Zdravko Mršić – Konsenzus

Sad se unutar SAD vodi drugi američki građanski rat i to između savezne države Teksas i saveznih vlasti u Washingtonu. Još se ne ratuje oružjem, ali se ratuje politikom, ideologijama, pravosudnim prijeporima, medijskim istupima, gospodarskim mjerama te novačenjem, okupljanjem i postavljanjem nacionalne straže.

Prvi Američki građanski rat vodio se 1861.-1865. godine između Juga, koji su nadzirali Demokrati i Sjevera, kojim su vladali Republikanci. Pravi razlog ratu bilo je to, što Sjeveru nije bio dosežan golemi južnjački kapital, koji je nakupljan izvozom uglavnom duhana i pamuka. U tim granama rabljen je gotovo besplatan rad robova, koji su bili dopremljeni iz Afrike te njihovih potomaka. (Na Jugu se po hektaru pod spomenutim kulturama dobio novčani prihod šest puta veći od prihoda na Sjeveru po hektaru pod pšenicom.)

Sjevernjaci su nastojali postojećem izravnom porezu na prihod Južnjacima dodati izvozne trošarine, ali Južnjaci su se tomu uspjelo odupirali, tvrdeći da ne treba uvoditi neizravne poreze. Sjevernjaci nisu uspijevali Južnjacima nametnuti trošarine, jer je u Kongresu broj sjedala Juga i Sjevera bio jednak, iako je Sjever nosio veliku prevagu u pučanstvu. (Uoči izbijanja Građanskog rata, prema popisu pučanstva 1860. godine u 33 savezne države i 10 uređenih područja živjelo je ukupno 32 milijuna stanovnika. U sjevernjačkim državama živjelo je 23 milijuna, a u južnjačkim 9 milijuna, uključujući gotovo 4 milijuna robova.)

Godine 1854. Južnjaci su nastojali na Kansas i Nebrasku proširiti „posjedničko ropstvo“, po kojemu se robovi uzimaju kao pokretna imovina, koja se preprodavala. Tom proširenju ropstva su se usprotivili politički zauzeti mjesni Sjevernjaci, koji su od više političkih skupina utemeljili Republikansku stranku (Grand Old Party – GOP). Među utemeljiteljima bio je Abraham Lincoln.

Između kolovoza 1860. i listopada 1861. godine održani su izbori za Predstavnički dom. Republikanci su prošli slabije nego na prethodnim izborima, ali su sačuvali većinu, a Lincoln je 1860. godine izabran za predsjednika i postao predsjednik 1861. godine. Poslije izbora Lincolna, 1860. i 1861. godine prvo se sedam južnih država izdvojilo iz Federacije, a do svibnja 1861. godine su im se pridružile još četiri države te napravile Konfederaciju. Ostale četiri države koje su dopuštale ropstvo nisu se povukle iz Federacije.

Ropstvo Crnaca na Jugu poslužilo je kao izlika za napad Sjevera na Jug. Republikanci su razmišljali: „Ako vam ne možemo nametnuti trošarine, povećat ćemo vam izdatke za uzgoj industrijskog bilja.“ Lincoln je posegnuo za ideologijom, kako bi Južnjacima oduzeo besplatan rad na njihovim posjedima. Predsjednik Lincoln je objavio rat Jugu, koji Jug nije mogao dobiti. Prvi glavni zapovjednik vojske Sjevera bio je general George McClellan, koji je oklijevao poći u rat, jer „nije imao dovoljno ljudi, ratnih potrepština i topova“ – kao ni danas Volodimir Zelenskij. Lincoln je smijenio McClellana i na čelo vojske doveo generala Ulyssesa Granta.

Sjevernjaci su dobili rat, ali 15. travnja, dan nakon što su generali Grant i William Sherman izvijestili predsjednika Lincolna o odvojenim predajama južnjačke vojske na oba bojišta – istočno i zapadno od rijeke Mississippi, na kojoj u ratu nije bilo mostova – predsjednik Lincoln je bio ubijen u kazalištu Ford za predstave Naš američki rođak. Od mjera kojima je Sjever kaznio Jug spomenut ću samo jednu: savezno ministarstvo financija nadoknadilo je ratni dug sjevernim državama, ali nije nadoknadilo južnima.

Sjevernjacima je trebao gotov novac za potpuno osvajanje zapada i za izlazak na Tihi ocean. Dvije godine nakon svršetka Građanskog rata SAD su od Ruske carevine kupile Aljasku. Godinu dana kasnije u Japanu je dokinut šogunat, koji je trajao 250 godina pa je pod carem Meiđijem obnovljeno carstvo. U siječnju 1871. godine brojne njemačke sitne zemlje ujedinile su se u carstvo, Drugi Reich. SAD, Njemačka i Japan počele su u jeku Industrijske revolucije žestoku industrijalizaciju i postale vodećim industrijskim silama u svijetu. SAD su postale najjačom gospodarskom i industrijskom silom svijeta. Predsjedniku Lincolnu je bio potreban novac upravo za takav razvitak SAD.

Sad u SAD teče drugi „građanski“ rat. Opet je riječ o prijeporu Republikanaca i Demokrata kao stranaka. Demokrati nadziru istočne i zapadne savezne države, a Republikanci uglavnom srednje i južne. Sad je bogatstvo, kao što je bilo i prije „prvoga“ građanskog rata vezano uz Demokrate, ali ne više putem izvoza proizvoda napravljenih od industrijskog bilja te putem gotovo besplatnog rada robova, nego putem slobodnog privatnoga kapitala, koji je uglavnom u vlasništvu Dijaspore.

Slobodan privatni kapital, koji je vezan uz Demokrate kao političke izvršitelje volje svjetskih kapitalista, nastoji uz svesrdnu potporu medija promijeniti – a u tomu djelomice i uspijeva – dušu Amerike i rastrojiti američki narod, koji se raspršuje u potrošače. Demokrati u Ameriku uvode lijevi totalitarizam odnosno potpunu ovisnost građana o vlasti. U tu svrhu Demokrati su pod administracijom predsjednika Bidena širom otvorili granice, od kojih je južna postala mjestom ulaska zla u SAD: neprovjerenih ljudi, oružja, smrtonosnih narkotika, maloljetničke prostitucije, pedofilije i iskorištavanja rada maloljetnika.

Međutim, kao što su do 1865. godine južnjaci imali uglavnom besplatan rad crnih robova tako sad američko uslužno gospodarstvo ima vrlo jeftin rad novih „crnaca“, koji dragovoljno, a ne prisilno dolaze u SAD. Za trogodišnje vladavine predsjednika Bidena u SAD je ušlo više od 6 milijuna upisanih nezakonitih uljeza, a broj neupisanih se procjenjuje na oko 2 milijuna. U prosincu 2023. godine upisano je 302 tisuće ulazaka.

U tom postupku najviše je stradala država Teksas, koju od Meksika dijeli „granica“ dugačka više od 2.000 kilometara, što čini 60% duljine granice SAD s Meksikom. Guverner Teksasa Greg Abbot zatvorio je bodljikavom žicom najranjiviji, 100 kilometara dugačak, dio granice s Meksikom pa je jedan dan prvog tjedna veljače na tom dijelu iz Meksika u Teksas ušlo samo šest (komada) nezakonitih useljenika. Meksički karteli, koji umjesto meksičke vlade nadziru meksičko granično područje, otad zapovijedaju uljezima, da američku granicu prelaze u Kaliforniji, Arizoni i Novom Meksiku.

Međutim savezne vlasti u Washingtonu zapovjedile su guverneru Abbotu, da s granice ukloni postavljenu i čuvanu bodljikavu žicu, a ako on to ne učini, to će učiniti savezna vojska. Guverner Abbot ne popušta. Guverner Floride poslao je pomoć Teksasu u gradivu i gotovo tisuću pripadnika narodne straže Floride. Dvadeset pet republikanskih guvernera podupire Teksas, a za slučaj potrebe 700 tisuća tegljača iz cijele Amerike doći će pomoći Teksasu u „građanskom“ rat sa saveznom administracijom. Politika otvorene granice napravila je od svake savezne države graničnu državu i od svakog grada granični grad.

Pripadnici američkih saveznih postrojbi, koje mogu biti upućene u Teksas našli bi se u velikoj dvojbi. Ako poslušaju saveznu vladu kršili bi Ustav, koji od vojske traži obranu granice. Propust bi se mogao smatrati i izdajom. Ako vojnici ne poslušaju zapovijedi svojih časnika pokazuju neposluh, koji je teško kažnjiv. Najteže od svega Americi bi pao izravan okršaj narodnih straža država i savezne vojske, koje su se obvezale čuvati američku granicu. Politika „otvorene granice“ Demokrata iz Bijele kuće i njihova odluka, da se s granice ukloni bodljikava žica pokazuju kako pogrešno domišljena protivnarodna politika može ugroziti zaštitu države. (Georgeu Sorosu je stalo, da i Ameriku pretvori u „otvoreno društvo“ potrošača, a bez naroda.)

Politika Demokrata vodi i uništenju američke vojske, koja općenito ima ozbiljne tegobe u novačenju. [U vrijeme pandemije koronavirusa iz američke ratne mornarice otpušteno je 7.000 mornara i časnika, jer se nisu htjeli cijepiti. Nisu pozvani da se vrate na dužnost, iako se pokazalo da su imali pravo sumnjati u izdašnost i korist cijepljena. (Na Havajima su zbog odbijanja cijepljenja otpušteni vatrogasci, čemu se dijelom pripisuje brzo širenje vatre u divljem požaru u kolovozu 2023. godine.)] Mladi ljudi ne žele služiti u vojsci, koja ima lakomisleno političko vodstvo i poročnu politiku. Američka vojska je „istanjena“ zbog njezina velikog raspršenja po svijetu. Mladi Amerikanci žele jamčiti mir, a ne sudjelovati u ratovima, koje proizvoljno i sumanuto izazivaju neokonzervativci, koje s pravom nazivam trockistima.

Mediji Demokrata koji čine golemu većinu medija dosad su vodili žestoki rat za otvorenu granicu. Međutim, kako sadašnje stvarno stanje na granici – koje je postalo poznato cijelom narodu – može ugroziti izbor demokratskog predsjedničkog kandidata, sad predsjednik i njegovi mediji za stanje granice optužuju Republikance i bivšeg predsjednika Trumpa. Neizbježno priznanje o stanju granice vodilo je okrivljavanju Republikanaca i Trumpa za nastalo stanje, koje su stvorili Demokrati ukidanjem Trumpovih zaštitnih mjera prvog dana poslije Bidenova ustoličenja.

Tražitelji utočišta nakon prijave i upisa bivaju na državni izdatak premješteni u grad ili okrug koji izaberu; dobiju iPhone; dobiju smještaj od grada za koji se prijave, često u hotelima, iz kojih se prije uklone branitelji; dobiju mjesečno 2.200 dolara, iako državna dobrotvorna pomoć domaćim obiteljima iznosi mjesečno 1.400 dolara; u nekim gradovima dobiju ponovo punjive vjerovničke (kreditne) kartice za slobodnu kupnju i to na iznos od 1.000 dolara mjesečno, koji unaprijed uplati poglavarstvo; djeca useljenika se besplatno školuju; useljenici imaju besplatnu zdravstvenu zaštitu i drugo. U Teksasu bolnice imaju toliko nezakonito useljenih rodilja, da domaće rodilje moraju putovati u susjedne gradove ili čak savezne države da obave porod.

Tražitelj azila ili utočišta kod upisa dobije rok i mjesto pojave kod sudca koji će razmotriti njegovu molbu za dobivanje utočišta u SAD. Sad se dodjeljuju rokovi sedam godina unaprijed, jer nema ni blizu dovoljno sudaca ovlaštenih za rješavanje zahtjeva za utočište. Dosad se u Floridi nije na zakazani dan kod sudaca pojavilo 450.000 tražitelja utočišta, a u nekim drugim državama od 200.000 (New York) do 400.000.

Savezni ured za istrage (FBI) ovih dana je objavio da po Americi traga za više od 300 ljudi, koji se u američkom upisniku vode kao teroristi. Koliko je u SAD neopazice ušlo muškaraca vojne dobi, koji su upućeni u SAD da postanu teroristima?

Na kraju osvrta, spomenut ću to, da je nedavno u Senatu bio postignut dvostranački sporazum o granici, od kojega se ubrzo odustalo, a po kojemu se smatralo, da se uz dnevni ulazak do 5.000 (godišnji do 1,825.000) tražitelja utočišta granica smatra zatvorenom!!!! Odustajanje od tog sporazuma treba pripisati ocjeni tog sporazuma od bivšeg predsjednika Trumpa. To odustajanje je pokazalo, da Donald Trump već sad potpuno upravlja Republikanskom strankom.

Continue Reading

Nedavno je William Burns, prijašnji veleposlanik SAD u Moskvi i sadašnji ravnatelj američke Središnje obavještajne službe (CIA), objavio u časopisu Foreign Affairs odulji članak „Spycraft and Statecraft“, u kojemu razmatra potrebu ugađanja djelovanja CIJE promjenama u svjetskom poretku, što god taj poredak bio.

Burnsov uradak je površno domišljen i siromašno napisan. Primjerice, Burns se neumjesno okomio na Rusiju te je njezino političko, vojno, gospodarsko i ljudsko stanje prikazao najcrnjim riječima. Burns može misliti i pisati mnogo bolje kad smije biti iskren. Spomenuti članak Burns nije smio iskreno pisati, kao što ni svoje ranije izlaganje nije smio iskreno iznijeti Antony Blinken. Neiskren je bio i Jake (Jeremiah) Sullivan u kasnijem članku objavljenom isto u Foreign Affairs.

Kad je riječ o poslovima CIJE i o njihovom ugađanju sadašnjim svjetskim okolnostima i promjenama tih okolnosti svakako se to manje odnosi na doušništvo ili prikupljanje obavijesti, koje bi bile korisne američkoj politici i diplomaciji. To se, dakako, više odnosi na najvažniji posao CIJE, a to je sprječavanje država, da u međunarodnim odnosima postupaju samostalno odnosno da se možda usprotive američkim državnim i političkim probitcima. Takvo sprječavanje znalo je ići i do nasilne ili obavještajne promjene političkog sustava nepoćudnih država odnosno do „izgradnje države“, kako Amerikanci takvu promjenu najčešće nazivaju. Primjeri „izgradnje države“ su Somalija, Tunis, Egipat, Libija, Jemen, Sirija, Afganistan, Irak i Ukrajina.

[Suvremeno „doušništvo“ ili prikupljanje obavijesti obavlja se ili putem HUMINT-a (Human intelligence) ili putem SIGINT-a (Signal intelligence). SIGINT se dijeli na COMINT (Communications intelligence), koji uključuje i općenje ljudi i ELINT (Electronic intelligence), koji ne uključuje općenje ljudi.]

Poslovi svih američkih obavještajnih službi se obavljaju u tmurnom ozračju posvemašnje „ugroze“ Amerike. Amerika je tobože ugrožena na svakom mjestu i u svakoj točki Zemljine plohe, u zraku i Svemiru iznad nje, u tlu ispod nje te duboko u jezerima, morima i oceanima. SAD su rasule svoja vojna i obavještajna uporišta diljem svijeta. Uspostavljeno je oko 750 američkih inozemnih vojnih uporišta u 80 zemalja. Ujedinjena Kraljevina ima 145, Rusija oko 35, a Kina samo 5 inozemnih vojnih uporišta. Tako SAD imaju tri puta više inozemnih uporišta, nego sve ostale država skupa. Čini se, da je Amerika ugrožena na svakom mjestu, na kojemu ima vojno uporište.

Amerikanci se smatraju izuzetnim narodom, a čini se da imaju ucijepljen osjećaj ugroze. Ostali narodi neprekidno ugrožavaju SAD. Međutim, nije ugrožena Amerika kao politička zajednica ili država američkog naroda, nego je ugrožena dosadašnja politička, vojna, gospodarska i ideološka prevlast Amerike, kao sredstva svjetskog kapitala, koji je najvećma u rukama pripadnika Dijaspore. Sad se ne odvija okršaj Amerike s ostatkom svijeta, nego borba suverenih naroda s nakupljenim privatnim kapitalom, koji je usredotočen u SAD. Karl Marx je podvalio „radničkoj klasi“ tvrdeći, da će se ona uspjelo oduprijeti kapitalu i kapitalizmu. Sad se zahvaljujući globalizaciji, koja je povezala narode odvija prava borba, pravi svjetski rat: rat između povezanih suverenih naroda i privatnog kapitala. U pitanju je razdioba ili raspačanost nakupljanog kapitala.

Kad Burns piše o ugađanju svojih poslova promjenama u „svjetskom poretku“ to se svakako odnosi na minuli svijet ili na svijet koji iščezava, jer „svjetskog poretka“ više nema. Postoji geopolitička zbrka, iz koje se rađa novo usklađivanje odnosa država i naroda.

Burns tvrdi, da američka prevlast u svijetu nije više bez izazova, a po njemu najveća opasnost za Ameriku su „ruski revanšizam“ (osvetoljubljivost) te rast Kine kao gospodarske sile. Kako se SAD mogu boriti protiv tih ugroza? Očito uništenjem i komadanjem Rusije te sprječavanjem rasta i omeđivanjem Kine. Međutim, to se neće i ne može dogoditi. Riječ je o neuništivoj „Majčici Rusiji“ i o postojanoj Kini, koja je ispred Amerike ne samo svojom mnogoljudnošću, nego i silnim napretkom u znanosti i tehnologiji, koji zasjenjuje američko izumiteljstvo.

Stoga su svi narodi i sve države pod sumnjom američke politike i američkih obavještajnih službi i to s pravom, jer mnogi narodi ne prihvaćaju to, da su SAD bile grabile golem dio bogatstva, koje su oni stvarali. Narodi sad žele oduzeti SAD mogućnost i sposobnost daljnjeg grabeža. S pravom se može tvrditi, da je globalizacija naše vrste ugrozila i dokrajčila američki „svjetski poredak“. Vrijeme ili „stoljeće“ Amerike je već minulo.

Stara borba za prevlast u svijetu je već dobivena. Dobili su je suvereni narodi, koje sad povezuje globalizacija, kao što ih je prije trebala vezati američka hegemonija ili hegemonija privatnog kapitala. Sad Amerika i Burnsova vrla služba žele zapodjenuti novu bitku, bitku za povratak iz mrtvih minule američke hegemonije. Međutim, kako je u drevno vrijeme rekao kineski političar i general Sun Cu, „svaka bitka je dobivena ili izgubljena i prije nego što se zapodjene“. Privatni kapital će izgubiti i bitku za uskrišenje američke hegemonije odnosno hegemonije svjetskog privatnog kapitala.

Stoga se Americi i njezinim obavještajnim službama može preporučiti, da svoje djelovanje ugode ne minulom, nego budućem, novom svijetu povezanih naroda. Središnja obavještajna služba bi trebala odustati od „izgradnje država“ i posvetiti se samo prikupljanju obavijesti za potrebe američke diplomacije i suradnje s drugim državama. Važno je unaprijed znati nakane država, s kojima se surađuje ili kani surađivati.

(Moje iskustvo u vođenju državnog posla me je poučilo, da se u razgovoru s tuđim državnicima lako otkriju njihove nakane. Kod prvog susreta s tuđim državnicima lako se uoči koliko su iskreni. Prosudba stupnja iskrenosti prvo je što se napravi kod prvog susreta s svakom nepoznatom osobom. Na neiskrene ljude ne treba tratiti vrijeme, a neiskrene državnike valja navesti, da sami uvide da trebaju biti iskreni. Zato je za vođenje državnih poslova važno obično ljudsko iskustvo. Čovjek kao vrsta je stekao pojmovno mišljenje, ali je zadržao i dobru mjeru slikovnog mišljenja. Kod prvog susreta osobu valja „poslikati“. Ljudi koji mnogo govore, a malo slušaju obično nešto kriju.)

Sumjerljivost snaga i sila pristaša i osporavatelja dosadašnje američke hegemonije postupno prelazi u prevagu sila, koje traže i koje su počele stvarati novo usklađivanje odnosa među državama i narodima. Postalo je očitim, da „izgradnja države“ i hegemonija nisu više zamjena za diplomaciju i suradnju. Svijet se više promijenio, nego što to žele priznati William Burns i ostali američki političari i geostratezi. Međutim, Amerika nije slobodna i još ne može nanovo pristupiti uređivanju odnosa među narodima. Ona se treba za svoje dobro prvo osloboditi veriga ili lanaca privatnog kapitala.

Kad joj to uspije Amerika treba svoje obavještajne službe rabiti za prikupljanje obavijesti o pripravnosti drugih sila, da se diplomatskim putem riješe sadašnji geopolitički prijepori, koje je potaknula dosadašnja promašena hegemonija. Amerika je još uvijek velesila pa bi se našlo malo zemalja, koje bi se oglušile o američku ponudu suradnje i odbile surađivati. Američke obavještajne službe bi trebale ispitati pripravnost svih država za suradnju s Amerikom, kako bi se i Amerika povezala i suvezala sa svim državama koje žele suradnju.

Svijet će se nastaviti povezivati i bez sudjelovanja Amerike u tom postupku. Ako se Amerika ne pridruži ostalim državama, koje već uspostavljaju međusobnu suradnju, ona će biti izolirana ili otočena. Neće biti riječ o samootočenju SAD kao poslije Prvoga svjetskog rata, nego o prisilnom otočenju, u kakvom će se naći i Izrael.

Continue Reading

U današnjem poslijekolonijalnom svijetu mnogo je područnih političkih prijepora, koji bi mogli izazvati u najmanju ruku područne ratove. Današnjem svijetu prethodilo je razdoblje kolonijalizma, koji je u poraću Drugoga svjetskog rata bio zamijenjen neokolonijalizmom, koji je propao poslije globalizacije poslovanja korporacija i naše vrste. U razdoblju zrelog, industrijskog kolonijalizma kolonijalne su sile imale odvojene „nacionalne“ kolonijalne carevine, a mnoge kolonijalne matice su često odvojeno upravljale svojim kolonijalnim posjedima. (Englezi su prije odvojeno upravljali trinaesterim američkim kolonijama. Poslije su, dakako, odvojeno upravljali Kanadom, Indijom, Australijom i Novim Zelandom.) Stoga su tad među životnim prostorima podloženih naroda teško izbijali granični i drugi prijepori, iako su kolonijalne matice često međusobno ratovale u Europi. Plijena je bilo dovoljno za cijelu Europu.

Nasuprot tomu, sad su bar „na papiru“ svi narodi suvereni, a njihove države ili političke zajednice samostalne pa se među njima često javljaju granični prijepori, a povremeno i sukobi oko političkog utjecaja u njihovim zemljopisnim područjima. Neki od takvih prijepora su baština kolonijalizma. Prijepore među susjednim ili obližnjim državama i narodima nastoje izazvati i zapadne obavještajne službe, što velikim zapadnim silama pruža mogućnost posredovanja ili daljinskog upletanja u mjesna ili područna pitanja. Danas postoje mnogi granični, politički ili demografski prijepori: između Kine i Indije, Indije i Pakistana, Venezuele i Gajane, Rusije i Ukrajine, Turske i Grčke, Turske i drugih država u kojima žive Kurdi, Bangladeša i Mianmara, Srbije i Kosova, Srbije i Hrvatske, Izraela i Palestine, SAD i Meksika, Sjeverne Koreje i Južne Koreje, Izraela i Sirije, Saudijske Arabije i Jemena, vlasti u Pekingu i vlasti na Tajvanu, državâ koje okružuju Južno kinesko more te između drugih država ili područja.

Često se navodi, da bi neki mjesni ili područni sukob, ako se razvije u otvoreni, vrući rat mogao prerasti u svjetski rat. To bi se moglo dogoditi, ako se američka vojska izravno uključi u neki područni rat, a SAD su u trajnoj napasti, da se uključe u svaki rat. Međutim, iako SAD moraju biti „svakom loncu poklopac“, u svijetu je previše političkih, graničnih i drugih prijepora među državama, da bi se SAD uključile u svaki od njih te da bi mogle uspjelo ratovati na svim stranama svijeta.

Otkud izviru američka ratobornost i američko poticanje na rat? Tomu su dva izvora. Prvi, SAD su najjača kapitalistička sila, a rat je trajni nagon kapitala, koji ipak bira vrijeme za rat. Usto, ratovanje je temeljna značajka kapitalizma kao načina uređenja čovjekovih životnih zajednica. Drugi, američkom politikom već četvrt stoljeća upravljaju neokonzervativci, koji zagovaraju ili su zagovarali rat protiv svih država koje su nepoćudne ili koje su bile nepoćudne nositeljima kapitala: Kine, Rusije, Bjelorusije, Irana, Sjeverne Koreje, Iraka, Afganistana, Somalije, Jemena, Sirije, Gadafijeve Libije, Mubarakova Egipta, Janukovičeve Ukrajine i drugih država. Neokonzervativci sad izvoze „izgradnju države“ kako oni nazivaju promjenu političkog sustava nepoćudnih država. Neokonzervativce često nazovem trockistima, jer su trockisti nastojali iz Sovjetskog Saveza izvoziti boljševičku revoluciju. Trockiste je u njihovu naumu za života sprječavao Vladimir Lenjin, a Josif Staljin ih je uklonio s vlasti i udaljio iz SSSR-a.

(Jedan me je znanac pitao, zašto sam neokonzervativce u nedavnom razgovoru s Hrvatskim kulturnim vijećem nazvao trockistima. Evo zašto. Poslije protjerivanja iz Sovjetskog Saveza mnogi trockisti su došli u SAD. Jedna takva skupina se u SAD okupila oko časopisa Commentary. Od 21 utemeljitelja neokonzervativaca 19 su bili Židovi doseljeni iz Sovjetskog Saveza. Oni su prvo utemeljili Socijalističku stranku SAD pa Socijaldemokratsku stranku SAD. Kad se pod predsjednikom Carterom potvrdila takozvana Nova ljevica pripadnici neokonzervativnog pokreta su se s krajnje ljevice premjestili na krajnju desnicu, odakle više ne djeluju na dobrobit „radničke klase“, nego za probitke nositelja kapitala. Kapital neokonzervativcima omogućuje izvoz njihovih zamisli. Među neokonzervativcima najpoznatiju su bili ili jesu Cheney, Rumsfeld, Wolfowitz, Perle, Bolton, Nuland, Kagan, Sullivan, Blinken i Haley.)

Globalizacija poslovanja korporacija brzo je dovela do izravnog gospodarskog, ali i političkog, sigurnosnog i ljudskog povezivanja država i njihovih naroda. Države više nisu jedna po jedna ili kao „odvojene kapi“ navezane samo na hegemona iščezavajućega jednostožernog svijeta, nego se njihovi narodi izravno međusobno povezuju u živu i djelatnu svjetsku mrežu. Novu, izravnu međusobnu gospodarsku, političku i sigurnosnu povezanost naroda svijeta bez posredovanja hegemona više se ne može ni nijekati ni zatrti, iako političari i politolozi dosadašnjeg hegemona i njegovih trabanata, suputnika ili sputnika postupaju kao da u postupku globalizacije svijet nije doživio geopolitički prevrat. Novi svijet u rastu često nazivaju Globalnim jugom. Jedinačne države novog svijeta uživaju zaštitu BRICS-a kao slobodne udruge dragovoljnih članica.

Zemlje i narodi novog svijeta, koji se prostorno širi žele mir, a ne rat. Oni su istinski privrženi miroljubljivosti i još više potreboljubljivosti, jer imaju goleme potrebe, koje trebaju zadovoljiti radom, znanjem, uporabom nove tehnologije i suradnjom s ostalim zemljama i narodima. Potrebe imaju i ljudi i njihove životne zajednice. Nasuprot novom svijetu, stari kapitalistički Zapad je odan ispunjavanju svojih prohtjeva, od kojih je jedan bjesomučno nakupljanje privatnog kapitala. (Tvari kao što je kamen nemaju potrebe pa su neovisne. One su mrtve. Međutim, sve živo ima potrebe, koje zadovoljava tvarima ili organizmima iz okoline pa je ovisno.) Nositelji privatnog kapitala se trebaju vratiti u vrstu Homo sapiens, odreći se prohtjeva i posvetiti se zadovoljenju životnih potreba.

Dvojim da će doći do pravog, velikog rata, iako nas dolaskom rata plaše kapitalistički političari, politolozi, mediji i generali. Kapitalisti su dosad stalno priželjkivali rat. Obični ljudi su i kod nas uzrujani i prestrašeni. Nositelji kapitala bi htjeli, da dođe do rata, ali se čini, da su nebrojeni djelatni političari, politolozi, medijski zavodi i generali izgubili pouzdanje u podizanje rata i u pobjedu privatnog kapitala u ratu. Neodlučni su, a u njihovim prijetnjama više nema žestine. Imaju dvije žive pouke: slom domaćina u Ratu za Ukrajinu i dosadašnji neuspjeh Izraela u višemjesečnom traljavomu slamanju Hamasa. Novi svijet ima golemu političku, gospodarsku i vojnu snagu u odnosu na Zapad. „Novi svijet je Golijat, a Zapad je David bez praćke.“ (Zapad nema dovoljno praćki ili oružja i streljiva ni za Ukrajince.)

Izlišnost ili ispraznost najave dolaska rata pokazuju, primjerice, švedski političari i generali: Švedska nije ratovala 200 godina, a oni znaju sve o ratu. Gotovo svi američki djelatni i umirovljeni generali su proizvod politike, a ne ratnog iskustva i zapovijedanja postrojbama. (SAD su u Drugom svjetskom ratu imale vojsku od 4.5 milijuna ljudi i samo 7 generala s „četiri zvjezdice“ od kojih 5 s „pet zvjezdica“. Danas SAD imaju 1.4 milijuna vojnika i 44 generala s „četiri zvjezdice“.) Atlantski savez nije više vojni savez, nego politička ustanova za stegu ili discipliniranje europskih naroda. Koliko je NATO mogao vojno pomoći Ukrajini, koja propada kao država i zemlja?

Graničnih prijepori među državama se teško i sporo rješavaju. Po meni, razlog tomu je zastarjelo shvaćanje prostora među političarima i politolozima te u medijima. Prije se smatralo, da je fizički prostor apsolutan ili odriješen. Tako je nasuprot drugim fizičarima sprva smatrao i Isaac Newton (1643.-1727.). Međutim, Newton je kasnije dopustio postojanje odnošajnih ili relativnih prostora pa se javila mogućnost određivanja drugih vrsta prostora. Sad se govori o „javnom prostoru“, „političkom prostoru“, „gospodarskom prostoru“ ili o životnom prostoru. (Od drevnih grčkih vremena apsolutni prostor i vidljivi svijet bili su povezani geometrijom.) Sveza između jedinačnih zemljopisnih prostora i pripadnih životnih zajednica uspostavlja se djelovanjem životnih zajednica.

Prije su znanstvenici smatrali, da bogomdani zemljopisni prostor određuje narav životnih zajednica i posljedično narav pojedinačnih ljudi. Smatralo se, da je čovjek proizvod zemljopisnog prostora, koji uključuje tlo, vode, bilje, životinje, mineralno blago i druge izvore života. Zanemarivalo se djelovanje ljudi ili životnih zajednica. Međutim, poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke i uspostave dobrih odnosa Njemačke i Rusije njemačka geografija, koja je dugo bila vodeća geografija svijeta, napravila je novi prodor. Od „znanosti o područjima“ prešla je na „odnošajnu gospodarsku geografiju“ (Relational Wirtschaftsgeografie), koja uključuje novo shvaćanje prostora, novi predmet istraživanja, novu ulogu javnog djelovanja, značenje proučavanja prostora i svrhe istraživanja.

Nijemce je na novi pristup prostoru navela činjenica, da su oni usprkos najskučenijem prostoru, koji su zaposjedali minulih stoljeća, napravili pravo gospodarsko čudo još dok je Njemačka bila podijeljena. Iskustvo je poučilo Nijemce, da je prostor to što od njega naprave ljudi, a ne spremnik koji određuje sudbinu ljudi. Umjesto njegovanja „nagona za Istokom“ Nijemci su se unijeli u se i počeli stvarati novi njemački životni prostor. Sad je za Nijemce prostor samo perspektiva, leća ili prizma za gospodarsko djelovanje, koje uključuje i uzajamno djelovanje privatnih korporacija i javnih ustanova.

Očito je, da političari država koje imaju granične prijepore moraju osvježiti svoje znanje geografije. Oni se pribojavanju rješavanja graničnih prijepora, jer računaju da bi time mogli iznevjeriti državne probitke. Međutim, postojanje prijepora itekako ugrožava nacionalnu zaštitu i koči razvitak gospodarstva. Očito je, da bi bilo prijeko potrebno, da se granični prijepori riješe dogovorno i uz popuštanje, kako bi se države i njihovi narodi mogli slobodno razvijati te kako bi od svojeg zatečenog ili dogovorenog prostora napravili primjeren životni prostor, koji ne mogu napraviti dok ne riješe prijepore. Granični prijepori su nevolja uglavnom zemalja u razvitku, koje se ionako brzo razvijaju otkad su njihovi političari postali svjesni svoje političke snage i svojeg prirodnog blaga. Rast i razvitak mogu nadoknaditi neznatno smanjenje državnog zemljopisnog prostora, ako su svrhe politike zaštita i blagostanje naroda.

Iako kapitalisti priželjkuju da se iz sadašnjih sukoba u Ukrajini i na Bliskom Istoku izrodi pravi svjetski rat, pitanje je bili oni taj novi rat dobili. [Kineski general i političar Sun Cu (544.-496.) napisao je u knjizi Vještina ratovanja, da je „svaka bitka dobivena ili izgubljena i prije nego što se zapodjene“. Sun Cu je savjetovao tima koji su smatrali da će pobijediti, da ostvare svoje nakane bez rata. Tima koji su smatrali da će bitku izgubiti savjetovao je, da se na svaki način klone ratovanja.] Svi sadašnji prijepori u svijetu se daju riješiti bez rata, ali takav pristup ne odgovara kapitalu, jer se u miru privatni kapital slabije nakuplja, nego u ratu. U miru se kapital nakuplja na širokom zemljopisnom prostoru, što pokazuju sadašnji rast i razvitak Globalnog juga, a kapitalistima je stalo ne samo do nakupljanja privatnog kapitala, nego i do njegova usredotočenja (u SAD).

Sadašnji „posebni vojni zahvati“ u Ukrajini i Gazi ne idu od ruke, tima koji su ih upriličili ili poduzeli. Rat za Ukrajinu već ima pobjednika, iako će se borbe voditi još neko vrijeme. Međutim, začetnici rata smatraju, da bi proširenjem rata bolje u njemu prošli. Za rat su potrebne dvije ratne strane, ali zemlje Globalnog juga uistinu ne žele rat. Umjesto da pođu u rat one će napraviti prazninu oko Izraela. U pristupu Globalnog juga prepoznaje se „pasivni otpor“. Protiv Izraela ratuju privatne vojske (Hamas, Hezbollah, Houthi), ali nijedna država. Izrael ima dovoljnu vojnu silu da razori Gazu, ali je pitanje, hoće li mu za to ostati dovoljno političke volje. Ako se oba sadašnja rata prošire i ako slučajno oba dobije kapital, to će jamačno biti posljednji rat kapitala, jer će Globalni jug – po savjetu Sun Cua – ubrzo ostvariti svoje nakane bez rata.

Žalosno za vrstu Homo sapiens, pred kojom stoje uistinu teške, odgovorne i presudne životne zadaće je to, da ona vrijeme, ljudsku snagu i materijalne izvore trati na pitanja rata. Kapital je potkopao i poremetio našu vrstu. Sad je prava ljudska odgovornost Globalnog juga, da u ime naše vrste „do nogu potuče“ privatni kapital, opaki kapitalizam i prohtjevne kapitaliste, koji trajno nose opasnost. Vrsta Homo sapiens treba i želi imati životni mir.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi brzim prelaskom iz „poretka utemeljenog na pravilima“ ili američke hegemonije u višestožerni ili multipolarni svijet uzajamnosti narodâ i međusobne suradnje država. Ipak, kako bi se uvidjela presudnost tog prelaska, dobro je zabaviti se pitanjem kapitalizma kao sadašnjeg uzorka civilizacije, koji je u svojem početku napravio val kolonijalizma. Taj val je bio omogućio Europi da skupno i čvrsto zavlada svijetom. Prije europske vladavine svijetom nijedno područje svijeta nije bilo zavladalo cijelim svijetom.

Kina je od davnine primjerom i visokom civilizacijom utjecala na politička, sigurnosna i ljudska pitanja na obližnjem, ali ograničenom prostoru. Nešto kasnije Rim je zavladao Sredozemljem i okolnim zemljama, ali je okupljao samo četvrtinu tadašnjeg svjetskog pučanstva. Razlika između ranijih velikih carevina (Egipta, Babilona, Asirije, Perzije, Rima i drugih) te europske vladavine svijetom je u tomu, što je prije europske vladavine svijetom bila riječ o velikim prostornim političkim tvorevinama. One po svojoj naravi ne mogu podnijeti trajno širenje, zbog poteškoća u održavanju prijevozne i komunikacijske podloge. Međutim, europska vladavina svijetom počivala je na kapitalu, koji nije vezan uz prostor, nego uz ljude te kojemu državne granice, morske pučine i kopnena prostranstva ne koče širenje.

Drevna Kina je znala ograničiti svoje širenje kad je dosegnula „prirodne“ ili branjive granice. Ona se namjerno opasala zidom, kako bi spriječila navalu drugih naroda, koje je Kina stalno privlačila. Rim nije znao tako postupiti pa se nakon pet stoljeća vladavine Sredozemljem rasuo čak na obiteljske posjede, a ne na narode ili pokrajine.

Bitna razlika između Kine i Europe bila je u dugovječnosti Kine, koja je od petog stoljeća prije Isusa, u Razdoblju zaraćenih država, razvijala i usavršila kovinarstvo posebno uporabu željeza. Kina je od davnine imala tehnološku raznolikost pa je osim od željeza pravila proizvode od svile, ružinog drva, porculana, bjelokosti i jantara, a bila je usavršila i navlačenje zaštitne ocakline površinom svih napravljenih predmeta. U Europi se kovinarstvo razvijalo istom od 12. stoljeća, kad su se u njoj pojavile kraljevine, koje su neprestance međusobno ratovale. Europa je tehnološki zaostajala za Kinom, a bila je prošla i kroz Mračno doba, koje je prestalo istom kad je dovoljno povišen prinos u poljoprivredi.

Od trinaestog stoljeća Europa se posredovanjem sjevernotalijanskih i jadranskih gradova uključila u trgovinu s Dalekim Istokom tadašnjim Putom svile. Jedan od rezultata te trgovine bilo je silno bogaćenje nekih talijanskih i jadranskih gradova (Firenca, Venecija, Milano, Dubrovnik i dakao Genova). Time je došlo do prvog vala nakupljanja privatnog kapitala u Europi, ali su europske države i njihovi vladari bili neprekidno u dugovima.

Drugi rezultat te trgovine bila je oskudica zlata u Europi, jer su domišljeni, primamljivi i skupi kineski proizvodi bili plaćani zlatom. Stoga su se europski atlantski narodi (Portugalci i Španjolci uz pomoć Đenovljana, Englezi, Francuzi i Nizozemci) dali u potragu za zlatom. Prvi su to pokušali Portugalci i to kopnenim prodorom kroz Saharu, a poslije morskim duž zapadne obale Afrike. Kasnije su prekomorska osvajanja vodila u Ameriku, u kojoj su Europljani nastojali uspostaviti svoja naselja ili kolonije. (Latinska riječ colonus izvorno je označivala poljoprivrednika, seljaka. Rimljani su Italiju bili podijelili u pokrajine ili provincije, a zauzeta područja izvan Italije nazivali bi kolonijama. Naziv grada Kölna dolazi od riječi kolonija, fr. Cologne.) Europa se dala u potragu za zlatom, umjesto da brani svoj istok, jer su Osmanski Turci bili osvojili dobar dio Središnje Europe.

Europski je kolonijalizam dobio pravi zamah istom otkrićem Amerike. Europske atlantske sile su – početno uz pomoć i kapital Đenovljana – doprle do obala svih kontinenata i većih otoka svijeta rabeći silu i tehnologiju. Europljani su se zanimali za zlato te ostale plemenite i kovke kovine, drago kamenje i tvrdo drvo, ali i za ljudsko blago. Europljani su brzo od Arapa preuzeli trgovinu robljem, koje su kupovali od afričkih plemena, koja su uhvaćene ljude ili ratne zarobljenike prodavali Europljanima. Na radu robova počivala je proizvodnja šećera na otocima uz afričku obalu.

Industrijska revolucija omogućila je Europljanima osvajanje i unutarnjosti dalekih kontinenata, tako da je Europa kao cjelina osvojila cijeli svijet i sebi podložila sve narode. Posebno se ističe „jagma za Afriku“, u koju se je bila uključila i Njemačka, koja je koncem 19. stoljeća industrijski premašila Britaniju i Francusku zajedno. U imperijalne pothvate i u kolonijalizam u isto se je vrijeme uključio i Japan, koji se je učas industrijalizirao i „europeizirao“ pa je i kolonijalizmom oponašao Europu. Kina je s vremenom tehnološki zaostala za Europom, Amerikom i Japanom te je politički bila razmjerno slaba. Ona je u 19. stoljeću također postala plijenom kolonijalnih sila.

Europa je uz prekomorske kolonijalne carevine imala i kopnene carevine: Njemačku, Rusiju, Austro-mađarsku i Tursku, koja je postala europskom silom otkad je sultan Mehmed II Osvajač 1453. godine zauzeo Carigrad. Te četiri carevine nisu preživjele Prvi svjetski rat, čemu su znatno doprinijele i zamisli američkog predsjednika Woodrowa Wilsona. Wilson je nastojao ukloniti i europske prekooceanske kolonijalne carevine, ali su ga u tom spriječile Britanija i Francuska, koje su isto bile pobjednice rata. Međutim, europske kolonijalne carevine nisu preživjele poraće Drugoga svjetskog rata, kad je uistinu došlo do dekolonizacije diljem svijeta. Tomu su znatno doprinijele komunističke vlasti u SSSR-u i Kini, ali je pravi razlog rasapa kolonijalizma bio u neisplatljivosti držanja kolonija silom.

Umjesto da i nadalje dalekim zemljama vlada politikom i silom, Zapad je odabrao vladavinu putem kapitala i tehnologije. Taj novi način Zapada (SAD i Europe) vladanja svijetom nazvan je neokolonijalizmom. Međutim, kao što kopnene carevine nisu preživjele Prvi svjetski rat, a kolonijalizam poraće Drugoga svjetskog rata, tako neokolonijalizam nije mogao preživjeti globalizaciju poslovanja korporacija i vrste Homo sapiens. Naš naraštaj je svjedok propadanja neokolonijalizma, koji je štitila dosadašnja američka hegemonija ili spomenuti „poredak utemeljen na pravilima“.

Globalizacija je donijela rast gospodarstva i političkog utjecaja Kine i Indije, koje su ujedno daleko najmnogoljudnije zemlje svijeta. Drugi stari veliki azijski narodi se isto gospodarski razvijaju i politički potvrđuju. Unatoč teškim političkim i gospodarskim kaznama koje su na nju navaljene, Rusija je postala najjačim europskim gospodarstvom (po kupovnoj sposobnosti) i obnovila je ulogu svjetske političke velesile. Posebno se politički probudila Afrika, u kojoj su u mnogim zemljama nedavno izvedeni protivzapadni i protivneokolonijalni državni udari uz silnu potporu naroda. Južna Afrika je nedavno Izrael prijavila Međunarodnom sudu pravde zbog genocida, a Namibija je osudila Njemačku zbog njezina nijekanja, da Izrael provodi genocid u Gazi. (Namibija je od 1884. godine bila njemačka kolonija.)

Međutim, Afrika se i gospodarski razvija. Nedavno je u Nigeriji počela raditi Rafinerija Dengote, koju smatraju „osmim svjetskim čudom“ i koju je dao napraviti domaći čovjek Aliko Dengote, koji je najbogatiji čovjek Afrike. Rafinerija proizvodi dizelsko i zrakoplovno gorivo. To je najveća rafinerija nafte u Africi i prva u Nigeriji, koja pliva na nafti. (Neokolonijalne zapadne naftne korporacije prodavale su jeftino nigerijsku naftu, ali su uvozile skupe naftne derivate.) Afrika očito već ima i svoj kapital.

SAD i Europa propadaju otkad je provedena globalizacija poslovanja. One se pretvaraju u „otvorena društva“, u kojima golem broj došljaka sa svih kontinenata do srži rastresa domaće povijesne narode i nepovratno slabi nacionalne države. EU se ubrzano deindustrijalizira. Politički, gospodarski i ljudski oslabljene SAD i EU ne mogu više podupirati dosadašnji jednostožerni svijet.

Višestožernost se uvriježila u našoj vrsti, ali još ne i u njezinu „sjevernoatlantskom“ dijelu. Ona postaje uzor za buduće odnose među narodima ili životnim zajednicama i za odnose među njihovim državama. Višestožernost svijeta ima svoje utjelovljenja u BRICS-u koji se istom počeo širiti. Svatko tko vidi sadašnje promjene u našoj vrsti veseli se, da je višestožerni svijet dobio borbu protiv jednostožernoga. Nasuprot hegemoniji i „integracijama“, suradnja među narodima je sredstvo uklanjanja rata i nasilja iz naše vrste.

Continue Reading

Naše vrijeme svjedoči i sve većoj rastrojenosti Amerike i sve žešćem nastojanju američke državne politike, da u našoj globaliziranoj vrsti iz „čeljusti geopolitičkog poraza iščupa pobjedu“. Znajući sadašnje teško stanje svoje zemlje američke središnje političke vlasti bi trebale povesti Ameriku putem oporavka i preporoda, kakvim danas kroče mnogi narodi u razvitku. Umjesto toga, američka savezna politika uz svesrdnu pomoć medija i pod skrbništvom kapitala uvodi u Ameriku neokonzervativni ili trockistički, krajnje lijevi totalitarizam.

Američka politika nastoji u svojem narodu izgraditi jednoumlje i to ideološkom i medijskom stegom, umjesto da unutarnju povezanost, koheziju ili sljubljenost građana, žitelja ili naroda stvara putem životnog zajedništva. Međutim, riječ „zajedništvo“ ne postoji u rječniku kapitalizma, a liberali bježe od zajedništva kao „vrag od tamjana“.

Umjesto da oslobode svoj narod, kako bi on u suradnji s ostalim narodima stvarao svoju budućnost, trockistička Dijaspora nameće američkom narodu ideološku stegu, koja je po poraznim učincima djelotvornija od otvorenog policijskog režima. Usto, neokonzervativci za svoju dotrajalu vlast traže spas u otvorenom ratovanju diljem svijeta i u obavještajnom potkopavanju koliko-toliko sređenih država.

SAD neće biti prva carevina (hegemonija) koja je propala. Tako je bilo i s Rimskom carevinom. Rim je sprva bio republika, kojom su upravljale bogate veleposjedničke obitelji. Rimljani su još za republike uspjeli pod svoju vlast staviti cijeli Apeninski poluotok, koji je sa sjevera bio zaštićen Alpama, a s juga morem i obližnjim otocima.

Tako je bilo i sa SAD. One su sprva bile skupina engleskih kolonija, kojima je ponaosob upravljao London putem imenovanih upravitelja (guvernera). Kad su se britanski doseljenici oslobodili engleske vlasti – kao što su se Rimljani bili oslobodili vlasti Etruščana – oni su oteli zemlju domorodačkom pučanstvu i do Tihog oceana proširili svoju državu, koja je postala zaštićenom dvama oceanima. Amerikanci su kao i Rimljani veliku pozornost posvećivali prijevoznoj podlozi (infrastrukturi). Međutim, sličnost drevnog Rima i samostalne Amerike dobro otkrivaju temeljna načela suverenosti: Rimljani su se ponosili geslom S.P.Q.R. (Senatus Populusque Romanus, Senat i rimski puk), a Amerikanci geslom We the People (Mi narod), kojim počinje američki ustav te koji je odredio svrhu i vladavinska načela nove države.

Poslije se Rim prometnuo u carevinu, koja je u Sredozemlju i u okolnim zemljama vladala četvrtinom ondašnjeg svjetskog pučanstva. Carevina odnosno država postala je svetinjom Rima. Ideologija je zamijenila životno zajedništvo. Kad su rimske legije dosegnule puste europske stepe te afričke i azijske pustinjske krajeve u kojima nije moglo biti pljačke Rim se rasuo na obiteljske posjede, na kakvima je počivala nekadašnja republika.

Slično je bilo s protestantstvom u Njemačkoj, koje je sprva bilo pravom političkom vlasti i koje je usitnjenu Njemačku držalo u feudalizmu zapravo do pojave Otta von Bismarcka, koji je ujedinio njemački narod, industrijalizirao Njemačku i od nje stvorio velesilu. Drugi Reich se slomio pod njemačkim imperijalizmom, koji je njemački narod gurnuo u Prvi svjetski rat. Sovjetski Savez je sprva također bio boljševička, ideološka tvorevina dok Josif Staljin nije od SSSR-a napravio državu i velesilu, koja je pobijedila Treći Reich, ali koja se rasula na nacionalne države 1991. godine. Slično je bilo i u Kini pod Mao Zedongom, koji je stvorio stranačku državu, ali se Kina nije rasula na pokrajine, jer se na vrijeme pod Deng Šaopingom vratila kineskoj povijesnoj političkoj misli, po kojoj je kineski narod kao narod, a ne ideologija jamac jedinstva i trajanja države.

Amerika kao država sad je izuzetak u globalnoj vrsti. Djeluje putem političkog pritiska, vojne sile i obavještajne prisile. (Amerika se u svijetu ponaša kao „slon u staklarnici“.) To je vrlo skučen izbor geopolitičkog djelovanja. Naime, u svakoj političkoj tvorevini pa tako i u globalnoj vrsti postoje četiri mreže javnog utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i ideologija ili sustav uvjerenja. (Vrsta je uistinu suverena politička tvorevina po svojemu izuzetnom položaju među vrstama života, koji je utemeljen na pojmovnom mišljenju.)

Američke središnje političke vlasti su u SAD izbrisale demokraciju, na kojoj je počivala američka unutarnja politika, iako svojataju pravo na uspostavu i održavanje hegemonije diljem svijeta. Američko gospodarstvo je usredotočeno na izvlačenje zarade iz privatnih digitalnih mreža, koje su zapravo proširenje zabavljačkog djelovanja Hollywooda i Broadwaya. Usto, vlasti prisiljavaju građane, da svoju kupovnu sposobnost trate na „zelene“ proizvode (električna vozila, fotonaponske ploče i drugo), iako Amerika za to nema ni prikladnu tehnologiju ni primjerenu podlogu (infrastrukturu). Američki narod je ostao bez ikakve zaštite (potpuno otvorene granice, krijumčarenje narkotika, trgovina ljudima, kriminalitet posebice u velikim gradovima, beskućništvo i drugo), iako SAD nameću svijetu neželjenu „zaštitu“. Savezna politika nastoji u američkom narodu stvoriti istinsko jednoumlje te ideološki stegnuti i ujednačiti pučanstvo.

Odnedavno američke političke vlasti i mediji obilno rabe AI (artificial intelligence, izopačenu inteligenciju ili razložnu obmanu), kako bi vlastite zamisli građanima predstavljali kao objektivno, prihvatljivo i obvezno znanje.

Kapital koji je uglavnom u vlasništvu Dijaspore, mediji i savezna politika stvaraju krajnje lijevi totalitarizam (neokonzervatizam ili trockizam). To ujedno u svijetu stvara veliku odbojnost prema SAD i uništava američki narod, koji mora slušati vlasti. Takav pristup nije stvorio Ameriku. (Sjever je podignuo američki Građanski rat 1861.-1865. godine, jer je Jug svojatanjem cijele zarade bez plaćanja neizravnih poreza nastojao zakočiti razvitak Amerike.) Gospodarski napredak je bio smisao osamostaljena Amerike: Mi narod.

Postoji i pristup vođenju države drukčiji od sadašnjeg američkoga: jačanje vlastitih proizvodnih snaga i međudržavna suradnja. Ako ne želi doživjeti nekadašnju sudbinu Zapadnog Rima i nedavnu sudbinu Sovjetskog Saveza, SAD se moraju – kako je pod Deng Šaopingom učinila Kina – osloniti na vlastiti narod, a ne na uklete nositelje kapitala. Narod stvara kapital, koji drugi prisvajaju.

Na novi američki pristup politici i geopolitici navode više od jadnog stanja američkog naroda značajne promjene u svijetu. Niz nedavnih državnih udaraca u Africi pučanstvo je objeručke prihvatilo i snažno poduprlo, jer je bila riječ od odbacivanju neokolonijalizma. Usto, države koje su udarno izvele spomenute promjene bile su svesrdno prihvaćene od članica BRICS-a, kojih je sve više i kojih će i nadalje biti više. Nedvojbeno je to, da je uspostavljena i da se je potvrdila alternativa (inačica) američkoj hegemoniji.

Širi se novi svijet u kojemu je smisao politike i geopolitike jačanje naroda (životnih zajednica) dobrim obavljanjem posla naroda te širenjem slobodne, a ne prisilne suradnje. Amerika se mora za svoj spas pridružiti tom novomu svijetu. Valja vjerovati, da je američki narod uza sve „ispiranje umova jedinačnih ljudi“ sačuvao izvorni smisao svojeg nastanka te da se može osloniti na izvorna načela – Mi narod – koja su ga učinila narodom. Amerika se treba povesti za primjerom Kine, koja je prvom zgodom odbacila maoizam i koja je ponovo pristala uz izvornu kinesku političku misao oslanjanja na narod. Američki narod koji sad propada s pravom očekuje, da će ga nove, narodne političke vlasti ipak povesti u obnovu i preporod.

Continue Reading

Svima osim američkom narodu je jasno, da američka država ne upravlja svojom vanjskom i vojnom politikom. Američkom vanjskom i vojnom politikom u ovom času upravlja Dijaspora i to prvobitno iz Ukrajine i Izraela. To nije dobro ni za Ameriku kao državu ni za američki narod. Države bi same morale voditi svoju politiku, koja nije ništa drugo nego skupni posao naroda države.

Amerika od Drugoga svjetskog rata nije suverena država, nego se nalazi pod hegemonijom ili jednovlasti kapitala odnosno Dijaspore, koja u SAD ima daleko više slobodnog kapitala, nego svi ostali nositelji kapitala skupa. Pod hegemonijom se smatra sustav vlasti jedne države nad drugima, u kojemu hegemon potpuno nadzire vanjsku politiku ostalih država sustava, a jedinačnim državama je prepušteno vođenje vlastitih unutarnjih poslova. Hegemonu je važno kako države postupaju jedne prema drugima i prema državama izvan sustava hegemonije. U hegemonijama vlada stega. Hegemon u isto vrijeme pruža „zaštitu“ podloženim državama, iako je te države prvotno ugrožavao upravo hegemon. Hegemon iznuđuje „zaštitu“ svojih štićenica.

Dobar primjer „zaštite“ koju pruža hegemon je dosadašnji odnos SAD i Saudijske Arabije. Saudijska Arabija je poslije Drugoga svjetskog rata od Amerike dobila zaštitu svojega naftnog poslovanja, koje je navodno ugrožavao Sovjetski Savez. Uz prihvaćanje „zaštite“ SA se obvezala, da će svoju naftu naplaćivati samo u američkim dolarima i da će svoje novčarske pričuve držati u dolarima. To je bilo koliko-toliko podnošljivo uz novčarski sustav uspostavljen u Bretton Woodsu ratne 1944. godine. Poslije 15. kolovoza 1971. godine, kad je predsjednik Nixon uklonio obvezu SAD da dolare pretvaraju u zlato, SA je uistinu postala robinjom Amerike, koja otad naveliko tiska novac bez protuvrijednosti u američkom poslovanju.

[Naši se ljudi pitaju: „Kad će se gospodarsko stanje u RH početi poboljšavati?“ Odgovor je: „Kad se Amerika oslobodi hegemonije slobodnog kapitala, koji je uglavnom u vlasništvu Dijaspore, kad se EU oslobodi hegemonije Amerike i kad se RH oslobodi hegemonije EU.“ (Neslobodan kapital koji je vezan uz gospodarsko djelovanje država nije opasan i poročan.)]

Rat je stalna napast kapitala, a ratovanje je urođena značajka kapitalizma. U ratu se znatno povećava mogućnost nakupljanja kapitala, jer otkad postoji zapadni kapitalizam države ratuju na dug, a poslijeratna obnova opustošenih područja i razorenih naselja stvara dodatnu mogućnost nakupljanja privatnog kapitala. Države ili narodi ne smiju imati svoj kapital pa sav kapital treba dolaziti u privatne ruke. Minulih stoljeća kapital je nedvojbeno bio uglavnom u vlasništvu Dijaspore.

U naše dane Dijaspora snažno djeluje iz Ukrajine, gdje je uspostavila tijesnu spregu s krajnjom nacionalističkom desnicom, koja se u Drugomu svjetskom ratu iskazala progonom i istrjebljivanjem Židova. Dijaspora još snažnije djeluje iz Izraela, odakle je ne samo upriličila genocidno istrjebljivanje Palestinaca, nego je i SAD upregnula u svoje rasističko djelovanje. Izraelska Dijaspora je prava gospodarica američke vanjske i vojne politike. Najopasniji ogranak Dijaspore je u SAD, gdje već desetljećima nadzire izvršnu vlast (Clinton, Bush sin, Obama, Biden) putem neokonzervativne političke postrojbe [Rumsfeld, Cheney, Wolfowitz, Perle, Feith, Podhoretz urednik časopisa Commentary (1960.-1995.), Kagan, Nuland, … ], ali i oba doma Kongresa putem izbornih priloga zastupnicima i senatorima poćudnim Dijaspori. Dijaspora potpuno nadzire Ministarstvo pravosuđa, koje imenuje savezne tužitelje i sudce, koje potvrđuje Kongres. Ukrajinska, izraelska i američka Dijaspora je jedna te ista Dijaspora.

Dijaspori nije dosta što nadzire vanjsku, vojnu i obavještajnu politiku mnogih država, nego ona te države nastoji pretvoriti i u „otvorena društva“, od kojih je prvo stvarano u Nizozemskoj od konca šesnaestog stoljeća. Sad teče pretvaranje SAD u „otvorenu“ životnu zajednicu, jer je u minule nepune tri godine vladavine predsjednika Bidena u SAD bez nadzora ušlo više od osam milijuna tuđinaca sa svih kontinenata, među kojima je bilo dva milijuna uljeza, čiji ulazak nije zabilježen.

Svrha stvaranja „otvorenih“ životnih zajednica je raspršenje naroda u pojedince odnosno u samožive potrošače. Stvarno ukidanje državnih granica uklanja bitan vidik suverenosti naroda te u isto vrijeme olakšava kolanje i pripadnika i slobodnog kapitala Dijaspore do mjesta, na kojima će se kapital najbrže množiti.

Dijaspora se naviknula na jednostožerni svijet, koji omogućuje slobodno vojno i obavještajno premještanje američke politike od mjesta do mjesta, od države do države, od naroda do naroda, u svrhu održavanja zbrke u geopolitici. Američka geopolitika uistinu stvara političku zbrku u svijetu, iako njezini nositelji sadašnje stanje svijeta nazivaju „poretkom utemeljenom na pravilima“, za koje nitko ne zna koja su. „Američki poredak“ je inačica za geopolitičku zbrku.

Ipak, uzdajući se u svoju vojnu silu i u svoje obavještajne sposobnosti, a ne u razvitak tehnologije i u povećavanje proizvodnosti rada i gradiva (materijala) SAD ubrzano gube sposobnost da i nadalje budu svjetski hegemon. Američka umiruća hegemonija prostorno je svedena na Europsku uniju te na malo otočnih i poluotočnih država. Poslije uspostave Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i svjetskoga slobodnog tržišta, došlo je do silnog napretka mnogih južnoameričkih, afričkih i posebice azijskih nacionalnih gospodarstava, a time i političkog jačanja njihovih naroda. Danas gospodarstva pet sadašnjih članica BRICS-a za jednu trećinu premašuju gospodarstva članica Skupine sedam (G7). Kina je postala prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta te prvim gospodarstvom svijeta po kupovnoj sposobnosti (PPP). Američki jednostožerni svijet se vratolomno povlači pred višestožernim svijetom suverenih zemalja.

Stoga zapadni političari i mediji, koji su izgubili svezu sa stvarnosti, plaše svijet uspostavom kineske hegemonije, kad Kina i po ukupnom domaćem proizvodu postane prvim gospodarstvom svijeta. Zapad plaši narode uspostavom kineske hegemonije, kao zrcalnom slikom dosadašnje američke hegemonije, kao da svijet ne može opstati bez svjetske hegemonije.

Kina ne može i ne zna postati hegemonom te zna da za svoje dobro to ne smije postati. Kina u svojoj dugoj povijesti nije nikad išla na tuđe. Nije nikad vodila kolonijalne ili imperijalističke ratove, kao što je od konca devetnaestog stoljeća radio Japan čim se gospodarski osilio i pozapadnio.

Sad SAD nastoje izolirati, otočiti ili izopćiti Kinu koja ima daleko najveće domaće tržište u svijetu. Kako se može izopćiti neku zemlju? To SAD nije uspjelo ni s Rusijom, koja unatoč nametnutim političkim i gospodarskim kaznama doživljava procvat ne samo vojnog, nego i građanskog gospodarstva. Americi je stalo da na kojigod način bude prva, a ne da uspijeva. Stoga SAD zaostaju za Kinom u tehnološkom razvitku. Kina je pretekla SAD u mnogim područjima tehnologije: istraživanju Svemira i nebeskoj navigaciji, kopnenom prijevozu, postavljanju prijevozne podloge, digitalnoj komunikaciji, nuklearnoj energetici, raketarstvu, iskorištavanju energije Sunca i vjetra, električnim vozilima, mostogradnji, prokopavanju tunela i u drugim područjima. Kina postavlja kopnenu i pomorsku prijevoznu podlogu na tri kontinenta (Put svile). SAD se pretvaraju u otok. Veliko i bogato kinesko tržište privlačna je sila za sva nacionalna gospodarstva i za sve proizvodne korporacije svijeta.

Nedavno je kineska korporacija Huawei napravila opći izvedbeni (operativni) sustav Harmony OS (HMOS), koji upravlja domišljenim mobitelima, tabletima, televizijskim uređajima, pametnim urama i drugim suvremenim digitalnim uređajima, uključujući i „upravljanje stvarima“. Spomenuo sam HMOS, jer je od davnine stvaranje sklada ili harmonije unutar države i među državama temeljno načelo kineske povijesne političke misli. Kina želi, da se uspostavi svijet uzajamnosti i suradnje među državama i među njihovim životnim zajednicama ili narodima. Nastaje svijet bez hegemonije, koja je harala svijetom punih pet stoljeća.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi ulogom i budućnosti sustava uvjerenja u prelasku iz civilizacije u globalnost.

Naša vrla vrsta već šest tisuća godina živi pod civilizacijom, koja je stvarala i koja stvara priznate ili nepriznate države, od kojih svaka ima svoj prostor, svoje pučanstvo i svoj politički sustav, koji uređuje odnose među državljanima te s tuđincima, koji se zateknu na prostoru države.

Prve civilizacije – koje su nastale u donjim tokovima velikih afričkih i azijskih rijeka – bile su od obližnjeg prostora odvojene obzidama ili zidinama. U primjeru Egipta novu civilizaciju je od obližnjeg prostora odvajala teško prohodna pustinja. U današnje vrijeme države su međusobno odvojene crtama, „nepovredljivim“ granicama, graničarima i branjenim čeličnim ogradama. Za svaki komadić kopna i gotovo za svaki dio mora zna se čiji je.

Nasuprot dosadašnjem civilizacijskom stanju iznenada je došlo do globalizacije poslovanja korporacija, ali i cijele naše vrste. Stvoreno je i „svjetsko slobodno tržište“, u kojemu kapital, osoblje i proizvodi korporacija slobodno prelaze u tuđi prostor preko državnih granica. Civilizacija i globalnost su se odjednom našle u ozbiljnoj opreci.

Civilizacija je označena: (1) otimanjem vlasti životnoj zajednici i stavljanjem vlasti nad zajednicu, pri čemu su pripadnici zajednice postali podanicima vladara; (2) vezanjem vlasti uz privatnu imovinu vladara i pripadnika vladajućeg staleža; (3) uvođenjem pisma, koje je omogućilo uspostavu privatne imovine; (4) uspostavom obvezujućeg sustava uvjerenja, koji je pomagao vlastima u nadzoru podanika; (5) stvaranjem pismoznalskog staleža, koji je skupljao znanje potrebno za vladanje i upravljanje te koji je bdio nad sustavom uvjerenja; i (6) isključivim pravom vlasti, da rabi silu.

Prije uspostave prvih civilizacija postojale su samo izvorne životne zajednice (šire obitelji, plemena, savezi plemena i narodi), koje su imale svoje običajne, nepisane zakone i prirodnu religiju izraslu iz života na Zemlji i iz krhkosti Homo sapiensa, kojemu su se snažno razvijali mozak i um te kojemu je tijelo slabilo i gubilo fizičku silu. Razlike u vjerovanju jedinačnih životnih zajednica nastajale su samo zbog okolnosti, u kojima su ljudi živjeli i nisu dolazile od izmišljenih „svjetonazora“, kao što je slučaj u „civilizacijskim“ vjerama. Vjera je u izvornim zajednicama služila jačanju životnog zajedništva, koje je bilo dragocjenost zajednice.

U civilizacijama su stvoreni nebrojeni sustavi uvjerenja i njima pridruženi skupovi božanstava. Podanicima se nametalo vjerovanje, da su vladari posebno spregnuti s božanstvima. Sustavi uvjerenja (obvezujuće vjere) jedinačnih država služili su segregaciji (razdvajanju) i diskriminaciji (razlučivanju) svjetskog pučanstva. Religija je pitanje i sredstvo vlasti. Vladari i pismoznalski stalež tom su pitanju posvećivali veliku pozornost, jer sustavi uvjerenja lako prodiru preko državnih međa. Naime, u svakom političkom sustavu postoje četiri vidika vlasti ili utjecaja: politika, gospodarstvo, vojska i sustav uvjerenja. Politika bi trebala sezati do državne međe. Vojska može imati veći, ali ipak ograničen doseg. Trgovina ima velik doseg, a najveći doseg imaju vjere, ideologije ili sustavi uvjerenja.

Stoga su mnoga prostorna osvajanja tekla prvobitno putem ideologija ili sustava uvjerenja. Dokaz za to pružaju sve „svjetske“ vjere, kao što su judejstvo, islam, kršćanstvo, trockizam ili neokonzervatizam (neotrockizam). Jedna od najvećih imperijalnih vjera bilo je zaratustrijstvo, koje je podupiralo Perzijsku carevinu, koja se protezala na više od 11.000 četvornih kilometara. Judestvo je i danas vjera koji teži za osvajanjem vlasti u mnogim državama i za osvajanjem svjetske vlasti. Po Muhamedu, islam je vjera za Arape. Oni su polet koji je u njih unio islam iskoristili za stvaranje sredozemne carevine. Kršćanstvo je bilo snažno sredstvo europskih kolonijalnih osvajanja. Trockistička inačica komunizma ili marksizma trebala je poslužiti izvozu sovjetske revolucije. Danas američki neokonzervativci izvoze u svijet „izgradnju države“. Pritom, se posluh tuđih naroda postiže više uvjeravanjem o potrebi „poretka utemeljenog na pravilima“ (američke hegemonije), a manje američkom vojnom silom, koja se ionako pokazala jalovom.

Premještanja pučanstva bilo je i prije globalizacije. Trgovalo se zarobljenicima i robljem. U prošlom stoljeću pučanstvo se iz kolonija selilo u kolonijalne matice. Mnogo ljudi iz industrijski nerazvijenih zemalja dolazilo je u razvijene zemlje na „privremeni“ rad.

Međutim, globalizacija poslovanja i naše vrste dovela je do sustavne, smišljene i uređene seobe naroda i ljudi. Dok su prije ljudi pojedinačno premještali svoje prebivalište sad skupno sele mnoštva ljudi, koje do granice novih prebivališta dovode „turističke“ agencije ili krijumčarske mreže. U tomu veliku ulogu imaju azijski i afrički krijumčari te, dakako, meksičke krijumčarske družbe (karteli), ako je riječ o useljavanju u SAD. Golem broj ljudi dolazi u „karavanima“ (kao blago) ili vlakovima, zakupljenim zrakoplovnim letovima i, dakako, brodovima. Postupku neželjenog doseljavanja u razvijene zemlje ne nazire se kraj, jer globalnost svijeta neće prestati. Vrsta mora prihvatiti novo stanje i prema njemu odrediti stav.

Prva posljedica snažne seobe naroda je izmiješanost pučanstva iz različitih zemalja. Pučanstvo je izmiješano u državama, pokrajinama, gradovima i okruzima, naseljima, kućama, stanovima odnosno domovima. Po meni, nevolja nije u izmiješanosti pučanstva različitih rasa i narodnosti, nego u izmiješanosti pučanstva po vjeri odnosno po sustavu uvjerenja. Prije je „civilizacijska“ država nastojala ujednačiti sustav uvjerenja, kako bi podanici ili građani imali u blizini ljude jednakog sustava uvjerenja, koji određuje stav ljudi i njihovo ponašanje. Cijenila se životna predvidljivost. Ljudima se ne mogu ujednačiti stav i postupanje, ako oni u sebi ne nose jednak sustav uvjerenja primjeren okolnostima, koje se donekle razlikuju od zajednice do zajednice. Danas su sve političke zajednice duboko podijeljene raznolikošću sustava uvjerenja. U njima nema jednodušnosti i sljubljenosti, koje političke zajednice čine životnim zajednicama.

Posebnoj su nevolji izloženi svjetonazorski mješoviti brakovi, jer se pri izboru prisnog ortaka ili ortakinje rabi više „slikovno“, nego „pojmovno“ mišljenje. U vjerski mješovitim brakovima izlaz se zna tražiti u vjerskoj ravnodušnosti, ali čovjeku je teško živjeti bez pouzdanog sustava uvjerenja. Mješoviti brakovi su gnijezda svjetonazorske dvojbe. (U mnogim narodima se sklapaju dogovorni brakovi, za koje jamče obitelji mladenaca, koje nastoje uglaviti brakove staleški srodnih mladih ljudi.) Neusklađenost sustava uvjerenja često dovodi do razvoda brakova pa se bivši ortaci otiskuju na more ili tržište prisnosti

Rješenje nije u daljnjemu ljudskom eksperimentiranju u životu, nego u odlučnom nastojanju da se – uza sve poteškoće – u zajednicama ujednači sustav uvjerenja, vjera, ideologija ili svjetonazor. Svojevremeno su narodi, koji su doselili u Europu pod konac rimske vladavine, ostavili svoje poganske bogove i svoju plemensku pripadnost te stvorili vjerski ujednačeno europsko pučanstvo, koje je prionulo uz njemu nov prostor. Sad pripadnici svih vrlih religija moraju ostaviti svoje vjere, koje su sve odreda utemeljene na mitovima, koji čine jednu od šest značajki svake religije (iskustvo utemeljitelja, domišljeni mit, etika, obredi, vjerska ustanova i svjetonazor). Svakom će čovjeku to biti teško izvesti, ali drugog izbora nema, jer se ne može skupa živjeti bez skupnog sustava uvjerenja. To može biti samo sustav uvjerenja, koji njeguje pripadnost Zemlji i životno zajedništvo. Globalnost vrste nameće takav sustav. U vrijeme Isusa iz Nazareta „globalizirano“ je bilo Sredozemlje.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi sadašnjim propadanjem Europe. Ljudi se pitaju: Što je s Europom ili, pravo rečeno, s EU? Očito je, da je Unija postala „bolesnicom svijeta“. U Uniji vladaju politička zbrka, gospodarski nazadak, slaba vanjska i unutarnja zaštita te ljudska sumnja u bolju budućnost Unije.

Kako je došlo do propadanja Unije, koja je u poslijeratnim godinama napravila „gospodarsko čudo“? Nakon što su SAD izdašno pomagale Europi dugo poslije rata, došlo je do sloma europskog komunizma, čime je minula sovjetska opasnost pa Europu nije više trebalo štititi obilnim američkim ulaganjima u europsku industriju.

Malo poslije sloma europskog komunizma počelo je stvaranje svjetskog slobodnog tržišta (WTO). Počelo je ulaganje svjetskog kapitala nakupljenog u SAD u Aziju i posebice u Kinu, koje je ulagateljima nosilo višu zaradu od ulaganja u EU. To ulaganje dovelo je do pravog buđenja Kine, koja je postala najvećom industrijskom i najvećom trgovinskom silom te u svemu daleko najvećim tržištem svijeta, o kojemu dobrano ovisi poslovanje mnogih zapadnih korporacija.

Usto, Rat za Ukrajinu i gospodarske kaznene mjere protiv Rusije i posljedično protiv EU dodano su oslabile europsko gospodarstvo i poskupile industrijsku proizvodnju do mjere, da sad mnoga „mala i srednja poduzeća“ prestaju poslovati, a velike korporacije prenose svoje djelovanje u SAD i Aziju. Neke velike europske zemlje nisu mnogim kineskim korporacijama dopustile pristup svojim tržištima pa je Kina odvratila kaznenim protivmjerama, koje su dodatno oslabile europsko gospodarstvo.

U međuvremenu teče propadanje američke svjetske hegemonije pa SAD nisu sposobne, sve da hoće, pomoći Europi, jer ne mogu pomoći ni samima sebi. Europa je napuštena i postaje sve više osamljenom. Zato se očekuje, da se Europa prene i da napravi novi početak.

Uzorak i primjer za obnovu Europe je njezin nastanak prije petnaest stoljeća. Slom Rima 476. godine ostavio je Europu podijeljenom, bez vlasti i s mnoštvom novih naroda. Rim se nije podijelio u narode, nego su rasuo na obiteljske posjede (latifundije). U nastaloj nevolji došlo je do nove i čudne podjele vlasti. Crkvi su pripali europska politika i sustav uvjerenja, a vlastela je preuzela gospodarstvo i zaštitu. Tako je nastao feudalizam.

Europu je valjalo ujediniti i izbaviti je iz siromaštva. Godine 520. utemeljen je crkveni red Benediktinaca. Benediktinci su se postavili kao poduzetnici, koji su u obradu tla unijeli nove izume. Benediktinci su u obradu tla uveli plodored i poboljšavanje tla te povećanje proizvodnosti tla, a i time uroda. Na vrhuncu Rimskog carstva prihod pšenice znao je biti takav, da je jedno posijano zrno davalo šest zrna na klasu. Poslije propasti Rima dva posijana zrna davala su samo tri zrna na klasu. Benediktinci su do osmog stoljeća uspjeli za jedno posijano zrno pšenice dobiti četiri zrna na klasu.

Od 6. do 11. stoljeća Benediktinci su utemeljili više od 37.000 opatija (posjeda) i samostana (sa školama za djecu). Utemeljitelj Benektinaca, Benedikt iz Nursije u Italiji, za geslo Benediktinaca uzeo Ora et labora (Moli i radi). Usto, zabranio je Benediktincima propovijedanje. Znači, samo moli i radi. Tako su Benediktinci privlačili i puk i velikaše, koji su imali svoje posjede, samo primjerom i to u odnosu i na vjeru i na rad. S vremenom su doseljeni narodi napustili svoju pogansku vjeru i plemensku pripadnost. Vezali su se uz prostor te uz jedne te iste ljudske vrijednosti.

Novu Europu je putem Benediktinaca u 6. stoljeću počela stvarati Crkva, koja je imala političku vlast, koju je ona rabila za služenje nevoljnom pučanstvu. Benedikt iz Nursije nije za izvedbu svojeg nauma preuzeo postupke propale carske Crkve, nego je posegnuo izravno za načelima Isusa iz Nazareta.

Za spas Europe u sadašnjosti političari bi morali vrijednosno ujednačiti ili ujediniti Europu i povesti je u blagostanje, koje joj sad izmiče. Europske nevolje se mogu ukloniti i bez pozivanja na nastanak Europe, ali ono služi kao dokaz, da se i sad Europu može spasiti, jer je ona prije petnaest stoljeća bila u kudikamo težem stanju, a poslije je postala gospodaricom svijeta. Usto, pozivanje na prošlost Europe pokazuje sličnost tadašnjeg i sadašnjeg stanja Europe.

Ljudi kao što su današnji političari ne mogu – kao prije Benediktinci – primjerom privući pučanstvo. Oni ga nastoje privući medijskim obmanama sračunatim na osvajanje i čuvanje vlasti. Zato se u politiku moraju probiti ljudi novog kova, koji će služiti puku i tako mu pomagati da se izbavi iz nevolje. (Politika je najlakši posao, ako se vodi za narod i na dobrobit naroda.)

Europa će se obnoviti, ali će popravljanje stanja dugo trajati i bez vidljivih učinaka u jednom izbornom kolu. Obećanja o brzom oporavku gospodarstva i drugih vidika vlasti u Europi bit će „ludom radovanje“. Sad samo znanost i rad – kao nekad molitva i rad – mogu spasiti Europu. Ne mogu joj pomoći ni pripovijedanje ni umjetna inteligencija, nego samo prirodna mudrost. Znanost stvara novu tehnologiju, koja gospodarstvu daje nove proizvode i mogućnost pružanja novih usluga. Izumiteljstvo je bitan vidik napretka znanosti. Europa je potrošila ili potratila svoje prirodne izvore pa se mora ozbiljno baviti znanosti i mukotrpno raditi.

(Benediktinci su skupno molili. Molitva u umu svakog čovjeka stvara prostor, u kojemu svijest ili ljudski duh istražuje nakane svojeg nositelja. Benediktinci su se putem molitve svjesno i dnevno predavali djelovanju za zajednicu, koja je od 6. stoljeća za Benediktince bila Europa i to nova Europa.)

Sadašnja zbrka u Europi djelomice je i učinak silnog doseljavanja ljudi u Europu iz slabije razvijenih krajeva svijeta. Tako je bilo i potkraj rimske vladavine Europom. Doseljenike treba ponovo vezati uz njima nov prostor i uz nove zajedničke vrijednosti, koje jamačno ne mogu biti kapitalistička samoživost i međuljudsko nadmetanje, ali koje ne mogu doći ni od kršćanstva niti od neke druge vjere utemeljene prije ili poslije kršćanstva.

Isus iz Nazareta nije utemeljio vjersku ustanovu vezanu uz vlast, nego opći pokret za obnovu ljudskog zajedništva, koje je prije uklonila pojava civilizacije. Sad u smislu stvarnog, povijesnog djelovanja Isusa iz Nazareta valja obnoviti pokret za stvaranje jednog, europskog sustava ljudskih vrijednosti. To će biti sustav uvjerenja pripadnosti europskom prostoru, koji uključuje i Rusiji te životno zajedništvo. Valja očekivati to, da će i drugi cjeloviti zemljopisni prostori u svijetu poći za uspostavom i provedbom istih načela, koja bi trebala spasiti Europu. Tako bi Europa, koja je sad u velikoj nevolji, pokazala put cijeloj vrsti. Konačna svrha obnove bila bi uspostava pripadnosti Zemlji i zajedništva cijele vrste.

Europa je stoljećima skupno vladala svijetom, ali mu pritom nije služila, nego ga je iskorištavala kao što je prije Rim iskorištavao Sredozemlje dok nije propao. Sad Europa propada, ali se može popraviti i obnoviti. Uvjet za to je, da postane sama svojom gospodaricom i da se ne povodi za uradcima američke „umjetne inteligencije“.

Continue Reading

U zapadnom svijetu sve je manje pravih žena: malo je žena, koje žele biti žene i njegovati to, što ženski rod pruža. To je u prvom redu majčinstvo i to, što majčinstvo nosi, a to je prvobitno prirodna tjelesna skrb za djecu i „svijanje ljudskog gnijezda“ za duševni i životni uzgoj djece i mladih ljudi. Prije su se ženska djeca od rane dobi odgajala da postanu majkama i da se brinu za obitelj i dom. (Nije teško zamisliti to, kako su u Kini za vladavine Mao Zedonga udate žene primile zabranu rađanja više od jednog djeteta tijekom cijele plodne dobi.)

Otkad pamtim, prvo na što bih pomislio kad sam ugledao neku osobu bio bi njezin rod: žena ili muškarac. U crkvi sam redovito slušao riječi Knjige stvaranja: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, kao muško i žensko stvori ih.“ Međutim, te riječi za mene nisu bile novost. Usto, odrastao sam u obitelji od jedne žene i četvorice muškaraca, ali sam znao obitelji sastavljene od četiriju žena i jednog muškarca. Odmalena sam uočio, da postoje „muške“ obitelji kao što je bila naša, ali i „ženske“ obitelji, kakva je bila obitelj naših kumova. Razlika između žene i muškarca odmalena mi se činila bitnom i presudnom.

Danas je veliko i radosno iznenađenje kad se uoči pravu ženu, kakvih je prije bilo mnogo. To su obično zrelije gospođe, koje su i u svojoj dobi zadovoljne što su bile i što jesu žene te koje uživaju u svojoj ženskosti. Takve su žene bile odmalena odgajane da budu žene i da njeguju svoj dar ženskosti.

Čini se, da više nema mnogo pravih žena, jer se mnoge žene nekako pomuškarčuju. Naša vrsta kao da postaje jednorodnom. Kapitalistički mediji su ravnopravnost muškaraca i žena, preokrenuli u njihovu „jednakost“. Takozvani „slabiji“ spol ili rod želi postati „jakim“ rodom. Nije riječ o tomu, tko će kime vladati, nego o tomu da se ubrzano briše blagodat postojanja dvaju rodova, koje unosi tajnovitost i čar u običan ljudski život.

Iščezavanjem ili nestajanjem ženskosti iz naše vrste mijenjaju se i muškarci. Prisni odnos muškarca i žene postaje površniji i neodgovorniji. Nema više poštovanja. Žene i muškarci se sve više međusobno glože i nadmeću ne samo na poslu, u politici ili u vojsci, nego i u „obitelji“. Ni žena ni muškarac više nemaju svoje mjesto. Međutim, budući da su žene još uvijek upornije i životno izdržljivije od muškaraca – te su vrline stekle dok su bile „slabiji“ rod – muškarci sve slabije prolaze u životnom okapanju. (Ako se rat u Gazi prati putem američkih televizijskih mreža, uočava se da su u potpori Izraelu voditeljice znatno žučnije, neobazrivije i zagriženije od voditelja.

Za dobro naše vrste bilo bi poželjno razlučivati ravnopravnost rodova ili spolova od njihove „jednakosti“. Rodovi nijedne životinjske vrste ne mogu se izjednačiti u najmanju ruku zato, što ženke ili žene nose porod, a mužjaci ili muškarci ne nose. (U ovom osvrtu nema mjesta za LGBTQ+.)

U islamskom svijetu nekad su sklanjali i zaklanjali žene, kako bi ih zaštitili. Međutim, žene su iz kapitalističkog svijeta gotovo uklonjene.

Kapitalizam počiva, a kapital se množi na gospodarskom rastu. Novi kapital se stvara radom te uporabom novca, strojeva i sirovina. Stoga kapitalistima nikad nije bilo dosta rada, koji su im ljudi prodavali. Radnici su u najmu kod kapitala.

Tijekom Industrijske revolucije kapitalisti su ispraznili sela i dovukli ljude u gradove, uz koje su bili rudnici, toplane ili elektrane i tvornice. Sprva je po nekoliko radničkih obitelji spavalo u jednoj sobi, koja obično nije imala prozore. Kad su ispraznili sela kapitalisti su počeli zapošljavati žene, obično uz plaću nižu od plaće muškaraca, jer su žene i majke smatrale da one obitelji samo dodaju prihod. Kad su se sve žene zaposlile u javnim ili privatnim zavodima na red je došao uvoz radne snage iz zemalja u razvitku u razvijene zemlje. Nakon toga je došlo do izvoza radnih mjesta te konačno do automatizacije i robotizacije proizvodnih i uredskih poslova. Sramotno je to, što kapitalisti nisu htjeli preskočiti i poštedjeti žene kao izvor najamnog rada, iako su to mogli učiniti kako je pokazao daljnji razvitak kapitalizma. Kapitalisti su pokazali olakost ili oportunizam.

U najnovije vrijeme žene moraju biti i vojnikinje, jer su zapadni muškarci minulih desetljeća pretrpjeli silne nevolje: smrt, sakaćenje i PTSP pa se nerado javljaju u vojsku, posebice američku. U Ukrajini minulih mjeseci teče mobilizacija ili vojačenje žena, koje obavljaju i ratne zadaće, kao što su doprema teškog streljiva i posluživanje teških ratnih strojeva.

Uklanjanje žene na zapadnom krilu vrste uništilo je obitelj. Mladež te odrasli i stariji ljudi nemaju više prostorno i životno uporište. Mladež se poteže po gostionicama i privatnim digitalnim mrežama; odrasli ljudi nastoje od mjesta zapošljavanja napraviti dom ili se potucaju po „divljim“ brakovima; starež trpaju u privatne ubožnice.

(Sedmogodišnji sin svjetski proslavljenog sportaša pitao je svojeg vršnjaka u školi: „Jesu li tvoji roditelji rastavljeni?“ – „Nisu.“ – „Blago tebi! Moji jesu. Tata ima prijateljicu, a mama prijatelja, a za mene i za sestru nijedno od njih ne pita.“)

Uništenjem obitelji iz vrste je uklonjen odgoj. Nažalost, našoj vrsti su učenje te dug i sustavan odgoj potrebniji nego bilo kojoj drugoj životinjskoj vrsti, jer se čovjekov mozak dugo razvija i jer sposobnost pojmovnog mišljenja traži dugo uvježbavanje uma, koji sprva jednako uzima i istinu i laž.

Čovjek neuvježbana uma postaje plijen lažnih proroka, „koji su vuci u janjećoj koži“, kako je rekao Isus iz Nazareta. Čovjek mora dugo učiti za život, a protjeran je iz životne učionice koja se zvala obitelj. Nestao je životni prostor („lebensraum“) za učenje postupanja, ali i za stvaranje čvrstog i održljivog pogleda na život. Mladi ljudi stupaju u javni opticaj bez pouzdanog sadržaja uma, a u prazan um hrupe nastrane ideologije, koje cijele zajednice pretvaraju u ljudska stada. Mladi ljudi smatraju, da je čovjek slobodan pa nepotrebno i neoprezno iskušavaju život. Država i učiteljske udruge su zadojene ideologijama.

Presudno pitanje za vrstu je: Je li nastala promjena u pitanju rodnosti nepovratna i je li šteta, koju je ta promjena napravila vrsti nenadoknadljiva? Možda će pomoć vrsti doći s njezina istočnog krila, ako se istočni ljudi ne povedu za Zapadom i sami ne posumnjaju u vrijednost majčinstva, obitelji i obiteljskog odgoja. Ako istočni svijet uistinu nadoknadi štetu koju je Zapad podnio, to bi moglo dovesti do iščezavanja ili samoistrjebljenja europskog čovjeka. Zapadna civilizacija ne bila prva civilizacija, koja je iščeznula.

Nije isključeno ni to, da se zapadni čovjek prene i da uvidi što je sam sebi napravio. Međutim, uvjet za preokret u pitanjima rodnosti, majčinstva, obitelji i odgoja je uklanjanje kapitalizma, koji je prouzročio sadašnje izrođivanje zapadnog čovjeka. Za nestankom kapitalizma ne bi trebalo žaliti. Njegovo uklanjanje bi valjalo ubrzati. U vrstu treba vratiti prirodni red. Čovjeku treba više prirodne, a manje umjetne umnosti.

Continue Reading

Ovaj osvrt se bavi mojim osobnim proživljavanjem vjere. Povijest jedinačnih religija je temeljito istražena. Istraženo je i sve što je zajedničko različitim religijama, koje su sve odreda utemeljene na (1) osobnom iskustvu utemeljitelja, (2) posebnim mitovima ili pričama, koje bi utemeljitelji domislili, (3) novoj etici, (4) obredima, (5) svjetonazoru i (6) na posebnoj ustanovi, koja je redovito spregnuta s vlasti. Mit služi da se osobno iskustvo utemeljitelja – koje ovisi o političkim i drugim okolnostima – preslika, koliko je moguće u život jedinačnih vjernika. Preslikavanje iskustva utemeljitelja ne stvara u svakom vjerniku jednaku sliku. Ja ću nastojati iznijeti svoju.

Svoju sam vjeru doživio kao slobodu u samomu sebi, bez pojave osobnih prisilnih zamisli, koje su lako rađaju u praznom umu ili u praznoj duši, koja nije zauzeta vjerom. Vjera mi pruža dojam, da sam zaštićen i svojom vjerom i tim u čemu moja vjera ima uporište. O tomu poslije.

Osim unutarnje slobode ili slobode u samom čovjeku vjera čovjeku pruža i slobodu ili otvorenost u doticaju s drugim ljudima. Čovjek vjere ne vidi u drugom čovjeku objekt ili prirok, nego subjekt ili podmet – kako se kaže u gramatici – jer se uzima, da svi ljudi imaju jednaku osobu. Osobnost ljudi nije jednaka, ali osoba jest. Vjera uklanja potrebu nadmetanja s drugima, početnu sumnjičavost prema drugima te ponižavanje, obmanjivanje ili iskorištavanje drugih ljudi.

Vjera svojem udomitelju pruža otpornost, koja posljedično stvara ravnodušje prema nevoljama, koje nosi život kakav je na Zemlji ili koje mogu smisliti drugi ljudi. Vjera pomaže svojem nositelju, da na tuđe nasrtaje „slegne ramenima“ ili da se „okrene na peti“ i vrati svojoj slobodi.

Vjera u čovjeka unese život i u njemu ga održava. Što čovjek može imati više od života u samomu sebi. Može, to je doživljaj ljudskosti, kojega se čovjek može domoći samo pomoću drugih ljudi, koji su jednako nadahnuti svojoj vjerom, u što god ona bila uprta. Otvorenost prema drugima i za druge put je do doživljaja ljudskosti. Vjera potiče ljudsku uzajamnost. Vjera uključuje i vjeru u ljude.

Moja vjera ima zdravo uporište. To je Bog koji je čisti život, život sam po sebi ili život bez tvari i prostora. Znanost zna kakve sile djeluju u vidljivom svijetu, ali ne zna kakve sile djeluju na svijet pa se smije uzeti, da postoji život i bez tvari, kao što postoji tvar bez života (u mrtvom dijelu Svemira).

Čarobni život na jedincatoj Zemlji je život u tvari i u prostoru. Ipak, pojava i evolucijski razvitak života na Zemlji su čudo i jedine vrijednosti u (mrtvom) Svemiru. To „čudo“ dopušta slobodu, da se polože neobična počela ili aksiomi života i postupaka u Svemiru. Po meni, sve je počelo čistim životom, koji je izvan tvari i prostora, koji se preslikao u tvar i prostor i to, kako se čini, samo na Zemlji.

Čovjekov um je utemeljen na mozgu, koji je tvar, ali um nije tvar. Njegov razmjerno razvijen mozak omogućio je čovjeku, da osim slikovnog mišljena kao u drugih životinja ima i pojmovno. Čovjek je slikama počeo dodavati pojmove i riječi, kojima opći s drugim ljudima. Naš um je spremnik pojmova, a ne predmeta, pojava i elektrokemijskih podsticaja.

Duga evolucijska uporaba uma u čovjeku je stvorila svijest, koja motri i nadzire um te upravlja postupcima u umu. Um i svijest su u sprezi i oni omogućuju čovjeku život izvan tvari. To je i prostor vjere, koja je veselje života.

Isus iz Nazareta bio je uzor ili primjer čovjeka puna vjere, slobode, životne otpornosti, ravnodušja i otvorenosti prema svim ljudima. Pojava, život, javno djelovanje i nasilna smrt Isusa iz Nazareta golema su utjeha i potpora svim ljudima, koji žele živjeti od vjere i koji temeljem vjere žele među ljude unositi životno dobro.

Za osobu koja vjeruje u Boga i koja vjeruje Isusu život se odvija u trokutu: Bog, Isus, bližnji. To u čovjeku stvara snažnu i bogatu unutarnju živost, unutarnju i vanjsku slobodu te vanjsku privlačnost među bližnjima. To pripadnicima Katoličke crkve – koja se uvijek odlikovala jedinstvom putem vezanja uz Isusa iz Nazareta – pruža veliku utjehu, daje veliku potporu i donosi nadu, koja je bitna sastavnica vjere. (Nažalost, ja ostale „kršćanske“ crkve smatram otpadnicama, jer su se za volju posebnih političkih probitaka i osvajanja vlasti odrekle povlastice jedinstva Isusovih sljedbenika.)

Život u trokutu Bog, Isus, bližnji je bitan i presudan. Oslanjanje samo na Boga bez dodatnog oslonca u Isusu iz Nazareta stvara prazninu, koju lako ispune čovjekove vlastite prisilne zamisli, što je pokazalo povijesno i sadašnje neograničeno množenje poslovnih, političkih i privatnih „crkava“. Uz Isusa kao mjerila ljudskosti nema mržnje i osvete, fanatizma i ekstremizma. Zanemarivanje uloge Isusa – što su činili protestanti – otvara mogućnost odustajanja od pružanja dobra ljudima, jer je utemeljiteljima sljedbi važnije njihovo međusobno razlučivanje, nego dobro ljudi, koji imaju jednak položaj u životu.

Život u trokutu Bog, Isus, bližnji je blagoslov za čovjeka. Isus iz Nazareta je pojam „bližnjega“ stavio u žarište ne samo ljudskoga, nego i javnog života. On je svojski nastojao obnoviti životno zajedništvo, kakvo je u našoj vrsti bilo prije uspostave civilizacije, u kojoj ljude ne povezuje život, nego vlast i znamo kako. Isus je govorio, da se vlast ne treba upletati u međuljudske odnose. Nijedan drugi utemeljit sustava uvjerenja nije se usudio reći: „Caru carevo, Božje Bogu!“ Za to padaju glave.

Budući da je Isus bio istinski čovjek, živost u trokutu Bog, Isus, bližnji prirodno se usmjeruje na Isusa. Moje usredotočenje na Isusovo obično, ljudsko životno iskustvo stalno u meni potiče ljudsku živost. Ako se uistinu živi s Isusom i od Isusa, ne može se zanemariti živ i otvoren odnos s bližnjima, koji više od kruha trebaju nadu i istinu, ali trebaju i kruh. Život s Isusom stvara ljudsku živost, a ne hramsku pobožnost: svjetovnu, a ne sakralnu živost. Isus iz Nazareta je njegovao prisan odnos s Bogom, kojega je smatrao svojim Ocem. U tomu je bilo Isusovo „utemeljiteljsko“ iskustvo.

Vjera povezuje ljude. Ona nudi i traži razgovor i ne ostavlja mjesto samoći. Mene i druge ljude, koji dobro poznaju Isusa vjera uvlači u živ i životni razgovor o brojnim stvarnim životnim stanjima i okolnostima. Isus je pokrenuo obnovu zajedništva, koje je znak istinske povlaštenosti.

Otvoreno kažem, da sam zaželio da se u me preslikava Isusov unutarnji život, jer sam temeljito proučavao život i djelovanje Isusa iz Nazareta kako su prikazani u Evanđeljima. (Proučio sam i izraelsku svjetovnu povijest pa sam shvatio, da je židovski Stari Zavjet „državotvorna mitohistorija“, koja je napisana samo pet stoljeća prije Isusa.) Isusa sam proučavao, jer me je privuklo njegovo postavljanje u životu. Čini mi se, da sam Isusu „ušao pod kožu“. Ponekad mi se čini, da sam ja otkrio pravog Isusa: Isus iz Nazareta nije utemeljio religiju, jer nije bio skovao mit te jer nije imao obrede, svjetonazor i ustanovu. Imao je samo vrijedno ljudsko iskustvo Boga, koji je otac svim ljudima, i ljudsku uzajamnost za etiku. Utemeljio je pokret za obnovu životnog zajedništva. Taj pokret je Crkva (ecclesia,  ἐϰϰλησία = skupština).

(Za prebivanja u Hong Kongu mjesni oci Isusovci su mi omogućili, da njima u njihovoj kući izložim svoje razumijevanje Isusove pojave. U sredini izlaganja bila je stanka za osvježenje. Kad sam oca poglavara pitao za dojam, koji je izlaganje ostavilo rekao mi je: „Vidjeli ste i sami. Do stanke je bilo petnaest slušatelja, a poslije stanke trideset.“ Kad sam po povratku u London razgovarao o Isusu s isusovcem, koji je bio urednik isusovačkog časopisa „Way“ (Put) i pitao ga za njegov dojam o mojim razmišljanjima o Isusu, iskreno mi je rekao: „Ostao sam bez riječi.“ Prirodno je, da svatko s novim zamislima o bilo čemu nastoji provjeriti, je li na dobru putu. Isus iz Nazareta je svoje učenike kad su se vratili s prvog poslanja, na koje ih je on bio razaslao, pitao: „Kako je bilo? Što ljudi kažu tko sam?“ Odgovorili su mu, da je njegova poruka primljena kao da ju je on sam donio. Vrijednost je bila u poruci, a ne u glasnicima.)

Na kraju, imao sam i imam čaroban život s čudesnim čovjekom Isusom iz Nazareta, kojega sam još u djetinjstvu uistinu zavolio. Zato nikad nisam bio sam.

Continue Reading