu pojavile nove političke i gospodarske velesile kao što su Kina, Rusija, Indija, Brazil, Južna Afrika, Saudijaka Arabija, Turska, Egipat, Indonezija i druge. Projekt uspostave vlasti kapitala nad cijelim svijetom putem zloporabe američke politike se izjalovio pred našim očima. Uz sadašnji Novi liberalni poredak SAD nisu u stanju vladati ni same sobom. Američki narod je gotovo razoren, ali se već počinje buditi.

Američki građani su počeli shvaćati, da su im uskraćena ustavom zajamčena osobna prava i da im savezna vlast propisuje ponašanje; da su državna tijela prisile uperena protiv tradicionalista i konzervativaca; da su morske i kopnene granice te zračni prostor države nezaštićeni; da se djeci nameće državni (ljevičarski) odgoj, iako po američkom ustavu svatko slobodno bira svoj svjetonazor; da se građanima nameće budnost („wokism“ od woke=budan) prema svemu što je bilo uvriježeno od uspostave SAD; da se propovijeda popustljivost prema teškim zločinima („restorative justice“); da je FBI razaslao svojim područnim suradnicima okružnice, kojima se traži da motre katolike kao moguće teroriste u pitanju pobačaja te da uzimaju kao nasilnike roditelje koji u školskim odborima traže drukčiji, cjelovit pristup obrazovanju; da se građanima nameće prijekost ideologije pred marljivim radom i čestitim ponašanjem; i druga odstupanja od uvriježenog pristupa životu. (Jednog dječaka od 14 godina liječnici su zahvatom pretvorili u djevojčicu bez znanja roditelja. U gradu Baltimoreu jedva 30% učenika srednjih škola stekne propisano znanje matematike. Po znanju matematike američki učenici su na 15-om mjestu u svijetu, a kineski na prvom.) Ukratko, u SAD je stvoren ljevičarski totalitarni politički sustav.

Sad se u SAD u javni život srdito uključuju ljudi, koji su se dosad bavili samo poslom od kojega su živjeli, a koji su zbog osobnih pogleda postali nepoćudni uspostavljenom obavještajnom, totalitarnom sustavu: glumci, liječnici, voditelji javnih TV programa, zviždači koji su izgubili posao zbog iskrenosti, izbrisani sudionici privatnih mreža, građani koji su se zamjerili obitelji Biden te mnogi drugi pogođeni građani. Pomnim motriteljima američke politike biva jasno, da je u SAD na pomolu korjenit politički pokret, koji će u ime naroda podignuti Drugu američku revoluciju.

Continue Reading

Koncem siječnja japanski premijer Kišida dramatično je objavio, da je Japan pogodila demografska kriza i da je u pitanju održanje Japana kao zajednice. Premijer je izjavu dao nakon objave, da je u prošloj godini u Japanu rođeno manje od 800.000 djece na 120 milijuna stanovnika. Kišida je iznenadio svijet, jer se dosad isticao zagovaranjem obnove japanskog militarizma.

Povijest Japana obilježena je nizom geopolitičkih zaokreta. Sredinom šesnaestog stoljeća Japan se bio otvorio katolištvu. Dotad su vjere u Japanu bile uvezeni budizam i domaći mnogobožački šintoizam, koji zagovara sljubljenost čovjeka s prirodom u kojoj stanuju bogovi. Prodor katolištva bio je utemeljen na jednoboštvu i na zagovaranju opće životne povezanosti ljudi. Dotad je Japan geopolitički bio usmjeren uglavnom na Kinu.

Međutim, 1603. godine Jejasu Tokugava uspostavio je autoritarni šogunat. Car je dobio obrednu ulogu. Samuraji su bili razoružani. Velikaši su prisilno živjeli u carskom taboru u Edu, budućem Tokyju. Katolici su bili ili poubijani ili protjerani. Japanom su vladali, mir, red i gospodarski razvitak. Japan se sam ogradio od svijeta, s kojim je suobraćao samo putem luke Nagasaki, u kojoj su od tuđinaca poslovali samo protestantski Nizozemci.

Šogunski Japan smetao je Nizozemcima, koji su tad vladali svijetom i Englezima, koji su se uspinjali. Godine 1844. nizozemski kralj Willem IV pismom je upozorio šoguna, da bi Japan mogla zadesiti kob, kakva je već zadesila Kinu, u kojoj su ubijene tisuće ljudi i razoreni brojni gradovi. Willem je upozorio šoguna, da se „u japanskom moru naglo povećao broj zapadnih brodova“.

Japanci su i sami uviđali, da se Japan mora preobraziti. Seišisai Aizava je u djelu Nove postavke (1825.) bio zagovarao okupljanje „zemlje izlazećeg sunca“ oko cara umjesto oko šoguna. Politolog Šozan Sakuma (1811.-1863.) zagovarao je prestanak oslanjanja Japana na šuguna i feudalce. Tražio je, da se Japanci raziđu diljem svijeta, da prikupljaju vojno, političko i tehničko znanje te da se najširi slojevi naroda uključe u obranu zemlje.

U međuvremenu, 1853. godine, američki zapovjednik Matthew Perry doplovio je s trima brodovima do luke Uraga pokraj Eda i prisilio Japan da otvori sve svoje luke za američke brodove. Godine 1868. Japanci su uklonili šogunat i obnovili carstvo pod carem Meiđijem (1852.-1867.-1912.). Japan se istrgnuo iz trokuta Japan-Koreja-Kina.

Poslije Restauracije Meiđi Japan je brzo osuvremenio politiku, gospodarstvo i vojsku, ali je odlučio sačuvati svoje uvriježene ljudske vrijednosti i svoj način života. U razvitku gospodarstva Japanu su pomagali prvo britanski, a poslije njemački savjetnici.

Snažan gospodarski razvitak gurnuo je Japan u militarizam. Godine 1894. Japan je napao Kinu. Mirom u Šimonosekiju prestala je kineska suverenost u Koreji, Japanu je priznat utjecaj u Koreji, a Kina je izgubila Tajvan i otoke Penghu. Godine 1904. Japan je napao Rusiju i sporazumom u Portsmouthu dobio utjecaj u Koreji te preuzeo Mandžuriju, Južno-mandžursku željeznicu i ruske luke Port Artur i Talien.

Ohrabren vojnim uspjesima na prijelomu stoljeća Japan se upustio u punokrvni imperijalizam. Godine 1910. Japan je zaposjeo Koreju, u njoj izgradio vojnu industriju i Koreju pretvorio u uporište za napad na Kinu. Godine 1937. Japan je napao Kinu, a do kraja svjetskog rata bio je osvojio Južni Sahalin, obalni dio Kine, Hong Kong, Vijetnam, Kambodžu, Laos, Tajland, Maleziju, Singapur, Filipine, Indoneziju, Burmu, Istočni Timor, Novu Gvineju, Guam i brojne druge otoke. Japansko carstvo imalo je 470 milijuna stanovnika i 8,5 milijuna četvornih kilometara.

Poslije američkog atomskog napada na Hirošimu i Nagasaki Japan se predao saveznicima i povukao se na svoje otoke. Sovjeti su potkraj rata povratili Sahalin i Japanu uzeli Kurilske otoke. Zapovjednik američkih snaga na Tihom oceanu dao je napisati novi japanski ustav, kojim je japanska vojska dobila obrambenu ulogu, kojim je caru oduzeto „božanstvo“ i kojim je Japan de facto postao američkom kolonijom. Japansko gospodarstvo je pretvoreno u „kućnu radinost“, a velike obiteljske poslovne aglomeracije zaibatsu (osiguranje-banka-proizvodanja-raspačavanje) pretvorene su u dionička društva keiretsu.

Poslije sloma u imperijalnom ratu Japanci su marljivošću, preuzimanjem zapadne i razvijanjem vlastite tehnologije te izumom novog načina proizvodnje napravili gospodarsko čudo i postali gospodarskom velesilom. Japan je proizvodima, a ne vojskom osvojio svjetska tržišta. Po gospodarskoj snazi Japan se izjednačio s Europom kao cjelinom i s Amerikom. Japanci su postali prvaci u fotografiji, izradbi automobila, elektroničkoj i laserskoj obradbi slika te svih vrsta zvuka, izradbi računala i svih vrsta čipova te u drugomu. Japanci nisu naglasak stavili na tehnologiju, nego na proizvode. Japanske tvrtke postale su poznate diljem svijeta i zauzele vodeća mjesta na svjetskom tržištu.

Japan je nakupio silan višak u svjetskoj robnoj razmjeni pa je počeo kreditirati američki proračunski manjak i Rat zvijezda predsjednika Reagana s 50 milijardi dolara godišnje. Godine 1985. Dogovorom u hotelu Plaza u New Yorku Japanu su nametnuti poskupljenje yena i jačanje domaće potrošnje, što je de facto zakočilo japansko gospodarstvo, od čega se ono ni do danas nije oporavilo. SAD su „dogovorom“ pokazale da su gospodarice Japana.

Koncem devedesetih godina japanske banke – kao dijelovi aglomeracija keiretsu – izgubile su silan novac u financijskoj krizi u Jugoistočnoj Aziji. Spašavajući banke država je bila postala vlasnicom 70% bankarstva. Japan su zahvatile stagnacija i deflacija, od kojih se japansko gospodarstvo ne može oporaviti.

Minulih desetljeća nestali su japanski optimizam i pouzdanje Japanaca u budućnost. Osim što Japan prednjači u svijetu po broju samoubojstava, mladi Japanci rađaju sve manje djece, a napredak medicine je produžio životni vijek ljudi. U Japanu je previše starosti, a premalo mladosti. Osim toga, zbog japanskog uvriježenog rasizma nije se dopuštao dolazak tuđih radnika, posebice ne Korejaca. (Tako nije bilo u Njemačkoj, koja je također bila pogođena Dogovorom u hotelu Plaza. Njemačka je bila druga velika gubitnica svjetskog rata!) Usto, japanska muškaračka kultura nije oslobodila mnogo žena za zapošljavanje u industriji. Demografsko stanje Japan ugrozilo je i gospodarstvo i životnu zajednicu.

U vrijeme stagnacije japanskog gospodarstva Kina je postala drugom političkom, gospodarskom i vojnom silom svijeta. SAD u Kini vide veliku suparnicu, koja bi je mogla u svemu nadmašiti. SAD stvaraju novu protivkinesku koaliciju u kojoj bi Japan imao važnu ulogu. SAD zlorabe slabi Japan i guraju ga u novi militarizam. Japan prihvaća volju svoje gospodarice, ali i sam opet umišlja da bi mogao postati vojna velesila.

Japan će u tomu spriječiti demografsko stanje. Zamahom u novu krajnost Japan će se ponovo iscrpiti. Japanskim političarima bi bilo bolje, da se brinu za narod, koji bi kao životna zajednica bolje prošao, da je prije prihvatio katolištvo, koje potiče zajedništvo.

Continue Reading

Na pisanje ovog osvrta navelo me je upriličenje 53. godišnjeg sastanka Svjetskog gospodarskog foruma (WEF) od 16. do 20. siječnja ove godine. Sastanak WEF-a 2021. godine je zbog pandemije bio upriličen dvojnim (izravnim i daljinskim) načinom. Sastanak WTF-a 2022. godine održan je u svibnju te godine. Ovogodišnji sastanak je prvi poslijepandemijski godišnji sastanak WEF-a.

Sastanak je po običaju otvorio utemeljitelj WEF-a Klaus Schwab izlaganjem „Ovladati budućnosti“. Očito je, da spomenom vladanja budućnosti kapitalisti koji se okupljaju na Forumu otkrivaju, da imaju neobavljenog posla: pod nadzorom im još nije cijeli svijet. Schwab je djelovao zabavno, jer on ima 84 godine života. Nezaobilazni Soros ima 92, bivši američki potpredsjednik Gore 80, a bivši američki državni tajnik Kerry 78 godina života. Budućnost ipak pripada djeci i mladeži.

O neobavljenom poslu osamdesetogodišnjih kapitalističkih prvaka govori i opći predmet ovogodišnjeg Foruma: „Suradnja u raskomadanom svijetu“. Prvaci kapitalizma još nisu zauvijek ujedinili svijet. Računali su, da su ga bili ujedinili putem slobodnog svjetskog tržišta i Svjetske trgovinske organizacije (WTO), ali je svjetsko tržište neočekivano manje išlo na ruku zapadnim zemljama u čiju su se nadziranu politiku kapitalisti pouzdavali, nego „nezapadnima“, posebice mnogoljudnim i prostranim azijskim zemljama.

Kapitalisti su jamačno u velikoj nedoumici, jer kapitalistički projekt globalizacije poslovanja korporacija nije potpuno uspio. Stoga se na sastanku WEF-a naveliko govorilo o globalizaciji, deglobalizaciji, reglobalizaciji pa čak i o sporovoznoj globalizaciji („slowbalization“). Ipak, iako je svjetski privatni kapital nastojao globalizirati samo poslovanje korporacija, njemu se omaknula i globalizacija cijele naše vrste, koju forumaši na svoju štetu ne uvažavaju.

Forum je otkrio slabosti i unutarnja protivslovlja kapitalizma, ali Forum je samo izlog nakana zapadnog kapitala kao vlasti. U svijetu se trajno i prikriveno vodi ogorčena borba kapitala da zavlada svijetom, koji je kapital na svoju nesreću sam raskomadao neuspjelo prisiljavajući i velike stare suverene narode, da mu se podlože. Sad azijski narodi kao skupina snažno kroče u budućnost, a azijski se kontinent kao cjelina uznosi nad zapadnu polukuglu Zemlje.

Kapital se sad grčevito bori da zavlada najvećom i najjačom zemljom kapitalizma. Prijeki posao kapitalista je ušutkati sve ljude, koji se odupiru vlasti kapitala nad SAD i koji nastoje da njihovom državom vlada politika koja se vodi u ime naroda ili politizam. Šutkanje građana nepoćudnih kapitalu obavlja se putem sprege izvršne (pa čak i zakonodavne) vlasti i posebnih saveznih agencija, u koje spadaju Središte za praćenje bolesti (CDC) i sedamnaest saveznih obavještajnih službi (FBI, CIA, DHS i druge). „Društvene“ ili privatne mreže za razmjenu obavijesti i osobnog mišljenja – kao što su Facebook, Twitter, Google – slušaju izvršnu vlast Demokrata i obavještajne službe, nakon što im je zakonodavna vlast Demokrata zaprijetila nametanjem (golemog) poreza i komadanjem, kakvo je prije bilo napravljeno telefonskom monopolu AT&T. Privatne su mreže naglo postale poslušnima.

Spregu obavještajnih službi, izvršne vlasti i privatnih mreža razotkrio je poslije preuzimanja Twittera Elon Musk, utemeljitelj korporacija Tesla i SpaceX. Osamdeset pripadnika službe FBI bilo je zaduženo za šutkanje nepoćudnih građana, a bivši suradnik FBI-a preuzeo je posao cenzora u Twitteru. FBI je za uslugu šutkanja građana navodno platio Twitteru 3,5 milijuna dolara.

Unutar Amerike inkubator ili gnijezdo za leženje novih stegovnih mjera je savezna država Kalifornija. Ondje se odnedavno zakonski zatvaraju „mala i srednja“ prijevozna poduzeća u ime smanjenja potrošnje goriva i ispuštanja CO₂. Kapitalu su opasni samostalni poduzetnici koji žive od svojeg rada, a ne od nakupljenog kapitala. Sav prijevoz moraju obavljati velika poduzeća, koja su nužno pod nadzorom kapitala. Iz Kalifornije je došla i zamisao o zabrani uporabe plinskih štednjaka, koje rabe restorani i 40% američkih kućanstava. Svi štednjaci bi morali biti električni, što bi značilo da valja napraviti novu opskrbnu električnu mrežu, posebice u velegradovima. A punjenje akumulatora električnih vozila?

Kroćenje građana snažno se obavljalo za pandemije virusa korona, kad su građani morali nositi zaštitne krinke, držati se razmaka, izbjegavati okupljanje i izlazak iz kuće, raditi od kuće i cijepiti se. To je bio stegovni pokus. Posljednjih godina u SAD se vodi medijski pothvat uzimanja umjetnog ili laboratorijskog, a ne prirodnog mesa (životinja). Promiče se „manjinski“ rasizam protiv bjelačke većine pučanstva, ali i protiv kineske manjine u SAD, jer je navodno Komunistička stranka Kine proizvela virus korona. (Kineska djeca u SAD odnose golemu većinu nagrada na predmetnim natjecanjima učenika, ali se školama zabranjuje do to razglašavaju.)

Policija u SAD je u ovlasti saveznih država i gradova. Ona bi trebala štititi građane, ali je u mjestima koje nadziru Demokrati policiji znatno smanjen proračun. Stoga se u takvim gradovima droga slobodno raspačava. U SAD godišnje izravno umre 100.000 građana zbog uzimanja velikog obroka narkotika. U najnovije vrijeme meksički „narkokarteli“ raspačavaju Tranq, spoj kokaina i kineskog pripravka za omamljivanje konja, koji se putem Meksika doprema u SAD. Nema odvikavanja od Tranqa: on donosi smrt.

Od ulaska Demokrata u Bijelu kuću 2021. godine američko-meksička granica je nezaštićena i potpuno otvorena za useljavanje ljudi iz cijelog svijeta. Otad je u SAD došlo 5 milijuna nezakonitih doseljenika, koji donose drogu, trgovinu ljudima, ropski rad i prostituciju. Vlada SAD nema uz granicu smještaj za doseljenike pa ih o svojem izdatku razmješta po svim gradovima, gdje ih smješta u šatorska naselja i u hotele, koji bivaju upropaštavani. U gradu New Yorku ih već ima 40.000.

Pitanje klime za nove vlasti nije pitanje okoliša, nego „biomedicinske“ zaštite građana, što vlastima omogućuje nadzor građana. Osim poremećaja klime i kolanja pandemija građane pogađa i skupoća. (Američki građani koji žive blizu meksičke granice odlaze u Meksiko kupovati živežne namirnice i kućanske potrepštine.) Amerikom vlada nepotrebna i domišljena oskudica i skupoća energenata, jer korporacije ne žele ulagati u istraživanje i u iskorištavanje novih nalazišta. Kapital iz godine u godinu putem zakona održava hitno stanje, kako bi mogao dodatno ograničavati slobodu građana, pri čemu građani mogu povratiti svoju slobodu samo putem sudova, ako imaju sreću namjeriti se na sudca koji nije privržen Demokratima.

U SAD je na pomolu sprega militarizacije uprave, uporabe digitalne tehnologije i jačanja političke uloge obavještajnih službi u svrhu sve većeg kroćenja građana, koje kapital od slobodnih ljudi želi pretvoriti u svoje podanike. Kapital želi SAD pretvoriti u zemlju ljevičarskog totalitarizma. Stoga je većina govornika u Davosu hvalila Kinu, jer u njoj vladaju red i mir, kakav kapital ne može uvesti u SAD.

Continue Reading

Od početka sadašnjeg stoljeća postalo je očitim slabo stanje politike u većini nacionalnih država. To se prvobitno očituje u teškim posljedicama za ljude i obitelji, koji su izloženi životnoj neizvjesnosti. Neću nabrajati zemlje u kojima je teško životno stanje naroda. Ipak, spomenut ću neke zemlje u kojima vlada politički nered, a koje su mnogim narodima bile uzor uređenja države: SAD, Ujedinjena Kraljevina i Njemačka, koja je od razorene zemlje bila napravila „gospodarsko čudo“. Kakvo je stanje politike EU?

Stanje svjetske politike je gore. Svijet ili vrsta nema politiku, koja bi se nosila s pogoršavanjem klime, pandemijom virusa korona, čestom inflacijom, financijskim krizama i gospodarskim recesijama, raskidom opskrbnih mreža te koja bi u korijenu sasijecala izbijanje ratova u narodima i među narodima.

Opća okolnost koja uzroči nered u nacionalnoj i svjetskoj politici je kapitalizam, koji putem privatnog kapitala i slobodnog tržišta nastoji upravljati svijetom zlorabeći nacionalnu i posebice američku politiku, zanemarujući Ujedinjene narode, izazivajući građanske i međudržavne ratove te ograničujući razvitak naroda, koje imaju politički sustav, koji je nepoćudan nositeljima kapitala. Kapitalisti bi se trebali baviti ulaganjem kapitala za dobrobit i blagostanje ljudi, obitelji i naroda.

Krizu nacionalne i svjetske politike okinula je globalizacija naše vrste. Globalizacija je postavila nove složene zadaće nacionalnoj i svjetskoj politici i svjetskim političarima. Globalizacijom je – htio to netko ili ne – uspostavljena međuovisnost svih naroda i njihovih država. Kao što su mjesne vremenske prilike diljem atmosfere međusobno povezane, tako su međusobno povezane okolnosti, u kojima se zatiču narodi ili koje pogađaju narode. Uspostavljena je međuovisnost naroda, koja više ne može biti zamijenjena poretkom, koji bi uspostavili ili obnovili nositelji kapitala ili koja velesila.

Potpunu unutarnju povezanost u našoj vrsti potvrdila je pandemija virusa korona, koja već četvrtu godinu obilazi vrstom, pogađajući u valovima jedne zemlje za drugima ne zaobilazeći ni bogataše ni siromahe. Bogate zemlje su se uzalud nastojale same zaštititi gomilanjem cjepiva te zaštitne opreme za bolničko osoblje i građane, umjesto da je proveden svjetski program zaštite od pandemije, koji bi postupno i ujednačeno štitio sve pripadnike vrste.

Nagla pojava globalizacije poslovanja i naše vrste donijela je zbog uspostave svjetskog tržišta buran razvitak tehnologije posebice u području novčarstva, energetike, biotehnologije i prehrane te digitalnih komunikacija i robotike. Nove životne okolnosti posebno su prouzročili uspostava privatnih („društvenih“) mreža i uvođenje privatnih moneta, kao što je bitkoin. Politika još ne zna kako bi uredila ta područja obavještavanja odnosno financija, kao što je bila uredila bankarstvo ili kao što je poslijeratna svjetska politika bila uredila novo područje ratne i mirnodopske nuklearne energije.

U sadašnjem stoljeću privatni kapital – zlorabeći američku državu – proizvoljno politički i gospodarski kažnjava brojne narode, kočeći ih u razvitku, koji bi vodio povećavanju njihova bogatstva i zadovoljstva njihovih ljudi te povećavanju bogatstva cijele vrste, koja treba imati vlastiti kapital za obavljanje svojih poslova: uređenje klime, suzbijanje pandemija, iskorjenjivanje siromaštva, liječenje vrste, briga za sve više starog pučanstva te zatiranje krijumčarenja ljudi i narkotika. Privatni kapital je „brz na kaznenom okidaču“, umjesto da skupno nastojanje velikih sila privuče u suradnju odmetnute narode.

Jedan od trajnih poremećaja u svjetskoj politici dolazi od cionizma, koji se nije zadovoljio uspostavom vlastite države, nego je nastojao protjerati Palestince s njihovih ognjišta i koji je bio stalna prijetnja zaštiti i blagostanju okolnih naroda. Minulih godina stanje Bliskog istoka postaje bolje, zahvaljujući prvobitno velikom gospodarskom napretku mnogih arapskih zemalja.

Globalizacija i dodatne smetnje, koje je djelomice potaknula sama globalizacija učinile se politiku izuzetno složenim poslom vrste. Osim što je usložila nacionalnu politiku globalizacija je stvorila potrebu vođenja svjetske ili globalne politike. Politika je osim posla naroda postala i poslom cijele vrste. Stoga se nevolje u vrsti ne mogu više uklanjati političkim djelovanjem jedinačnih naroda i njihovih država čak i da narodi od kapitala preuzmu vođenje domaće politike.

Međutim, sadašnji političari koje je kapital uvježbao u vođenju politike nisu pripravljeni, da se nose sa životnim izazovima koje su donijele nove životne okolnosti u narodima i u vrsti. Ne postoje prethodni primjeri ili „presedani“, koji bi političarima pomogli u okapanju sa sadašnjim, novim političkim izazovima. Novo stanje u vrsti nameće potrebu nove politike ili novih načela i novog načina vođenja politika naroda i vrste. „Na novu ranu novu travu!“ Sadašnji političari po svojem pristupu politici kao skupnom poslu naroda i vrste nisu dorasli vođenju nove politike. Politika je težak posao ako se vodi za kapital, a lagan ako se vodi za narod.

Dosadašnji i sadašnji političari uvježbani su u služenju kapitalu. Uigrali su se u obećavanju kapitalistima i glasačima najvećeg mogućeg gospodarskog rasta, koji je upropaštavao klimu i koji je načeo zdravlje u vrsti, koja je neprekidno u stisci koju nosi nadmetanje i u neizvjesnosti koju nose tehnološke i globalizacijske promjene. Ljudima i vrsti potreban je najmanji potreban gospodarski rast.

U služenju kapitalu nacionalni političari se dijele u više stranaka, koje kapital tjera da se međusobno nadmeću za naklonost glasača, koji unatoč redovitom pristupanju izborima nemaju politički izbor. Izbore vode i dobivaju kapitalistički mediji, a ne političari koji su gladijatori u izbornom borilištu. Mediji i kapitalisti, koji plaćaju i medije i izborne pohode stranaka, daju prevagu stranci ili strankama, za koje im se prije izbora čini, da će bolje služiti kapitalu i tržištu. Političar koji se odmetne od kapitala i počne služiti narodu, može biti uklonjen i prije redovitih izbora. Raniji primjeri takva „izbora“ bili su predsjednici Kennedy i Nixon u SAD, a nedavni premijeri Blair, Cameron, May, Johnson i Truss u UK, koje su otjerale urote odnosno vlastite stranke.

Političke stranke se međusobno razlučuju po svjetonazoru ili po političkoj baštini. „Svjetonazora“ u svijetu ima toliko, da se u većini zemalja teško sastavljaju jednostranačke vlade. Poslijeizborne pogodbe toliko oslabe vladajuće koalicije, da kapital bez muke gospodari mjesnom i svjetskom politikom.

Ideologizirana politika odvodi političare na stranputicu ugađanja kapitalu i sprječava ih da obavljaju zbiljski posao za narode, koji je jedan: jamčenje suverenosti, pružanje zaštite i namicanje blagostanja. Globalna vrsta ne treba više političare, koji se međusobno bore za mrvice vlasti. Ona treba državnike, koji će predano služiti ljudima, obiteljima, životnim zajednicama i vrsti. Sadašnje stoljeće vrste traži državnike rođene u vrsti za vrstu.

Continue Reading

U jednom od nedavnih osvrta posvećenom „stanju vrste“ naglasio sam, da kapitalizam u naše dane siromaši i ugrožava cijelu vrstu. Međutim, iako su opća skupoća i nestašica vrstu uistinu učinile siromašnom, privatni grabež sve oskudnijeg skupno stvaranog bogatstva se nastavlja. Naglasio sam da bi vrsta sad više nego ikad prije trebala imati svoj kapital, kako bi mogla obavljati svoj posao, posebice u vezi s poremećenom klimom i s načetim zdravljem u vrsti. Usto sam ustvrdio, da sad – kad globalizirana vrsta uistinu treba unutarnju povezanost i uzajamnost – kapital i dalje nemilosrdno stvara podjele unutar naroda i među narodima. Osim uređenja klime vrsta ima i druge zadaće, za dobro obavljanje kojih joj je potreban vlastiti kapital, koji su joj dosad otimali privatnici. Zaključio sam, da se vrsta kao cjelina treba oduprijeti kapitalizmu i pobaciti ga iz sebe.

Naglasio sam, da je sadašnje teško stanje naše vrste izravna posljedica američke politike, koja nije slobodna, nego je u najmu kod svjetskog privatnoga kapitala, koji se ne miri s tim, da u svijetu postoje narodi, koji su izgradili ili koji izgrađuju nacionalne političke sustave različite od sustava privatnog kapitalizma. Kapital putem SAD ratuje protiv naroda svijeta.

Iako je višestožernost ili multipolarnost vrsti potrebnija od američke „liberalne hegemonije“, kapitalisti i njihovi uigrani mediji uporno promiču pretvaranje Kine u „liberalnu demokraciju“, iako takvo političko uređenje ne odgovara Kini. Liberalna demokracija bi uništila Kinu i upravo zato njezino nametanje Kini zagovara cijeli kapitalistički Zapad, koji naočigled propada. Razlozi neprikladnosti liberalne demokracije za Kinu su slijedeći.

1. To govori zdrav razum. Kina se prije Isusova vremena ujedinila u carevinu, koja je nastala nakon višestoljetnog razdoblja Zaraćenih država. Kineska civilizacija, koja je postala uzorom za okolne narode, bila je do uspostave carevine politički podijeljena u mjeri, koja je ugrožavala ne samo zaštitu, nego i opstojnost kineskog naroda. Ujedinitelj Kine car Čin Ši Huangdi (259.-221.-210.) doveo je Kinu na lako branjive prirodne granice; uspostavio (mandarinski) upravni sustav utemeljen na znanju i zaslugama dužnosnika; napravio uzornu prijevoznu podlogu; uveo jedinstven sustav mjera; i umjesto sedam kineskih slikovnih pisama uveo jedno. To su bila sredstva čuvanja cjelovitosti Kine, koja nije poduzimala osvajačke ratove, nego se uvijek samo branila od brojnih napadačkih naroda.

2. To govori kinesko političko iskustvo. Kina kao politička zajednica neprekidno traje duže od dvadeset dva stoljeća. Otpornost i dugovječnost Kine svjedoči za prikladnost kineskog političkog sustava. Car Čin Ši je ujedinio Kinu prije nego što su Rimljani počeli svoja prekomorska osvajanja zauzimanjem Sicilije (-212.) i Kartage (-146.). Car Čin Ši je ujedinio Kinu, kako bi se mogla održati bajna kineska civilizacija, a car Dioklecijan je podijelio Rim, kako bi se spasio rimski imperijalizam. Zapadni Rim se rasuo 476. godine na obiteljske posjede (OPG). Bizant je trajao otad do 1453. godine.

3. Gorko kinesko iskustvo pokusa s liberalnom demokracijom. Iako su se carevi neprekidno borili protiv domaćih „gospodara rata“ ili odmetnutih područnih vojnih zapovjednika, poslije revolucije 1911. godine, u kojoj je republika zamijenila carevinu, došlo je do podjele i istinskog rasapa Kine i to u vrijeme prodora japanskog militarizma u Aziju i na Tihi ocean. Moglo bi se reći, da između svjetskih ratova Kina nije postojala. Kinu su ponovo ujedinili Komunistička stranka Kine i njezin predvodnik Mao Zedong.

4. Novija povijest Kine pokazuje, da „socijalizam s kineskim značajkama“ Kini dobro služi. To potvrđuju gospodarski razvitak Kine, koja već ima drugo najveće gospodarstvo svijeta i koja je prva industrijska te prva trgovinska sila svijeta; sve jači politički utjecaj Kine u svijetu; kinesko polaganje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge; silna kineska ulaganja na svim kontinentima; opći zavidan napredak kineske tehnologije i kinesko predvodništvo u zelenoj tehnologiji; vlastiti kineski svemirski program; tijesna gospodarska suradnja Kine sa zemljama koje su se prije oslanjale na SAD; i stvaranje poštovane kineske vojne sile. Kinezi smatraju da kokoš koja nosi jaja ne treba pojesti.

5. Političko i ljudsko stanje u zapadnim zemljama pokazuje, da je upravo liberalna demokracija – koju Zapad želi zavesti u Kinu – u velikoj, smrtnoj krizi i to prvobitno zato, što je svijet globaliziran pa bi se politika trebala posvetiti brizi za narode, a ne za nakupljanje kapitala. Posljedično, zapadni političari misle samo na dobitak na slijedećim izborima, dok u Kini političari misle na blagostanje slijedećeg naraštaja naroda.

6. Kina je u svojoj Komunističkoj stranci obnovila mandarinski sloj, koji je počivao na znanju, radu i zaslugama pojedinaca. Procjenjuje se, da KSK ima 96 milijuna članova, koji uglavnom predano služe Stranci, Kini i kineskom narodu. Uspon stranačkom ljestvicom ovisi o mudrosti, radu i zauzimanju članova Stranke. Meritokracija ili promicanje i nagrađivanje zaslužnih ljudi prenesena je iz mandarinskog sloja u KSK. Svaki dužnosnik Stranke prije stupanja u središnji odbor Stranke treba se svojom radom u dva odvojena navrata iskazati u pokrajini i to ne u istoj. KSK tako služi kao vježbaonica političkog osoblja i kao cjedilo za vrhunsko osoblje. Koju i kakvu provjeru prolazi političko osoblje u RH, EU ili u SAD? (Konzervativna stranka je u Ujedinjenoj Kraljevini u minulih dvanaest godina svoje vladavine imala pet premijera, od kojih je prvih četvero potjerala ona sama.) Jedina vjerodajnica zapadnih političara je dobitak izbora, koji ponajviše ovisi o lažnim obećanjima te o uplatama bogatih ljudi i velikih korporacija. Meritokracija počiva na dobrom obavljanju posla. U Kini obećanja nemaju smisao. Sadašnji jednostranački sustav Kine je – kao što je prije bio mandarinski stalež – proizvod dugovječne kineske civilizacije.

Kina je svoj politički sustav povremeno ugađala okolnostima. Mao Zedong je prihvatio komunizam i marksizam, ali ga je prilagodio kineskim povijesnim okolnostima. Mao je stvorio „socijalizam s kineskim značajkama“. Poslije Maoa predvodnik Deng Šaoping napravio je veliku prilagodbu preobrazbom gospodarskog sustava bez promjene političkog sustava. (Mihail Gorbačov je kobno preobrazio politički sustav prije preobrazbe gospodarskog sustava.) Kinu je preobrazba dovela na svjetsku pozornicu i učinila je golemom političkom, gospodarskom, vojnom i kulturnom silom. Sadašnji predsjednik Ši Đinping govori o „socijalizmu s kineskim značajkama za dvadeset prvo stoljeće“.

Napisano pokazuje, da su prosudbe zapadnih političara, politologa i medija o prikladnosti liberalne demokracije za Kinu i o budućnosti Kine površne i pogrešne. Za Zapad nije bitno, da ima točne prosudbe. Bitno je to, da na iznesenim prosudbama može upriličiti političko i medijsko potkopavanje kineskog političkog sustava, koje je sračunato na spašavanje kapitalizma, a ne Amerike i Europe.

Continue Reading

Ovaj je osvrt napisan u božićno vrijeme, u vrijeme u kojemu oživljavamo izvornu objavu radosne vijesti Isusa iz Nazareta o nadi za ljude i narode, koji su bili pritisnuti nevoljama, koje je Sredozemlju donio rimski imperijalizam.

U minulo božićno vrijeme kao jedan progovorili su papa Franjo, novi kralj Ujedinjene Kraljevine Karlo III i nadbiskup Canterburyja Justin Welby. Oni su kao jedan osudili „besmisleni“ rat u Ukrajini, ali su usto naglasili skupoću i oskudicu energenata, hrane i ostalih dobara, koje su i školovane zaposlene ljude (učitelje i medicinske sestre) dovele u siromaštvo, u kojemu teško „spajaju kraj s krajem“. Diljem Europe dosad dobrostojeći ljudi sve češće dolaze u pučke kuhinje ili u središta za besplatnu podjelu hrane. Ne treba spominjati stanje u ostalim krajevima svijeta. U ove dane cijela naša vrsta ostala je bez prave opskrbe, bez mira i bez nade.

Rat, oskudica i skupoća najteže se pali Europljanima, koji su dosad naširoko pomagali siromašnim narodima dalekih krajeva. Od europskih zemalja najteže je pogođena Ujedinjena Kraljevina, koja je pretrpjela, prvo, lakomisleno i još uvijek nedovršeno istupanje iz Europske unije, drugo, iznimno teške i skupe posljedice pandemije koronavirusa i, treće, porazne posljedice sadašnjeg rata za Ukrajinu.

Pod udarcima nevolja našle su se i SAD, koje je ne samo o Božiću pogodio teško podnošljiv udarac ledenog vremena, nego i velika skupoća svega te silna provala useljenika preko južne granice. Od stupanja Joea Bidena u Bijelu kuću u SAD je nezakonito ušlo 5 milijuna tuđinaca, koje dovode uređene skupine krijumčara i koji dodatno unose nebrojene poroke od raspačavanje droge i širenja prostitucije do trgovine ljudima i ropskog rada. (Cijena dovođenja jedne osobe iz Azije u SAD je 20.000 dolara.) SAD politički i vojno ureduju diljem svijeta, a ne znaju zaštititi svoju južnu granicu.

Tko želi biti iskren prema Europi i prema Zapadu općenito priznat će, da su sadašnje nevolje posljedice američke političke i vojne nasrtljivosti, koja je izazvala „narančastu revoluciju“ u Kijevu 2014. godine. Na spomenutu revoluciju Rusija je odvratila zaposjedanjem Krima i dijelova Ukrajine u kojima žive Rusi, na što je Zapad bio odlučio, da nove vlasti u Ukrajini iskoristi za slamanje i komadanje Rusije. Angela Merkel je nedavno priznala, da su četvorni pregovori o Ukrajini (Sporazum iz Minska) bili sračunati na dobivanje vremena za jačanje ukrajinske vojske. SAD se poslije poraza u Koreji, Vijetnamu, Afganistanu i Iraku ne usude same vojno ratovati pa su za rat protiv Rusije izabrale političke i gospodarske kazne, koje su više zla nanijele Zapadu, nego Rusiji.

Sadašnje teško stanje naše vrste izravna je posljedica američke politike. Međutim, američka politika nije slobodna. Nju je unajmio svjetski privatni kapital, koji se ne miri s tim, da u svijetu postoje narodi, koji su izgradili ili koji izgrađuju nacionalne političke sustave različite od sustava privatnog kapitalizma. Američkoj politici ne bi smetali Kina, Rusija, Venezuela, Kuba ili Iran, da je u njih usađen liberalni kapitalizam ili usađena “liberalna demokracija“. Mnoge nevolje naše vrste su posljedice opreke privatnog kapitalizma i narodnjaštva ili politizma, koji je postao prikladan za globaliziranu vrstu, koju usto ugrožava poremećena klima. Privatnom kapitalizmu nadmetanje odgovara više od suradnje, rat više od mira te rasipanje naroda i raspršenje vrste više od životnog zajedništva.

Sadašnje stanje vrste posljedica je trajanja kapitalizma, koji nikad nije služio vrsti i koji je uvijek služio samoživim osobama. Kapitalizam je zaokupio sve vidike života ljudi i naroda, pri čemu je rabio sve poluge utjecaja u političkim zajednicama ili državama. Prvo, kapital je politiku upregnuo u svoju službu, tako da su politički sustavi država prvobitno sračunati na daljnje nakupljanje privatnoga, a ne nacionalnog kapitala. Koncem prošlog stoljeća kapital je putem svjetskog tržišta nastojao u svoja kola upregnuti cijelu vrstu. Drugo, gospodarstvo, poduzetnost ljudi, razvitak tehnologije i ulaganje novca služe samo dodatnom izlučivanju privatnog kapitala iz rada ljudi i iz prirode. Treće, u kapitalizmu zaštita znači ratovanje, jer se kapital najviše nakuplja u ratu. Četvrto, liberalizam kao ideologija kapitala i kapitalizma rastresa vrstui sprječava je da se okupi za obavljanje svojih skupnih poslova, od kojih je najprječi oporavak klime i uklanjanje krajnjih vremenskih pojava.

Iako je kapitalizam na štetu prirodi i vrsti jedno vrijeme vrsti nosio razmjerno blagostanje, sad kapitalizam siromaši i ugrožava cijelu vrstu. Vrsta je kao cjelina sve siromašnija. Iako su opća skupoća i nestašica vrstu uistinu učinile siromašnom, privatni grabež sve oskudnijeg skupno stvaranog bogatstva se nastavlja. Vrsta bi sad više nego ikad prije trebala imati svoj kapital, kako bi mogla obavljati svoj posao, posebice u vezi s poremećenom klimom i s načetim zdravljem u vrsti. Vrsta bi za uređivanje klime trebala do 2030. godine ulagati 5 trilijuna američkih dolara (5,000.000,000.000) godišnje. Usto, sad kad globalizirana vrsta uistinu treba unutarnju povezanost i uzajamnost kapital i dalje nemilosrdno stvara podjele unutar naroda i među narodima. Osim ulaganja u klimu vrsta treba postaviti svjetsku prijevoznu, komunikacijsku i upravljačku infrastrukturu te zajamčiti održljiv razvitak tehnologije. Za sve to je vrsti potreban vlastiti kapital, koji joj otimaju privatnici.

Zato se vrsta kao cjelina treba oduprijeti kapitalizmu i kao zmiju ga izbaciti iz svojih njedara. Jedino tako se u vrstu mogu vratiti blagostanje za sve, mir i nada. Ljudima i vrsti prvo valja vratiti nadu. Nju u vrstu može usaditi samo novi sustav uvjerenja, koji neće zagovarati samoživost i međuljudsko nadmetanje, nego skromnost i zajedništvo.

Za opstanak naše vrste presudno je to, da netko odlučno i zauvijek vikne: „Dosta je kapitalizma!“ Minulo božićno vrijeme pružilo je prigodu, da se prisjetimo zahvata Isusa iz Nazareta u povijest vrste u vremenu, u kojemu je Rim bio globalizirao tadašnji svijet. Današnji su svijet globalizirali kapital, privatne korporacije i tržište. Današnja vlast je kapital. Kao što se Isus putem radosne vijesti bio odvažio na stvaranje novih odnosa u vrsti bez oslanjanja na političku vlast („Caru carevo, Božje Bogu!“), tako se vrsta treba posvetiti svojim poslovima bez oslanjanja na privatni kapital. Smisao Isusove radosne vijesti bila je obnova životnog zajedništva. To treba biti smisao i sadašnje obnove radosne vijesti.

Po meni, uklanjanje kapitalizma iz umrežene vrste treba povesti Katolička crkva kao umrežen pokret. Ona je jedina prava čuvarica – kakva god ona sama bila – Isusove radosne vijesti. Ostale vjerske zajednice, koje su nastale prije i poslije Isusa – uključujući judejstvo i islam – nastale su raskolom ili napuštanjem životnog zajedništva u vrsti, koje je uvjet opstanka vrste i opstanka života na Zemlji.

Continue Reading

Poslije ovoljetnih vrućina na cijeloj sjevernoj polukugli Zemlje, vodeći svjetski klimatolozi su objasnili, da su se takve vrućine događale jednom u petsto godina. Dodali su, da će se zbog općeg pogoršavanja klime takve vrućine ubuduće ponavljati svakih dvadeset godina. Velike vrućine u Europi i Sjevernoj Americi su nova, neočekivana pojava, kakva je – ako se izuzmu poplave koje su i dosad bile česte u Europi – zaobilazila Europu, iako već dugo pogađa ostala područja svijeta. (Nedavno je u Nigeriji zbog silnih poplava s plavišta uklonjeno 1,5 milijuna stanovnika. Neki od stanovnika su ostali uz poplavljene kuće, kako im pljačkaši iz čamaca ne bi odnijeli krovnu pokrivku.)

Jedna od neželjenih i dugoročno gledano pogibeljnih pojava je širenje pustinja, koje nastaje zbog suša koje više ne pogađaju samo pustinje, nego i područja u blizini pustinja, posebice uz Saharu i pustinju Gobi. Sušna područja kopnenog dijela Zemlje sad zauzimaju oko 40% kopna. Na njima žive oko 2 milijarde ljudi. Uzima se, da je tlo u 10-20% sušnih krajeva već upropašteno, što daje površinu od 6 do 12 milijuna km². Širenjem pustinja ugroženo je tlo na kojemu sad živi oko milijarda ljudi. Pustinja Gobi proteže se na oko 1,3 milijuna km² u Kini i Mongoliji, a godišnje se proširi na oko 3.600 km² okolnih pašnjaka, posebice na svojem južnom rubu i to zbog ljudskog djelovanja. Pustinja Sahara se širi na jug u pojas ili područje Sahela, koji se proteže od Atlantskog oceana do Roga Afrike na prostoru od oko 3,000.000 km². Južno od Sahela je područje zvano Sudan, u kojemu je tlo plodnije.

Zagrijavanje Zemlje i posljedično pogoršavanje klime uzroče to, da život ljudi na mnogim kopnenim, obalnim i otočnim područjima postaje neizvjesnim i nepredvidljivim te skupim, zbog redovitog, iako povremenog popravljanja domova, poslovnih objekata te prijevozne i mjesne uslužne infrastrukture. Opravdano je pitanje, jesu li Florida i obližnje američke savezne države nastanljive kao prije. U Floridi se nastanio golem broj američkih građana u vrijeme, u kojemu se klima nije bila vidljivo pokvarila. Koliko dugo će pučanstvo Floride i obližnjih saveznih država podnositi život kakav sad imaju?

Klimatskim nevoljama koje trpe mnogi žitelji SAD treba dodati nevolje u mnogim otočnim državama i područjima, kao što su Japan, Filipini ili države Karipskog otočja. Posebno je opasno stanje na mnogim južno-pacifičkim otocima, kojima prijeti trajno potapanje od mora, kojemu se površina diže zbog topljenja leda i ledenjaka na visokim planinama i u blizini polova Zemlje. U mogućem teškom položaju naći će se i pučanstvo mnogih krajeva Indije, jer na visokom gorju sjeverno od Indije ima sve manje snijega i leda, koji svake godine kopni ili se topi ranije. Ako se topljenje leda i kopnjenje snijega vremenski poklope s lipanjskim monsunskim kišama, teške poplave se neće moći izbjegavati.

Ovogodišnja žega na sjevernoj polukugli Zemlje pokazala je, da su bolje prošli stanovnici na krajnjem sjeveru Amerike i Eurazije. U skoroj budućnosti Zemlje mogu se i u industrijskim zemljama očekivati seobe na sjever. U isto vrijeme dolazi do „poboljšavanja“ klime ili zatopljenja na sjeveru Kanade i Eurazije, posebice u Sibiru te na Aljasci i Grenlandu. U Sibiru se naveliko kravi permafrost ili (dosad) trajno smrznuto tlo.

Promjena klime otvorila je pitanje naseljenosti Sibira, jer u Rusiji općenito, a u Sibiru posebno ima premalo stanovnika za golem zemljopisni prostor. Rusija oskudijeva u pučanstvu pa bi joj dobro došli i robotizacija i nadzirano naseljavanje. Rusiji bi dobro došlo i naseljavanje iz Zapadne Europe. Usto, Azija je najviše napučen kontinent na Zemlji, s više od 4,7 milijarda stanovnika na 44 milijuna četvornih kilometara prostora.

Stoga se postavlja gospodarsko, političko, demografsko, klimatološko i sigurnosno pitanje budućnosti Sibira. To je i pitanje suverenosti. Može se očekivati – dok je još pravno neprijeporno i politički prihvatljivo načelo nacionalne suverenosti – da će Ruska Federacija poduzeti mjere za povećavanje pučanstva u Sibiru putem nadziranog naseljavanja pučanstva iz dviju Koreja, Japana, Kine, Indije, Zapadne Europe i iz dviju Amerika. U tim područjima ima pučanstva, koje bi se razmjerno lagano naviknulo na sadašnje i buduće sibirsko podneblje. Novo naseljavanje Rusije moglo bi tu velesilu učiniti, još „velesilnijom“.

Dugoročno gledano – iako pogoršavanje klime skraćuje vrijeme, koje je našoj vrsti još na raspolaganju – Rusija će prestati kao apsolutno ili odriješeno suverena politička zajednica ili država. To se neće dogoditi samo Rusiji, nego i svim ostalim političkim zajednicama na Zemlji, uključujući i iznimne ili „bogomdane“ Sjedinjene Američke Države. Suverenost naroda će od apsolutne ili odriješene postati relativnom ili odnošajnom. Naša vrsta koju klima i stanje Zemlje ugrožavaju kao cjelinu ili kao organizam neće dugo podnositi u nju umetnut pojam suverenosti. Naša će vrsta postati jedinom suverenom silom na Zemlji, ali je suverenost uvijek sparena s odgovornosti.

Prateći sadašnji rasplet geopolitičkih i geoekonomskih odnosa na Zemlji biva očitim, da je kapitalizam kao svjetski vladavinski sustav – kojemu je tržište politički sustav – na izdisaju nakon što je vladao Zemljom i vrstom dobra dva stoljeća. Osim kapitala nema na Zemlji druge sile koja bi nastojala zavladati narodima. Svaki narod – koliko god bio velik i jak – koji bi htio zavladati drugim narodima ispao bi bezumnim, jer svaki narod ima dosta vlastitih nevolja, od kojih je jedna poremećena klima, a vladanje kojim drugim narodom umnožilo bi njegove nevolje. Sahnjenjem kapitalizma nestajat će ugroza naroda ili životnih zajednica, koji su se suverenošću branili od kapitala. Stoga će se relativizirati ili uodnošajiti pojam ili načelo nacionalne suverenosti.

Odnošajna suverenost ili vrhovništvo naroda sastojat će se u dvojnoj, dvostranoj ili bilateralnoj, a ne u „multilateralnoj“ ili višestranoj suradnji naroda ili životnih zajednica i njihovih država ili političkih zajednica. Narodi će morati jedni drugima izlaziti ususret u političkim, gospodarskim, sigurnosnim, demografskim, tehnološkim, kulturnim i ostalim vidicima života naše vrste.

Naša će vrsta uskoro postati globalnom u punom smislu. Globalnost naše vrste potpuno će zamijeniti dosadašnju globalnost tržišta i globalnost dosega kapitala. Globalnost vrste mora se iskazati njezinim zajedništvom u zaustavljanju pogoršavanja klime, uređenju Zemlje i u oporavku naše vrste, koja je tjelesno, duševno i kulturno bolesna.

Ima ljudi koji još smatraju da kapitalizam nema inačicu. Oni bi trebali sebi objasniti pojavu sadašnjega općeg nereda u svijetu, kojim je dosad vladao kapital. Po meni, sadašnji nered u našoj vrsti posljedica je prelaska iz globalnosti kapitala, kapitalizma i tržišta u globalnost naše vrste. Tržište kapitala postaje tržištem vrste. Jednako tako, postoji inačica kapitalizmu. To je politizam, u kojemu politika kao obavljanje posla životne zajednice obuima gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja.

Continue Reading

Politika i geopolitika već se stoljećima vode u ime privatnoga, prvo nacionalnog pa poslije svjetskog kapitala. Prvi, ali neuspio pokušaj uspostave svjetske hegemonije kapitala napravio je predsjednik-demokrat Wilson u poraću Prvoga svjetskog rata izvozom američkog kapitala i američke demokracije putem pobačene Lige naroda. Tad su uspostavu hegemonije SAD spriječile europske kolonijalne sile, koje su isto bile pobjednice rata. Wilson nije htio ratovati, ali su SAD bile pobjednica rata. Drugi, isto neuspio pokušaj uspostave hegemonije SAD kao pobjednice Drugoga svjetskog rata napravio je predsjednik-demokrat Roosevelt, koji je svoj naum htio provesti putem Ujedinjenih naroda. Spriječio ga je Josif Staljin uspostavom svojeg carstva u Europi i Aziji.

Treći, ali privremeno uspio pokušaj uspostave svjetske hegemonije izveo je predsjednik-demokrat Clinton, koji nije bio pobjednik nijednog rata. On je za uspostavu hegemonije stvorio Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), kakvu nije uspio stvoriti ni predsjednik Roosevelt. Clintonove nakane su propale kasnije, kad je Kina putem članstva u WTO-u postala političkom, vojnom, svemirskom, trgovinskom, industrijskom i tehnološkom velesilom. Kina je pristupila WTO-u točno tri mjeseca poslije rušenja njujorških tornjeva i mjesec dana nakon američkog napada na Afganistan.

Četvrti pokušaj uspostave svjetske velevlasti kapitala putem SAD napravio je predsjednik-demokrat Obama, koji je ratovanje zamijenio obavještajnim potkopavanjem nacionalnih država (od Tunisa 2011. do Ukrajine 2014. godine) i nastojanjem, da u prostor potkopanih država umetne tržišni politički sustav. Sadašnji, peti pokušaj uspostave svjetske hegemonije kapitala provode Anthony Blinken i Jacob Jeremiah Sullivan, dvojica ključnih izvršitelja upravnog ustroja pomatušenog predsjednika-demokrata Bidena.

U opreci s predsjednicima-demokratima veliki američki predsjednici-republikanci (Eisenhower, Nixon, Reagan) nastojali su uspostaviti ne hegemoniju, nego suradnju s ostalim narodima u ideološki podijeljenom svijetu. Primjeri za to su okončanje rata u Koreji, okončanje rata u Vijetnamu, uspostava dobrih odnosa SAD s Kinom i Sovjetskim Savezom te konačno provala Berlinskog zida.

Tako je bilo u Američkom stoljeću, koje je počelo za predsjednika Wilsona. Hegemonija SAD je u tom razdobljunaizmjence jačala i slabila. U njemu se vodio nepoštedan rat svjetskog kapitala nagomilanog u SAD i naroda svijeta, od kojih su neki u muci bili posegnuli za fašizmom. Poprište rata bile su nacionalne države. To je stoljeće svršilo za predsjednika Trumpa, koji je ubrzao vojno povlačenje SAD iz Azije. Tad su postali očitima učinci globalizacije poslovanja i naše vrstete nemoć SAD da ostanu hegemonom bez uništenja vlastitog naroda. Globalizacijom poslovanja povećalo se bogatstvo većine naroda, koji nad sobom više ne podnose hegemona. Globalizacija je raka svjetske hegemonije.

Poslije bijega vojske SAD iz Afganistana na sastanku o klimi u Glasgowu 2021. godine postalo je očitim, da ugroza Zemlje, klime i života traži suradnju svih naroda i njihovih država. Ipak, iste godine došlo je zakašnjelo nastojanje Blinkena i Sullivana za obnovu usahle američke hegemonije.

Kapital se u održavanju kakve-takve hegemonije oslanjao na neke industrijske sile: SAD, EU, UK, Japan, Australiju i Izrael. SAD su sad u dubokom političkom neredu i jedva se hrvu s unutarnjim nevoljama, iako slušaju upute kapitalista, koji su opsjednuti hegemonijom. Slom hegemonije stvara zbrku. Politički doseg EU ne prelazi granice njezina krnjeg kontinenta. UK je u političkom kaosu, ali ima dulji politički doseg od EU, koja nema suverenost, vojsku i obavještajne službe. Odnedavno je na koljenima i europsko gospodarstvo. Japan nije suveren te je još politički i vojno zaposjednut od SAD, kao što NATO još zaposjeda EU. Australija želi biti područni južno-pacifički podhegemon. Izrael izlišno želi zagospodariti svijetom putem SAD.

U postupku globalizacije pojavile su se brojne novije nacionalističke države kao što su Iran, Turska, Sjeverna Koreja, Vijetnam, Saudijska Arabija, Pakistan, Venezuela, Brazil, Južna Afrika, Egipat, Indonezija i druge te dva „nacionalistička kontinenta“: Afrika i Južna Amerika kao cjeline. Nažalost, neke od spomenutih država nemaju političke sustave, uz koje stoji većina građana, nego ranjive i nepostojane sustave, koje su uspostavile posebne i isključive političke skupine. Nacionalizam ili narodnjaštvo treba okupljati cijeli narod, kako bi se politička volja naroda očitovala u njegovoj suverenosti, zaštiti i blagostanju. Nacionalna politika ne smije biti isključiva i napadačka, nego se mora izraziti suradnjom s drugim narodima.

Borba za prelazak svijeta iz hegemonije kapitala u opću suradnju država treba se voditi politički, a ne vojno, ideološki ili gospodarskim kaznama. Stoga sad posebnu pozornost treba skrenuti na primjer ili slučaj Ruske Federacije. Rusija je uz Kinu bila jedan od stožera borbe naroda protiv privatnoga svjetskog kapitala. Rusi su drevan i politički iskusan narod pa se od Rusije očekivalo, da će ona politički utjecaj u svijetu temeljiti na golemom nacionalnom prostoru, prirodnom blagu i na političkoj mudrosti. (Josif Staljin, jaki čovjek prije Putina, vodio je Domovinski rat.)

Svijet je od Rusije očekivao, da će ona dati velik obol borbi protiv privatnoga, nadnarodnog kapitala, posebice stoga, što je ona bila napravila strategijsku spregu s Kinom, koja je novakinja u svjetskoj politici. Rusija je trebala politički predvoditi obračun sa svjetskim privatnim kapitalom. Međutim, Rusija nije bila politički oprezna pa su je američki neokonzervativci zaskočili na Majdanu 2014. godine i doveli na vlast ukrajinske manjinske političare, koji zastupaju probitke svjetskog kapitala nakupljenog u SAD. Poslije prevrata na Majdanu poluotok Krim se zatekao u rukama ukrajinskih vlasti neprijateljski raspoloženih prema Rusiji, koje bi mogle priječiti izlazak ruske mornarice iz Azovskoga u Crno more, kao što je bilo poslije Krimskog rata 1853.-1856. godine.

Rusija je već 2014. zauzela Krim. To je mogla opravdati brigom za nacionale probitke, ali su Rusi pritom izgubili iz vida strategijske probitke naše vrste. Stoga se može reći da je poslije ruskog napada na Ukrajinu kapital privremeno došao na svoje. Rat za Ukrajinu je rat Rusije i svjetskog privatnoga kapitala. Rusi su zaglibivši u ukrajinski rat unazadili borbu protiv svjetskog kapitala, iznevjerili nadu naroda svijeta i pronevjerili strategijsku spregu s Kinom. Predsjednik Putin je nedavno govorio o novom svjetskom poretku, ali se Rusija sama onesposobila za njegovu uspostavu.

Rusi su unazadili borbu naroda protiv kapitala, ali stanje Zemlje traži hitnu uspostavu suradnje među narodima, a ne nečiju hegemoniju. Amerika će prestati biti sluškinja svjetskog kapitala čim američki glasači uvide, da su Demokrati veliko zlo za svijet i još veće zlo za Ameriku, koja sad nije suverena zemlja. Možda će Republikanci proći bolje oslanjanjem na domaći kapital.

Continue Reading