Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednom novinom u sadašnjem svijetu. Osvrt se bavi punim zamahom prelaska od jednostožernog svijeta u višestožerni. Poticaj za pisanje ovog i ovakvog osvrta pružila mi je najnovija odluka američkog državnog ustroja, da ukine uvozne trošarine na zlato, uran, tungsten i grafen. Ta odluka je očito izazvana nestašicom tih tvari u američkom gospodarstvu, iako se američka vlada od početka ove godine razmeće nametom uvoznih trošarina. Namet uvoznih trošarina neće reindustrijalizirati američko gospodarstvo, jer Amerika nema svoje sirovinske i industrijske opskrbne mreže, nego ponajviše ovisi o opskrbnim mrežama koje strogo nadzire Kina.

(Tungsten se zbog svoje trajnosti, gustoće i postojanosti na visokim temperaturama rabi u pravljenju slitina, elektronici, kemijskim postupcima te u razvitku vojne i svemirske tehnologije. Grafen se rabi u proizvodnji laganih, tankih i osjetljivih elektroničkih odnosno fotonskih povezanih kola, fotonaponskih ploča i lijekova te u mnogim drugim kemijskim postupcima.)

Neuspjeh reindustrijalizacije američkog gospodarstva nedvojbeno je posljedica lakomislenih poteza predsjednika Donalda Trumpa, ali je prvobitno prouzročen „oskudicom“ u Americi slobodnog novca ili kapitala, unatoč golemom kapitalu, koji je nakupljan po svijetu i koji je usredotočen u Americi. Američki kapitalisti ne žele slobodan novac ili glavnicu uložiti u razvitak tehnologije, u napredak industrije ili u uspostavu opskrbnih mreža, nego ga gotovo isključivo rabe za stvaranje novog, dodatnog kapitala. Kapital sam sebi stalno „dodaje vrijednost“. Takva uporaba glavnice se može nazvati rodoskvrniteljskom (hrv. „incestuoznom“). Američki kapital je opsjednut rodoskvrniteljstvom pa kapitala nedostaje za njegovu prirodnu rodnost: razvitak tehnologije, jačanje industrije i stvaranje vlastitih opskrbnih mreža.

Donedavno je svjetski privatni kapital upravljao svijetom odnosno nacionalnim državama, kojima narodi nisu smjeli upravljati. Od svršetka Hladnog rata uspostavljana je politička hegemonija Amerike i to u ime svjetskoga privatnog kapitala, koji se je sredotočio u njoj.

Ipak, nekoliko godina poslije smrti kineskog prvaka Mao Zedonga (1976.) Kina se je prihvatila preobrazbe samo svojeg gospodarstva, a ne i političkog sustava. Kina je do 2017. godine postala prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta, a sad je nedvojbeno i tehnološki najnaprednija zemlja u svijetu. Rusija se je do konca dvadesetog stoljeća obnovila od sloma europskog komunizma i od rasapa Sovjetskog Saveza. Ona je poslije oporavka stupila u strategijsko ortaštvo s Kinom.

Oko tih dviju država počele su se okupljati zemlje, koje su se jedna za drugom oslobađaju američke hegemonije. Stvoren je široki svjetski pokret okupljanja i povezivanja slobodnih naroda putem: (1) kineskog nacrta postavljanja svjetske prijevozne i komunikacijske podloge nazvanog Pothvat pojasa i puta; (2) udruge slobodnih država BRICS, koji sad ima deset punopravnih članica i deset zemalja-ortakinja; i putem (3) područnih udruga država kao što su ASEAN, Šangajska skupina za suradnju i Mercosur u Južnoj Americi.

Odnedavno se je u postupak povezivanja slobodnih naroda snažno uključila Indija, gospodarstvo koje je zemljopisno gledano upućeno na Indijski ocean i na Tihi ocean te od kopnenih područja na Afriku, Središnju Aziju, Indokinu i na zemlje Perzijskog zaljeva. Indija će na poslu novog povezivanja naroda biti od velike pomoći Kini i Rusiji, iako ona još nije ozloglašena kao neprijateljica zapadnog svijeta i Amerike, kao što su već ozloglašene Kina i Rusija.

Indija se je dugo kolebala između političke suradnje s Amerikom i svojskog uranjanja među države BRICS-a i Svjetske većine. Indija je 2007. godine pristupila protivkineskom „sigurnosnom dijalogu“ QUAD, koji su sastavljali Amerika, Australija, Indija i Japan. Australija se je iz dijaloga povukla 2008. godine, jer je nastojala popraviti odnose s Kinom. Indija je bila obnoviteljica „sigurnosnog dijaloga“ QUAD 2017. godine u Manili. Sad se je Indija posvetila suradnji u BRICS-u i u Šangajskoj skupini za suradnju nakon što je predsjednik Trump na Indiju navalio drugotne trošarine u stupnju 50%. (Trumpov savjetnik za trgovinu Peter Navarro izjavio je, da je rat u Ukrajini temeljem indijske kupnje ruske nafte „Modijev rat“.)

Odsad će Indija, Kina i Rusija predvoditi novo povezivanje naroda, koji su se oslobodili hegemonije svjetskog privatnoga kapitala. Odmetanje naroda od vlasti kapitala omogućeno je snažnim nakupljanjem domaćeg kapitala u zemljama u razvitku. Svjetski privatni kapital, koji je usredotočen u Americi nije više dovoljan za vladanje svijetom. Premalo ga je, jer je napredak gospodarstava zemalja u razvitku omogućio zemljopisno ujednačeniju razdiobu kapitala. Za razliku od američkog kapitala, koji se je posvetio financijalizaciji korporacija ili samooplodnji u njima i financijalizaciji američke države, zemlje u razvitku svoj novi kapital ulažu u tehnologiju, industriju i prijevoznu podlogu. Te zemlje vraćaju svojim narodima nakupljeni kapital.

Narodi zemalja u razvitku ili zemalja Svjetske većine se međusobno povezuju, jer su slobodni i jer ih hegemonija kapitala više ne razdvaja. Države ne razdvaja ni međusobno ratovanje, jer njihovi narodi žele mir. Nijedan narod ne želi rat, ali kapital kad može ne uvažava želje naroda.

U opreci s tim, kapital želi rat. Svjetski kapital sad ratuje u Europi protiv Rusije, a u Perzijskom zaljevu protiv Irana i njegovih šijitskih saveznika. U europskom ratu kapital rabi državu Ukrajinu i ukrajinski narod, a u zaljevskom ratu Izrael i izraelski narod. Svjetski kapital ratuje, jer ga nema dovoljno da druge pokorava politikom, a ljudske vrijednosti je u zapadnim narodima srozao. Zapadni narodi trebaju oporavak, do kojega mogu doći samo uključivanjem u Svjetsku većinu, koja će im donijeti i mir. Svjetski kapital sad prijeti svjetskim ratom, ne bi li u takvom ratu „iščupao pobjedu iz čeljusti poraza“.

U Novom vijeku sve ratove je zapodijevao privatni kapital od vremena kad se je počeo nakupljati u nekim sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima. Tad se je sačuvao samo đenovski kapital, koji je financirao španjolska kolonijalna osvajanja. Poslije se je kapital usredotočio u Nizozemsku i u Englesku/Britaniju pa su te zemlje zapodijevale ratove i osvajale narode iza dalekih mora. Nizozemska i Britanija su gospodarile morima, ali ne i kopnom. Golemi kapital usredotočen u Americi dostajao joj je za osvajanje i mora i kopna, ali istom poslije rasapa Sovjetskog Saveza. Po meni, kapital je tad propustio jedinu prigodu za uspostavu svjetske hegemonije, ali stupanj vladavine svijetom ne ovisi samo o kapitalu, nego i o narodima.

Novo povezivanje naroda čini svijet drukčijim i novim. Ubrzano se stvara svijet, koji je sve više po volji slobodnih naroda, a sve manje po volji privatnog kapitala. Govori se i piše, da se „jednostožerni svijet“ ubrzano pretvara u „višestožerni svijet“. Po meni, izraz „višestožerni svijet“ nije primjeren, jer ne iskazuje međusobnu povezanost naroda. Narodi nisu samostojni i odvojeni stožeri ili polovi.

Za pravo iskazivanje nove povezanosti slobodnih naroda možda bi primjereniji bili izrazi „sprega slobodnih naroda“, „svijet po volji narodâ“ ili „svijet ustaljenih odnosa“. Narodima je stalo do postojanosti stanja svijeta i zato bježe od samovolje kapitala. Narodi koji se žele osloboditi hegemonije kapitala sad imaju pouzdano utočište – svjetsku udrugu BRICS i brojne područne udruge slobodnih naroda.

Continue Reading