Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi stvarnim uzrocima sadašnjeg političkog stanja u Francuskoj, koje nije mnogo drukčije od stanja u ostalim članicama Europske unije. Prvi i glavni razlog sadašnjeg slabog političkog stanja u državama Europske unije je prevlast kapitala nad cijelom Unijom. Drugotni razlog poraznog političkog stanja u članicama Unije je Rat za Ukrajinu, koji svjetski kapital vodi protiv Rusije, koja je uz neke druge države „trnu u mesu“ umiruće svjetske hegemonije kapitala. Navedeni drugotni razlog teškog stanja u članicama Unije je posljedica prvoga navedenog razloga.

Poticaj za pisanje ovakvog i ovog osvrta pružilo mi glasanje o povjerenju vladi premijera Françoisa Bayroua u francuskoj Narodnoj skupštini 8. rujna ove godine. Zastupnici su glasali protiv ostanka vlade u omjeru 65%:35% (364 protiv 194 glasa). Poslije ponovnog pada vlade predsjednik Emmanuel Macron je mogao (1) zakazati nove parlamentarne izbore, (2) vladati sam putem predsjedničkih odluka („dekreta“), (3) zakazati nove predsjedničke izbore ili (4) po običaju imenovati novog premijera. Predsjednik Macron je već 9. rujna imenovao Sébastiena Lecornua za novog premijera. Lecornu je sedmi Macronov premijer u osam godina Macronove vladavine Francuskom. (Primjereno je ovdje navesti englesku šalu o navodno škrtim Škotima. Jedan Englez pita drugoga: „Što Škoti rade s rabljenim britvicama za brijanje?“ Odgovor: „I nadalje se njima briju!“)

Ima i na ostalim kontinentima država, koje su u teškom političkom stanju. Primjeri za to su Južna Koreja, Japan i Argentina. Vlasti u tim državama ne mogu ustaliti političko stanje, omogućiti održljiv gospodarski rast ili jamčiti uredan prijenos vlasti poslije redovitih parlamentarnih odnosno predsjedničkih izbora. (U Južnoj Koreji je izabrani predsjednik države pokušao izvesti državni udarac i uvesti osobnu vlast. Japan se još ne može riješiti deflacije ili pada cijena proizvoda od američkog sramotnog nameta iznimno visokog tečaja jena prema američkom dolaru 1985. godine. Argentina ne može zauzdati inflaciju, koja već desetljećima izgriza argentinsko gospodarstvo.) Spomenute zemlje su velike pobornice američke prevlasti u svijetu.

Sadašnje teško stanje u francuskoj politici uvelike se može pripisati djelovanju predsjednika Macrona. Emmanuel Macron je za predsjedničke izbore 2017. godine bio predstavljen javnosti kao osoba izvan uvriježenog sustava, koja će biti u stanju provesti potrebnu preobrazbu francuskog političkog i gospodarskog sustava. Bio je predstavljen i kao kandidat, koji će zaustaviti Marine Le Pen, koja je bila razglašena kao najljuće zlo u francuskoj politici. Emmanuel Macron je bio doveden na vlast, kako bi u Francuskoj ostvario liberalni i neokonzervativni nacrt, koji je bio određen i za cijelu Europsku uniju.

Činjenica, da se je pod predsjedanjem Emmanuela Macrona u osam godina izredalo sedam premijera pokazuje, da Macron nije uspio ostvariti naum, za koji je bio doveden na vlast. Michel Banier, prijašnji europski pregovaratelj za Brexit bio je izvrstan diplomat, ali se nije iskazao kao državnik u sustavu, koji je uspostavio predsjednik Macron. Bio je francuski premijer samo 99 dana.

Od početka vladavine predsjednika Macrona redali su se mnoštveni ulični prosvjedi građana, koji su stalno imali nove povode. Izbijali su i prosvjedi prijevoznika energenata, zbog poskupljenja nafte i plina. (Prošle godine francuski proračunski manjak povećan je 6% pa je bivši premijer Bayrou predviđao smanjenje proračuna za javnu pomoć od 44 milijarde eura.) Očito je, da se Francuzi nisu dali prevariti izbornim obećanima Emmanuela Macrona i nositelja kapitala, koji su ga na prijevaru doveli na vlast.

Na izborima za Europski parlament početkom lipnja 2024. godine Narodno okupljanje Marine Le Pen osvojilo je 31,5% glasova, a izborni savez Potreba Europe Emmanuela Macrona 14,5% glasova. [Izbori za Europski parlament računaju se po razmjernom („proporcionalnom“) sustavu pa na tim izborima nema kao u Francuskoj drugog kola, prije kojega se stranke dogovaraju, kako bi izigrale Narodno okupljanje.]

Kako bi pokazao da je rezultat europskih izbora bio slučajan, predsjednik Macron je zakazao prijevremene parlamentarne izbore u Francuskoj za 19. lipnja. U prvomu izbornom kolu Narodno okupljanje je dobilo najviše glasova, ali su prije drugog kola ljevica i Macronovi centrumaši dogovorno povukli svoje slabije kandidate, kako bi zanijekali pobjedu Narodnom okupljanju. Ljevica je konačno dobila 188 sjedala u Narodnoj skupštini, Macronovi centrumaši 161 sjedalo, a Narodno okupljanje 142 sjedala. Ljevica je shvatila, da je i ona izigrana pa se je povezala s Narodnim okupljanjem. Francuskom se više ne može upravljati. U međuvremenu predsjednik Macron je pobjegao iz domaće politike, koju je prepustio politički slabašnim premijerima, koji nemaju većinu u Narodnoj skupštini.

Predsjednik Macron je naglavce skočio u vrtlog ukrajinskog rata. U tom poslu je našao saveznike samo u predsjednici Europskog povjerenstva te u slabim premijerima Britanije i Njemačke, koji se od svojih glasača isto „skrivaju u Ukrajini“. Predsjednik Macron želi uspostaviti vojsku Saveza voljnih, kojom bi htio i zapovijedati, iako se 70% francuskih građana protivi vojnom upletanju Francuske u Rat za Ukrajinu. Ta bi vojska trebala jamčiti primirje/mir u Ukrajini, ali Rusija neće dopustiti europskim postrojbama jamčenje mira. Uključenje europskih sila u ukrajinski rat je tlapnja njihovih prvaka. Ti prvaci nastoje nagovoriti Ameriku, da se uključi u njihov nacrt, a Amerika se poigrava cijelom Europom i nastoji je oslabiti.

Nevoljna uspostava Saveza voljnih pokazuje, da Europska unija ne postupa kao cjelina. Briselski, londonski, pariški i berlinski prvaci nisu u stanju na Rusiju povesti cijelu Uniju, ali uz pomoć medija uzrujavaju sve ljude i uznemiruju sve narode Europe. Izdvajanje Bruxellesa, Berlina, Londona i Pariza u posebnu vladavinsku skupinu ili „oligarhiju“ meni kaže, da prvaci vodećih zemalja Unije počinju uviđati, da jednovlašće ili „unitarizam“ nije za Europu. Najveću odgovornost za uspostavu europske oligarhije nosi Emmanuel Macron, jer je on najduže na vlasti, od 2017. godine. Macron je nastavljajući francusku političku tradiciju neprestance iznosio nove zamisli, od kojih je jedna rana bila stvaranje europske vojske, a otkad je počeo Rat za Ukrajinu stvaranje vojnog Saveza voljnih.

Vodeće države Unije nastoje stvaranjem europske „oligarhije“ spasiti sadašnje europsko (briselsko) jednovlašće. Međutim, u svim europskim narodima jača uviđanje da svaki narod treba budućnost svoje zemlje uzeti u svoje ruke. Kao što kapital zagovara europsko jednovlašće tako se u europskim narodima uspostavlja jednodušje. Sadašnje političko stanje u Francuskoj nastalo je krivnjom privatnog kapitala, koji vodi svjetsku i europsku politiku, a zanemaruje potrebe i zahtjeve narodâ. Narodi umjesto političke zbrke, koja je stvorena u njihovim zemljama žele postojanu vlast, koja će povesti račun o potrebama ljudi i narodâ.

Kapital nastoji namaknuti trenutačne probitke, koji se mijenjaju iz dana u dan. Postojanost državne politike mogu postići samo nacionalne, domoljubne političke snage, kojima je stalo do dobrobiti naroda. Takve snage se okupljaju u svim europskim narodima. Te snage traže korjenito odstupanje od politike kapitala pa nije neobično što ih kapitalistički mediji optužuju za političku krajnost. Oslanjanje na narod novih političkih snaga učinit će, da njihova politika bude politika suglasja ili konsenzusa.

Continue Reading