Zdravko Mršić – Konsenzus

Dana 5. ožujka ove godine američki državni tajnik Antony Blinken objavio je, da Viktorija Nuland – koja je bila državna podtajnica za političke poslove Ministarstva vanjskih poslova SAD i koja je poznata po žestokoj ratnoj potpori Ukrajini – „uskoro napušta dužnost“. Viktoriju Nuland zamijenit će John Bass, podtajnik za upravne poslove Ministarstva. Državni tajnik Blinken naveliko je hvalio Nuland, koja je bila diplomatkinja po zanimanju te koja je ranije služila kao glasnogovornica Ministarstva, bila zadužena za euroazijske poslove i bila veleposlanica SAD pri Atlantskom savezu. Nuland je na sastanku NATO-a u Bukureštu 2008. godine uspjela nagovoriti dotadašnje članice, da tijekom godine razmotre pristup Gruzije i Ukrajine Atlantskom savezu, ali to je bilo uzalud. Pozivnice za pristup NATO-u dobile su samo Albanija i Hrvatska.

Tajnik Antony Blinken je objavivši vijest o odlasku podtajnice Nuland naglasio, da će „diplomati i znanstvenici za područje vanjskih poslova u budućnosti proučavati ‚Torijino‘ predvodništvo glede Ukrajine“, nedvojbeno misleći na vatrenu potporu Ukrajini koju je Nuland pružala posebice od 2022. godine. Ipak, uza sve Blinkenove pohvale Viktorija Nuland nije svoj položaj napustila milom. Do 12. veljače ove godine Nuland je bila i vršiteljica dužnosti zamjenika državnog tajnika, kad je na to mjesto mimo njezina očekivanja postavljen Kurt Campbell, poslovni čovjek i diplomat, koji je od siječnja 2021. godine služio u Vijeću za nacionalnu sigurnost kao voditelj poslova za područje Tihog oceana i Indijskog oceana.

John Bass je dosadašnju dužnost preuzeo istom 29. prosinca 2021. godine, a s mjesta veleposlanika u Kabulu sam se zbog bolesti u obitelji povukao 6. siječnja 2020. godine. Međutim, u kolovozu 2021. godine Wendy Sherman, tadašnja zamjenica državnog tajnika Blinkena, javila je Johnu Bassu dok je on poučavao mlade diplomate u Virdžiniji, da smjesta otputuje u Kabul kako bi nadgledao povlačenje američke vojske te američkih i drugih ugroženih građana. Bass je navodno tom zapovijeđu bio toliku zbunjen, da je bez pozdrava odjurio u obližnju trgovinu kupiti odjeću i obuću prikladne za novu zadaću te novo prijenosno računalo. Zatim se vratio u učionicu, oprostio se od polaznika i rekao im da ih mora napustiti. (U MVP su smatrali, da novoimenovani veleposlanik Ross Wilson nije pripravljen za posao, koji bi ga čekao u Kabulu.) Zbog njegova povratka u Kabul i nadzora američkog povlačenja iz Afganistana mnogi novinari nazivaju Johna Bassa „pogrebnikom“. Pri tomu misle i na Bassov mogući nadzor povlačenja Zapada iz Ukrajine.

Uz djelovanje Viktorije Nuland veže se pitanje: „Komu je ona služila i čemu je poslužila?“ Nedvojbeno je to, da je Nuland služila neokonzervativcima, a pitanje je, je li im pomogla ili odnemogla. Nuland je bila preveć gorljiva i nametljiva, a pretjerivanje se uvijek teško plati. Nuland je bila udarna sila neokonzervativaca i to upravo u vanjskim poslovima, koji su pravo mjesto za neokonzervativce.

Nuland je (1993.-1996.) u administraciji predsjednika Clintona bila predstojnica ureda zamjenika ministra vanjskih poslova Strobea Talbotta, nakon čega je bila zamjenica ravnatelja ureda za sovjetske poslove. Ona je (2003.-2005.) u administraciji predsjednika Georgea W. Busha bila savjetnica za sigurnost potpredsjednika Cheneyja i značajno je utjecala na vođenje rata u Iraku. Od 2005. do svibnja 2008. godine Nuland je bila američka veleposlanica u Atlantskom savezu. U tom razdoblju NATO je već bio prestao biti vojnom i jamačno obrambenom ustanovom te se pretvorio u američku političku ustanovu za držanje Europe u stezi.

Nuland je od svibnja 2011. do travnja 2013. godine bila glasnogovornica MVP. To je bilo razdoblje izvedbe obojenih ili cvjetnih revolucija od Tunisa preko Egipta, Sirije i Libije do Jemena. Nuland je tad služila pod državnom tajnicom Clinton. Pravi vrhunac svojeg neokonzervativnog trka Nuland je imala u razdoblju od 2013. do 2017. godine kad je bila pomoćnica ministra za europske i euroazijske poslove. Tad je Nuland (2014.) smislila i upriličila državni udar u Kijevu, kojim je s vlasti potjeran zakonito izabrani predsjednik i konačno skrivila sadašnji Rat za Ukrajinu.

Nuland je po svemu sudeći svršila svoju državničku trku, utrku, karijeru ili curriculum. Očekujem, da će nastaviti novu, čistu neokonzervativnu jurnjavu, možda i u Institutu za proučavanje rata u Washingtonu, koji je 2007 godine utemeljila Kimberly Kagan, jetrva Viktorije Nuland. Viktorija i Kimberly su se udale za braću Roberta i Fredericka Kagan. Robert je Viktorijin suprug. Pretpostavljam, da će Nuland i nadalje zagovarati trockističko-neokonzervativni politički svjetonazor ili ideologiju. Matični mediji koji su u vlasništvu kapitala i u rukama neokonzervativaca tražit će pisane i govorne priloge Viktorije Nuland.

Tko su neokonzervativci? Neokonzervatici se nerado bave unutarnjim poslovima, jer im je pravo poslanje upravo u vanjskim poslovima, u kojima ti suvremeni trockisti mogu obavljati pravi posao izvornih trockista, a to je „izvoz revolucije“. Danas neokonzervativci ne izvoze revoluciju, nego „izgradnju države“ (state building), kojom se potkopava i mijenja politički sustav dotad nepoćudnih država, kakvima su bile Tunis, Libija, Egipat, Sirija, Jemen i Ukrajina.

Izvorni neokonzervativci su gotovo svi bili židovski doseljenici iz Rusije. Bili su se okupili oko časopisa Commentary, kojemu je utemeljitelj i vlasnik bio Američki židovski odbor (American Jewish Committee). Oni su prvo utemeljili Socijalističku stranku pa Socijaldemokratsku stranku SAD. Usponom takozvane Nove ljevice pod predsjednikom Carterom pripadnici tog novoga pokreta su shvatili, da nemaju što tražiti na američkoj političkoj ljevici pa su se premjestili na desnicu i postali neokonzervativcima.

Prvi pravi uspjeh neokonzervativaca bilo je osvajanje administracije Georgea W. Busha. Probrani neokonzervativci zauzeli su vrlo važne položaje u Bijeloj kući, Pentagonu i Vijeću nacionalne sigurnosti: potpredsjednik Cheney, ministar obrane Rumsfeld, Tobin, Kirkpatrick, Wolfowitz, Bolton, Perle, Frith i Bremer. (Paul Bremer je bio na čelu Savezničke privremene uprave u Iraku poslije „savezničkog“ zaposjedanja te države 2003. godine. Bremer je kao „suveren“ i kao vrhovni zapovjednik vojske Iraka raspustio dotadašnju iračku vojsku i time pridonio neokonzervativnom postupku „izgradnje države“. Raspuštanje iračke vojske stvorilo je prazninu, koju su popunjavale osobne vojske, ISIL i al-Qaida.)

Tko su bili trockisti? Izvorni trockisti bili su sljedbenici Lava Trockoga, koji su kao Židovi poslije uspostave vlade Aleksandra Kerenskog u veljači 1917. godine dobili politička prava te kao pripadnici židovske staleške udruge Bund skupno pristupili Lenjinovoj marksističkoj Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj stranci. Židovi dotad u Rusiji nisu imali politička prava, ali su – kad su ih dobili – postali većinom u Lenjinovoj stranci.

Trockisti su napravili veliki politički zamah za vladavine Lenjina i upravo su oni zagovarali uvedbu Nove ekonomske politike (NEP), za koje su židovski trgovci i poslovni posrednici dobro prolazili. (To je bilo vrijeme Ilje Iljfa i Jevgenija Petrova, „Zlatnog teleta“ i Ostapa Bendera.) Trockisti su bili ne samo protiv značajne uloge i važnosti naroda, nego i protiv značajne uloge i važnosti države. Slabašan politički sustav svagdje odgovara dijaspori. Druga politička odrednica trockista bio je izvoz (trockističke) revolucije, kako bi se i u drugim zemljama oslabili narod i država te stvorila mogućnost „daljinskoga“ privatnog upravljanja životnim zajednicama.

[Od 11 povjerenika u prvom Vijeću narodnih povjerenika Rusije ili vladi samo Lenjin i Staljin nisu bili Židovi. Židovi koji su bili u vladi su predložili, da službeni jezici u Rusiji budu ruski i jidiš. Tomu se usprotivio povjerenik za narodnosti Josif Staljin, koji je rekao da Židovi nemaju pravo na svoj jezik, jer nemaju svoje područje u Rusiji. Ostalim narodima Sovjetskog Saveza Lenjin je na preporuku Staljina dao kulturnu samostalnost i pravo uporabe majčinskog jezika.]

Idejni predvodnik neokonzervativaca ili suvremenih trockista bio je politolog i ideolog Leo Strauss (1899.-1973.), profesor Sveučilišta u Chicagu. Mnogi ljudi smatraju, da je Strauss bio filozof. Ipak, on namjerno svoja razmišljanja nije povezao u suvisao sustav. Usto je zagovarao, da iznesena razmišljanja trebaju stvarati dvojbe, kako bi čitatelji ili slušatelji mogli donositi zaključke u skladu sa svojim potrebama. Strauss je zagovarao „pokajanje i povratak na početak“, jer je smatrao da je „ljudski rod“ u početku bio dobar, ali da se kasnije iskvario. Strauss se u mladosti bio zagrijao za cionizam, komunizam pa i za fašizam, ali se za svoje otpadništvo „pokajao pred Bogom i židovskim narodom“. Stoga je Strauss nijekao postojanje evolucije, jer evolucija kaže da život i životne vrste imaju svoje zakone te da treba uvažavati prirodni tijek razvitka vrsta i čovjeka.

Straussu je nijekanje evolucije služilo za opravdanje njegove postavke, po kojoj se čovjekom treba upravljati čak i uz uporabu prisile. Čovjeku treba izvana nametati promjene i ne smije ga se prepustiti prirodnom zakonu, a posebno ne zajedništvu, jer je, po Straussu, zajedništvo uvijek upereno protiv nekoga pa samo po sebi stvara podjele. Ipak, Straussov izopačeni um privlačio je mnoge mlade ljude. (Straussova predavanja u Chicagu slušao je, primjerice, Donald Rumsfeld.)

Leo Strauss sudjelovao je 1950. godine u osnivanju Antistaljinističkog saveza SAD. Nije bila riječ o „antikomunističkom savezu“, nego upravo o antistaljinističkomu. Josif Staljin se nije zamjerio Židovima i trockistima samo njihovim protjerivanjem iz Sovjetskog Saveza, nego i jačanjem sovjetske države. Staljin je do 1939. godine bio samo glavni tajnik Komunističke stranke SSSR-a, ali je tad radi jačanja države preuzeo i dužnost premijera, a dugogodišnjeg prijatelja i premijera Vjačeslava Molotova uzeo je za ministra vanjskih poslova. (Nakon te promjene Graf von der Schulenburg, njemački veleposlanik u Moskvi javio je u Berlin državnom tajniku MVP Ernstu von Weizsäckeru, da je Molotov prvi sovjetski ministar vanjskih poslova koji nije Židov, poslije Trockoga, Čičerina i Litvinova.)

Jačanje države bilo je prije „crvenom krpom“ za trockiste, kao što je sad za neokonzervativce. Smisao Straussove politologije i ideologije je uspostava ne samo vladavine kapitala, nego vladavine kapitala Dijaspore. Leo Strauss je bio ideolog kapitala Dijaspore. Neokonzervativci su, a ne Republikanci ili Demokrati stranka Dijaspore. Stoga neokonzervativci po potrebi mijenjaju stranu u uvriježenoj, ali danas nevažnoj podjeli na političke stranke u SAD.

Buduće djelovanje Viktorije Nuland ovisit će ponajviše od stava ili buduće geopolitičke strategije vladajućih krugova Amerike, koja je naveliko upletena u dva sadašnje područna rata: Rat za Ukrajinu i Rat za Gazu. Prvi rat je uvelike skrivila Nuland. Drugi rat je skrivio Hamas, ali su u oba rata SAD dale veliku vojnu, financijsku i ljudsku pomoć jednoj strani. Pitanje je, kako će ti ratovi proći i što će donijeti Americi. Čini se, da će Rat za Ukrajinu, kojemu se sudeći po općoj iscrpljenost Ukrajine primiče kraj, svršiti pobjedom Ruske Federacije, u mjeri u kojoj će prvobitno ona odrediti budućnost Ukrajine.

Rat za Gazu se otegnuo, protivno očekivanju izraelskih i američkih vlasti, da će se pitanje Gaze riješiti izraelskim munjevitim napadom ili Blitzkriegom. Budući da se tom ratu još ne vidi kraj, čini se da je sadašnjim vlastima u Washingtonu više stalo, da dobiju skore predsjedničke izbore, nego da se pitanje Gaze brzo riješi. (Ako Biden izgubi izbore, Netanyahu će za predsjednika SAD imati „prijatelja“ Donalda Trumpa.)

Nedavno je američka potpredsjednica ponovo tražila uspostavu i priznanje Palestinske države. Dodala je, da valja „jamčiti zaštitu Izraelu, ali i razlučiti Izraelce od vlasti u Izraelu“. Predsjednik Biden nije gospodar premijeru Netanyahuu, nego je obrnuto. Pitanje je, hoće li Biden uspjeti namoliti Netanyahua, da mu pruži prigodu za pobjedu na predsjedničkim izborima u studenomu ove godine stanovitim popuštanjem u Gazi i otezanjem rata; ili će Netanyahu nastojati čim prije uspostaviti vlast izraelske vojske u Gazi, kako bi spasio sebe i svoju političku budućnost.

Temeljni propust u prosudbi daljnjeg tijeka obaju spomenutih ratova, je u tomu što se oba rata pogrešno i po navici uzima kao ratove za prostor. Besmisleno je Rat za Ukrajinu uzeti kao rat za prostor, jer Rusi imaju više prostora, nego ijedan drugi narod. Rat za Ukrajinu je rat svjetonazora, ideologija i geopolitičkih strategija. Kapital nakupljen u Americi želi pokoriti ruski narod i zagospodariti Rusijom te je u najboljem slučaju raspačati na privatne poslovne korporacije. Nasuprot tomu, Rusi žele imati mir i spokoj na svojim granicama, kao što su nastojali imati tijekom cijele svoje duge povijesti, kad su okolne (islamske) narode, koji bi ih uznemiravali na poticaj velesila stavili pod vlast Moskve. Tako se Rusija prostorno širila. Rat za Ukrajinu protiv Rusije vode SAD i NATO, a Ukrajinci i europski narodi koji zaludu podupiru Ukrajince su velike žrtve.

Ni Rat za Gazu nije rat za prostor, nego je rat između dvaju svjetonazora, dviju ideologija i dviju vjera: islama i judejstva. Izraelske vlasti nastoje Izraelu namaknuti dodatni prostor, iako u prostoru koji je dodijeljen Izraelcima 1948. godine mogu upriličiti rast, razvitak i napredak pučanstva. Cionisti su sprva u Palestini ili bilo gdje u svijetu tražili za Židove samo „zavičaj“. Židovi su od 1948. godine koristili i izraelsku i američku državu za uklanjanje Palestinaca, kako bi sami uživali zemlju svojih praotaca. (Palestinci isto žele živjeti u zemlji svojih pradjedova.)

Međutim, izraelske vlasti ne žele da Židovi u Palestini budu izmiješani s Palestincima, a žele i gospodariti Jeruzalemom, koji za vjerski zagrižene Izraelce nije mjesto ili prostor, nego svetište. Međutim, Arapi isto imaju svoju „svetu“ knjigu. U časnom Kuranu piše, da se „taj kojeg su dušmani protjerali iz njegove zemlje treba u nju vratiti, kako bi on protjerao te koji su prije protjerali njega“. U Izraelu i Palestini se mnogo više ratuje „svetim“ knjigama, nego što se ratuje za prostor.

Izrael će najvjerojatnije vojno pobijediti Hamas i poniziti islamske prvake, koji su privrženi Palestincima, ali će na se zauvijek navući geopolitičku osvetu islamskog svijeta i odbojnost Globalnog juga. Osveta nije značajka samo Izraelaca. Ako se tomu doda ubrzano političko slabljene Amerike, kapital Dijaspore nakupljen u SAD neće ubuduće imati izdašno i poslušno političko i geopolitičko sredstvo za vojnu zaštitu Izraela, koji izaziva druge narode i koji se ozbiljno sumnjiči za genocid u Gazi.

O ishodu sadašnjih područnih ratova, proširili se oni ili ne proširili, ovisit će budućnost neokonzervatizma. Neokonzervativci su ujarmljivanjem američke geopolitike stvorili sadašnju političku i geopolitičku zbrku u svijetu. Stanje u globalnom svijetu je preveć ozbiljno i osjetljivo, da bi se jednoj skupini političkih zagriženjaka ili zelota i nadalje pružala mogućnost da remete miran rast, razvitak i napredak naroda te mir u dušama ljudi, kojima život kao život neizbježno nosi tegobe i nevolje. Liječenje naše vrste, njezinih naroda i jedinačnih ljudi je u životnom zajedništvu, koje neokonzervativci – kako je zlobno naučavao i iskreno razglašavao Leo Strauss – smatraju velikim zlom i neoprostljivim grijehom. Kappital i neokonzervatizam podijelili su države u dva tabora, koje stoje u opreci po pristupu geopolitici. Umjesto te i takve podjele na tabore država, našoj je vrsti potrebna skupna zaštita, u kojoj će sudjelovati sve države.

Neokonzervatizam je krajnja i očajnička ideologija kapitalizma, koja je sračunata upravo na stvaranje zbrke, nereda ili kaosa u našoj vrsti. Protestantstvo, prosvjetiteljstvo, liberalizam, marksizam, nacionalizam, fašizam, nacionalni socijalizam pa čak i staljinizam kao ideologije bili su sračunati na stvaranje kakvog-takvog reda u svijetu, koji bi odgovarao kapitalu ili jakim narodima, kao što su prije bili Nizozemci, Englezi, Francuzi i Rusi, a u novije vrijeme Amerikanci. Čak je i predsjednik Clinton nastojao putem Svjetske trgovinske organizacije uspostaviti red u svijetu nazvan Pax americana. Tad neokonzervativci još nisu bili jaki. Neokonzervatizam je ideologija svjetskog nereda ili kaosa osim što je ideologija kapitala Dijaspore.

Sad je do svijeta, naše vrste, naroda i medija da prepoznaju zlo koje dolazi od prevelikog usredotočenja privatnog kapitala i jednako od neokonzervatizma, koji je kapital uperio u sve narode i sve ljude. Kad se prepoznaju ti izvori zla vrsta treba odmah i zauvijek zatući neokonzervatizam te postupno raspačati kapital po narodima. Globalizacija vrste donijela je mogućnost, da se trockističko-neokonzervativno političko nasilje i otvoreni rat zamijene diplomacijom i suradnjom među životnim zajednicama i njihovim državama. Naša vrsta žudi za mirom.

Continue Reading

Predmet ovog osvrta je neizdašnost političkog sustava zapadnih zemalja. Sadašnji politički sustav ne omogućuje zapadnim narodima, da dobro i korisno obavljaju svoj posao putem svojih država. Nije riječ o jednom, istovjetnom političkom sustavu, jer je svaka zapadna država sama postavljala svoj politički sustav. Međutim, razlike među jedinačnim sustavima su zanemarljive, jer je svim državama zajedničko to, da su uvele „liberalnu demokraciju“ i da im je politika u vlasti istog kapitala, koji je u svakoj zapadnoj državi stvarni suveren ili vrhovnik.

U svakom zapadnom narodu politika se vodi za probitke kapitala. S jedne strane politike je kapital, a s druge su država i narod. Stoga se treba pitati, što bi i kakva bi trebala biti država, kako bi pravo služila narodu. Država ili politička zajednica je jedino sredstvo naroda, kojim on može obavljati svoj zahtjevan posao. Zato svaki narod i želi imati svoju državu. Za međunarodno priznatu državu se očekuje, da samo ona ima pravo i slobodu djelovanja u svojem prostoru i na ljude u njemu. Umetanje privatnoga svjetskog kapitala u politiku skrnavi to načelo.

Po meni, pripadnici jedne države čine životnu zajednicu ili narod, koji ne treba imati zajedničke pređe ili krv, ali koji snažno, životno povezuju zajednički jezik, zajednička povijest, pripadnost istom povijesnom prostoru i najčešće ista povijesna politička misao. Narodu pripada suverenost u državi. Bitno je to, da građani jedne države od nje očekuju određene dobrobiti, ali i da imaju snažan smisao za svoje obveze i dužnosti prema državi.

Bitnom značajkom države treba biti životno zajedništvo njezinih ljudi. Država ima dužnosti i obveze prema svojim pripadnicima kao cjelini. Takav se pristup državi resko razlikuje od pristupa Jean-Jacquesa Rousseaua, koji je uveo pojam „društvenog ugovora“ (contrat social), po kojemu svaki „građanin“ kao pojedinac posebno ugovora svoj odnos s državom. (Rousseau je počeo razgrađivati narode ili životne zajednice u samožive pojedince, u čemu se nedvojbeno „vide prsti kapitala“.)

Što bi trebala biti politika? Ona bi trebala biti sredstvo naroda za obavljanje njegova posla. Stoga bi politika morala izvirati iz naroda, kako bi mogla služiti narodu, koji je organizam, koji kao i svaki organizam ima potrebe. U zapadnim kapitalističkim zemljama politika izvire iz nakupljenog kapitala. Ona je sredstvo kapitala i služi kapitalu za stvaranje probitaka, a to su njegovo daljnje nakupljanje i usredotočivanje te jamčenje njegove političke vlasti nad državama i narodima.

Za obavljanje narodnog posla država treba imati primjeren politički sustav. Politički sustav čine ustav države, ostali državni zakoni, administrativni ustroj koji uključuje vojsku i policiju, porezni sustav koji omogućuje vođenje državnih poslova, ali i očekivanja pučanstva. Politički sustav mora biti prilagođen prilikama u državi i međunarodnim okolnostima. Budući da se prilike i okolnosti neprestance mijenjaju, politički sustav treba povremeno promijeniti, dotjerati i ugoditi stvarnim promjenama.

Nedvojbeno je to, da zapadne države i zapadni narodi propadaju odnosno da ih uništava vladavina svjetskog kapitala. Kapital ne vlada izravno, nego putem političkog sloja u svakoj državi. Iako se politika vodi na dobrobit kapitala, kapitalisti i njihovi mediji stvaraju privid da se politika vodi za dobrobit naroda ili životne zajednice. Međutim, takva prividno narodna politika se obično pogrešno vodi i to često u mjeri, koja može pobuniti narod i okomiti na nositelje kapitala i na kapitalizam kao sustav uređenja zajednica.

Nažalost ili nasreću, politički sloj nije jedinstven nego je podijeljen u političke stranke, koje se dodvoravaju kapitalu, kako bi kapital jednu od njih uzeo za izvršiteljicu svoje politike. Najgore je to, što se stranke međusobno razlučuju ne samo po zamišljenoj prividnoj politici, nego po ideologiji ili svjetonazoru. Svjetonazorsko razlučivanje među strankama ima za svrhu trajno privlačenje birača, koji tobože dovode političke stranke na vlast. (Franklin Roosevelt je rekao, da „građani biraju, ali se prije toga obavi odabir“. Josif Staljin je navodno rekao, da „ako se izbori dobro priprave, njih ne treba ni držati“.)

Višestrukost mogućih političkih rješenja u kapitalističkom višestranačju kao da jamči, da se ne može doći do najboljeg rješenja, a to je obično dogovorno rješenje. Narodu su potrebni političke odluke, politička rješenja i politički zahvati koji se ne temelje na ideologijama, nego na zdravom umu. Spomenut ću sadašnju paneuropsku pobunu poljoprivrednika, koja je izazvana ideološkim pobudama predvodnika Europske unije. (Pogledati prilog na digitalnoj stranici konsunzus.com pod naslovom „Na Zapadu nešto novo – nova vrsta rata“.) Političko višestranačje služi za izigravanje demokracije. (Prije su u apsolutnim monarhijama postojale dvorske političke struje, koje su uz posredovanje vladara međusobno razgovarale i dogovarale se.)

U zapadnim se zemljama vodi pogrešna politika, koja šteti i narodima i njihovim državama. Stoga se političari, njihove stranke i njihovi mediji odaju lažima i obmanama. Ako ne bi lagali, ne bi opstali. Mnogi stariji birači po navici glasuju za istu stranku. Ipak, mlađi birači se ne daju obmanjivati. Oni nemaju prošlost u kojoj bi našli utjehu, a imaju tešku sadašnjost i iznimno neizvjesnu budućnost, posebice zbog pogoršavanja klime. (Odatle su kod mladih ljudi česti duševni poremećaji.) Zreliji birači znaju podnijeti sadašnjost, a budućnošću se preveć ne opterećuju.

Laž i obmana su bitni sastojci sadašnje stranačke politike, čiji nositelji skrivaju istinu. (Drevni mudrac Zaratustra, koji je živio oko tisućite godine prije Isusa, dobro je prosudio, da svijet nije poprište borbe dobra i zla, nego Istine i Laži. Iz laži izvire zlo.) Primjeri obmana u sadašnjoj unutarnjoj politici i u geopolitici su neprebrojni. Primjerice, zapadni političari i zapadni mediji i uz sadašnje teško stanje na ukrajinskom bojištu, koje je nepovoljno za Ukrajinu, uporno tvrde, da će Rat za Ukrajinu svršiti velikom pobjedom Ukrajine i teškim porazom Rusije. Oni obmanjuju i sebe i Ukrajince, u čijoj vojsci očito vlada rasulo.

U SAD i u EU vladini političari i mediji su donedavno tvrdili, da je nenadzirano useljavanje u sjevernoatlantske zemlje dobro za domaće narode. Američki Demokrati postupaju dvolično u pitanju uspostave i priznanja palestinske države: potajice podupiru vjersku zagriženost izraelskog vodstva, koje ne želi uspostavu palestinske države, a javno plaho zagovaraju uspostavu palestinske države, jer se plaše da će o skorim predsjedničkim izborima izgubiti glasove zakonito useljenih ljudi iz arapskih i islamskih zemalja.

Kao što mlađi ljudi u zapadnim državama nastoje samostalno razmišljati, tako i „mlađi“ ili novi narodi nastoje voditi samostalnu politiku temeljem svoje ocjene stanja svijeta. Brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva je 19. veljače ove godine s govornice Afričke unije, koja povezuje 55 zemalja rekao, da se „u Gazi odvija obračun između visoko uvježbane vojske te žena i djece“. Predsjednik Lula je dodao: „To što se palestinskom narodu događa u Pojasu Gaze nije slično nijednom povijesnom času. U stvari, tako je bilo samo u slučaju kad je Hitler odlučio ubijati Židove.“ Izraelske vlasti učas su optužile predsjednika Lulu, da je zanijekao postojanje Holokausta, što Lula jamačno nije napravio. (Brazil je podupro južnoafričku prijavu Izraela za genocid u Gazi, a naknadno je povukao svojeg veleposlanika iz Tel Aviva).

Postojanje dviju različitih i oprečnih „istina“ u istom svijetu potvrđeno je 20. veljače na godišnjem sastanku Konfederacije indijske industrije u Delhiju. Estonski ministar vanjskih poslova Margus Tsahkna je ustvrdio, da je smjenjivanje vlada u njegovoj zemlji dokaz vrijednosti demokracije. Indijski ministar je uz veliko odobravanje slušatelja poslije ustvrdio, da je „u njegovoj zemlji dokaz vrijednosti demokracije ponovni izbor postojeće vlade“. Političke odluke koje se donose u zapadnim političkim sustavima – omogućivali oni smjenu ili ponovni izbor vlada – često stvaraju teške posljedice za narode i veliko nezadovoljstvo birača. Tako je i u Indiji i u Europi.

Nevolje koje stvaraju uvedeni zapadni politički sustavi teško se uklanjaju. Prvi razlog tomu je izostanak vrijednih novih političkih zamisli, jer novo teško stanje traži nove zamisli za vođenje poslova u budućnosti. Međutim, i kad bi postojale svježe, nove politički zamisli njih bi se teško moglo provesti, jer politički sustav, koji omogućuje donošenje pogrešnih i štetnih odluka, sprječava ispravljanje takvih odluka. Primjerice, kako nakon tri godine ispraviti pogrešnu američku odluku o potpunom otvaranju južne granice ili kako nakon gotovo dva desetljeća ispraviti pogrešnu odluku Zapada o pristupu Ukrajine Atlantskom savezu, posebice ako se zna za američki državni udarac u Kijevu 2014. godine i ruski „poseban vojni zahvat“ koji traje od veljače 2022. godine? Moguća nova politika ne može se osloniti na postojeći politički sustav.

Obično se kaže, da postoji „trodioba vlasti“, ali se čini da u SAD postoji „stodioba vlasti“, jer su podijeljene i suprotstavljene različite razine izvršne vlasti te svi savezni i državni domovi takozvane zakonodavne vlasti, koji često donose izvršne odluke. Podjele su očite i u pravosudnoj vlasti. Vrhovni sud SAD je u vrlo teškom položaju, jer mora donositi odluke, koje nemaju i ne mogu imati uzor u njegovu prijašnjem postupanju.

Američki politički sustav u biti je uređen Ustavom, koji je donesen 4. ožujka 1789. godine, gotovo 150 dana prije Francuske revolucije, i koji je star 235 godina. Američki političari svoj ustav smatraju političkom svetinjom, ali je očito da taj okamenjeni ustav nije temelj za donošenje važnih, strategijskih odluka u globalnom svijetu, koji se odmeće od američke umiruće hegemonije i koji se sam ustavlja u slobodan višestožerni svijet suradnje i uzajamnosti naroda i njihovih država. Na Europsku uniju ne treba tratiti prostor. Ona će kao unija propasti prije nego što uspije svoj „ustav“ ili Ugovor iz Lisabona sklopljen 13. prosinca 2007. godine preobraziti u dio političkog sustava, koji će omogućiti rast i razvitak Europe kao kontinenta.

Budući da nova politika koja je potrebna Zapadu ne može imati potporu u sadašnjem zapadnom političkom sustavu, taj je sustav potrebno promijeniti i ugoditi ga sadašnjim svjetskim političkim, gospodarskim, sigurnosnim i ljudskim okolnostima. Međutim, prije svega treba postojeći zapadni svjetonazor i postojeći zapadni čovjekonazor ili pogled na čovjeka i na vrstu Homo sapiens uskladiti s potrebom vođenja Realpolitik.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi nečim, što mi se čini novom vrstom rata, koji potiho, postupno i nezaustavljivo uništava stari, ostarjeli i pomatušeni (senilni) Zapad te možda stvara novi zapad. Postupci ili procesi, koji teku u zapadnim državama i koji pogađaju zapadne narode po učincima su ravni ratu. To nije rat za prostor, nego rat protiv naroda i ljudi. Prije su ratovi narodima obično nosili rušenje i razaranje nekretnina, gubitak zemljopisnog prostora te smanjenje pučanstva ubijanjem, odvođenjem u ropstvo ili zarobljeništvo, pomorom od nestašice i gladi te smišljenim raseljavanjem. [Spomenut ću sudbinu Armenaca u Prvomu svjetskom ratu, Židova u Drugomu svjetskom ratu, stanovnika Dresdena u istom ratu te nekadašnjih naših sugrađana zvanih „Folksdojčeri“ (Volksdeutsche ili Reichsdeutsche) u poraću istog rata.]

Godine 1928. njemački pisac iz katoličke obitelji Erich Maria Remarque (unatražno ispisano i pofrancuženo prezime Kramer) objavio je roman „Na Zapadu ništa novo“ (Im Westen nichts Neues), u kojemu temeljem vlastitog ratnog iskustva u njemačkoj carskoj vojsci opisuje događaje i susrete na bojištu. Remarque je svojim romanom stvorio novu književnu vrstu, u kojoj bivši vojnici iznose svoje utiske o ratu. Ipak, čini se, da se sad na Zapadu događa „nešto novo“ – nova vrsta uništavajućeg rata.

Mnogo je vrsta rata: vrući i hladni, svjetski i područni, vojni i gospodarski, izravan i posredan, munjevit i otegnut, nuklearni i biološki, „hibridni“ i medijski te brojne druge vrste rata. (Hibridno ratovanje je pristup ratu, koji političkom ratovanju dodaje smjesu uobičajenog javnog ratovanja, tajnog ratovanja i digitalnog ratovanja te drugih načina političkog utjecaja, kao što su lažne vijesti, nasrtljiva diplomacija, izmišljanje i nametanje zakona, promjena političkog sustava i upletanje u tuđi izborni postupak.) Sad se na Zapadu vodi jedna nova vrsta rata, koji bih najradije nazvao zatornim ratom. To je samoubojstveni rat, koji zatire sam Zapad. Politička vlast uništava svoju državu i svoj narod. To je rat koji poput moljca izgriza države i poput hrđe izjeda narode. Ne uočava ga se dok polagano teče, nego samo po njegovim nakupljenim upadnim učincima.

Rat je od početka razdoblja civilizacije do sadašnjeg razdoblja globalnosti poslovanja i naše vrste bio bitno vezan uz prostor. Jači narodi su napadali slabije prvobitno, kako bi osvojili njihov prostor i zauzeli životne izvore na njemu: morske obale, jezera i rijeke; polja, pašnjake, vinorodne doline i šume; ljude, konje i deve, divljač i domaće blago; kremeni i mekani kamen; te minerale od kojih su se dobivale plemenite kovine, porculan i keramika, kovine za pravljenje oružja, radne opreme i posuđa. (Drevni Asirci bi poubijali sve ljude zatečene na osvojenom prostoru, a drevni Rimljani su rado osvajali krajeve, u kojima su domaća jela bila slasnija od italskih, a vino opojnije od italskoga.)

Međutim, globalizacija je promijenila poimanje prostora. Prostor više nije slobodan, odriješen, apsolutan ili neprivezan, nego je postao odnošajan ili relativan. Više nema slobodnog prostora i prostora koji se smije isprazniti. Prostor je posvuda spregnut s ljudima. Prostor ne rađa ili proizvodi narode i ljude, iako su i znanstvenici prije smatrali da je tako. Naprotiv, ljudi znanjem, radom i brigom mijenjaju zatečeni i stvaraju novi prostor. Zato su u kolonijalna vremena europske sile „presađivale“ svoje ljude u kolonije. One su od osvojenog prostora putem svojih ljudi stvarali prostor „sebi na sliku i priliku“. U vrijeme globalnosti dodatni prostor bez ljudi nosio bi novim vlastima samo teret pa se ne isplati osvajati prostor radi samog prostora, nego i radi ljudi na njemu, ali ti ljudi moraju biti pripitomljeni ili ukroćeni. (Pristup drevnih Asiraca osvojenim zemljama u današnje se vrijeme dopušta zasad samo Izraelcima.)

Zapad ili zapadni kapital sad raspolaže golemim prostorom uz obje obale sjevernog dijela Atlantskog oceana, na kojemu prebiva mnoštvo ljudi i na koji se naveliko naseljavaju ljudi iz Azije, Afrike i Južne Amerike. Kako se zatečeno zapadno pučanstvo i novo pučanstvo koje se udomaćuje u Europi i Americi ne bi suprotstavljalo kapitalu, potrebno ga je primiriti, omamiti, iscrpiti, satrti ili satrati. Ljudi su potrebni prostoru, ali ne smiju biti opasni za kapital.

Dobar primjer satiranja, zatiranja, iscrpljivanja, kroćenja, omamljivanja ili slabljenja domaćeg življa je to, što se događa za sadašnjeg Rata za Ukrajinu. Rusiji nije potreban dodatan prostor, jer ona ima 17 milijuna četvornih kilometara zemljopisnog prostora, u Europi 6 i u Aziji 11. Rat za Ukrajinu nije osvajački rat, nego „poseban vojni zahvat“ sračunat na onesposobljivanje ukrajinskog naroda da posluži kao sredstvo Zapada za potkopavanje cjelovitosti i promjenu političkog sustava Rusije. Ako se prati slabo i polagano pomicanje ukrajinske bojišnice i ako se zbrajaju gubitci (ubijeni i teško ranjeni vojnici) ukrajinske vojske, nije teško zaključiti da se u Ukrajini vodi zatorni rat – rat za satiranje, zatiranje, iscrpljivanje, kroćenje, omamljivanje ili slabljenje ukrajinskog naroda. Ukrajinci bi u ovom ratu trebali izgubiti volju, da služe bilo kojem tuđem narodu, tuđoj državi, tuđoj politici ili svjetskom kapitalu. Znaju li Ukrajinci biti suvereni?

Što se događa američkom narodu? Južna američka granica odavno, a sjeverna odnedavno izložene su pravom pohodu nezakonitih useljenika. Očekuje se, da u SAD za četiri godine administracije Joea Bidena nezakonito uđe 10 milijuna upisanih i 3 milijuna neupisanih došljaka. Donedavno je sadašnja američka administracija nijekala problem granica. „Nema granične krize! Granice su pod nadzorom!“ U SAD se osim ljudi i oružja krijumčari opijat „fetanil“, koji je prošle godine usmrtio 103.000 (mladih) ljudi, koji su uzeli prevelik, iako sićušan obrok toga opakog opijata. Kriminalitet je u strmom rastu u američkim gradovima. U mnogim saveznim državama pravosuđe je popustljivo prema prijestupnicima pa ih najčešće oslobađa krivnje. Krivnja često padne na policajce ili na hrabre građane, koji nastoje zaštititi žrtve napada useljenika.

Meksičku stranu američke južne granice nadziru meksički savezi za opijate (narkokarteli) i oni sad određuju, u kojim saveznim državama će došljaci prelaziti tu američku granicu. Dolazak golemog broja useljenika stvorio je opću neizvjesnost ne samo u životu građana, nego i u djelovanju temeljne policije. Svi američki gradovi su postali „graničnim gradovima“. Izdatci za nove useljenike su golemi i oni padaju na teret gradskih proračuna. Smještaj useljenika ima u mnogim gradovima prednost pred smještajem „branitelja“ ili veterana brojnih američkih ratova u ovom stoljeću. (Gradonačelnik New Yorka daje bez provjere svakom useljeniku, koji dođe u gradsko poglavarstvo 10.000 dolara za „otplatu duga kartelima, koji su doseljenicima omogućili ulazak u SAD“.)

Američko gospodarstvo je odranije deindustrijalizirano, jer su američke proizvodne korporacije u pomami za zaradom proizvodnju prenijele uglavnom u Aziju. Mnoge proizvodne korporacije su financijalizirane: prave veću zaradu uporabom kapitala, nego izradbom i prodajom proizvoda. Demokrati su namjerno smanjili proizvodnju nafte i plina, što je u SAD prouzročilo veliki porast uvoza i skupoću goriva. U SAD je provedena potpuna politizacija uprave, što se vidi po zaštiti obitelji Biden, sudskim progonima obitelji Trump, sumnjičenju katolika za „domaći terorizam“ i roditelja, koji putem školskih odbora nastoje promijeniti naopak školski program svoje djece. Američka savezna administracija opsjednuta je pružanjem unedogled pomoći Izraelu, Ukrajini i Tajvanu, iako SAD nisu napustile „politiku o jednoj Kini“, iako se pomoć Ukrajini pokazala besmislenom i neučinkovitom te iako je Izrael prijavljen za genocid Međunarodnom sudu pravde.

SAD vojno i financijski pomažu tri spomenute države, iako su otprije zapustile vojnu proizvodnju. Sad su SAD nesposobne za vođenje ikakva rata, a kamoli rata na tri bojišta daleko od Amerike. (Nedavno je ustanovljeno, da su sadašnji američki vojni brodovi za prijevoz ratne opreme, streljiva i ratnih potrepština stari u prosjeku 55 godina, da većina od takvih 60 brodova nije dugo održavana, a da su mnogi od tih brodova dugo bili i bez posade.)

Administracija predsjednika Bidena iskoristila je potrebu za uređenje i obnovu klime, da, primjerice, propisuje građanima na kojem će energentu kod kuće pripremati obroke i u kakvim će se automobilima voziti. Državne škole mijenjaju djeci rod medicinskim postupcima i to bez znanja roditelja. U svim granama administracije promiče se ideologija „raznolikosti, pravednosti i uključenosti“ (DEI), kojom se provodi pozitivno razlučivanje (segregacija) u prilog manjinama. Demokrati nametljivo stvaraju lijevi, neokonzervativni, trockistički totalitarizam.

Administracija je duže od tri godine uz pomoć medija, koje je otprije zauzeo kapital obmanjivala javnost u tomu, da je sve što radi za dobro SAD i američkog naroda. Međutim, narod je prozreo sadašnju američku politiku: stanje na granicama, opće krijumčarenja oružja i opijata, strm porast kriminaliteta, opću životnu neizvjesnost, neobuzdanu inflaciju ili skupoću, propadanje razine i kakvoće obrazovanja, neostvarljivost programa elektrifikacije cestovnog prijevoza, smanjenje ratne pripravnosti američke vojske zbog promicanja DEI, ozbiljne poteškoće vojnih snaga u novačenju novih pripadnika, mnoštveno premještanje poslovanja i selidbu građana iz saveznih država, koje nadziru Demokrati u države kojima vladaju Republikanci.

Administracija Joea Bidena u očekivanju skorih predsjedničkih izbora nastoji napraviti obrat politike u mnogim područjima: useljavanju u SAD, proizvodnji energije, elektrifikaciji cestovnog prijevoza, pitanju „reda i zakona“, pomoći unedogled Ukrajini i Izraelu te u drugim područjima. Za Demokrate je posebno pogibeljno stanje na granicama. Predsjednik Biden za stanje na južnoj granici okrivljuje Republikance i Donalda Trumpa te tvrdi da nema dovoljne ovlasti za suzbijanje nezakonitog useljavanja u SAD, iako je dan nakon svojeg ustoličenja poništio četiri Trumpove izvršne zapovijedi, kojima je nezakoniti ulazak u SAD bio smanjen na samo 30.000 godišnje. Demokrati žele spasiti ovojesenske izbore. Ovaj prikaz stanja američke politike svršit ću tvrdnjom, da Amerika sad nema predsjednika.

Što se događa europskim narodima? Amerika ima dosta prirodnih izvora, ali Europa ih nema, što od naroda Europske unije traži pravljenje proizvoda za prodaju na ostale kontinente. Naprotiv, EU se deindustrijalizira. Političke i gospodarske kazne protiv Rusije, koje su uvedene 2014. godine pojačane su poslije početka „posebnog vojnog zahvata“ Rusije u Ukrajini. Europa je prestala izravno uvoziti ruske energente pa su mnoga „mala i srednja“ europska industrijska poduzeće ostala bez jeftinog plina i obustavila proizvodnju. Velike korporacije, posebice njemačke, prenose svoju proizvodnju za Kinu i Ameriku u te zemlje.

Amerika nema predsjednika, a Europom nema tko upravljati otkad su se povukli nametljivi političari poput Angele Merkel. Politički sustav Unije sprječava dobro upravljanje tom političkom tvorevinom. Amerika je pod vlasti kapitala, a Europa pod vlasti Amerike. Amerika provodi politiku kapitala, a Europa ne vodi svoju, nego američku politiku. Nenadzirano useljavanje, koje je počelo 2015. godine pojačano je Ratom za Ukrajinu.

U najnovije vrijeme Europa je preplavljena valom prosvjeda poljoprivrednika, koji zbog štetne politike Bruxellesa ostaju bez potrebnih poticaja. Svrha briselskog ustezanja poticaja za poljoprivredu, je uništavanje sela i seljaka, koji čine najzdraviji dio pučanstva Europe, jer misle svojim umom. Po zamislima briselskih činovnika, koji slušaju Ameriku i kapital, u Uniji bi se obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG) trebala prisilno povezati u tuđe veleposjede ili u „industrijska poljoprivredna gospodarstva“ (IPG), kojima se upravlja kao i ostalim poslovnim sustavima. Europski opegeovi će bez poticaja propasti pa će njihovi vlasnici zemljište prodavati u bescjenje. Tako bi se europska poljoprivreda trebala „kolektivizirati“ kao što su se seljačka gospodarstva prije prisilno spajala u Sovjetskom Savezu, desetljećima nakon što je u Rusiji bilo ukinuto kmetstvo. Budući da bi u Europi poljoprivrednici trebali opet raditi na tuđoj zemlji, moći će se govoriti o „novom kmetstvu“ i o „novom feudalizmu“. (U Velikoj Britaniji samo 10% ljudi koji se bave poljoprivredom rade na svojoj zemlji. Golema većina ih radi na veleposjedima.)

Na kraju ću naglasiti, da je atlantska (američka i europska) politika potpuno podređena kapitalističkoj ideologiji „liberalne demokracije“, po kojoj se narodi trebaju raspršiti u samožive potrošače, a kapital ne samo i dalje nakupljati, nego i sve više usredotočivati ili centralizirati. U Americi i Europi ne postoji, a zasad se ne može ni zametnuti Realpolitik. Bez politike zdravog uma ne mogu se ukloniti nevolje, koje tište cijelu našu vrstu. Ideologije su pošasti za našu vrstu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi pregovaranjem kao sredstvom uređivanja odnosa među suverenim državama. Pregovaranje je prije bilo važna državnička vještina i neizostavno sredstvo rješavanja međudržavnih prijepora. Povremeno, kad se za njih javila potreba, držali su se „kongresi“, konferencije, skupovi i sastanci državnika. Poznati su Bečki kongres (1815.) i Berlinski kongres (1878.). Od konferencija na vrhuncu najpoznatije su Pariška mirovna konferencija (Clemenceau, Wilson, Lloyd George, 1919.) te konferencije u Teheranu (Staljin, Roosevelt, Churchill, 1943.), na Jalti (Staljin, Roosevelt, Churchill, veljača 1945.) i u Potsdamu (Truman, Staljin, Churchill/Attlee, srpanj-kolovoz 1945.). Međutim, diplomacija i pregovaranje kao važna i uobičajena sredstva međunarodne politike minulih su desetljeća zamirali i bivali zamjenjivani prijetnjama i političkim nasiljem, ponajviše SAD.

(Pomišljao sam, da za naslov osvrta uzmem riječ „prigovaranje“, jer je tu riječ uporabio ikavac Petar Hektorović u naslovu svojeg spjeva „Ribanje i ribarsko prigovaranje“. Engleski prijevod naslova Hektorovićeva spjeva je Fishing and Fishermen’s Talk, gdje riječ „talk“ znači razgovor. Hektorović je svoj spjev napisao 1556. godine, a dao ga je tiskati 1568. godine u poznatoj tiskari u Mletcima, kojoj je vlasnik i voditelj bio Gianfrancesco Camotio.)

U minulim desetljećima umjesto pregovora i diplomacije obilno je rabljena sila: politička, vojna, gospodarska, obavještajna, medijska i ideološka. Rabile su se sila i prijetnje. Zapadni političari su neprestance nekomu prijetili ili su se grozili: vlastima u Hrvatskoj, Srbiji, Rusiji, Kini, Iranu, Siriji, Iraku, Egiptu, Sjevernoj Koreji, Turskoj, Mađarskoj i u mnogim drugim državama. Politika Izraela počiva na mržnji i prijetnjama. (Govor mržnje se nikomu ne dopušta, ali se mržnja nekima dopušta.) Zapadni političari se nadahnjuju i oni svoje propuste opravdavaju prijetnjama ili grožnjama. Najgorljivije prijete Izraelci i američki neokonzervativci. Oboji imaju istu političku DNA.

U domaćoj politici i u geopolitici političari su uvježbani, da pružaju dojam ili utisak osobne snage. (Za generala Loyda Austina, američkog državnog tajnika za obranu, se kaže, da je i od javnosti i od predsjednika SAD tjednima skrivao svoju tešku bolest i bolničko liječenje, kako u domaćim prikritim političkim prijeporima ne bi pokazao znak osobne slabosti. Svi su američki političari siloviti kao filmski junaci, koje je glumio John Wayne.) Međusobno nadmetanje među političarima istog naroda je velika tragedija i velika sramota.

Ipak, prije nekoliko desetljeća nije bilo tako. Na jednom predavanju u Hrvatskoj akademiji umirovljeni njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher (1927.-2016.) rekao je: „Za istim stolom u Europskoj gospodarskoj zajednici (EEZ) sjedili smo nas šestorica ministara vanjskih poslova i razgovarali kao jednaki, iako sam ja predstavljao Njemačku koja je napravila gospodarsko čudo i koja je imala 60 milijuna stanovnika, a luksemburški kolega državu koja je imala samo 300.000 stanovnika.“ Političari su razgovarali i pregovarali te su se dogovarali kao ravnopravni. Pritiska i nasilja nije smjelo biti u Zapadnoj Europi, koja je pretrpjela teški rat i koja je bila ugrožena od Sovjetskog Saveza.

Kako su nestali diplomacija i pregovaranje? Poslije Drugoga svjetskog rata uistinu je počelo „Američko stoljeće“. Uspostavljena je američka hegemonija. Američki kapital i američka politika su se bili osilili. U hegemoniji međudržavnim odnosima upravlja volja hegemona, koji su imenom bile SAD, a u biti kapital nakupljen u njima. Na mogući neposluh hegemonu ne odgovara se uvjeravanjem i dogovaranjem, nego javnim prijetnjama i kaznama. Uz pomoć suvremenih medija prijetnje se nadaleko čuju. Američka politička hegemonija je iz međunarodnih odnosa ili iz geopolitike iskorijenila ili oplijevila diplomaciju i dogovaranje.

Osim što su prestale pregovarati i praviti nove strategijske sporazume SAD su otkazale niz međunarodnih sporazuma sklopljenih ponajviše s nekadašnjim Sovjetskim Savezom. SAD su se 13. lipnja 2002. godine povukle iz Sporazuma o antibalističkim raketama, koji je na trideset godina bio uglavljen 1972. godine, iako su se četiri bivše sovjetske republike 1997. godine sporazumjele sa SAD, da se trajanje sporazuma produži. SAD su se 13. lipnja 2002. godine povukle i iz Sporazuma o smanjenju strategijskog oružja (START II), koji je sklopljen 1993. godine. Rusija se i iz tog sporazuma povukla dan kasnije. SAD su se 22. studenoga 2020. godine povukle iz Sporazuma o otvorenom nebu, koji je bio sklopljen u ožujku 1992. godine. Rusija se iz tog sporazuma povukla dan kasnije.

SAD su se dvaput povukle iz UNESCO-a, iako su 1946. godine bile među utemeljiteljicama te ustanove. SAD su se prvi put povukle iz UNESCO-a 31. prosinca 1984. godine, zbog navodnih predrasuda te ustanove prema Izraelu. Tad se povukao i Izrael. SAD su ponovo pristupile UNESCO-u 1. listopada 2003. godine. Administracija predsjednika Obame obustavila je američke uplate UNESCO-u 2011. godine. Drugo povlačenje SAD iz UNESCO-a obavio je predsjednik Trump opet temeljem tobožnjih predrasuda te ustanove prema Izraelu. Administracija predsjednika Bidena najavila je povratak SAD u UNESCO.

Što je zamijenilo diplomaciju i pregovaranje? Red, diplomaciju i pregovaranje zamijenili su područne podjele, svađe, prijetnje i vojni sukobi. Za to je mnoštvo primjera. Na koliko je načina podijeljen Bliski Istok? Osim triju „svjetskih“ vjera (islama, kršćanstva i judejstva) dodatne prijepore stvaraju podjele unutar islama (šijiti, aleviti, suniti, vahabiti), utjecaj velikih sila (SAD, UK, Francuska), utjecaj velikih svjetskih financijskih korporacija te djelovanje države Izrael.

SAD su odijelile Kinu od svojih vojnih tihooceanskih saveznika: Japana, Južne Koreje, Filipina, Australije i Novog Zelanda. NATO i EU napravili su veliku političku podjelu u Europi. Čemu politički i gospodarski prijepor Grčke i Turske? Srbija neprestance prkosi ostalim državama na Balkanu.

Rat za Ukrajinu podijelio je cijeli svijet. Velike su podjele napravljene i u Africi prvobitno djelovanjem velikih sila i svjetskih korporacija. SAD su podijelile Južnu Ameriku na sebi poćudne i sebi nepoćudne države. SAD su nastojale napraviti razdor između Rusije i islamskih naroda Središnje Azije. Rabeći pitanje „ljudskih prava“ zapadne sile sustavno potkopavaju politički sređene, ali nepoćudne države. Americi je nepoćudna svaka država, koja kao politički sustav nije uspostavila „liberalnu demokraciju“ pa se države kojima se politički sustav oslanja na potporu naroda, a ne na kapital čine Americi velikim zlom.

Područne podjele slijedi područni militarizam. Za to su brojni primjeri: Azerbajdžan-Armenija, Srbija-Kosovo, Ukrajina-Rusija, Sudan-Južni Sudan, Jemen-Saudijska Arabija, Izrael-svi susjedi, Indija-Kina, Indija-Pakistan, Bangladeš-Mianmar, Maroko-Zapadna Sahara, Niger-ECOWAS (Gospodarska zajednica zapadnoafričkih država), Venezuela-Gajana i mnogi drugi parovi država i političkih tvorevina. Kapital nastoji ne samo zavaditi, nego i raskoliti mnoge priznate države. Kapitalu smeta mir.

Međutim, svijet se sad za svoje dobro sam od sebe dijeli. Dubi se i širi podjela na zemlje koje znaju i žele međusobno surađivati i na zemlje koje su odbacile diplomaciju i suradnju te koje žele zapovijedati ili žele slušati zapovijedi. U tomu je velika i prava podjela u svijetu. To nije podjela po političkom sustavu ili po volji dosadašnjega umornog i ostarjelog svjetskog hegemona, nego po pristupu geopolitici. To pravi oštru razliku među zemljama. Granica između dviju spomenutih skupina zemalja se jednosmjerno i nepovratno pomiče. Sve se više zemalja po želji njihovih naroda odaje diplomaciji i suradnji, a ne ratu i sukobljavanju.

Mnogi primjeri pokazuju, da se širi uporaba diplomacije i politike u rješavanju područnih prijepora. Prošlog proljeća dugogodišnji suparnici ili čak neprijatelji, koji su prekinuli diplomatske odnose 2016. godine, sunitska Saudijska Arabija i šijitski Iran napravili su pomirbu u Kini, koja je potiho posredovala. Ta pomirba stvorila je novo ozračje na Bliskom Istoku i šire pa su u doticaj s Iranom stupile mnoge zemlje, koje su dotad izbjegavale suradnju. Od prošlog proljeća smanjena je podjela Bliskog Istoka. Pomirba je omogućila i Saudijskoj Arabiji i Iranu, da 1. siječnja ove godine pristupe BRICS-u.

Prošle jeseni u Rijadu je održan skup 57 arapskih i većinski islamskih zemalja posvećen općem napadu Izraela na Gazu. Sve zastupljene zemlje svojski su poduprle palestinsko pučanstvo u obrani njegova prebivališta, ali su ponudile i istinsko rješenje za Izrael. Sastanak u Rijadu zatražio je od Izraela, da obustavi napad na Gazu, dopusti dopremu dobrotvorne pomoći Gazi te da omogući stvaranje palestinske države u skladu s odlukama Vijeća sigurnosti UN i to s glavnim gradom u Jeruzalemu. Zauzvrat arapske i većinski islamske države ponudile su Izraelu priznanje njegove suverenosti te uspostavu dobrih političkih i gospodarskih odnosa. Tu će ponudu Izrael morati prihvatiti kad-tad, a to će ukloniti glavnu smetnju za uspostavu političkog zdravlja Bliskog Istoka.

Navest ću i nedavni, dosad nezamišljiv posjet turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana Ateni, gdje se on dan nakon posjeta Egiptu sastao i razgovarao s predsjednikom grčke vlade Kiriakosom Micotakisom. Iznenađujući posjet Erdogana Ateni, posebice dan nakon njegova posjeta Egiptu, otvorit će nove mogućnosti četvorne suradnje – uključujući i Cipar – ponajviše u području istraživanja i iskorištavanja nafte i posebno plina, kojim obiluje podmorje Istočnog Sredozemlja.

Suradnja među zemljama odanim diplomaciji i suradnji buja. Kina u Saudijskoj Arabiji gradi pustinjsku fotonaponsku elektranu vrijednu 2,5 milijardi dolara. Struja iz te elektrane će napajati pogone za elektrolizu vode u svrhu dobivanja ukapljenog vodika, koji je čist izvor energije. Kina u Egiptu pravi novi glavni grad za 600.000 stanovnika. Ruska Federacija u Egiptu pravi veliko slobodno industrijsko područje. Etiopija će uskoro početi proizvodnju suvremenog uzorka ruskog automobila Lada, uz ispis „Made in Africa“. Vlada Burkine Faso – koja je uz potporu naroda postavljena u državnom udarcu u rujnu prošle godine – ugovorila je s ruskom vladom izgradnju nuklearne elektrane.

Svijet je u geopolitičkom prelasku ili „tranziciji“ iz hegemonije u međusobnu suradnju država. Postupno se stvara svijet bez podjela i razdora među državama, koji su umjetno i nepotrebno stvarani, kako bi se narodima lakše vladalo. Takav nakazan pristup geopolitici SAD su preuzele od Ujedinjene Kraljevine, koja je rabeći drevno rimsko načelo Divide et impera puna dva stoljeća vladala svijetom. (Dobar primjer engleske odnosno britanske uporabe tog načela je podjela Indijskog potkontinenta na tri dijela: jedan hinduski i dva islamska, koja su s istoka i sa zapada stezala Indiju. Nekadašnji Istočni Pakistan kao dio države Pakistan sad je samostalna država Bangladeš.)

Ipak, najdublje i najreskije podjele u svijetu stvara politika države Izrael, kojom ne upravljaju krajnji desni nacionalisti, nego krajnji gorljivi „revnitelji“, – kako ih je nazivao Evanđelist Luka – vjerski fanatici ili zeloti, koji zagovaraju uspostavu Velikog Izraela. To izraelska politika ne čini izravno, nego korištenjem ili uporabom američke državne politike, koju putem nadzora izvršne i zakonodavne vlasti vodi Dijaspora odnosno židovska zajednica u SAD.

Služenje američke državne politike zamislima i provedbi tih zamisli politike države Izrael nosi silne posljedice za sve zemlje svijeta, jer su SAD još uvijek, ali ne zadugo politički, gospodarski, vojno i ideološki najjača država svijeta. Nedavno je rođeni Britanac dr. Phil Giraldi, poznati i priznati politički komentator, pisac osvrta, sigurnosni savjetnik, dugogodišnji zaposlenik CIJE i izvršni ravnatelj zaklade The Council for the National Interest (Vijeće za nacionalne probitke), u jednom javnom razgovoru postavio dva pitanja: „Je li AIPAC iskvario politiku američke vlade?“ i „Plaća li Kongres ubijanje u Gazi?“

[AIPAC ili The American Israel Public Affairs Committee (Odbor za američko-izraelska javna pitanja) je udruga, koja zagovara proizraelsku politiku kod izvršnih i zakonodavnih vlasti SAD. AIPAC ima više od 100.000 aktivnih članova, više od tisuću zaposlenika, 17 područnih ureda i more darovatelja. Do 2021. godine AIPAC nije izravno plaćao izborne pohode kandidata poćudnih Izraelu, ali je provjeravao poćudnost kandidata. Otad AIPAC izravno plaća izborne pohode svojih kandidata. Kritičari AIPAC-a tu udrugu nazivaju sredstvom izraelske vlade i sredstvom „davljenja“ Kongresa.]

Ipak, „svaka je sila za vijeka“. S obzirom na brzi geopolitički prelazak iz američke hegemonije u višestožerni ili multipolarni svijet, dogodit će se dvoje. Prvo, SAD će prestati biti prvom silom svijeta pa će AIPAC i Dijaspora biti od male pomoći Izraelu. Dijaspora je od davnine tražila i nalazila skrbnike u novim sirovim velesilama (Rimu, Arapima, dvojim Turcima, Nizozemskoj, Britaniji i SAD). Ona sad neće moći naći novog hegemona, jer u multipolarnom svijetu hegemona neće biti. Kina ne može, ne želi i neće postati hegemon. Drugo, Izrael će za svoje dobro morati „prijeći“ od velikoizraelske politike na Realpolitik. Kako god prošao izraelski napad na Gazu, državnici prostranoga arapskog i islamskog okruženje Izraela neće zaboraviti Gazu. Izrael će se morati uklopiti u svoje neposredno okruženje, jer više neće moći namicati daljinsku potporu.

Continue Reading

Sad se unutar SAD vodi drugi američki građanski rat i to između savezne države Teksas i saveznih vlasti u Washingtonu. Još se ne ratuje oružjem, ali se ratuje politikom, ideologijama, pravosudnim prijeporima, medijskim istupima, gospodarskim mjerama te novačenjem, okupljanjem i postavljanjem nacionalne straže.

Prvi Američki građanski rat vodio se 1861.-1865. godine između Juga, koji su nadzirali Demokrati i Sjevera, kojim su vladali Republikanci. Pravi razlog ratu bilo je to, što Sjeveru nije bio dosežan golemi južnjački kapital, koji je nakupljan izvozom uglavnom duhana i pamuka. U tim granama rabljen je gotovo besplatan rad robova, koji su bili dopremljeni iz Afrike te njihovih potomaka. (Na Jugu se po hektaru pod spomenutim kulturama dobio novčani prihod šest puta veći od prihoda na Sjeveru po hektaru pod pšenicom.)

Sjevernjaci su nastojali postojećem izravnom porezu na prihod Južnjacima dodati izvozne trošarine, ali Južnjaci su se tomu uspjelo odupirali, tvrdeći da ne treba uvoditi neizravne poreze. Sjevernjaci nisu uspijevali Južnjacima nametnuti trošarine, jer je u Kongresu broj sjedala Juga i Sjevera bio jednak, iako je Sjever nosio veliku prevagu u pučanstvu. (Uoči izbijanja Građanskog rata, prema popisu pučanstva 1860. godine u 33 savezne države i 10 uređenih područja živjelo je ukupno 32 milijuna stanovnika. U sjevernjačkim državama živjelo je 23 milijuna, a u južnjačkim 9 milijuna, uključujući gotovo 4 milijuna robova.)

Godine 1854. Južnjaci su nastojali na Kansas i Nebrasku proširiti „posjedničko ropstvo“, po kojemu se robovi uzimaju kao pokretna imovina, koja se preprodavala. Tom proširenju ropstva su se usprotivili politički zauzeti mjesni Sjevernjaci, koji su od više političkih skupina utemeljili Republikansku stranku (Grand Old Party – GOP). Među utemeljiteljima bio je Abraham Lincoln.

Između kolovoza 1860. i listopada 1861. godine održani su izbori za Predstavnički dom. Republikanci su prošli slabije nego na prethodnim izborima, ali su sačuvali većinu, a Lincoln je 1860. godine izabran za predsjednika i postao predsjednik 1861. godine. Poslije izbora Lincolna, 1860. i 1861. godine prvo se sedam južnih država izdvojilo iz Federacije, a do svibnja 1861. godine su im se pridružile još četiri države te napravile Konfederaciju. Ostale četiri države koje su dopuštale ropstvo nisu se povukle iz Federacije.

Ropstvo Crnaca na Jugu poslužilo je kao izlika za napad Sjevera na Jug. Republikanci su razmišljali: „Ako vam ne možemo nametnuti trošarine, povećat ćemo vam izdatke za uzgoj industrijskog bilja.“ Lincoln je posegnuo za ideologijom, kako bi Južnjacima oduzeo besplatan rad na njihovim posjedima. Predsjednik Lincoln je objavio rat Jugu, koji Jug nije mogao dobiti. Prvi glavni zapovjednik vojske Sjevera bio je general George McClellan, koji je oklijevao poći u rat, jer „nije imao dovoljno ljudi, ratnih potrepština i topova“ – kao ni danas Volodimir Zelenskij. Lincoln je smijenio McClellana i na čelo vojske doveo generala Ulyssesa Granta.

Sjevernjaci su dobili rat, ali 15. travnja, dan nakon što su generali Grant i William Sherman izvijestili predsjednika Lincolna o odvojenim predajama južnjačke vojske na oba bojišta – istočno i zapadno od rijeke Mississippi, na kojoj u ratu nije bilo mostova – predsjednik Lincoln je bio ubijen u kazalištu Ford za predstave Naš američki rođak. Od mjera kojima je Sjever kaznio Jug spomenut ću samo jednu: savezno ministarstvo financija nadoknadilo je ratni dug sjevernim državama, ali nije nadoknadilo južnima.

Sjevernjacima je trebao gotov novac za potpuno osvajanje zapada i za izlazak na Tihi ocean. Dvije godine nakon svršetka Građanskog rata SAD su od Ruske carevine kupile Aljasku. Godinu dana kasnije u Japanu je dokinut šogunat, koji je trajao 250 godina pa je pod carem Meiđijem obnovljeno carstvo. U siječnju 1871. godine brojne njemačke sitne zemlje ujedinile su se u carstvo, Drugi Reich. SAD, Njemačka i Japan počele su u jeku Industrijske revolucije žestoku industrijalizaciju i postale vodećim industrijskim silama u svijetu. SAD su postale najjačom gospodarskom i industrijskom silom svijeta. Predsjedniku Lincolnu je bio potreban novac upravo za takav razvitak SAD.

Sad u SAD teče drugi „građanski“ rat. Opet je riječ o prijeporu Republikanaca i Demokrata kao stranaka. Demokrati nadziru istočne i zapadne savezne države, a Republikanci uglavnom srednje i južne. Sad je bogatstvo, kao što je bilo i prije „prvoga“ građanskog rata vezano uz Demokrate, ali ne više putem izvoza proizvoda napravljenih od industrijskog bilja te putem gotovo besplatnog rada robova, nego putem slobodnog privatnoga kapitala, koji je uglavnom u vlasništvu Dijaspore.

Slobodan privatni kapital, koji je vezan uz Demokrate kao političke izvršitelje volje svjetskih kapitalista, nastoji uz svesrdnu potporu medija promijeniti – a u tomu djelomice i uspijeva – dušu Amerike i rastrojiti američki narod, koji se raspršuje u potrošače. Demokrati u Ameriku uvode lijevi totalitarizam odnosno potpunu ovisnost građana o vlasti. U tu svrhu Demokrati su pod administracijom predsjednika Bidena širom otvorili granice, od kojih je južna postala mjestom ulaska zla u SAD: neprovjerenih ljudi, oružja, smrtonosnih narkotika, maloljetničke prostitucije, pedofilije i iskorištavanja rada maloljetnika.

Međutim, kao što su do 1865. godine južnjaci imali uglavnom besplatan rad crnih robova tako sad američko uslužno gospodarstvo ima vrlo jeftin rad novih „crnaca“, koji dragovoljno, a ne prisilno dolaze u SAD. Za trogodišnje vladavine predsjednika Bidena u SAD je ušlo više od 6 milijuna upisanih nezakonitih uljeza, a broj neupisanih se procjenjuje na oko 2 milijuna. U prosincu 2023. godine upisano je 302 tisuće ulazaka.

U tom postupku najviše je stradala država Teksas, koju od Meksika dijeli „granica“ dugačka više od 2.000 kilometara, što čini 60% duljine granice SAD s Meksikom. Guverner Teksasa Greg Abbot zatvorio je bodljikavom žicom najranjiviji, 100 kilometara dugačak, dio granice s Meksikom pa je jedan dan prvog tjedna veljače na tom dijelu iz Meksika u Teksas ušlo samo šest (komada) nezakonitih useljenika. Meksički karteli, koji umjesto meksičke vlade nadziru meksičko granično područje, otad zapovijedaju uljezima, da američku granicu prelaze u Kaliforniji, Arizoni i Novom Meksiku.

Međutim savezne vlasti u Washingtonu zapovjedile su guverneru Abbotu, da s granice ukloni postavljenu i čuvanu bodljikavu žicu, a ako on to ne učini, to će učiniti savezna vojska. Guverner Abbot ne popušta. Guverner Floride poslao je pomoć Teksasu u gradivu i gotovo tisuću pripadnika narodne straže Floride. Dvadeset pet republikanskih guvernera podupire Teksas, a za slučaj potrebe 700 tisuća tegljača iz cijele Amerike doći će pomoći Teksasu u „građanskom“ rat sa saveznom administracijom. Politika otvorene granice napravila je od svake savezne države graničnu državu i od svakog grada granični grad.

Pripadnici američkih saveznih postrojbi, koje mogu biti upućene u Teksas našli bi se u velikoj dvojbi. Ako poslušaju saveznu vladu kršili bi Ustav, koji od vojske traži obranu granice. Propust bi se mogao smatrati i izdajom. Ako vojnici ne poslušaju zapovijedi svojih časnika pokazuju neposluh, koji je teško kažnjiv. Najteže od svega Americi bi pao izravan okršaj narodnih straža država i savezne vojske, koje su se obvezale čuvati američku granicu. Politika „otvorene granice“ Demokrata iz Bijele kuće i njihova odluka, da se s granice ukloni bodljikava žica pokazuju kako pogrešno domišljena protivnarodna politika može ugroziti zaštitu države. (Georgeu Sorosu je stalo, da i Ameriku pretvori u „otvoreno društvo“ potrošača, a bez naroda.)

Politika Demokrata vodi i uništenju američke vojske, koja općenito ima ozbiljne tegobe u novačenju. [U vrijeme pandemije koronavirusa iz američke ratne mornarice otpušteno je 7.000 mornara i časnika, jer se nisu htjeli cijepiti. Nisu pozvani da se vrate na dužnost, iako se pokazalo da su imali pravo sumnjati u izdašnost i korist cijepljena. (Na Havajima su zbog odbijanja cijepljenja otpušteni vatrogasci, čemu se dijelom pripisuje brzo širenje vatre u divljem požaru u kolovozu 2023. godine.)] Mladi ljudi ne žele služiti u vojsci, koja ima lakomisleno političko vodstvo i poročnu politiku. Američka vojska je „istanjena“ zbog njezina velikog raspršenja po svijetu. Mladi Amerikanci žele jamčiti mir, a ne sudjelovati u ratovima, koje proizvoljno i sumanuto izazivaju neokonzervativci, koje s pravom nazivam trockistima.

Mediji Demokrata koji čine golemu većinu medija dosad su vodili žestoki rat za otvorenu granicu. Međutim, kako sadašnje stvarno stanje na granici – koje je postalo poznato cijelom narodu – može ugroziti izbor demokratskog predsjedničkog kandidata, sad predsjednik i njegovi mediji za stanje granice optužuju Republikance i bivšeg predsjednika Trumpa. Neizbježno priznanje o stanju granice vodilo je okrivljavanju Republikanaca i Trumpa za nastalo stanje, koje su stvorili Demokrati ukidanjem Trumpovih zaštitnih mjera prvog dana poslije Bidenova ustoličenja.

Tražitelji utočišta nakon prijave i upisa bivaju na državni izdatak premješteni u grad ili okrug koji izaberu; dobiju iPhone; dobiju smještaj od grada za koji se prijave, često u hotelima, iz kojih se prije uklone branitelji; dobiju mjesečno 2.200 dolara, iako državna dobrotvorna pomoć domaćim obiteljima iznosi mjesečno 1.400 dolara; u nekim gradovima dobiju ponovo punjive vjerovničke (kreditne) kartice za slobodnu kupnju i to na iznos od 1.000 dolara mjesečno, koji unaprijed uplati poglavarstvo; djeca useljenika se besplatno školuju; useljenici imaju besplatnu zdravstvenu zaštitu i drugo. U Teksasu bolnice imaju toliko nezakonito useljenih rodilja, da domaće rodilje moraju putovati u susjedne gradove ili čak savezne države da obave porod.

Tražitelj azila ili utočišta kod upisa dobije rok i mjesto pojave kod sudca koji će razmotriti njegovu molbu za dobivanje utočišta u SAD. Sad se dodjeljuju rokovi sedam godina unaprijed, jer nema ni blizu dovoljno sudaca ovlaštenih za rješavanje zahtjeva za utočište. Dosad se u Floridi nije na zakazani dan kod sudaca pojavilo 450.000 tražitelja utočišta, a u nekim drugim državama od 200.000 (New York) do 400.000.

Savezni ured za istrage (FBI) ovih dana je objavio da po Americi traga za više od 300 ljudi, koji se u američkom upisniku vode kao teroristi. Koliko je u SAD neopazice ušlo muškaraca vojne dobi, koji su upućeni u SAD da postanu teroristima?

Na kraju osvrta, spomenut ću to, da je nedavno u Senatu bio postignut dvostranački sporazum o granici, od kojega se ubrzo odustalo, a po kojemu se smatralo, da se uz dnevni ulazak do 5.000 (godišnji do 1,825.000) tražitelja utočišta granica smatra zatvorenom!!!! Odustajanje od tog sporazuma treba pripisati ocjeni tog sporazuma od bivšeg predsjednika Trumpa. To odustajanje je pokazalo, da Donald Trump već sad potpuno upravlja Republikanskom strankom.

Continue Reading

Nedavno je William Burns, prijašnji veleposlanik SAD u Moskvi i sadašnji ravnatelj američke Središnje obavještajne službe (CIA), objavio u časopisu Foreign Affairs odulji članak „Spycraft and Statecraft“, u kojemu razmatra potrebu ugađanja djelovanja CIJE promjenama u svjetskom poretku, što god taj poredak bio.

Burnsov uradak je površno domišljen i siromašno napisan. Primjerice, Burns se neumjesno okomio na Rusiju te je njezino političko, vojno, gospodarsko i ljudsko stanje prikazao najcrnjim riječima. Burns može misliti i pisati mnogo bolje kad smije biti iskren. Spomenuti članak Burns nije smio iskreno pisati, kao što ni svoje ranije izlaganje nije smio iskreno iznijeti Antony Blinken. Neiskren je bio i Jake (Jeremiah) Sullivan u kasnijem članku objavljenom isto u Foreign Affairs.

Kad je riječ o poslovima CIJE i o njihovom ugađanju sadašnjim svjetskim okolnostima i promjenama tih okolnosti svakako se to manje odnosi na doušništvo ili prikupljanje obavijesti, koje bi bile korisne američkoj politici i diplomaciji. To se, dakako, više odnosi na najvažniji posao CIJE, a to je sprječavanje država, da u međunarodnim odnosima postupaju samostalno odnosno da se možda usprotive američkim državnim i političkim probitcima. Takvo sprječavanje znalo je ići i do nasilne ili obavještajne promjene političkog sustava nepoćudnih država odnosno do „izgradnje države“, kako Amerikanci takvu promjenu najčešće nazivaju. Primjeri „izgradnje države“ su Somalija, Tunis, Egipat, Libija, Jemen, Sirija, Afganistan, Irak i Ukrajina.

[Suvremeno „doušništvo“ ili prikupljanje obavijesti obavlja se ili putem HUMINT-a (Human intelligence) ili putem SIGINT-a (Signal intelligence). SIGINT se dijeli na COMINT (Communications intelligence), koji uključuje i općenje ljudi i ELINT (Electronic intelligence), koji ne uključuje općenje ljudi.]

Poslovi svih američkih obavještajnih službi se obavljaju u tmurnom ozračju posvemašnje „ugroze“ Amerike. Amerika je tobože ugrožena na svakom mjestu i u svakoj točki Zemljine plohe, u zraku i Svemiru iznad nje, u tlu ispod nje te duboko u jezerima, morima i oceanima. SAD su rasule svoja vojna i obavještajna uporišta diljem svijeta. Uspostavljeno je oko 750 američkih inozemnih vojnih uporišta u 80 zemalja. Ujedinjena Kraljevina ima 145, Rusija oko 35, a Kina samo 5 inozemnih vojnih uporišta. Tako SAD imaju tri puta više inozemnih uporišta, nego sve ostale država skupa. Čini se, da je Amerika ugrožena na svakom mjestu, na kojemu ima vojno uporište.

Amerikanci se smatraju izuzetnim narodom, a čini se da imaju ucijepljen osjećaj ugroze. Ostali narodi neprekidno ugrožavaju SAD. Međutim, nije ugrožena Amerika kao politička zajednica ili država američkog naroda, nego je ugrožena dosadašnja politička, vojna, gospodarska i ideološka prevlast Amerike, kao sredstva svjetskog kapitala, koji je najvećma u rukama pripadnika Dijaspore. Sad se ne odvija okršaj Amerike s ostatkom svijeta, nego borba suverenih naroda s nakupljenim privatnim kapitalom, koji je usredotočen u SAD. Karl Marx je podvalio „radničkoj klasi“ tvrdeći, da će se ona uspjelo oduprijeti kapitalu i kapitalizmu. Sad se zahvaljujući globalizaciji, koja je povezala narode odvija prava borba, pravi svjetski rat: rat između povezanih suverenih naroda i privatnog kapitala. U pitanju je razdioba ili raspačanost nakupljanog kapitala.

Kad Burns piše o ugađanju svojih poslova promjenama u „svjetskom poretku“ to se svakako odnosi na minuli svijet ili na svijet koji iščezava, jer „svjetskog poretka“ više nema. Postoji geopolitička zbrka, iz koje se rađa novo usklađivanje odnosa država i naroda.

Burns tvrdi, da američka prevlast u svijetu nije više bez izazova, a po njemu najveća opasnost za Ameriku su „ruski revanšizam“ (osvetoljubljivost) te rast Kine kao gospodarske sile. Kako se SAD mogu boriti protiv tih ugroza? Očito uništenjem i komadanjem Rusije te sprječavanjem rasta i omeđivanjem Kine. Međutim, to se neće i ne može dogoditi. Riječ je o neuništivoj „Majčici Rusiji“ i o postojanoj Kini, koja je ispred Amerike ne samo svojom mnogoljudnošću, nego i silnim napretkom u znanosti i tehnologiji, koji zasjenjuje američko izumiteljstvo.

Stoga su svi narodi i sve države pod sumnjom američke politike i američkih obavještajnih službi i to s pravom, jer mnogi narodi ne prihvaćaju to, da su SAD bile grabile golem dio bogatstva, koje su oni stvarali. Narodi sad žele oduzeti SAD mogućnost i sposobnost daljnjeg grabeža. S pravom se može tvrditi, da je globalizacija naše vrste ugrozila i dokrajčila američki „svjetski poredak“. Vrijeme ili „stoljeće“ Amerike je već minulo.

Stara borba za prevlast u svijetu je već dobivena. Dobili su je suvereni narodi, koje sad povezuje globalizacija, kao što ih je prije trebala vezati američka hegemonija ili hegemonija privatnog kapitala. Sad Amerika i Burnsova vrla služba žele zapodjenuti novu bitku, bitku za povratak iz mrtvih minule američke hegemonije. Međutim, kako je u drevno vrijeme rekao kineski političar i general Sun Cu, „svaka bitka je dobivena ili izgubljena i prije nego što se zapodjene“. Privatni kapital će izgubiti i bitku za uskrišenje američke hegemonije odnosno hegemonije svjetskog privatnog kapitala.

Stoga se Americi i njezinim obavještajnim službama može preporučiti, da svoje djelovanje ugode ne minulom, nego budućem, novom svijetu povezanih naroda. Središnja obavještajna služba bi trebala odustati od „izgradnje država“ i posvetiti se samo prikupljanju obavijesti za potrebe američke diplomacije i suradnje s drugim državama. Važno je unaprijed znati nakane država, s kojima se surađuje ili kani surađivati.

(Moje iskustvo u vođenju državnog posla me je poučilo, da se u razgovoru s tuđim državnicima lako otkriju njihove nakane. Kod prvog susreta s tuđim državnicima lako se uoči koliko su iskreni. Prosudba stupnja iskrenosti prvo je što se napravi kod prvog susreta s svakom nepoznatom osobom. Na neiskrene ljude ne treba tratiti vrijeme, a neiskrene državnike valja navesti, da sami uvide da trebaju biti iskreni. Zato je za vođenje državnih poslova važno obično ljudsko iskustvo. Čovjek kao vrsta je stekao pojmovno mišljenje, ali je zadržao i dobru mjeru slikovnog mišljenja. Kod prvog susreta osobu valja „poslikati“. Ljudi koji mnogo govore, a malo slušaju obično nešto kriju.)

Sumjerljivost snaga i sila pristaša i osporavatelja dosadašnje američke hegemonije postupno prelazi u prevagu sila, koje traže i koje su počele stvarati novo usklađivanje odnosa među državama i narodima. Postalo je očitim, da „izgradnja države“ i hegemonija nisu više zamjena za diplomaciju i suradnju. Svijet se više promijenio, nego što to žele priznati William Burns i ostali američki političari i geostratezi. Međutim, Amerika nije slobodna i još ne može nanovo pristupiti uređivanju odnosa među narodima. Ona se treba za svoje dobro prvo osloboditi veriga ili lanaca privatnog kapitala.

Kad joj to uspije Amerika treba svoje obavještajne službe rabiti za prikupljanje obavijesti o pripravnosti drugih sila, da se diplomatskim putem riješe sadašnji geopolitički prijepori, koje je potaknula dosadašnja promašena hegemonija. Amerika je još uvijek velesila pa bi se našlo malo zemalja, koje bi se oglušile o američku ponudu suradnje i odbile surađivati. Američke obavještajne službe bi trebale ispitati pripravnost svih država za suradnju s Amerikom, kako bi se i Amerika povezala i suvezala sa svim državama koje žele suradnju.

Svijet će se nastaviti povezivati i bez sudjelovanja Amerike u tom postupku. Ako se Amerika ne pridruži ostalim državama, koje već uspostavljaju međusobnu suradnju, ona će biti izolirana ili otočena. Neće biti riječ o samootočenju SAD kao poslije Prvoga svjetskog rata, nego o prisilnom otočenju, u kakvom će se naći i Izrael.

Continue Reading

U današnjem poslijekolonijalnom svijetu mnogo je područnih političkih prijepora, koji bi mogli izazvati u najmanju ruku područne ratove. Današnjem svijetu prethodilo je razdoblje kolonijalizma, koji je u poraću Drugoga svjetskog rata bio zamijenjen neokolonijalizmom, koji je propao poslije globalizacije poslovanja korporacija i naše vrste. U razdoblju zrelog, industrijskog kolonijalizma kolonijalne su sile imale odvojene „nacionalne“ kolonijalne carevine, a mnoge kolonijalne matice su često odvojeno upravljale svojim kolonijalnim posjedima. (Englezi su prije odvojeno upravljali trinaesterim američkim kolonijama. Poslije su, dakako, odvojeno upravljali Kanadom, Indijom, Australijom i Novim Zelandom.) Stoga su tad među životnim prostorima podloženih naroda teško izbijali granični i drugi prijepori, iako su kolonijalne matice često međusobno ratovale u Europi. Plijena je bilo dovoljno za cijelu Europu.

Nasuprot tomu, sad su bar „na papiru“ svi narodi suvereni, a njihove države ili političke zajednice samostalne pa se među njima često javljaju granični prijepori, a povremeno i sukobi oko političkog utjecaja u njihovim zemljopisnim područjima. Neki od takvih prijepora su baština kolonijalizma. Prijepore među susjednim ili obližnjim državama i narodima nastoje izazvati i zapadne obavještajne službe, što velikim zapadnim silama pruža mogućnost posredovanja ili daljinskog upletanja u mjesna ili područna pitanja. Danas postoje mnogi granični, politički ili demografski prijepori: između Kine i Indije, Indije i Pakistana, Venezuele i Gajane, Rusije i Ukrajine, Turske i Grčke, Turske i drugih država u kojima žive Kurdi, Bangladeša i Mianmara, Srbije i Kosova, Srbije i Hrvatske, Izraela i Palestine, SAD i Meksika, Sjeverne Koreje i Južne Koreje, Izraela i Sirije, Saudijske Arabije i Jemena, vlasti u Pekingu i vlasti na Tajvanu, državâ koje okružuju Južno kinesko more te između drugih država ili područja.

Često se navodi, da bi neki mjesni ili područni sukob, ako se razvije u otvoreni, vrući rat mogao prerasti u svjetski rat. To bi se moglo dogoditi, ako se američka vojska izravno uključi u neki područni rat, a SAD su u trajnoj napasti, da se uključe u svaki rat. Međutim, iako SAD moraju biti „svakom loncu poklopac“, u svijetu je previše političkih, graničnih i drugih prijepora među državama, da bi se SAD uključile u svaki od njih te da bi mogle uspjelo ratovati na svim stranama svijeta.

Otkud izviru američka ratobornost i američko poticanje na rat? Tomu su dva izvora. Prvi, SAD su najjača kapitalistička sila, a rat je trajni nagon kapitala, koji ipak bira vrijeme za rat. Usto, ratovanje je temeljna značajka kapitalizma kao načina uređenja čovjekovih životnih zajednica. Drugi, američkom politikom već četvrt stoljeća upravljaju neokonzervativci, koji zagovaraju ili su zagovarali rat protiv svih država koje su nepoćudne ili koje su bile nepoćudne nositeljima kapitala: Kine, Rusije, Bjelorusije, Irana, Sjeverne Koreje, Iraka, Afganistana, Somalije, Jemena, Sirije, Gadafijeve Libije, Mubarakova Egipta, Janukovičeve Ukrajine i drugih država. Neokonzervativci sad izvoze „izgradnju države“ kako oni nazivaju promjenu političkog sustava nepoćudnih država. Neokonzervativce često nazovem trockistima, jer su trockisti nastojali iz Sovjetskog Saveza izvoziti boljševičku revoluciju. Trockiste je u njihovu naumu za života sprječavao Vladimir Lenjin, a Josif Staljin ih je uklonio s vlasti i udaljio iz SSSR-a.

(Jedan me je znanac pitao, zašto sam neokonzervativce u nedavnom razgovoru s Hrvatskim kulturnim vijećem nazvao trockistima. Evo zašto. Poslije protjerivanja iz Sovjetskog Saveza mnogi trockisti su došli u SAD. Jedna takva skupina se u SAD okupila oko časopisa Commentary. Od 21 utemeljitelja neokonzervativaca 19 su bili Židovi doseljeni iz Sovjetskog Saveza. Oni su prvo utemeljili Socijalističku stranku SAD pa Socijaldemokratsku stranku SAD. Kad se pod predsjednikom Carterom potvrdila takozvana Nova ljevica pripadnici neokonzervativnog pokreta su se s krajnje ljevice premjestili na krajnju desnicu, odakle više ne djeluju na dobrobit „radničke klase“, nego za probitke nositelja kapitala. Kapital neokonzervativcima omogućuje izvoz njihovih zamisli. Među neokonzervativcima najpoznatiju su bili ili jesu Cheney, Rumsfeld, Wolfowitz, Perle, Bolton, Nuland, Kagan, Sullivan, Blinken i Haley.)

Globalizacija poslovanja korporacija brzo je dovela do izravnog gospodarskog, ali i političkog, sigurnosnog i ljudskog povezivanja država i njihovih naroda. Države više nisu jedna po jedna ili kao „odvojene kapi“ navezane samo na hegemona iščezavajućega jednostožernog svijeta, nego se njihovi narodi izravno međusobno povezuju u živu i djelatnu svjetsku mrežu. Novu, izravnu međusobnu gospodarsku, političku i sigurnosnu povezanost naroda svijeta bez posredovanja hegemona više se ne može ni nijekati ni zatrti, iako političari i politolozi dosadašnjeg hegemona i njegovih trabanata, suputnika ili sputnika postupaju kao da u postupku globalizacije svijet nije doživio geopolitički prevrat. Novi svijet u rastu često nazivaju Globalnim jugom. Jedinačne države novog svijeta uživaju zaštitu BRICS-a kao slobodne udruge dragovoljnih članica.

Zemlje i narodi novog svijeta, koji se prostorno širi žele mir, a ne rat. Oni su istinski privrženi miroljubljivosti i još više potreboljubljivosti, jer imaju goleme potrebe, koje trebaju zadovoljiti radom, znanjem, uporabom nove tehnologije i suradnjom s ostalim zemljama i narodima. Potrebe imaju i ljudi i njihove životne zajednice. Nasuprot novom svijetu, stari kapitalistički Zapad je odan ispunjavanju svojih prohtjeva, od kojih je jedan bjesomučno nakupljanje privatnog kapitala. (Tvari kao što je kamen nemaju potrebe pa su neovisne. One su mrtve. Međutim, sve živo ima potrebe, koje zadovoljava tvarima ili organizmima iz okoline pa je ovisno.) Nositelji privatnog kapitala se trebaju vratiti u vrstu Homo sapiens, odreći se prohtjeva i posvetiti se zadovoljenju životnih potreba.

Dvojim da će doći do pravog, velikog rata, iako nas dolaskom rata plaše kapitalistički političari, politolozi, mediji i generali. Kapitalisti su dosad stalno priželjkivali rat. Obični ljudi su i kod nas uzrujani i prestrašeni. Nositelji kapitala bi htjeli, da dođe do rata, ali se čini, da su nebrojeni djelatni političari, politolozi, medijski zavodi i generali izgubili pouzdanje u podizanje rata i u pobjedu privatnog kapitala u ratu. Neodlučni su, a u njihovim prijetnjama više nema žestine. Imaju dvije žive pouke: slom domaćina u Ratu za Ukrajinu i dosadašnji neuspjeh Izraela u višemjesečnom traljavomu slamanju Hamasa. Novi svijet ima golemu političku, gospodarsku i vojnu snagu u odnosu na Zapad. „Novi svijet je Golijat, a Zapad je David bez praćke.“ (Zapad nema dovoljno praćki ili oružja i streljiva ni za Ukrajince.)

Izlišnost ili ispraznost najave dolaska rata pokazuju, primjerice, švedski političari i generali: Švedska nije ratovala 200 godina, a oni znaju sve o ratu. Gotovo svi američki djelatni i umirovljeni generali su proizvod politike, a ne ratnog iskustva i zapovijedanja postrojbama. (SAD su u Drugom svjetskom ratu imale vojsku od 4.5 milijuna ljudi i samo 7 generala s „četiri zvjezdice“ od kojih 5 s „pet zvjezdica“. Danas SAD imaju 1.4 milijuna vojnika i 44 generala s „četiri zvjezdice“.) Atlantski savez nije više vojni savez, nego politička ustanova za stegu ili discipliniranje europskih naroda. Koliko je NATO mogao vojno pomoći Ukrajini, koja propada kao država i zemlja?

Graničnih prijepori među državama se teško i sporo rješavaju. Po meni, razlog tomu je zastarjelo shvaćanje prostora među političarima i politolozima te u medijima. Prije se smatralo, da je fizički prostor apsolutan ili odriješen. Tako je nasuprot drugim fizičarima sprva smatrao i Isaac Newton (1643.-1727.). Međutim, Newton je kasnije dopustio postojanje odnošajnih ili relativnih prostora pa se javila mogućnost određivanja drugih vrsta prostora. Sad se govori o „javnom prostoru“, „političkom prostoru“, „gospodarskom prostoru“ ili o životnom prostoru. (Od drevnih grčkih vremena apsolutni prostor i vidljivi svijet bili su povezani geometrijom.) Sveza između jedinačnih zemljopisnih prostora i pripadnih životnih zajednica uspostavlja se djelovanjem životnih zajednica.

Prije su znanstvenici smatrali, da bogomdani zemljopisni prostor određuje narav životnih zajednica i posljedično narav pojedinačnih ljudi. Smatralo se, da je čovjek proizvod zemljopisnog prostora, koji uključuje tlo, vode, bilje, životinje, mineralno blago i druge izvore života. Zanemarivalo se djelovanje ljudi ili životnih zajednica. Međutim, poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke i uspostave dobrih odnosa Njemačke i Rusije njemačka geografija, koja je dugo bila vodeća geografija svijeta, napravila je novi prodor. Od „znanosti o područjima“ prešla je na „odnošajnu gospodarsku geografiju“ (Relational Wirtschaftsgeografie), koja uključuje novo shvaćanje prostora, novi predmet istraživanja, novu ulogu javnog djelovanja, značenje proučavanja prostora i svrhe istraživanja.

Nijemce je na novi pristup prostoru navela činjenica, da su oni usprkos najskučenijem prostoru, koji su zaposjedali minulih stoljeća, napravili pravo gospodarsko čudo još dok je Njemačka bila podijeljena. Iskustvo je poučilo Nijemce, da je prostor to što od njega naprave ljudi, a ne spremnik koji određuje sudbinu ljudi. Umjesto njegovanja „nagona za Istokom“ Nijemci su se unijeli u se i počeli stvarati novi njemački životni prostor. Sad je za Nijemce prostor samo perspektiva, leća ili prizma za gospodarsko djelovanje, koje uključuje i uzajamno djelovanje privatnih korporacija i javnih ustanova.

Očito je, da političari država koje imaju granične prijepore moraju osvježiti svoje znanje geografije. Oni se pribojavanju rješavanja graničnih prijepora, jer računaju da bi time mogli iznevjeriti državne probitke. Međutim, postojanje prijepora itekako ugrožava nacionalnu zaštitu i koči razvitak gospodarstva. Očito je, da bi bilo prijeko potrebno, da se granični prijepori riješe dogovorno i uz popuštanje, kako bi se države i njihovi narodi mogli slobodno razvijati te kako bi od svojeg zatečenog ili dogovorenog prostora napravili primjeren životni prostor, koji ne mogu napraviti dok ne riješe prijepore. Granični prijepori su nevolja uglavnom zemalja u razvitku, koje se ionako brzo razvijaju otkad su njihovi političari postali svjesni svoje političke snage i svojeg prirodnog blaga. Rast i razvitak mogu nadoknaditi neznatno smanjenje državnog zemljopisnog prostora, ako su svrhe politike zaštita i blagostanje naroda.

Iako kapitalisti priželjkuju da se iz sadašnjih sukoba u Ukrajini i na Bliskom Istoku izrodi pravi svjetski rat, pitanje je bili oni taj novi rat dobili. [Kineski general i političar Sun Cu (544.-496.) napisao je u knjizi Vještina ratovanja, da je „svaka bitka dobivena ili izgubljena i prije nego što se zapodjene“. Sun Cu je savjetovao tima koji su smatrali da će pobijediti, da ostvare svoje nakane bez rata. Tima koji su smatrali da će bitku izgubiti savjetovao je, da se na svaki način klone ratovanja.] Svi sadašnji prijepori u svijetu se daju riješiti bez rata, ali takav pristup ne odgovara kapitalu, jer se u miru privatni kapital slabije nakuplja, nego u ratu. U miru se kapital nakuplja na širokom zemljopisnom prostoru, što pokazuju sadašnji rast i razvitak Globalnog juga, a kapitalistima je stalo ne samo do nakupljanja privatnog kapitala, nego i do njegova usredotočenja (u SAD).

Sadašnji „posebni vojni zahvati“ u Ukrajini i Gazi ne idu od ruke, tima koji su ih upriličili ili poduzeli. Rat za Ukrajinu već ima pobjednika, iako će se borbe voditi još neko vrijeme. Međutim, začetnici rata smatraju, da bi proširenjem rata bolje u njemu prošli. Za rat su potrebne dvije ratne strane, ali zemlje Globalnog juga uistinu ne žele rat. Umjesto da pođu u rat one će napraviti prazninu oko Izraela. U pristupu Globalnog juga prepoznaje se „pasivni otpor“. Protiv Izraela ratuju privatne vojske (Hamas, Hezbollah, Houthi), ali nijedna država. Izrael ima dovoljnu vojnu silu da razori Gazu, ali je pitanje, hoće li mu za to ostati dovoljno političke volje. Ako se oba sadašnja rata prošire i ako slučajno oba dobije kapital, to će jamačno biti posljednji rat kapitala, jer će Globalni jug – po savjetu Sun Cua – ubrzo ostvariti svoje nakane bez rata.

Žalosno za vrstu Homo sapiens, pred kojom stoje uistinu teške, odgovorne i presudne životne zadaće je to, da ona vrijeme, ljudsku snagu i materijalne izvore trati na pitanja rata. Kapital je potkopao i poremetio našu vrstu. Sad je prava ljudska odgovornost Globalnog juga, da u ime naše vrste „do nogu potuče“ privatni kapital, opaki kapitalizam i prohtjevne kapitaliste, koji trajno nose opasnost. Vrsta Homo sapiens treba i želi imati životni mir.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi brzim prelaskom iz „poretka utemeljenog na pravilima“ ili američke hegemonije u višestožerni ili multipolarni svijet uzajamnosti narodâ i međusobne suradnje država. Ipak, kako bi se uvidjela presudnost tog prelaska, dobro je zabaviti se pitanjem kapitalizma kao sadašnjeg uzorka civilizacije, koji je u svojem početku napravio val kolonijalizma. Taj val je bio omogućio Europi da skupno i čvrsto zavlada svijetom. Prije europske vladavine svijetom nijedno područje svijeta nije bilo zavladalo cijelim svijetom.

Kina je od davnine primjerom i visokom civilizacijom utjecala na politička, sigurnosna i ljudska pitanja na obližnjem, ali ograničenom prostoru. Nešto kasnije Rim je zavladao Sredozemljem i okolnim zemljama, ali je okupljao samo četvrtinu tadašnjeg svjetskog pučanstva. Razlika između ranijih velikih carevina (Egipta, Babilona, Asirije, Perzije, Rima i drugih) te europske vladavine svijetom je u tomu, što je prije europske vladavine svijetom bila riječ o velikim prostornim političkim tvorevinama. One po svojoj naravi ne mogu podnijeti trajno širenje, zbog poteškoća u održavanju prijevozne i komunikacijske podloge. Međutim, europska vladavina svijetom počivala je na kapitalu, koji nije vezan uz prostor, nego uz ljude te kojemu državne granice, morske pučine i kopnena prostranstva ne koče širenje.

Drevna Kina je znala ograničiti svoje širenje kad je dosegnula „prirodne“ ili branjive granice. Ona se namjerno opasala zidom, kako bi spriječila navalu drugih naroda, koje je Kina stalno privlačila. Rim nije znao tako postupiti pa se nakon pet stoljeća vladavine Sredozemljem rasuo čak na obiteljske posjede, a ne na narode ili pokrajine.

Bitna razlika između Kine i Europe bila je u dugovječnosti Kine, koja je od petog stoljeća prije Isusa, u Razdoblju zaraćenih država, razvijala i usavršila kovinarstvo posebno uporabu željeza. Kina je od davnine imala tehnološku raznolikost pa je osim od željeza pravila proizvode od svile, ružinog drva, porculana, bjelokosti i jantara, a bila je usavršila i navlačenje zaštitne ocakline površinom svih napravljenih predmeta. U Europi se kovinarstvo razvijalo istom od 12. stoljeća, kad su se u njoj pojavile kraljevine, koje su neprestance međusobno ratovale. Europa je tehnološki zaostajala za Kinom, a bila je prošla i kroz Mračno doba, koje je prestalo istom kad je dovoljno povišen prinos u poljoprivredi.

Od trinaestog stoljeća Europa se posredovanjem sjevernotalijanskih i jadranskih gradova uključila u trgovinu s Dalekim Istokom tadašnjim Putom svile. Jedan od rezultata te trgovine bilo je silno bogaćenje nekih talijanskih i jadranskih gradova (Firenca, Venecija, Milano, Dubrovnik i dakao Genova). Time je došlo do prvog vala nakupljanja privatnog kapitala u Europi, ali su europske države i njihovi vladari bili neprekidno u dugovima.

Drugi rezultat te trgovine bila je oskudica zlata u Europi, jer su domišljeni, primamljivi i skupi kineski proizvodi bili plaćani zlatom. Stoga su se europski atlantski narodi (Portugalci i Španjolci uz pomoć Đenovljana, Englezi, Francuzi i Nizozemci) dali u potragu za zlatom. Prvi su to pokušali Portugalci i to kopnenim prodorom kroz Saharu, a poslije morskim duž zapadne obale Afrike. Kasnije su prekomorska osvajanja vodila u Ameriku, u kojoj su Europljani nastojali uspostaviti svoja naselja ili kolonije. (Latinska riječ colonus izvorno je označivala poljoprivrednika, seljaka. Rimljani su Italiju bili podijelili u pokrajine ili provincije, a zauzeta područja izvan Italije nazivali bi kolonijama. Naziv grada Kölna dolazi od riječi kolonija, fr. Cologne.) Europa se dala u potragu za zlatom, umjesto da brani svoj istok, jer su Osmanski Turci bili osvojili dobar dio Središnje Europe.

Europski je kolonijalizam dobio pravi zamah istom otkrićem Amerike. Europske atlantske sile su – početno uz pomoć i kapital Đenovljana – doprle do obala svih kontinenata i većih otoka svijeta rabeći silu i tehnologiju. Europljani su se zanimali za zlato te ostale plemenite i kovke kovine, drago kamenje i tvrdo drvo, ali i za ljudsko blago. Europljani su brzo od Arapa preuzeli trgovinu robljem, koje su kupovali od afričkih plemena, koja su uhvaćene ljude ili ratne zarobljenike prodavali Europljanima. Na radu robova počivala je proizvodnja šećera na otocima uz afričku obalu.

Industrijska revolucija omogućila je Europljanima osvajanje i unutarnjosti dalekih kontinenata, tako da je Europa kao cjelina osvojila cijeli svijet i sebi podložila sve narode. Posebno se ističe „jagma za Afriku“, u koju se je bila uključila i Njemačka, koja je koncem 19. stoljeća industrijski premašila Britaniju i Francusku zajedno. U imperijalne pothvate i u kolonijalizam u isto se je vrijeme uključio i Japan, koji se je učas industrijalizirao i „europeizirao“ pa je i kolonijalizmom oponašao Europu. Kina je s vremenom tehnološki zaostala za Europom, Amerikom i Japanom te je politički bila razmjerno slaba. Ona je u 19. stoljeću također postala plijenom kolonijalnih sila.

Europa je uz prekomorske kolonijalne carevine imala i kopnene carevine: Njemačku, Rusiju, Austro-mađarsku i Tursku, koja je postala europskom silom otkad je sultan Mehmed II Osvajač 1453. godine zauzeo Carigrad. Te četiri carevine nisu preživjele Prvi svjetski rat, čemu su znatno doprinijele i zamisli američkog predsjednika Woodrowa Wilsona. Wilson je nastojao ukloniti i europske prekooceanske kolonijalne carevine, ali su ga u tom spriječile Britanija i Francuska, koje su isto bile pobjednice rata. Međutim, europske kolonijalne carevine nisu preživjele poraće Drugoga svjetskog rata, kad je uistinu došlo do dekolonizacije diljem svijeta. Tomu su znatno doprinijele komunističke vlasti u SSSR-u i Kini, ali je pravi razlog rasapa kolonijalizma bio u neisplatljivosti držanja kolonija silom.

Umjesto da i nadalje dalekim zemljama vlada politikom i silom, Zapad je odabrao vladavinu putem kapitala i tehnologije. Taj novi način Zapada (SAD i Europe) vladanja svijetom nazvan je neokolonijalizmom. Međutim, kao što kopnene carevine nisu preživjele Prvi svjetski rat, a kolonijalizam poraće Drugoga svjetskog rata, tako neokolonijalizam nije mogao preživjeti globalizaciju poslovanja korporacija i vrste Homo sapiens. Naš naraštaj je svjedok propadanja neokolonijalizma, koji je štitila dosadašnja američka hegemonija ili spomenuti „poredak utemeljen na pravilima“.

Globalizacija je donijela rast gospodarstva i političkog utjecaja Kine i Indije, koje su ujedno daleko najmnogoljudnije zemlje svijeta. Drugi stari veliki azijski narodi se isto gospodarski razvijaju i politički potvrđuju. Unatoč teškim političkim i gospodarskim kaznama koje su na nju navaljene, Rusija je postala najjačim europskim gospodarstvom (po kupovnoj sposobnosti) i obnovila je ulogu svjetske političke velesile. Posebno se politički probudila Afrika, u kojoj su u mnogim zemljama nedavno izvedeni protivzapadni i protivneokolonijalni državni udari uz silnu potporu naroda. Južna Afrika je nedavno Izrael prijavila Međunarodnom sudu pravde zbog genocida, a Namibija je osudila Njemačku zbog njezina nijekanja, da Izrael provodi genocid u Gazi. (Namibija je od 1884. godine bila njemačka kolonija.)

Međutim, Afrika se i gospodarski razvija. Nedavno je u Nigeriji počela raditi Rafinerija Dengote, koju smatraju „osmim svjetskim čudom“ i koju je dao napraviti domaći čovjek Aliko Dengote, koji je najbogatiji čovjek Afrike. Rafinerija proizvodi dizelsko i zrakoplovno gorivo. To je najveća rafinerija nafte u Africi i prva u Nigeriji, koja pliva na nafti. (Neokolonijalne zapadne naftne korporacije prodavale su jeftino nigerijsku naftu, ali su uvozile skupe naftne derivate.) Afrika očito već ima i svoj kapital.

SAD i Europa propadaju otkad je provedena globalizacija poslovanja. One se pretvaraju u „otvorena društva“, u kojima golem broj došljaka sa svih kontinenata do srži rastresa domaće povijesne narode i nepovratno slabi nacionalne države. EU se ubrzano deindustrijalizira. Politički, gospodarski i ljudski oslabljene SAD i EU ne mogu više podupirati dosadašnji jednostožerni svijet.

Višestožernost se uvriježila u našoj vrsti, ali još ne i u njezinu „sjevernoatlantskom“ dijelu. Ona postaje uzor za buduće odnose među narodima ili životnim zajednicama i za odnose među njihovim državama. Višestožernost svijeta ima svoje utjelovljenja u BRICS-u koji se istom počeo širiti. Svatko tko vidi sadašnje promjene u našoj vrsti veseli se, da je višestožerni svijet dobio borbu protiv jednostožernoga. Nasuprot hegemoniji i „integracijama“, suradnja među narodima je sredstvo uklanjanja rata i nasilja iz naše vrste.

Continue Reading

Naše vrijeme svjedoči i sve većoj rastrojenosti Amerike i sve žešćem nastojanju američke državne politike, da u našoj globaliziranoj vrsti iz „čeljusti geopolitičkog poraza iščupa pobjedu“. Znajući sadašnje teško stanje svoje zemlje američke središnje političke vlasti bi trebale povesti Ameriku putem oporavka i preporoda, kakvim danas kroče mnogi narodi u razvitku. Umjesto toga, američka savezna politika uz svesrdnu pomoć medija i pod skrbništvom kapitala uvodi u Ameriku neokonzervativni ili trockistički, krajnje lijevi totalitarizam.

Američka politika nastoji u svojem narodu izgraditi jednoumlje i to ideološkom i medijskom stegom, umjesto da unutarnju povezanost, koheziju ili sljubljenost građana, žitelja ili naroda stvara putem životnog zajedništva. Međutim, riječ „zajedništvo“ ne postoji u rječniku kapitalizma, a liberali bježe od zajedništva kao „vrag od tamjana“.

Umjesto da oslobode svoj narod, kako bi on u suradnji s ostalim narodima stvarao svoju budućnost, trockistička Dijaspora nameće američkom narodu ideološku stegu, koja je po poraznim učincima djelotvornija od otvorenog policijskog režima. Usto, neokonzervativci za svoju dotrajalu vlast traže spas u otvorenom ratovanju diljem svijeta i u obavještajnom potkopavanju koliko-toliko sređenih država.

SAD neće biti prva carevina (hegemonija) koja je propala. Tako je bilo i s Rimskom carevinom. Rim je sprva bio republika, kojom su upravljale bogate veleposjedničke obitelji. Rimljani su još za republike uspjeli pod svoju vlast staviti cijeli Apeninski poluotok, koji je sa sjevera bio zaštićen Alpama, a s juga morem i obližnjim otocima.

Tako je bilo i sa SAD. One su sprva bile skupina engleskih kolonija, kojima je ponaosob upravljao London putem imenovanih upravitelja (guvernera). Kad su se britanski doseljenici oslobodili engleske vlasti – kao što su se Rimljani bili oslobodili vlasti Etruščana – oni su oteli zemlju domorodačkom pučanstvu i do Tihog oceana proširili svoju državu, koja je postala zaštićenom dvama oceanima. Amerikanci su kao i Rimljani veliku pozornost posvećivali prijevoznoj podlozi (infrastrukturi). Međutim, sličnost drevnog Rima i samostalne Amerike dobro otkrivaju temeljna načela suverenosti: Rimljani su se ponosili geslom S.P.Q.R. (Senatus Populusque Romanus, Senat i rimski puk), a Amerikanci geslom We the People (Mi narod), kojim počinje američki ustav te koji je odredio svrhu i vladavinska načela nove države.

Poslije se Rim prometnuo u carevinu, koja je u Sredozemlju i u okolnim zemljama vladala četvrtinom ondašnjeg svjetskog pučanstva. Carevina odnosno država postala je svetinjom Rima. Ideologija je zamijenila životno zajedništvo. Kad su rimske legije dosegnule puste europske stepe te afričke i azijske pustinjske krajeve u kojima nije moglo biti pljačke Rim se rasuo na obiteljske posjede, na kakvima je počivala nekadašnja republika.

Slično je bilo s protestantstvom u Njemačkoj, koje je sprva bilo pravom političkom vlasti i koje je usitnjenu Njemačku držalo u feudalizmu zapravo do pojave Otta von Bismarcka, koji je ujedinio njemački narod, industrijalizirao Njemačku i od nje stvorio velesilu. Drugi Reich se slomio pod njemačkim imperijalizmom, koji je njemački narod gurnuo u Prvi svjetski rat. Sovjetski Savez je sprva također bio boljševička, ideološka tvorevina dok Josif Staljin nije od SSSR-a napravio državu i velesilu, koja je pobijedila Treći Reich, ali koja se rasula na nacionalne države 1991. godine. Slično je bilo i u Kini pod Mao Zedongom, koji je stvorio stranačku državu, ali se Kina nije rasula na pokrajine, jer se na vrijeme pod Deng Šaopingom vratila kineskoj povijesnoj političkoj misli, po kojoj je kineski narod kao narod, a ne ideologija jamac jedinstva i trajanja države.

Amerika kao država sad je izuzetak u globalnoj vrsti. Djeluje putem političkog pritiska, vojne sile i obavještajne prisile. (Amerika se u svijetu ponaša kao „slon u staklarnici“.) To je vrlo skučen izbor geopolitičkog djelovanja. Naime, u svakoj političkoj tvorevini pa tako i u globalnoj vrsti postoje četiri mreže javnog utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i ideologija ili sustav uvjerenja. (Vrsta je uistinu suverena politička tvorevina po svojemu izuzetnom položaju među vrstama života, koji je utemeljen na pojmovnom mišljenju.)

Američke središnje političke vlasti su u SAD izbrisale demokraciju, na kojoj je počivala američka unutarnja politika, iako svojataju pravo na uspostavu i održavanje hegemonije diljem svijeta. Američko gospodarstvo je usredotočeno na izvlačenje zarade iz privatnih digitalnih mreža, koje su zapravo proširenje zabavljačkog djelovanja Hollywooda i Broadwaya. Usto, vlasti prisiljavaju građane, da svoju kupovnu sposobnost trate na „zelene“ proizvode (električna vozila, fotonaponske ploče i drugo), iako Amerika za to nema ni prikladnu tehnologiju ni primjerenu podlogu (infrastrukturu). Američki narod je ostao bez ikakve zaštite (potpuno otvorene granice, krijumčarenje narkotika, trgovina ljudima, kriminalitet posebice u velikim gradovima, beskućništvo i drugo), iako SAD nameću svijetu neželjenu „zaštitu“. Savezna politika nastoji u američkom narodu stvoriti istinsko jednoumlje te ideološki stegnuti i ujednačiti pučanstvo.

Odnedavno američke političke vlasti i mediji obilno rabe AI (artificial intelligence, izopačenu inteligenciju ili razložnu obmanu), kako bi vlastite zamisli građanima predstavljali kao objektivno, prihvatljivo i obvezno znanje.

Kapital koji je uglavnom u vlasništvu Dijaspore, mediji i savezna politika stvaraju krajnje lijevi totalitarizam (neokonzervatizam ili trockizam). To ujedno u svijetu stvara veliku odbojnost prema SAD i uništava američki narod, koji mora slušati vlasti. Takav pristup nije stvorio Ameriku. (Sjever je podignuo američki Građanski rat 1861.-1865. godine, jer je Jug svojatanjem cijele zarade bez plaćanja neizravnih poreza nastojao zakočiti razvitak Amerike.) Gospodarski napredak je bio smisao osamostaljena Amerike: Mi narod.

Postoji i pristup vođenju države drukčiji od sadašnjeg američkoga: jačanje vlastitih proizvodnih snaga i međudržavna suradnja. Ako ne želi doživjeti nekadašnju sudbinu Zapadnog Rima i nedavnu sudbinu Sovjetskog Saveza, SAD se moraju – kako je pod Deng Šaopingom učinila Kina – osloniti na vlastiti narod, a ne na uklete nositelje kapitala. Narod stvara kapital, koji drugi prisvajaju.

Na novi američki pristup politici i geopolitici navode više od jadnog stanja američkog naroda značajne promjene u svijetu. Niz nedavnih državnih udaraca u Africi pučanstvo je objeručke prihvatilo i snažno poduprlo, jer je bila riječ od odbacivanju neokolonijalizma. Usto, države koje su udarno izvele spomenute promjene bile su svesrdno prihvaćene od članica BRICS-a, kojih je sve više i kojih će i nadalje biti više. Nedvojbeno je to, da je uspostavljena i da se je potvrdila alternativa (inačica) američkoj hegemoniji.

Širi se novi svijet u kojemu je smisao politike i geopolitike jačanje naroda (životnih zajednica) dobrim obavljanjem posla naroda te širenjem slobodne, a ne prisilne suradnje. Amerika se mora za svoj spas pridružiti tom novomu svijetu. Valja vjerovati, da je američki narod uza sve „ispiranje umova jedinačnih ljudi“ sačuvao izvorni smisao svojeg nastanka te da se može osloniti na izvorna načela – Mi narod – koja su ga učinila narodom. Amerika se treba povesti za primjerom Kine, koja je prvom zgodom odbacila maoizam i koja je ponovo pristala uz izvornu kinesku političku misao oslanjanja na narod. Američki narod koji sad propada s pravom očekuje, da će ga nove, narodne političke vlasti ipak povesti u obnovu i preporod.

Continue Reading

Svima osim američkom narodu je jasno, da američka država ne upravlja svojom vanjskom i vojnom politikom. Američkom vanjskom i vojnom politikom u ovom času upravlja Dijaspora i to prvobitno iz Ukrajine i Izraela. To nije dobro ni za Ameriku kao državu ni za američki narod. Države bi same morale voditi svoju politiku, koja nije ništa drugo nego skupni posao naroda države.

Amerika od Drugoga svjetskog rata nije suverena država, nego se nalazi pod hegemonijom ili jednovlasti kapitala odnosno Dijaspore, koja u SAD ima daleko više slobodnog kapitala, nego svi ostali nositelji kapitala skupa. Pod hegemonijom se smatra sustav vlasti jedne države nad drugima, u kojemu hegemon potpuno nadzire vanjsku politiku ostalih država sustava, a jedinačnim državama je prepušteno vođenje vlastitih unutarnjih poslova. Hegemonu je važno kako države postupaju jedne prema drugima i prema državama izvan sustava hegemonije. U hegemonijama vlada stega. Hegemon u isto vrijeme pruža „zaštitu“ podloženim državama, iako je te države prvotno ugrožavao upravo hegemon. Hegemon iznuđuje „zaštitu“ svojih štićenica.

Dobar primjer „zaštite“ koju pruža hegemon je dosadašnji odnos SAD i Saudijske Arabije. Saudijska Arabija je poslije Drugoga svjetskog rata od Amerike dobila zaštitu svojega naftnog poslovanja, koje je navodno ugrožavao Sovjetski Savez. Uz prihvaćanje „zaštite“ SA se obvezala, da će svoju naftu naplaćivati samo u američkim dolarima i da će svoje novčarske pričuve držati u dolarima. To je bilo koliko-toliko podnošljivo uz novčarski sustav uspostavljen u Bretton Woodsu ratne 1944. godine. Poslije 15. kolovoza 1971. godine, kad je predsjednik Nixon uklonio obvezu SAD da dolare pretvaraju u zlato, SA je uistinu postala robinjom Amerike, koja otad naveliko tiska novac bez protuvrijednosti u američkom poslovanju.

[Naši se ljudi pitaju: „Kad će se gospodarsko stanje u RH početi poboljšavati?“ Odgovor je: „Kad se Amerika oslobodi hegemonije slobodnog kapitala, koji je uglavnom u vlasništvu Dijaspore, kad se EU oslobodi hegemonije Amerike i kad se RH oslobodi hegemonije EU.“ (Neslobodan kapital koji je vezan uz gospodarsko djelovanje država nije opasan i poročan.)]

Rat je stalna napast kapitala, a ratovanje je urođena značajka kapitalizma. U ratu se znatno povećava mogućnost nakupljanja kapitala, jer otkad postoji zapadni kapitalizam države ratuju na dug, a poslijeratna obnova opustošenih područja i razorenih naselja stvara dodatnu mogućnost nakupljanja privatnog kapitala. Države ili narodi ne smiju imati svoj kapital pa sav kapital treba dolaziti u privatne ruke. Minulih stoljeća kapital je nedvojbeno bio uglavnom u vlasništvu Dijaspore.

U naše dane Dijaspora snažno djeluje iz Ukrajine, gdje je uspostavila tijesnu spregu s krajnjom nacionalističkom desnicom, koja se u Drugomu svjetskom ratu iskazala progonom i istrjebljivanjem Židova. Dijaspora još snažnije djeluje iz Izraela, odakle je ne samo upriličila genocidno istrjebljivanje Palestinaca, nego je i SAD upregnula u svoje rasističko djelovanje. Izraelska Dijaspora je prava gospodarica američke vanjske i vojne politike. Najopasniji ogranak Dijaspore je u SAD, gdje već desetljećima nadzire izvršnu vlast (Clinton, Bush sin, Obama, Biden) putem neokonzervativne političke postrojbe [Rumsfeld, Cheney, Wolfowitz, Perle, Feith, Podhoretz urednik časopisa Commentary (1960.-1995.), Kagan, Nuland, … ], ali i oba doma Kongresa putem izbornih priloga zastupnicima i senatorima poćudnim Dijaspori. Dijaspora potpuno nadzire Ministarstvo pravosuđa, koje imenuje savezne tužitelje i sudce, koje potvrđuje Kongres. Ukrajinska, izraelska i američka Dijaspora je jedna te ista Dijaspora.

Dijaspori nije dosta što nadzire vanjsku, vojnu i obavještajnu politiku mnogih država, nego ona te države nastoji pretvoriti i u „otvorena društva“, od kojih je prvo stvarano u Nizozemskoj od konca šesnaestog stoljeća. Sad teče pretvaranje SAD u „otvorenu“ životnu zajednicu, jer je u minule nepune tri godine vladavine predsjednika Bidena u SAD bez nadzora ušlo više od osam milijuna tuđinaca sa svih kontinenata, među kojima je bilo dva milijuna uljeza, čiji ulazak nije zabilježen.

Svrha stvaranja „otvorenih“ životnih zajednica je raspršenje naroda u pojedince odnosno u samožive potrošače. Stvarno ukidanje državnih granica uklanja bitan vidik suverenosti naroda te u isto vrijeme olakšava kolanje i pripadnika i slobodnog kapitala Dijaspore do mjesta, na kojima će se kapital najbrže množiti.

Dijaspora se naviknula na jednostožerni svijet, koji omogućuje slobodno vojno i obavještajno premještanje američke politike od mjesta do mjesta, od države do države, od naroda do naroda, u svrhu održavanja zbrke u geopolitici. Američka geopolitika uistinu stvara političku zbrku u svijetu, iako njezini nositelji sadašnje stanje svijeta nazivaju „poretkom utemeljenom na pravilima“, za koje nitko ne zna koja su. „Američki poredak“ je inačica za geopolitičku zbrku.

Ipak, uzdajući se u svoju vojnu silu i u svoje obavještajne sposobnosti, a ne u razvitak tehnologije i u povećavanje proizvodnosti rada i gradiva (materijala) SAD ubrzano gube sposobnost da i nadalje budu svjetski hegemon. Američka umiruća hegemonija prostorno je svedena na Europsku uniju te na malo otočnih i poluotočnih država. Poslije uspostave Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i svjetskoga slobodnog tržišta, došlo je do silnog napretka mnogih južnoameričkih, afričkih i posebice azijskih nacionalnih gospodarstava, a time i političkog jačanja njihovih naroda. Danas gospodarstva pet sadašnjih članica BRICS-a za jednu trećinu premašuju gospodarstva članica Skupine sedam (G7). Kina je postala prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta te prvim gospodarstvom svijeta po kupovnoj sposobnosti (PPP). Američki jednostožerni svijet se vratolomno povlači pred višestožernim svijetom suverenih zemalja.

Stoga zapadni političari i mediji, koji su izgubili svezu sa stvarnosti, plaše svijet uspostavom kineske hegemonije, kad Kina i po ukupnom domaćem proizvodu postane prvim gospodarstvom svijeta. Zapad plaši narode uspostavom kineske hegemonije, kao zrcalnom slikom dosadašnje američke hegemonije, kao da svijet ne može opstati bez svjetske hegemonije.

Kina ne može i ne zna postati hegemonom te zna da za svoje dobro to ne smije postati. Kina u svojoj dugoj povijesti nije nikad išla na tuđe. Nije nikad vodila kolonijalne ili imperijalističke ratove, kao što je od konca devetnaestog stoljeća radio Japan čim se gospodarski osilio i pozapadnio.

Sad SAD nastoje izolirati, otočiti ili izopćiti Kinu koja ima daleko najveće domaće tržište u svijetu. Kako se može izopćiti neku zemlju? To SAD nije uspjelo ni s Rusijom, koja unatoč nametnutim političkim i gospodarskim kaznama doživljava procvat ne samo vojnog, nego i građanskog gospodarstva. Americi je stalo da na kojigod način bude prva, a ne da uspijeva. Stoga SAD zaostaju za Kinom u tehnološkom razvitku. Kina je pretekla SAD u mnogim područjima tehnologije: istraživanju Svemira i nebeskoj navigaciji, kopnenom prijevozu, postavljanju prijevozne podloge, digitalnoj komunikaciji, nuklearnoj energetici, raketarstvu, iskorištavanju energije Sunca i vjetra, električnim vozilima, mostogradnji, prokopavanju tunela i u drugim područjima. Kina postavlja kopnenu i pomorsku prijevoznu podlogu na tri kontinenta (Put svile). SAD se pretvaraju u otok. Veliko i bogato kinesko tržište privlačna je sila za sva nacionalna gospodarstva i za sve proizvodne korporacije svijeta.

Nedavno je kineska korporacija Huawei napravila opći izvedbeni (operativni) sustav Harmony OS (HMOS), koji upravlja domišljenim mobitelima, tabletima, televizijskim uređajima, pametnim urama i drugim suvremenim digitalnim uređajima, uključujući i „upravljanje stvarima“. Spomenuo sam HMOS, jer je od davnine stvaranje sklada ili harmonije unutar države i među državama temeljno načelo kineske povijesne političke misli. Kina želi, da se uspostavi svijet uzajamnosti i suradnje među državama i među njihovim životnim zajednicama ili narodima. Nastaje svijet bez hegemonije, koja je harala svijetom punih pet stoljeća.

Continue Reading