Visokonadzvučne letjelice
Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih bavi jednom novinom u ratovanju. Osvrt se bavi izumom i prijetnjom uporabe visokonadzvučnih letjelica. Nove letjelice dosežu brzinu od više mahova pa se uzima, da od napada takvim letjelicama još nema prave zaštite. (Brzina zvuka je 300 metara u sekundi ili 1.080 kilometara na sat odnosno 1 mah.) Raketa koja ima brzinu pet mahova prijeđe u jedan sat stazu od 5.400 kilometara. Raketa te brzine prevali polovicu ekvatora za 3 sata i 42 minute, razmak od Teherana do Jeruzalema za 21 minutu, a razmak od Pjongjanga do Tokyja za 14 minuta. Po meni, obrane od napada letjelicama takve brzine sad ili zasad nema.
Dana 3. rujna u Pekingu na Trgu Vrata nebeskog mira (Tiananmen) održan je svečan vojni mimohod, koji je motrilo uz ostale dvadeset šest predsjednika ili premijera tuđih država te koji je pokazao snagu i raznovrsnost oružja, koje ima Kineska osloboditeljska vojska (PLA). Najveću pozornost izravnih i televizijskih motritelja mimohoda privukla je nova dalekometna raketa DF-5C iz raketnog niza Dong Feng (Istočni vjetar). Vojni mimohod u Pekingu se je vremenski poklopio sa žestokim ruskim napadom stotinama dronova i desetcima nadzvučnih raketa na Ukrajinu te s raketnim napadom Jemena na Izrael. (Neki političari i mediji govore i pišu, da su se mimohod u Pekingu te napadi na Ukrajinu i Izrael slučajno dogodili u isto vrijeme, a neki da je tako bilo unaprijed smišljeno.)
Nova raketa DF-5C je poboljšana raketa niza DF, u kojoj su spojene najučinkovitije značajke prijašnjih raketa. Domet rakete premašuje 20.000 kilometara pa se njom mogu napasti mete bilo gdje na Zemlji. Kina tom raketom pokazuje napadačku snagu, ali i mogućnost odvraćanja za napad na Kinu. Značajno izvorno poboljšanje rakete DF-5C je način prijevoza rakete: nju se prevozi u tri odvojena dijela na posebnim vozilima za svaki dio. Prijašnje rakete niza DF bile su glomazne i nespretne za prijevoz. Sastavljivost rakete DF-5C skraćuje vrijeme priprave za njezino zabacivanje („lansiranje“) i za njezino postavljanje te za brzi odgovor u hitnom stanju kad o spretnosti i o brzini odgovora ovisi opstanak.
Usto, raketa DF-5C osim brzine pokretanja ima izdržljiv pogonski sustav i oblik prikladan za let, što joj dopušta pouzdan let velikom brzinom. Raketa doseže brzinu više desetaka mahova, koja teško dopušta postojećim sustavima zračne obrane da raketu presretnu i unište. Velika brzina rakete DF-5C skraćuje vrijeme za njezino presretanje i povećava vjerojatnost prodora kroz protivničku obranu.
Raketa DF-5C ima više ubojitih napadačkih glava, koji se mogu neovisno jedna o drugoj uperiti u odabrane mete. Ta značajka rakete nameće protivničkom sustavu protivzračne obrane velike zahtjeve, jer treba istovremeno presretati više ubojitih glava. Glave mogu biti nuklearne, uobičajene, a mogu služiti i kao mamac za zavaravanje protivničke protivzračne obrane, što posebno povećava mogućnost za uspjeh napada. Ključna značajka rakete DF-5C je njezin učinkovit višestruki sustav navođenja, koji uključuje usmjerenje rakete temeljem vlastite tromosti („inercije“), uporabe svjetlosti zvijezda i kineskoga domaćeg sustava satelitske plovidbe Beidou.
U ovom sam osvrtu mimo svojeg običaja posvetio mnogo prostora jednom izuzetnom napadačkom oružju i to zato, da bih pokazao tegobnost, a možda i izlišnost zaštite prostora te ljudi i imovine na njemu. Izum visokonadzvučnih raketa je veliko upozorenje napadačima, a to su u ovom času Atlantski savez, koji zlorabi državu Ukrajinu i ukrajinski narod te Izrael, koji za svoje napade na obližnje države rabi dalekometno oružje ponajviše proizvedeno u Americi. Napadači trebaju računati s tim, da ih čeka odvrat ili izravno od napadnute države ili od koje njezine saveznice. (Ruske nadzvučne rakete paraju američku zračnu obranu u Ukrajini, a jemenske nadzvučne rakete prodiru kroz izraelski sustav zračne zaštite Željezni svod.) Dalekometnog oružja nadzvučne brzine danas se lako dokopaju i slabe ili odbačene države poput Jemena. Sjeverna Koreja je sama razvila svoje nuklearno oružje i nadzvučne letjelice, koje mogu na napadačke zemlje sručiti svoj razorni tovar. Danas desetak država ima nuklearno i raketno oružje vlastite proizvodnje.
Među (moguće) napadače uvijek treba uvrstiti Ameriku, koja ima nebrojena kopnena, pomorska i zračna uporišta diljem svijeta. To su nedvojbeno napadačka uporišta, iako ih Amerika naziva obrambenim uporištima. Za Ameriku nije dosta, da brani i štiti svoje kopno ili svoj kontinent. Ona navodno mora štititi i svoje probitke („interese“), koji su raspršeni diljem svijeta. Ipak, zaštita američkih probitaka ne znači zaštitu Amerike.
Amerika ima Atlantski savez, koje se je poslije Hladnog rata od obrambenoga pretvorio u napadački savez. (Ranije je glavni tajnik NATO-a Mark Rutte predlagao širenje Atlantskog saveza na Tihi ocean, očito imajuću u vidu Kinu.) Amerika je diljem mora i oceana rasporedila dijelove svoje mornarice. (Nedavno je američki predsjednik preimenovao svoje „ministarstvo obrane“ u „ministarstvo rata“.) Izrael vodi napadačku i kaznenu geopolitiku te kao prijetnju u pričuvi drži nuklearno oružje.
Ako je teško ili izlišno upriličiti zaštitu od napada visokonadzvučnim letjelicama, jedini način obrane država je napraviti sporazum ili sporazume među silama, koje raspolažu neobranljivim sredstvima napada. U nekoliko desetljeća od vremena Hladnog rata između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza/Ruske Federacije potpisan je niz dugoročnih sporazuma: SALT I (1972.), SALT II (1979.) koji nije ostvaren, INF (1988.), START I (1991.), START II (1993.) koji nije ostvaren, Okvir za START III koji nije ni dogovoren, SORT (2003.) i Novi START (2011.), koji je zamijenio SORT.
Sporazum INF ili Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty (Sporazum o nuklearnim raketama srednjeg dometa) potpisali su 1987. godine predsjednici Ronald Reagan i Mihail Gorbačov. Dogovorne strane su se obvezale, da zauvijek uklone rakete dometa od 500 do 5.500 kilometara koje se ispaljuju s kopna, da ograniče broj nuklearnih glava, da uklone cijele skupine nuklearnog oružja i da provode nadzor nad izvršavanjem prihvaćenih obveza.
Sad među silama koje imaju dalekometne i visokonadzvučne rakete nema nikakva sporazuma o ograničavanju uporabe takvih raketa. Slijedeći primjere ranijih sporazuma između SAD i SSSR-a odnosno Rusije sadašnje raketne velesile bi morale napraviti sporazume o ograničavanju uporabe takvog oružja, koji bi obvezivali i države, koje kane namaknuti takvo oružje. Možda bi se mogao napraviti i sporazum o sprječavanju širenja dalekometnih i visokonadzvučnih raketa, kakav postoji u području uporabe nuklearnog oružja. Sporazum o sprječavanju širenja nuklearnog oružja dogovoren je u Ujedinjenim narodima 1968. godine. Sporazum je 1995. godine protegnut na neograničeno vrijeme. Sporazumu je pristupila 191 država.
Pokrovitelj sporazuma o ograničavanju uporabe i o širenju visokonadzvučnog dalekometnog oružja opet bi trebali biti Ujedinjeni narodi. Takav sporazum treba hitno utanačiti. Ujedinjeni narodi bi prijestupnike trebali strogo kažnjavati, kao što su u nuklearnom području bili kažnjeni Iran i Sjeverna Koreja.
Ako se takav sporazum postigne u Ujedinjenim narodima, ljudi i narodi bi se mogli nadati, da će živjeti u miru. Ako se takav sporazum ne postigne brzo, ljudi i narodi će živjeti u velikoj neizvjesnosti, koja bi mogla navesti mnoge države, da same proizvedu ili da drugim putem namaknu ubojite rakete, od kojih sad ili zasad nema zaštite.
Najnoviji komentari