Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim nedavnim iznimnim i možda jedincatim događajem u hrvatskoj povijesti. Osvrt se bavi smislom koncerta na zagrebačkom Hipodromu, koji je upriličio i izveo hrvatski branitelj i hrvatski glazbenik Marko Perković Thompson. Upriličenje velebnog koncerta na zagrebačkom Hipodromu u subotu 5. srpnja ove godine nije Thompsonov uspjeh, nego uspjeh Hrvatske i Hrvata.

Unatoč naširoko iznošenim sumnjama u smisao održavanja sad već uspjelo održanog koncerta glazbenika Marka Perkovića, koncert je privukao nevjerojatne 504 tisuće slušatelja. Golema većina slušatelja bili su mladi Hrvati, ali je među njima bilo i mnogo ljudi u zrelijim godinama. Sudionici koncerta bili su došli iz svih zemljopisnih dijelova Hrvatske, a mnogi su na hrvatske zastave, koje su donijeli upisali i ime grada ili pokrajine. Bilo je mnogo sudionika i iz obližnjih zemalja, u kojima žive Hrvati kao iseljenici.

Mjesto održavanja koncerta te zgusnutost i zakrčenost cestovne mreže oko tog mjesta, svakako su utjecali na broj sudionika okupljanja. (Zato su mnogi ljudi sumnjali ne samo u zamisao držanja koncerta, nego i u glatko odvijanje okupljanja.) Unatoč tomu, Hrvata je na Thompsonovu koncertu bili toliko mnogo – svaki sedmi ili osmi – da se smije reći, da je na koncertu bila cijela Hrvatske. Više sudionika koncerta ili okupljanja nije smjelo ni biti radi zaštite izvoditelja i sudionika koncerta.

Ovom zgodom valja spomenuti Thompsonove izvorne proslave u Čavoglavama. Njima se je redovito obilježavala obljetnica vojno-redarstvene akcije „Oluja“ izvedene 5. kolovoza 1995. godine, kojom je okončan Domovinski rat. Tad se slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Glazbenik Marko Perković je svojim proslavama u Čavoglavama nalazio umjetnički odušak, jer su mnogi Thompsonovi najavljeni koncerti bili zabranjeni i u Hrvatskoj i u nekim europskim državama. Naglasit ću, da se u sklopu obilježavanja Dana pobjede redovito služi misa za domovinu u crkvi Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu. Marko Perković Thompson bio je zabranjeni Hrvat.

Čovjek Marko Perković je domoljub, koji je bio branitelj, ali su ga srbijanske vlasti i mnogi domaći Srbi te domaće lijeve i jugofilske sile proglasili ustašom. Posebice se je na koncert okomio Milorad Pupovac, jer ga je zasmetalo to, što se „dogodilo to čemu se nisu nadali – uzvikivanje pozdrava Za dom spremni!“ Po Pupovcu, Zagreb je sličio svim prethodnim mjestima, na kojima se je slavilo Antu Pavelića i njegove vojne i političke suradnike. Zato su mnogi ljudi, koje je zasmetalo okupljanje na Hipodromu, to okupljanje proglasili „ustaškim zborovanjem“.

Koncert Marka Perkovića nije bio zabavni koncert. Okupljanje na Hipodromu bilo je „obnovom hrvatskog domovinskog zavjeta“. Zato je na koncertu bio i koncert blagoslovio umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas. Biskup Ivas je za Thompsona napisao i na koncertu pročitao pjesmu Maranata. (Izraz Marana tha ili Maran atha dolazi iz aramejskog jezika i može se prevesti kao Gospodin dolazi ili kao Gospodine naš, dođi!) Pjesma biskupa Ivasa glasi:

Maranata, pastiru dobri/ Rabi, učitelju/ dođi na polja, more, gore/ na zipke i grobove.// Raspelom tvojim označene/ krvlju i znojem ispaćene/ isplakane suzama naroda moga/ budi početak i svršetak.// Prvi i posljednji/ uskrsla pobjeda/ alfa i omega/ naroda moga.// Maranata, dođi gospodine u zemlju Hrvata/ Maranata, dođi na radost/ svega naroda moga/ Maranata/ dođi nam brzo i zauvijek ostani.// Neka prođe vrijeme zavodnika/ lažnih proroka/ i svih kukavica, izdajica/ krivokletnika// I svih varalica, otpadnika/ strasnih ubojica/ i svih sluga zloga/ iz naroda moga.// Skini lažne maske/ s lica moje zemlje Hrvatske/ nek’ zablista svom ljepotom/ i vjerom u Tebe Boga/ naroda moga.//

Katolička crkva iz Vatikana i Katolička crkva u našoj domovini snažno su poduprle nastojanje Hrvata, da imaju svoju državu, u kojoj se ove godine proslavlja tisuću stota obljetnica uspostave Hrvatske kraljevine 925. godine. Hrvatski narod predvođen demokratski izabranim političarima je osamostalio Socijalističku Republiku Hrvatsku u svoju pravu suverenu državu. Međutim, iako su vodeći novi hrvatski političari postali nacionalistima, oni su prije bili komunisti. Potpora i blagoslov Crkve učinili su njihovo obraćenje vjerodostojnim. Tako je novo hrvatsko vodstvo moglo ujediniti hrvatski narod, koji je već prije Drugoga svjetskog rata bio temeljito podijeljen tadašnjim vodećim ideologijama: liberalizmom, komunizmom i nacionalnim socijalizmom.

Hrvatska država se osamostalila u opakom nametnutom ratu, u kojemu je hrvatska vojska pobijedila i jugoslavensku vojsku i domaće četnike, koji su se bili pobunili protiv demokratski izabranih hrvatskih vlasti. Hrvatski branitelji, koji su većinom bili dragovoljci, u Domovinskom ratu su se borili s molitvom na usnama i s krunicom oko vrata. (Pouzdan očevidac mi je pripovijedao o zgodi, u kojoj je umirovljeni biskup Juraj Jezerinec dijelio braniteljima blagoslovljene krunice. Jedan vojnik iz te postrojbe biskupu bi dodao krunicu, a biskup bi je stavio branitelju oko vrata. Kad je biskup došao do jednog branitelja koji je bio musliman, vojnik koji je pratio biskupa, rekao je biskupu da tom vojniku ne stavlja krunicu oko vrata. Na to je branitelj-musliman uzeo biskup krunici iz ruku i sam ju je stavio oko vrata.)

Zato smatram, da bi okupljanje Hrvata na Hipodromu bilo nepotpuno bez pojave slike Gospe na nebu iznad mjesta okupljanja. Gospa je zaštitnica Hrvata i majka Hrvatske. Dobro je što Katolička crkva ima Gospu i što je dostojno štuje. Zato je dobro i to, što su Hrvati ostali katoličkim narodom. Štovanje Gospe Marije unosi toplinu u ljude i u narode.

Zaštita na koncertu te prije i poslije koncerta bila domišljeno i djelotvorno postavljena. Slušatelji koncerta su bili na pomoć svima koji se trebali zdravstvenu ili koju drugu pomoć. Slušatelji su bili i pripravni spriječiti moguće izazivače i stvaratelje nereda. Slušatelji Thomsonova koncerta bili su uistinu Hrvati. Okupljanje Hrvata oko Thompsona i Gospe prošlo je bez izazova, izgreda i nesretnih događaja. Koncert poput Thompsonovog mogli su upriličiti i – koliko se zna – dosad su upriličili samo Hrvati. Hrvati kao narod su zdušan i plemenit narod. Koncert je pokazao dušu Hrvata kao naroda.

U ovom sam sastavku prilično pohvalio vlastiti narod. Među obližnjim narodima, na koje nas je navela povijest bilo je prgavih, svadljivih, oholih, nasilnih ili umišljenih naroda. Spomenuo sam, da su Hrvati zdušan i plemenit narod. Kako je došlo do toga? U čemu je hrvatska politička misao? (Srpska politička misao je u tomu, da Srbi traže gospodara, koji će im dati sluge.)

Hrvate je seoba naroda dovela na njihov sadašnji prostor, koji je neprekidno na granici dvaju političkih svjetova: Istočnog i Zapadnog Rima, Bizanta i Venecije, kršćanstva i islama, komunizma i kapitalizma. Hrvati se nisu rado podlagali velesilama, nego su nastojali napraviti savez s narodima koji su se našli u sličnom položaju, ali uz čuvanje suverenosti. Tako su postupali Ljudevit Posavski, koji nije htio služiti ni Bizantu ni Franačkoj carevini; Petar Zrinski i Krsto Frankopan, koji nisu htjeli služiti ni Austriji ni Osmanskoj carevini; Juraj Križanić, koji nije htio da Hrvatska služi bilo Germanima bilo Turcima; Ante Starčević, koji nije htio da Hrvatska služi bilo Beču bilo Pešti; i konačno Josip Broz, koji nije htio služiti ni sovjetskom komunizmu ni zapadnom kapitalizmu. Hrvati su oduvijek cijenili životno zajedništvo unutar naroda i suradnju među narodima. U srži hrvatske političke misli je nesvrstavanje. Zdušnost i plemenitost Hrvata kao naroda je nastala iz potrebe suradnje. Hrvate resi i ratnička upornost, koju su oni pokazali u Domovinskom ratu. Hrvatska je koncertom Marka Perkovića Thompsona dala veliku počast Domovinskom ratu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi postupnim kineskim prestizanjem Zapada i posebice Amerike u vojnom smislu. Ukupna vojna prevaga jedne države nad drugom ovisi o nekoliko vidika stvaranja vojnog sustava, koje ću nastojati pretresti u ovom osvrtu.

Poticaj za pisanje ovakvog osvrta dao mi je obračun zrakoplovstava Indije i Pakistana. Rano 7. svibnja ove godine indijsko zrakoplovstvo napalo je nekoliko gradova u pakistanskoj pokrajini Pundžab i u dijelu Kašmira, koji je pod pakistanskim nadzorom. U napadu je poginulo 35 osoba. (Indija se je time osvetila za napad pakistanskih terorista na turiste u gradu Pahalgam 22. travnja kad je ubijeno 26 osoba.) Kod indijskog zračnog napada Pakistan je podignuo svoje zrakoplove i oborio 5 indijskih zrakoplova. Zapovjednik indijskog zrakoplovstva je priznao, da su njegove snage imale gubitke. Pakistansko zrakoplovstvo je prošlo bez gubitaka.

Taj okršaj sam spomenuo, jer su se u zraku sukobili indijski zrakoplovi francuske proizvodnje Rafale i pakistanski zrakoplovi kineske proizvodnje J-10C. Prevagu su odnijeli zrakoplovi kineske proizvodnje, koji su bili plaćeni po 40 milijuna dolara, a zrakoplovi Rafale su bili plaćeni najmanje 50% više. Novi zrakoplovi Rafale stoje po 125 milijuna dolara. Znajući za dobru uporabu zrakoplova J-10C iransko vojno izaslanstvo je posjetilo Kinu odmah poslije američko-izraelskog napada na nuklearne pogone u Iranu.

Snaga vojske jedne države ovisi o nizu vidika, koji nisu vojne naravi i koji pokazuju snagu same države odnosno životne zajednice. Prvi vidik je svakako tehnologija, koja se sastoji u sustavnom bavljenju postupcima i gradivom za stvaranje novih proizvoda. Sad Kina predvodi svijet u većini tehnoloških područja, koja omogućuju proizvodnju suvremenih i traženih proizvoda. Amerika je dosad vladala svim područjima tehnologije, a sad je njezino predvodništo ograničeno na nekoliko tehnoloških područja (AI, kvantno računalstvo i neka slična područja).

Tehnologija se obično ne prodaje, nego se prodaju proizvodi, koji se smisle i naprave na dobroj tehnologiji. Kina plavi svjetsko tržište suvremenim proizvodima po pristupačnim cijenama: brzim vlakovima, svim vrstama brodova, vjetrenim turbinama, fotonaponskim pločama, električnim automobilima, suhim akumulatorima za vozila i drugim proizvodima. Nasuprot Kini, Amerika nema mnogo traženih industrijskih proizvoda. Amerika izvozi mnogo hrane, energenata, računalnih programa i poluvodiča. Zato Amerika ima silan manjak u robnoj razmjeni sa svijetom. Predsjednik Trump uspostavlja sustav uvoznih trošarina, kako bi prisilio neke američke korporacije, da obnove proizvodnju u Americi. Valja se pitati, zašto su američke proizvodne korporacije iznijele proizvodnju tvarnih dobara iz Amerike.

Tehnologija bitno uključuje postupke i gradivo od kojeg se mogu napraviti proizvodi. Gradivo se obično dotjera ili preuredi, kako bi se od njega pravio proizvod za tržište. Što vrijedi za gradivo općenito vrijedi posebice za kovine, porculan i drugo gradivo, koje se ugrađuje u suvremene proizvode. Kovine (bakar, željezo, aluminij, litij, kobalt i druge) se dobiju iz njihove rudače, od koje se obično u nekoliko slijednih postupaka dobije čista kovina. Po prosudbi Međunarodne agencije za energiju (IEA), Kina nadzire 83% svjetskog tržišta pročišćivanja bakra, 73% pročišćavanja litija, 97% kobalta, 98% grafita i do 96% rijetke zemlje. Koji udio u postupku pročišćivanja kovina ima Amerika? Američke korporacije se nisu htjele baviti „prljavim poslom“, koji nosi skromnu zaradu, ali jamči pouzdanu opskrbu.

Međutim, prevaga na tržištu se ostvaruje dobrim smišljanjem proizvoda. Kineske korporacije nastoje smišljati proizvode, koje tržište traži ili koji će potaknuli potražnju na tržištu. U tomu u Kini veliku ulogu ima država, jer država vodi račun o tomu, da golemo kinesko gospodarstvo i golemo kinesko tržište imaju što potpuniju proizvodnju dobara. Kineska država financijski podupire nova poduzeća, koja se kane baviti novom tehnologijom, a nastanak dobrog proizvoda za svjetsko tržište prepušta međusobnom nadmetanju tih korporacija. Uključenje države u smišljanje tvarnih proizvoda je posebno važno uz sadašnje nesređeno stanje na svjetskom tržištu. Američka država izbjegava sudjelovanje u takvom poslu, a korporacijama nije do potpunosti proizvodnog gospodarstva, nego do brze zarade.

Dodatan vidik stvaranja jake nacionalne vojske čine mogućnost i djelotvornost same proizvodnje dobara. Kineske proizvodne korporacije već godinama u proizvodnji dobara rabe robote i umjetnu umnost (AI). Zato se kineski industrijski proizvodi prave naveliko i uz niske proizvodne izdatke. To je razlog potražnji kineskih proizvoda na svjetskomu i posebice na američkom tržištu. U šangajskoj luci se istovar, pretovar i utovar brodskih spremnika (kontejnera) obavlja uporabom umjetne umnosti. Kinezi su nedavno autocestu punog presjeka duljine 145 kilometara napravili bez ijednog radnika, ali uz uporabu robota i umjetne umnosti. (Nedavno sam čuo šalu, po kojoj u kineskoj tvornici ima mnogo robota, jedan čovjek i jedan pas: roboti proizvode, čovjek hrani psa, a pas priječi čovjeka da se uključi u proizvodni postupak.)

Za stvaranje jake vojne industrije država mora uspostaviti široke sirovinske opskrbne mreže. Za to se je kineska država već pobrinula. Ona ima svoje rudokope za mnoge sirovine, ali se je postarala, da zakupi vađenje rudače i u drugim, prijateljskim zemljama koje traže kineske industrijske proizvode. Riječ je uistinu o dvojnoj suradnji država. Kina je u mnogim zemljama iz kojih uvozi rudaču napravila luke, autoceste i željeznice. U jednom od prethodnih osvrta sam spomenuo primjer luke u Džibutiju i kineske robne razmjene s Etiopijom.

Zemlja ne može imati jaku vojnu industriju i jaku vojsku, ako nema i opskrbne mreže za dijelove i sklopove, koji se ugrađuju u konačne proizvode: brodove, zrakoplove, helikoptere, tenkove, višecjevne raketne bacače, rakete, protivraketne sustave, dronove i drugo oružje. Kina ima 92% svjetske proizvodnje jakih magneta od neodimija pa američka vojna industrija ovisi o opskrbi iz Kine. Nedavno je Amerika uskratila isporuku nekih oružja Ukrajini, jer su američka skladišta oružja i teškog streljiva prazna. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte je nedavno izjavio, da „Rusija u tri mjeseca proizvede više oružja i teškog streljiva, nego sve zemlje NATO-a u godinu dana.“ Tko ga je silio da to izjavi?

Jake i učinkovite nacionalne vojske nema ni bez građanskog satelitskoga komunikacijskog sustava. Dosad je u svijetu bio naširoko rabljen (NAVSTAR) Global Positioning System (GPS), koji je napravilo američko ministarstvo obrane. Taj sustav ima svjetsku pokritost, a pogrešaka u određivanju položaja je obično do 10 metara. Pretplata na GPS je potrebna, samo ako se rabe neke posebne mogućnosti sustava. O GPS-u još uvijek ovise zračna i pomorska plovidba. GPS omogućuju sateliti postavljeni na visinu od 20.000 kilometara pa su dolazni znakovi slabi i podložni smetanju. (Za vožnju automobila bez vozača proizvodnje Tesla rabi se poseban sustav Starlink, kojemu je vlasnik isto Elon Musk.)

Godine 2020. Kina je postavila svoj satelitski plovidbeni sustav BeiDou (BDS). Sustav je sračunat na potrebe nacionalne zaštite te na kineski gospodarski i opći razvitak. Sustav BeiDou pruža pouzdane usluge visoke razlučivosti korisnicima diljem svijeta za određivanje položaja, plovidbu i određivanje vremena. GPS je već zastario zbog svojih ugrađenih slabosti. Uskoro će novi plovidbeni sustavi rabiti i umjetnu umnost.

U stvaranju jake vojne sile presudna je uloga države, koja počinje određivanjem tehnologije poželjne za stvaranje učinkovitih vojni sustava. Država ne smije smišljanje tehnologije potpuno prepustiti privatnim korporacijama, koje bi svoje pronalaske nudile državi. To vrijedi i za proizvodnju streljiva, oružja i druge vojne opreme. Vrijedi, dakako, i za sirovinske opskrbne mreže i za industrijske opskrbne mreže. Vrijedi za plovidbeni sustav poput američkog GPS-a ili kineskog BDS-a.

U stvaranju nove tehnologije i u jačanju vojske važna je uloga sveučilišta te državnih znanstvenih i istraživačkih instituta. Država treba financijski poticati smišljanje i stvaranje poželjne nove tehnologije.

Usto, važno je postoji li u državi vojna obveza ili vojska zapošljava ljude koji žele biti vojnici od poziva ili od struke, a koje vojska obuči za vojne poslove kojima će se baviti. Prije nekoliko desetljeća odnosno od Vijetnamskog rata u zapadnim zemljama ušla je u modu stručna ili profesionalna vojska. Mnogi mladi ljudi su kod izbora poziva birali vojni. Budući da su se u međuvremenu opće, gospodarske, političke i sigurnosne okolnosti promijenile, za izbor vojne struke sad se opredjeljuje sve manje mladih ljudi. (U Americi sad stupa u vojsku 25% žena, jer mladi muškarci nalaze druge poslove kojima će se baviti.) Na veličinu i na rodni sastav američke vojske znatno je utjecalo američko ratovanje u Afganistanu i Iraku, jer su političari vodili mlade ljude u nepotreban rat. Nedavno je njemački ministar obrane Boris Pistorius izjavio, da je u Njemačkoj moguće ponovno uvođenje vojne obveze, zbog slabog stupanja mladih Nijemaca u vojsku.

U Kini od 1949. godine ne postoji vojna obveza, ali Kina ima svoj sustav novačenja, koji se uzima kao porez ili namet na pokrajine. Kineska Narodna osloboditeljska vojska (PLA) određuje brojeve potrebnih vojnika, zrakoplovaca i mornara. Ti brojevi se rasporede po pokrajinama. Ako broj dragovoljaca ne dosegne broj određen pokrajini, pokrajinske vlasti mogu prisilno unovačiti jedan broj mladih ljudi. Izrael ima trajnu vojnu obvezu i za muškarce i za žene.

Stekao sam dojam, da Kina odnosi prevagu nad Amerikom i u vojnom smislu, kao što ju je već odnijela u područjima tehnologije, poljoprivrede, industrijske proizvodnje i posebno proizvodnje poluvodiča, međunarodne trgovine, postavljanja sirovinskih i industrijskih opskrbnih mreža te postavljanja svjetske prijevozne podloge. Kineska industrijska proizvodnja kao podloga za proizvodnju vojnih sustava, vojne opreme i streljiva je u punom zamahu, a američka industrijska proizvodnja se vrlo teško oporavlja. Sklon sam zaključiti, da kineski narodni, jednostranački politički sustav dobro služi kineskoj državi i kineskom narodu, a da američki politički sustav bogataške, kapitalističke demokracije slabo služi američkoj državi, a još slabije američkom pučanstvu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim iznimnim događajem. Osvrt se bavi željom i nastojanjem novog njemačkog saveznog kancelara Friedricha (Mirka) Merza, da Njemačka postane nuklearnom silom. Zašto je za stvaranje njemačke vojne nuklearne sile savezni kancelar Merz izabrao sadašnji trenutak, u kojem se svijet – kao što sam pisao u prethodnom osvrtu – nalazi u kolebanju između rata i mira? Može se dokučiti podloga ili pozadina sadašnjeg njemačkoga nuklearnog prohtjeva, ali neizvjesnost i opasnost provedbe tog prohtjeva trebale bi, po meni, dovesti do napuštanja zamisli o njemačkom nuklearnom oružju.

Bitne značajke sadašnjeg stanja u zapadnim zemljama su izostanak zbiljske politike i izmišljanje neostvarljive politike. Za primjer navest ću zamisao predsjednika Trumpa o pripajanju Sjedinjenim Američkim Državama cijele države Kanade kao „51. američke savezne države“. U istu skupinu izmišljaja spada i zahtjev glavnog tajnika Atlantskog saveza Marka Ruttea o povećanju godišnjeg vojnog proračuna članica tog saveza na 5% ukupnog domaćeg proizvoda. U tu široku zbirku političkih izmišljaja spada i zamisao njemačkog saveznog kancelara Merza o stvaranju njemačke nuklearne vojne sile. Sve goli don Quijote i to bez prigovora savjesti ili premišljanja u obličju Sancha Panze.

Zanimljivo je to, da Njemačka istovremeno s prohtjevom stvaranja njemačke nuklearne vojne sile odustaje od uporabe električne struje iz nuklearnih elektrana. Njemačka „para“ postojeće nuklearne elektrane. To je u opreci s nastojanjem Irana, da u mirne, a ne u vojne svrhe rabi nuklearnu energiju. Zapadne sile se plaše, da bi Iran mogao kad-tad učas prometnuti mirnodopsku uporabu nuklearne energije u vojnu. Savezni kancelar Merz otvoreno govori o vojnoj nuklearizaciji Njemačke.

Nastojanje saveznog kancelara Merza se može donekle shvatiti, jer se europske sile ne mogu više uzdati u zaštitu bilo Atlantskog saveza bilo izravno Amerike. Mnogi promatrači smatraju, da se je NATO iscrpio u sadašnjem napadačkom, a ne u obrambenom ratu u Ukrajini. Mnogi političari i politolozi smatraju, da je NATO na umoru pa da ga treba zamijeniti vojnom silom jedinačnih europskih država. Zašto bi Atlantski savez trebalo ičim zamijeniti, jer je prava, obrambena zadaća tog saveza prestala ponovnim ujedinjenjem Njemačke 1990. godine i tadašnjom velikom preinakom rezultata Drugoga svjetskog rata. Iako je tad NATO valjalo raspustiti, on je pretvoren u američku političku ustanovu za održavanje političke stege među europskim državama. (Suučesnik u tom prljavom poslu bila je i Europska unija, koja je članstvo zemalja u Uniji uvjetovala prethodnim stupanjem u NATO.)

Pri razmatranju i vrednovanju uloge Atlantskog saveza (u Europi) valja uvažiti „čimbenik Trump“. Iako taj čimbenik nije trajan, politički stalež Amerike uviđa da NATO proždire vrijedne političke, ljudske, vojne i posebice gospodarske izvore, koji su u deindustrijaliziranoj Americi prilično oskudni. Prijeke geopolitičke zadaće Amerike su se korjenito promijenile od 1949. godine kad je opasnost za Ameriku dolazila s Atlantskog oceana, a sad dolazi s Tihog oceana. Prije je Americi prijetila vojna opasnost od Sovjetskog Saveza, a sad joj prijeti opća opasnost od Kine: politička, gospodarska, tehnološka, moguća vojna i ljudska. Čini se, da Amerika za Europu više nema ni zanimanja ni vremena.

Ruku na srce, Njemačka je od konca Drugoga svjetskog rata pod američkom okupacijom kao što je i Japan. Stvaranje nuklearne vojne sile u Njemačkoj mogao bi biti njemački put do prestanka američke okupacije. Takav zahvat ne bio prvi primjer njemačkog podlaganja tuđoj velesili i slijednom pobunom protiv iste vlasti. U prvom stoljeću poslije Isusa jedan od njemačkih plemenskih prvaka, Armin iz plemena Čeruska, koji je Rimljanima služio kao vrstan ratnik pobunio se protiv rimskih vlasti i do nogu potukao rimskog generala Publija Vara i uništio tri njegove legije. U vrijeme Francusko-pruskog rata (1870.) njemačke državice su se ujedinile pod vodstvom Pruske i stvorile carevinu. Godine 1871. proglašen je Drugi Reich nigdje drugdje, nego u Dvorani zrcala u Versaillesu. U trećem primjeru, Njemačka se je 1933. godine oslobodila Versajskog diktata i proglasila Treći Reich. Odbacivanjem Versajskog diktata njemački kancelar Adolf Hitler je nastojao stvoriti novi poredak, Neue Ordnung.

Ti primjeri propinjanja njemačke politike otkrivaju njezinu bitnu značajku: Nijemci su pripravni desetljećima pokorno raditi, a onda se žele dignuti nad svoje dotadašnje gospodare i svoju političku snagu izjednačiti s gospodarskom. Nagao politički uspon Nijemaca obično pođe po zlu za njemački narod. Njemačka je počela oba svjetska rata i u oba je njemački narod bio unazađen, a od posljedica Drugoga svjetskog rata njemački narod se nikad neće tjelesno i duševno oporaviti.

Ponovno ujedinjenje Njemačke, Wiedervereinigung, 1990. godine bio je jedan od najvećih događaja njemačke povijesti. Ipak, tadašnji savezni kancelar Helmut Kohl taj događaj je primio smjerno i nije od njega napravio svoj ili njemački uspjeh. Tako je postupio, jer je na svojoj koži iskusio strahote rata, koji je prestao kad je Helmut Kohl imao 15 godina. U opreci s Kohlom, Friedrich Merz je rođen 1955. godine, četiri godine poslije uspostave Europske zajednice za ugljen i čelik kad je u Europi bujala suradnja među prije zaraćenim državama.

Očito je, da se njemački savezni kancelar svojim vojnim nuklearnim programom – koji nitko nije na nj potvorio, nego ga je on sam ponosito objavio – želi uzdignuti nad sadašnju Europu, koja je i sama toliko jadna, da se nad nju nije teško uzdignuti. Ipak, ni njemačka država sad nema gospodarsku snagu, koja bi joj omogućila željeni uspon. Njemačka je temeljito deindustrijalizirana, zahvaljujući europskoj protivruskoj politici. Usto, Njemačka je sad u pravom ratu. Nijemci ne ratuju izravno protiv Rusa, ali su njemački gospodarski i vojni izvori na raspolaganju ukrajinskim ratnicima. (Njemačka nije smjela dati Ukrajini ozloglašene dalekometne rakete Taurus, jer u njima ima američkih sklopova.)

Njemačko pučanstvo ima goleme životne nevolje, koje su prouzročene djelomice velikim smanjenjem industrijskog poslovanja i to zbog bijega velikih korporacija na dva najveća svjetska tržišta: američko i kinesko. Usto, njemačke vlasti odnosno njemački građani izdržavaju i pružaju smještaj golemom broju izbjeglica i iz Ukrajine. Njemačko pučanstvo se u velikoj većini protivi njemačkoj i europskoj protivruskoj politici, što se očituje porastom potpore stranci Alternativa za Njemačku, koja je druga najjača stranka u Njemačkoj s 24% sjedala u Saveznom parlamentu.

Smatram, da savezni kancelar Friedrich Merz – uza sadašnje stanje u Njemačkoj kako sam ga ukratko opisao – nije u stanju u Europi stvoriti Neue Ordnung. Pravi smisao njemačkog nuklearnog oružja teško je odrediti. Možda je njemačko nuklearno oružje sredstvo da Njemačka postane stalnom članicom Vijeće sigurnosti UN, ako uopće dođe do povišenja broja stalnih članica Vijeća. Tad bi Indija i Pakistan bili bolji kandidati za stalno članstvo u Vijeću. Europa s Rusijom ima tri stalne članice Vijeća. Što je s članstvom Brazila i Nigerije? Afrika nema u Vijeću niti jednu stalnu članicu.

Smatram, da je zamisao u stvaranju njemačkog nuklearnog oružja toliko nepromišljena, da se ona iz političke zamisli može uskoro pretvoriti u medijsku. Što god se dogodili s tom zamisli njemačkog saveznog kancelara ona potvrđuje, da u zapadnim državama nema zbiljske politike i da zapadni političari izmišljaju neostvarljivu politiku.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi neodređenim stanjem svijeta, koji koleba između rata i mira. Svijet nije u zastoju ili bezizlaznosti, nego upravo u kolebanju. Organizmi svih vrsta žive uz ustaljene odnose među njihovim organima i organskim sustavima, kojima temeljne fizikalne vrijednosti kolebaju oko određenih stalnih vrijednosti. Nije riječ o ravnoteži, nego o kolebanju ustaljenih odnosa u organizmima. Postavlja se pitanje o tomu, koliko svjetski organizam (naše vrste) može trajati u sadašnjem uzrujanom stanju.

Sadašnje stanje „rata i mira“ odnosno stanje „ni rata ni mira“ nije uzrujalo samo našu vrstu kao cjelinu, nego i gotovo svakog čovjeka jamačno u Europi te na području Bliskog Istoka i oko tog područja. Jedinačne ljude izjeda politička neizvjesnost u svijetu i oni se počinju nerazborito, neuobičajeno i neočekivano ponašati. O novom ponašanju, postupanju i govoru ljudi najvjernije svjedoče zagrebački trgovci i zagrebački vozači taksija. Vrlo često se čuje pitanje: „Što se to događa s ljudima?“

Sad se u svijetu istovremeno vode dva opaka rata. Rat za Ukrajinu bio je prouzročen i okinut državnim udarcem u Kijevu početkom 2014. godine kad je s vlasti uklonjen demokratski i zakonito izabrani ukrajinski predsjednik. Udarac su izveli suvremeni pristaše nekadašnjeg nacističkog prvaka Ukrajine iz vremena Drugoga svjetskog rata. Rat na Bliskom Istoku ponovo se je rasplamsao 7. listopada 2023. godine kad je Hamas – koji je palestinska naoružana skupina i politički pokret – iz Gaze provalio u Izrael i ubio 1.200 ljudi te uzeo više od 250 talaca i odveo ih u Gazu. Provala Hamasa u Izrael okinula je širok izraelski napad na Gazu, pri čemu su ubijeni desetci tisuća Palestinaca i to velikom većinom žene i djeca.

Sadašnji ratovi se vode na dva geopolitički različita i dva međusobno zemljopisno razmaknuta mjesta, ali je napadač isti: cionizam te zemlje u kojima vlada privatni kapital. Napadnuti su Islamska Republika Iran i Ruska Federacija, koje su zemlje narodne demokracije. Sadašnji područni ratovi su vjerne preslike uzorka sukoba između kapitala i zemalja narodne demokracije. Sukobi poput sadašnjih odvijali su se od vremena prvog kola nakupljanja i usredotočenja kapitala u Europi u petnaestom stoljeću. Od pojave marksizma u devetnaestom stoljeću narodi su postali „crvene krpe“ za nositelje kapitala. (Nasreću, Veliku oktobarsku revoluciju izveli su prvobitno nacionalisti, koje su predvodili velikorusi Vladimir Lenjin i Josif Staljin.)

Što bi Amerika mogla postići u sadašnjim ratovima? Čini se, da bi htjela biti posrednicom u tim ratovima, koji ne bi ni počeli, da američka politika nije pomogla da se oni podignu. Sadašnji američki državni ustroj se naoko bavi posredovanjem u tim ratovima, iako je Amerika i sama sudionica rata na strani Izraela i na strani Ukrajine. Takvoj Americi ne odgovara uspostava trajnog mira u Europi i na Bliskom Istoku. To bi tražilo, da se nedvojbeno uklone stvarni uzroci spomenutih ratova, kako ratovi ne bi ponovo buknuli.

(Tako je Europa postupila poslije Drugoga svjetsko rata nakon izjave francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana 9. svibnja 1950. godine o potrebi istinske političke i gospodarske suradnje među europskim državama. Nova suradnja je ne samo donijela dobrobiti europskim narodima, nego je i spriječila izbijanje novog rata u Europi. Savezna Republika Njemačka je 23. svibnja 1949. godine sastavljena od triju zapadnih zaposjednutih područja, a Robert Schuman je novu suradnju u Europi objavio niti godinu dana kasnije. Očito je, da su se Francuzi bili ustrašili ponovne uspostave njemačke države. Sad novi njemački savezni kancelar Friedrich Merz želi Njemačku učiniti nuklearnom silom i unijeti novi razdor u Europu.)

Budući da Amerika ne želi suočenje sa stvarnim stanjem u svijetu, jedino što preostaje sadašnjem američkom upravnom ustroju je neprestano traženje uspostave primirja. Nema nastojanja da se uklone stvarni uzroci sadašnjih ratova: daljnje širenje Atlantskog saveza u Europi i uspostava gospodstva Izraela nad Bliskim Istokom. Ipak, svi se sudionici sadašnjih ratova straše izbijanja nuklearnog rata, jer su Rusija i Kina nuklearne sile. Nepopustljivost Zapada u Europi mogla bi izazvati Rusiju, a nezasitnost Izraela na Bliskom Istoku mogla bi izazvati Rusiju, Kinu i Pakistan.

Bez obzira na niz država koje sudjeluju u dvama spomenutim ratovima, to su ratovi između svjetskog privatnoga kapitala nakupljenog u Americi i narodâ svijeta. Svjetski kapital rabi Ameriku i američku politiku; rabi zapadne europske sile i njihovu politiku; te rabi Izrael i izraelsku politiku. Kapital sadašnjim ratovima nastoji obnoviti svjetsku vlast, ali to više ne može učiniti samo putem slabe i raskoljene američke politike. Usto, američko gospodarstvo je krcato nevoljama, koje dolaze od prisilnog povratka američke industrijske proizvodnje na domaće tržište.

Obnova svjetske vlasti kapitala je opsjena neotrockista odnosno neokonzervativaca i globalista te židovskih i kršćanskih cionista. Njima je na srcu nova inačica „izvoza revolucije“, kakvu je u Staljinovom Sovjetskom Savezu izvorno zamislio i nastojao provoditi Lav Trocki. Sad neotrockisti nastoje izvoziti „američku liberalnu demokraciju“ i to kao sredstvo – kakvo je iskušavao i Trocki – potkopavanja suverenih država u nastojanju da se obezglave njihovi narodi.

Neposredna nakana kapitala je međusobno razlučiti narode, a područja svijeta razdvojiti kao cjeline, kako bi ih se moglo jedan po jedan ili jedno po jedno potkopati, a njihov prostor s prirodnim bogatstvom preuzeti. To bi se dalo izvesti, ako bi narodi ostali politički razlučeni, a područja zemljopisno razdvojena. Međutim, narodi više nisu sami. Njih politički, sigurnosno i financijski povezuje BRICS. Kina povezuje zemlje u razvitku putem sustava prekograničnog plaćanja u kineskom digitalnom novcu i posebice putem postavljanja prijevozne podloge, koja povezuje Aziju, Afriku, Europu i Južnu Ameriku. (Odnedavno kineske korporacije kopaju duboke jarke na dnu Crvenog mora, kako bi u kinesku luku u Džibutiju mogli uplovljavati najveći brodovi za prijevoz tereta iz Etiopije i zemalja Roga Afrike u Kinu i za prijevoz kineskih proizvoda u to područje.) Snaga Kine, BRICS-a i Svjetske većine navodi sve političke nametljivce na vođenje zbiljske politike, Realpolitik.

U kolovozu 1994. godine bio sam u hrvatskom političko-poslovno-sportskom izaslanstvu koje je posjetilo Izrael. Prve večeri u Jeruzalemu pristupio mi je jedan miran i tih čovjek i rekao mi, da će za mojega boravka u Izraelu on „biti moja sjena“. Bio je odgovaran za „etničku policiju u Jeruzalemu“ odnosno za jeruzalemske Arape. Posjet je pao u vrijeme, u kojemu je premijer Izraela bio Jicak Rabin, koji je prije bio zapovjednik stožera izraelske vojske. Moj pratitelj mi je jednom zgodom rekao: „Mi bismo željeli, da Izrael bude zemlja kao što je Danska te da svojom posebnošću i iznimnošću nikomu ne predstavlja izazov.“ Osjetio sam, da moj pratitelj govori iskreno. (Dana 4. studenoga te godine jedan mladi Izraelac na smrt je ustrijelio premijera Rabina.)

Stalno se pitam, rabi li svjetski kapital – koji je ponajviše u rukama Dijaspore – za svoje nakane i izraelski narod kao što rabi i druge narode, koji se ne znaju oduprijeti kapitalu kao što to čine, primjerice, Iranci i Rusi. Zašto Izraelci moraju stalno ratovati, iako nijedna druga država ne ugrožava Izrael, koji je nuklearna sila. Je li izraelskom pučanstvu potrebniji mir ili nedosežna svjetska vlast?

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi uspostavom i širenjem opskrbnih sirovinskih i industrijskih mreža te mogućim teškim pristupom tim mrežama gospodarstava nekih zemalja. Na pisanje ovog osvrta naveli su me nedavni američko-kineski pregovori u Londonu, kojima su donekle ublaženi trgovinski odnosi Kine i SAD.

Među rezultatima pregovora najzapaženiji su: smanjenje američkih uvoznih trošarina od 145% na 55%; smanjenje kineskih uvoznih trošarina na stupanj od 10%; ponovno otvaranje američkih sveučilišta za kineske studente; te moguća prodaja Americi kineskih kovina, koje se dobiju iz rijetke zemlje i to samo za građansku uporabu, a ne i za vojnu.

Upadan je trošarinski omjer 55:10%. Naoko izgleda, da je Kina silno popustila Americi pod velikim pritiskom američkih pregovaratelja, ali i svojoj žarkoj želji da ima kakav-takav pristup američkom tržištu. Navedeni trošarinski omjer nije pobjeda, nego utjeha za predsjednika Trumpa, kojemu je potreban određeni „uspjeh“ u pregovorima, jer je on sam svoj „veličajni“ san o nametu trošarina pretvorio u noćnu moru. Ruku na srce, kineske trošarine od 10% mogu u Kini više poskupiti skupe američke proizvode, nego što američke trošarine od 55% mogu u Americi poskupiti kineske proizvode niske cijene.

Vodeći poslovni ljudi Amerike su prije razgovora u Londonu upozorili predsjednika Trumpa, da američko gospodarstvo nema jak položaj u svijetu te da bi nepopustljivost američkih pregovaratelja mogla naštetiti Americi. Američki su pregovaratelji u Londonu bili popustljivi, a kineski obazrivi.

Kineski izvoz rijetkih kovina je odnedavno podložan sustavu dopusnica pa za svaku jedinačnu prodaju tih kovina trgovci moraju dobiti dopuštenje kineska vlade. To se posebice odnosi na neodimij, kovinu od koje se prave snažni i postojani magneti, koji imaju široku uporabu u proizvodnji vojnih zrakoplova i teškog streljiva. Sitniji magneti se rabe u proizvodnji mikrofona, zvučnika, bežičnih slušalica i trajnih računalnih spremnika podataka. Veći magneti od neodimija rabe se u proizvodnji električnih motora te- električnih generatora u zrakoplovima i vjetrenim turbinama.

Kina je od 2010. godine najveća industrijska sila svijeta, a od 2013. godine i najveća trgovinska sila svijeta. Kinesko gospodarstvo je drugo najveće gospodarstvo svijeta i to na velika zvona stavljaju zapadni političari i mediji, jer žele uniziti gospodarski razvitak Kine. Američko gospodarstvo je ukupno jače od kineskoga, ali u tomu prevagu odnose financijske i ostale usluge, koje se malim dijelom izvoze. Zato Amerika ima golem manjak u međunarodnoj razmjeni tvarnih dobara i usluga pa se za održavanje domaće potrošnje prekomjerno zadužuje.

Kina je za neosporni razvitak svoje industrije upriličila ili postavila opskrbe mreže, posebice u područjima proizvodnje suvremenih proizvoda, za koje treba imati i suvremenu tehnologiju. (Kineskim korporacijama je 2023. godine prihvaćeno 800.000 patenata, američkim 325.000, japanskim 200.000, a korporacijama EU 50.000 patenata.)

Kina se je na vrijeme postarala, da njezina industrija i njezino graditeljstvo budu opskrbljeni potrebnim sirovinama. Kina kopa 90% rijetke zemlje i ima najmanje 85% njezina pročišćavanja te 92% proizvodnje magneta od neodimija. Uzdužno povezivanje tih postupaka omogućuje Kini neviđen nadzor nad izvorima potrebnim za proizvodnju električnih automobila, jer svaki električni motor rabi 1-2 kilograma magneta. Kina je 2022. godine nadzirala više od 62% vađenja rudače kobalta, 95% uporabe kemikalija potrebnih za pročišćavanje kobalta, 92% uporabe kobaltova tetraoksida, 92% uporabe kobaltova sulfata te 91% uporabe slitine nikla, kobalta i mangana, od koje se prave katode akumulatora.

Kina će uskoro preteći Australiju kao najveća proizvođačica litija. Kina već nadzire 73-98% pročišćavanja kovina za proizvodnju akumulatora. Međunarodna agencija za energiju (IEA) uviđa, da se unatoč nastojanju raspačavanja proizvodnje litija za akumulatore ta proizvodnja sve više usredotočuje u Kini. U Kini su nedavno otkrivena nova nalazišta litijeve rudače, koja su povećala kineske pričuve litija od 6% na 16% svjetskih pričuva. Po prosudbi IAE, Kina nadzire 83% svjetskog tržišta pročišćavanja bakra, 73% pročišćavanja litija, 97% kobalta, 98% grafita i do 96% rijetke zemlje.

U nastojanju da unaprijedi svoju industriju na kojoj počivaju izvoz i cijelo gospodarstvo Kina se je na vrijeme pobrinula, da uspostavi opskrbne mreže i za dijelove i sklopove, a ne samo za sirovine. Kineski tehnološki razvitak bio je usmjeren na smišljanje i proizvodnju dijelova i sklopova, koje Kina nije proizvodila. Primjerice, Kina je za nove putničke zrakoplove domaće proizvodnje (COMAC) proizvela i zrakoplovne motore, kako ne bi ovisila o poznatim zapadnim proizvođačima tih proizvoda. Usto, Kina kao država i kineske korporacije uložile su velik novac u proizvodnju dijelova i sklopova u drugim, prijateljskim državama.

Nasuprot Kini, velike američke korporacija su kupovale dijelove i sklopove na mjestima, gdje su ti proizvodi imali nisku cijenu. Nisu razmišljale strategijski, nego su išle za brzom zaradom. Američke su korporacije znale vrlo često dijelove nabavljati i u Kini, a u Kini su naveliko imale i proizvodnju za domaće američko tržište. Usto, američka država nije ni pomišljala na to, da ona sama stvori američke sirovinske i industrijske opskrbne mreže.

Iako se američka država nasuprot kineskoj ne smatra pozvanom za uspostavu sirovinskih i industrijskih opskrbnih mreža, američka je država zapovjedila svojim korporacijama, da vrate svoju inozemnu proizvodnju u Ameriku. Silan namet uvoznih trošarina je kazna za mnoge inozemne korporacije, koju će u konačnici platiti američki potrošači, ali i prijetnja domaćim korporacijama, koje proizvode izvan Amerike. (Američke korporacije minulih desetljeća nisu izvozile proizvode, nego kapital i američka radna mjesta te iz tuđine uvozile krajnje proizvode.)

Sadašnja velika nevolja američkih industrijskih korporacija je, to što one – iako bi možda mogle i htjele vratiti sklapanje svojih krajnjih proizvoda u Ameriku – ne mogu s pogonima za sklapanje krajnjih proizvoda u Ameriku premjestiti i široke opskrbne mreže. Dosad je izvezena američka industrija rabila opskrbne mreže, koje je diljem svijeta postavljala i održavala Kina, a sad je na domaćem tržištu ne čekaju nikakve opskrbne mreže.

Sadašnje ozbiljno i prijeteće političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko previranje u svijetu, dolazi od američke ideološke opsjene omeđivanja Kine i kočenja njezina daljnjeg rasta. Amerika se pritom uzda u privatni kapital nakupljen u njoj, iako kapital nije jedini gospodarski izvor. Postoje i rad, znanje odnosno tehnologija te prirodni izvori. Suprotstavljanje mnogoljudnoj i tehnološki potkovanoj Kini je kobna pogreška Amerike.

Za izlazak iz sadašnjih nevolja Amerika se mora predati suradnji s ostalim državama. Amerika kao životna zajednica može i bez kapitala nakupljenog u njoj svijetu mnogo ponuditi. Američko nasilje je odbojno svijetu, ali bi američka suradnja bila u svijetu svesrdno prihvaćena. Spas Amerike je u suradnji s drugim državama. Američke korporacije nastoje deglobalizirati svjetsko poslovanje, ali Amerika ne može deglobalizirati našu vrstu.

Continue Reading