Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto raspravlja jednu značajku sadašnjeg svijeta. Osvrt raspravlja bijeg europskih političara od brige za njihove ljude i narode te europsko izlišno medijsko vođenje rata u Ukrajini. Politički stav europskih prvaka ima dva vidika: (1) izbjegavanje uređivanja unutarnje politike, koja se u načelu iskazuje samo javnim obavljanjem posla naroda; i (2) skakanje naglavce u svjetsku politiku odnosno u jalovo pretresanje daljnjeg sudjelovanja Unije i Atlantskog saveza u ratu u Ukrajini. Nedavno je mađarski premijer Viktor Orban pravo rekao da „Ursula von der Leyen nije predsjednica ukrajinskoga, nego Europskog povjerenstva“.

Zadaća svake države je obavljanje posla za narod. Država je sredstvo naroda i ona je jedino zakonito sredstvo naroda. Nijedna druga ustanova neće obavljati posao za narod, a i ne može ga obavljati, jer ne zna stvarne potrebe naroda. Od 1992./1993. godine europski narodi su zatvoreni ili „spraćeni“ u Europsku uniju. Unija je američka politička tvorevina bez svojega vlastitog naroda pa se mora oslanjati na Ameriku. Unija je tvorevina bez suverenosti i bez priznanja. Uniju ne priznaje ni Amerika. Unija je američka igračka Europe, koju njezina zločesta maćeha kvari i uništava.

Ponovit ću, da u svakoj političkoj zajednici ili državi postoje četiri vidika ili izvora vlasti: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Europsko povjerenstvo je preuzelo vlast nad učlanjenim nacionalnim državama i ono svojim članicama – koje su još uvijek suverene i međunarodno priznate države – ne dopušta bavljenje politikom i priječi osuvremenjivanje njihovih gospodarstava. Europsko povjerenstvo ne nastoji zaštititi europske ljudske vrijednosti, jer je od njih zapravo odustalo. Bitan vidik prijašnjih ljudskih vrijednosti bila je zaštita ljudi i života. Unija u ljudima vidi samo potrošače i to sve slabije potrošače. Unija se na riječima skrbi za obranu ili zaštitu, iako je riječ samo o militarizaciji dijela industrije, jer militarizacija može dosta proračunskog novca usmjeriti na privatne bankovne račune.

Budući da Europska unija ne dopušta svojim članicama da se u ime svojih naroda bave nacionalnim javnim poslom, moglo bi se pretpostaviti da će se Unija posvetiti obavljanju javnog posla za sve narode u njoj. Međutim, u Europskoj uniji nema domaće politike, a (europsko) gospodarstvo je temeljito zapušteno, što se očituje u njegovoj velikoj deindustrijalizaciji. Usto, članice Europske unije se i financijaliziraju, što znači da njihova gospodarstva počivaju na uporabi kapitala, a ne na znanju, tehnologiji i na radu od kojega živi golem broj Europljana. Radnici žive od rada, a ne od uporabe kapitala. Radnici su radnici, a ne kapitalisti. Već sam prosudio stav Unije prema zaštiti ili obrani i prema njezi ljudskih vrijednosti.

Zaštita ili obrana Unije, njezinih članica i njezinih naroda sastoji se samo u nastojanju, da se rasplamsava rat u Ukrajini. Članice Unije, koje su uglavnom i članice Atlantskog saveza, se posebno pripravljaju – i to uz dobronamjernu ili zlonamjernu potporu Velike Britanije – za djelovanje svoje vojske poslije uspostave primirja ili mira u Ukrajini. Probrani europski politički prvaci se međusobno dogovaraju i o uspostavi zaštitnog pojasa duž ukrajinske bojišnice širokog 40 kilometara. (Nisu rekli na čijoj bi strani uz zamrlu bojišnicu taj pojas bio.) Usto, vojne postrojbe članica Unije bile bi smještene daleko od smrznute bojišnice, u zapadnom dijelu Ukrajine. Međutim, te uredske političke zamisli političara Saveza voljnih („koalicije“) nisu dosad priopćene Rusiji, Ukrajini i SAD.

Po meni, europski prvaci su postali nesposobni za razgovor s vanjskim svijetom, iako se neprestance međusobno dogovaraju. Isključivanje Amerike iz dogovora za buduće djelovanje postrojbi europskih država u Ukrajini pokazuje, da probrani ili voljni europski prvaci više ne računaju na nekad hvaljeni „atlantski svijet“. (Hrvatski političari su dugo prisezali na „euroatlantske integracije“.)

Bolest zatvaranja Europe u samu sebe dovela je do toga, da su odnosi Europe i Amerike potpuno neuređeni, iako veliku krivnju za to snosi Amerika, koja je ove godine opsjednuta nametom uvoznih trošarina. Jednako neuređeni su odnosi Europske unije i Kine, s tim što je za to kriva samo Europska unija. Europska unija je sama sebe onesposobila za suradnju. Zato se europska vanjska politika sastoji gotovo isključivo od prijetnji. Kad se obraćaju nepoćudnim unutarnjim političkim snagama i vanjskim silama glasni europski politički prvaci prijete Urbi et Orbi. Europska unija bi za dobro uređenje svojih odnosa s Kinom i s Amerikom trebala imati potpunu i suvislu političku strategiju.

Nedavno je europski globalist, neokonzervativac i poljski premijer Donald Tusk najavio da će Poljska od sadašnje Savezne Republike Njemačka zatražiti ratnu odštetu za gubitak života i za ratna razaranja tijekom Drugoga svjetskog rata. (Možda će to zatražiti i od Ruske Federacije.) Poljska se po svojoj staroj navadi zamjera svojim prvim susjedima i stočno i zapadno. Poslije Prvoga svjetskog rata Poljska se je bila djelatno uključila u Ruski građanski rat i time se je na smrt zamjerila Sovjetima. Kasnije se je ozbiljno zamjerila i Vajmarskoj republici i to nakon što su Sovjetska Rusija (Georgij Čičerin) i Njemačka (Walter Rathenau) u Rapallu 16. travnja 1922. godine potpisale strategijski dogovor o suradnji, posebice u pitanju obrane.

Čini se, da Unija nije u stanju stvoriti političku strategiju zbog različitog pristupa njezinih članica postavljanju Unije u svijetu koji se burno mijenja. Promjene u svijetu raslojavaju Uniju. Ugrubo, velike europske članice, koje još uvijek imaju kapitala nastoje od Unije dobiti jedno, a male „siromašne“ članice drugo. U takvoj podjeli među članicama briselsko Europsko povjerenstvo se je okružilo klubom svojih „bogatih“ zemalja, koje ujedno pripadaju Savezu voljnih u odnosu na rat u Ukrajini. Tako se je Unija podijelila na male i velike države, ali i na mirotvorne i ratoborne države.

Kako bi u svojim članicama imalo političko vodstvo poslušno europskim globalistima i američkim neokonzervativcima, Europsko povjerenstvo je izvelo niz državnih udaraca u svojim članicama. U studenomu 2011. godine Mario Monti nasilu je zamijenio talijanskog premijera Silvija Berlusconija. Europsko povjerenstvo spriječilo je sudjelovanje u izvršnoj vlasti nepoželjnih stranaka ili političara u nizu članica Unije: Geertu Wildersu u Nizozemskoj (2023.), Marine Le Pen u Francuskoj 2024. godine, Calinu Georgescuu u Rumunjskoj (2024.), Slobodnim demokratima u Austriji (2024.) i stranci AfD u Njemačkoj (2025.).

Europska unija se je potpuno uvukla u se i zagnjurila u Europu. Politički prvaci Unije nisu sposobni stvoriti političku strategiju Unije, ali oni ni ne vide i ne žele vidjeti to što se zbiva u širokom svijetu. Iz velikog dijela svjetskog prostora izranja ili se u njemu rađa novi svijet, koji je određen novim načinom povezivanja naroda i njihovih država. Riječ je o novom povezivanju starih naroda i postojećih država. Nerado rabim riječ „poredak“, jer se poredak obično nameće. Nametanje poretka obavlja najjača sila, koja postrojava narode i reda njihove države. Međutim, novi svijet sad nastaje ili se rađa u slobodi. U tom su svijetu narodi slobodni, da se međusobno povezuju.

Postavlja se pitanje o tomu, kad će politički prvaci Europske unije progledati i pročuti. Postojala je pučka izreka: „Magarac počne plivati kad mu se voda zalije u uši.“ To će se jamačno dogoditi kad politička stega u Uniji prisilno popusti i kad narodi Europe zatraže novo povezivanje u zajednicu, poput povezivanja naroda i njihovih država u slobodnoj udruzi BRICS i u Svjetskoj većini. Tad će i europski narodi za sebe zatražiti slobodu.

Hoće li se europski prvaci prenuti i početi služiti svojim narodima ili će i nadalje pristajati uz Ameriku i čekati, da ih narodi zbace s vlasti u Bruxellesu? To pitanje je opravdano. Unija je postala teretom europskim narodima. Ujedno je potpuno izgubila utjecaj u svijetu. Čemu Unija sad služi? Zato valja očekivati, da će politički iskusni i povijesno provjereni europski narodi uzeti Europsku uniju u svoje ruke.

Nedavno provedeno i netom objavljeno istraživanje mišljenja o položaju i ugledu sadašnjih vlasti članica Unije pokazuje, da se u mnogim državama Unije i u Velikoj Britaniji treba očekivati promjena vlasti. U Britaniji postupke vladajuće stranke (Laburista) odobrava samo 24% građana, a ne odobrava čak 68% građana; kod nove stranke Reformista omjer je 32:61%, a kod Konzervativne stranke 21:52%. U Njemačkoj Alternativu za Njemačku, podupire 26% građana, Demokršćane 24%, a koalicijske Socijalne demokrate samo 13%. Nizozemska je bez prave vlade od lipnja ove godine. U izjavi parlamentarcima nadstojnik vlade u ostavci Dick Schoof rekao je. „Po meni, riječ je samo o zaštiti, unutarnjoj i vanjskoj, koja uključuje potporu Ukrajini i sve što je potrebno za obranu.“

U Francuskoj Narodno okupljanje Marine Le Pen podupire 32% građana, lijevu oporbenu koaliciju Novi narodni front 19%, a stranku Ensemble predsjednika Macrona 14% građana. Od svih stranaka na vlasti dobro se drže samo talijanske stranke. Braću Italije podupire 29% građana, oporbene Demokrate 23%, Pokret 5 zvijezda 12%, Ligu (koja je u vladinoj koaliciji) 9% i stranku Naprijed Italija 9%. Od navedenih stranaka samo Demokrati nisu nacionalistička stranka. (Ipak, Braća Italije ne vode nacionalističku politiku, ali su tom politikom dobili izbore.)

Za svoj spas Europska unija treba (1) poduzeti unutarnju preobrazbu, kako bi u Europi imala oslonac za svoju politiku; (2) osloboditi se teške klaustrofilije i otvoriti se širokom svijetu; te (3) posvetiti se pravoj i djelotvornoj suradnji sa svim narodima i njihovim državama.

Sad se Europa, ako ima ikakav oslonac oslanja na Ameriku, koja ima svoje brige i svoje svjetske nakane. Internet je krcat prilozima, u kojima se otvoreno tvrdi i dokazuje, da Amerika namjerno uništava Europu. Kako bi stekla oslonac u Europi, Unija se mora preobraziti: odustati od svoje drugostupanjske hegemonije nad svojim članicama te svojim narodima dati slobodu međusobnog povezivanja. Oslobođeni narodi Unije jamačno će poduprijeti svoju novu, preobraženu zajednicu, kako god se ona bude nazivala.

Uz potporu naroda okupljenih u novu europsku životnu zajednicu Europa se mora slobodno vinuti u široki svijet, koji će Europu rado prigrliti. BRICS i Svjetska većina nisu odgurnuli Uniju, nego se je Unija sama odalečila od svijeta, jer je smatrala, da je svijet ravnodušan prema ruskom Posebnom vojnom zahvatu u Ukrajini. Unija je Rat za Ukrajinu uzela kao svoj rat, iako nitko pribran ne smatra, da bi Rusija napala Europu zapadno od Ukrajine i Bjelorusije.

Novi svijet koji se ubrzano stvara počiva na slobodnoj suradnji naroda i njihovih država. U takvom će svijetu Nova Europa, koja će biti izdrobljena na samostalne, ali povezane narode povećati silinu ili dinamiku svjetske suradnje, koja će donijeti dobrobiti i europskim narodima i svijetu kao cjelini.

Oslanjanje svake države na vlastiti narod – a u slučaju Nove Europe na politički iskusne europske narode – je nužda, koju nameće globalizacija vrste Homo sapiens. Političke zajednice se mogu objesiti o hegemona odnosno ovisiti o njemu ili se mogu osloniti na svoj narod. Dugotrajnost ili obnova neke političke zajednice je posljedica oslanjanja na narod. Zato Kina traje već dvadeset dva i pol stoljeća. Indijski narod se je kao narod oslobodio kolonijalne vlasti i utemeljio svoju državu. Rusku državu drže narod i zemlja. Perzijski narod se je u revoluciji 1979. godine oslobodio neokolonijalizma i obnovio svoju državu. Europski narodi žude za stvaranjem Nove Europe i zato će je poduprijeti.

Continue Reading